Pogledaj Full Version : Tko je Maks Luburić, General Drinjanin?
Mnogo se je reklo i napislao o Maksu Luburiću, ali još nije toliko dovoljno kako bi se magla jedna ozbilja studija o njemu napisati. rekao sam "studija" a ne knjiga, jer, koliko mi je poznato da su već u pripremi dvije knjige, jedna: PISMA MAKSA LUBURIĆA a druga ŽIVOROPIS I RAD GENERALA DRINJANINA. Svakako da će te knjige donije priličito nama još nepoznatog materijala o Maksu Luburiću, i svakako da to neće biti neka SABRANA DJELA O MAKSU LUBURIĆU.
Christophe Dilbeau je francuski pisac koji se je, reklo bi se, zaljubio u Maksa Luburića i njegov hrvatsko nacionalni rad u borbi za hrvatsku Državu. I dr. Andrija Hebrang malađi u svojo predizbornoj kampanji za predsjednika RH 2009. je rekao da se je Max Luburić borio za hrvatske interese kao i njegov otac kojeg su Srbi ubili u beogradu 1948. Vrijedno će biti pročitati ovaj članak o Maksu Luburiću i vidjeti kako Francuzi gledaju na jedno hrvatskog fanatika. Otporaš.
Vjekoslav Maks Luburić
‘Ne odustajem od časti da postanem meta!’
(Cyrano de Bergerac, IV, 4)
piše: Christophe Dolbeau
Svatko zna kako je srpskokomunistička propaganda tijekom 45 godina uspijevala pripisivati Hrvatima i njihovim čelnicima, vrlo često uz zeleno svjetlo zapadnih medija, najmrskije i najekstravagantnije zločine. Na top listi hrvatskih osoba koje je bivši sustav demonizirao nalaze se bez dvojbe Ante Pavelić i Andrija Artuković, ali također i Vjekoslav Maks Luburić, bivši ustaški general kojeg je Beograd oslikao kao rijetku vrstu dinarske nemani. Kada se dobro osmisli, svaka dezinformacija sjajno funkcionira, i to do te mjere da ona stvara kontroverze i potiče na polemike i to među samim iseljeništvom. Zatrovani medijskim linčem, neki su (možda) stvarno bili šokirani pričama o generalu, dočim su neki našli izgovor da se njime posluže kao žrtvenim jarcem. I danas na početku 21. stoljeća, takav stav se nije promijenio. Ustaški general Vjekoslav Maks Luburić i dalje služi kao antinacionalističko strašilo. U svakom slučaju, sjene starih laži i dalje lebde, osim ako se čovjek uistinu ne boji staviti povijest u svoje prave okvire. Ima tome 40 godina, tj. 20 travnja, 1969. godine, otkad je Udba likvidirala Vjekoslava Luburića, što zaslužuje da se njegovim portretom pozabavimo drugačije negoli ga se obično oslikava. Luburićev avanturistički život i njegov dramatični završetak govore u njegovu korist.
Početci revolta
Vjekoslav Luburić rođen je 20. lipnja 1913. (ili 6. ožujka 1914., po drugima), u Humcu, malom selu pored Ljubuškog, u srcu Hercegovine, u regiji koja je toliko dala za Hrvatsku. Pohađa pučku školu u svom selu, a nakon toga odlazi u franjevačku gimnaziju na Širokom Brijegu u kojoj dobiva dobre ocjene. Njegovo se školovanje odvija mirno. Još je mlad kad započinje nasilje, kada srpska kraljevska žandarmerija ulazi naglo u njegov život. U zimi 1923. žandarmerija upada u njegovu kuću i odvodi mu oca. U Trebinju žandarmerija muči njegova oca, a u jednoj samici ga polijevaju hladnom vodom. Zatvorenik umire. Vrlo je vjerojatno da je taj nasilni čin odigrao važnu u ulogu u kasnijem Luburićevu životu. Prolazi još nekoliko godina tijekom kojih jačaju nacionalistički osjećaji kod mladića.U zemlji gdje je represija nemilosrdna, gdje je zabranjeno pjevati tradicionalne pjesme i gdje se čak puca na katoličke procesije, opasno je, čak i s petnaest godina, prkositi vlasti. Na kaznu ne treba dugo čekati: mladi Luburić isključen je iz srednje škole u Mostaru. Njegovo školovanje iznenada se prekida, tako da je mladić primoran odsad raditi kao perač suđa u jednom restoranu. Kasnije radi kao pisar u jednoj štedionici za zdravstveno osiguranje. Bez dvojbe, ta su poniženja samo pojačala njegov bijes protiv srpskog okupatora. U siječnju 1929. godine nacionalistički advokat Ante Pavelić konstatira da više nije moguće voditi političku i pravnu borbu u Kraljevini Jugoslaviji i odlazi u inozemstvo da nastavi s borbom. Vjekoslav Luburić također nastoji otići, no policija ga hvata pri prelasku granice i odvodi ga odmah njegovoj majci. No usprkos svemu tomu, on ponovno pokušava bježati te dolazi u Madžarsku u Janka Pustu, gdje se skupljaju prve ustaše. U kontaktu s ostalim borcima, mnogo starijima i prekaljenima, on odsad uči o tajnim akcijama (u to vrijeme on dobiva nadimak Maks). Malo je informacija o tom periodu njegova života, no možemo zaključiti da to vrijeme pridonosi jačanju njegovih uvjerenja. Odsad se on nalazi upleten u nemilosrdnoj borbi gdje je većina udaraca smrtonosna i gdje će dosta njegovih suputnika pasti. Tih godina režim likvidira Marka Hranilovića i Matiju Soldina (svibanj 1931.), Ivana Rosića (srpanj 1931.), Petra Oreba i Josipa Begovića (proljeće 1934.), Stjepan Duića (28. rujna 1934.), Andriju Gredičaka (25. svibnja 1935.) i Stipu Javora ( 27. ožujak 1936.). Luburićev je karakter očvrsnuo jer trebalo je preživjeti u Madžarskoj. Nakon zatvaranja Janke Puste, mladi čovjek jedva životari u Budimpešti, prije nego što ga je jedan seljak iz okolice unajmio kao običnog radnika. Rijetki su takvi mladi ljudi na koje takav ‘univerzitet‘ ne ostavlja tragove, a još su rjeđi oni koji iz njih izlaze još odlučniji.
Vojnik nezavisne Hrvatske
Nakon proglašenja neovisnosti, 10. travanja 1941., Vjekoslav Luburić vraća se u zemlju kako bi se stavio na raspolaganje novoj vlasti. Sa svojih 28 godina on je siguran i gotov borac kojem se odmah daju odgovorni zadatci. Prvo postaje pomoćnik generala Servatzyja, a nakon toga radi s Mijom Babićem, nakon kojega će preuzeti čelništvo III. ureda UNS-a (Ustaške nadzorne službe). Godine 1942. dobiva čin bojnika i to kada postaje šef nove jedinice ‘Ustaške obrane’ čiji je zadatak borba protiv neprijateljskih infiltracija i unutarnjeg neprijatelja. Budući da se već 19 godina borio protiv srpskih vlasti, svakako da se on ne pokazuje nježan niti s četnicima, niti s partizanima, niti s njihovim simpatizerima. Svakom je jasno da gerilski rat i protugerilski rat imaju vrlo malo zajedničkog s pravilima konvencionalnog rata. Jasno je da ispred sebe čovjek ne dijeli darove, o čemu svjedoče tisuće leševa hrvatskih civila, katolika i muslimana svih uzrasta koje su srpske bande ostavljale iza sebe i to često strašno mučene. No isto tako desetine pravoslavne siročadi bit će spašeno i smješteno u institucije koje u svom trošku održava ‘Ustaška obrana‘. Isključivo vezan za interese Hrvatske, kad to zatreba Luburić ne oklijeva doći u sukob i s Nijemcima, što mu nekad stvara ozbiljne probleme. Tako u studenom 1942. godine Nijemci ga optužuju za incident koji se dogodio u Travniku. Nakon što je kratko vrijeme stavljen u kućni pritvor pa čak i u zatvor, on izlazi iz cijele afere zahvaljujući podršci poglavnika koji odbija pritisak Glaisea von Horstenaua da ga se izruči. Premda na terenu ima reputaciju da je čvrst i svojeglav, taj mladi časnik nema ništa od patološkog ubojice kako neki vole isticati. Vlada mu povjerava čuvanje jedne od najutjecajnijih osoba koja uživa veliki ugled u Hrvatskoj, dr. Vlatka Mačeka. Nakon što je stavljen u kućni pritvor, šef Seljačke stranke, anglofil, pacifist i uvjereni antifašist, provest će tri mjeseca kod Luburića u njegovu stanu u Bulićevoj ulici i to u društvu majke i dviju njegovih sestara. Ako je vjerovati njegovim Memoarima, Maček nije imao loše mišljenje o Luburiću. Krajem 1942. Luburićeva jedinica uzima ime (Ustaški obrambeni sdrug). Ona okuplja 1500 vojnika, a u jesen 1944. godine njezin će broj iznositi 7000 ljudi. Ta borbena i pokretna jedinica nizat će operacije. Bori se na Psunju, Kozari, Ivan Planini, Posušju, Imotskom i Banjoj Luci. U listopadu 1944. godine kao znak za svoju hrabrost Vjekoslav Luburić dobiva čin pukovnika. On će dobiti visoka hrvatska odličja kao i naslov viteza. Usporedno s tim ratnim zadatcima, Vjekoslav Luburić dobiva također zadatak da vodi sabirne logore u hrvatskoj državi, jedan nimalo zahvalan zadatak za vojnika koji će omogućiti njegovim protivnicima da maksimalno ocrne njegovu reputaciju (suprotno – a i to treba navesti – ‘hrabrom‘ Lordu Kitcheneru koji je izumio prve koncentracijske logore u kojima je početkom 20. stoljeća nestalo 280.000 južnoafričkih Bura, od kojih 22.000 djece mlađe od 16 godina i 14.000 crnaca). Točna i objektivna povijest tih logora tek se mora napisati, a sve što znamo o njima dolazi isključivo od ljudi kojima je u interesu, zbog antihrvatske propagande, naslikati jednu apokaliptičku sliku. Ima već tomu mnogo godina da su neovisni povjesničari kao Ante Ciliga, Bruno Bušić ili bivši predsjednik Franjo Tuđman pokušali staviti stvari u ispravne okvire. Nije tu sve rečeno. To da ta mjesta za internaciju nisu bila mjesta za odmor i da su uvjeti života bili izuzetno teški, nitko u to ne sumnja. Ali u okvirima te epohe, je li uopće moglo biti drukčije? A što se tek zbivalo kod ostalih zaraćenih strana? Nepotrebno je naširoko opisivati ovdje paklene uvjete u sovjetskim i srpsko-komunističkim koncentracijskim logorima, no dovoljno je navesti da su tisuće zatvorenika živjeli kao mučenici u češkim logorima Jägerndorf, Lerchenfeld, Klaidovka, Burgberg, Kladno i Motol, u poljskim logorima Bereza Kartuska, Potulice, Jaworzno, Zgoda et Lambinowice, a prema Kanađaninu James Bacqueu (Other Losses) između 167.000 i 409.000 Nijemaca umire u zatočeništvu u Francuskoj! Hrvatske zatvori nisu bili modeli, međutim zatvori drugih, a osobito zatvori ‘antifašista‘ nisu bili nimalo ugodniji. Konačno, trebalo bi točno ustanoviti dio odgovornosti svakog na dnevnoj osnovi jer se ne može samostalno upravljati zatvorskim sustavom. Nije red tješiti se prigodnim žrtvenim jarcem kojega nam je ostavila u ostavštini komunistička propaganda. Godine 1945. Vjekoslav Luburić je general koji zapovijeda s Drugim zborom Ustaške vojske (II. ustaški sbor), a koji se sastoji od 3 divizije, koja brani crtu Slunj-Petrinja-Sisak. Zahvaćen debaklom, svibnja te godine on se povlači prema Celju i Austriji ne želeći pasti u klopku Bleiburga. Nije on tip koji se predaje. Poput nekih drugih časnika koji se ne žele priznati pobijeđenima, i on se vraća i odlazi u šumu.
S padina Papuka do Costa del Azahara
Neposredno nakon rata, brojne skupine pokušavaju nastaviti borbu za Hrvatsku: na Velebitu pukovnik Delko Bogdanić rukovodi s više od 2000 boraca, u Lici to je komandant Slavko Hajdinović koji rukovodi pokretom otpora, a u Hercegovini to je komandant Niko Vladić. Neki pak djeluju u Slunju (Mile Špehar), u Odžaku (Petar Rajkovac) u Bugojnu (Pero Arapović), u Sarajevu ( Hasan Biber) ili na Širokom Brijegu (Benko Penović, Mariofil Mandić i Vinko Škrobo). Prozvani kamenjarima ili škriparima, ti nacionalistički guerillerosi nanijet će ozbiljne gubitke okupatoru (komunistički pukovnik Svetislav Stefanović procjenjuje na 2.000 gubitke Ozne i Udbe između 1945. i 1948. godine). Jedna od tih skupina otpora bira regiju Plješevica-Bilogora i planine Papuka za teatar-operacije, a s tom skupinom se ustaški general Luburić odlučio boriti. Nakon dvije i pol godine jedna teška rana konačno dovodi do kraja tu očajničku borbu. Nakon što ga tajno jedan liječnik prijatelj liječi, on ponovno uspijeva izigrati planove onih koji su se dali u potjeru za njim i koji ga vrebaju na zapadnim granicama zemlje. Suprotno svim očekivanjima, kreće prema istoku, ulazi u Madžarsku i skriva se kod prijatelja u Budimpešti. Odatle odlazi u Beč, djelomično i tada pješice prelazi na zapadnjačku zonu. Zatim dolazi u Innsbruck, a onda konačno i u Pariz. U strahu da će eventualno biti izručen u slučaju ako se otkrije njegov identitet (između 1944. godine i 1947. godine Francuska ima nekolicinu komunističkih ministara), bjegunac skrivećki ispunjava svoje materijalne potrebe kao radnik u rudniku. Nakon nekoliko mjeseci ponovno se seli da bi se smjestio u Španjolskoj, zemlji koja ne priznaje Jugoslaviju i gdje on zna da može računati na simpatije nekih čelnika i gdje je već dosta Hrvata započelo novi život. Nakon što je relativno lako dobio politički azil (nakon kratkog boravka u zatvoru u Cararabanchel) i nakon što je naučio nešto španjolskog jezika, Vjekoslav Luburić radi više poslova od koji su mnogi neočekivani: od trgovačkog putnika do uzgajivača peradi! Ženi se jednom Španjolkom, Isabelom Hernaiz, koja mu rađa četvero djece: Domagoja, Drinu, Vjekoslava i Miricu. Budući da on nije bio čovjek koji bi prihvatio anonimnost i koji bi prekrižio ruke, ne oklijeva se ponovno pojaviti na političkoj sceni i pokreće Hrvatski narodni odpor, pokret koji se začas proširio u Njemačkoj, Francuskoj, Americi i Australiji. Uvjeren u bitnu ulogu promidžbe, on priskrbljuje svom pokretu i tiskaru (gdje objavljuje časopise Obrana i Drina) a nakon toga osniva nakladu ‘Drinapress‘. Nakon što se seli u Caragente, 40 kilometara južno od Valencije, tamo vodi malu tiskaru koja će objaviti šezdesetak knjiga i brošura. Iz svog novog štaba general Vjekoslav Luburić širi ideje koje znatno prelaze uobičajeni govor u emigraciji. Odbacujući svaki ideološki dogmatizam i svako zatvaranje u pretjerano i sterilno idealiziranje prošlosti, on postavlja svoje akcije na isključivo patriotskoj podlozi. Obraća se svim Hrvatima, uključujući i partizane i njihovu djecu (stari mostovi još postoje s klanom Hebrang i sa skupinom oko Ivana Ribara) te apelira na premošćivanje svih podjela, za bolju borbu protiv Jugoslavije i za spas Hrvatske. Takva strategija otvaranja i nacionalnog jedinstva, koja je prilično spretna (a da pritom ne niječe svoju prošlost), pokazuje jednu nedvojbeno modernu stranu koje je nespojiva s primitivnom i sirovom slikom koju neke žele zalijepiti generalu. Ne samo što to nije bio nikakav brlog aktivista koji imaju problema sa svojim vlastitim zavjerama, nego naprotiv, njegov pokret dobiva potporu više kvalitetnih emigranata od kojih su mnogi i intelektualci. Tako nalazimo uz bok Luburiću i bivšeg pukovnika Ivan Stiera, Ibrahima Pirić-Pjanića (1896.-1977.), Stjepana Crničkog (1903.- 2007.), ali također i kriminologa Žarka Šimata (1909.- 1985.), pjesnika Envera Mehmedagića, profesora Mirka Meheša (1921. – 1999.) i povjesničara Dabu Peranića. Blizak glasovitom Ocu Miguelu Oltri iz Svetog bratstva Španjolske, general ima jako dobre odnose s franjevcem Gracijanom Raspudićem (1911.- 1989.), fra Kvirinom Vasiljem (1917.- 2006). i fra Otonom Knezovićem (1890.-1964.). Svi ti ljudi surađuju u žurnalima generala u kojima Luburić uvijek piše uvodne članke i u kojima on često prenosi i neke prijevode (prevodi neke radove španjolskog stratega Jose Diaza de Villegasa, veterana s Istočnog fronta).
Dolazak ‘Jude‘
Budući da je u stanju povesti ljude razočarane komunizmom i budući da uživa neosporiv prestiž kod najaktivnijih emigranta, Vjekoslav Luburić ponovno predstavlja opasnost, što ga čini ponovno glavnom metom jugoslavenskih tajnih službi. Glede zločina, ti su ljudi tada već jako dobro uhodani budući da su u nekoliko godina uspjeli likvidirati dvadesetoricu izbjeglica. Rečeno policijskim rječnikom, Luburić je meta koju je lagano lokalizirati: poznat pod nadimkom ‘gene ral Ladislav Černošky‘ i ‘général Drinjanin‘ (njegov pseudonim) njega se također zove i Vicente García Pérez iz Carcagente, a tamo gdje on živi ( u Ulici santa Ana) također ga se zove ‘El Polaco‘ (Poljak). Kad se rastavio od svoje žene Izabele, živio je iznad tiskare sa svojim sinom Donkijem (Domagojem) čiji su se brat i sestra nalazili u jednom internatu u istom kraju. Problem jugoslavenskih agenata bio je u tome kako mu prići i kako zadobiti njegovo povjerenje. Taj posao, posao Jude, bit će dodijeljen Iliji Staniću Livaji koji dolazi u Španjolsku krajem 1967. godine. Bio je nešto stariji od dvadesetak godina. Službeno se za njega govori da je rođen u listopadu 1945. godine, premda je vjerojatnije da je taj datum negdje između 1942. i 1944. godine, osrednjeg rasta, tamne puti, kovrčave kose. Taj mladić je bio navodno keramičar po struci, a za sebe je govorio da je pobjegao iz Jugoslavije 1966. godine. Tvrdio je da je porijeklom iz Hercegovine (iz mjesta Čolopeci pored Konjica), a kao sin bivšeg Luburićeva vojnika, čije je on navodno kumče, prošao je kroz logor izbjeglica u Zirndorfu u Njemačkoj gdje je tada stupio u kontakt sa simpatizerima Odpora. Iz Njemačke Stanić odlazi u Francusku, u Pariz, Nicu i Lyon, gdje zalazi često u emigrantske krugove. Nakon toga odlazi u Madrid gdje ga hrvatska zajednica hladno dočekuje. Je li on bio stvarno poslan na zadatak (po nalogu Ane Miljasa i Fehima Halilovića), je li regrutiran u inozemstvu – to se nikad ne će znati. Kad je došao, već je znao par riječi španjolskog, što nije uobičajeno kod hrvatskih emigranata njegove dobi (glasine govore da je bavarska policija zaplijenila njegove dokumente koji su imali falsificirane španjolske vize). Bilo kako bilo, evo njega nakon nekoliko peripetija u Carcagenti gdje prepričava svoju priču Luburiću, i to s takvom uvjerljivošću da ga Luburić zapošljava u tiskari. Vrijedan na poslu i prijateljski naklonjen prema svima, ostavlja dobar dojam na one s kojima surađuje. Nakon nekoliko mjeseci čak se zaručuje s jednom mladom bolničarkom iz okolice ostavljajući tako dojam da se ozbiljno i trajno namjerava nastaniti u toj zemlji. Vrlo brzo zadobiva povjerenje generala Luburića, postaje njegova desna ruka i nudi mu stalno mjesto za stanovanje i skrivanje. Cijela 1968. godina prolazi, a da ne pobuđuje nikakve sumnju. No primjećuje se da je tijekom ljeta Stanić odsutan iz Carcagente. Službeno odlazi k svojim roditeljima u Njemačku, no viđen je u Parizu krajem rujna. U francuskom glavnom gradu, kako sam tvrdi, zatražio je politički azil te u tom smislu moli za pomoć kod sunarodnjaka. Nakon nekoliko tjedna nestaje bez ikakva objašnjenja. Neki će kasnije tvrditi da se posvađao s Luburićem, da je svađa brzo završila i da se ponovno vratio svom mjestu. Po drugima, upravo radi te svađe s Luburićem Udba ga je regrutirala, a po drugima opet, njegov boravak u Parizu imao je za svrhu da se razradi detaljno njegov zločin. Nakon svog povrataka u Carcagente, ponovno radi svoj posao i unajmljuje stan koji će neko vrijeme dijeliti s misterioznim ‘prijateljem’. U stanu će ostaviti samo par svojih osobnih stvari, gotovo minimum, i ne će primati nikakvu poštu.
Ubojstvo
Ništa posebno na označava početak 1969. godine. Posao u tiskari i dalje ide. Carcagente, tu i tamo ispunjen posjetom nekog od čelnika Odpora. General ne pokazuje nikakvo nepovjerenje. On i dalje posjećuje neke Hrvate koji su se naselili u blizini i ne daje im ničim do znanja o nekoj svojoj zabrinutosti. Nakon što su ga prijatelji pozvali, on odlazi u Barcelonu 5 i 6. travnja da bi sudjelovao na kongresu Krug španjolskih prijatelja Europe (CEDADE), jedne antikomunističke udruga čiji je pokrovitelj bivši tajnik falange i vicepredsjednik vlade Augustin Munoz Grandes. Nakon dva tjedna mračna urota ulazi u svoju zadnju fazu od koje izdvajamo značajne trenutke: 19. travnja četvorica ljudi dolazi u Carcagente i traže adresu ‘Poljaka‘ na porti College San Antonio. Navodno oni ne odlaze do kuće generala i kasnije se njih više nikad ne vidi. U nedjelju 20. travnja Vjekoslav Luburić i njegov sin Domagoj doručkuju u društvu Ilije Stanića. Oko deset sati sin generala ide vjerojatno na misu ostavljajući svog oca i Stanića same. Prošao je jedan sat i oko 11 sati Luburić dobiva snažan udarac šipkom ili čekićem po glavi dok je bio u kuhinji pored sudopera. Srušio se na zemlju bez svijesti i nakon toga dobio još tri udarca nožem. Ilija Stanić, a to je hipoteza, zamotat će zatim tijelo (otprilike 100 kg) u jedan zastor, odvući ga u drugu sobu i skriti ga ispod jednog kreveta. Po izjavama liječnika, general umire tek dva sata kasnije. Nakon toga ubojica čisti kuhinju i mirno sprema sebi svoj podnevni ručak. Oko 13 sati on ruča zajedno s Domagojem i kaže mu da je njegov otac morao otići u Benidrom i da ne će doći prije sutrašnjeg dana. Istu će priču ispričat povjesničaru Stanku Logariću, jednom generalovu poznaniku koji se najednom pojavljuje i sjeda za stol s ostalom dvojicom. Poslije podne, kad su Donki i Logarić otišli, Stanić mijenja odjeću, pobire neke osobne stvari i uzima taksi koji će ga odvesti do Valencije. Odatle ga jedan drugi taksi vozi do Barcelone, do Francuskog kolodvora, gdje mu se gubi trag. U Carcagenti Domagoj provodi večer sam pred televizorom, prije nego što odlazi spavati i to samo nekoliko metara od leša svog oca! Dana 21. travnja ujutro Domagoj se sprema za školu, a tada dolaze i radnici. Poslovođa Segui (Pepe) nešto je začuđen jer vrata obično otvara general. On otvara svojim vlastitim ključem i odmah primjećuje jednu veliku crnu mrlju na stropu tiskare. Reklo bi se krv. Penje se u stan, otvara sobu i otkriva leš generala. Nakon toga policija, liječnik i sudac dolaze na lice mjesta. Ispitivanje počinje a sudac Don José García Robledo pečati kuću. Dana 22. travanja pokapa se Luburića u ustaškoj uniformi, nakon zadušne mise koju slavi otac Eugenije Beluhan i na kojoj su nazočni mnogi Hrvati kao i veliki broj španjolskih prijatelja (jedan od njih će kasnije otići u Hrvatsku da uzme komad zemlje koja će se razasuti na grobu). Njegova odličja i njegova kapa bit će predani jednom španjolskom časniku, veteranu rata u Rusiji koji će ih kasnije predati starijem generalovu sinu. Takav je veoma shematski rezime i film o podmuklom atentatu koji je donio smrt generalu Luburiću, čovjeku koji se na svoj način posvetio borbi za Hrvatsku i koji je umro kao vojnik od udaraca neprijatelja. („Ako ja stradam“, pisao je on neposredno prije smrti, „svatko neka zna da sam stradao kao ustaša i kao hrvatski general.“) Bilo da opravdavamo ili ne njegovu osobu ili njegove izbore, takav put zahtjeva respekt.
Pitanja bez odgovora
Zločin u Carcagenti ostaje na žalost nekažnjen, a njegova istraga (nimalo energična) nije uspjela osvijetliti sve kotače toga stroja. Četrdeset godina nakon toga ubojstva, brojna pitanja ostaju bez odgovora. Je li Stanić radio sam, kako on to kaže u jednom snimljenom razgovoru arhiviranom kod Udbe, ili su mu pomagali četvorica nepoznatih ljudi koji su zamijećeni dan prije toga u Carcagenti? Tko su bili ti ljudi i kamo su oni otišli? Jednom čudnom koincidencijom, dva jugoslavenska broda Jugoslavija i Solin isplovila su iz luke Valencije u ponedjeljak 21 travnja 1969. godine. Izgleda da ih je španjolska policija zaustavila i da je prekontrolirala posadu. No u tom trenutku policija je tražila Stanića kojeg nije mogla naći. Dan nakon toga brodovi su se našli u međunarodnim vodama. Tko su bili nalogodavci i Stanićevi suradnici u Jugoslaviji i Njemačkoj i možda u Španjolskoj? Zašto se nije nikada ozbiljno ispitalo Stanića? Dugo vremena nije ga se moglo naći, no ta osoba nije nestala. Ima tome 15 godina kad se govorilo da je on član HDZ-a u Bosni i Hercegovini (gdje je njegova supruga radila kao tajnica kod jednog zastupnika), a u travnju 2003. katalonski novinar Francesc Bayarri čak ga je sreo u Sarajevu. Iz tog susreta on je snimio jedan film (za Malvarrosa Mediu) i napravio materijal za knjigu Susret u Sarajevu koja je objavljena 2006. u nakladi L’Eixam Edicions u Valenciji. Za vrijeme razgovara ubojica je tvrdio da je imao dvoje pomagača (što nije u skladu s njegovom prvom verzijom), no on niječe da je radio za Udbu, već priznaje da je širokogrudno plaćen za svoj zločin, no s druge strane izbjegava govoriti o svojim motivima i eventualnim nalogodavcima. Zar se nije od njega moglo očekivati da će kazati nešto više? Što se dogodilo s cijelim sudskim dosjeom kod ispitivanja od strane španjolskog pravosuđa? Je li istina, kao što se kaže, da je on prenesen iz Alciara u Valenciju, a nakon toga u Moncadu gdje je bio uništen u poplavi? Je li uzaludno postavljati ta pitanja? Čak ako je prošlo 40 godina, djeca i unučad generala dužna su to znati. I hrvatski narod također je dužan to znati jer to je dio njegove borbe, a dakle i njegove povijesti!
Christophe Dolbeau je književnik. Surađuje s francuskim listovima Rivarol i Écrits de Paris. Autor je više djela iz područja književnosti. Između brojnih obavljenih knjiga, spomenimo Croatie, Sentinelle de l’Occident (Hrvatska, Na straži Zapada), Le Panserbisme, cancer yougoslave (Velikosrpstvo -jugoslavenska rakrana), France-Croatie (Francusko-hrvatski odnosi u razdoblju od 9. do 19. stoljeća), Les Forces Armées Croates 1941.-1945 (Hrvatske oružane snage 1941.-1945) i Face au Bolchevisme-petit dictionnaire des résistances nationales a l’Est de l’Europe 1917.-1989.
ZADNJE GENERALOVO PISMO DRU. DABI PERANIĆU
general DRINJANIN
18.IV.1969.
Dragi profesore!
Jesi li ili nisi, a ako nisi, a ako, trebao bi biti, - kako sam ja rekao onom divljaku vlč. Lambertu...
Pao mi je velik kamen sa prsa u pogledu knjige, (Ovdje se radi o knjigi HRVATSKA ZA NARODNIH VLADARA koju je dr. Miljenko Dabo Peranić napisao s predgovorom od 5 studenoga 1968 god. i poslao generalu Drinjanina da ju tiska u izdanjima DRINAPRESS-a. Knjiga je tiskana poslije generalove smrti u Valenciji 1969. u izdanju DRININA KNJIŽNICA, KNJIGA br.29. Mo, Otporaš.) jer sam se ipak bojao da negdje nismo zabrljali. Napravit ćemo kliše, već sam ga našao. Onaj grb: ne vrijedi toliko truda, a sreća da je ukras samo, pa neka ga. Nije stari, ali to ljudi neznaju...
Hvala Kiti i Mariji (Kita je kćer dra. Peranića a ime joj je Anita rođena u Parizu 1962. god., a marija to mu je supruga, mo, Otporaš) na stručnjačkoj pohvali. Kako sm Ban Pepe i dobar Ilija (Ban Pepe je Španjolac, generalov radnik u tiskari, a za Iliju Stanić kaže general dva dana prije nego ga je ovaj ubio "dobar Ilija". Kakova guja u generalovim njedrima je bila i kakova Udbaška posla! te i "ja siromah" /po Ćelebiji/ isto stručnjaci, sve u redu.
Hvala na vijestima iz Njemačke. Bio sam zabrinut, a pukovnik (radi se o pukovniku Pjeniću, mo.) iako sve javlja, nije preopširan, pa sam ipak mislio da je bilo belaja. Sve u svemu, zadovoljan sam, ali svakako bih me radovalo ako mi dospiješ dati rezumen onoga što je bilo ili - trebalo biti. Bojao sam se i radi Švedske, radi njih, naših, Keppera, itd.
Ja radim na OBRANI, (Izišle su dvije novine OBRANA za ožujak 1969. br. 105/106 i 107/108 gdje meni na naslovnoj strani Obrane general svojom rukom piše: "Dragi Mile! ovdje je bio Dabo i posebno smo ti se javili. Pišem ti i ja ovih dana. "Obranu" traži od Džebe, (Ivan Džeba iz Cleveland-a glavni povjerenik Obrana i Drina za Ameriku i Canadu. Kako sam ja iz Pariza došao u San Francisco prije tri mjeseca, još nisam bio uspostavio stalnu adresu sa DRINAPRESS-om te mi general piše da se obratim na Džebu) jer smo mu poslaili više 50 kom. za tebe. Skoro više. Pozdrav, Tvoj Maks." (Prva OBRANA br. 109/110 poslije generalove smrti je izišla za kolovoz 1969., mo.Otoraš.), ali ne mislim obradjivati proslave, iako nebi stiglo, ali svakako je bolje što prije, jer kako nemam drugog posla, izbacio bih dvije OBRANE jednu za drugom. (Na svu žalost to se nije nikada ostvarilo, jer, dok je general bio prezauzet hrvatskim poslovima, udbaški agent i plaćenik Ilija Stanić se je znoio kako najefikasnije likvidirati jednog značajnog hrvatskog generala, mo) Spomenuti ću i IX Kongres i najaviti analizu. Imam neke stvari, ali sve te imaš i ti, podpunije.
Stvar sa Kinom je zabrenzalo Bugarsku, nema sumnje, čak nude Turskoj, Grčkoj i Jugovini obnovu Balkanskog Pakta. Ali stvar ide svojim tokom, i prema zadnjoj vijesti iz domovine u Beogradu se računa, da bi Jugovinu održali Hrvati, Srbi i Slovenci, - dok skorom računaju na gubitak albanskih i bugarskih krajeva.
Nemože mi junačko srdce odoljeti, pa ti pišem o jednom drugom problemu. Prilažem ti novine PUEBLO sa klinčanim pismom. Mislio sam da si to ti izmislio, kad tamo neki dabo pred 5000 godina već se bavio tim jadima. I drugo: pred tri dana na televiziji su davali neki tal. kulturni film o počecima Indo-evoropskih naroda itd. te su medju ostatke prastarih arijaca našli u Himalajima neke ostatke, koji se zovu KACIRI/ fonetski KACIRI/, a kako bi to bilo na drugim jezicima ne znam. No nije to čudno, nego imaju kape kao naš Klukas, iste, i imaju rezbarine drvene sa tropletom, ali isto kao u ovoj knjizi na str. 109. (Prigledao sam tu knjigu i uistinu na strani 109 se nalaze dvije slike sa natpisom: "Ulomci kamenih ukrasa s imenom hrvatskog kralja Stjepana I Dražislava oz prie 970 g.", mo) /Stjepan I Dražislav/ Ali čitave plohe, u drvu, čisto kao ovo i još neke, ukrasi na kućama, i zasebe posebne plohe, valjda nadgrobne. Iz drva i da o tome najveću zbirku ima muzej u FLORENCIJI, odakle su bili ti talijanski profesori koji su pravili film. Veli da ih je posjetio u svoje vrijeme Kipling (Rudyard Kipling (1865-1936) engleski pisac, mo) i pjevao kao zadnjim arijcima. Ima ih svega oko 800 glava. I nisu postali muslimani, iako su okruženi bili, jer su medju brdima i branili se, ginuli itd., ali se očuvali. Vjeruju u jednog Boga, prastaroga, imaju kult mrtvih itd. Kada bude para idi u Florenciju i traži. Ja sam ostao kao ošamućen, jer ne samo troplet i kapa, nego i likovi, kao naši gorštaci, fizionomija ista, i igraju kolo, kao naša trusa.
Možda je to sve tebi poznato, a možda i u Parizu ima tragova toga. Svakako traži: KACIR i muzej Florencija. Došen mi je ovo poslao s tim, da pošaljem Tebi / o Pagu /.
Prilažem ti izvadak iz Danice, dakle službeno u ime HKLista, a ovi su slavili s nama 10 Travnja!
Gornje ti velim zato, jer su meni neki i naši,pisali da je bila pogreška pretiskati HKList br. 6, jer da bi im naškodili. (Poznato mi je da je DRIPAPRESS tiskao zabranjeni br, 6 Hrvatskog Književnog Lista i da je bila velika polemika oko toga, mo) Jedan mi čak veli, da su mu rodjaci pisali, da će nas HKList tužiti sudu, - da sebe zaštiti.
Novi Glas Koncila senzacija: "CRKVA U SVIJETU BR. 1" kojega si najavio da si poslao, ali još nisam dobio, donosi od Franjića biskupa članak TEOLOGIJA REVOLUCIJE, gdje je prvi puta na hrvatskom jeziku rečeno da imaju i narodi i klase pravo na revoluciju, ako su gnječeni, a ne treba čekati na Papu ili zapovijed odozgor. Ali to može značiti da i Hrvati imaju pravo na revoluciju, zar ne? Vrlo interesantno, i prenosim.
Evo upravo Domći (generalov prvi sin, mo) kuha ručak, a Ilija "nadžire".
Ovog časa toliko. Grli te odani general Drinjanin.
IZUM MAKSA LUBURIĆA U DESET TOČAKA
Zato je Tuđman, često do granice da postane zbog toga i dosadan, stalno i ponavljao da njegova Hrvatska demokratska zajednica nije obična politička stranka, poput ostalih na hrvatskoj političkoj sceni, nego "središnja" ili "stožerna" politička organizacija cijeloga hrvatskog naroda, u domovini i dijaspori. U biti, citirao je Luburića. Povezivanje pak domovine i dijaspore - temelj svih temelja Tuđmanove političke doktrine s kraja osamdesetih - također je, zapravo, Luburićev, a ne Tuđmanov, izum. To su povezivanje osobito razradili, na nivou operativnog političkog programa, Luburićevi sljedbenici, ideolozi Hrvatskog Narodnog Otpora, koji su deset godina nakon Luburićeve smrti, dakle 1979., u programatskom tekstu pod naslovom "Kuda ide Hrvatski Narodni Otpor?", objavljenom u "Otporu", kao prvu točku svog političkog djelovanja naveli "Nacionalno Pomirenje", kao drugu "općehrvatsko jedinstvo", kao treće "djelatnu vezu domovine i izbjeglištva", a kao petu "nadideologijsku nacionalnu borbu". Naposljetku, i Domovinski je rat u Hrvatskoj, u svojoj biti, bio oživotvorenje "Adrese izmirenja Hrvatskog Narodnog Odpora sa Hrvatskim Partizanima", objavljene prvi put, u sklopu cjelovitoga programatskog teksta o hrvatskom izmirenju, u Istarskoj ili Luburićevoj "Drini" 1964. Tada je urednik časopisa "Otpor" bio Vlado Glavaš a Pročelnik Hrvatskog Narodnog Otpora Mile Boban. (...)
Kratka povijest norvalske Hrvatske.
No, da bismo dokraja proniknuli u bit Tuđmanova političkog djelovanja te izbjegli sve moguće zamke mitologiziranja i, namjernog ili nenamjernog, iskrivljavanja povijesne istine, valja se striktno držati temeljne kronologije ovdje opisanih događaja. Evo je u najkraćem.
1. Godine 1964. definitivno je, na razini političkog programa, uobličena koncepcija hrvatskoga izmirenja. Temeljni programatski akt, "Adresu izmirenja", napisao je Miljenko Dabo Peranić, a Luburić taj tekst objavljuje u svojoj "Drini" (br. 3-4/1964.).
2. Tijekom šezdesetih, Franjo Tuđman, tadašnji direktor Instituta za povijest radničkog pokreta Hrvatske u Zagrebu, dobiva u ruke taj primjerak "Drine" (naravno, i druge brojeve toga časopisa). Počinje, postupno, upijati Luburićev nauk - usporedo sa svojim sve žešćim konfrontiranjima s predsjednikom hrvatskih komunista Bakarićem. Osobno sam razgovarao s osobom, tadašnjim namještenikom Instituta, koja ga je gledala kako s golemim interesom čita i proučava "Drinu".
3. Godine 1968., nakon prvotnih vrlo snažnih protivljenja, ideju o hrvatskom pomirenju usvajaju i hercegovački fratri u SAD, predvođeni fra Dominikom Mandićem (koji se od 1955. bavio isključivo povjesničarskim radom). Politički, i oni se tada počinju svrstavati u Otporaše, sljedbenike političke organizacije Hrvatski Narodni Otpor (HNO), koju je 1955. utemeljio Vkekoslav Maks Luburić, generak Drinjanin.
4. Početkom osamdesetih, fratri su najmoćnija i najutjecajnija zajednica u hrvatskoj političkoj emigraciji. Pošto su usvojili Luburićev nauk, počinju smišljati plan o stvaranju samostalne hrvatske države. Hrvatski je terorizam na tlu SAD u tom trenutku bio već definitivno suzbijen, zahvaljujući energičnim naporima američke policije, ali i političkom angžamanu jednoga od vodećih hrvatskih političara u emigraciji Mate Meštrovića. Fratrima je jasno da treba posegnuti za posve novim oblicima i metodama političke borbe. Svoj temeljni naum - stvaranje hrvatske države - stavljaju u funkciju svjetskog procesa rušenja komunizma i Istočnog bloka, što su ga koordinirano pokrenuli američki predsjednik Ronald Reagan i papa Ivan Pavao II. (papa Wojtyla). To će se pokazati dobitnom kombinacijom.
Kanadske turneje.
5. Fratri pokreću niz značajnih aktivnosti primarno političkoga karaktera. Jedna je od najdalekosežnijih njihov prodor u Kanadu. Gotovo u isto vrijeme - oko 1980. - osniva se Hrvatski društveno-kulturni centar u Norvalu, na jugu kanadske pokrajine Ontario (blizu Toronta), dok na sjeveru Ontarija, u Sudburyju, startaju Hrvatske iseljeničke škole Amerike, Kanade i Australije (HIŠAK), pod vodstvom fra Ljube Krasića. S Krasićem najtješnje surađuju Gojko Šušak, Ante Beljo i dr. Vinko Grubišić. Istodobno u postojbini hercegovačkih fratara, na Širokom Brijegu, fra Jozo Zovko "lansira" mit o Gospi iz Međugorja. Kreće fratarska koordinirana akcija.
6. Godine 1983. u Norvalu izlazi edicija "So Speak Croatian Dissidents" (u izdanju "ZIRAL"-a, a pod urednikovanjem fra Šimuna Šite Ćorića, bivšeg pomoćnika utemeljitelja Centra u Norvalu fra Mladena Čuvala, u vrijeme dok je ovaj upravljao hrvatskom franjevačkom župom svetih Ćirila i Metoda, u 42. ulici, na njujorškom Manhattanu), u kojoj je objavljena integralna verzija Tuđmanove obrane na njegovu drugom političkom procesu u Okružnom sudu u Zagrebu, u veljači 1981., gdje ga se najviše teretilo zbog umanjivanja službenog broja žrtava u logoru Jasenovac. Ostvarena je duhovna veza između Norvala (fratara) i Tuđmana, a sve u ideje izuma Maksa Lubuirća: Adresa Izmirenja Ustaša i Hrvatskih Partizana.
7. Godine 1987., na prvoj Tuđmanovoj turneji po Kanadi, ostvaruje se i fizička veza između glavnih eksponenata hercegovačko-franjevačke zajednice u Sjevernoj Americi i Tuđmana. Počinju prvi politički dogovori, koji se produbljuju i utvrđuju na idućim Tuđmanovim turnejama po sjevernoameričkom kontinentu: u ljeto 1988., u jesen 1989. i u siječnju 1990., u Clevelandu se održava Prva Konvencija HDZ. Dogovori i aranžmani sklapaju se na platformi Luburićeve koncepcije o hrvatskom izmirenju. Pročelnik Hrvatskog Narodnog Otpora Mile Boban, u dogovoru sa dužnostnicima organizacije HNO raspušta istu i predaje organizaciju HNO u ruke predsjedniku HDZ dru. Franji Tuđmanu. U najkraćem, ta je koncepcija trebala rezultirati što većom i što čišćom Hrvatskom. Dakle, Hrvatskom koja će biti proširena i na Bosnu i Hercegovinu kao sastavni dio Hrvatske.
8. Dana 20. i 21. siječnja 1990., na Prvoj konvenciji HDZ-a za SAD i Kanadu, održanoj u Clevelandu, Tuđman sa svojim sjevernoameričkim partnerima dogovara scenarij Prvog Općeg sabora Hrvatske demokratske zajednice u Zagrebu, na kojem će sudjelovati i predstavnici iseljeništva. Brzo se vraća u Zagreb i, na Drugoj sjednici Središnjeg odbora HDZ-a, održanoj 27. siječnja 1990. u Zagrebu, domaćim čelnicima HDZ-a priopćuje što je dogovoreno u Kanadi. Sabor je održan 24. i 25. veljače u "Lisinskom". Nakon Sabora, dio iseljenika se vratio, a dio je, na čelu s Gojkom Šuškom, ostao.
Šuškova misija.
9. Nedugo nakon smirivanja Hrvatsko-srpskog rata i međunarodnog priznanja Hrvatske, 1992., Gojko Šušak postaje najjačim hrvatskim političarem iza predsjednika Tuđmana. U Hrvatskoj je čovjek br. 2, a u Bosni i Hercegovini čovjek br. 1. Dobiva neslužbeni epitet "Tuđmanova gubernatora za BiH". Ubrzo počinje Hrvatsko-muslimanski rat u Bosni i Hercegovini. Tzv. druga linija zapovijedavanja u tome ratu pod kontrolom je hrvatskog ministra obrane Šuška.
10. U Hrvatskoj počinje dugo najavljivani proces tranzicije (tzv. pretvorbe). Tranzicija teče po dogovoru utvrđenom potkraj osamdesetih u Kanadi. Ključne osobe pretvorbe postaju Miroslav Kutle i Milan Kovač - Tuđmanovi hercegovački partneri u danima što su neposredno prethodili osnivanju HDZ-a.
Ovih deset točaka "Izuma Maksa Luburića" za cijelo mogu netkome pomoći u boljem razumijevanju kako je došlo do HDZ i kao je došlo do OBNOVE HRVATSKE DRŽAVE U OBLIKU R.H.
Otporaš
Naslov: PISMO IZ HRVATSKE EMIGRACIJE.
Postano: sub ožu 02, 2013 00:07
---------
Pismo mojim prijateljima, Midland, Texas, dana 25 siječnja 1984 god.
Dragi prijatelji upućujem Vam ovo pismo kao jednima od hrvatskih elita u emigraciji, iako pri tome mislim na sve one Hrvatice i Hrvate koji još osjećaju hrvatski I misle o Hrvatskoj. Cilj I svrha ovog pisma je upozoriti Vas nan eke glassine koje kolaju okolo, pa čak I iz one sredine iz koje sam se najmanje nadao.
Naime, radi se o Kići Slabincu i njegovoj nedavnoj pjevačkoj turneji po Australiji. Zar je pjevački nastup mogao biti snažniji od Vaše međusobne suradnje I uzajmnog povjerenja!? (Kao Pročelniku Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO mnogi istaknuti Hrvati su me zvali na telefon ili pisma mi pisali i pitali me da: zašto ja kao Pročelnik organizacije Hrvatskog Narodnog Otpora dozvoljavam članovima Otpora i Hrvatskog Državotvornog Pokreta, HDP da prosvijeduju protiv hrvatskog pjevača Kiće Slabinca u Australiji…U tu svrhu sam napisao ovo pismo. mo. Otporaš.) Izgleda da jest, jer su se neki pobunili na stav urednika HT, koji je otvoreno zastupao sudjelovanje Hrvata Australije tim nastupima. Rezultat je očevidan bio da su se mnoga poznajstva uzajmno napravila, zahvaljujući naporu pjevačkog zbora da obiđe taj daleki continent, ne da pjeva Australcima, urođenicima I raznim drugim etničkim skupinama, već da pjeva onima koji razumije I pjesmu I jezik, to jest svoj svojemu I uredniku HT Dinku Dediću, koji je mobilizirao mase Hrvatica I Hrvata, koji su se pomiješali sa pjevačkim zborom, I tako, svi zajedno, skupa kao jedan, učinili jedan neočekivani narodno/hrvatski delirij, na tom dalekom kontinentu.
Vi, prijatelji, koji nešto značite u javnom životu hrvatskog iseljeništva trebate balansirati između naših obvez prema onima sa kojima smo godinama povezani raznim dužnostima I zadaćama djelatvornim hrvatskim osloboditeljskim radom I posjetnika koji iz Domovine dolaze i obilaze pod bilo kojim motivacijama hrvatske naseobine u zapadnom svijetu. Živi dodiri su vise potrebitiji nama nego njima, jer se oni izlažu opasnostima udbačkih ispitivanja I rašetanja kada se povrate u Domovinu, svojim kućama.
Jas am za oprez a ne za onaj oprez koji će svaku Hrvaticu i svakog Hrvata odvratiti od mene zato što u nju ili njega sumnjam, i na taj način ih silimo da vjeruju Udbi sve što je ova govorila , to jest da smo mi u emigraciji gori od svih paklenih đavola. U tome I jest sva igra Udbe da širi nepovjerenje među Hrvatima, koje joj je potrebno za daljnje makinacije. Nezaboravimo da se sva Udbina snaga se sastoji u SUMNJI.
Nakon svega što se nama Hrvatima dogodilo u prošloeti, izgleda da nismo ništa naučili ni na tuđim ni na vlastitim pogreškama, niti smo promijenili dio samog našeg mentaliteta, kako bi svladali svako “nemoguće” i pridobili za naš cilj one koji su nam za našu borbu neminovno potrebni, a to su Hrvati. Zato nemojmo u svakom Hrvatu gledati Udbaša iako ga Udbaš može na nas i poslati. Sjetimo se Franje Goreta i njegove osvete udbašima koji su ga poslali na Hrvate.
Mi ne možemo za račun zavijeta starim stazama mrziti svakoga, sumnjati u svakoga i osijećati se tako snažnima da možemo bez svakoga, navijestiti rat Rusima zbog njihova komunizma, Amerikancima zbog njihova antikomunizma, iako imaju sve moguće veze sa svim komunističkim zemljama, i računati samo na najuži krug suradnika za sve podhvate, pa čak i oslobođenje Hrvatske od svih nezgoda, sve dok se ne zavadimo, nitko nam ne treba, a kada se pokockamo, tj. Svadimo, sve k vragu pošaljemo.
Pogledajmo malo unatrag, pa ćemo vidjeti kolika je bila naša neograničena nada za predvidjeti konačni OBRAČUN između kapitalista i komunista, tj. Amerike i Rusije. Koliko je bilo naše razočaranje kada oni nađu načina sporazumijeti se na svim točkama nesporazuma! Sve su to bile nade koje se nisu mogle nikada ostvariti poradi pomanjkanja iskrenih preduvjeta. Zato mi ne trebamo graditi naše nade ondje gdje naši predšasnici nisu uspjeli. Mi trebamo graditi naše nade sa našim hrvatskim narodom, a naš narod obiluje svim kvalifikacijama: od ribara, pjevača, studenata, radnika, seljaka, vojnika, svećenika, profesora, doktura, inžinjera, svih vrsta stručnjaka, političara, pa i izroda i izdajica, a od sviju najviše ima poštena i iskrena naroda.
Jas am za dijalog sa svakim Hrvatom, a osobito sa onim iz Domovine, iako znam da u razgovoru nema pobjednika. Moja i Vaša MISIJA i naše dužnosti su ne samo biti Ambasadorima naše Hrvatske sa strancima vani, nego je još veća to biti s Hrvatima iz Domovine, koji imaju manju mogućnost nešto saznati o Hrvatskoj u Hrvatskoj, nego kada dođu u posjetu k svojima u emigraciju. Zato su neki bezrazložno postali osjetljivi pri živom dodiru sa Hrvatima iz Domovine, kao da bi jedni drugima mogli neke tajne odati. Sve me to sili reći: kako bi sutra na bunkere jurišali i osvajali pedalj po pedalj našu Hrvatsku, kada se ustručavate pjevački nastup osvojiti kulturnim pristupom onima koji Vas jezikom razumiju? To se više nigdje u svijetu ne smije dogđiti!
Bogata i jaka Amerika je uspostavila veze sa velikom Kinom 1972 godine sa jednom utakmicom “Ping-Pong”, što nije američkom predsjedniku Nixonu smetalo uspostaviti diplomatske , trgovačke I kulturne veze sa Kinom. Naprotiv, ta “Ping-Pong” utakmica je širom otvorila vrata za sva buduća prijateljska nastojanja između ta dva gigantska naroda, koje uopće ništa zajedničkoga ne veže, osim uljudnosti. Mi Hrvati ne samo da nismo uljudni, nego smo i jedan narod, jednim jezikom govorimo i MORAJU nam biti zajednički interesi.
Mi za šaku izroda i izdajnika ne smijemo žrtvovati one mase Hrvata u kojima se nalazi naša hrvatska snaga, na koju mi moramo računati. Tko o tome ne misli, taj je slijepac kod svojih zdravih očiju, ali taj svrstava u đuture Hrvate u: Ustaše I komuniste, lijeve i desne, fašiste i antifašiste, mlade i stare, dobre i zle, pismene i nepismene, u prave i krive Hrvate, navješćujući rat i jednima i drugima za rašun jugoslavenstva I spašavanje Jugoslavije.
Prije par dana sam primio pismo od jednog prijatelja koji mi piše doslovno: “…I tvoj Dedić ga ukakio s Kićom Slabincem i njegovom trobojnicom…”. (Taj koji je to pismo pisao je bio Pročelnik Hrvatskog Narodnog Otpora za Australiju gosp. Pero Čule. Dinko Dedić je bio glavni i odgovorni urednik Hrvatskog Tjednika. Mo, Otporaš.) Prvo, gosp. Dinko Dedić nije moj brat blizanac kojeg bih ja mogao zamijeniti a da se to ne bi primjetilo. Drugo, trobojnicu, tj. Hrvatsku trobojnicu su nosil oni koji se nisu bojali ju nositi, a svi oni koji su je nosili da bi se udvorili Hrvatima Australije, a ne svojim osobnim osjećajima, vjerujem da će to udvaranje skupo platiti kada se povrate kući, u Hrvatsku. Udba nije opraštala onima koji su se kitili hrvatskom trobojnicom, pa za sigurno neće oprostiti ni Kići Slabincu i njegovom pjevačkom zboru. Isticanje hrvatstva u bilo kojem obliku Udba je smatrala pravim pravcetim “ustašlukom”. (Kako je “ustašluk” zakonskom jugoslavenskom odredbom tada bio zabranjen, svjedoci smo da je danas zakonskom odredbom RH također zabranjen. Jugoslavije kao monstruozne i zločinačke države više nema, ali su kod mnogih ostali jugoslavenski osjećaji, osobito kod VRHA VLADE RH. Mo,) Sada se nameće jedno pitanje koje je pok. Franji Mikuliću (1932-1983) toliko smetalo, da je morao u Domovini uvjeravati Udbu da nije Ustaša, a kada je došao u emigraciju, gdje je mislio da je pronašao svoje istomišljenike, morao se je braniti i “suradnike” uvjeravati da nije Udbaš, itd.
Neki se opet bune da je HDP (Hrvatski Državotvorni Pokret, mo) otišao u trocističke struje, skrenuo potpuno u lijevo, kuje planove sa australiskim komunistima itd., a da je Dinko uvjereni komunista. Sve su to priče za dobro spavanje, poslije kojeg se oči dobro protrljaju da bi se čistije moglo sve vidjeti. Sve dotle dok uporno širi medju strancima istina o Hrvatskoj, hrvatska državotvorna misao, traže se prijatelji i simpatizeri za hrvatsku borbu, mene ne smeta kako tko mislio, dali desno ili lijevo. Samo ja znam da HT nije prokomunističko glasilo niti je orijentiran trockistički, niti je gosp. Dinko Dedić komunista. Niti bi HT trebao biti trockistički, jer baš tada nebi niša značio niti bi imao šta kome reći.
Dragi prijatelji ja sam uvijek mislio da mi ipak nismo mentalno u godini 1945. Ali po reakciji koju čujem, čini mi se da neki još uvijek nisu shvatili nove naraštaje, njihove poglede na život, da se maldi ne zanose legendama: Muse Kesadžije, od Doboja Muje, Ive Sibinjanina ili Grčke Vještice, već formiraju svoje političke i socijalne poglede onako kako oni shvaćaju da ih najlakše mogu ostvariti. Niti smo mi bolje od njih niti su oni gori od nas, ali za sigurno smo jedni drugima drugačiji. Mi moramo voditi računa da nam mladi ne navijeste rat, a da do tog raskoraka ne dođe, mi neminovno moramo biti sa njima, jer i oni imaju pravo na svoje pravo.
Na kraju Vas molim da poradite na tome kako u Vašim naseobinama narod podignuti iz mrtvila, uvjeriti ga u nešto što bi ga moglo zanimati, naći neki način prodiranja u mase, uvijek pozetivno govoriti, moral i duh dizati, a ne baviti se jeftinim stvarima.
Ja Vas molim da ovih par riječi shvatite kao jedan razgovor ili osobno pismo. Ovo sam smatrao potrebnim reći, te ako ste me razumijeli i shvatili, onda ovo pismo nije bez svrhe, ako pak ne, onda Vi niste ništa izgubili.
U to ime ja Vas iskreno pozdravljam i ostajem u prijateljskim odnosima sa svima Vama.
Pročelnik Hrvatskog Narodnog Otpora, odani Vam Mile Boban.
Poslano:
- Miro Barešić
- Nikola Bilandžić
- Vlado Boras
- Dinko Dedić
- Leon Galić
- Vlado Glavaš
- Ante Ljubas
- Mile Markić
- Jozo Matković
- Karlo Sopta
- Nikola Štedul
- Velimir Sulić
Jedno pismo!
U zrakoplovu od Clevlanda do Austina, 22 siječnja 1990.
Dragi moj Mišo, (Mišo, Mile Boban, bratić Mile Boban, Otporaša).
Neću ti pisati dugo pismo iako sam mislio. Nalazimo se inflaciji vremena, tj. dok se ovo pismo piše mnoge stvari se dogadjaju I to u korist hrvatske slobode, demokracije I hrvatske države. Primio sam tvoje pismo prošli tjedan. Sve sam razumio I hvala ti na informacijama, I to iz više razloga:
1. ) Pozvan sam na Prvu Konvenciju HDZ u Cleveland (Ohio) 20.21 siječnja 1990. Bilo je lijepo vidjeti 71 delegata iz Amerike I Kanadae. Ja sam predstavljao državu Texas. U mojim preko 1500 rodoljubnih I političkih sastanaka u emigraciji, vidio sam I doživio svašta, ali nisam doživio jedno sveopćehrvatsko oduševljenje kao na ovoj Konvenciji. Kako su Hrvati inteligentni I civiliziran narod! Bilo je tu: Doktura, profesora, inžinjera, privrednika, biznesmena, svećenika, radnika I svi drugih. Lica su izrazito vesela bila I u nekoliko puta suzama radosnicama bila orošena činjenicom the je konačno došlo vrijeme the se uljudno može sjesti za okrugli stol I oni iz BRIGADA I oni iz BOJNI I raspravljati o sudbini I budućnosti hrvatskog naroda. Gosp. Franjo Tudjman - predsjednik HDZ - je krasio ovu Konvenciju.
2. ) Vijesnik HDZ je državotvoran I u prvi pet brojeva je više-manje izrazio moje želje kao I želje mnogih drugih. Nadopunjati ćemo ga od sada svi zajedno I neka nam to bude dužnost.
Ja znam the ima na pomolu I drugih političkih organizacija u Hrvatskoj koje bi željele doći do punog izražaja u ovim povjesnim trenutcima. I to je dobro, jer je to izražaj dobre volje, nacionalnog izražaja I demokracije. Ali, mišljenja sam the je u iseljeništvu gosp. Tudjman osvojio teren I srca mnogih. Takodjer sam mišljenja the je on jedini koji je najmjerodavniji predvoditik hrvatskog naroda k svom nacionalnom suverenitetu u ovim povjesnim trenutcima kako bi mogao skinuti crne mrlje sa svoje prošlosti I prošlosti onih Hrvata koji su svoje idealizme uzidali u zahvnoj I avnoj I tako bili prevareni. Kao što je u svoje vrijeme hrvatski general Maks Luburić izjavio the je on odgovoran za Ustašku revoluciju I kao takav je mjerodavan pružiti ruku pomirenja hrvatskim komunistima I pregovarati sa hrvatskim Srbima, jer se je borio protiv jednih I drugih. Osim toga gosp. Tudjman je poznati povjesničar koji gleda stvari najmanje sto godina unaprijed, što bi se I kako moglo reći o njemu I drugima, kakav bi se film o njemu mogao snimati, ili kao o rodu ili IZRODU. On je bez dvojbe izabrao ovo prvo I skinuo partizansku kapu kao što je I Maks Luburić skinuo ustašku. Koliko je gosp. Tudjman dalekovidan u svom programu, najbolje se može očitovati iz odgovora na upit: Šta on misli o generalu Luburiću, odgovor je glasio: Oba smo mi hrvatski generali.
3. ) Na 24-25 veljače o.g. će se održati GLAVNA KONVENCIJA HDZ u Zagrebu. Najmanje dva "Chartera" će doći sa ovog američkog kontinenta s Hrvatima, delegatima HDZ. Ovi Hrvati će predstavljati iseljeništvo a I svoje organizacije ako to hoće I žele. Samim ovim sazivom će se udariti pečat demokracije HDZ-ci. Ako dodje do zabrane tada će se održati u Beču. U svakom slučaju Konvencija će se održati. I HNO će imati delegate (2) koja će biti na Konvenciji u Zagrebu, odnosno Beču, jer je HNO I srcem I dušom za državotvorni program HDZ. Dužnosnici HNO su se sastali u subotu večer (20.1.90) I raspravljali skoro cijelu noć, što I kako dalje nastaviti s radom HNO. Odlučeno je the je za sada misija HNO dovršena I the se naša buduća djelatnost usmjerava u pravcu rada HDZ. Predlagalo se je the ja, tvoj stric, podjem kao delegat, ali opreznosti radi - jer nikada ne znaš šta se može desiti - izabrana su druga dvojica. Ja ću tebi naknadno javiti. Ti svakako nastoj biti nazočan na Konvenciji kao promatrač. Svakako nastoj - kažem nastoj - sa svojom ekipom pridonijeti što više možeš the se preko TV Zagreb prenosi što više. Delegati dolaze u petak a odlaze u ponedjeljak. Neće biti vremena za razbacivanje.
4. ) HDZ je u iseljeništvu do sada - u ovo kratko vrijeme - uspjelo povratiti poljuljanu I izgubljenu nadu medju Hrvatima tako the se sada svaki osjeća kao the je deset stopa visok. To oduševljenje nam je potrebno jer se pred nama nalazi velika I odgovorna zadaća. Samo velikim oduševljenjem možemo mase okupiti, I samo masama možemo povratiti ono izgubljeno u krilo Hrvatske. U protivnom slučaju će biti zli jezika koji će širiti priče the je HDZ prodalo BiH kao što je bilo zli jezika koji su govorili the je Poglavnik prodao Dalmaciju Talijanima, iako nikada nisu mogli pokazati kopiju čeka.
5. ) Raspitaj se kod uprave HDZ za savjete kako osnovati ogranke u Sl. Požegi (ogranak HDZ Mato Boban) I u Sovićima - Grude (ogranak HDZ Braća Šimići ili slično. Svakako ime se stavi na raspolaganje. Nemoj stati po strani. Predloži u upravi HDZ potrebu jednog MOTTO-GESLO oko kojeg će se Hrvati I gradjani Hrvatske okupljati. Predloži ovaj kojeg sam ja predložio u nedjelju na Konvenciji a gosp. Tudjman zapisao:NAŠ PROGRAM, NAŠE IME A ZOVEMO SE HRVATSKA DEMOKRATSKA ZAJEDNICA.
6. ) U mome pismu mojim komšijama - na Veliki petak 1988. - sam priložio sliku Nikaraguvanaca kako su se oni sastali I učinili Nikaraguansko Nacionalno Izmirenje. Tada sam rekao the ću se svim raspoloživim I demokratskim sredstvima boriti the I ja budem na sliki Hrvatskog Nacionalnog Izmirenja. I hvala Bogu to se je ostvarilo u Clevelandu (Ohio) u nedjelju 21.1.1990. (Slika je uistinu izišla u časopisu Matice Iseljenika Hrvatske na stranici 42 za prosinac 2009., mo). Tko vjeruje I čeka, taj dočeka. Ja sam zagovarao, vjerovao I dočekao the budem na sliki Hrvatskog Izmirenja. Sada to trebaju bez bojazni I drugi uciniti. Navik on zgine ki živi ko janje.
Tvoj Stric Milan.
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Mišo, bilo bi dobro the napraviš kopiju ovog pisma I pošalješ na Hrvatski Tjednik u Australiju P.O.Box 293. St. Albans, Vic. 3021, Australia. Svakako ga podaj upravi vijesnika HDZ s molbom the ga objave ako smatraju za shodbno I the bi mogao I druge poticati the prigrle program HDZ. Javi se. Volite tvoj stric Milan. Pozdravi sve.
Ovo je kopija pisma koju sam dobio ima tome dugo. Kako je sadrzaj zanimljiv meni m smatram the bi moga biti zanimljiv I drugima, tim vise the je sadasnja politika RH protiv Tudjmana, pa the se vidi kako je prije bilo.
BISERI I IDEJE VODILJE GENERALA DRINJANINA
- 1968 -
-
"Mi smo za Hrvatsku Revoluciju i u toj Revoluciji ima mjesta svakom
Hrvatu u borbi za Hrvatsku Državu, a ne za ovaji ili onaj politički
režim" -
- 1968 -
- "Hrvatske Oružane Snage moraju znati
preboljeti rane prošlosti i UZDIĆI SE NAD SVE IDEOLOGIJE i biti sluge
Domovine, a ne gospodari Domovine, i još
manje sluge OSOBA, STRANAKA, IDEOLOGIJA I KLASA".
- 1966 -
-
"Hrvatska mora nadoživjeti preživjele ustaše, raspršene "seljake",
odebljale partizane, buntovne hrvatske komuniste, sve ideologije, sve
osobe, sve stranke, sve programe i sve razlike."
- 1967 -
-
"Kao politički zreo i nacionalno svijestan narod moramo organizirati
svoju političku borbu bez natruha ideologija, a svoje oružane i
revolucionarne snage postaviti tako, da ne služe osobe, pokrete, režime,
ideologije, nego samo i jedino HRVATSKU DRŽAVNU IDEJU, HRVATSKI NAROD I
HRVATSKU BUDUĆNOST!"
-1967 –
“Ranković će naučiti hrvatske
komuniste moliti očenaš, general Drinjanin Anti Kršeniću 13 svibnja
1967. Povodom Deklaracije hrvatskog književnog jezika.”
-1968 -
-
"Predugo smo mi Hrvati mislili glavom svojih stranačkih i ideoloških
šefova i predugo smo bili pasivni objekti političkog rada, problemi su
bili rezultati takvog stanja i predugo traje naša pobuna duhova, a da bi
smo htjeli kročiti stazama prošlosti".
- DR. ANTE CILIGA - OBRANA svibanj 1970, str. 11
-"Naša
je emigracija od 1945/1969 dala samo dvije MARKANTNE LIČNOSTI: prof.
Krunoslava Draganovića i Vjekoslava Maksa Luburića...Oni su se istakli
nizom inicijativa, koje su dale obilježje života ove
emigracije...Luburić se afirmirao kao jedna od NAJVAŽNIJIH i
NAJMARKANTNIJIH ličnosti ove emigracije...stanovite VOJNIČKE kao i
stanovite POLITIČKE sposobnosti Luburićeva su NEDVOJBENE i
POZETIVNE...PRIRODNA INTELIGENCIJA LUBURIĆA BILA JE VANREDNA...DALEKO
IZNAD DRUGIH VODJA I VODJICA NAŠE EMIGRACIJE. PA I ONIH S
DOKTORATIMA..."
- DANICA - 17 prosinca 1969.,Tjednik hrvatskih franjevaca u Chicagu
-
Da vidimo šta kaže Luburićev ideološki i politički protivnik i bivši
zatvorenik u Sabirnom Logoru Jasenovac, dr. Ante Ciliga (1898/1992): -
"
Uvjereni smo zato, da će hrvatski narod, kada jednom bude ujedinjen i
oslobodjen, kada svlada svoju dosadačnju plemensku razdrobljenost i
pocijepanost, u oslobodjenu domovinu, kao simbol hrvatske slobode i
ujedinjenja, prenijeti u zajednički grob u zagreb, na Miragoj, tijela
onih neujedinjenih u životu svojih vodja, Mačeka i Pavelića, a da će
Luburićevo tijelo biti prevezeno na viječni počinak u njegovu
Hercegovinu, u njegov Ljubuški, te da će na putu u Zagrebu, biti
izloženo mrtvom borcu i opće priznanje. Koliko god je on griješio, u
prvom redu u onoj prvoj fazi svojega života, bilo iz ideolškog
fanatizma, bilo iz dinarske svojevoljnosti,nikada on nije griješio zbog
koristoljublja; sve što je učinio, činio je za ideju, kako ju je on
shvaćao, nikada za novac, za bogatstvo, za materialno dobro, za ugodan i
lak život. To je najveće priznanje, koje će mu povijest dati". Iz
"DANICE" 17.12.1969.
Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina
Osobno
HRVATSKI NARODNI ODPOR
Ured glavnog Tajnika
4.X.1960.
Bratskom "NAPRIDKU"
Buenos Aires, Argentina
Dragi moj prijatelju Tutavac!
Dobio sam na vrime Vaša pisma, kao i "Napridak", onaj poslat avionski, a i paket što je poslat "volovskom" poštom. ("Volovskom" poštom u ovom slušaju znači, parobrodom, mo) hvala na pažni i ja ću nastojati uzvratiti.
Pročitao sam sve brojeve "Napridka" i mogu Vam reći, da nema ni jedni riči, koju ne bih podpisao. Isto se odnosi na brojeve, koje ste tiskali prije smrti Poglavnika, kao i one, posli smrti Poglavnika. Čestitam Vam od srdca, i dao Vam Bog snage, pa izdržali do kraja. Ja znam kako je težko novine tiskati, a u njima istinu govoriti......
Lipo je čitati našu ikavicu, lipo ju je i čuti. Ali eto, život nam nametnuo nešto drugo, pa sam Bog zna, kada i kako će se uspiti povratiti na riči naših didova i baka. Kada sam se iz Mostara vratio u Ljubiški, za vrime škole, veli dobra starica: "ama sinko, kako ti to meni govoriš..."Mislio ja, da sam valjda izlanuo štogod, pa de se starica naljutila, a kad tamo starica mene ispravlja, pa veli: "zaboravio ti na školama sine moj govoriti našim lipim jezikom hrvackim". Nadam se da će se i ta i neukusna pogrda našeg jezika s vrimenom ispraviti i dobro bi bilo, da se tiska kakvo dobro dilo na dobrom hrvackom jeziku i ikavicom. Ako se takva šta odluči, a Vi računajte samnom.
Hvala Vam na onako lipim ričima, koje ste o meni u !Napridku" napisali. Ostanite samostalni, borite se za ideal, nebojte se dušmana ni čankolizaca, i izvršiti ćete časno svoju dužnost. I branite naš lipi jezik od nakaza. Svi će Vam pošteni ljudi pomoći.
Poslao sam Vam jedan paket "DRINA" pa dogovorite se sa Štirom o prodaji. Šta dobijte za te, neka bude prilog "DRINE"za "NAPRIDAK" a ja ću Vam osobno uvik poslati sve što tiskam.
Oglasite "DRINU" u "NAPRIDKU" i napravite ižpravku, kako sam to pisao Štiru.
Bog Vas pratio u svemu što budete radili, a kada god budete mislili, da nešto mogu za Vas učiniti, obratite se na mene. Znao sam uvik ciniti nesebični i patriotski rad.
Odani Vam Vaš
Maks.
(Pere (Bilić) Tutavac, Dančanje kod Mostara 9 srpnja 1913., Buenos Aires 9 listopada 1985, je bio novinar, publicista, jeziko slovac glavni i odgovorni uredni novine isključivo na starom hrvatskom jezeku IKAVICA. napisao je nekoliko knjiga na ikavskom jeziku. On mi je poklonio svu korespodenciju između njega i generala Drinjanina. Mnodo sam mu zahvalan za ova pisma koja ću iznositi na stranicama uzdanica forums free. Otporaš)
Nastavlja se. Otporaš.
Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina.
Odgovor Pere Tutavca na generalovo pismo od 4.X.1960. (Prvi (1) dio)
Pere Tutavac
Dupuy 87 - Buenos Aires
Bs.Aires, 25. prosinca 1960. (Kako se po datumu može vidjeti, ovo pismo je pisano na sami dan Božića, mo)
Poštovani i dragi g. Generale!
prije svega želim Vam javiti, da sam u redu primio paket "Drine", tj. 56 komada, kao i Božićnu čestitku upućenu hrvatskim vojnicima. Hvala Vam na svemu najiskrenije. "Drinu" po malo prilažem "Napridku" i šaljem naokolo mojim "predplatnicima". Do danas sam na račun toga dobio 20.- (dvadeset) pesosa...(što bi po današnjem kursu boglo značiti nekoliko lipa, mo) Ne možete si zamisliti, do koje su mire naši ljudi nemarni (da ne rečem drugačije). Jednak je omir i s "Napridkom". Već godinu dana šaljem list na sve starne na ime ljudi do čijih sam adresa došao, a da u 95% slučajeva nema ni glasa od njih - iako se novine ne povraćaju; što je najbolji znak, da ih primaju i da ih redovito primaju...Ali što da Vam o tom pišem, kad i Vi sami znadete, kako se "zaradjuje" s poslovima ovakve vrsti. Medjutim, "ima nešto što nas naprid kreće", bez obzira na sva nerazumjevanja, potežkoće - i ne prilike, koje nam na svakom koraku prave "predstavnici" i "veliki rodoljubi".
Početkom prosinca o.g. u Argentini su povišene i cine tiskanju, tako da mi ni uz najbolju volju nije bilo moguće "odškrnuti" koliko je bilo potrebno za izdati Božićni broj. Možda će izići do konca godine - ili u sičnju 1961. Čim izadje poslati ću Vam kao i obično.
Ako nemate ništa protiv, ja bih želio u kojem od narednih brojeva doniti Vaše misljenje o "Napridku" i hrvatskom jeziku, kako ste iznili u pismu od 4. listopada 1960., izostavivši ono što nije za javnost. Dakle, po priliki, ovako:
"Bratskom Napridku" - Buenos Aires, Argentina
Dobio sam i pročitao sve brojeve "Napridka" i mogu Vam reći, da nema ni jedne riči, koju ne bih podpisao. Isto se odnosi na brojeve, koje ste tiskali prije smrti Poglavnika, kao i one posli smrti. Čestitam Vam od srdca, i dao Vam Bog snage, pa izdržite do kraja. Ja znam kako je težko novine tiskati, a u njima istinu govoriti.....
Lipo je čitati našu ikavicu. Lipo ju je i čuti, ali, eto nametnuše nam nešto drugo, pa sam Bog zna, kada i kako ćemo uspiti povratiti se na riči naših didova i baka.
Kada sam se iz Mostara vratio u Ljubuški, za vrime škola, veli dobra starica: (Maksova majka Marija, djevojačko prezime Soldo, rođena 1886 umrla 1989, dakle živjela 103 godine, mo) "Ama, sinko, kako ti to meni govoriš?"...Mislio ja da sam valjda izlanuo štogod, pa da se starica ljutila, a kad tamo ona mene ispravlja, pa veli: "Zaboravio ti na školama, sine moj, govoriti našim lipim jezikom hrvatskim!"...
Nadam se, da će se i ta nepravda i neukusna pogrda našeg jezika s vrimenom izpraviti - i dobro bi bilo, da se tiaka kakvo dobro dilo na dobrom hrvatskom jeziku ikavicom.
Ostanite i nadalje samostalni. Borite se za ideal! ne bojte se dušmana i čanjkolizaca, i izvršit ćete častno svoju dužnost. Branite naš lipi jezik od nakaze! Svi će Vam pošteni ljudi pomoći. Bog vas pratio u svemu što budete radili! Znao sam uvik ciniti nesebični i rodoljubni rad.
Odani Vam Vaš Maks".
Već odavna sam u vezi i dopisivanju s fra. Knezovićem. (Fra Oto Knezović je bio hrvatski svećenik u Chicagu i napisao je knjigu očevidnih dogodovština POKOLJ HRVATSKE VOJSKE, mo) on je već star čovik, što jasno dolazi do izražaja i u njegovim radovima i pisanju po novinama. napisao je "Povist Hrvata", koju smatra svojim Glavnim dilom - i htio bi ju izdati za života. Kako je to teža stvar (t.j. s materialne, nivčane strane) sam ne može.
Nastavlja se. Otopraš.
RIMSKI POZDRAV NIJE HRVATSKI POZDRAV, KAŽE MAKS LUBURIĆ
PROVOKATORI, CRNE ODORE I VOJNIČKI POZDRAV.
Priredio: Tomislav JONJIĆ
Puno smo puta na ovim stranicama spomenuli kako crna odora i nisu nikakve oznake ni manifestacije hrvatstva. Naprotiv, i jedno i drugo je i onda i danas kompromitiralo hrvatsku borbu, i uvijek će ju kompromitirati. No, uvijek ima budala i provokatora, koji će se time služiti. Budale, zato što su budale, a provokatori - zato što su za to plaćeni. Na ovaj ili na onaj način. Takvima je suvišno ponavljati, ali onima drugima - koji se provokatorima opiru - nije naodmet znati, kako je došlo do crne odore u jednoj postrojbi tadašnjih hrvatskih oružanih snaga i otkud se među Hrvatima pojavio pozdrav koji već svojim imenom pokazuje da nije hrvatski. U nastavku donosimo tri dokumenta s naznakom izvora, i bez pravopisnih ili sadržajnih intervencija, smatrajući da je svaki daljnji komentar posve suvišan:
1. Odredba o nošenju i upotrebi ustaške odore
Toč. 4.
a) Ustaška vojnica sivo-zelenkaste svijetle boje,
b) Ustaški pokret sivo-zelenkaste tamne boje i
c) Ustaška nadzorna služba tamnosive boje.
( - Zagreb, 23. lipnja 1941., obj. u: Ustaša, Vijesnik Hrvatskog ustaškog oslobodilačkog pokreta, god. 11./1941., br. 3., Zagreb, 3. srpnja 1941., 17.)
2. Odore
Jure Francetić. U krugovima mladih ustaša on je tražio one, koji će biti u mogućnosti pružiti hrvatskoj domovini sve ono, što vodi do cilja - do pobjede nad odmetnicima. (...)
U sveobćoj žurbi, koju je nametalo pljačkanje odmetnika i stizavanje iz dana u dan sve žalostnijih viesti, trebalo je ove mladiće obući, trebalo im je dati ustašku odoru. Veze sa zaledjem bile su medjutim svaki čas prekidane, te se nije moglo tako na brzu ruku dobiti odgovarajuće sukno za ustaške odore. Tako se ,eto, u prvom času osnivanja 'Crne Legije' pojavila poteškoća, koju je trebalo odkloniti.
Nu, baš toj poteškoći današnji pripadnici 'Crne legije' imaju zahvaliti da se zovu - 'Crna legija'. Ovim imenom oni su prozvani kasnije, kada su obučeni u crne odore... A te crne odore bile su im načinjene na brzu ruku i to iz jednog podržavljenog skladišta, u kojemu je pronadjena velika zaliha crnog sukna...> (, Hrvatski narod - Glasilo Hrvatskog ustaškog oslobodilačkog pokreta, god. IV./1942., br. 518, Zagreb, 2. rujna 1942., 3. Skoro istim riječima je nastanak Crne legije opisan u članku , objavljenom među velikim brojem tekstova o Juri Francetiću povodom smrti, u HN, god. V./1943., br. 694, Zagreb, 30. ožujka 1943., 3.)
3. General Drinjanin [V. Luburić]: NAŠ VOJNIČKI POZDRAV
Mimohod hrvatskih zrakoplovaca 10. travnja 1942.
Ima i dva neposredna razloga, da se ta pitanja postavljaju. Tri četiri mlada čovjeka, za koje se, istinu treba reći, ne zna tko su i što su, počeli su nametati pozdrav uzdignutom rukom, tvrdeći, da je to naš vojnički i ustaški pozdrav. U tom nametanju su postali čak i agresivni, tvrdeći, da su izdajnici i srbske sluge oni, koji neće prihvatiti taj pozdrav. S druge strane stoji, da nas srbokomunisti u zadnja vremena već sustavno napadaju, da smo fašisti i nacisti, kada je toga nestalo i tamo, gdje ga je bilo, a kod nas, Bogu hvala, niti je toga čuda bilo, niti ćemo dozvoliti da bude. Pa su razumni ljudi počeli tražiti razjašnjenja. I mi ih rado dajemo.
"Rimski pozdrav", tj. pozdrav uzdignutom rukom, nije bio ni vojnički ni ustaški pozdrav. Taj je pozdrav pod sticajem okolnosti za vrijeme rata bio prihvaćen djelomično, i to tako, da nam ga nisu nametnuli ni Njemci ni Talijani, nego nam je taj pozdrav nametnula ulica. Tako, kako velim, nametnula ga ulica, kada smo se vratili u domovinu. Postalo je to moderno. Danas više nije i nadamo se, da neće biti. Ništa nas ne veže uz taj pozdrav, kojega istini za volju nije izmislio ni Mussolini ni Hitler, nego je to pozdrav još od vremena rimskih legija, kako se to može viditi u današnjim filmovima, koje prave Amerikanci i koji sigurno nemaju razloga izvrtati činjenice. Znamo to i iz povjestnih prikaza onoga doba, da se pozdravljalo starije dizanjem ruke i zato se zvao "rimski pozdrav".
Bilo je mnogo pokreta, koji su taj pozdrav upotrebljavali, bilo je naroda, koji su u raznim okolnostima pozdravljali tako, pa i obični ljudi na cesti mnogo puta mahnu ili dignu ruku na pozdrav. Vidi se i na političkim skupštinama i u najdemokratskijim zemljama, gdje govornik dizanjem ruke ili jednom gestom, koja tome mnogo sliči, pozdravlja ostale. U Španjolskoj i dan danas pozdravlja Falanga rimskim pozdravom, nosi razne rimske embleme tako na pr. "Guardia Civil" (oružništvo), a na javnim zborovima general Franko pozdravlja masu vrlo često rimskim pozdravom svakako kao nacionalni vođa Falange. Ima tradicije. Nu mi Hrvati nemamo u tome tradicije i nemamo ju zašta praviti, jer nas malo toga dobra podsjeća i na rimske legije i na kasnije fašiste, jer su jedni i drugi dolazili k nama samo osvajati našu obalu i naše more.
Kako smo imali smisla za te rimske običaje, neka bude u dokaz u našim starim vojničkim ustaškim logorima, koje je Poglavnik bio osnovao u fašističkoj Italiji. Nikada nitko u tim logorima nije digao ruke na rimski pozdrav, a da ne govorimo o logorima u Mađarskoj (Janka Pusta i Baza Pusta), gdje se je živilo i radilo baš ustaški.
Razlog? Jednostavno zato, jer nismo bili fašisti ni nacisti ni Rimljani, pa nismo imali zašta upotrebljavati rimski, fašistički i nacistički pozdrav.
Hrvatska ratna mornarica
Drugi i glavni: mi smo bili Ustaše, tj. vojnici nove revolucionarne Hrvatske i pozdravljali smo vojnički. U našem vojn. pravilniku je stajalo jasno i određeno, da smo vojnici i da je naš pozdrav vojnički i to stari domobranski pozdrav, tj. desnu ruku saviti doticavši se malim prstom donjeg ruba vojničke kape itd.
U svim logorima je vladao isti pravilnik. Ustaše su bili vojnici članovi USTAŠA - HRVATSKE REVOLUCIONARNE ORGANIZACIJE /U - HRO/. Nošene su čisto vojničke uniforme zakopčane pod vratom. Čitava je organizacija stajala na vojničkim temeljima. Vršene su vojničke vježbe. Živilo se vojnički. Najmanji ustaški borbeni sastav bio je roj i poluroj, zatim vod, kao kod Domobranstva, zatim sat, bojna, sdrug itd. Na čelu su stajali dorojnici, rojnici, vodnici, zastavnici, poručnici, satnici, bojnici, dopukovnici, krilnici. U ustaškoj vojsci nije bilo generala, nego samo pukovnika - krilnika (za vrijeme rata jedan krilnik je u rangu generala, a u vrijeme mira bio je obični pukovnik).
Išlo se na "prijavke". Pozdravilo vojnički i odzdravilo. Ništa više. Kao i u svim vojskama svijeta. To dokumentarno dokazuje fotografija. Ustaše na prijavku, čitanje dnevne zapov[i]jedi, raspored straže itd. itd.
Sama je organizacija bila vojnička. GLAVNI USTAŠKI STAN - kao vrhovna uprava, je čisto vojnička institucija. U ona vremena nije bilo drugog cilja, nego oružanom revolucionarnom borbom osloboditi Hrvatsku od srpske okupacije. Nije bilo demagogije, nije se govorilo o strankama, o politici, o strančarenju, nije bilo kompleksa i ogromna većina nije ni znala da postoje fašisti, nacisti, kao ni to, kako i na koji način pozdravljaju. Dok su to još mogli viditi na ulici oni, koji su prolazili kroz Italiju, u Mađarskoj ni to; da je netko pozdravio uzdignutom rukom, mislili bi da je lud, neodgojen ili što slično. Tek mnogo kasnije počeli su studenti i mađarski "Streljasti Križevi" po uzoru na ostale upotrebljavati rimski pozdrav.
Državni poglavar s vojnicima
Ni kasniji život emigranata nije ništa izm[i]jenio na stvari, jer čim smo se našli na vojničkoj dužnosti na Markovu Trgu, mi smo pozdravljali hrvatskim vojničkim pozdravom.
Još je živ negdje Pivac, pukovnik Devčić, koji je bio na Markovu Trgu neko vrijeme zapovjednik Poglavnikove Straže, a živ je i Dabiša (pukovnik, nekada zapovjednik jednog logora u Italiji), kao i mnogo drugih starih boraca, koji to mogu potvrditi. Na Markovu Trgu smo organizirali POGLAVNIKOVU TJELESNU BOJNU (P.T.B.). Kasnije smo Babić, Devčić,Baljak, itd. stvorili "USTAŠKU OBRANU" i stvorili više Ustaških Bojni u Zagrebu, Hercegovini, Karlobagu, Lici itd. I na Markovu Trgu, u PTB-i, u jedinicama OBRANE, kao i u USTAŠKOJ PUKOVNIJI, koju je u Zagrebačkom Zboru postrojavao kasniji general Sertić (tada bojnik) i u Ustaškim Pripremnim Bojnama (Servatzi, Moškov itd.) i kasnije u proširenoj jedinici POGLAVNIKOVA TJELESNOG SDRUGA, najprije se pozdravljalo vojnički. Prvi Ustaški Obranbeni Sdrug u Bihaću, Petrovcu, Lipiku, Pakracu itd. pozdravljao je vojnički, kako to mogu potvrditi stotine fotografija onoga doba. U prvoj dočastničkoj i častničkoj školi Ustaške Obrane pozdravljalo se vojnički.
"Rimski pozdrav", tj. uzdignutom rukom, prihvaćen je tek kasnije i to, ni manje ni više, pritiskom ulice. Zagreb je dočekao njemačke oklopne jedinice razdragano i kao osloboditelje mahanjem i dizanjem ruku. Kasnije se je na ustaškim političkim sastancima upotrebljavao taj pozdrav, a da ni sami ne znamo kako. Počeli smo i sami pozdravljati tako.
Stvaranjem USTAŠKIH PRIPREMNIH BOJNA na području Stožera i mobiliziranjem istih i stavljanjem u djelatno stanje zapravo se je prihvatilo rimski pozdrav, tj. dizanjem ruku. I kako je ustanak Srba na strani komunista pokrenuo i naš hrvatski ustanak na strani antikomunista, a pod vodstvom Njemačke, prihvatio se taj pozdrav kao prkos i kao simbol, a i onda je još bilo oporbe u našim elitnim ustaškim vojničkim jedinicama, da se prihvati rimski pozdrav.
Poglavnik je to sto puta rekao, da nam je ulica nametla taj pozdrav, pa iako ga je Ustaški Pokret, kao politička snaga, prihvatio, nije mu se svidjalo, da to bude vojnički pozdrav i to znam apsolutno sigurno i iz osobnih sjećanja, da je znao reći, da čim se srede prilike, da vojska uvede naš stari vojnički pozdrav, tj. stari domobranski pozdrav, sličan kakvog imaju sve vojske na svijetu.
Rusi su nam dali primjer: oni svoje mase pozdravljaju dizanjem šake i upotrebljavaju taj pozdrav na mitinzima, ali neka se Bog smiluje onom vojniku, koji bi tako pozdravio, pa makar svi maršali bili komunisti. I čim je izbio rat i vidilo se, da treba stvar normalizirati, Staljin je uveo u rusku vojsku normalne vojničke činove, plaće, nazive, pozdrave, oznake.
Kada je proglašena Slovačka, onda je isto bila stvorena neke vrsti revolucionarne vojske, gdje nije bilo činova, govorili su svi sa "Ti", nije bilo oznaka, ali je toga brzo nestalo. Osobno sam bio dobar prijatelj s generalom Františekom, zapovjednikom postrojbenog odjela, kao i s generalom Čatlošem, glavarom Glavnog Stožera, i oni su mi govorili kako su brzo uvidili pogrješku nekih eksperimenata. Vojska je vojska i u nju treba uvesti vojnički duh, vojničke tradicije, vojničke oblike, vojničku stegu.
Tako smo i mi ustaški zapovjednici prihvatili nešto revolucionarno, vremensko. Već je Francuska revolucija prom[i]jenila strukturu francuske vojske, ubrzala joj korak svojim budnicama, dala vanjske oznake. A na kraju je i ta vojska dobila svoj normalni izgled i kada je Napoleon postao Emperadorom Evrope, nije trebao posebno preustrojstvo voditi, jer je njegova vojska bila pod vodstvom starih revolucionaraca, prije narednika, koji ne samo da su postali generali i maršali, nego su se i kitili kao i oni prije revolucije pa i nosili već zvučne titule grofova, baruna, knezova itd. Kada pomislimo, da je najkonzervativnija dinastija Bernadotta u Švedskoj nastala iz nekada Napoleonova revolucionarnog sarđenta, onda nam je jasno, da sve vojske u danim časovima prihvaćaju nešto revolucionarno, ali onda brzo normaliziraju odnose i, jer žele spasiti tekovine revolucije, postaju konzervativci i brane običaje i tradiciju. Tako smo i mi u danom času prihvatili od ulice rimski pozdrav, ali i zabacili isti kao strani običaj bez tradicija u hrvatskom narodu i u hrvatskoj vojsci.
Danas se više nitko i ne sjeća, da je nekada jedan dio naše revolucion. vojske tako pozdravljao. Više je nego sumnjivo, da ima Hrvata, koji se toga i ne sjećaju, a žele nametnuti taj pozdrav, koji nama samo može škoditi. Prema tome, oprez sa takovima. Nastojte im protumačiti sve to, a gdje to ne uspije, onda će trebati poduzeti druge korake, jer je stvar dosta jasna. Srbokomunisti nastoje svim sredstvima prikazati nas ostatcima nekog fašizma i nacizma, jer znaju, da je to omraženo. Zato je sveta dužnost svakog svjestnog Hrvata i posebno vojnika, da budno pazi na svaki korak dušmana. I posebno u ovakovim vanjskim aspektima, pozdravima itd. Jasno je da srbokomunisti žele, da se uvede taj pozdrav, kako bi se onda moglo reći anglosaskom svijetu: evo vam Hrvata, ostataka nacista i fašista, protiv kojih ste se borili. Žele tako kompromitirati naša nastojanja, naš novi revolucionarni pohod, koji nema ništa zajedničkoga sa političkim i ideološkim smicalicama. Mi smo kao narod Hrvati, kao moderni ljudi mi smo demokrate, kao borci za slobodu smo revolucionarci, i kao sluge domovine i odani sinovi smo vojnici SVOJE HRVATSKE VOJSKE.
Nismo imali ništa sa fašističkim pozdravom, iliti rimskim, ni kada smo bili u vojničkim logorima fašističke Italije, zašto bi to bili danas, kada je i onima, koje Bog nije obdario s mozgom genija jasno, da u svijetu stoje dvije snage: komunisti i antikomunisti.
Slično je i sa mnogim drugim pozdravima: BOG i HRVATI, ZA DOM SPREMNI, BOG ŽIVI, VJERA U BOGA I SELJAČKA SLOGA itd. Svako vrijeme donosi nešto nova. I teorije i taktike i odora i oružja i ustrojbeni sistem, sve se to mijenja, upodpunjuje, preobraćuje, prihvaća i odbacuje. Možda će i opet niknuti stranke, pokreti, koji će uvesti nove popularne pozdrave. Veliki vojnički umovi uvjek su davali svoja obilježja. Zrinski, Jelačić itd. ostavili su tragove. Tako i ustaška era. Stalna na svijetu jeste samo promjena! Nu, naš vojnički pozdrav, kao i svih vojska na svijetu je jedan i taj se neće izmijeniti. Ima stvari koje se ne mijenjaju, a jadna od tih je već univerzalno prihvaćeni vojnički pozdrav.> (Drina, god. XIII./ 1963., br.1, Madrid, 1963., 131.-137. Otporaš.)
Annie Boban
7:03 PM
[Keep this message at the top of your inbox].
To: Annie Boban.
Picture of Annie Boban.
Pismo Mile Boban Miljenki Peranić 10.8.1969.
Inbox.
Add star
Annie Boban
Thu, Jul 26, 2012 at 5:34 AM.
Austin, Texas 7. kolovoza 2012.
Draga sestro Kate,
Sa velikim čuđenjem sam jutros primio ovo pismo od Ivana Prcele iz Clevlanda. On je ovo poslao meni a da i ne zna da je meni, jer ja se sa njim kadkada dopisujem mojim drugim e-mailom pod imenom Gabro Vuškić.
Ja sam ovo pismo pisao na francuskom jeziku mom vjenčanom kumu dru. Miljenki Dabi Peranić. Na njega je pala sumnja da je bio sudionik u ubojstvu generala Drinjanina. On je tužio francuskim vlastima neke Hrvate, naše zajedničke prijatelje, da su ga htijeli ubiti kao sumnjivu osobu. Među njima je bio i Adolf Horvat, koji da je izjavio policiji da sam mu ja dao pištolj kojeg je kod njega pronašla pariška policija prilikom premetačine njegove kuće. Kako je sada moje ime bilo upleteno na policiji, kum Dabo je tražio od mene da mu kažem istinu glede ovog pištolja. Ja sam mu odgovori na francuskom jeziku tako da se ne muče s prijevodom. Kako je to pismo dospijelo doći u ruke Ivana Prcele, ne znam. Svakako prijevod je dobar i točan. Imam original. Nisam ga još usporedio s ovim prijevodom, jer se još vrlo dobro sijećam sadržaja pisma kojeg sam pisao, za par dana bit će upravo prije 43 godine.
Onaj Josip Boban je od Ivandina brata sin, dakle rođeni rodijak braće Ivandića: Zvonke, Filipa i Lukse. Luksa je oženio Ljubu Ćikinu, Ćilića sestru. Ovaj Josip je rođen 1922. ili u Banja Luci ili u okolici. Poznavao sam ga i bio mi je sumnjiv. U ta "blažina" vremena svaki Hrvat Hrvatu je bio sumnjiv ako nije govorio kako je njemu odgovaralo. Pošto sam ja u to doba pripadao T.R.U.P-u TAJNI, REVOLUCIONARNI USTAŠKI POKRET i bio zaklet, položio sam prisegu odmah u početku 1960 godine, ideje su nam bile "ustaške", tj. tko god ne govori povoljno o Ustašama, sumnjiv je.
Ovdje sve fala Bogu pod kontrolom. Sinić i noćas smo imali našeg malog i ljubkog unuka Cash-a s nama. Kako nismo svaki dan zajedno i kako nam svaki dan ne vidi lice, u početku je malo rezerviran. Kasnije kad se privikne uvijek se na nas smije, pogotovu kada se ja malo "izbeljim" i sl.
Pozdrav svima. Bog! Tvoj brat Milan.
Download the original attachment.
San Francisco, 10. kolovoza 1969
Dragi moj prijatelju Miljenko,
Sa zadovoljstvom sam primio Vaše pismo i sadržaj sam razumio. Ovoga puta nemam namjeru pisati Vam u detalje, nego želim Vam samo dati istinu o svojoj osobi za vrijeme mojega boravka u Francuskoj. Izjavljujem, da nikada nisam posjedovao ni nosio vatreno oružje. Jasno je, da sam pred nekima izjavljivao da posjedujem pištolj. To samo zato da onima, koji su me jedanput htjeli napasti, dadem znati da sam naoružan. Drugim riječima, da ih prestrašim. Kao Hrvat dajem riječ, da nikome nikada nisam dao nikakvo oružje, ni alarmantno ni vatreno. To što gospodin Adolf Horvat jamči jest laž.
Vi znate, dragi moj prijatelju Miljenko, da se je od agenata Jugoslavenske ambasade i od nekih hrvatskih “rodoljuba” meni u Parizu nekoliko puta prijetilo smrću. Zato sam bio na oprezu da se ne povjeravam izvjesnim “prijateljima.” Iz jednostavnog razloga jer su mi bili sumnjivi i jer je Pariška prefektura vjerovala više njima nego meni. Da Vam stvar razjasnim, podsjećam Vas na moj razgovor s Policijskom prefekturom od 2. svibnja 1966., od 9:15 do 11:17 sati. Toga dana sam zapazio, koliko smo mi (Hrvati) zaštićeni od Policijske Prefekture i koliko ona vjeruje Jugoslavenskoj ambasadi i njezinim ovdašnjim sluganima.
Susreo sam nedavno gospodina Ivana JAKIĆA ovdje u San Franciscu, koji je bio i živio u Parizu i koji mi je govorio o osobama najsumnjivijim za našu stvar jer, prema njegovim riječima, on je uvijek bio u njihovoj okolini da ih mogne demaskirati. On jamči, da su oni četiri puta organizirali atentate na mene. Svaki put on Im se usprotivio. Ta gospoda su: Grga TOPALOVIĆ, braća ČAPINI, neki Josip BOBAN (o kojima sam ti jednom govorio. On je u baru-kafiću u Belleville-u pred gospodom Jozom SLIŠKOVIĆEM i Slobodanom VLAŠIĆEM prošle godine rekao: “Da naša hrvatska stvar podje s mrtve točke, treba ubiti generala Maksa Luburića u Španjolskoj te Milu Bobana, Dabu-Peranića, Čavcića i Ivana Baruna ovdje u Parizu).” Zatim (ubiti) Antu Granića (čiji je nesvjesni sluga Slavo LEKO). Matu KRALJEVIĆA se sumnjiči za prošlogodišnju smrt Ante ZAVAORA i Josipa KRTELIĆA u Trstu. O svemu tome čuo sam govoriti dok sam još bio u Parizu a gospodin Jakić mi je to potvrdio. Njemu su poznate mnoge stvari. Ako se ikakvim sredstvom njega može prisiliti da progovori, moglo bi se mnogo toga doznati.
Ne gubite kuražu! Naprijed za našu Slobodu! Bijafra nam mora služiti kao primjer. Za nacionalnu Slobodu nikakva žrtva nije velika. Čak i najgore: uzidati svoje kosti za Slobodu Hrvatske, je sveta stvar. Ponudjena Sloboda rizik nam pruža - okrvariti će nam naš narodni ponos - Što je naša sloboda više krvlju natopljena tim više se nju ljubi i poštiva.
Dobar dan (pozdrav od sviju nas, mo) od svih nas maloj Kiti i Mariji a Vas pozdravljam s našim hrvatskim pozdravom: Za dom spremni!
M. Boban
Pismo Mile Boban Miljenki Peranić 10.8.1969.
Austin, Texas 7. kolovoza 2012.
Draga sestro Kate,
Sa velikim čuđenjem sam jutros primio ovo pismo od Ivana Prcele iz Clevlanda. On je ovo poslao meni a da i ne zna da je meni, jer ja se sa njim kadkada dopisujem mojim drugim e-mailom pod imenom Gabro Vuškić.
Ja sam ovo pismo pisao na francuskom jeziku mom vjenčanom kumu dru. Miljenki Dabi Peranić. Na njega je pala sumnja da je bio sudionik u ubojstvu generala Drinjanina. On je tužio francuskim vlastima neke Hrvate, naše zajedničke prijatelje, da su ga htijeli ubiti kao sumnjivu osobu. Među njima je bio i Adolf Horvat, koji da je izjavio policiji da sam mu ja dao pištolj kojeg je kod njega pronašla pariška policija prilikom premetačine njegove kuće. Kako je sada moje ime bilo upleteno na policiji, kum Dabo je tražio od mene da mu kažem istinu glede ovog pištolja. Ja sam mu odgovori na francuskom jeziku tako da se ne muče s prijevodom. Kako je to pismo dospijelo doći u ruke Ivana Prcele, ne znam. Svakako prijevod je dobar i točan. Imam original. Nisam ga još usporedio s ovim prijevodom, jer se još vrlo dobro sijećam sadržaja pisma kojeg sam pisao, za par dana bit će upravo prije 43 godine.
Onaj Josip Boban je od Ivandina brata sin, dakle rođeni rodijak braće Ivandića: Zvonke, Filipa i Lukse. Luksa je oženio Ljubu Ćikinu, Ćilića sestru. Ovaj Josip je rođen 1922. ili u Banja Luci ili u okolici. Poznavao sam ga i bio mi je sumnjiv. U ta "blažina" vremena svaki Hrvat Hrvatu je bio sumnjiv ako nije govorio kako je njemu odgovaralo. Pošto sam ja u to doba pripadao T.R.U.P-u TAJNI, REVOLUCIONARNI USTAŠKI POKRET i bio zaklet, položio sam prisegu odmah u početku 1960 godine, ideje su nam bile "ustaške", tj. tko god ne govori povoljno o Ustašama, sumnjiv je.
Ovdje sve fala Bogu pod kontrolom. Sinić i noćas smo imali našeg malog i ljubkog unuka Cash-a s nama. Kako nismo svaki dan zajedno i kako nam svaki dan ne vidi lice, u početku je malo rezerviran. Kasnije kad se privikne uvijek se na nas smije, pogotovu kada se ja malo "izbeljim" i sl.
Pozdrav svima. Bog! Tvoj brat Milan.
Download the original attachment.
San Francisco, 10. kolovoza 1969.
Dragi moj prijatelju Miljenko,
Sa zadovoljstvom sam primio Vaše pismo i sadržaj sam razumio. Ovoga puta nemam namjeru pisati Vam u detalje, nego želim Vam samo dati istinu o svojoj osobi za vrijeme mojega boravka u Francuskoj. Izjavljujem, da nikada nisam posjedovao ni nosio vatreno oružje. Jasno je, da sam pred nekima izjavljivao da posjedujem pištolj. To samo zato da onima, koji su me jedanput htjeli napasti, dadem znati da sam naoružan. Drugim riječima, da ih prestrašim. Kao Hrvat dajem riječ, da nikome nikada nisam dao nikakvo oružje, ni alarmantno ni vatreno. To što gospodin Adolf Horvat jamči jest laž.
Vi znate, dragi moj prijatelju Miljenko, da se je od agenata Jugoslavenske ambasade i od nekih hrvatskih “rodoljuba” meni u Parizu nekoliko puta prijetilo smrću. Zato sam bio na oprezu da se ne povjeravam izvjesnim “prijateljima.” Iz jednostavnog razloga jer su mi bili sumnjivi i jer je Pariška prefektura vjerovala više njima nego meni. Da Vam stvar razjasnim, podsjećam Vas na moj razgovor s Policijskom prefekturom od 2. svibnja 1966., od 9:15 do 11:17 sati. Toga dana sam zapazio, koliko smo mi (Hrvati) zaštićeni od Policijske Prefekture i koliko ona vjeruje Jugoslavenskoj ambasadi i njezinim ovdašnjim sluganima.
Susreo sam nedavno gospodina Ivana JAKIĆA ovdje u San Franciscu, koji je bio i živio u Parizu i koji mi je govorio o osobama najsumnjivijim za našu stvar jer, prema njegovim riječima, on je uvijek bio u njihovoj okolini da ih mogne demaskirati. On jamči, da su oni četiri puta organizirali atentate na mene. Svaki put on Im se usprotivio. Ta gospoda su: Grga TOPALOVIĆ, braća ČAPINI, neki Josip BOBAN (o kojima sam ti jednom govorio. On je u baru-kafiću u Belleville-u pred gospodom Jozom SLIŠKOVIĆEM i Slobodanom VLAŠIĆEM prošle godine rekao: “Da naša hrvatska stvar podje s mrtve točke, treba ubiti generala Maksa Luburića u Španjolskoj te Milu Bobana, Dabu-Peranića, Čavcića i Ivana Baruna ovdje u Parizu).” Zatim (ubiti) Antu Granića (čiji je nesvjesni sluga Slavo LEKO). Matu KRALJEVIĆA se sumnjiči za prošlogodišnju smrt Ante ZAVAORA i Josipa KRTELIĆA u Trstu. O svemu tome čuo sam govoriti dok sam još bio u Parizu a gospodin Jakić mi je to potvrdio. Njemu su poznate mnoge stvari. Ako se ikakvim sredstvom njega može prisiliti da progovori, moglo bi se mnogo toga doznati.
Ne gubite kuražu! Naprijed za našu Slobodu! Bijafra nam mora služiti kao primjer. Za nacionalnu Slobodu nikakva žrtva nije velika. Čak i najgore: uzidati svoje kosti za Slobodu Hrvatske, je sveta stvar. Ponudjena Sloboda rizik nam pruža - okrvariti će nam naš narodni ponos - Što je naša sloboda više krvlju natopljena tim više se nju ljubi i poštiva.
Dobar dan (pozdrav od sviju nas, mo) od svih nas maloj Kiti i Mariji a Vas pozdravljam s našim hrvatskim pozdravom: Za dom spremni!
M. Boban
HRVATSKA I USTAŠTVO (br.39)
Kažu da su mnogi protiv mene. Zapamti: Samo oni koji su se o bilo čemu ogriješili o dobro Hrvatske. general DRINJANIN u pismu dru. Miljenki Dabi Paraniću 1967.
Piše: general DRINJANIN povodom smrti dra. V. Mačeka
" OBRANA " br. 27 1965 godine
NEZAHVALNA ULOGA ČUVARA DR. MAČEKA
Dosada sam iznio nekoliko misli ne radi toga, jer bi one imale neku posebnu važnost za tok dogadjaja, još manje za dra. V. Mačeka, Ali imale su presudnu važnost za mene osobno, kao i za one drugove, koji su samnom bili na Janka Pusti. Mnogo toga se je dogodilo radi dra. V. Mačeka, pa kako je to imalo odsudna značenja za tok dogadjaja na Janka Pusti, i za mene osobno - valjalo je o tome govoriti i onda, kada ni sam dr. V. Maček eventualno nije htio uticati na te dogadjaje.
Odatle moj "kompleks Maček", koji me je pratio do onda, kada sam došao do uvjerenja, da dr. V. Maček neće više uticati na razvoj dogadjaja i da je naša sudbina u rukama Poglavnika dra. A. Pavelića. Mi nismo vjerovali u Banovinu, niti u evoluciju kraljevske Jugoslavije, kao što ni danas - u 1965-oj - ne vjerujem u evoluciju komunističke Jugoslavije, (Koliko proročanstava u svojim opisima je izrekao general DRINJANIN, to je ne shvatljivo za mnoge, ali svakako nije ne shvatljivo za one koji su svojim životima trasirali put do državotvorne Države Hrvatske, a medju tima je bio i legendarni general Maks Luburić, moja opaska) i u neke mogućnosti sa tobožnjom današnjom Hrvatskom Republikom. Svaku je Jugoslaviju trebalo rušiti i treba rušiti ovu današnju. Pitanja dra. V. Mačeka bilo je za mene već čisto političko, i bio sam voljan slijediti dra. A. Pavelića, ne samo protiv Jugoslavije, kralja i Srba, nego i protiv dra. V. Mačeka.
Zatvaranje hrvatskih rodoljuba u logor Kruščica, u Vitezu kraj Travnika, kao i prebijanje nekih omladinaca po oružnicima, redarstvu i "Zaštitarima" - oslobodila me je svih predrasuda, i ja sam u dru. V. Mačeku, pri dolasu u Hrvatsku, gledao neprijatelja hrvatske države. (Na svu žalost, što su sve "Zaštitari" radili i kako su se stvari razvijale tijekom rata, ne samo da su šurovali sa komunistima i partizanima, nego su im u svoj hrvatskoj vojničkoj omremi prilazili i rame uz rame se borili protiv naše Hrvatske Države, to se punim jezikom zove LJUBOMORA, moja opaska).
Kada sam pak saznao i detalje o pokušaju dra. V. Mačeka, da spasi Jugoslaviju i u zadnji čas, kada u nju već ni sami Srbi nisu više vjerovali, uvjerilo me je, da su sve mjere, koje bi bile poduzete protiv njega i njegovih pristaša, bile podpuno opravdane.
Znam, da je nepopularno danas tako govoriti. Svijestan sam, da je to donekle i u suprotnosti s mojim današnjim djelovanjem. Medjutim, ne bih bio iskren čovjek, kada bih danas nastojao prikazati moje osjećaje drugačijim, nego su u stvarnosti bili. (Ovdje je potrebno istaknuti da je general Drinjanin jedini od svih hrvatskih vojničkih zapovjednika drugog svjetskog rata da je nešto napisao i ostevio povijesničarima da mogu nešto napisati i s naše hrvatske strane o hrvatskoj vojniškoj povijesti. Doduše i puk. Ivan Babić je nešto pisao kao feljtoni u "Novoj Hrvatskoj" iz Londona, što svakako treba uzeti u obzir. Sada se postavlja jedno ozbiljno pitanje: Zašto drugi hrvatski časnici nisu pisali o svojim uspomenama u stvaranju i obrani Hrvatske Države. Odgovor je jednostavan: Pobili ih Titini partizani, moja opaska) Moglo bi izgledati i kao da se opravdavam ili možda ulagujem nasljednicima dra. V. Mačeka u vodstvu HSS-e. Moglo bi čak izgledati, kao da perem sebe od odgovornosti i svaljujem krivnju na druge, t.j. starije. Ne, ja sam bio sporazuman s uhićenjem dra. V. Mačeka, i bio sam sporazuman s razoružanjem jednog dijela "Zaštite", koji je bio infiltriran komunističkim utjecajem.
Kada su pojedine grupe "Zaštite" u Zagrebu, pod utjecajem vina i unutarnjeg gnjeva, i vjerojatno komunističkog huškanja, počele po zagrebačkim ulicama praviti izgrede - kličući dru. V. Mačeku i vrijedjajući Poglavnika, intervenirali smo, i ja sam osobno intervenirao. Skupa sa pok. Mijom Babićem očistili smo najprije zagrebačke ulice od bučnih grupa "Zaštitara", tako da smo ih jednostavno pobacali u kamione, a da ih nismo ni razoružali; a nakon te operacije, pred zoru slijedećeg dana, upali smo s malim grupama povratnika u privremene vojarne "Zaštite". Tada smo bili doveli s nama stručnjake antikomunističkog odjela zagrebačkog redarstva i, prema kartoteci, odstranili sve one, koji su bili poznati kao komunisti i iste internirali. (Eto, sada se može jasno vidjeti do koje mjere HSS-a je bila infiltrirana komunistima, a zna se da su ovi bili i ostali poznati kao rušitelji Hrvatske Države, moja opaska) Ostalima smo dali mogućnost, da obavjeste svoje, posebno one na Trešnjevski, da im donesu gradjanska odjela, nakon čega su bili odpušteni svojim domovima. Sam službujući časnik konjaničke čete "Zaštite" preko telefona pozvao je sve časnike, i oni su u glavnom sami izvršili selekciju. Jedan dio se odmah uputio u ustasške postrojbe i bili su upućeni u l. Ustašku Dobrovoljačku Pukovniju u Zagrebački Zbor i Obrtnu Školu, gdje je pukovnija imala svoje nastambe, urede i skladišta.
xxx
Možda će se mnogi znojiti od muke kada budu ovo čitali. Potpuno ću ih razumijeti. Zašto? Zato što do sada njihove oči nisu imale priliku ovako nešto vidjeti, niti njihove uši nisu se navikli ovako nešto čitati. Do sada sve što je pisano i o čemu se slobodno smije govoriri i pisati je to, što su drugi o nama pisali, te na što su se naše oči i usi navikle.
Nastavlja se. Otporaš.
prkos.com objevljeno 26.05 2009.u 15:26h
(Autor: Otporaš NASLOVNICA
.
HRVATSKA I USTAŠTVO (br.38)
U Hrvatskoj nema toliko drveta da bi se mogli napraviti križevi onima koji su svoje živote dali braneći Hrvatsku Dražavu. Zato im odajmo VJEČITU POčAST!
Piše: general DRINJANIN povodom smrti dra. V. Mačeka
" OBRANA " br. 26. 1965 godine.
MAČEK IZMEDJU JANKA PUSTE I OPLENCA
On je bio zapravo, barem za mene osobno, vijesnik jedne nove orijentacije, gdje pripadnici HSS-a prilaze Ustaškom pokretu na jedan politički način. Oni, koji su odlazili prije Marseille-a, dolazili su individualno, jer su bili skloni revolucionarnom djelovanju, ili su k nama došli, jer su revolucionarna djela počinili, pa su se kod nas sklonuli. Ili su pak bili poslani - da vide šta se kod nas radi. Novi ljudi, kao Mihovil Sertić, koji nije bio rod onome ličkom Tomici Sertić, govorili su nam već o jednoj jasnoj orijentaciji jednog dijela HSS-a prema ustaškom vodji i ustaškom programu. (Ovdje napominjem da je vrlo važno pratiti gelerala Drinjanina ove opise iz kojih će se mnogo što-šta saznati o djelovanju HSS-e za vrijeme drugog svjetskog rata i simpatijama prema partizanima. Kada se sve ovo uzme u obzir tek tada će nam biti jasno zašto je uvijek dolazilo do sukoba izmedju dvije hrvatske vojske; Domobrana i Ustaša, iako su i jedni i drugi bili sastavni dio HOS-a, moja opaska) Dok smo mi prije svi smatrali Mačeka svojim vodjom, a Poglavnika tek revolucionarnim predvodnikom - sada nam dolaze ljudi iz domovine -, koji govore o orijentaciji desnog krila HSS-a, a koje sve više naginje revolucionarnoj djelatnosti.
U doba izmedju Marseille-a i DESETOG TRAVNJA bilo je i drugih dogadjaja, koji su učvršćavali našu vjeru u ustaški radikalni smjer. Stari Ivica Frank otvoreno je govorio, da je jedini Poglavnik, koji može ostavariti hrvatsku državu.
Stigao je bio u Madjarsku i dr. Andrija Artuković, za koga se je znalo što i kako misli, a u Pešti je bio i DID MARKO Došen. I počeli su dolaziti iz Domovine rodbina i prijatelji onih, koji su samo potvrdjivali naša vjerovanja, da će Mačekova cik-cak putovanja i sporazumi i ministrovanje u raznim beogradskim vladama - samo otvoriti put novom ustaškom vodji.
Kada je Jeftić otišao na izbore 1935. godine sa parolom, da se glasa za Janka Pustu ili za Oplenac, hrvatski je narod još njednom slijedio dra. Mačeka u njegovim beogradskim manevrima - u uvjerenju, da će znati iskoristiti osjećaj hrvatskoga naroda. Neće biti teško nikome zamisliti što je za nas značila ta parola, jer, eto, naša mučenička i patnička Janka Pusta, nakon toliko iskušenja - postaje simbol - za kojega treba glasati onaj, tko nije voljan plakati na Oplencu za kraljem - krvnikom, i u to ime zajedno s Jeftićem "čuvati Jugoslaviju". (Maček je taj bio i koji je još reka:"kako smo dobre sreće, ostat će nam živ", misleći na kralja kada je bio ubijen u Marseille-u 9 listopada 1934 god., a nije se još znalo dali je mrtavi ili ne, moja opaska)
Kada je bilo jasno, da uza sve prevare, nasilja i izborne geometrije, Maček ipak ima još jednom potvrdjenu legitimaciju hrvatskog naroda, Beograd pokušava s novim prevarama. Za nas je Hrvate bilo podpuno svejedno tko su bili partneri Mačeka s beogradske strane. Za nas su bili i ostaju jednak Aleksandar i princ Pavle; bio nam je isti general Živković i general Simović; jednako smo prezirali cincara Cvetkovića ili armenskoga porijekla Stojadinovića. Svi su oni za nas Hrvate bili isti i predstavljali su uvijek Veliku Srbiju.
Dolazak Stojadinovića na vlast donosi nove momente. Ne želim pisati o stvarima u kojima nisam sudjelovao, jer izlazi iz okvira uspomena na dra. Mačeka, ali Stojadinović je s Italijom već bio u dogovoru. To se je osjetilo u postupku prema Hrvatima. Stojadinović je tada napravio ono, što danas rade Tito i Ranković, t.j. nude ljudima mogućnost povratka u domovinu samo zato, da se skrši snagu i moral emigracije. Mnogi su, birajući izmedju više zala, odabrali povratak u domovinu, prema onoj "pa što Bog da". Ovdje nisu važni datumi, imena, nego su važne činjenice, a jedna je činjenica - da se je u domovinu povratio prije desetog travnja i ustaški Doglavnik dr. Mile Budak, pa i Jure Francetić, i mnogi drugi. (Osobno sam par njih poznavao koji su se (po)vratili i to je bilo 1937 godine. Pričali su mi da su se po zadatku vratili, što bi se moglo i povjerovati, jer su svi bili istaknuti Ustaše u HOS, moja opaska)
Kad god je Stojadinović prolazio kroz Madjarsku - onda su vlasti hvatale Hrvate i pritvarale na desetak dana. Svatko si može zamisliti psihološku atmosferu medju nama emigrantima, kad su stigli prvi glasovi o tome, da nova hrvatska Banovina stvara prvi sabirni logor i u njega zatvara istaknute hrvatske nacionaliste, a Maček podpisuje danas s jednima, sjutra s drugima razne ugovore i sporazume. Spomenut ćemo jednu sličicu takvoga raspoloženja, a koja je posebno simptomatična. Mihovil Sertić je zamolio jednom dopisnicom uredništvo "Hrvatskog Dnevnika", t.j. novine HSS-a, a da bi mu istu slali i da ćemo rado platiti predplatu. To svom starom stranačkom drugu, koji je radi srpskih progona, kao urednik jedne novine HSS-a, morao spašavati glavu i s obitelji bježati u Madjarsku, odgovorili su - da oni sa izdajnicima nemaju posla! Taj je čovjek plakao kao malo dijete, jer nije vjerovao, da bi jedna hrvatska Banovina, s hrvatskim Banom, i stranačkim mu drugom Subašićem na čelu, mogla njega smatrati izdajnikom. Tada je Mihovil postao Ustaša, kasnije ustaški pukovnik, a vjerujem da se i danas u slobodnom svijetu (negdje u Juž, Ameriki), ako je živ, takvim osjeća.
Približavao se DESETI TRAVANJA. Ja sam okupio našu malu četicu, iskopao odore i oružje. Kada je bio bombariran Beograd jasno je bilo - da je došlo naše vrijeme.
Pokojni Djuro Kemfelja, popularni Djuka, nekada glavni zapovjednik gradjanske i Seljačke Zaštite, bio je uhićen 1941. god. nekoliko dana i kasnije oslobodjen. On mi je osobno pričao, da ga je Maček bio uputio u Bjelovar, da tamo uguši pobunu u 106. Pješačkom puku, gdje je narednik Cvek već proglasio HRVATSKU DRŽAVU! ( već 7 Travnja 1941. godine, narednik Petar Cvek, je na svoju ruku i bez sudjelovanja politike, njemačke vojske, Ustaša i Poglavnika, proglasio Hrvatsku Državu, moja opaska). On je bio interniran s jednom grupom HSS-ovaca i, kako nisam imao ljudi, njemu sam dao jedan pištolj, da čuva svoje drugove, koji su upravo dovedeni u sabirni logor u Kraplju. Djuka me je zagrlio i rekao mi, da sam bio delikatniji nego njegov stranački vodja. On je odbio bio da svladava Ustaše u Bjelovaru, a vodstvo Zaštite predao Zvonku Kovačiću i Krunoslavu Batušiću, te otišao svojoj kući. (Sve je to dr. V. Maček radio da sačuva njegovu i srpsku Jugoslaviju, moja opaska.)
Spomenuo sam to kasnije i dru. Mačeku, u mojim mnogobrojnim razgovorima sa njim, pa ću u daljnim nastavcima napisati sjećanja i glavne toćke tih razgovora, ukoliko ih se budem sjetio.
Tako je pobijedila moja Janka Pusta ne samo Oplenac, nego i neodlučnost Mačekovu, (Ovdje treba spomenuti i knjigu talijanskog povijesničara Alfreda Breccia, JUGOSLAVIJA 1939-1941 DIPLOMAZIA DELLA NEUTRALITA, u kojoj on opisiva Mačekovu Nedoraslost Kao Političara u Tom Sudbonosnom Razdoblju 1939-1941.,moja opaska) koja je bila glavna krivnja svim njegovim političkim neuspjesima. Moj osobni dojam mi daje znati, i to ću kasnije dokazati, da se nije toliko baš radilo o mirotvorstvu i pacifizmu, pa ćak ni o demokraciji, - jer sam u Mačeku upoznao pomalo i diktatora, - koji nije nikoga pitao kad je odlučivao, a upoznao sam i ratoborna čovjeka, kad je časovito bio uvjerenja - da rat treba voditi.
Medjutim, jedno je sigurno: Maček je pošteno, rekao bih, apsolutno pošteno i naivno - vodio sve svoje korake i mjenjao taktiku. Isto tako sam čvrsto uvjeren, da je mnogo manje volio Srbe i smatrao se Slovencem, nego to ljudi vjeruju. On je bio apsolutno pošten čovjek i apsolutni hrvatski rodoljub. Nu bio je političar i njegova je politika, kako je i sam priznao 5 travnja 1941., doživila neuspjeh. Pobijedila je Janka Pusta Oplenac, i uništila dra. Vladka Mačeka, kao možebitni most medju te dvije koncepcije.
(Slijedi: NEZAHVALNA ULOGA ČUVARA DRA. MAČEKA)
xxx
Ovdje treba spomenuti da je general DRINJANIN bio zadužen od hrvatske državne vlade za sigurnost dra. Mačeka.
Nastavlja se. Otporaš.
domobran.prkos.com objavljeno: 25.05.2009. u 14:42h
(Autor: Otporaš NASLOVNICA
.
HRVATSKA I USTAŠTVO (37)
Svjesni odgovornosti pred Bogom i Narodom, mi cćemo reći istinu, a ostatak života posvetiti odgoju mladih Hrvata za Hrvatsku Državu. General Drinjanin.
Piše: general DRINJANIN povodom smrti dra. V. Mačeka
" OBRANA " br. 26. 1965 godine.
MAČEK IZMEDJU JANKA PUSTE I OPLENCA
Vele, kad je Mačeku bila saopćena vijest o atentatu na kralja krvnika, i dok se nije još znalo za njegovu smrt - a da je on rekao: " Kakve smo sreće, još će ostati na životu !".
Svi stariji, koji su u ono doba još znali što je značila Aleksandrova diktatura za hrvatski narod znaju, da je takvi i sličan osjećaj vladao sigurno medju 999 od tisuću Hrvata. Mladji pak znaju iz pričanja starijih, i neće biti teško vjerovati, da su tada svi Hrvati bez razlike, pa čak malobrojni i hrvatski komunisti, očekivali smrt kralja - krvnika, kao početak jedne nove epohe.
Hrvatska Seljačka Stranka joč uvijek je bila najmoćnija politička organizacija hrvatskog naroda, iako je radikalni, državotvorni program Poglavnika bio okupio dobar dio omladine, mnogo gradjanstva uopće, te seljačtva u onim krajevima, gdje smo živijeli izmješano sa Srbima. Ne treba ni govoriti o tome, da je Sveučilište bilo tako- rekuć ustaško i da je dio časnika hrvatskog porijekla, iz djelatnog kadra jugoslavenske vojske počeo misliti na Poglavnika.
Rekli smo, da se je Poglavnik s aktom u Marseille-u predstavio već kao novi vodja, koji je - stupivši na povijesno tlo - diktirao svu kasniju hrvatsku politiku. Možda ni sam nije bio toga svijestan, ali je to bilo tako kod mnogih i svakako kod mene je to uvjerenje bilo sasma izgradjeno.
Pa ipak Maček je bio tu, bez obzira dali u zatvoru kod Srba ili u Kupincu - i još je uvijek većina naroda gledala s povjerenjem u njega. On je s nekim stoičkim mirom gledao da vrag odnese Srbiju i diktaturu, i vjerovao je, da će ipak nekako doći do " slobodne Hrvatske ". Ona naša mlada generacija nije više vjerovala u Mačeka ni u njegove metode, ali su ga naši očevi slijedili i on je još uvijek pred stranim svijetom vodja hrvatskog naroda. On je to povjerenje dobio na izborima, a njegovo tamnovanje davalo mu je pred očima naroda i pred stranim svijetom ulogu martira za hrvatsku slobodu.
Svatko mu je predbacivao, da je prekršio onu Radićevu: "Nikada više u Beograd!", ali - dok smo mi mladja borbena generacija uzeli to kao jednu definitivnu borbenu parolu, - većina je ipak vjerovala da "bu stari Maček nadmudril Vlahe". Beograd je gubio živce. Srbsko je držanje bilo isto ono kralja Aleksandra i Puniše Račića, i malo je bilo Hrvata, koji su bilo kome vjerovali u Beogradu.
Ali Maček je bio uvjeren, da će sa pasivnim odporom i kulturnim i gospodarskim razvitkom natjerati Srbe na popuštanje.
U tom i jest bila njegova tragedija, jer je za volju mira pristupio, kao član beogradske vlade, Trojnom Paktu,t.j. Njemcima, Italiji i Japanu, a kasnije je, kao predsjednik vlade generala Simovića, naredio mobilizaciju za to, da se brani Jugoslavija. (Kakve li slučajnosti izmedju tada dra. Mačeka i predsjednika jugoslavenske vlade 1990 godine, Stjepana Mesića, koji je takodjer naredio mobilizaciju JNA da se brani Jugoslavija. Ostalo je, zna se, poznato,moja opaska) Njegova nesigurna rika dovela je u sumnju mnoge ljude, a za mene glavni izvor bila su dva Sertića.
Prvi je bio Tomica Sertic, glavnostožerni jugoslavenski časnik, zapovjednik jedne elitne gorske jedinice. On je prebjegao u Madjarsku poslije Marseille-a i pričao nam o stanju medju Hrvatima, koji su služili u jugoslavenskoj vojsci. On nam je dao jasnu sliku o Hrvatima časnicima iz njegove generacije, koji su trpili strahovita poniženja, posebno oni u Srbiji i Macedoniji, gdje su se većina morali dnevno ponižavati, da bi mogli ostati vojnici i da bi jednoga dana mogli biti korisni svojoj hrvatskoj vojsci i svojoj hrvatskoj domovini. Tadanji bojnik, Tomislav Sertić, bio je jako ozbiljan čovjek i bio je zaljubljen u svoje vojničko zvanje. Kada je jedan od starijih naših časnika, koji je služio u austro-ugarskoj vojsci, govorio u prilog Mačeka, koji da će ostvariti hrvatsku državu, bojnik Sertić, kasniji general i zapovjednik Ustaške Vojnice, dao mu je lekciju, koja je nama služila kao putokaz. On je vjerovao, da Maček nikada Hrvatske ostvariti neće, jer će ga beogradjani iskoristiti, istrošiti, odbaciti i kompromitirati pred njegovim vlastitim narodom. On nam je prvi put dao jasnu sliku o raspoloženju hrvatskog vojnika; onih, koji su služili svoj vojni rok ili onih, koji su bili djelatni časnici ili dočasnici. On nam je govorio o budućim hrvatskim generalima, koji će u dani čas pokrenuti hrvatske jedinice, koje se nalaze pod njihovim zapovjedništvima - protiv Beograda i svake Jugoslavije. On je zapravo kompletirao moj vidokrug u pogledu konkretnih koraka za oslobodjenje Hrvatske. Za nas vojnike oslobodjenje Hrvatske znašilo je nešto konkretno.
To konkretno je bilo: borbom u ratu, ustanku ili revoluciji pokrenuti duhove, ljude i oružja protiv svakog Beograda, te stvaranje brane na Drini (o čemu je jutros komentator east-zagreb komentirao sponzarošu na ovom portalu, da je današnja Hrvatska najmanja od svih Hrvatskih u prošlosti,moja opaska), Jadranu i drugim granicama - unutar kojih je trebalo organizirati hrvatsku DRŽAVU. Možda ove redke ne bih ni pisao kada ne bih danas vidio - iz razgovora sa mladjom generacijom - da i ta generacija misli isto tako.
Drugi Sertić bio je Mihovil, nekada odgovorni urednik "Narodnog Vala",t.j. lista, kojega su utemeljili Stjepan i Antun Radić. O je bio i urednik i revije, koja se je zvala, mislim "Evolucija" i čiji je zadatak bio zapravo više otupljivanje oštrice novog nacionalističkog smjera, nego li borba protiv Beograda. On je bio uvjereni HSS - ovac, ali se je teško razočarao i počeo djelovati u duhu REVOLUCIJE a ne evolucije. Proveli smo mnogo dana u razgovorima o našim problemima i drago bi mi bilo, ako ovi redci dodju do njega, da se osjeti ponukanim napisati uspomene iz onoga doba.
xxx
Vidjeli ste kako general DRINJANIN kaže za Mihovila Sertića: "da se osjeti ponukanim napisati uspomene iz onoga doba". I ja tako kažem. I svi bi trebali tako reći: da se uspomene iz onoga doba zapišu i napišu, tako da novi hrvatski naraštaji imaju pred sobom sve - pa i najmanje - dogodovštine zapisane, kako bi oni mogli reći, a ne mi danas, TKO JE BIO TKO!!! A TKO JE BIO NITKO!!!
Nastavlja se. Otporaš.
TKO JE VJENČAO MAKSA LUBURIĆE?
by: Otporaš
3rd December 2012, 13:00.
FRA. BRANKO MARIĆ VJENČAO MAKSA LUBURIĆA.
HRVATSKI NARODNI ODPOR.
Ured Glavnog Tajnika.
Stan, 5.XII.1953.
Nekolicini braće u Kanadi!
Za prvi čas, da Vam se javim ovim skupnim pismom, a skoro ćemo opet po redu svakom odgovarati i učiniti potrebno. Znate i sami mali zastoj u našim vezama, a radi moje ženidbe. Eto, kad smo već kod toga, da Vam kažem par rieči i o tome.
U prvom redu, topla hvala na čestitkama i telegramima, a molim Vas, da i drugima u svojoj okolici izrazite zahvalnost moju i moje supruge na tom sjećanju i na čestitkama, kao i na darovima, a poslije ćemo se svakome posebno zahvaliti. Ovaj čas moram u Madrid radi Božićne DRINE, koja je i tako zakasnila radi tehničkih poteškoća u tiskari, koja je zauzeta, iako je materijal već odavno spreman čekao.
Par prijatelja je izrazilo bojazan radi toga, jer je žena Španjolka. Nu ona je visoka dužnosnica Frankove Falange, tj. španjolskih Ustaša, koji su na svietu nama najbliži Pokret, koji je toliko krvi dao kao naš, borio se i pobiedio komunizam, te nas razumije. Uskoro će i oni ustati na svoje noge, jer su dugim godinama progona i izolacije ekonomski slabi. Mi kao katolici i muslimani, kao Ustaše i Hrvati kod njih uživamo simpatije kao nitko drugi i vjerujem, da će moj brak ne samo koristiti, nego će možda biti i odsudan kod ovdašnjih krugova, a to je neobično važno. Inače španjolska žena je sigurno primjer, kakva treba biti žena, vjerna, dobra i uzorna u svakom pogledu. Moja je iz ugledne obitelji, i odgoja od 9 godine kod časnih sestara, što ovdje svi čine. Ona je već Hrvatica i kaže, da je iz Ljuguškog...Uči Hrvatski i ako Bog da sina, samo će se hrvatski govoriti. (E!, moj generale. Nisi ti sam koji je stranjkinju oženio i mislio točno tako kao i ti. Ja sam oženio stranjkinju, francuskinju. Imam šestero (6) djece. Kako su se djeca rađala, rasla, supruga je sa njima uvijek govorila francuski, dakle materinskim jezikom, a ja kada dođem s posla, kada sam kući i kada smo skupa, govorim s njima hrvatski. S moje strane je to bilo plemenito i lijepo, jer sam ja to tako htijeo, a sa njihove strane za njih je to bilo vrlo naporno. Sa suprugom sam se dogovorio da jedan dan govorimo hrvatski, drugi dan francuski, treći dan engleski, a nedjelja, slobodan dan, neka se govori kako tko hoće. Kada je dan hrvatskog jezika, u kući se najviše šuti, dok ja govorim. Kada je dan francuskog i engleskog, tada u kući sva čeljad razgovara...Tek sam tada shvatio koliku ulogu škola, ulica, sredina utječu na odgoj djece, zatim majka koja je 90% sa djecom više nego suprug, otac djece. Zato se i kaže: govorim matreinskim jezikom., mo, Otporaš) Ona neće smetati moj rad, nego ga pomoći i kako je iz dobre obitelji, stvar će krenuti samo napried. Dakle u svakom slučaju samo je dobro. Rekao sam već jednom : nas je mnogo više, nego naših hrvatskih djevojaka, a na nekim mjestima ih uopće nema, kao ovdje. Nas je pak malo i treba misliti na rod. Zašto da se baš zatre naš rod, koji smo sve dali, pobijeni kod kuće?
Inače, ženio sam se u Bilbao, u jednom velikom gradu, u ustaškoj generalskoj uniformi, sa emigrantskim pločicama, (ovdje se misli na "emigrantske pločice" koje su nosili svi Ustaše povratnici iz prve emigracije, mo) našim odlikovanjima, oznakama, i sve, kao da je usred Zagreba 1941. god. Ženio me fra. Branko, naš franjevac i ustaški borac i bili nazočni mnogi hrvatski borci, dok ste drugi duhom bili nazočni o čemu je, na veliko veselje obitelji, govorilo oko 1000 karata i telegrama sa svih strana svieta.
Ja idem u Madrid, nu pišite mi na adresu : Roberto Campos Caballer, Apartado 979, Valencia, Espana., jer se skoro vraćam i tako ću dobiti prije u ruke poštu, nego preko madridske adrese. Taj sektor vodim osobno i svakako meni treba doći. NETREBA pisati ništa drugo, niti Drinjanin, niti išta, jer je to moje ime, (Već sam o tome pisao u izvješću Stjepana Crničkog, da je imao velikih poteškoća sa bankom, poštom i sudstvom, jer je Roberto Campos Caballer bilo generalovo službeno ime kod španjolskih vlasti, mo) i samo smeta.
Kako se primiču Božićni praznici, te Vas molm, da u moje ime čestitate svim katolicima Božić i svima Novu Godinu, našu vojničku Novu Godinu. Zakasnio sam i ne mogu svima posebno čestitati baš radi DRINE, a toliko nas je već, da ne znam gdje bih počeo ni sa korespodencijom, ni čestitkama, a ima sto drugih poslova. Braća će razumiti. Ja mislim na sve, kao i Vi svi na mene, i to neka nam bude dosta. Recite svima to, i naka se braća ne ljute na mene, što neću svakom posebno čestitati. Vi to učinite u cieloj Vašoj okolini u ime moje i u ime Stožera.
Nalazim se u stalnom kontaktu sa vodjama PRVOG ANTIKOMUNISTIČKOG KONGRESA što će se održati u Meksiku 27.V. Vjereujem da će se nešto učiniti i da će se i o nama čuti. Imat ću osobnog predstavnika.
Pojačajte rad sa strancima, posebno sa sklonima, Ukrajincima, Macedoncima, Slovacima, Madžarima itd. Lakiše je probijati led skupa sa drugima. Nije istina da su raspušteni, nego su najurili van ludoga Buća i Jelića, (dr.,dr., Stjepan Buć i Branko Jelić, mo)jer su se uvjerili, baš na osnovu veza sa nama na terenu, da ovi nemaju nikoga, nego Poglavnika. Na sjednicama su stranci branili Poglavnika protiv ove živine i na kraju su ih najurili. Osim toga ovi ne vole Čehe, Srbe i Ruse radi imperijalizma, pa to nama konvenira. Upozorite strance na naše prilike.
O glasovima, koje stalno iz Madrida šalju naši "beati" (u ovom smislu riječ "beati" bi mogla značiti: naši "blaženi", naši "srećonoše" i naši koji su uvijek protiv nas, itd., mo) da je zadnji svečani broj DRINE bio rastanak, reci te im, da je na putu novi broj od 132 strane, i dok je nas pet, da će DRINA izlaziti. Uvijek će ju netko pomoći, pa makar nekad i zapelo, netko će ju izvući. Novi broj posvećen NEZNANOM JUNAKU bit će bojli nego sve dosada i ima izgleda, da ćemo tiskati i jedan roman o našoj borbi (ovdje se po svoj prilici misli na roman DIJEVOJKA DRINA kojeg je 1951. napisao fra. Gracijan Raspudić, a radnje su bile u tom ramanu borbe za vrijeme NDH i borbe hrvatskih KRIŽARA, mo)) i nekih drugih novosti. Radi se, žrtvuje se i vjeruje se. Mi ćemo zato i pobjediti i onda kada se ne tuže, da smo zločasti. Mi smo tukli komuniste, a i ne trebamo se ni plašiti, ni stiditi. Sviet će ići našim stopama, ili će k vragu otići sve skupa pred 1000 milijuna Rusa i Kineza.
Javite se, a i mi ćemo češće pisati svim povjerenicima i prijateljima.
Uz naš vojnički pozdrav, ZA POGLAVNIKA I DOM SPREMNI!
general Drinjanin.
Nadodano i rukom napisano:
Dragi Dane! Javio mi se Kordić i poslao sam mu Okružnicu, pismo, foto i "Drina" starih. Bit će dobar - I hvala Ti na tome! Čekam viesti o proslavi i fotografije. Ti si mi dosada prvi o tome pisao u pismu od 11. IV. Evala! Tražiti ću Nikolinu adresu (Nikola i Dane Jolić su braća. Nikola se nalazi u Španjolskoj a brat mu Dane ne zna za njegovu adresu, te preko generala nastoji saznati za brata, mo) za pisanje i poslati drugi put. U Rim ću pisati još danas i sve učiniti što se može, da Tvoj sin mogne u Canada. (Radi se o poznatom hrvatskom rogoljubu Ivi Joliću iz Torona. On je sin ovod Dane Jolića, mo) A onda ću te obavjestiti. Javi se i opet čim uhvatiš vremena i piši o Vašim poslovima. Pozdravi sve borce, a Tebe grli odani Ti.
general Drinjanin.
Nastavlja se. Otporaš.
domobran.prkos.com
Objevljeno: 23.5.2009. u 14:44h
(Autor: Otporaš NASLOVNICA
.
HRVATSKA I USTAŠTVO (36)
Samo su složni jaki, samo su jaki slobodni, Franjo Mikulić (1932-1983) bivši gradonačelnik grada Jastrebarskog.
Piše: general DRINJANIN povodom smrti dra. V.Mačeka
"OBRANA" br. 25 1965. godine.
-- Jankapustaški "kompleks Maček" --
U ulici Horty Miklosa br. 23 iznajmili smo jednu kućicu i u dvorištu iste jednu maehaničku radionicu. Htjeli smo se kamuflirati kao zadnje naše borbeno uporište u Madjarskoj i u Području br. 1 uopće; iza radionice i dvorišta bile su bašče, vrtovi i voćnjaci. Računali smo na eventualnu potrebu bježanja i sakrivanja onih ljudi, koji nisu bili na službenom popisu. Budući je u Madjarskoj svaki predsjednik vlasti bio u prvom redu neprijatelj sveka Jugoslavije - mogli smo uvijek računati, da će tako poneki od njih znati uvijek izvršiti pretres na način, da nam dadne vremena, da sakrijemo što je za sakriti, a predstaviti vlastima ono, što je u tu svrhu bilo pripremljeno.
Uz redoviti bravarski posao instalirali smo bili fabriku za pravljenje ručnih bomba i paklenih mašina.
U to doba rješili smo se bili balasta ne samo onih, koji su svoje ustaško djelovanje uvjeravali s riječima i činima dra. Mačeka, nego smo odstranili balast s naše strane. Gustav Perečec je bio zagriženi stranačar i prije interesa hrvatskog naroda i njegove oslobodilačke borbe - on je stavio interes jedne političke stranke, kojoj je pripadao - a to je bila Stranka Prava. Zatim je iznad interesa te stranke stavio svoju osobu i svoje osobne interese, pa i svoje osobne - ćeifove.
Kada smo bili instalirani u novoj "špilji", kako smo novo mjesto zvali medju sobom konspirativno, imali smo već i novog, dostojnog zapovjednika Područja i osobnog izaslanika Poglavnika. To je bio satnik Vjekoslav Servatzsy, zvani "Bego". On je tada indoktrinirao preživjele borce sasma u duhu ustaško - vojno - revolucionarnom. Mi već tada nismo imali - kompleks Mačeka - ali nismo bili ni "frankovci". Mi smo tada bili samo i jedino Ustaše, t.j. hrvatski vojnici u službi samo je jedino oslobodjenja Hrvatske Države. (Čitajući pažljivo ove opise, nesumnjivo se može iz visoka zaključiti žarka ljubav ovih samoprijegornih Hrvata za oslobodjenje Hrvatske od srpske dominacije. To je to ozračje koje ih je kroz život vodilo sve do oslobodjenja Hrvatske 10 travnja 1941 godine. To je to ozračje koje ih je vodilo, skupa sa hrvatskim narodom, u borbu za obranu novostecene naše Hrvatske Države, moja opaska) Vodja nam je bio jedan jedini, a to je bio Poglavnik. Zadnja lekcija Servatzsy - a trebala bi ući u anatologiju povijesti hrvatske borbe.
Riječi i odluke dra. Mačeka nisu više imale efekta na ostatak Jankapustaša.
Malo prije Marseille-a- "Bego" je uz pomoć osobnih prijatelja Madjara uspio u Italiju prebaciti još jedno desetak Ustaša, koji su bili označeni kao neupotrebljivi za ono, što smo očekivali. Stigao je Milisa (kasniji puk. Bzik) i donio upute, papire i znak za - novo doba!
Pospišil, Kralj i Rajić (to su ti koji su sudjelovali u atentatu na srpskog kralja Aleksandra u Marseille-u 9 listopada 1934 god.,moja opaska) otišli su na jednu stranu, a Laszlo (Francetić) i Maks otišli su na drugu stranu, a treći na treću. Malo je Ustaša bilo, koji se ne bi osjećali počašćenima, da izvrše osudu hrvatskoga naroda nad kraljem - krvnikom. (Mnogo se je pisalo o atentatu na kralja Aleksandra; ponajviše sa srpske i neprijateljske strane. Najmanje se je pisalo s naše hrvatske strane. U ono doba, odmah neposredno poslije atentata, bio je veliki lov na Hrvate emigrante, po Madjarskoj, Austriji Njemackoj, Francuskoj, Belgiji, Švicerskoj, Italiji, te se je moralo zaliveno šutijeti o svim pripremama, sudionicima, suradnicima i raznim izvorima, samog atentata. Zato je neprijatelj mnoge stvari, i uz najbolju želju, izmišljao, izvrćao kako mu je najbolje odgovaralo, a najmanje se istinom koristio. Posjedujem gomilu različitih verzija, ali takodjer posjedujem i one verzije koje sam čuo od onih koji su ili bili tu ili čulu od onih koji su sudjelovali ili na jedan ili drugi način. Ovi opisi generala Drinjanina povodom smrti dra. V. Mačeka se mirne duše mogu smatrati kao jedan dio generalovih MEMOARA. Možda ću i to opisati, kažem možda, moja opaska,)
Po ulicama Nadjkanjize, Pešte i ostalih madjarskih gradova ljudi i žene su se grlili i ljubili, cigani su svirali u birtijama ili prateci vesele Madjare, a šampanjac je tekao: klicalo se Marseille-u!
Odgovorni državnici Madjarske spavali su u svojim uredima, napola vojnički napola civilni hrlili su na granice Madjarske, i svatko je očekivao, da će snage Male Antante, t.j. Češke. Rumunjske i Jugoslavije - udariti na Madjarsku.
Servatzsy je još jednom došao iz Italije i, da ironija bude veća, sa falcificiranim jugoslavenskim pasošom! Odveo je pripadnike "druge" i "treće grupe", a ja sam dobio nalog, da preuzmem vodstvo nad ljudima, koji su ostali u Madjarskoj, razbacani po cijelom području i stavljeni u pričuvu.
Dobio sam nalog, da u selu Ocsi kraj Pešte formiram jednu malu grupu od obitelji Tomas - Herceg i nekoliko starijih i neznatnijih Ustaša, koji će biti internirani. Madjarske vlasti su nam postavili ultimatum da, ili moramo sami stvoriti jednu koloniju, koju oni mogu kontrolirati, ili ćemo biti izvrgnuti hajki prestavnika okolnih država.
Ja sam preko jedne djevojke Madjarice, iz obitelji hrvatskog porijekla, koji su s nama tajno suradjivali - na njihovu imanju sakrio dio pismohrane i sve naše oružje, osim nešto pištolja i bomba, koje smo na drugom mjestu sakrili, da bude pri ruci. Sa dokumentima jednog člana te obitelji kamuflirao sam se kao Madjar i namjestio se u Pešti na jednoj novogradnji, kao zidarski pomoćnik.
Tako je svršila, za mene i vjerujem za sve nas, epoha dra. Vladka Mačeka, a čvrstom nogom i odlučnim planovima - njegovo je mjesto zauzeo mladi vodja hrvatskoga naroda - dr. Ante Pavelić. Tada sam se riješio i - kompleksa Maček.
(Slijedi: MAČEK IZMEDJU JANKA PUSTE I OPLENCA)
xxx
Sam se sada pitam: ili nastaviti opise generala DRINJANINA, ili, pošto vremenski sada odgovara, opisati rasulo, lom u Janka Pusti i atentat na kralja Aleksandra, te se opet povratiti na generalove opise. Osobno ove opise smatram kao USPOMENE Maksa Luburića.
Nastavlja se. Otporaš
43. Nastavak
»Nijedan od ustaških ministara neće ministrovati, ni ako bi se sutra Hrvatska stvorila. Niti jedan od ustaških generala ne će isplivati na površinu, kao takav, ali ja želim da naši poručnici isplivaju i prenesu ustaški duh u hrvatsku vojsku, jer samo će ona okupiti i preživjele i prevarene, i pokajnike, i nove i mlade«, pisao je prijatelju general Drinjanin
Piše: Marin Sopta
Da bi se ostvarila potpuna asimilacija emigracije s domovinom, general Drinjanin smatrao je da najprije treba ostvariti »hrvatski narodni preporod u inozemstvu«. Da bi se taj preporod ostvario »potrebno je hrvatskom čovjeku dati u ruke hrvatsku knjigu, novine, brošuru, letak« u kojima će se pisati o povijesti hrvatskog naroda, njegovim kraljevima, banovima, biskupima, književnicima i kulturnim radnicima, o njegovim vojskovođama i ratnicima.
Potrebno »je pogledati u prošlost, analizirati sadašnjost i stvoriti plan za budućnost«, u sadržaju publikacija mora se nastojati »dati jasnu sliku stanja u domovini« kako bi se moglo lobiranjem upoznati strani svijet s položajem hrvatskog naroda u komunističkoj Jugoslaviji. Iznad svega treba »dati dokaze svijetle prošlosti i povezati generacije, ljude, ideje, pokrajine i događaje u jednu cjelinu«.
Da bi se to ostvarilo, gospodin Stjepan Šego iz Chicaga šalje deset tisuća američki dolara koje je general Drinjanin upotrijebio kao početni kapital za kupnju tiskare i osnivanje nakladničke kuće koju je nazvao Drina Press.
Nakladnička kuća Drina Press Osim što je tiskala službeno glasilo Hrvatskog narodnog otpora Obranu, tiskala je i posebne publikacije s različitim temama. Između velikog broja naslova, zanimljivo je spomenuti neke od knjiga koje je objavila Drina Press: »Elementi i metode komunističke gerile« i »Između revolucionarnosti i oportunizma« autora pukovnika Ivana Štira; »Temelji i spoznaje stvarnosti« filozofska rasprava dr. fra Kvirina Vasilja; »Socijalni eseji« dr. Felixa Nieđelskog; »Misija u Hrvatskoj«, dnevnik tajnika Vatikanske misije u Hrvatskoj 1941. – 1946. dr. Giuseppea Masuccia.
Ipak najvećeg odjeka među tim i sličnim knjigama u hrvatskom iseljeništvu, osobito među članovima i simpatizerima Hrvatskoga narodnoga otpora, imala je knjiga »Temeljna načela hrvatskih boraca u emigraciji« (uvod drugom izdanju napisao je general Drinjanin), te knjige španjolskoga generala Diaza de Villegasa na hrvatskom jeziku – »Revolucionarni rat«, »Napadaj i obrana«, »Građanski ratovi« i »Politički rat«.
Zanimljivo je da predgovor za neke od tih knjiga, koje je preveo general Drinjanin, napisao dopredsjednik španjolske vlade admiral Carrero Blanco.
No ipak Drina Press je posvetila posebne brojeve »našim hrvatskim periferijama, 'Sirotica Istra', 'Patnički Sandžak', 'Mučenička Boka kotorska', 'Hrvatski Jadran', predstavljaju prve i jedine cjeline o tim problemima ne samo u emigraciji nego uopće«. Kasnije su objavljeni i posebni brojevi koji »će obraditi skup povijesno-politički problema hrvatskog Međimurja, hrvatskog Srijema i druge pokrajine«.
Bez dvojbe, najvažnija od svih spomenutih publikacija svakako je »Hrvatska Istra« u kojoj general Drinjanin najavljuje svoju politiku hrvatskog mira odnosno hrvatskog nacionalnog jedinstva. On prvi u hrvatskoj političkoj emigraciji otvoreno govori o pomirbi s hrvatskim komunistima.
U pismu koje je poslao svom prijatelju i suborcu 21. studenoga 1961. general Drinjanin piše:
»Pitanje je hoćemo li imati snage da Hrvatskoj spasimo one Dalmatince i Istrane koji su išli u partizane, ili bili odvedeni zato jer su se spašavali od četničkog noža i talijanske perfidije? Ovi nešto imaju vlasti u rukama u Hrvatskoj i jedini su koji nam mogu pomoći voditi hrvatsku revoluciju. Ali ako moraju ostati 'izdajicama' itd. jer nas 50 preživjelih starih ustaša moramo imati pravo i da bude svetogrđe, ako bi se samo i jedna rekla u pogledu Rimskih ugovora, ti ljudi moraju ići ili sa Srbima ili s Italijom ili s vragom... Pitanje je, imamo li snage, da vidimo da se stvara jedna nova klasa, radnička, koja je svjesna sebe, svog značenja, svojih prava koja ima. Glupo je sve skupa prišiti za rep Srbima itd., jer ima hrvatskih komunista i bit će ih...«
U pismu general Drinjanin opisuje svoj životni put od dječaka koji je sa šest godina gledao kako mu jugoslavenski žandari izvode oca u dvorište, stavljaju mu cement u usta i bacaju ga u bunar, pa do njegova dolaska u iseljeništvo.
Pismo završava: »Nijedan od ustaških ministara neće ministrovati, ni ako bi se sutra Hrvatska stvorila. Niti jedan od ustaških generala ne će isplivati na površinu, kao takav, ali ja želim da naši poručnici isplivaju i prenesu ustaški duh u hrvatsku vojsku, jer samo će ona okupiti i preživjele i prevarene, i pokajnike, i nove i mlade.«
Takva razmišljanja i stavovi »zločestog dečka« poglavnika dr. Ante Pavelića bez dvojbe uzdrmali su hrvatski politički establišment, naročito u Buenos Airesu, koji je poslije Drugog svjetskog rata dosta vremena slovio kao središte iz kojeg su dolazile sve »upute« i »naredbe« za političko djelovanje u emigraciji.
otporaš. prkos.com
(Autor: Otporaš NASLOVNICA
HRVATSKA I USTAŠTVO (35)
Prošteno je svima,svima, ubojici,zulumčaru, prošteno je svima, svaima, samo nije izdajici. Bruno Bušić o Ivanu Bušić "Roso" 1978. god.
Pise:genera DRINJANIN povodom smrti dra. V. Mačeka
"OBRANA" br. 25 1965. godine.
-- Jankapustaški "kompleks Maček" --
Kada su odjeknuli hitci u Marseille-u bila je pokopana ne samo figura kralja - krvnika, nego i čitava jedna tvorevina. Svi smo bili uvjereni, da je jednom zauvijek pokomana i svaka politika s Beogradom.
Janka Pusta je bila napuštena i još prije Marseille-a. Pritisak dolazio sa svih strana, a izdajstva i bjegstva pripadnika HSS-a uzdrmali su bili moral i dijela onih Jankapustaša, koji nisu bili pripadnici HSS-a, a nisu učestovali u bjegstvima ili konspiracijama protiv vodstva.
Tako je, na primjer, Feliks, dobri zagrebački bravar, iz pravaške radničke omladine, zatražio da ga se otpusti. Nije imao vjere, pa nije mogao više izdržati.
Dobri nas Mato, jedan Dalmatinac sa otoka, prokušani stari borac, nije mogao izdršati naš ritam: po noći raditi na granici, ujutro putovati, po danu na pustari raditi i navečer na straže ići. Nije htio ni izostati, jer je bio medju prvima i najboljima. Kada su zatajili živci jednog oblačnog jutra - nakon što smo cijelu noć bili kod Gotalova u zasjedi - uzeo je pištolj i ispalio si hitac u sljepoočinicu.
Dobri nas Koprek, koji je došao iz Brazilije, a bio je pripadnik grupe satnika Seletkovića i prof. Crvića iz Djakova - bio je osudjen na smrt od Beograda. Od batina, koje su mu u svoje vrijeme dali, pobjegao je na sreću. Kada je saznao, da su i opet neki bježali - uhvatio se samo za srce i ostao kao kamen. Ljudi su rekli: ubio ga Maček! On, (Maček, moja opaska) koji je bio pacifista i koji je uvijek propovijedao mir medju ljudima, eto, "ubio" je jednog od svojih najodanijih ljudi iz Slavonije, a da ni sam za to nije znao.
Takove su sudbine političkih ljudi. Oni pripadaju svome narodu, u njemu su uvijek prisutni, uz njega su vezani i s njim dijele sudbinu, pa to oni htjeli ili ne. Mogli bi nabrajati tako mnogo slučajeva, medjutim, nije mi cilj pisati povijest Janka Puste. Htio sam istaknuti osobu dra. Mačeka u vezi dogadjanja medju nama emigrantima u najborbenijemem ustaškom logoru, na Janka Pusti.
Mnogo je emigranata prošlo kroz Janka Pustu. Mnogo je dogadjaja vezano uz živote Jankapuste. Budući sam počeo na njoj kao dijete i svršio kao zapovjednik Janka Puste, s tužnom ulogom, da ju likvidiram, poznavao sam sve njene pripadnike. Za vrijeme dugih noći u zasjedama i na osmatračnicama na našim mjestima, na granici, s ciljem da ne zaspem vršio sam praktiku analize ljudi i dogadjaja. Bilo je ljudi, koji su u takovim okolnostima - brojili od jedan pa dokle su stigli; drugi su namjerno ostavljali dio tijela izložen komarcima, da ga ujedaju, kako bi izbjegli opasan san. Jedan je od njih, ne sjećam se vise koji, svojim vlastitim noktima štipao svoje meso i bolovi ga držali budnim na straži. Ja sam razmišljao. Počam od djetinstva, svega što sam se sjetio, roditeljskog doma, braće, sestara, susjeda, itd, a kao patriot razmišljao sam i o ljudima, koji su u duhu uvijek bili medju nama, a da to ni sami nisu znali. Jedna izjava ili jedan akt dra. Mačeka imali su svoga učinka i na ljudima Janka Puste. Tomu je doprinijela i činjenica da i "oni drugi" nisu bili na visini. Tako, na primjer, sam Perečec i njegovi ljubavni problemi i pustolovine - ubijali su moral, a to je još više djelovalo na ljude, pa su tražili uzore. Istina, mit Poglavnika bio je apsolutan, ali nije bio kompletan. Sa strane onih, koji su vodili našu, ustašku propagandu, počinjena je jedna politička, taktička i psihološka pogrješka. Nama je dr. Maček bio predstavljen kao vodja naroda, a Poglavnik tek kao revolucionarni vodja. Patrijarhalni i jednostavni izgled dr. Mačeka - stvorili su mu medju nama jedan neizbrisivi lik. Neograničena odanost Mačeku dolazila je do izražaja posebno kod ljudi iz Zagorja i Podravine. Maček je za njih bio nasljednik Matije Gubca, borca za seljačka prava. Smrt Stjepana Radića, seljačkog vodje, dala je Mačeku neki kontinuitet Gubčeva mitosa, pa kada bi ga Srbi (misli se na Mačeka, moja opaska) još k tome progonili i osudjivali - davali su mu kategoriju martira. Ta mi smo tek emigranti, a hrvatski je narod ostao sa dr. Mačekom, pa makar i u tamnici, a Poglavnik, iako osudjen na smrt, medju nama je i na slobodi.
Likvidirajući Janka ustu, kao njen zadnji zapovjednik, nastojao sam u sebi likvidirati i Mačekov kompleks. Udaljili smo iz naših redova na jedan, drugi ili treći način sve one, koji su bili borbom i vremenom slomljeni. Stavili smo u pričuvu i u privatni život sve one, za koje smo predmnijevali, da neće izdržati dugih napora bez redovnog gradjanskog i obiteljskog života. Preselili smo na Baza Pustu, jedno novo sabirno mjesto, samo najpovjerljivije ljude, i koji nisu bili za akciju. Desetak najizabranijih odveli smo u grad Nadjkanjižu, koju lijep broj tamošnjeg naroda na starom hrvatskom jeziku zove Velika Kanjiža.
xxx
Ne mogu a da ne ponovim moje divljenje samoprijegoru ovih Hrvata koji su se odrekli vlastitog zemaljskog užitka za veće i svetije ideale, a ti su: Sloboda i Hrvatska Država hrvatskom narodu. Već sam to rekao i neka bude ponovljeno; ovi opisi nisu "čula,vidila" priče. Ovi opisu su iz prve ruke i to baš iz pera onoga kojega je naš hrvatski neprijatelj najviše oblatio, više nego samog Poglavnika. Ovi opisi nisu razna pripisinja niti kopije kopia, nego direktno iz pera generala DRINJANINA u novinu "OBRANA" iz koje ja sada prepisivam u originalu na ovaj portal za sve ljude dobre volje, posebice za one koji će sa velikim strpljenjem i velikom dozom volje, usporedjivati sve ono što su naši neprijatelji pisali o ovima dogadjajima o kojima general Luburić piše. Naš neprijatelj je pisao o stvarima po onoj: Što gluh ne čuje, to izmisli.
Nastavlja se.
otporaš.prkos.com
(Autor: Otporaš NASLOVNICA
.
HRVATSKA I USTAŠTVO (34)
Majka me je rodila kao Hrvata. To je njezina zasluga! Moja je da to Hrvatstvo dokažem. Ako u tome padnem, pao sam kao Hrvat. To je velika čast! kaže Mile Boban.
Piše: general DRINJANIN povodom smrti V. Mačeka
" OBRANA " br. 24 1965. god.
To je bio jedan novi dogadjaj, ali se je kasnije ponovio više puta. Dok smo jedni krampali po danu, da možemo živjeti, čuvali straže, da možemo preživjeti, učili se teoretski i praktiški u baratanju oružja, vršili konspirativne akcije, da možemo Hrvatsku osloboditi - dotle je naša "Republika" činila sve suprotno. Njima je ljeti bilo prevruće, a zimi prehladno, po danu su bili bolesni, a po noći se bojali ići na stražu, jer da su četnici u blizini.
Valjda najdrastičnija je razlika bila, kada smo nakon naporna rada i još napornije noćne vježbe - veselo umarširali na Jankapustu s pjesmom "Za čast i slobodu" - a našli našu "Republiku", skoro u cijelosti, kako piju vino "noha" ("direktor"), i pjevaju "Za dom i slobodu, a ne za gospodu... (ovdje se mora nadodati kako su ovi koji su umarširali nadodali " Za dom i slobodu" na originalnu pjesmu:"a ne za gospodu", moja opaska.)
Pitali smo se: koja je to gospoda? Nas Ustaša bilo je svega i svačega, pa se je jedva moglo nas dijeliti po nekakvim socijalnim skalama. Vodje su s jedne i s druge strane , manje ili više, bili svi advokati. Pitali smo se: po čemu je seljački i radnički sin dr. Ante Pavelić "gospodin", a po čemu je "seljak", recimo, advokat dr. V. Maček ili dr. Z. Šol, te mnogi drugi, koji možda sela ni vidjeli nisu, osim u izbornoj kampanji. To je bilo normalno rezoniranje ne sam nas najmladjih, nego i svih drugih.
Stvar nije ostala pri tome. Ovi redci nisu ni neka moja biografija, ni povijest Jankapuste, nego samo par riječi prigodom smrti dra. V. Mačeka, kojima opisujem moje uspomene i mišljenje onoga doba, (ovdje general Drinjanin govori o svojim uspomenama i mišljenju onoga doba, dakle doba iz 1933-34 godine, a danas mnogi Hrvati to gledaju i osudjuju iz današnjega doba, doba kada se je sve naopačke izvrnulo od onoga doba, moja opaska, Otporaš) pa zato i iznosim samo neke stvari.
Osobno sam bio osvjedočen, da će doći do izdajstva, i prema tome bio sam medju onima, koji smo od naših starijih tražili, da se napravi reda, da se uvede potpuna ustaška pravda, te da eventualno eliminiramo sve ono, što je dijelilo Jankapustaše. Ali u isto vrijeme, prema dolje, tražili smo stegu, vjernost idealima i konitnuitet borbe. A kada nismo našli dostatno razumijevanja ni kod naših starješina ni kod sudrugova, onda smo se, kao pravi revolucionarci, odlučili poduzeti mjere, i onda smo proveli ono, što se u modernoj terminologiji zove "čistka", i prema dolje i prema gore.
Tako je nestalo i "gospode" i "Republike".
Ali Štef Petrović je znao za mnoge veze, kao što je znala i Jelka Pogprelec. (Jelka Pogorelec je bila Gustava Perečec djevojka, ljubavnica ili zaručnica, nije više vazno, koja je bila u službi Beograda i sve izdavala. Gustav Perečec je bio jedan od prvih koji su osnovali Janka Pustu 1930 godine. Spreman sam vjerovati da Gustav Perečec nije znao da je Jelka doušnik i špijun. Ali Gustav Perečec je bio zakleti Ustaša, to je on znao, i kao takav spadao je pod pravila Ustaških Načela, moja opaska, Otporaš) Oni su izdali ne samo Jankapustaše, već su izdali sve, što su znali. Tako je pala jaka ustaška organizacija u Podravini, a preko nje dijelom i u Slavoniji, i u Zagrebu. Stradala je jedna čitava obavještajna i dojavna veza, bili smo kompromitirani pred svijetom i stvar je imala pred samim madjarskim vlastima velike neugodnosti.
Tako je naša "Republika" u borbi za "ne - gospodu" poslužila Beogradu i velikosrbskoj misli. Posebno je tragičan slučaj mladog borca Andrije Gredičeka. On je izvršio nekoliko ustaških zadataka, bio apsolutno povjerljiv, jako bistar i neograničeno hrabar. Dapače, skupa sa kasnijim stožernikom, mladim seljakom Pizetom, pripadao je grupi "bombari". Karakteristika te grupe "bombari" bila je, da smo nas trojica t.j. Grediček, Pizeta i ja bili svi mladi, velike glave, maleni i dobro razvijeni. Iz osobnog prijateljstva nastala je jedna akciona grupa, i Grediček je, kao jedan od glavnih iz grupe, vjerno sprovodio ne samo zadatke protiv Beograda i hrvatskih izdajnika (uvijek smo ih imali, pa čak i danas, nažalost!, moja opaska), nego i protiv same "Republike", u kojoj je sjedio i bivši njegov politički šef iz Hrvatske, Cvok. On je bio otpušten, i nije bio ono (izdajnik, moja opaska) što su bili Petrović i Jelka. Ali otrov je već bio u njegovoj krvi, on nije imao snage ni da iznevjeri svoju ustašku prisegu, a ni da djeluje protiv onih, koji su mu bili sudrugovi u borbenoj skupini u Hrvatskoj, i koji su izdali otvorenu parolu - da treba uteći sa Jankapuste, pobježi u šumu u Hrvatskoj, a onda iz šume i preko stranačkog vodstva H.S.S-e moliti od Beograda AMNESTIJU! Eto, na što je spala nekada djelatna i revolucionarna grupa haesesovaca, koji su bili prišli u ustaški pokret.
U medjuvremenu, naravno, saznali smo istinu. Ta je grupa dobivala upute i ponešto novaca od organizacije H.S.S.-e iz kanade, i to, ako se ne varam, iz Winnipeg-a.
Nisam u stanju pisati o onom, što se dogodilo unutar H.S.S.-e, ali mi smo tada na Jankapusti znali ono, što su nam govorili pukovnik Perčević i drugi, koji su dolazili iz Beča. Posebno je puk. Perčević uvijek ponavljao, da bi dr. Juraj Krnjević bio sklon suradnji sa Ustašama, te da je do te suradnj i došlo. Posljedica toga je bila, da su i ugroženi haesesovci, koji su počinili borbena djela, došli na Janka Pustu.
Ali, uvijek taj prokleti "ali": ni na našoj strani nije sve bilo kako je trebalo biti, i bilo je zadrtih "frankovaca", koji nisu htjeli čuti o ljudima iz H.S.S.-e. S druge strane kako smo to vidjeli za vrijeme rata i kako to vidimo danas (1965 godine,moja opaska) - Hrvatska Seljačka Stranka je imala i svoje lijepo (izvorno piše lijepo, tako piše u novini OBRANA, a po shvaćanju opisa moglo bi biti i "svoje lijevo", moja opaska, Otporaš) krilo i u njemu čiste članove komunističke partije, kao što su bili Gazi, Miškina i drugi, za koje se je već ustanovilo iz samih komunističkih izvora, da su bili redoviti članovi crvene partije. Mi smo za njih, već tada, bili fašisti, ( ovdje posebno treba naglasiti da se i dandanas ta riječ "fašista" nabaciva na čestite Hrvate(ice) bez ikakove podloge, te treba vrlo dobro podvući da ta riječ "fašista" je lansirana od strane načeg neprijatelja prije rata, a za vrijeme rata ju preuzeli politički komesari NOB, a poslije rata KPJ ju preko JNA, škola, poduzeća, mitinga, seoskih organizacija, filmova, novinstva i svih javnih priopćavanja, a dans preko vlade predsjednika Mesića i kompanije, ju sustavno šire, moja opaska), imperijalisti, nacisti, crno - žuti, klerikalci itd. Neće biti teško pogoditi, da se je i komunistička partija uvukla kroz te lijeve, srednje i desne kanale H.S.S.-e - do Janka Puste, pa je na kraju bio uhien u blizini Pankapuste, u Murakeresture, jedan Madjar obućar, šef onoga okruga komunističke partije, a na Janka Pusti bio je uhićen stvarni intrigant i gospodar "Republike", jedan metalurgijski radnik iz Broda, katolik i Hrvat, koji je imao svoje ustaško ime "Avan", dok se je njegovo pravo ime kasnije ustanovilo i kojega se ovoga časa ne sjećam.
Čast te "Republike" oprao je "bombar" Grediček. U krizi uvjerenja i savjesti, on je tražio da bude otpušten sa Jankapuste. Ja sam osobno svojim životom jamčio, da on nikada neže izdati Jankapustu, ni drugove, ni našu Hrvatsku. Položio je svoje oružje i otišao sa Janka Puste pognute glave i sa suzama u očima. Medjutim, nitko od nas nije mogao predvidjeti tragediju, koja će se odigrati s tim mladim, borbenim i zdravim seljačkim sinom iz puntarskog zagorja. Nije mogao nas sljiediti u borbi protiv onih, koji su mu bili drugovi nekada, a nije mogao ni s njima (onima koji su bojkotirali Jankapustu, moja opaska) prigeti šiju i tražiti od Beograda amnestiju. Izabrao je treći put. Pošao je preko Rumunjske, u pravcu Rusije. Bio je uhićen i predan Beogradu. Sud za zaštitu države u Beogradu osudio ga je na smrt radi izvršenih borbenih ustaških djela. Nu zna se sigurno od onih, koji su s njim bili u zatvoru, da je neposredno prije vješanja, i kao zadnji svoj pozdrav svijetu, koji on nije razumio, ili koji njega nije razumio, oprostio se uz neustrašivi poklik" "Živila hrvatska država!
xxx
Eto, kako se voli, ljubi i gini za Hrvatsku. Da je ove opise dati Djordju Ličini ili Mati Rajkoviću, i drugim Udbaškim i VUS-ovim novinarima, vidjeli bi kako bi oni to nakitili kao božićni borić protiv Hrvata i Hrvatske. Mnogi se još uvijek ne mogu otresti njihovih piskaranja. Osim toga koliko god se je čulo, pisalo i govorilo o Janka Pusti, još se nikada nije opisala povijest o Janka Pusti. Najviše što se može znati o životu, radu i zbivanjima u logoru Janka Pusti je iz ovih opisa zdanjeg preživjelog Jankapustaša hrvatskog generala Maksa Luburića, Drinjanina. Otporaš.
Nastavlja se.
(Prilažem ovdje ova dva komentara, mo)
Objavljeno: 21.05.2009. u 23:56h
colonia.tino 22.05.2009 00:20 h
citat:
"... Majka me je rodila kao Hrvata.To je njezina zasluga! Moja je da to Hrvatstvo dokažem. Ako u tome padnem, pao sam kao Hrvat. To je velika čast!, kaže Mile Boban."
Jedna je od najljepših ikada izrečenih rečenica, u stvarnosti bi morala biti istinita, nažalost mnogi su danas izigrali i poantu iz ove rečenice ali i ideale borbe za hrvatsku slobodu.
Domobran 22.05.2009 01:55 h
colonia.tino. Hvala na lijepim riječima. Tu izreku je rakao gospodin Mile Boban u "Hrvatskom Tjedniku" iz Australije 7 lipnja 1988 god., u članku : " Ja govorim o Hrvatskoj ". Taj članak je tako dobro i vizionarski napisan da bi mogao uvijek biti aktualan. Često se koristim tim izvorima kada se radi o Hrvatstvu. Pozdrav.
otporaš.prkos.com
Objevljeno: 20.5.2009. u 00:36u
(Autor: Otporaš) NASLOVNICA
HRVATSKA I USTAšTVO (33)
Ja sam svoje račune sa Bogom i sa ljudima uredio. Došlo je vrijeme govoriti punu istinu. General Drinjanin, Obrana br. 1. 1963. On to čini.
Piše: general DRINJANIN povodom smrti V. Mačeka
"Obrana" br. 24. 1965. godine.
" Republika " i u njoj izdajnici Hrvatske.
Kada se nebi radilo o tome, da smo mi hrvatski vojnici, kao dio hrvatskog naroda pod oružjem, za vrijeme prošlog rata prolili potoke svoje i tudje krvi - za obstanak Hrvatske Države - da radi politike i političkih razloga izgubimo rat nakon tisuću dobivenih bitaka, onda epizoda sa Jankapuste nebi imala neku posebnu važnost a niti bi mi, šaka preživjelih iz tih logora, imali pravo čeprkati po kostima palih drugova. Možda bi i za nas, koji smo igrali neku ulogu u tim logorima, bilo ljepše i možda elegantnije, da predjemo u povijest kao dio sveopće hrvatske legendne, skupa sa svom mistikom, koja je za naš rad i djelovanje dosada postojala.
Ali...Ali mi smo Hrvatsku Državu izgubili ne na oružju - (kao što nebi ni Bosnu i Hercegovinu izgubili na oružju da nije bilo onih: Tko jači taj tabači, Daytona, moja opaska) - nego za zelenim stolom. Na tom zelenom stolu nije bilo hrvatskih argumenata. Kako naivno nekad izgleda, kada neki naši vele, da smo bili - antemurale christianitatis - ili, kako smo imali svoj Sabor, svoju demokraciju, dok su divlji veprovi rovali po onim mjestima, gdje se danas ponosno dižu zgrade, simboli demokracije i civilizacije Zapada.
Stvarne političke argumente, koji bi nešto vrijedili na tom zelenom stolu, mogli su donijeti samo naši političari. Medjutim, stranački razdor i stranačarska politika, osobni prestiži i razne ideologije doveli su do toga, da su hrvatski političari postigli zavidne uspjehe jedino u formiranju novih rovova i bunkera - na kojima smo se tukli mi Hrvati (izmedju sebe, moja opaska) za tudje interese i tudje državne koncepcije.
Mi ne bi bili ozbiljni ljudi, kada bi zaboravili, da su prvu Jugoslaviju pravili medju inim i mnogi sljedbenici Oca Domovine, dra. Ante Starčevića. Dapače, moglo bi se reći, da su "Milinovci" (po dr. Mili Starčeviću) zapravo bili kontinuitet nekada Pravaške Stranke, koja se utopila u jugoslavenskoj sramoti, a tek je jedan manji dio t. zv. "Frankovci" bio za Hrvastku Državu. Trebao sam doći u Peštu i raditi u poduzeću dra. Ive Franka, sina pok. Josipa Franka, vodje, "frankovačkog" dijela Stranke Prava, koji mi je znao o tome satima govoriti. Nisam bio u dobi, kada se mnogo razmišlja o politici, ali, mogao sam mnogo toga saznati iz usta stvarnog vodje one emigracije, koja je 1918. donekle spasila ugled Stranke Prava i ime Oca Domovine. Sve ovo pišem ne zato, da bih se natjecao sa drugima, koji su u to doba živili i sve to napisali, nego zato, da se ne bi reklo kako lupam po H.S.S. - i, zato, jer im nisam nikada bio sljedbenik i da zato nisam u ocjeni nepristran. Htio sam reći, da je Stranka Prava imala svoju crnu legendu, kao što su imale i kasnije Trumbićeva Hrv. Federalna Stranka, i one katoličke i muslimanske klerikalne organizacije.
I ne radi se samo o tome, da bi nekako ublažili onaj dio krivnje, koji spada i na nas hrvatske vojnike, i posebno na vrhove časničkog kadra t.j. generalski zbor, koji je - hoćeš nećeš - naravni predstavnik htijenja Hrvatskih Oružanih Snaga. Radi se o tome, da treba gledati na budućnost, a ta budućnost nije ni u Stranci Prava ni u njenom političkom kontinuitetu t.j. u Ustaškom Pokretu, ta budućnost nije u katoličkim ni u muslimanskim vjerskim strankama, kao ni u raznim pokrajinskim, lokalnim i profesionalnim grupacijama. I sve to velim zato, da mogu podvući da ta budućnost nije ni u H.S.S. - i, ni u Radićevoj ideologiji.
A, velimo, ako jest i u tim snagama budućnost, onda je ta budućnost u jednoj poštenoj i borbenoj hrvatskoj demokraciji, u hrvatskom starodrevnom Saboru, gdje će se ta stranačka igra izvoditi onako, kako se to danas odvija na jedan ozbiljan način u mnogim, posebno u anglosaskim zemljama, gdje se Laburisti i Konzervativci ili Republikanci i Demokrate smjenjuju na vlasti, a da ta smjena ne dovodi do alternative: jedni na vlast, drugi pod ledinu, u logor, u emigraciju, ili u šumu! Ta smjena vlasti mora uvijek biti u okviru striktne državotvornosti, a ne u paktiranju sa tudjinom preko granica, protiv brata, koji je uspio dobiti povjerenje naroda na slobodnim izborima.
Zato je nekada i sreća prvoboraca i revolucionaraca na Jankapusti bila neizmjerna, jer su postojali svi preduvjeti, da se u času odlučnog hvatanja u koštac sa srbijanskim okupatorom svi Hrvati nadjemo u istom rovu naprama Beogradu. (Oni koji su do sada pratili generala Drinjanina izlaganje, mogli su uočiti važnost njegove PORUKE IZMIRENJA IZ 1964., koja se je očitovala u mnogim bitkama u prošlom Domovinskom ratu, gdje su sinovi bivših Ustaša i partizana bili: "u istom rovu naprama Beogradu, moja opaska)
Razdor je medju nama dobio najjasniju sliku, barem u mojim očima, kada je jedne nedjelje poslije podne naš madjarski susjed i prijatelj dojavio jednu za njega i za nas poraznu činjenicu. Radilo se o sljedećem: nedjeljom su oni, koji su željeli, mogli na diskretan način ići u susjedno selo Beleznu, na sv. Misu. Tako su ove nedjelje nekolicina dobili za to dozvolu, a drugi su to učinili bez dozvole, i našli se u jednoj od poljskih kuća, gdje se je ilegalno točilo piće. Spomenuti Madjar, dobronamjerni prijatelj i suradnik obavijestio nas je, da jedna grupa Jankopustaša, potpuno pijani, prave izgrede i ugrožavaju i tako delikatno naše stanje u revolucionarnom logoru, u neposrednoj blizini granice. Vrijedno je zabilježiti, da je dobri oružnički vodnik M. izgubio svoju službu, jer je sami izgred prešutio pred svojim predpostavljenim.
Nekoliko nas je trčeći požurilo tamo, gdje smo našli "Republiku", i nekoliko od njih, koji su se dali zavesti, a da nisu imali pojma ni o čemu ili nisu imali kapaciteta prosuditi dogadjaje. Prvo što smo čuli bila je pjesma, koja na prvi pogled nije imala ništa naročita, ali kada smo je ponovno čuli, onda je sve bilo jasno. Mi smo pjevali sve hrvatske davorije i rodoljubne pjesme, većinom preinačene i u našem vojno - revolucionarnom ustaškom duhu. Tako se dogodilo i sa onom poznatom: " za čast i slobodu, hrvatskome rodu..."
Naši "Republikanci" su je pjevali ovako: "Za dom i slobodu, a ne za gospodu, život ćemo dati".
Nastavlja se.
Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
HRVATSKA I USTAŠTVO (102)
Dragi Mrginjdžija, ovo sma pornašao i vidih da general sam za sebe kaže da mu je 48 godine, a ovo je pisano 1962.
Dakle, ako je uistinu tada, te 1962 godine generalu bilo 48 godina, onda je on trebao biti rođen 1914. a ne 1913.
Dali si dobio jednu zemljovidnu kartu NDH koju sam ti poslao sutra će biti 3 tjedna?
Iskreni pozdravi svima. Bog! Mile.
USTAŠKI MIR NA GROBU POGLAVNIKA (102)
Prenosim ovdje za čitatelje portala javno iz DRINE br. 2-3 1962. jako zanimljiv ćlanak generala DRINJANINA.
U S T A Š K I M I R N A G R O B U P O G L A V N I K A
Na Tvom je grobu, Poglavniče, održano je mnogo govora, izrečene su mnoge misli. O Tebi je napisano i napisati će se mnogo knjiga. Bit će svakakvih mišljenja. Tako je to sa velikim ljudima. A onda će Poviest reći svoju o Tebi i o onima, koji o Tebi govore i pišu. I onda će Bog suditi svima skupa.
Lako je Tebi, jer si našao svoj mir, ali težko nama, koji smo ostali. Ja Te molim povrati i meni moj mir. Za Tvog života nisam htio sageti šiju pred Tobom, ali pred Tvojim kostima to činim. Ne radi Tebe, ne radi ostalih, nego radi sebe. Potreban mi je taj mir, jer ustašku čašu treba ispiti do kraja, još treba jurišati, još treba ustašovati, (kao što je i Stjepan Mesić ustašovao kada je trebalo i u Osjeku i u Australiji, moja opaska) pa makar se i ne zvalo tim imenom.
Lako je bilo i meni, kao i ostalima iz prvih dana. Nije bilo druge kategorije nego Poglavnik i Ustaše. I s druge strane Srbi i Jugoslavija. Ali onda je došla nesretna politika i nastaše. Mi smo u Tebi gledali Poglavnika, čvrsta, jaka, granitna, revolucionarca, borca. Ti nisi volio ni politiku, ni političare, a mi još manje. Mene su u lance vezali na Janka Pusti, jer nisam htio, kao dijete, položiti prisege Ustaškom "vodstvu". Mi smo htijeli Ustaškog Poglavnika. Zvučilo je to ljepše u ono herojsko doba ustaške romantike. Zato se ni nismo razumijeli s Tvojim ministrima, a kako vidiš, ni danas se ne razumijemo s Tvojim nasljednicima, pomoćnicima i vjećnicima. Nama će opet biti lako tek onda, kada se još šačica preživijeli sastanu s Tobom. Ustaše trebaju Poglavnika, ili nisu Ustaše. A Poglavnika medju nama nema, i neće i ne smije biti. I Otac Domovine je bio samo jedan. Nikada više drugoga. Eto zato se i Tvoji nasljednici i pomoćnici ne razumiju i teško im je, kao i meni.
Mi smo u svoje vrijeme smatrali ustaštvo revolucionarnom hrvatskom vojskom. Ti si bio Vodja. Ali nakon Bleiburga poneka je ustaška glava počela misliti. Nastala je pobuna duhova. Da sam bio rastrgan na komadiće kao moj mali braco, ne bih imao problema, ali sam tu, u 48 godini, snažan, poletan, sa stanovitom životnom školom i obligacijom, da služim Hrvatsku do kraja. Došao je čas, da ustvrdimo, da su Ustaše zaželile Poglavnika, a Poglavnika nema...Ima samo politika, Ujedinjene Nacije, Zapad,Istok, i narod u dvojstrukom robstvu. Ti si nam ostavio ciljeve, naučio si nas kako se treba boriti, možeš u legendi juriti na konju pred hrvatskim vojnicima, ali hrvatski vojnici trebaju efektivno vojničko zapovjedničtvo i efektivnu hrvatsku vladu, da bi ovi uskladili našu borbu sa stanjem u svietu, kako ne bi išli glavom kroz duvar i u drugi Bleiburg. (to je uistinu što je dr. Franjo Tudjman i prakticirao u Domovinskom ratu, proučivši " Poruku Izmirenja" generala Drinjanina, koja je izišla u Istarskoj Drini 1964 godine, moja opaska)
Ostani, Poglavniče, u legendi, pa jurisaj skupa sa novim generacijama, i zaustevi se na Drini. Vitez Pijanić i tako misli, da Ti moraš počivati na Drini, jer se tako nitko ne bi usudio Drine prekoračiti. I moli za nas, Tvoje nesretne učenike, da nadjemo mir na Tvojem grobu, i da taj mir koristno upotrebimo za stvarnu oslobodilačku borbu za Hrvatsku. Pa da Pjanićevi unuci čuvaju mrtvu stražu s Tobom skupa na Drini.
Znam, Poglavniče, da u svojim zadnjim časovima nisi više htio govoriti o problemima hrvatske politike, jer si osjetio, da Tvoj duh traži druge horizonte. Tvoje umorno tielo nije više moglo podnieti. Osjetio si da se ide na zadnji, veliki put. Pa kada si na isti bio pripremljen, znam, da Ti se povratio Tvoj klasični i dominirajući mir, kojim si uvjek znao impresionirati. Bio si sviestan, da sada drugi moraju nastaviti. Znao si i to, da to neće biti lako. I nije lako. Ja, eto, idem sa Tvoga groba uvjeren, da si razumio svoga "zločastog dečka" koji Te je slijedio kroz svoje djetinstvo, kroz mladenačko i muževno doba i koji od Tebe ne traži ništa osim mira. Povrati mi mir, a Ti u legendi čekaj polazak u novi boj, (što se je i obistinilo u Domovinskom ratu, moja opaska) da se odatle Tebi pridruže i ostali: oni sa Kaptola, sa Jankapuste, sa Lipara. A onda, i za sve vjeke vjekova, uvjek će trebati stvarati nove legije, uvjek ići na grob velikana po snagu. Ovdje, na Tvom grobu, je jedan od izvora.
Za Dom Spremni!
Ustaša Maks.
INTERVIEW S GENERALOM VJEKOSLAVOM LUBURIĆEM
Nova Hrvatska br.3-4 1960. iz Londona je imala interviw s generalom
Mkaslom Luburiće. Interviw je bio ni četeri mjeseca poslije
Poglavnikove smrti. Interview sam po sebi nije toliko važan, koliko je
važan sadržaj i osoba koja ga je dala. Skoro sam šest desetljeća u
emigraciji i mogu tvrditi da se je ovaj interviw ponavljao kao i sv.
Evenđelje, i poradi toga čestog ponavljanja je ovaj interview dobio
vrlo važno povijesno značenje. Donosim ga ovdje na stranice Slobodne
Dalmacije u cijelosti za sve Hrvatice i Hrvate koji danas, svi skupa
smo veseli i slavimo oslobođenje naših hrvatskih generala, Ante
Gotovine i Mladena Markača, koji su jučer, 16 studenoga 2012 godine
oslobođeni svih i najmanjih krivnja ratnih zbivanja u Domovinsko Ratu.
Otporaš.
Dopisnik "Nove Hrvatske", koji je nakon smrti dr. Ante Pavelića došao
u Madrid da napiše posebni izvještaj o tom dogadjaju, posjetio je
takodjer generala g. Vjekoslava Luburića, koji sa svojom porodicom
živi na obiteljskom posjedu u južnoj Španiji.
Naš dopisnik je zamolio g. Luburića da dadne interview za "Novu
Hrvatsku" što je on vrlo rado učinio, odgovorivši opširno na sva
postavljena pitanja.
Zbog visokog i važnog položaja, koji je general Luburić zauzimao u
hrvatskom jevnom životu za vrijeme rata, kao i njegove vodeće uloge u
Ustaškom Pokretu, objavljujemo ovaj interview, vjerujući da će
zanimati mnoge čitaoce "Nove Hrvatske" i da će doprinijeti
razbistrivanju bar nekih pojmova naše emigracije.
PITANJE: Da li ste Vi, g. generale i nakon Vašeg razlaza s drom.
Pavelićem ostali ustaša po svom uvjerenju i kako sada nakon
Poglavnikove smrti gledate na Ustaški Pokret?
ODGOVOR: Ne bi bio iskren ako ne bi priznao, da sam bio, da jesam i da
ću uvijek ostati Ustaša. Ali, istovremeno, svijestan sam da su
potrebne promjene u Ustaškom Pokretu, kao i u svakoj stranci ili
organizaciji nakon izvjesnog vremena. Prilike se mjenjaju. Znam i
uvjeren sam da na pr. nikad više neče biti potrebno stvarati Ustašku
Vojsku. Upravo sada pišem svojim prijateljima: Hrvatska Vojska mora
biti prožeta svim vrlinama iz svih vjekova hrvatske borbe za slobodu,
i tu je hrvatska vojnička slava dostigla kulminaciju u ustaškoj žrtvi
i borbi. Ali mi Ustaše samo ćemo ustaškim držanjem dokazati narodu i
svijetu, da smo bili, da jesmo i da ostajemo uzor budućim generacijama
hrvatskih boraca. Buduća Hrvatska Vojska mora imati taj ustaških duh,
ali mora biti samo i jedino Hrvatska i ne smije biti kontrolirana niti
nositi obilježja bilo koje stare ili stranačke grupacije. Pogledajte
sam na svijetu silu Ameriku. Američki časnici i generali mogu
pripadati bilo kojoj stranci i mnogi od njih su čak na čelu različitih
stranaka. Samo dobar Ustaša može doprinijeti tu žrtvu za Hrvatsku,
koja ne može biti ustaška u bližoj budućnosti-
Hrvatski narod mora stvoriti demokratski režim i u njemu naći sreću i
slobodu, pa ako narod na parlamentarnim izborima u svom Saboru digne
na vlast ustašku organizaciju osobno bi se osjećao beskrajno sretnim.
Svijestan sam poteškoća, koje čekaju Ustaški Pokret. Znam da će mnogi
ustaše slijediti jedan kurs, koji nam ništa dobra neće donijeti. Oni
će biti grobari naše političke akcije a spasioci ustaškog duha i
imena. Teške su to riječi, ali sam potpuno svijestan njihovog
značenja. Zavisi od momenata, odgoja i doba, da shvatimo, da nas
Hrvatska danas treba više kao Hrvate nego sutra kao preživjele Ustaše.
Moramo biti više patrioti nego stranačari, jer ustaštvo je bilo radi
Države (Hrvatske, mo). Prema tome treba sve podrediti potrebama
Domovine.
Bila bi vječna šteta ako naši drugovi, uvjereni u svoju pozvanost i
veličinu, ne budu realno gledali na dogadjaje, jer bi to uništavalo
baštinu, a milijun hrvatskih žrtava propalo bi pod biljegom, koji nam
neprijatelji žele staviti na čelo. Ustaški Pokret ne može danas
slijediti narod, a narod treba jedinstvo duha, kako bi hrvatska akcija
i borba mogla stavite sve Hrvate u službu nezavisnosti i oslobošenja.
PITANJE: Vjerojatno Vam je poznato koliko je komunistička i
velikosrpska propaganda uspjela ozloglasiti Vaše ime. Kakav je zato
Vaš odgovor na sve ono što Vam se predbacuje?
ODGOVOR: Za vrijeme rata bio sam na najvišim položajima i ja se kao
vojnički zapovjednik osjećam odgovornim za sva svoja djela. No koliko
su ta djela bila dobra ili zla ne će suditi komunisti ni srpski
šovinisti, nego Hrvati. Hrvatski je narod jedini pozvan pozvan u
svojoj Državi suditi svima nama, koji smo se borili i griješili, kao i
onima, koji su griješili ne boreći se ili boreći se protiv svoje
domovine. Pustimo dakle Narodu ulogu suca. Osobno sam spreman boriti
se ali stati pred taj sud, iako unaprijed odbijam biti bilo čiji
sudac.
Hrvatski narod treba mira, reda i pravde, jer je mnogo patio, a svi
smo mi ponegdje griješili i osobno se osjećam i odgovornim, pa i
krivim za mnog toga. No ne smijemo dozvoliti da dijele naše stvari na
"krive" i "dužne", jer smo u zadnjih 40 godina mogli vidjeti da je za
neprijatelje nase slobode svaki Hrvat kriv i ožigosan kao zločinac:
(Zar i danas, 17 studenoga 2012 godine, kada Srbi u Beogradu pale
hrvatsku svetu zastavu, paleći hrvatsku zastavu skandiraju: Ovako će i
Hrvatska goriti,..bi će mesa, bi će mesa, kla ćemo Hrvate...Eto o
kojem mentalitetu ljudi je genera Vjekoslav Maks Luburić govorio, za
tri mjeseca biti će upravo 53 godine od ovog intreview,mo)
PITANJE: Kakvo bi uredjenje prema Vašem mišljenju trebalo vladati u
budućoj Hrvatskoj?
ODGOVOR: U velikob dijelu svieta danas vlada demokracija i samo je
ona kadra svladati snage medjunarodnog komunizma (to nam je dokazao
pad berlinskog zida koncek 1989 godine, mo). Nama je mjesto uz te
snage demokracije i htjeli mi ili ne u Hrvatskoj će vladati
demokracija.
hrvati su išli sa silama osovine jer su ove pomogle hrvatski narod u
borbi za slobodu, ili su se barem pokazale sklonima da nam pomognu. Da
su snage demokracije bile tada sklone našoj borbi mi bi išli s njima.
(Vidjelo se je da ove senag nisu htjele pomoći Dra. Vladka Mačeka koji
je bio na strani snaga demokracije, mo) Danas situsacija nije ista kao
1941. g. i narod očekuje slobodu od zapadnih saveznika. Našu
slobodarsku borbu treba zato uskladiti sa stanje u svijetu. Treba
naučiti nešto više od svijeta s kojim danas živimo i koji je
napredniji od nas u političkom razvoju. Treba učvrstiti hrvatsko
vanstranačko jedinstvo ljudi i oružja, jer je to uvjet da ne doživimo
sudbinu ruskih emigranata.
PITANJE: Upravo ste spomenuli emigrante. kakvo je Vaše mišljenje o
hrvatskoj emigraciji i što mislite kakvu ulogu mogu odigrati hrvatski
emigranti.
ODGOVOR: Od emigracije ne trebamo mnogo očekivati. Velikim dijelom
ona je ostarila i preživjela u mnogom pogledu. Opasno je ako
zavaravamo sebe i druge te mislimo da je drugačije. Domovina od nas
očekuje mnogo više nego što mi možemo dati, a mi opet dajemo mnogo
manje nego što nam je to moduće.
Društvo u Hrvatskoj se mjenja, stvaraju se nove koncepcije prava i
politike, nove socijalne ideje, koje većina u hrvatskoj staroj
emigraciji ne može shvatiti sve da hoće. Zato je raskorak izmedju
domovine i emigracije teško izbjeći. S tim se moramo pomiriti. Jedna
pojava ipak ulijeva ohrabrenje. To je nastup novih generacija, mladjih
ljudi u emigraciji koji ne trpe od one hipoteke prišlosti, koju mi
nosimo. Mladi daju jpš jedine nade. Ake se ne mješaju u rasprave nas
starih, put za uspjeh im je otvoren. Neka poštuju stare, ali neka idu
svojim putevima. Mladi ljube majku Domovinu onako kako smo to činili
mi, Ustaše, ona generacija, koja je gradila Jankapustu, i zato se
bojim da će Hrvatska ikada ostati bez vobig Bobana, Moškova Lorkovića
i Mortidija.
PITANJE: Što Vi kao vojnik mislite o prilikama u domovini i na koji
način, držite, da bi moglo doći do promjene u Hrvatskoj?
ODGOVOR: Ja vjerujem da će se hrvatski narod moći osloboditi samo i
jedino borbom i da će se biološki očubati jedino zalogom svih Hrvata,
pa i onih, koji danas svijesno ili nesvijeno pomažu režimu. Treba dati
mogućnost zalutalima da biraju izmedju demokracije i svjetskog
komunizma, a ni u kom slučaju ne treba postaviti alternativu: ili
ustaše ili komunisti. Narod je trpio i nije isključeno da bi se
odlučio za sadašnje stanje, samo zato da se spasi od novih nevolja. To
bi bila tragedija za cijeli narod. Još jednom naglašavam. Hrvati će se
moći osloboditi samo borbom samo složnim nastojanjima. (Iz ovor
razmišljanja generala Luburića je šeteri godine kasnije proizišla
PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA koja je izišla u
Istarskoj dRINI 1964., mo) U toj pak borbi treba računati s
dalmatinskim i zagorskim bivšim partizanima, s novom jugoslavenskom
vojskom, dočasnicima, časnicima, oružjem, vezama itd. Bez svega toga,
bez mnogih "Hebranaga i Djilasa" nema novog ustanka u našoj zemlji,
nema one djelatvorne pomoći, koju nužno trebaju sve brojne hrvatske
ilegalne skupine na terenu.
PITANJE: Kakvi su Vaši osobni planovi za budućnost i da li smatrate
da smrću dra. Ante Pavelića nastupa vrijeme za Vašu ponovnu političku
djelatnost?
ODGOVOR: Moj odgovor je jednostavno NE!
Smrću Poglavnika početi će napadi na njegove nasljednike, a ja sam
jedan od onih, koje je najlakše napasti. treba samo malo, da svijet
grakne proti mene i onih, koji idu s mojim imenom. Ljubim Hrvatsku i
previše a da bi me moga zavesti ideja o osobnoj političkoj afirmaciji,
bez obzira na to koliko imam sljedbenika. Meni su drugovi dostojno
platili vjernost za vjernost, ali to Hrvatskoj neće koristiti. Osobne
osjećaje i želje dužni smo podrediti općoj stvari. Inače bi imali
pravo oni, koji tvrde da sam poveo pobunu u Ustaškom Pokretu ne radi
istine, drugarstva i interesa Hrvatske, nego samo zato da spasim svoje
ime i svoje pozicije.
Mene nije nikada vodila pa ni sada me ne vodi ambicija. Sve što sam
učinio, dobro i zlo, učinio sam za Hrvatsku i danas sam svijestan, da
ako je neprihvatljivo ime Poglavnika, moje je još više. ja bi se moga
prati, možda i "oprati", da sam jednostavan vojnik, koji je slušao
starije, ali ja to ne mogu i ne ću učiniti, jer sam ustaša,
revolucionarac, jer sam bio na položajima i častima i jer snosim
odgovornost u svakom pogledu. Želim biti dosljedan samom sebi.
Vrijeme šutnje i povučenosti iskoristio sam da ojačam duh i skupim
znanje, da se riješim balasta (suvišnog tereta, mo), kompleksa, sanja
i prošlosti, koja vodi u grob. Sada mislim samo u budućnost Hrvatske,
koja će moju djecu Domadoja, (rođen 1955., mo), Drinu, (rođena 1956.,
mo) Vjekoslav, (rođen 1957., mo i Miroslava (rođena 1958., mo) dovesti
u Ljubučki, pa makar ja i "pukovnici" morali ostaviti kosti ili u
borbi ili u tudjini.
Ja sam voljen prisegnuti, da se ne samo ne ću primiti nikakvog
položaja, čati itd. nego i da ne ću živjeti u Hrvatskoj, ako je to
bezuvjtno potrebo za smirenje i sreću naroda."
Napomena:
Eto, poslije punih pola stoljeća čuli smo šta general Luburić kaže, a
što kaže on tako i misli. Sada je na nama Hrvatima da o mrtvom
Luburiću, vojniku koji je sav svoj život posvetio u borbi za Hrvatsku
Državu, kažemo da je svaki onaj tko se je borio za našu Hrvatsku
zaslužio da mu se dadne priznanje, kao nedavno što se je dalo i onome
Francuzu koji pao u borbi za Hrvatsku u Domovinskom ratu. Pozdrav
svima. Bog! Otporaš
DALI JE MAKS LUBURIĆ KRŠTENI KUM ILIJI STANIĆU???
by Otporaš Dnevno.hr
15th April 2012, 21:35#6
RE: JOŠ O ILIJI STANIĆU
Dragi Franjo,
Ovo sam potražio u mojoj kartoteki da ti pošaljem i da vidiš neke podatke o Iliji Staniću. Kako ćeš i vidjeti da je ovo poslato iz domovine jednome mome prijatelju, a ovaj mi strogo preporučio da ovo zadržim kao jednu veliku tajnu. Ne znam zašto, ali ipak tajna nije tajna ako ju više od dvojice znaju. Kako za ovu "tajnu" znaju više od dvojice, dakle da baš i nije tolika velika tajna. Zato ti ovo šaljem da vidiš šta bi iz ovoga moglo biti istina. Ovaj moj prijatelj iz San Francisca i Ilija Stanić su susjedi i poznaju se iz malih dana. Skupa su odrasli. Pošto je moj prijatelji nedavno išao posjetiti domovinu, zamolio sam ga da se raspita za Iliju Stanića i sve moguće što bi on mogao saznati. Jedan njegov prijatelj i poznanik njegov i Ilin mu je ovo poslao, a moj prijatelji iz San Francisca meni.
Pozdrav. Bog! mb.
Kako se može vidjet i po datumu kada je ovo meni poslato i tko mi je poslao. Telefonski mi je rečeno da o ovome nikome niša ne govorim. Ovaj izvještaj je poslan na A. S. koji živi u okolici San Francisca, Californija. Rečeno mi je da je autor ovog opisa osobni prijatelj A. S., jer, da su on, A. S. i Ilija Stanić iz istog sela, susjedi, skoro vršnjaci i odrasli skupa. Kasnije, trbuhom za kruhom, svak na svoju stranu.
A. S. sam upoznao u San Franciscu u listopadu 1970 godine kada je igrao za Croatia Soccer Club. Od tada pa do ove 2011 godine mnogo puta sam imao priliku razgovarati s A.S. o Iliji Staniću, jer sam znao da su iz istog mjesta. Uvijek mi je govorio isto: da je Ilija jedan obični propalica, lažov i slično tome. Na pritisak mojeg prijatelj NM i mene da A.S. priko svojih veza iz Hrvatske pronađe i sazna nešto više i podrobnije o Iliji Staniću. Kako se može vidjeti i po datumu da je ovo meni poslato 24 travnja 2010 godine u formi najveće tajne. Ovo sam napisao dans, 28 rujna 2011 s namjerom da se ne izgubi i da se zna šta je meni poslato a da ne ulazim u istinitost ili neistinitost opisa. Svakako nije odviška ovo imati u vidu u svakoj razradi osobe Ilije Stanića. mb, Otporaš.
Sent: Sat, April 24, 2010 12:24:20 AM
Subject: IZ DOMOVINE
Zaista tko je Ilija Stanić.Evo upravo što izvještava jedan od sinova Svačić iz Sarajeva Ilija Ilko Čolić Stanić rodjen iza polovice Travnja mj.1945 god. Čolina Ravan iznad sela Colopeći od oca Jozike i majke Andje. Kršćen u Ostrožcu u crkvi Presvetog srca Isusova negdje izmedju Lipnja i Rujna 1945 god. Obred kršćenja po fratru;, Mićo; Budjinski.Na rukama Ilijina oca Jozike kumovan po Maxu Luburiću koji se tada nalazio na braniku domovine na Ivan Planini. Otac Ilkin Jozika Stanić poznati ustaški vodja i borac Obrane u selu Vrći-Klis. Jozika i svi Hrvati toga kraja borili se i branili čitavu regiju toga kraja od upada partizanski četnika i lokalni oznaša , skojevaca ,knojevaca i koga sve ostaloga vraga. Poslije 1945 god. Jozika ostaje još uvijek u obrani toga kraja, negdje u 1946 -1947 u križarima pod vodstvom Šimića. Jozika je jedan od poslijedni 7 Križara ,Šimić, Stanić. Brkljačić, Vujinović, Drljo, Rašić, Rajić. 1948-1949 god. oznaši udbaši skojevci knojevci trebinjski gačanski partizanski četnici napadali su čitavu regiju počev od Bradine, Trečnjevice, Rrasvara G.Višnjevice d. Višnjevice, Vrci, Pokojiste ,Radešine, Obri, Ostrožac, Seonica, Zitaće, Podhum, Solakova Kula, Trusina, Vratna gora pa sve do Jasenika, imenovani Križari su se viteški borili i dali svoje živote za slavnu nam domovinu NDH. Slijedio je progon hrvatskog pučanstva sa gore imenovani mjesta, S Ćoline Ravni velikoga imanja Jozike Ćolića Stanića čitava obitelj i rodbina je protjerana u Ostrožac u zatvor a kasnije na radiliste u barake na gradnju jablaničke brane -centrale. Teror nad svim obiteljima regije vodio je trebinjski partizanski četnik koji je bio glavni komandir milicije u Ostrožcu.Tako su hrvatske obitelji protjeravani od nemila do nedraga. Brana na jablanici završena dosta hrvatskog življa masovno se selio u Srijem ,Bečka, Indjija, Maradik, Slankamen, Stara Pazova, Zemun, i sva ostala mjesta diljem Vojvodine takodje i obitelj Ćolić Stanić. Ilko (Ilija, tako su ga zvali i tako je Ilija Stanić bio poznat, mo) u problemima kod majke i sestara vraća se u Sarajevo kod tetke i brata Tomislava, te i tu u klapi svega i svačega na Grbavici te Dolac Malti Pofalićima, Vilsonova šetalista, kina Sutjeske operira, laže i mućka preprodaji karata lopovluka i kradje. Završava u kazneni popravni, vraća se u Konjic kod brata Luke koji je već kao udbin agent imao dosta dobar stan, Luka je na moranje radio za udbu, imao je izučeni konobarski zanat i radio kao konobar na lokalnim jugo vlakovima a kasnije medjunarodnim, preko brata i šefa udbe Barića te agenata, Avramovića , Kuribaka, Kujundjića, Vase,Ristića, primljen (je, mo) u školu policije u borbi protiv terorista i inozemno dijelovanje. Najvjerovatnije 1965 odlazi u Sarajevo na školovanje, po završetku škole prebačen preko brata Luke u Italiju ili Austriju. Najvjerovatnije izučeni udbaški specijalac te tako sa vezom dolazi kod svoga kuma kao skrušeni i učeni bogomoljac gdje ni ma ko nebi sumnjao o kakvom se licilu radi. Iz Španije bio je u vezi sa bratom, kada je ispunio svoju recimo skrušenu misiju u selu Lisčići, pretežno muslimani, Luka i Ilko napravili su veselje da se udvore lokalnim udbašima skojevcima i knojevcima oznašima i partijcima, nije niko bio na vidjenu od katolika te tako da su udbaši i ostali pošli kud koji. Kada je Luka vidio da je Hrvatska po zagovoru stratega M. Luburića na velikom pomolu muka je njega mučila te je isti u mukama umro. Danas Ilija živi u Sarajevu ne u jednom stanu već u tri. Ilija je bio u vrhu redova sinova Svačić i on sam zna da su sinovi Svačić sve i svugdje i burno prate sve i o svemu diljem domovine svih Hrvata. Iliju takodje danas muka muči jer jest zaista sam sa sobom u problemu. Odani vaš iz redova Svačić.O.Viganj S Bogom!
(Moj dodatak,
S jednom jedinom željom ovo iznosim u nadi da će se netko (pro)naći koji poznaje neke podatke o gore navedenom. Hrvatski general Vjekoslav Maks Luburić, poznat kao general DRINJANIN, je ubijen istom metodom i skoro na isti način kao što je 1940 godine u Meksiko City ubijen Leon Lav Trocki. Otporaš.
Tko je Ilija stanić? bi trebalo biti pitanje svake Hrvatice i svakog Hrvata i o njemu pronaći sve moguće podatka. mb.
PADRE MIGUEL OLTRA HERNANDEZ
(Padre Miguel Oltra Hernandez je svakako jedan veliki dio hrvatske političke emigracije. Tko je imao priliku pratiti i čitati PISMA MAKSA LUBURIĆA mogao je kroz ta pisma uočiti da je upravo Padre Oltra bio taj koji je pripremio, naravno u tajnosti, put hrvatskom Poglavaru i poglavniku dru. Anti Paveliću za Španjolsku, kada su argentinske nove vlasti - poslije Perona - tragale za njim. Imao sam iz bliza, još bolje rečeno, direktno, osobno, pročitati skoro tisuću pisama generala DrinjaninaTu, u tim pismima sam mogao primjetiti, da je upravo Padre Oltra najviše pomogao Vjekoslavu Luburiću, generalu Drinjaninau za srediti sve moguće papire i zajamčenu sigurnost za stalni i nesmetani boravak u Španjolskoj. Kroz ta pisma sam saznao da su general Drinjanin i Padre Oltra bili dobri prijatelji o to prijateljstvo je ostalo do generalove smrti 29 travnja 1969. Iako su se prešućivale zasluge Padra Oltra hrvatskom Poglavaru i drugim Hrvatima , i to sa strane HOP-a ponaviše, u hrvatskom iseljeništvu, Padre Oltra je bio sa fra. Branka Marićem kada je Poglavnik umro 28 prosinca 1959. Ako se danas o tome piše, i trebalo bi se pisati, to nije da se nekoga za nešto prozivlje, nego jednostavno zato da se sve zna. Zato, pisati hrvatsku političku iseljeničku povijest a ne spominjati i ne spomenuti Padre Oltra, neće biti pošteno, niti će to pisanje te hrvatske iseljeničke povijesti biti vjerodostojno. Knjiga ili knjige PISMA MAKSA LUBURIĆA će toga mnogo otkriti. Mo, Otporaš)
PADRE MIGUEL OLTRA HERNANDEZ
(1911-1982)
Padre Miguel Oltru sam upoznao u ljetu godine 1963, kada sam puna dva mjeseca proveo u kuci generala Vjekoslava Luburica u gradicu Carcaixent (Valencia). Bas preko carcagentske ulice, Calle Santa Ana, u kojoj je bila i generalova iznamljena kuca, smjestena je franjevacka srednja skola, Colegio Franciscano San Antonio. U to vrijeme Padre M. Oltra bio je ravnatelj te skole.
General Luburic, Padre Oltra i ja toga ljeta smo posjecivali mnoga obliznja mjesta i cesto smo vodili razgovore ugodne ne samo o spanjolskim nego i o hrvatskim problemima. Zbog generalova prijateljstva
s Padre Oltrom, za vrijeme tih mojih ljetnih ferija oko osam noci sam boravio u kuci Henrique-a, brata Padre M. Oltre. U svrhu ljetnoga odmora, danju sam bio na plazama male sredozemne luke, Denia (Alicante), u svrhu ljetnoga odmora. Uvecer na spavanje sam se vracao u kucu Henrique-a Oltre. Nakon toga, ostatak svojih ljetnih ferija sam proveo kod hrvatskog div-junaka generala Luburica te s njime se, kako vec istakoh, i s Padre M. Oltrom cesto druzio.
Postovani O. Oltra bio je tipican spanjolski Valencijanac jer je rodom iz maloga mjesta Benifallo deValdigna, blizu Valencije. Punih 56 godina pripadao je franjevackoj Provinciji sa sredistem u
Valenciji. Buduci da je on intelektualno bio vrlo nadaren, Provincija ga je vec kao mlada svecenika
poslala na vise teoloske studije u Muensteru, Njemacka. Tu je iz teologije doktorirao i u njemackom jeziku se usavrsio.
Iako je godinama pastoralno djelovao u mjestima Benisa, Onteniente, Concentaina i Carcaixent, velik dio svoga plodnoga zivota je proveo u povijesnom samostanu Francisco El Grande u Madridu. Ovdje je uzivao veliki ugled ne samo medju spanjoskim misliocima nego takodjer i politickim i vojnim uglednicama, ukljucivsi i samoga Generala Francisca Franca.
Padre M. Oltra bio je urednik ugledne teoloske revije “Verdad y Vida - Istina i Zivot”, za koju je napisao dug niz duboko-misaonih clanaka. On je takodjer osnivac Spanjolskog svecenickog bratstva (Hermandad Sacerdotal Espanola) i Sveucilisnog bratstva (Hermandad Universitaria). Zbog ovako plodnoga rada i visokog ugleda, Braca njegove Provincije jednom su ga na sest godina izabrali za Generalnog definitora njegove redovnicke Provincije. Jednom mu povjerise cak i 6-godisnju duznost Ravnatelja Franjevacke srednje skole u Carcaixent-u, sto vec gore istakoh.
U domoljubnome radu za svoju uvijek voljenu Spanjolsku pedesetih godina prosloga stoljeca najvise se je proslavio svojim radom za oslobodjenje spanjolskih ratnih zarobljenika pripadnika Plave Divizije (Division Azul) koje je u zarobljenistvu drzala Sovjetska Rusija. Bas u to vrijeme Padre M. Oltra nasao je utociste i za hrvatskog generala-prognanika generala Luburica. Ovaj hrvatski div-junak bio je od Padre M. Oltre zasticen u franjevackom samostanu Santo Espiritu. Tu se je krio pod imenom Vicente Perez Garcia.
Ovo ime, dano mu od Padre M. Oltre, general je zadrzao sve do svoje tragicne smrti u Carcaixentu godine 1969. U tome gradicu , na domak franjevackom samostanu, on se je osjecao sigurnim u svojem ZAISTA ZAPANJUJUCEM djelovanju za bolju buducnost hrvatskog naroda. Medjutim, jugoslavenska UDBA i Ilija Stanic, jedan od njezinih najucinkovitijih agenata, nadjose nacina da ubiju hrvatskog generala i da duboko rane najdrazega mu prijatelja Padre M. Oltru. Te duboke rane doprinijele su da je Padre Miguel Oltra 31. kolovoza 1982. umro relativno mlad, nakon 54 godine redovnistva i 47 godina svecenistva.
Na mojemu vjencanju s Amelijom “Chelo” Mir u Carcaixentu, 26. prosinca 1963. propovijednik je bio
dragi nam prijatelj Padre M. Oltra. On je svojim uplivom u Madridu utjecao da je moja zivotna
odabranica mogla uci u SAD samo 16 dana nakon nasega vjencanja! Iz zahvalnosti prema tako pleminitome prijatelju Padre M. Oltri, dugo smo podrzavali pismenu vezu s njime. U ljetu godine 1971.
cak smo ga i u goste pozvali. On je u nasoj kuci boravio oko osam dana a ja sam mu u obliznjoj crkvi dnevno ministrant bio. U to vrijeme odveli smo ga na Niagarine slapove i u kanadski velegrad Toronto. U ovome gradu te takodjer i u Clevelandu, pred clanstvom Hrvatskog narodnog odpora Padre Oltra je odrzao
zapazena predavanja o zivotu i smrti generala Luburica. Neka im je obojici vjecna slava!
J. Ivan Prcela
OSVJETLJIVANJE LIKA DI-JUNAKA GENERALA LUBURIĆA
(Prof. Ivan Prcela i Mirko Bilić iz Njemačke su išli u Španjolsku koncem 2010 godine u potražnju informacija koje se još uvijek kriju u Španjolskoj. Osobito u pogledu informacija o ubojici Iliji Staniću. Uspijeli su pronaći Ilije Stanića nekadašnju "zaručnicu", Consuelo "Chelo" Salom, koja im je rekla "da neće usta otvoriti u pitanju Luburića i Stanića. Ovaj izvješta prof. Prcele je jako važan za one koji se budu bavili iztraživanjem ISTINE: ZAŠTO JE ILIJA STANIĆ UBIO HRVATSKOG GENERALA?Otporaš)
Postovani Hrvatski brate!
Rijec "PETDESETA" je korijenski tocna, ali u danasnjem pravopisu tamo u Hrvatskoj prihvatljivije je pisati "pedeseta." Nisam ja hrvatski jezikoslovac, ali jesam veliki stovatelj generala-viteza Vjekoslava Luburica. ON JE NAJINTILIGENTNIJI I NAJOCRNJENIJI USTASA. 6. ozujka 2013. godine bilo bi mu ravnih 100 godina. Je li to moguce da je "Slobodna Dalmacija" bas za tu vaznu obljetnicu objavila moj clanak o Slucaju Luburic-Stanic? Imat ce SD priliku da u doglednoj buducnisti pise i o vrhunskoj knjizi o svih 56 godina njegova plodnoga zivota.
Ivan Prcela.
HABEMUS PAPAM FRANCISCUM JESUITAM!
J. Ivan Prcela
- Hide quoted text -
---- "G. Vuskic" <trup1959@gmail.com> wrote:
> Poštovani gosp. Prcela,
> Naletih na ovo na stranicama Slobodne Dalmacije. Vrlo mi se svidjelo
> kako ste lijepo i temeljito opisali slučaj Luburić-Stanić. Tu i tamo
> kadkada pročitam što vi pišete i što drugi pišu o vama. Pročitao sam
> nedavno da ste pisali povodom PEDESETE OBLJETNICE MOJEG...Koliko se ja
> razumim u naš jezik, ne kaže se PEDESETE, nego PETDESETE, što dolazi
> od PET plus DESET, gdje se sljubljuju samoglasnici "T" i "D" u jedan
> samoglasnik.
> Molio bih vas da mi vi kao stručnjak za jezik ovo objasnite.
> Pozdrav iz naše Domaje.
>
>
> http://www.slobodnadalmacija.hr/Novosti/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/205053/Default.aspx
>
> Thank you,
> Slobodna Dalmacija
>
Sat, Mar 16, 2013 at 1:39 PM
OSVJETLJIVANJE LIKA DIV-JUNAKA GENERALA LUBURIĆA
> Piše J. Ivan Prcela
>
> Više od četiri desetljeća muči me pitanje, zašto je Ilija Stanić
> trovao i konačno željeznom šipkom u zatiljak ubio 56-godišnjega
> generala-viteza Vjekoslava Luburića. Ove godine, PEDESETE obljetnice
> mojega sustavnog osvjetljivanja Bleiburške Tragedije, poduzeo sam dva
> putovanja u velegrad Valenciju i u gradić Carcaixent, u čijemu groblju
> počivaju smrtni ostaci hrvatskog div-junaka i nezaboravnoga mi kuma na
> vjenčanju ima skoro 47 godina.
>
> U mjesecu srpnju generalov grob skupa sa mnom posjetio je i moj vjerni
> prijatelj Mirko. (Mirko Bilić iz Njemačke, mo) Mirko je doletio iz
> Njemacke a ja iz dalekoga Clevelanda. Obojica smo tada stupili u
> kontakt sa svih četvero djece generala Luburića. On je iza sebe
> ostavio dva ucviljena sina i dvije prežalosne kćerke. Kćerku Drinu
> (rođena 1956., mo) smo posjetlili u staračkom domu u gradiću Carlet,
> gdje ona uslijed davnog pada muke muči u kolicima, iako je tek stupila
> u ranije pedesete godine. S generalovim sinom Vjekoslavom (rođen
> 1957., mo) otišli smo u posjete grobu njegova ljubljenoga oca. Tu smo
> se za vječni pokoj generalove duše pomolili i onda se fotografirali.
>
> Posjet najmladjoj Mirici, (rođena 1958., mo) iako ona živi vrlo blizu
> mojega šurjaka Filiberta Mir, ostvario se nije jer ona to nije htjela.
> Najstarijega generalova sina liječnika Domagoja (rođen 23 listopada 1955, mo, Otporaš.)
nazvao sam u Barceloni
> i protumačio mu namjere mojega naziva. On je moja plemenita izlaganja
> najprije sašlusao i onda mi tako grubo odbrusio da sam u kući svoga
> šurjaka GORKO PLAKAO. Rekao mi je, da on na svoga oca ima samo loše
> uspomene. Na to sam mu odgovorio, da ja na njegova oca imam SAMO DOBRE
> USPOMENE i da svojim perom želim osvjetliti lik njegova preocrnjenoga
> oca i proslavljenog hrvatskog junaka.
>
> Mirko i ja smo u radnji "Optica Tomas" u Carcaixentu pokušali
> posjetiti čak i Consuelo "Chelo" Salom, bivšu zaručnicu lašca i
> ubojice Ilije Stanića. Ovo nam nije uspjelo jer ona je bila u
> Valenciji. Ostavili smo joj telefonski broj mojega šurjaka u
> Valenciji, da me ona kod njega nazove. Nazvala me nije, ali ja sam
> njoj ipak iz Clevelanda s puno poštivanja napisao jedno pismo i
> najavio da ćemo moj prijatelj i ja u studenom opet doći u Carcaixent.
> Nakon punih 40 godina želim je opet vidjeti i prijateljski pozdraviti.
> Bivša Stanićeva "ljubav" mojoj je šogorici Carmen Mir, jer se cijeli
> život dobro poznaju, saopćila da je od mene primila vrlo toplo i
> uljudno pismo, ali da ona, iako me duboko poštuje, usta ni otvoriti
> neće o slučaju "Luburić-Stanic."
>
> Na koncu prvoga tjedna ovogodisnjeg mjeseca studenoga, ja sam se opet
> pojavio u "Optica Tomas" u Carcaixentu da 62-godišnju, sada suprugu,
> majku i baku, koja čak od raka na grudima trpi, iskreno pozdravim.
> Odmah sam joj rekao, da ju molitve moje prate i zato se ona sada bolje
> osjeća. Ovoga puta ona, još uvijek otmjena i lijepa, mene je
> prepoznala i sa mnom razgovor započela, naglasivši da o predmetu, zbog
> kojega sam opet u Carcaixentu, ona ne želi NI USTA OTVORITI. Ja sam
> joj odgovorio, da ja njezin stav potpuno razumijem i poštujem, ali moj
> stav je skroz drukčiji - JA NE MOGU NITI ŽELIM ŠUTJETI O SVOJEMU
> POGUBLJENOM KUMU JER JE ON U NEDAVNO IZIŠLOJ JEDNOJ KNJIZI I NA
> VALENCIJANSKOM I NA ŠAPANJOLSKOM PREVEĆ NEGATIVNO OPISAN.
>
> Bivšoj djevojci Ilije Stanića, kako je ona u jednom nazivu mojoj
> šogorici Carmen Mir rekla, moj posjet se neobično svidio jer je bio
> pun poštivanja njezine osobe i njezine šutnje. Ona ipak nije šutjela o
> mojoj pojavi za koju je, kada sam ju kao 88-godisnji Hrvat pozdravio,
> uskliknula:! QUE FUERTE! To znaci: "Kako ste snažan!"
>
> Otmjenoj dami, Consuelo Salom, naslov knjige i ime Francesca Bayarrija
> ni spomenuo nisam, ali u susretu s njome mislio sam na njega i na
> njegovu knjigu CITA EN SARAJEVO. Bayarri, premda mu je knjiga vrlo
> negativna o generalu Luburiću, pokazao se je vrlo susretljiv prema
> mojemu prijatelju Mirku i prema meni u našoj misiji osvjetljivanja
> lika Maksa Luburića. On nas je uputio na Jose Luis Ramosa, koji
> posjeduje DESET velikih kutija korespondencije i drugih papira
> neumornoga hrvatskog generala. Taj ugledni španjolski novinar i ČOVJEK
> DOBRE VOLJE na vrijeme nas je upozorio, da J. L. Ramos misli da u tim
> kutijama ima dragocjeno zlato i tim dokumentima se želi obogatiti! On
> nam je svjetovao BUDNI OPREZ!
>
> U petak, 12. studenoga, J. L. Ramos je u pratnji samoga Bayarrija u
> stan mojega šurjaka Filiberta donio ČETIRI kutije tih "dokumenata."
> Mirko ih je skoro puna ČETIRI sata prebirao a taj ugledni novinar se s
> Filibertom, s Jose Luisom i sa mnom strpljivo i nevezano razgovarao.
> Na koncu toga sastanka, Mirko je J. L. Ramosu rekao da su ti
> "dokumenti" od vrlo male vrijednosti pa je tako završio naš prvi
> sastanak s posjednikom "dokumenata" i s novinarom Bayarrijem. Mi smo
> ipak s gosp. Ramosom ugovorili još jedan sastanak za sutrašnji dan, za
> subotu ujutro 13. studenoga. S Bayarrijem smo takodjer ugovorili
> sastanak o sadržaju njegove knjige za petak 19. studenoga od 16 do 20
> sati. Mirku je žao bilo, što toga dana neće moći nazočan biti jer 17.
> studenoga leti za Njemačku. Žao mu je bilo i zbog toga, što je on u
> Njemačku sa sobom na dar odnio Video-disk o "Operaciji Kobra" Ilije
> Stanića. ZAUZIMANJEM novinara F. Bayarrija sam producent nam je na
> poklon dao taj važan dokumentarac.
>
> U srijedu 17. studenoga Mirko je odletio za Muenchen, ali ostavio je
> DESETAK pitanja za ugovoreni PREVAŽAN sastanak s Bayarrijem. Ostavio
> nam je i jedan primjerak "Obrane" od jeseni 1971. godine, u kojoj je
> bila fotografija vjenčanja Eduarda Martineza Ramosa i njegove životne
> odabranice Clotilde. Njih dvoje U VJENCANOME RUHU iskazuju počast
> generalu Luburiću i njegovom grobu! Mirko je mojemu šurjaku Filibertu,
> 72-godišnjemu umirovljenome profesoru, izrazio želju da svakako
> pronadje Eduarda Martineza, jer je on kao sin Leonore Ramos Serrano,
> generalove kućanice i uzgojiteljice njegove djece, KLJUĆNA osoba za
> upoznavanje umorenoga hrvatskog div-junaka. Još prije Mirkina odlaska,
> Filiberto je preko telefonske knjige u Valenciji pronasao dva E.
> Martineza. Prvi je bio "Ernesto" a drugi od nas traženi Eduardo
> Martinez Ramos. SVA SRETNA, na telefonu se javila Eduardova supruga
> Clotilde. Još sretniji i veseliji bio je Filiberto. Kao mladi dečko on
> je od veselja skakao! Vidio je jasno, da Mirka i mene prati Božja ruka
> u našoj misiji osvjetljivanja velikoga lika generala Luburića.
> Svijesni smo bili, da je naša misija VRLO TEŠKA. Upravo zato, Mirko i
> ja išli smo na dnevnu svetu Misu u obližnjoj crkvi simpatičnog Sveca
> naših dana Sv. Jose Maria Escriba, osnivača svijetom poznate
> Kongregacije "Opus Dei."
>
> Eduardo je sa svojom majkom Leonorom u kući generala Luburića živio od
> 1963. do 1971. godine i neko je vrijeme bio radnik Drinapressa. Kao
> takav on je za osvjetljivanje života generala Luburića MNOGO KLJUČNIJA
> osoba nego je to Ilija Stanić koji je u generalovoj kući živio samo
> GODINU I POL DANA. (Ilija Stanić je živio kod generala od ožujka 1967
> pa do ubojstva generala 20 travnja 1969., osim neka dva mjeseca,
> listopad i studeni 1968., kada ga je general izbacio iz kuće, zbog
> kućnih i poslovnih neugodnosti i neslaganja. Mo,Otporaš) I Salvador Alminana,
> prijatelj mojega nećaka Javiera Gomis Mir-a, dulje je poznavao
> generala Luburića nego veliki lažac, glumac-"zaljubljenik i domoljub"
> Judina kova Ilija Stanić. I sam Filiberto Mir, "bivši"
> svećenik-franjevac i mnogi drugi franjevci mogli su mnogo doprinijeti
> potpunijem sadržaju Bayarrijeve knjige jer su od srednjih 50-tih
> godina prošloga vijeka i nadalje poznavali generala pod imenom
> "Vicente Perez Garcia" dok se je on u njihovom novicijatu Santo
> Espiritu sakrivao. I ja kao bivši franjevac VJEČNIH ZAVJETA, položenih
> 1946. u Rimu na ruke slavnoga fra Dominika Mandića, DEVET godina sam
> bio jedan od TROJICE VELIKIH generala Luburića. Nažalost, Bayarri nas
> KLJUČNE osobe uopće nije kontaktirao. Medjutim, lažnim pričama Ilije
> Stanića i njegovih naredbodavaca u velikosrpskome Beogradu toliku je
> pažnju posvetio da njegova knjiga na SVAKOJ STRANICI obiluje lažima
> kurve Jugoslavije. Sve na štetu Države Hrvatske, ukjučivši i onu pod
> vodstvom dr. F. Tudjmana! Bayarri je u rukama držao moj primjerak
> svoje knjige i vlastitim je očima vidio, da sam nju tako rekuć na
> svakoj stranici ispunio mnogim komentarima i pitanjima.
>
> Bayarri je iz pričanja Ilije Stanića, predradnika Pepe Segui-a i nekih
> hrvatskih "revolucionaraca," koje je u svoje vrijeme general bio
> istjerao iz svoje kuće, generala Luburića prikazao ne samo kao
> NAJOKRUTNIJEGA čovjeka 20. vijeka nego čak i kao pijanca i nemilosrdna
> poslodavca. Zato sam ja još prije Mirkina dolaska u Valenciju, u
> Carcaixentu vodio razgovore sa Salvadorem Alminanom. Onda, kada je
> Mirko u Muenchen odletio, Filiberto Mir i ja dva dana kasnije dugi
> razgovor smo vodili s Eduardom Martinezom i s njegovom suprugom.
> Filiberto je glavne točke razgovora ukratko zabilježio a ja sam ih
> onda sve spojio i tako ih na španjolskom vjerno opisao, da je moj
> šurjak skupa sa mnom to vlastoručno potpisao, da se tim Dokumentom
> mogu služiti Bayarri i svi drugi koji budu pisali o plodonosnome
> životu generala-viteza V. Maksa Luburića. Razgovori sa Salvadorem
> Alminanom i Eduardom Martinezom daleko su vrijedniji nego svih 25
> stranica UNAPRIJED FABRICIRANE autobiografije Ilije Stanića u
> Bayarrijevoj knjizi!
>
> U subotu 13. studenoga, dok je Mirko još bio u Valenciji, Jose Luis
> Ramos donio je jos ŠEST velikih kutija "dokumenata". Od 8 sve do 12
> sati ujutro Mirko je u kući mojega šurjaka te "dokumente" pregledavao.
> Onda je posjedniku vrlo jasno rekao, da on i tih ŠEST kutija smatra
> nevrijednima ikakve svote novaca! Filiberto Mir je u ovoj situaciji
> posredovao i preporučio da gospodinu Ramosu ipak platimo 50 Eura za
> benzin i za ukupnih OSAM sati koje je on u toj stvari strpljivo
> žrtvovao. Moj prijatelj i suradnik Mirko tu svotu je dao Jose Luisu
> Ramosu. J. L Ramos je, dakle, otišao a da se obogatio nije tom
> korespondencijom i papirima generala Luburića koji su ionako plod
> mnogih, mnogih žrtava mojih i drugih generalovih sljedbenika širom
> svijeta.
>
> U petak, 19. sdudenoga, u ČETIRI I POL SATA poslije podne, Filiberto
> Mir i ja dočekali smo Francesca Bayarrija opet u istoj kući. Čim je
> gosp. Bayarri stupio u Filibertov stan, on je odmah na ulazu vidio
> pravu izložbu hrvatskih knjiga: Moje životno djelo o Bleiburškoj
> tragediji u PET različitih izdanja, moju knjižicu na engleskom o
> Nadbiskupu Alojziju Stepincu, NASTANAK JASENOVAČKOG MITA od dr. J.
> Jurčevića, OGOLJELU LAŽ LOGORA JASENOVAC od prof. V. Mrkocija i dr. V.
> Horvata, D. I., tek objavljenu knjigu o NDH od Ilije Barbarića, OTOK
> SV. GRGUR HRVATSKI "GULAG" od Željka Kuzatka i snop članaka iz
> "Hrvatskog Lista" i dosta drugih dokumenata. Usred te izlozbe bila je
> slika nasega Sveca Kardinala-mučenika Stepinca još iz njegovih
> mučenickih dana u Lepoglavi; tu je bila i slika od dana vjenčanja
> Filibertove sestre sa mnom (26. prosinca 1963.) gdje je uz njihovu
> majku moja životna odabranica i ja odmah do nje. Medju tim slikama,
> bila je i slika msgra. Franje Komarice, hrvatskog biskupa i živućega
> mučenika u Banja Luci! Sve skupa je jasno govorilo o VELIKOJ
> OZBILJNOSTI Bayarrijeva i mojega sastanka.
>
> Naš sastanak je trajao TRI I POL SATA! Razgovor je otvoren bio
> pitanjima mojega prijatelja Mirka kojih je bilo svega DESET. Sva
> pitanja Mirkina pred Bayarrijem sam doslovno pročitao i ovome
> uglednome novinaru čak i na čitanje ostavio. Na temelju citata mnogih
> stranica Bayarrijeve knjige ja sam ga u punome smislu riječi
> "bombardirao" sa OSAMDESETIPET pitanja o NDH, koju on nazivlje
> nacističkom; o generalu Luburiću, kojega on nazivlje nacističkim i
> vulgarnim generalom; o ratovima koje su u 20. stoljeću nama Velikosrbi
> nametnuli a koje on nazivlje "gradjanskim ratovima;" o PRENAPUHANOM
> broju žrtava ustaškog Jasenovca i o potpuno preskočenom broju
> MIRNODOBNOG srbo-komunističkog Jasenovca; o upotrebi samo jednoga
> hrvatskog izvora, dr. F. Tudjmana, kojega on (Bayarri) obtužuje
> revizijom povijesti! Ukratko i sažeto sam mu naglasio da ovakva lažna
> pisanja o mojemu naraštaju, koji je svoje živote uzidao u temelje
> UVIJEK VJEČNE Hrvatske, mene su pred pune 53 godine gurnule u hrvatski
> javni rad organiziranjem i perom. Jesam 88-godišnjak, ali JOŠ SAM
> UVIJEK SPREMAN da s puno ljubavi i žara sve do posljednjega svoga daha
> branim svetu i uzvišenu borbu svih hrvatskih boraca, poglavito
> NEUSTRASIVIH ustaša, od kojih je NAJNEUŠTRASIVIJI bio general
> Vjekoslav Luburić. On je superstaljinmisticki U SVOJEMU POLJEDNJEM
> ROVU, 20. travnja 1969. ubijen u pitome i mirnome gradicu Carcaixent
> (Valencia). General Vjekoslav Maks Luburić morao je pogubljen biti
> SAMO DA SE KREPAVANJE KURVE JUGOSLAVIJE JOŠ 20 GODINA PRODUŽI!
>
> Francesc Bayarri je mene svoga novoga prijatelja strpljivo saslušao i
> od slušanja mojih DUBOKO POŽIVLJENIH argumenata izmoren ostao. Unatoč
> svemu tome, priznao je samo jednu pogrešku, naime, da je NDH trajala
> samo DVIJE godin! Uvjerio sam ga, da je ona trajala od Desetoga
> travnja 1941. do 8. svibnja 1945, što se može vidjeti i iz besmrtnoga
> govora Nadbiskupa Alojzija Stepinca od 11. listopada 1946. godine.
> Spomenuvši Bl. Alojzija Stepinca, najvećega hrvatskog Domoljuba svih
> vremena, pred Bayarrijem sam naglasio, da je naš Svetac Alojzije
> Stepinac najbolji barometar onih apokaliptičkih godina NDH. Takav je
> bio i njegov tajnik svete uspomene Msgr. Stjepan Lacković, koji je na
> Danu Kardinala Stepinca u Clevelandu 1959. godine za buduće hrvatske
> naraštaje naglasio, da će "hrvatski ustaše, ako njih prosudjujemo u
> svijetlu svih zbivanja iz onih apokaliptičkih godina, iz Drugoga
> svjetskoga rata izići KAO NAJČISTIJA VOJSKA!" Uz ove riječi citirao
> sam i vjerovanje jednog mladog ustaše iz Kozice, koji je nama
> franjevačkim klericima u Sinju na našim šetnjama znao reći, da je
> USTAŠKA BORBA NIŠTA DRUGO NEGO BORBA ZA KRST ČASNI I SLOBODU ZLATNU.
> Istoga uvjerenja je bio, pred Bayarrijem sam istaknuo, i moj
> ispovjednik, duhovni vodja i profesor dr. fra Jerko Šetka. Kad su naši
> klerici u Makarskoj, Sinju i na Visovcu skidali svoj franjevački habit
> i stupali u ustaške posatrojbe, on je nama koji smo još bili vjerni
> svojim franjevačkim zavjetima znao reći: " Na naše klerike koji
> stupaju u ustaške redove moramo gledati kao na članove Marijine
> kongregacije!" Slične misli nalazimo i u pismu Nadbiskupa Stepinca,
> koje je on u srpnju 1945. uputio dr. Vladimiru Bakariću U OBRANU
> TISUĆA HRVATSKIH ČASNIKA I STOTINA TISUĆA HRVATSKIH VOJNIKA jer oni su
> tada, kako moj prijatelj Bayarri može dobro vidjeti iz poklonjene mu
> knjige OPERATION SLAUGGHTYERHOUSE, bili masovno likvidirani diljem
> Titove Jugoslavije.
>
> Najviše sam svoj glas digao protiv Bayarrijevih tvrdnji, da je general
> Luburić masovno ubijao djecu i muslimane i da je glavni cilj
> Radno-popravnog logora Jasenovac bio ISTRIJEBLJENJE Srba, Židova i
> Cigana. Prema mojim proživljavanjima Drugoga svjetskoga rata i prema
> mojim istraživanjima istoga EX PROFESSO, ja svojim životom i plodnim
> perom svjedočim, da se je u paklu onih ratnih godina išlo za potpunim
> uništenjem hrvatskog naroda sa strane srpskih četnika, Titovih
> jugopartizana i sa strane Mussolinijevih fašista. LOGOR JASENOVAC i
> mnogobrojni drugi pothvati Hrvatskih oružanih snaga isključivo su
> imali SAMO-OBRANBENU značajku! O ovome sam dosta puta razgovarao s
> generalom Luburićem. On mi je govorio i često, često pisao NE o mržnji
> ni na Srbe, ni na Židove, ni na Cigane ni na hrvatske partizane nego
> samo o mržnji na kurvu Jugoslaviju te i o mržnji na Hitlerov nacizam i
> Mussolinijev fašizam. Borba protiv kurve Jugoslavije i obnova
> starodrevne Države Hrvatske bio mu je životni put od njegove pete
> godine, kad su mu srpski zandari oca ubili, sve do posljednjega daha,
> kad ga je Ilija Stanić "kao jedan on najučinkovitijih UDBINIH agenata"
> u njegovoj vlastitoj kuhinji željeznom šipkom u zatiljak na smrt
> pretukao i za taj zločin od Hrvatroždera Tita i njegove kurve
> Jugoslavije obilato nagradjen bio.
>
> Samo nekoliko od mojih OSAMDESETIPET pitanja, što je bilo za
> očekivati, uspio sam usmeno pred Bayarrija iznijeti. Upravo zato, ja
> sam ih na PETNAESTAK stranica za njega napisao. Moj šurjak Filiberto,
> koji je svaku moju želju za što bolji opis slučaja "Luburić-Stanić" u
> tančine ispunio, ta pitanja i komentare o Bayarrijevoj knjizi za njega
> je umnožio i na razmišljanje mu ih u ruke predao. Sada se je nadati,
> da će Francesco Bayarri kao naš prijatelj, čovjek dobre volje i
> profesionalni novinar slavnoga Sveučilišta u Valenciji novo izdanje
> svoje SENZACIONALNE knjige konačno tako preurediti da mu dužno
> priznanje oda NE velikosrpski Beograd nego hrvatski Zagreb. U ovu
> svrhu dao sam mu dugu listu PLODNIH hrvatskih pisaca, počevši s dragim
> mi prijateljeima dr. Zvonkom Šeparovićem, dr. Ivanom Čizmićem i
> zavrsivši s Ilijom Barbaricem i Darkom Šagrakom, piscima značajnih
> najnovijih knjiga o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. U obrani VJEČNE
> Hrvatske poslije rata od Hrvatroždera J. B. Tita pouobijano je
> NEKOLIKO STOTINA TISUĆA Hrvata i Hrvatica. Eto, i ti su zločini,
> dovaženjem Titovih žrtava u blizinu Jasenovca, natovareni na široka
> pleća hrvatskog div-junaka generala Luburića!
>
> Hrvatski rode moj, probudi se i poput mojega POKLANOGA naraštaja,
> uhvati se u koštac ustrajnom molitvom, požrtvovanim životom,
> plodonosnim perom i oružjem, ako nužda bude, sa zakletim
> neprijateljima drage nam Hrvatske! Da u ovoj borbi uspjeh postignemo,
> žarko se molimo našemu Svecu Kardinalu-mučeniku Stepincu i mnogim
> legijama naših velikih mučenika! Nada sve, zazivajmo Krista Kralja,
> Mariju Vjernu Odvjetnicu Hrvatske i Sv. Josipa, Zaštitnika domovine
> naše! U njihovo ime, sve svoje čitatelje od srca pozdravljam i opet
> Vam obećanje dajem, da ću do smrti vjeran ostati svome POKLANOM
> naraštaju. Tako mi Bog pomogao!
>
> Cleveland, Ohio
> 27. studenoga 2010
SMRT USTAŠICE NADE ŠAKIĆ
Annie Boban
<froate@hotmail.com> Tue, Jul 17, 2012 at 7:24 AM
To: trup1959@gmail.com, Mirko BILIĆ
Dragi moj Mirko,
Samo da ti se javim i kažem da smo svi fala dragome Bogu dobro i zdravo, kao što se nadam da je i kod tebe sve dobro i zdravo. naš Nedjeljko je u Domovini. Neki dan sam malo sa njima preko telefona prodivanio. On je kao u uvijek vrlo dobro i pozetivno misli.
Prilažem ti ovdje nešto što bi te moglo zanimati, a radi se o polu sestri našeg generala Drinjanina, Neda Šakić.
Iskreni pozdravi tebi i obitelji. Bog! Mile Boban.
IZBORNIK:
NASLOVNICA O MREŽOPISU
by: MLADEN SCHWARTZ
Upisi označeni ključnom rieči 'DINKO SAKIC'
SMRT USTAŠICE NADE ŠAKIĆ - IN MEMORIAM
Postavio Mladen Schwartz u četvrtak 2011
Skoro posve nezapaženo petoga je dana veljače ove, 2011 godine, u Zagrebu umrla, a 9. II, pred tek nekih stotinjak štovatelja (općila njezinu smrt nisu ni zabilježila), kremirana na Mirogoju Nada Šakić, supruga ustaškoga borca Dinka Šakića (1921 - 2008), koja se djevojačkim prezimenom zvala Tambić, a u argentinskom egzilu uzela je i kastiljansku inačicu imena Nada - Esperanza, već i zato što je to tamo običaj, a i jer lijepo ime Nada na španjolskom, na žalost, znači "ništa". Nada je bila sve, samo ne ništa. Bila je uzorna supruga i majka troje uspjele djece, a nadasve dobra Hrvatica. Rođena je Nada u Livnu 1926, kao polusestra Vjekoslava Maksa Viteza Luburića. Naime, nakon smrti Maksova oca Ljubomira (kojega su srpski žandari poslije teškog batinjanja usred zime polili u podrumu hladnom vodom, valjda da se "osvijesti", pa ga je mali Vjekoslav našao smrznutoga, mrtvog), Maksova se majka preudala za Antu Tambića, Nadinog oca.
Godine 1998, pod snažnim židovskim pritiskom, na čelu s Wiesenthalovim šegrtom, zloglasnim Ephrajimom Zuroffom (jednim od stvarnih guvernera "Republike Hrvatske"), Tuđmanova je vlast pristala zatražiti od Argentine izručenje ustaškoga borca Dinka, s kojim se Tuđman prije toga u Argentini vrlo prijateljski bio susreo. Po zločinačkom neojugoslavenskom automatizmu zatraženo je i Nadino izručenje. Nakon prvotne zbunjenosti, zbog koje se moglo dogoditi kao u sadašnjem slučaju Purda (nije kriva, pa neka ju izruče u Srbiju, tadašnju "SR Jugoslaviju"), ipak su u Zagrebu shvatili da se Nadu mora spasiti od smrti ili torture u raljama juge, pa je iz kućnog pritvora, u koji je zbog boležljivosti bila stavljena u Buenos Airesu, upućena u Hrvatsku, gdje ju je sud nakon tromjesečne istrage, i vjerojatno teških "dilema", pustio na slobodu "u nedostatku dokaza". Doduše, županijski državni odvjetnik Radovan Šantek, odričući se podizanja optužnice i kaznenog progona Nade Šakić zbog "ratnih zločina", nije zaboravio odrecitirati čitavu rukovet najogavnijih antifašističkih bljuvotina, eda bi se barem donekle opravdao pred židovskim nalogodavcima. Nadi Šakić je o državnom trošku dodijeljen boravak u staračkom domu "sv. Maksimilijan Kolbe" pri zagrebačkoj crkvi sv. Antuna Padovanskoga na Sv. Duhu, gdje ju je Dinko više puta mjesečno mogao posjećivati, na divljačku galamu njihovih židovskih krvnika. Osim toga, Zuroff je na uobičajeno drski način napao i samo odricanje županijskog državnog odvjetnika od optužnice, iako je prije toga tvrdio kako ga ne zanima Nada, nego samo Dinko Šakić.
Nada Šakić sa suprugom Dinkom Šakićem<< Slika: Nada Šakić sa suprugom Dinkom Šakićem
Za razliku od Šakićima ipak ne posve nesklonog, ali pred židovima ulizičkog zagrebačkog režima, židovi i Srbi itekako su baratali "neoborivim dokazima" protiv Nade Šakić, koja je, kao 16-godišnja pripadnica ženske Ustaške mladeži, zahvaljujući utjecaju svojega polubrata Maksa, 1942 godine bila dodijeljena ženskom sabirno-radnom logoru u Staroj Gradiški. Biti u ono vrijeme na tom mjestu, to je za Zuroffove židove i nekakav "fond za istraživanje genocida" profesionalnog srpskog lažljivca Milana Bulajića, značilo već po sebi imati status "ratne zločinke". Izvučene su dakle iz jugo-naftalina sve najfantastičnije jugo-srbo-udbaške izmišljotine o tomu kako je Nada, uz svoju prijateljicu Maju Buždon, zapovjednicu logora, u Gradiški "patološki, zverski i krvožedno" (tako Srbin projicira na Hrvata svoju vlastitu praksu!) zlostavljala, mučila, bičevala, batinala zatočenice, te im prerezivala grkljane (veli neki srpski "svjedok", koji nam međutim ne objašnjava kako se uspio naći u - ženskom logoru), a malu srpsku djecu s Kozare oblačila u ustaške odore i učila ih da pjevaju ustaške pjesmice. Nakon toga bi ih tobože slala u smrt, Nijemcima, ili bi ih sama ubijala (još manju djecu zgrabila bi za noge i glavama im tresnula o zid). Zašto bi se dječurliji krojile po mjeri minijaturne odore da bi ih se odmah potom smaknulo, to nam ne odgovaraju Zuroff-Bulajić. A i kako bi, kada je poznato da su ustaške vlasti tu kozaračku srbčad dale na skrb časnim sestrama, koje su ih predano njegovale do konca rata, što su neki od njih poslije i izrijekom potvrdili. Svejedno je bata-Milan Bulajić "naučno utvrdio" da je samo u rečenu logoru tijekom tri godine "ubiveno" ne manje doli - 80 tisuća žena i djece!
Rekoh da su općila prešutila Nadinu smrt. S jednom iznimkom: neopartizanski jugoidni riječki "Novi list" izrabio je taj dogođaj eda bi se, u svojoj toliko već puta prokušanoj maniri, još jedanput stao iživljavati nad Ustaštvom i Hrvatskom Državom četrdesetih. Preko cijele stranice ruga se u broju od 10. veljače ubogo piskaralo Tihomir Ponoš mrtvoj Nadi Šakić, uzornoj ženi i Hrvatici: "Esperanza (sic!) se nije pokajala" (a za što bi se to trebala kajati?); "nema optužnice za Esperanzu (sic!)"; "vidjeli su kako kolje jednu logorašicu"; a o Dinku: "jedan od najviše rangiranih ratnih zločinaca iz II Svj. rata"; "na odru u ustaškoj uniformi" ("uniformi"! valjda je trebao biti u partizanskoj!). I tako dalje, u stilu i jezikom udbe iz najboljih godina.
I na kraju ovoga pregleda najgnjusnijih optužbi i objeda, koje su već same po sebi dostatan dokaz da ovo gdje upravo živimo ne može biti Hrvatska, ne može biti doli podgrijana minijugoslavija, prikladno je i dostatno tek uskliknuti:
Neka je vječna slava i hvala uzornoj ustašici i Hrvatici Nadi Šakić!
Njezina i naša borba se nastavlja - Za Dom Spremni!
POSTAVLJENO U KATEGORIJU POLITIKA, POVIJEST
KLJUČNE RIEČI: DINKO SAKIC,NADA SAKIC, NDH, USTASE
NEMA OSVRTA
POGLAVNIKOV DOLAZAK U ŠPANJOLSKU 1957.
-
---- "G. Vuskic" <trup1959@gmail.com> wrote:
> Poštovanom prijatelju prof. Ivanu Prceli se najprije ispričavam da sam
> zaboravio Vam čestitayi Božić i Novu Godinu. Ovim putemo to činim i
> usput Vam prilažem što sam upravo malo prije pročitao na internetu.
> Iskreni pozdravi iz naše lijepe Domaje!
>
>
> Otporaš
>
>
> PADRE MIGUEL OLTRA HERNANDEZ
>
> (Napomena:
>
> U ovim do sada iznešenim PISMA MAKSA LUBURIĆA bilo je mnogo puta
> spominjano ime o Patre Oltra. Oni koji su pratili i čitali ova pisma,
> mogli su nedavno pročitati, da je upravo Patre Oltra bio taj koji je
> sve omogućio Poglavniku Dru. Anti Paleliću da dođe 1957 god., poslije
> atentata na njega, iz Buenos Airesa u Španjolsku. Pošto je Patre Oltra
> bio upoznat više nego bilo koji drugi Hrvat o generalovim potezima,
> tajnama, pa čak i bankovski računi su bili povjereni Patru Oltre,
> smatrao sam potrebnim nazvati moga prijatelja gospodina profesora
> Ivana Precelu u Cleveland da mi nešto kaže o ovome uistinu vrijednome
> hrvatskome prijatelju Patre Miguel Oltra Hernandez. Profesor Ivan
> Prcela mi je poslao ovo što ovdje prilažem za sve Hrvate, jer, ruku na
> srce, neće se moći pošteno i pravedno hrvatska povijest napisati a ne
> spominjati Patre Oltra. Najiskrenije mislim da Patre Oltra zaslužuje
> biti dio ovih PISMA MAKSA LUBURIĆA. Otporaš.)
>
>
>
> PADRE MIGUEL OLTRA HERNANDEZ
>
> (1911-1982)
>
>
> Padre Miguel Oltru sam upoznao u ljetu godine 1963, kada sam puna
> dva mjeseca proveo u kući generala Vjekoslava Luburića u gradiću
> Carcaixent (Valencia). Baš preko carcagentske ulice, Calle Santa Ana,
> u kojoj je bila i generalova iznamljena kuća, smještena je franjevačka
> srednja škola, Colegio Franciscano San Antonio. U to vrijeme Padre M.
> Oltra bio je ravnatelj te škole.
>
> General Luburić, Padre Oltra i ja toga ljeta smo posjećivali mnoga
> obližnja mjesta i često smo vodili razgovore ugodne ne samo o
> španjolskim nego i o hrvatskim problemima. Zbog generalova
> prijateljstva s Padre Oltrom, za vrijeme tih mojih ljetnih ferija oko
> osam noći sam boravio u kući Henrique-a, brata Padre M. Oltre. U svrhu
> ljetnoga odmora, danju sam bio na plažama male sredozemne luke, Denia
> (Alicante), u svrhu ljetnoga odmora. Uvečer na spavanje sam se vraćao
> u kuću Henrique-a Oltre. Nakon toga, ostatak svojih ljetnih ferija sam
> proveo kod hrvatskog div-junaka generala Luburića te s njime se, kako
> već istakoh, i s Padre M. Oltrom često družio.
>
> Postovani O. Oltra bio je tipičan španjolski Valencijanac jer je
> rodom iz maloga mjesta Benifallo de Valdigna, blizu Valencije. Punih
> 56 godina pripadao je franjevačkoj Provinciji sa središtem u
> Valenciji. Budući da je on intelektualno bio vrlo nadaren, Provincija
> ga je već kao mlada svećenika poslala na više teološke studije u
> Muensteru, Njemačka. Tu je iz teologije doktorirao i u njemačkom
> jeziku se usavršio.
>
> Iako je godinama pastoralno djelovao u mjestima Benisa,
> Onteniente, Concentaina i Carcaixent, velik dio svoga plodnoga života
> je proveo u povijesnom samostanu Francisco El Grande u Madridu. Ovdje
> je uživao veliki ugled ne samo medju španjoskim misliocima nego
> takodjer i političkim i vojnim uglednicama, uključivši i samoga
> Generala Francisca Franca.
>
> Padre M. Oltra bio je urednik ugledne teološke revije "Verdad y
> Vida - Istina i Život", za koju je napisao dug niz duboko-misaonih
> članaka. On je takodjer osnivač Španjolskog svečenickog bratstva
> (Hermandad Sacerdotal Espanola) i Sveučilišnog bratstva (Hermandad
> Universitaria). Zbog ovako plodnoga rada i visokog ugleda, Braća
> njegove Provincije jednom su ga na šest godina izabrali za Generalnog
> definitora njegove redovničke Provincije. Jednom mu povjeriše čak i
> 6-godišnju dužnost Ravnatelja Franjevačke srednje škole u
> Carcaixent-u, što već gore istakoh.
>
> U domoljubnome radu za svoju uvijek voljenu Španjolsku pedesetih
> godina prošloga stoljeća najviše se je proslavio svojim radom za
> oslobodjenje španjolskih ratnih zarobljenika pripadnika Plave Divizije
> (Division Azul) koje je u zarobljeništvu držala Sovjetska Rusija. Baš
> u to vrijeme Padre M. Oltra našao je utočište i za hrvatskog
> generala-prognanika generala Luburića. Ovaj hrvatski div-junak bio je
> od Padre M. Oltre začtićen u franjevačkom samostanu Santo Espiritu. Tu
> se je krio pod imenom Vicente Perez Garcia.
>
> Ovo ime, dano mu od Padre M. Oltre, general je zadržao sve do
> svoje tragične smrti u Carcaixentu godine 1969. U tome gradiću , na
> domak franjevačkom samostanu, on se je osjećao sigurnim u svojem
> ZAISTA ZAPANJUJUĆEM djelovanju za bolju budućnost hrvatskog naroda.
> Medjutim, jugoslavenska UDBA i Ilija Stanić, jedan od njezinih
> najučinkovitijih agenata, nadjoše načina da ubiju hrvatskog generala i
> da duboko rane najdražega mu prijatelja Padre M. Oltru. Te duboke rane
> doprinijele su da je Padre Miguel Oltra 31. kolovoza 1982. umro
> relativno mlad, nakon 54 godine redovništva i 47 godina svećenistva.
>
> Na mojemu vjenčanju s Amelijom "Chelo" Mir u Carcaixentu, 26.
> prosinca 1963. propovijednik je bio dragi nam prijatelj Padre M.
> Oltra. On je svojim uplivom u Madridu utjecao da je moja životna
> odabranica mogla ući u SAD samo 16 dana nakon našega vjenčanja! Iz
> zahvalnosti prema tako pleminitome prijatelju Padre M. Oltri, dugo smo
> podržavali pismenu vezu s njime. U ljetu godine 1971. čak smo ga i u
> goste pozvali. On je u našoj kući boravio oko osam dana a ja sam mu u
> obližnjoj crkvi dnevno ministrant bio. U to vrijeme odveli smo ga na
> Niagarine slapove i u kanadski velegrad Toronto. U ovome gradu te
> takodjer i u Clevelandu, pred članstvom Hrvatskog Narodnog Odpora
> Padre Oltra je održao zapažena predavanja o životu i smrti generala
> Luburića. Neka im je obojici vječna slava!
>
>
>
> J. Ivan Prcela
http://ivana.josipovic.prkos.com/gn.php?m=1&rbr=26705&kategorija=0
POVODOM SMRTI V. MAČEKA
domobran.prkos.com
(Autor: Otporaš) NASLOVNICA
.
HRVATSKA I USTAŠTVO (32)
Šta je fašizam? Fašizam je koncepcija koja se bori protiv osjećaja i želja vlastitog naroda. USTAŠTVO se borilo za svoj vlastiti narod, te poradi toga nije imao ništa zajedničkoga sa fašizmom.
Piše: general DRINJANIN (povodom smrti V. Mačeka)
" OBRANA " br. 23 1965 godine.
( NA ZNANJE - USTAŠA BR. 165 JE UDBIN FALCIFICAT - NIJE MOJ, OTPORAŠ )
(Ovdje, danas, nedjelja, dan sv. Mihovila 29 rujna 2013., želim nešto pojasniti. Netko se je prijavio na portal javno.com i otvorio stranicu USTAŠA br. 165 i tu nabacao koje kakovih Udbaških smicalica i laži protiv NDH i svega što je državotvorno hrvatski, kako bi čitatelji i komentatori mislili da sam ja to napisao, Otporaš. Odmah sa prosjedovao kod uredništva portala javno.com, što su oni provjerili i uvjerili se da to nije Otporaš pisao, te su skinili taj jedini i ogavni opis.)
Trebalo je nadljudskim naporima izdržati bez micanja na jednom mjestu, nekada do glave u vodi, ili mjestima punih komaraca, da bi imali jasnu sliku o kretanju oružničkih, graničarskih i vojničkih jedinica s jedne i druge strane, a onda provlačiti se izmedju njih, prelaziti, vraćati se, dobivati vijesti i poštu, prihvaćati ljude i slati nove natrag u domovinu na zadatke. Madjari su odvodili i zatvarali uhićene, plijenili materijal, a Srbi su ubijali, sudili i tako dalje. Naš je Edo Premec bio sudjen na 15 god. robije u Madjarskoj, jer je vlast imala dokaza, da je isti predao našim željezničarima jednu paklenu mašinu. I da je odao ostale, što nije, svi bi bili sudjeni. I kraj toga smo se vježbali, učili, spremali, vršili danje i noćne vježbe.
I sada - izdaja medju nama, svadje, intrige, sabotaže, bjegstva i sudjenja! Mi smo sa najpovjerljivijim ljudima već bili iznajmili jedno drugo imanje: BAZA PUSTU, s druge strane Kanjiže, i prije samog Marselja smjestili se u Velikoj Kanjiži, gdje smo nastojali urediti jednu mehaničku radionicu iz više razloga: radi akcija, koje smo mislili poduzeti, radi sveopće navale na Jankapustu. Tjerali su nas Madjarski oružnici, srbijanski četnici, novinari okolnih i prema Madjarskoj i nama neprijateljski raspoloženih država. I sada smo imali neprijatelja medju nama: imali smo i srbijanske agente i komunističke konspirativce. Oni su medju nas stigli kanalima HSS-a. Nastala je "čistka", a ta je dovela skoro do rasula. JANKAPUSTA NIJE BILA ONA, koju smo donijeli u svom idealizmu iz domovine. Podijelili smo se svi. Rekao bih svak sa svakim. Ali uglavnom podijelili smo se na USTAŠE, a zvali su nas "Frankovci" (možda (da) danas ne bi bilo protuzakonito zvati državotvorne Hrvate "FRANKOVCI", moja opaska, Otporaš) i na MAŠEKOVCI, koje smo mi posprdno zvali "ŠKRLAKI", valjda radi šešira (škrlaka), koje su nosili Zaštitari, ili valjda u Zagorju, odakle su nam uglavnom stigli - učenici Pavleka Miškine.
Mi USTAŠE htjeli smo pod svaku cijenu izdržati, boriti se, ginuti, i stići na Drinu i Markov Trg. Naš je nedvojbeni i jedini vodja bio Poglavnik.
Oni DRUGI htjeli su tražiti od Beograda AMNESTIJU. Propovjedali su, da treba pobjeći sa Janka Puste, otići u Hrvatsku, u šume, i od tamo tražiti - amnestiju. To je bio - politički program grupe HSS - a na JANKA PUSTI i oni su ga vjerno sprovodili. Šef je bio oblasni zastupnik Petar Cvok, ( taj isti Petar Cvok, narednik jugoslavenske kraljevske vojske u Bjelovaru, je SEDMI TRAVNJA proglasio HRVATSKU DRŽAVU, prije nego su njemačke jedinice "umaršlrale" u Zagreb, prije nego je Slavko Kvaternik proglasio DESETI TRAVNJA NDH u ime Ustaškog Pokreta i Poglavnika dr. Ante Pavelića, moja opaska, Otporaš) a izvršitelji braća Pasaričeki, Miček, Grediček, Feliks, Štef Petrović, itd.
Najprije su odbili da drže stražu. Nisu išli na rad. Izgovarali su se, da su bolesni, umorni, stari, itd. Uništavali su stegu, rugali se iz nastojanja, vježba, načela, akcija i DRŽAVE. Oni neće državu. Oni hoće -- svoju REPUBLIKU.
Ta je REPUBLIKA bila rak rana JANKA PUSTE i da nije bilo MARSELJA, ta bi rak rana bila uništila ne samo samu Janka Pustu, nego i njen DUH. Taj duh su spasili Marseljci: Rajić, Pospišil, Kralj, a tom su duhu dali kasnije svoj konačni pečat generali Francetić, ("Janka Pusta je usavršila Juru, Jure je usavršio Janka Pustu", piše u svojim osvrtima na Francetića Maks Luburić, moja opaska, Otporaš) Moškov, Perčević, Balenović, Metzger i mnogo drugih manjih i većih, poznatijih ili nepoznatijih, ali uvijek slavnih zapovjednika kasnijih Hrvatskih Oružanih Snaga.
Oni DRUGI, tj. Republika, postali su dijelom plijen i žrtva komunista, jer se je REPUBLIKA JANKA PUSTE utopila u anarhiji, izdajstvu, krvi i sramu.
/Slijedi: REPUBLIKA I U NJOJ IZDAJNICI HRVATSKE/
xxx
(Ovi opisi generala DRINJANINA su popraćeni mnogim prikladnim slikama onoga vremena, koje ja nisam mogao prenijeti na ove stranice. Osobno poznam mnoge stvari iz Ustaških logora iz Italije a posebice sa Janka Puste. Mnoge te stvari sam čuo od drugih, pročitao što su drugi pisali o tim logorima, onako kako se je kome svidjalo. Rekao bih da je ovo prvi put da nešto čitam o Ustaškom logoru iz janka Puste od jednog od prvih sudionika Janka Puste, od jednog sudionika koji ne prepisiva što su drugi rekli ili pisali. General DRINJANIN piše i opisiju onako kako je bilo, gdje je on bio i u čemu je sudjelovao, šta je sve vidio i proživio. Zato je jako važno ovo temeljito (pro)čitati, proštudirati i na temelju zdravog, logičnog a i ne logičnog, stvoriti osobni zaključak, SUD, te tek onda udarati kukom i motikom na one Hrvate koji su se nesebično borili da ostvare vlastitu Hrvatsku Državu poslije Pakta Convenkte - Nagodbe - od 1102 god., dakle punih 839 godina. Ovi zapisi generala Drinjanina se mogu smatrati mmirne duše kao MEMOARI MAKSA LUBURIĆA, mo, Otporaš.)
Nastavlja se.
Objavljeno: 19.05.2009. u 14:00h
Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 1064
meterizanka 19.05.2009 16:56 h
Otporaš. Znaš li kada je završio Drugi svjetski rat?
sponzoras 19.05.2009 18:14 h
Meterizanka..pusti čovjeka nek piše. On je naš dijasporaški Otporaš na tragu nekakvih istina... a takvih imamo doma koliko hočeš, na svim stranama istine :)
Ako mu je milo nek piše, meni ne smeta... a druga je stvar da li se slažem s njim i koliko je sve to objektivno.
Inače, ja sam mislio da se djeca obično prestanu igrati partizana i švaba, ustaša i četnika, kauboja i indijanaca tamo negdje oko 11, 12 godine života.
No u krivu sam.. neki se tek užive u kasnijoj životnoj dobi. :)
Otporaš 19.05.2009 20:11 h
meterizanka, po vašem komentaru reklo bi se da se vama žuri; a ja tek u mojim opisima negdje oko Marseilleskog atentata, dakle u 1934. godini. Vidim da pratite, to je dobar znak. Malo više strpljenja i doći ćemo i do drugog svjetskog rata kojeg Hrvati nikome nisu nametnuli, a kojeg su svi drugi nametnuli Hrvatima, u kojem, ratu, Hrvati su se opredijelili za dva zla: Hitlerov i Staljinov. Kada smo kod njih dvojice, preko pedest i više godina sam se interesirao dali je politika NDH bila ta da se je moralo službeno držati u službenim uredima obje slike usporedo, Hitlerova i Poglavnikova. Znam, i to sam vidio i iskusio, da se je morala uz Titovu sliku vidjeti i Staljinova. Ovo sam stavio razmišljanja radi.
east zagreb 20.05.2009 00:26 h
Sponzoraš bilo bi dobro da na to dječje igranje podsjetiš koji put i drugove Matrixa, Starog, Lokicu i ostale kada krenu sa epopejama o Titi, partizanima, NOB-u...
Ili jugokomunisti imaju ekskluzivno pravo na igranje do duboke starosti?
Bar u Hrvatskoj ne fali dvostrukih kriterija...
east zagreb 20.05.2009 00:30 h
Sponzoraš. Ne, ne smeta ti... :)
A je li objektivno, ne brini.
Za objektivnost se obrati drugovima sa portala.
sponzoras 20.05.2009 14:01 h
East...epopeja se piše upravo iznad ovih komentara... :)
Ak čovjeka veseli, nek piše, ne vidim u čemu je tu problem.
A da ima i zanimljivije literature u ovom cybetspaceu, ima!
Domobran 20.05.2009 19:04 h
Zašto se ne bi javili sa konkretnim pitanjima tako da mogu odgovoriti, umjesto negodovanja. Pa zar nije bilo dovoljno preko peseset godina slušati razne Mate Rajkoviće, Djordje Ličine i mnoge druge. Jutros je netko na ovom portalu stavio govor predsjednika Tudjmana i kaže da je on kompetetan govoriti o Titi, Jugoslaviji, jer je bio njegov, Titin, general. Ako je to tako, onda je general Luburić i te kako kompetentan govoriti o Ustaškom Pokretu, NDH i o svim onim stvarima u kojima je sudjelovao i za koje ga se okrivljuje.
POVODOM SMRTI V. MAČEKA
Otporaš.prkos.com
(Autor: Mile Boban) NASLOVNICA
HRVATSKA I USTAŠTVO (31)
Mi smo za hrvatsku revoluciju i u toj revoluciji ima mjesta svakome Hrvatu, koji je voljan boriti se za Hrvatsku Državu, a ne za ovaj ili onaj politički program, kaže Gen. Drinjanin.
Piše: general DRINJANIN (povodom smrti V. Mačeka)
" BORANA " br. 23 1965 godine.
Republika na Janka Pusti.
Pripadnici Janka puste bili su jedna grupa revolucionaraca, koji su bili, makar u jednoj stranoj zemlji kao što je bila Madjarska, prosjek našeg čovjeka iz domovine. Bilo je katolika i muslimana, bilo je dalmatinaca, Hercegovaca, Slavonaca, Zagoraca, iz svih hrvatskih pokrajina,(ovdje treba spomenuti kako je VUS-ov novinar, Djodje Licina, pisao u svojim feljtonima sredinom osamdesetih godina, dakle nekih dvadesetak godina kasnije ovih opisa gelerala Drinjanina, kako je Pavelić regrutirao nepismene Ustaše upravo iz ovih gore spomenutih hrvatskih pokrajina. Dakle, Udba je čitala i pratila hrvatski emigrantski tisak, kojeg je komentirala kako je to inponiralo komunisticko/jugoslavenskoj partijskoj liniji protiv svakoga hrvatstva, mo. Otporaš); bilo je seljaka i gradjana, bilo je radnika i intelektualaca, pa je bilo i predstavnika skoro svih strujanja, koji su i u Hrvatskoj dolazili do izražaja. Pa je logično, da smo imali svoje "frankovce" i svoje "haesesovce". Iako su izvanredne prilike dovele sve te ljude u ustaški logor Janka Pustu, ipak je to društvo, ta skupina ljudi imala u sebi sve normalne karakteristike.
Lako je ustanoviti iz hrvatskog tiska onoga doba, da je cijeli hrvatski narod, a sa njim i emigracija, i unutar iste skupina Janka Puste, smatrala dra. V. Mačeka vodjom hrvatskoga naroda. I sami ustaški tisak - "Ustaša" , "Grič", "Hrvatski Domobran", "N.D.H", itd. - općenito je u svojim vijestima, uvodnicima i političkim komentarima govorio u tom duhu, nadodavajući uvijek, da je Poglavnik vodja U. H. R. O. t. j. USTAŠA, hrvatske revolucionarne organizacije. Tu je formu Janka Pusta prihvatila, i to je razdoblje osobno za mene, a vjerujem i za veliku većinu ustaških boraca, pa i čitavog hrvatskog naroda - bilo najsretnije doba. Tada smo imali apsolutni hrvatski mir medju nama, i velika većina nas je vjerovala, da će Maček i Pavelić razdjeliti uloge i skupno povesti borbu za oslobodjenje Hrvatske.
I ne sam to, nego smo vidili i konkretne forme. Krvatska je trebala biti Republika. Predsjednik Republike, naravna stvar, treba biti dr. V. Maček, a Poglavnik će zauzeti mjesto predsjednika vlade, kao stvaratelj onih vojno - revolucionarnih snaga, koje imaju zadatak najprije srušiti Jugoslaviju, a kasnije braniti Hrvatsku. Dapače, svi smo spominjali i one poznate stare hrvatske zapovjednike, kao što su bili ustaški krilnik Stevo Dujić, zatim u domovini pukovnik S. Kvaternik, te čitavi niz visokih hrvatskih časnika, kao onih u emigraciji: pukovnik Perčević, bojnik Balenović, satnik Metzger, bojnik Jesenski, satnik Lahovski i mnogi drugi. Svi smo vjerovali, da će nova Hrvatska s tim ljudima dobiti nove zapovjednike. Mi smo naime imali sasma konkretne poglede na hrvatske probleme, i na način - kako smo htjeli doći do hrvatske države.
A onda, rekli bi, došla je nova vrsta politike, koja nam je zadala dosta jada, koja je skoro uništila i Janka Pustu, i koja je kasnije uništila i HRVATSKU DRŽAVU. (Ovo što je ovdje rekao general Drinjanin dok je ovo pisao u rujnu mjesecu 1965. godine je jedna velika stvar o kojoj bi se trebale knjige napisati i razraditi ulogi HSS u stvaranju i obaranju HRVATSKE DRŽAVE 1941-1945., mo, Otporaš.) Radi se o - stranačkoj politici, (ove opise treba na glas pročitati (po)nekoliko puta kako bi se ovaj dugi uvod generala Drinjanina mogao shvatiti i razumijeti, moja opaska) o stranačarstvu, o izživljavanju na bazi užih stranačkih programa, u slavljenju ljudi i programa stranke iznad i izvan one politike, kako smo ju mi tada zamišljali. Mi smo bili za HRVATSKU POLITIKU, NARODNU I NACIONALNU, DRŽAVOTVORNU, OSLOBODILAČKU. Za većinu nas bio je to veliki udarac. Ta i takova politika na stranačarskoj bazi dovela je do izdajstva, teških gubitaka, do krvi medju nama i skoro do rasula. Takova je politika omogućila dolazak i infiltraciju komunističkih agenata na Janka Pustu, a prouzročila i izdajstvo Štefa Petrovića, i bijeg i tragediju Andrije Gredičeka, i smrt istoga i drugih. Govorim o tim problemima, koji su do sada bili nepoznati, po prvi puta, ne zato, da otkrivam tajne nego da borci vidi kuda je sve odvela stranačka politika čak i prekaljene i poznate borce Jankapuste. Ujedno se jasno pokazuje na ono što se je kasnije dogadjalo za vrijeme naše države, na kasnija izdajstva u redovima HOS-a (Hrvatsko Domobranstvo), kao i na suradnju jednog dijela HSS-a sa srbokomunistima.
Ne bih znao reći točne podatke. imena, dan i mjesta, odnosno gdje, kako i kada je počela izdaja. Ali sam doživio dan, možda jedan od najnesretnijih u nekoliko decenija borbe za Hrvatsku, kada smo imali prve bjegunce, prva sudjenja radi izdaje, prve izdaje vlastite brace, prvu sabotažu medju nama, pokušaje ubijstva medju nama, i kako ne, - prvu krv medju nama. Život u jednom emigrantskom logoru, gdje su se spremali vojno- revolucionarni odredi i organizirale ilegalne i konspirativne akcije, imao je svoje zakone. Oni su neumoljivi, i ni mi nismo mogli biti izvan tih zakona. U blizini jugoslavenske granice dan i noć smo morali bditi nad golim životima. Jugoslavija je slala agente, špijune, teroriste. Četnici su tada čuvali granicu nad većim dijelom madjarske-hrvatske granice. Najprije se pucalo, a onda vikalo: stoj! Mi smo bili djelatni. Ali je isto tako veliki neprijatelj bila i vlastita Madjarska država. Ona nas je zapravo internirala na Jankapusti. Tu smo obradjivali imanje. Radili. Trebalo je jseti, plaćati kiruju, oblačiti se, financirati borbu (a ne kako je u to doba tvrdila srpska propaganda, a kasnije, poslije rata, i komunističko jugoslavenska propaganda da ih je naoružavala Italija,tj. Mussolini, kako bi kasnije sve to sveli na suradnju sa fašizmom i povezanost NDH sa fašizmom. Ustaše su kupovali svoje oružje isto onako kako su borci i branitelji kupovali oružje u prošlom Domovinskom ratu, moja opaska, Otporaš). A oružnici i agenti su nadzirali. Trebalo je izigrati njihov nadzor, da bi mogli vršiti ilegalne prelaze u Jugoslaviju, prebacivati ljude, oružje, itd.
xxx
(Na svu srecu da imamo koliko toliko izvornih informacije iz prve ruke iz onog mukotrpnog i borbenog razdoblja od sudionika skoro svih zbivanja Ustaške ilegale prije rata i ustaških odluka za vrijeme rata. Zato je potrebno ovo čitati i usporedjivati sa svim jugoslavenskim opisima, koji su samo produkcije produkcija, kopije kopija, nadodavanje nadodavanjima od onih "piskarala" poput Djordja Ličine, Mate Rajkovića i na tucete drugih, koji nikada blizu nisu bili niti ijednoj dogodovštini ustaških zbivanja. Ali to ih nije smetalo iskrivljivati činjenice.Mo.)
Nastavlja se.
GOVORI NAJLIPŠIN JEZIKON NA SVITU, kaže Maks Luburić
Član Delivuk: Dalje.com: (Milan Gabric)16.11.2011 14:18 h
Govori najlipšin jezikon na svitu,
Kat bi ja počeja govoriti najlipšin jezikon na svitu, onda bi taj jezik bija moje matere Vićeke koja me je najprije naučila izgovarati riči na ikavici, najstarijem jeziku na svitu. Čak mi je i moj did Gabro priča da je naš Isus Krist kat je oda po zemlji govorija rvacki, dakle ikavucu. Ne stidimo se i ne sramimo se materina jezika. Niko nam ga ne more ukrasti ni prisvojiti. Susjedi naši sa istočne strane su ga tili prisvojiti tako što su ga izmišali sa njijovin jezikon. Da se nismo bili odrekli naše prirodne ikavice, istočni susjedi nam ga ne bi bili prisvojili ni ukrali i napravili neki hibridni srpskorvacki jezik.
I. Govori hrvatski!
Bog ti je darovao divni jezik hrvatski, kako ga gotovo više na svijetu nema.
On je zvučan i bogat, tako da njime možeą izreći sve, što ti pamet kaže i srce
osjeća.
Griješiš je protiv Boga i prirode, kad ne govoriš hrvatski, gdje god treba i kad ti se
zgoda nadadne. Govori hrvatski u kući i u javnosti, jer samo po jeziku tvome znat
će svijet, da si Hrvat. Ako kažeš, da si Hrvat, a ne govoriž svojim rodjenim
jezikom, onda naprosto lažeš. Ptica se pozna po perju, a čovjek po govoru.
Nastoj, da govoriš hrvatski što ljepše i savršenije, kao da iz najbolje knjige čitaš.
Jer velika je sramota, kad kažeš, da si Hrvat i ne govoriš savršeno svojim
materinjim jezikom. Nemoj upletati u svoj hrvatski govor riječi tudjinske
(njemačke, talijanske ili turske), jer tim odajež, da si rob tudjincu, ili da ne znaš
svoga jezika.
Uči i cijeni takodjer strane jezike, ali govori njima samo u krajnjoj potrebi i kad si
u tudjoj zemlji. U svovoj domovini, u Hrvatskoj, ne vrijedjaj majke svoje tudjim
govorom. Najmanje pak da to činiš tudjincu za volju, koji dolazi s trbuhom za
kruhom. Neka tudjinac nauči najprije hrvatski, ako želi da se zakloni u Hrvatskoj.
Ako tudjinca susrećeš njegovim jezikom, on će te omalovažavati i prezirati; ako
ga prinudiš, da govori tvojim jezikom hrvatskim, on će te cijeniti i poštivati.
Svom snagom pako poradi, da ti porodica vazda govori samo hrvatski, da
hrvatski misli, osjeća i radi. Jer hrvatska porodica najjači je bedem hrvatstva:
jedna jednita svijesna obitelj hrvatska vrijedi za čitavu regimentu na bojnom
polju!, kaže jedna od deset zapovijedi Majki Hrvatici kako učiti svoju djecu da govore hrvatski.
Dalje.com: Član Otporaš: (Mile Boban)16.11.2011 14:28 h
Glavaš je radio po ustaškim idealima,
Junački i mudri prvi naš kralj Tomislav radio je ustaški, radio je hrvatski, kad je ujedinio obje Hrvatske u kraljevstvo Hrvata, te kad je sa svojim junačkim borcima krenuo na sve četiri strane svieta zapečativši krvlju državne medje hrvatstva na žutim obalama brze Drave i na strmim klisurama hladne Drine.
A treba li jačeg primjera ustaške sviesti od junačke pogibije kralja Petra Svačića, koji je pao na Gvozdu pod razvijenim barjakom hrvatske državne nezavisnosti. Krsto Frankopan, koji se dvaput probio kroz turski obruč do Jajca, spasivši posadu i snabdjevši je hranom i oružjem, spada u red najvrlijih ustaških boraca i junaka. Uzoran primjer knezova Šubića, pa bana Petra Berislavića, Huseina bega Gradaščevića, Hrvoja Vukčića-Hrvatinića, biskupa Pavla i brata mu Ivaniša Horvata, koji dadoše krv za svetost hrvatskih narodnih ideala, u borbi s kraljevim krivokletnikom Sigismundom i kraljicama Hedvigom i Marijom, dokaz su, da je ustaška sviest, da je revolucionarna, buntovnička sviest u njih bila i te koliko snažna i jaka.
Kraljevi Stjepan Tvrdko i Stjepan Tomašević, Nikola Jurišić i Nikola Šubić Zrinski takodjer su svojim borbenim djelovanjem izpunili svoju hrvatsku ustašku zadaću. Primjer seljačkog borca i odlučnog junaka i mučenika Matije Gubca takodjer je primjer ustaške sviesti i ustaškog duha. Ne treba nikada smetnuti s uma, da je Matija Gubec bio ne samo borac za družtvovna prava hrvatskog kmeta, nego da je htio sa svojim junačkim suborcima osnovati u Zagrebu i hrvatsku vladu, da je nakanio ubirati maltarinu kao predstavnik hrvatske vlade, hrvatske države. Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan takodjer su pali na polju časti i slave godine 1671. kao ustaše, pali su kao borci za slobodnu hrvatsku državu. Prvi suvremeni hrvatski revolucionarac Eugen Kvaternik Rakovački dao je svoj život spremno na žrtvenik Vječne Hrvatske, te je pao kao ustaša za slobodnu hrvatsku državu. Značajno je svakako i to, da je on sam zvao svoje suborce ustašama.
Otac Domovine dr. Ante Starčevlć sav je svoj život radio ustaški, radio je za oživotvorenje samostalne hrvatske države.-Vodja i Učitelj hrvatskog naroda Stjepan Radić i drugovi mu Pavle Radić i Gjuro Basariček dali su svoje dragocjene živote u borbi za hrvatsku narodnu slobodu i državnu samostalnost, u borbi za hrvatska ustaška načela i ideale.
Dr. Milan šufflay, mučenik Stipe Javor, Mijo vitez Babić, te mnogi drugi znani i neznani junaci pali su na polju časti i slave za ustaške ideale, pali su za hrvatske narodne ideale, za koje su dali svoje mlade živote i Matija Soldin, Josip Begović, Marko Hranilović, pa u novije doba velike i mlade mučenice Andjelka Sarić, Emilija Nagoda, Dinka Perajića i tolike žnane i neznane žrtve, toliki poznati i nepoznati mučenici, divni borci, ustaški junaci i junakinje.
Član Otporaš (Mile Boban)16.11.2011 16:43 h
Delivuče, tebi i drugima...
Postovani Delivuče,
Potegli ste me za jezik sa vasom "ikavicom". Istini za volju i mene je moja majka naučila govoriti ikavskim jezikom, jer ona nije znala ni poznavala grugog jezika. Ja sam stjecajem prilika i u skoli naucio ijekavicu, ili jos bolje pravopisni jezik Hrvata.
Ovdje prilazem nešto što sam pronašao za vas i za sve druge Hrvatice i Hrvate koje ovo bude zanimalo. Zanimati će svakoga utoliko ukoliko imadnu osobne snage i priznaju da im je to bio početni materinski jezik.
Maks koji je ovi opis opisao je Vjekoslav (Maks) Luburic, poznat takodjer kao general DRINJANIN.
Dragi moj Mirko,
Samo da ti se javim da sam fala Bogu jako dobro i zdravo sa svom obitelji. Nalazim se kod sinova u Austinu. Bit ću ovdje još neko vrijeme i onda odo kući.
Jutros, odnosno upravo sada, sam pronašao nešto u novini Napredak koju je osnovao 1955 godine u Buenos Airesu, Argentina, Pere (Bilić) Tutavac. U broju 21 za prosinac 1961 godine na prvoj stranici ima jedan zanimljiv opis generala Drinjanina: PRIJE ILI KASNIJE, POĆI NAM JE "NAPRIDKOVIM" PUTEM. gen. Drinjanin. Kako sam ovim opisom zadovoljan, jer diše mojim duhom i ukusom, odlučio sam ti ga u cijelosti i izvornom pisanju poslati s namjerom da ga staviš, tj. da ga dadneš staviti kao uvod ili u predgovor kao uvod u knjigu generala Drinjanina.
Dragi Mirko ti učini po tvojem zacrtanom planu onako kako misliš da će biti najbolje. A sada prelazim na pretipkavanje opisa. Pozdrav tebi i tvojima. Bog! mb.
P R I J E I L I K A S N I J E POĆI NAM JE " NAPRIDKOVIM" PUTEM
Gen. DRINJANIN u jednom od nedavnih listova piše nam:
"Napridkov" napor je zaista pohvalan i vridan dobre sudbine. Ikavština je jezik naših didova, pa kad i ne bi bilo drugih razloga, sentimentalni bi bili dovoljni, da nas potiču da se žrtvujemo za očuvanje tog našeg čistog hrvatskog narodnog govora. Medjutim, i bez ulaženja u meritum jezičnog problema kao takvoga, postoji politički razlog koji nas upravo sili, da se sa našom ikavicom i u pismu služimo. Ona je samosvojni jezik Hrvatskog Naroda, jezik, koji nikada nije bio ničiji drugi, a najmanje srpski, kao što ni danas nije ničiji nego hrvatski. Odatle i nužda da našu ikavicu spašavamo, pa da se tako i sa njom razlikujemo od Srba i Srbijanaca. To je odsudno u političkim zbivanima!
Ima i kulturnih razloga, koji proizlaze iz činjenice, što je najstarije, najsigurnije i najhrvatskije hrvatsko kulturno stvaranje na ikavštini. Pa kako bismo se onda mogli odreći našega za volju nekakvog "jezika", koji nam je postavljen skupa s ostalim produktima "slavomanije"?! Priko tih podvala zacrtan je put Bleiburgu, gdi je južnoslavjanska krlatica "jedan narod jedan jezik treba da imade", dosegla svoj vrhunac. Sve je to plod jednog davno djavolski pripravljenog plana, kojem smo mi nasili. Pitanje je sada, kako se spasiti iz tog vrtloga?
Eto, govorilo se je i o "ustaškom pravopisu" i odbijalo se "koriensko pisanje" iz stranačarskih razloga, a kad tamo i Maček mu pristaša... Tako je nekako i s ikavštinom. Srdce i razum govori u njezin prilog. Zato se i "Napredak" mora održati, kao luč, koja osvitluje put. Prid hrvatskim intelektualcima je strahovita odgovornost!
Za mog ditinjstva u junačkom Ljubuškom, nisam nikad ni pomišljao, da bi nešto drugo moglo biti hrvatski osim ikavice. Tek kasnije, kad su veze sa selom popustile, i škole (s kojima su upravljala tudjinska ministarstva) učinile svoje, dogodilo se ono što se dogodilo i ostalima. Zatim je došla emigracija, pa borba na život i smrt, gdi se nisam mogao baviti s tim problemom - a, iskreno govoreći, nije me stvar ni zanimala. Tek kad sam posli rata bio ranjen u šumi, imao sam vrimena razmišljati o svačemu - pa i o tome. Posebno kad su mi čobanice donosile mlika... One nisu govorile ni "mlijeka", ni "mlieka", a još manje "mleka"...
Kad čovik trpi, a k tome osudjen na nekretanje, postaje filozofom. Misli. Tako je i meni sinulo prid očima, ovo što se zbilo jednom narodu s tisućgodišnjom kulturom!...
Velika je zasluga Hrvata muslimana i u tome, što su se za vrime tudjinskih haranja po našem području, izolirali i tako spasili mnogo autohtnog hrvatskog kulturnog blaga, medju kojim svakako prvo misto zauzimlje hrvatski jezik: ikavica, po njihovim mahalama i kućama.
Kad sam, dakle, počeo čitati Tvoje (radi se o osnivaču i glavnom uredniku "Napredka" Peri Tutavcu, moja opaska, Otporaš) stvari, od srdca sam se veselio.
Izdrži!!!
Virujem da žrtva oko "Napridka" neće biti uzaludna. Osigurat će svom rodu i svom imenu čestito misto u povisti Hrvatske, tim više što je u teškim emigrantskim prilikama znao nositi jedan borbeni stieg; stieg narodnog govora i narodnog pisma.
Čvrsto sam uviren, da će se jednom morat poći "Napredkovim" putem, pa to neka služi na čast njegovu uredniku, suradnicima i prijateljima, koji omogućuju izlaženje i širenje "Napridka" i s tim razplamsuju baklju zapaljenu.
Mnogo sreće, Pero, jer to je kao da stojiš u borbi na čelu divizije. "Ikavska" je postala udarnom. Stani na biljegu dok i drugi stignu. Divizija "Drine" će svoje isto učiniti. Tvoj MAKS.
NAD GROBOM POGLAVNIKA!
Evo, Poglavniće, došli smo, da ti se poklonimo u ime HRVATSKE VOJSKE. Odajemo ti počast kao Državnom Poglavaru, kao svom Vrhovnom Zapovjedniku i kao obnovitelju Države Hrvatske, Mi se tebi klanjamo i stotinama tisuća znanih i neznanini junaka, koji su dali svoje živote za obnovu i čuvanje Nezavistne Države Hrvatske.
Počivaj u miru, Poglavnice, a tvoja braća, sinovi, kćeri, čitav tvoj narod, nastavit ce tvoje djelo i osloboditi zarobljenu Domovinu, uzpostaviti Hrvatsku vlast i čuvati granice Države. Mi ti se kunemo, da ne ćemo stati,
dok ne stignemo na Drinu!
Dok je god svieta i vieka mi će mo se, Poglavnice, sjećati i našeg Hrvatskog proljeća, kada si se vratio iz progonstva, obnovio Državu, vratio nam čast, slobodu, obraz i veličinu. Desetog je Travnja 1941. godine i naša šuma radosnije zalistala, i zvijezde su nam ljepše sjale, i ptice su veselije pjevale, i naša polja i livade velikodušnije plodove dali. Malo i veliko se veselilo, i mi smo ti zahvalni radi te radosti Desetoga Travnja.
Ti si nas, Poglavnice, naučio kako se treba boriti za slobodu i veličinu. Nikada Hrvatski junatci toga ne će zaboraviti. Mi će mo stari borci naučiti našu djecu i našu unučad, da nikada ne zaborave, da si ti neizmjerno ljubio svaki kutak Hrvatske zemlje, a posebno Bosnu, tebi Bosna duguje vječnu hvalu, jer su tvoji vojnici stigli na Drinu i izgradili ne samo bunkere, nego i sviest, koja je nadzivila bunkere, i nadozivit ce i one, koji su te bunkere uz pomoć komunista srušili i Bosnu ponosnu porobili i u crno zavili.
Mi se tebi, Poglavniće, kunemo da će mo kazniti sve one koji su izdali Majku Domovinu. Dolazi dan pa će narod
i Hrvatska Vojska i opet stvoriti mir na Drini.
Počivaj u miru!
Vječna ti slava!
Pukovnik Ibrahim vitez Pijanić Pirić
Časopis Drina br. 2 - 3. 1962. Madrid.
Ljutu travu na ljutu ranu!
Nad grobom Poglavnika!
Na tvom je grobu, Poglavniće, održano mnogo govora, izrečene su mnoge misli. O tebi je napisano i napisati će se mnogo knjiga. Bit ce svakakvih mišljenja. Tako je to sa velikim ljudima. A onda ce Poviest reci svoju o tebi i o onima, koji o tebi govore i pišu. I onda će Bog suditi svima skupa.
Lako je tebi, jer si našao svoj mir, ali težko nama, koji smo oztali. Ja te molim povrati i meni moj mir. Za tvog života nisam htio sageti šiju pred tobom, ali pred tvojim kostima to činim. Ne radi tebe, ne radi oztalih, nego radi sebe. Potreban mi je taj mir, jer Ustašku čašu treba ispiti do kraja, još treba jurišati, još treba Ustašovati, pa makar se i ne zvalo tim imenom.
Lako je bilo i meni, kao i oztalima iz prvih dana. Nije bilo druge kategorije nego Poglavnik i Ustaše. I s druge strane srbi i jugoslavija. Ali onda je došla nesretna politika i nastaše. Mi smo u tebi gledali Poglavnika, čvrsta, jaka, granitna, revolucionarca, borca. Ti nisi volio ni politiku, ni političare, a mi još manje.
Mene su u lance vezali na Janka Puszti, jer nisam htio, kao dijete, položiti prisege Ustaškom "vodstvu". Mi smo htijeli Ustaškog Poglavnika. Zvućilo je to ljepše u ono herojsko doba Ustaške romantike. Zato se ni nismo razumijeli s tvojim ministrima, a kako vidiš, ni danas se ne razumijemo s tvojim nasljednicima, pomoćnicima i vječnicima. Nama će opet biti lako tek onda, kada se još šaćica preživijeli sastanu s tobom.
Ustaše trebaju Poglavnika, ili nisu Ustaše. A Poglavnika medju nama nema, i ne će i ne smije biti. I Ottac Domo vine je bio samo jedan. Nikada vise drugoga. Eto zato se i tvoji nasljednici i pomoćnici ne razumiju i teško im je, kao i meni.
Mi smo u svoje vrijeme smatrali Ustaštvo revolucionarnom Hrvatskom vojskom. Ti si bio Vodja. Ali nakon Blei burga poneka je Ustaška glava počela misliti. Nastala je pobuna duhova. Da sam bio rastrgan na komadiće kao moj mali braco, ne bih imao problema, ali sam tu, u 48 godini, snažan, poletan, sa stanovitom životnom školom
i obligacijom, da služim Hrvatsku do kraja.
Došao je čas, da ustvrdimo, da su Ustaše zaželile Poglavnika, a Poglavnika nema...Ima samo politika, Ujedinjene Nacije, Zapad,Istok, i narod u dvojstrukom robstvu. ti si nam ostavio ciljeve, naučio si nas kako se treba boriti, možes u legendi juriti na konju pred Hrvatskim vojnicima, ali Hrvatski vojnici trebaju efektivno vojničko zapo vjedničtvo i efektivnu Hrvatsku vladu, da bi ovi uskladili našu borbu sa stanjem u svietu, kako ne bi išli glavom kroz duvar i u drugi Bleiburg.
Ostani, Poglavnice, u legendi, pa jurišaj skupa sa novim generacijama, i zaustavi se na Drini. Ti moraš počivati na Drini, jer se tako nitko ne bi usudio Drine prekoračiti. I moli za nas, tvoje nesretne učenike, da nadjemo mir na tvojem grobu, i da taj mir koristno upotrebimo za stvarnu oslobodilačku borbu za Hrvatsku.
Pa da naši unuci čuvaju mrtvu stražu s tobom skupa na Drini.
Znam, Poglavnice, da u svojim zadnjim časovima nisi više htio govoriti o problemima Hrvatske politike, jer si osjetio, da tvoj duh traži druge horizonte. Tvoje umorno tielo nije više moglo podnieti. Osjetio si da se ide na zadnji, veliki put. Pa kada si na izti bio pripremljen, znam, da ti se povratio tvoj klasični i dominirajući mir, kojim si uvjek znao impresionirati.
Bio si sviestan, da sada drugi moraju nastaviti. Znao si i to, da to ne će biti lako. I nije lako. Ja, eto, idem sa tvoga groba uvjeren, da si razumio svoga "zločastog dečka" koji te je slijedio kroz svoje djetinstvo, kroz mlade načko i muževno doba i koji od tebe ne traži ništa osim mira. Povrati mi mir, a ti u legendi čekaj polazak u novi boj, da se odatle tebi pridruže i oztali: oni sa Kaptola, sa Jankapuszte, sa Lipara. A onda, i za sve vjeke vjekova, uvjek će trebati stvarati nove legije, uvjek ići na grob velikana po snagu. Ovdje, na tvom grobu, je jedan od izvora.
Za Dom Spremni!
Ustaša General Maks Luburić Drinjanin.
A šta više reći, osim
SLAV IM!!! Otporaš.
ŽENIDBA MAKSA LUBURIĆA
Donosim ovdje pismo generala Drinjanina, Vjekoslava Maksa Luburića, kojeg je on pisao suradniku Hrvatskog Narodnog Odpora, HNO bratu Anti Kršanić (1917-1995). Ante Kršanić je rodom iz Korčule. Došao je u Ameriku prije WW2. Bio je u američkoj vojsci na Pacifiku. Koliko god je volio naturiliziranu Ameriku, još više je volio Hrvatsku. Imao sam priliku upoznati gospodina Antu Kršenića osamdesetih godina u San Franciscu. Zavolio je generala Drinjanina zbog njegova žarkog hrvatstva i vojničkog iskustva. Gosp. Ante Kršenić se je dopisivao s istaknutim osobama i stvarateljima NDH. Posjedujem ta pisma u originalu s omotnicama u kojima su ta pisma poslata. Neka su u duplikati, preko indiga, kako se je to prije pisalo. Jedno od tih pisama je upravo ovo koje ovdje iznosim. Pismo je jako zanimljivo. Poradi dužine znosim ga u tri (3) nastavka i u cijelosti kako je napisano. Ako se potreba ukaže da se nešto objasni, ja ću to staviti kao moj nadodatak u zaporke.
ŽENIDBA MAKSA LUBURIĆA
T A J N O. Stan, 20 listopada 1953.
Dragi brate !
Ovim zajedničkim pismom želio bih Vas obaviestiti o par tekućih poslova.
1. Znam da ste svi zabrinuti radi "DRINE", i da Vam je još teže rastumačiti krugu prijatelja nedolazak "DRINE". Redovni broj 7-8 pretvoren je u "Domovinski broj" i za posebne domovinske svrhe. Vi ga niste dobili, ali znam, da žete se svi veseliti toj činjenici, jer je "DRINA" izvršila svoju misiju. "DRINA" radi i raditi će, i samo neka neprijatelji troše energiju u širenju kojekakvih glasina. Poviest će kazati, koju je ulogu izvršila "DRINA", i koju će, ako Bog dade još izvršiti u životu Hrvatskih Oružanih Snaga u ova težka vremena iskušenja svake vrsti. "DRINA" ima svoj čvrsti krug prijatelja, suradnika i čitatelja, pa i ako negdje zapne, uviek braća iz drugih krajeva pomognu i za one zaspale, nemarne, nevaljale, umorne, - kao što to čine za one, koji ne mogu, nemaju ili neće. Vršimo jednu poviesnu zadaću i ja sam čvrsto uvjeren, da će nas uviek biti, koji ćemo biti tamo, gdje "DRINA" bude najviše trebala pomoć, suradnju, razgovor i sve ostalo. Dignuti ćemo visoko stieg naših Oružanih Snaga, koje su toliko herojskih djela učinile, jer je narod, koji nije u stanju stvoriti svoje oružane snage, osudjen na propast. Ako je naše stanje teže, i kako nam je Domovina porobljena, i ako smo ostali skoro bez saveznika, tim je naša zadaća još teža i veća i potrebnija.
Dvobroj 9-10 izišao je i već je odpremljen. Odpremljeno je............komada redovitim putom i preporučeno. Nije to broj, koji Vam je potreban, možda da nekome od Vas bude mnogo falilo, ali i ovaj broj ima svoju posebnu misiju, posvećen je pokojnom Kavranu i drugovima i posebni razlozi su nam diktirali novu razpodjelu. Nu, ako kome od Vas bude zaista težko i trebate, dobiti ćete od zadnje rezerve uredničtva. Pišite mi i recite šta i kako trebate i sve što se može učiniti ćemo. Inače nastojte rastumačiti braći, da nas je mnogo i uviek se odkrivaju nove grupe, potrebe itd. i moramo misliti na sve. I kao što smo uviek računali na plemenitost i velikodušje onih najboljih, kada od njih tražimo žrtvu, tako i sada: najmanje šaljemo najboljim grupama, jer znamo, da tamo ima sviesti. Računamo s tim i vjerujemo, da će braća razumijeti. (Gospodin Ante Kršenić je živio u San Franciscu, Californija. Tu je uveliko bila razgranata Hrvatska Bratska Zajednica sa svojom proslavenskom idejem. Teško je tu bilo prodirati s idejom hrvatstva. Govorilo se je "naški" i došli smo "iz staroga kraja" samo da se ne kaže da se govori hrvatski i da se je došlo iz Hrvatske. To sam osobno osjetio i na Pikniku HBZ u Coupertinu kada sam se posvadio sa tim Hrvatima koji su sebe zvali Yugoslav ili Slavenijem i došao do neprilika. Tada sam pisao generalu Drinjaninu pismo i obrazložio stvar i situaciju. General mi odgovara:...Dragi Mile Misionari se ne šalju u Rim nego u zabitne krajeve Indije...Tako sam i ja tebe poslao u gnjizdo Jugoslavena da ih preodgajaš..., mo, Otporaš). Mnogima je od Vas već stigao novi broj, a drugima će skoro.
II. Avionski nismo odpremili nikome bez razlike ni jedan broj. Ima više razloga. Glavni jest, da je tamo najviše prilike za cenzuru, a mi imamo još mnogo za odpremiti i kazao sam: posebne razloge i za Domovinu, pa ne bih želio da zapnemo. Sadašnja "DRINA" ima novi format knjige i tu je potrebna dozvola. Nitko nam ne prieči ovdje raditi, niti će situacija s ugovorom izmedju ove zemlje i Amerike nama škoditi, radi veza Amerike s Titom. No, nama je dužnost predsusresti svaku komplikaciju. Imamo moćnih prijatelja, ali ne zaboravite, da ima Hrvata, dobrih Hrvata na oko, koji nas i ovdje tužakaju, nastoje spriječiti nam rad itd. Pogledajte oko sebe, pa će Vam biti jasno, s kojim potežkoćama se susrećemo i mi na svakom koraku. I nisu uviek najogavniji Titovci, ni četnici, pa ni neki drugi, kojima se bavimo, nego imamo i zaplotnjačkih protivnika, koji bi radije sa djavlom, nego sa nama iz razloga kukavičluka i jer je naš put teži i bez kompleksa. No to je put, koji vodi Državi: Put krvi, patnja i žrtve svake vrsti. Put Starčevića i Pavelića. Možda da Vam jednom reknim i više.
III. S ovim brojem "DRINE" dali smo novi format, manji i zbijeniji, a sa više stranica. Dvobroj 9.10 ima 60 stranica sitnog, zbijenog tiska i sadrži toliko, koliko 30 stranica starog formata. Razlozi: mnogo ih ima, a ja ću Vam iznieti dva. Prvo: domovinski promet traži mali format, da se može staviti u džep, u kovertu, pod vrata, jer zaprema manje mjesta. Stari format "DRINE" je nastavak tradicije "Grića" i "Ustaše", nu ja mislim, da se moramo pokoravati razlozima. Ja sam od onih, koji su radili na tim listovima, i uvidjam, da smo već onda trebali uvesti manji format iz tehničkih razloga. Idemo u korak s vremenom i kada nam se predstavi jedan ovakav problem, riešimo ga praktično. Vjerujem, da je taj razlog, domovinski, dostojan. Mnogi su prijatelji izrazili želju, da bi "DRINA" bila manjeg formata, da je mogu staviti u džep, kada idu na rad, tvornicu, rudnik, u vlaku, tramwayu, autobusu. Ne moraju ju previti na četvero, čime se uništi vanjski izgled, posebno pak fofografije. Oni, koji žele imati sve primjerke skupa, neka uvežu dosadašnje u jednu knjigu, a nove u novu i stvar u redu.
IV. Stavili smo tvrdju koricu i kliše Ustaše s Drine, fotografija poznata s maraka i iz doba akcije na Drini. To je crtež posebno pravljen za naslovnu stranicu i trebao bi biti simbol. Želimo znati : dali da ostavimo to tako, na svim daljnjim izdanjima, ili da za svaki broj stavimo nešto drugo. Ja mislim, da bi trebali ostaviti ovako naslovnu stranicu i da uvedemo taj simbol, kao recimo hrvatski grb sa mačem, da bi ipak naše Oružane Snage imale nešto drugačije nego drugi i sami Tito. (Sada mi je potpuno jasno zašto je grb HNO bio grb s mačem i zašto su "DRINE" izlazile do 1956 godine s slikom Ustaša na koricama, mo, Optoraš)
V. Počimamo s jednom novom rubrikom: IZ GALERIJE VELIKIH POKOJNIKA, gdje ćemo sistematski donositi pjesme, fotografije i opise iz života, borbe i smrti naših velikih boraca. Ne mislimo pri tome samo na one poznate, nego SVI VI MORATE SURADJIVATI I DATI KRATKE PRIKAZE IZ ŽIVOTA I BORBI NAŠIH BORACA. (Kada bi se mogle sve "DRINE" i "OBRANE" pregledati i iz njih izvaditi sve ono što su svjedoci o očevidci mnogih bitaka opisali, tek bi se tada magla znati prava istina "ustaške" borbe u obrani Hrvatske Države, mo, Otporaš) Jednako šarkara i domobrana, oružnika i mornara, kao i generala i novaka. radi se o kratkim opisima za hrvatsku poviest i ta dužnost pada na sve nas, na DRINU. Razmislite o tome i u svome krugu povedite akciju. Zaboravljamo svi i mnogo će herojsko djelo malih ljudi ostati nenapisano, i možda smo mnogi od nas zadnji živi svjedoci toga čina. Trebamo fotografije tih ljudi, ukoliko je moguće. Na pr. od Krune Devčića ne posjedujemo ni jednu.
VI. Želimo čuti Vašu kritiku na ove rubrike: "Čovjek i znanost u službi rata", "Ljudi, ideje i djela", "Stratežki vidici", "Dokumenti, koji obtužuju", "Iz poviesti našeg rata", "Iz Erine torbe" itd. Dajte nam sugestije, želje, tužbe, sve što mislite, da će našu DRINU osposobiti za svoju misiju i podići njezinu vriednost.
VII. Čim mi bude moguće poslati ću Vam popis prijatelja, kojima smo prije slali izravno, s molbom, da im pošaljete, kako bi nas odteretili. viditi ćemo da li će nam uspjeti u skoroj budućnosti srediti stvari tako, da bi mogli svladati veći posao. Borba za život i nas je prisilila na reorganizaciju i računamo s Vašom pomoći. Mi nismo nikome ostali dužni na pismo, prema naćim mogućnostima svakome smo izašli u susret, ali sve imade granica pa i naše mogućnosti. Svi mi moramo raditi, mnogo puta teže i u forjim okolonostima i za manje vriednosti i plaće nego Vi, i ako Vi ne stignete nama pisati i još dvojici, trojici prijatelja, onda zamislite kako je nama, koji imamo iste probleme životne borbe i još DRINU i Vašu korespodenciju i sto drugih stvari i sastanaka svake vrste. Vršimo našu dužnost i vršiti ćemo ju i onda, ako ju nitko više nebi htio vršiti, što neće biti slučaj. Jednom više, drugi puta manje i slabije, ali vršimo sve što možemo, da nam je savjest čista i da smo učinili najviše što smo mogli, iako to uviek nije ono, što bi želili, ili što bi tražila naša stvar. Tako se moramo reorganizirati, da ništa ne odpadne od dosadašnjeg rada, da ne opadne vitalitet, dinamizam, ali da se svladaju i problemi našega života i borbe za odstanak.
VIII. Ovom prilikom želio bih vam reći par rieši o mojoj ženidbi, jer znadem, da već ima zlonamjernih viesti, glasova, i da će me mnogi od vas o tome pitati. Kao prijatelju, suradniku i povjereniku želim Vam reći, kako bi sami znali o čemu se radi i kako bi znali reći i drugovima, da ne nasjedaju neprijateljskim viestima, ili zlonamjernim "prijateljima".
Koji god je mene pitao, rekao sam mu, neka se ženi, neka radi i rodi ono, što nam sudbina i poviest namjenjuje. Neka nas ima, i neka nam se ne zatre rod. Mnogi od nas je izgubio sve svoje i u opasnosti su da izumru naše najbolje familijske loze. Vidili smo u ratu, da su padali herojski oženjeni kao i neoženjeni. (kliknite na priloženi link pa ćete vidjeti sliku vjenčanja koju sam ja poslao prigodom 40 obljetnice pogibije Maksa Luburića gospodjici Ivanki Josipović koja je u to vrijeme bila novinarka za portal javno.com "Reci istinu i razbiše ti glavu" - Ivana Josipović. Prkos.com, mo, Otporaš) Francetić i Devčić su bili oženjeni i nije ih epriečilo da budu herojski vodići svojih jedinica, da padnu u toj borbi. To je vojnička sudbina. Mnogi od nas je u dobi, kada je vrijeme, da se oženi i ima djecu. Mi možemo čekati, vjerovati, boriti se i ići, pa i pasti, nu ostaju djeca i naše hrabre majke i žene, kao u uviek u poviesti, da odgajaju naš podmaladak. Rat nije razlog, da se ne ženimo, dapače, u ratu je više brakova. To je instinkt očuvanja. kada bi se svaki vojnik zatvorio u svoj celibat, onda bi izumrli najbolji. Život je takav, stari umiru, vojnici ginu, majke radjaju djecu i ovi idu stopama otaca. (To smo imali priliku nedavno čuti iz ustiju predsjednika RH Ive Josipovića da je dijete partizana, mo, Otporaš) Vidili ste slučaj na hrvatskim sveučilištima: najbolji su išli na frontu, ginuli, a neprijatelji svršili škole - i postali intelektualci i u službi neprijatelja, srbokomunizma. Previše dugo traje ova emigracija i treba uzeti stvarnost onako, kakova jest, ali ne izgubiti vjere i spremati se za borbu, koja nas čeka. Kazati ću Vam jedan primjer: Šimunovič Frano, stari Ustaša je jedan od onih, koji su tvorili jezgru, prvu od prvih. Došao u emigraciju i odgojio djecu, koja su se radjala na Jankapusti. Vani mu je supruga. On se je vratio 1941. u Hrvatsku i borio se, a poslije sloma 1945. otišao u hrvatske šume, GDJA SE I DANAS NALAZI. (Nezaboravimo jednu stvar da je ovo pismo pisano u listopada 1953 godine, dakle samo 8 godina i 5 mjeseci poslije rata. Tada su još hrvatske šume bile žive i pune hrvatski KRIŽARA, mo, Otporaš) S njim i junačka kći, rodjena na Jankapusti. Kako rekoh supruga mu je danas vani sa drugom djecom i valjda su se poudali i poženili, a u koliko nisu, hoće skoro. Postati će djed, a nosi pušku na ramenu, našu ustašku pučku, i sinovi, kćeri i unučad će ići u borbu onako, kako budu sazrievali. Uzmimo ga kao primjer.
Ja imam 40 godina i želim imati sina, koji će ići našim putevima kao i ja putevima otca moga, kojeg su Srbi ubili 1919.god. što mene nije spriečilo boriti se za Hrvatsku. Da ne govorimo o tome, da svaki čovjek treba da se ženi, da ima obitelj, da mu to samo podiže ugled u svakom pogledu i da time ne gubi. To je tako Bog odredio i tako treba da bude. Kad je došao moj čas, nisam se skanjivao poći tim pute. Zavisi uviek, da nadjemo čestitu osobu, koja će biti dostojna, dobra majka i supruga. Ja sam našao prema mojim pogledima i time riešio jedan osobni problem onako, kako to svaki djelatni vojnik i častnik čini, uz dozvolu mojih predpostavljenih. Ženim se iz ugledne španjolske obitelji i niti najmanje me ne smeta, da je Španjolka, kao što me nebi smetalo, da je Amerikanka, Njemica itd. Uviek, kažem prema osnovnim zahtjevima, koji važe za svaki brak, i ne treba nas smetati, što radi pomanjkanja hrvatskih djevojaka ili žena moramo ženiti strankinje. Mnogi su naši hrvatski prvoborci išli tim putem i ja ne poznam ni jedan slučaj, kojega bi se trebali stiditi. Strankinje su postale čestite Hrvatice (Primjer Španjolka supruga Ivana Prcele, Juli Bušić, Annie Boban, Francuskinja, koja ima šestero djece, Šveđanka supruga Ivana Čale, Poljakinja supruga pok. Mladena Dedića, Francuskinja supruga Tomislava Jurašinovića i mnoge druge koje su uvijek bile rame uz rame svojim muževima u borbi za Hrvatsku, mo, Otporaš) i svi se trebamo diviti držanju Francetićeve Talijanke ili Artukovićeve Njemice u najtežim danima naših stradanja. Nas je dvadeset puta više nego naših djevojaka u emigraciji i kada nam srdce i razum kažu, da smo našli vjernu drugaricu za život, nemojmo se skanjivati na izvršenje onog što smo naumili. Nekada to izgleda nerazumljivo onima sa strane, ili koji su riešili svoj životni problem, nu stvarnost nas i život u tudjini obligira na kompromise. Sama pak činjenica, da OSTAJEK OVDJE i ne idem preko lokve ni u kojem slučaju, govori u prilog ženidbe sa Španjolkom, posebno kada kada je iz poznate i ugledne obitelji, što će omogućiti rad i nastojanja medju Španjolcima, našim logičkim saveznicima, i prijateljima u najtežim danima.
I ovom prilikom iztičem: ostajem i vršimo dužnost prema novim okolnostima i mogućnostima, sve dok NDH ne bude ostvarena.
ZPID ! Genral Drinjanina (potpis)
Ovo je kraj pisma ŽENIDBA MAKSA LUBURIĆA
Annie Boban (signed in using Hotmail)
Tko je vjenčao Maksa Luburića?
Annie Boban (froate@hotmail.com).
12:09 PM
[Keep this message at the top of your inbox].
To: Annie Boban, Franjo Cigic, Anto Stanich, Ivan Prcela, Kreso Misetic, Mirko BILIC, Nedjeljko & Ivica Milicevic.
Picture of Annie Boban.
Otporaš
3rd December 2012, 13:00.
FRA. BRANKO MARIĆ VJENČAO MAKSA LUBURIĆA.
HRVATSKI NARODNI ODPOR.
Ured Glacvnog Tajnika.
Stan, 5.XII.1953.
Nekolicini braće u Kanadi!
Za prvi čas, the Vam se javim ovim skupnim pismom, a skoro ćemo opet po redu svakom odgovarati I učiniti potrebno. Znate I sami mali zastoj u našim vezama, a radi moje ženidbe. Eto, kad smo već kod toga, the Vam kažem par rieči I o tome.
U prvom redu, topla hvala na čestitkama I telegramima, a molim Vas, the I drugima u svojoj okolici izrazite zahvalnost moju I moje supruge na tom sjećanju I na čestitkama, kao I na darovima, a poslije ćemo se svakome posebno zahvaliti. Ovaj čas moram u Madrid radi Božićne DRINE, koja je I tako zakasnila radi tehničkih poteškoća u tiskari, koja je zauzeta, iako je materijal već odavno spreman čekao.
Par prijatelja je izrazilo bojazan radi toga, jer je žena Španjolka. Nu ona je visoka dužnosnica Frankove Falange, tj. španjolskih Ustaša, koji su na svietu nama najbliži Pokret, koji je toliko krvi dao kao naš, borio se I pobiedio komunizam, te nas razumije. Uskoro će I oni ustati na svoje noge, jer su dugim godinama progona I izolacije ekonomski slabi. Mi kao katolici I muslimani, kao Ustaše I Hrvati kod njih uživamo simpatije kao nitko drugi I vjerujem, the će moj brak ne samo koristiti, nego će možda biti I odsudan kod ovdašnjih krugova, a to je neobično važno. Inače španjolska žena je sigurno primjer, kakva treba biti žena, vjerna, dobra I uzorna u svakom pogledu. Moja je iz ugledne obitelji, I odgoja od 9 godine kod časnih sestara, što ovdje svi čine. Ona je već Hrvatica I kaže, the je iz Ljuguškog...Uči Hrvatski I ako Bog the sina, samo će se hrvatski govoriti. (E!, moj generale. Nisi ti sam koji je stranjkinju oženio I mislio točno tako kao I ti. Ja sam oženio stranjkinju, francuskinju. Imam šestero (6) djece. Kako su se djeca rađala, rasla, supruga je sa njima uvijek govorila francuski, dakle materinskim jezikom, a ja kada dođem s posla, kada sam kući I kada smo skupa, govorim s njima hrvatski. S moje strane je to bilo plemenito I lijepo, jer sam ja to tako htijeo, a sa njihove strane za njih je to bilo vrlo naporno. Sa suprugom sam se dogovorio the jedan dan govorimo hrvatski, drugi dan francuski, treći dan engleski, a nedjelja, slobodan dan, neka se govori kako tko hoće. Kada je dan hrvatskog jezika, u kući se najviše šuti, dok ja govorim. Kada je dan francuskog I engleskog, tada u kući sva čeljad razgovara...Tek sam tada shvatio koliku ulogu škola, ulica, sredina utječu na odgoj djece, zatim majka koja je 90% sa djecom više nego suprug, otac djece. Zato se I kaže: govorim matreinskim jezikom., mo) Ona neće smetati moj rad, nego ga pomoći I kako je iz dobre obitelji, stvar će krenuti samo napried. Dakle u svakom slučaju samo je dobro. Rekao sam već jednom : nas je mnogo više, nego naših hrvatskih djevojaka, a na nekim mjestima ih uopće nema, kao ovdje. Nas je pak malo I treba misliti na rod. Zašto the se baš zatre naš rod, koji smo sve dali, pobijeni kod kuće?
Inače, ženio sam se u Bilbao, u jednom velikom gradu, u ustaškoj generalskoj uniformi, sa emigrantskim pločicama, (ovdje se misli na "emigrantske pločice" koje su nosili svi Ustaše povratnici iz prve emigracije, mo) našim odlikovanjima, oznakama, I sve, kao the je usred Zagreba 1941. god. Ženio me fra. Branko, naš franjevac I ustaški borac I bili nazočni mnogi hrvatski borci, dok ste drugi duhom bili nazočni o čemu je, na veliko veselje obitelji, govorilo oko 1000 karata I telegrama sa svih strana svieta.
Ja idem u Madrid, nu pišite mi na adresu : Roberto Campos Caballer, Apartado 979, Valencia, Espana., jer se skoro vraćam I tako ću dobiti prije u ruke poštu, nego preko madridske adrese. Taj sektor vodim osobno I svakako meni treba doći. NETREBA pisati ništa drugo, niti Drinjanin, niti išta, jer je to moje ime, (Već sam o tome pisao u izvješću Stjepana Crničkog, the je imao velikih poteškoća sa bankom, poštom I sudstvom, jer je Roberto Campos Caballer bilo generalovo službeno ime kod španjolskih vlasti, mo) I samo smeta.
Kako se primiču Božićni praznici, te Vas molm, the u moje ime čestitate svim katolicima Božić I svima Novu Godinu, našu vojničku Novu Godinu. Zakasnio sam I ne mogu svima posebno čestitati baš radi DRINE, a toliko nas je već, the ne znam gdje bih počeo ni sa korespodencijom, ni čestitkama, a ima sto drugih poslova. Braća će razumiti. Ja mislim na sve, kao I Vi svi na mene, I to neka nam bude dosta. Recite svima to, I naka se braća ne ljute na mene, što neću svakom posebno čestitati. Vi to učinite u cieloj Vašoj okolini u ime moje I u ime Stožera.
Nalazim se u stalnom kontaktu sa vodjama PRVOG ANTIKOMUNISTIČKOG KONGRESA što će se održati u Meksiku 27.V. Vjereujem the će se nešto učiniti I the će se I o nama čuti. Imat ću osobnog predstavnika.
Pojačajte rad sa strancima, posebno sa sklonima, Ukrajincima, Macedoncima, Slovacima, Madžarima itd. Lakiše je probijati led skupa sa drugima. Nije istina the su raspušteni, nego su najurili van ludoga Buća I Jelića, jer su se uvjerili, baš na osnovu veza sa nama na terenu, the ovi nemaju nikoga, nego Poglavnika. Na sjednicama su stranci branili Poglavnika protiv ove živine I na kraju su ih najurili. Osim toga ovi ne vole Čehe, Srbe I Ruse radi imperijalizma, pa to nama konvenira. Upozorite strance na naše prilike.
O glasovima, koje stalno iz Madrida šalju naši "beati" (u ovom smislu riječ "beati" bi mogla značiti: naši "blaženi", naši "srećonoše" itd., mo) the je zadnji svečani broj DRINE bio rastanak, reci te im, the je na putu novi broj od 132 strane, I dok je nas pet, the će DRINA izlaziti. Uvijek će ju netko pomoći, pa makar nekad I zapelo, netko će ju izvući. Novi broj posvećen NEZNANOM JUNAKU bit će bojli nego sve dosada I ima izgleda, the ćemo tiskati I jedan roman o našoj borbi (ovdje se po svoj prilici misli na roman DIJEVOJKA DRINA kojeg je 1951. napisao fra. Gracijan Raspudić, a radnje su bile u tom ramanu borbe za vrijeme NDH I borbe hrvatskih KRIŽARA, mo) I nekih drugih novosti. Radi se, žrtvuje se I vjeruje se. Mi ćemo zato I pobjediti I onda kada se ne tuže, the smo zločasti. Mi smo tukli komuniste, a I ne trebamo se ni plašiti, ni stiditi. Sviet će ići našim stopama, ili će k vragu otići sve skupa pred 1000 milijuna Rusa I Kineza.
Javite se, a I mi ćemo češće pisati svim povjerenicima I prijateljima.
Uz naš vojnički pozdrav, ZA POGLAVNIKA I DOM SPREMNI!
general Drinjanin.
Nadodano I rukom napisano:
Dragi Dane! Javio mi se Kordić I poslao sam mu Okružnicu, pismo, foto I "Drina" starih. Bit će dobar - I hvala Ti na tome! čekam viesti o proslavi I fotografije. Ti si mi dosada prvi o tome pisao u pismu od 11. IV. Evala! Tražiti ću Nikolinu adresu (Nikola I Dane Jolić su braća. Nikola se nalazi u Španjolskoj a brat mu Dane ne zna za njegovu adresu, te preko generala nastoji saznati za brata, mo) za pisanje I poslati drugi put. U Rim ću pisati još danas I sve učiniti što se može, the Tvoj sin mogne u Canada. A onda ću te obavjestiti. Javi se I opet čim uhvatiš vremena I piši o Vašim poslovima. Pozdravi sve borce, a Tebe grli odani Ti.
general Drinjanin.
Nastavlja se. Otporaš.
POVODOM SMRTI V. MAČEKA
Otporaš.prkos.com
(Autor: Mile boban) NASLOVNICA
HRVATSKA I USTAŠTVO (30)
Ima tisucću načina kako biti Hrvat, samo jedan kako to dokazati: Nositi hrvatsku zastavu i boriti se za Hrvatsku Državu. Ustaše su to bili.
Piše: general DRINJANIN (povodom smrti V. Mačeka)
"OBRANA" br. 22 1965 godine.
..., i koji da neće otići, dok mu se želja ne ispuni. Vjerojatno su neposredno prije komentirali moje zgode i nezgode, jer ih se većina dobroćudno podsmjehivala, dok su drugi u grupama razgovarali o svojim problemima, kao da mene i nije bilo.
Vjerojatno, da bi me se riješili, kad je netko rekao, da će se pobrinuti za mene i smjestiti me u tvornicu "Arko".
Ja sam bio nešto smeten, jer me je duboko impresionirala prisutnost toliko uglednih ljudi, a i figura dra. V. Mašeka. On je davao dojam veoma simpatičnog i dobrog gospodina. Ja sam na njegovoj glavi htio viditi krunu Matije Gubca, kao što sam na glavi Stjepana Radića htio viditi krunu hrvatskih kraljeva. Kod mene su ideali uvijek bili konkretni. U ona vremena svatko je vjerovao, da će Maček proglasiti hrvatsku Republiku i odcijepiti ju od Beograda. Svi smo vjerovali, da se više nikada neće ići u Beograd. Svidjela mi se je Mačekova jednostavnost, ne samo tada, nego i onda, kada sam se zaista pretvorio u Mačekova čuvara, tek pod drukčijim okolnostima.
Gospodjica za stolom, njegova tajnica, bila je kasnije supruga dra. V. Mačeka, a sudbina mnogih od prisutnih bila je tako različita, kao i što je bio čitavi onaj skup ljudi, koji je ispovijedao pripadnost Radićevoj nauci i seljačkoj stranci.
Ali Maček je Maček, i svatko je vjerovao, da će ga ubrzo viditi kao martira ili kao predsjednika hrvatske Republike. Izgledalo mi je kao neko kućno čeljade, kao stric ili jedan dobri djed, pa sam nastojao sačuvati na njega takvu uspomenu i onda, kada sam bio gospodar nad njegovim životom, (Kud će iskrenija ispovijed od ove, koju je upravo osvdje napisao general Drinjanina: "...kada sam bio gospodar nad njegovim životom...", mo, Otporaš) kada sam ga morao zatvoriti, i obraniti mu goli život, jednom od Nijemaca, drugi put od partizana, pa i od nekih Ustaša, kojima nije išlo u glavu - zašto Maček uopće živi!
Moja sudbina bila je -- Janka Pusta ! S tim je sve rečeno. Bio sam sretan da sam se našao tamo, i osjećam se sretnim i dandanas.
Ambijenat na Janka Pusti je u smislu svrhe - za koju je bio stvoren. Vodja Janka Puste bio je Poglavnik dr. Ante Pavelić, vodja vojno-revolucionarne organizacije, koja se tada zvala " SATAŠA " - hrvatska revolucionarna organizacija (U.H.R.O.) Tu Maček nije imao nikakove uloge. To su bili revolucionarci, smremni na sve. To je bila oružana ruka pravaštva. Tu je duhovni vodja bio Otac Domovine, Ante Starčević. Tu čak ni Radić nije imao mjesta. Pa ipak...
Pa ipak...Ja sam sa sobom donio lik Mačeka . Za kratko vrijeme uvidio sam, da su ga nosili i drugi sa sobom. Kolektivna politička svijest hrvatskog naroda bila je iskristalizirana u Vladku Mačeku, i tu se nije mogao oteti dojmu, da je vodja hrvatskoga naroda dr. V. Maček, niti onaj, koji bi to htio, ali zapravo nitko to nije ni pokušao.
I predvodnici i obični Ustaše, i stari i mladi, i oni zagriženi Frankovci, kao i oni drugi manje politički angažirani - gledali su u Mačeka, kao u vodju hrvatskoga naroda.
Tako je ambijenat ostao i skoro do kraja, iako se je mijenjao prema samome držanju Mačeka, i prema tomu - dali je bio u zatvoru, na robiji ili proganjan, ili se govorilo da će, unatoč svega ipak u Beograd.
Dodatak članku: (ovom opisu, moja opaska, Otporaš)
Hrvatska Gradjanska i Seljačka Zaštita
Pri svakoj uspomeni na Dra. Vladka Mačeka uvijek mislim i na jedno Njegovo pozetivno djelo. On je stvaraoc Zaštite, koja je, pa makar i mimo Njegove volje izvršila svoju ulogu u rušenju bivše Jugoslavije, u razoružavanju Jugoslavenske Vojske i u proglašenju Hrvatske Države, u obrani Drine, u stvaranju Pohodnih Bojni Hrvatskog Domobranstava i kasnije u stvaranju USTAŠKIH PRIPREMNIH BOJNA.
Gornja fotografija prikazuje bojnika Knapa, pukovnika Batušića, dopukovnika Milana Pribanića, pukovnika Zvonku Kovačevića, pukovnika F.S. - a itd. (Ovdje u novini OBRANI ima jedna slika koju ja nisam mogao staviti ovdje, mo, Otporaš) Ti su ljudi stvarali Zaštitu, njom zapovjedali i iz nje stvarali dio Hrvatske Vojske. Većina je tih ljudi dala život za Hrvatsku, a dopukovnik Pribanić (Ovdje je potrebno spomenuti i važno istaknuti da je Ivan Prusac u svojoj knjigi " Tragedija Kavrana i Drugova " rekao da je Milan Pribanić, puk. Mačekove zaštite uhićen sredinom kolovoza 1947 god. sa Bižidarom Mičić, četnički major, Duško Tošić, četnički major, i da "ova grupa nema nikakve veze s organizacijom 10 travnja", dok general Drinjanin navodi drugačije. Ja sam osobno poznavao dugo godina, i bili smo vrlo dobri prijatelji, gospodina Zvokko Pribanic (1926-2008, umro i pokoman U Petalumi, sjeverno od San Francisca, California) kojeg sam više puta pitao o puk. Milanu Pribaniću. Uvijek je tvrdio da nisu nikakva svojta ali da su iz istog mjesta. Pošto je Zvonko Pribanić bio u Ustaškoj Mladeži, nije imao velikih simpatija za puk. Hrvatske Zaštite Milana Pribanića, mo, Otporaš.) Pribanić je nakon rata i kao pripadnik Hrvatskog Narodnog Odpora dobrovljno išao u borbu i skupa sa pok. Kavranom i drugovima bio streljan.
Mi ne zagovaramo stvaranje partijskih vojska i baš zato treba odati počast svima onima, koji su se znali uzdići iznad stranačarstva i služiti Hrvatsku kroz njenu Vojsku kao borci. I zato Dr. Vladko Maček ima zasluga. I sam je bio satnik starog Hrvatskog Domobranstva. O tome ćemo još posebno pisati na temelju razgovora sa Dra. Mačekom za vrijeme njegove internacije.
Nastavlja se.
POVODOM SMRTI V. MAČEKA - STRASTVENO SAM TRAŽIO MOJU SUDBINU, kaže Maks Luburić
Otporaš.prkos.com
(Autor: Mile Boban) NASLOVNICA
.
HRVATSKA I USTAŠTVO (29)
Kako su nam tada rekli-da je dr. V. Maček vodja hrvatskog naroda, a Poglavnik vodja naše vojno-revolucionarne organizacije u bori za NDH. g.Drinjanin.
(Ovo je rakao general DRINJNIN u svojim opisima u "Obrani" br. 21 1965 godine. On je rekao i više, što će se vidijeti u sljedećim nastavcima. Samo pratite, moja opaska, Otporaš.)
Piše: general DRINJANIN (povodom smrti V. Mačeka)
"OBRANA" br. 22 1965 godine.
- Prati me lik Mačeka na Janka Pustu -
Neće biti teško vjerovati, da sam već u najranijem djetinstvu znao što hoću, i da sam strastveno tražio moju sudbinu, kao što su drugi djeca-mladići sa strašću študirali, igrali nogomet, igrali se, ili, kao što su ljudi sa strašću tražili hazard, vino ili žene. Tko u onim danima nije bio voljan boriti se za Hrvatsku? Bio je to svatko bez razlike, iako, možda, na različit način. Stariji su vjerovali u političku (a ne oružanu, moja opaska) borbu, u medjunarodno pravo, i u političku pamet dra. V. Mačeka, a mladost je mislila na oružje. To je tako bilo kod nas, i to je vjerojatno bilo i kod drugih naroda u sličnim prilikama. Jedni su posegli za oružjem i ostali pristase Radića i H.S.S-e, a drugi smo upravo sa strašću tražili programe i vodje, koji su propovijedali otvorenu oružanu borbu sa Srbima i stvaranje hrvatske države. Nu u ona doba, kada je Maček uzeo na sebe vodstvo hrvatskog naroda, svi smo bili - Mačekovci. Naravno, svatko na svoj način.
Prilaz, ulica u Zagrebu, gdje je Maček imao svoju uredovnicu, bio je nedvojbeno politički centar svih Hrvata. Zgrada je izgledala kao vojarna ili tvrdjava za vrijeme rata. Dolazili tamo gosloda i seljaci - kako bi se to reklo - dolazili pojedinci i delegacije, dolazilo je i Srba svake vrste, stranaca, novinara. Naravna stvar, i veliko srpski agenti, i hrvatski izdajnici u službi ovih, obilazili su oko Prilaza, da njuškaju ili teroriziraju.
Opasnost je mistično privlačila sve one, koji su želili borbu, tražili smrt u borbi sa Srbima. Kao što su momci i djevojke sanjali o ljubavi, ili bogataši o vreći dukata, ili kao što je gladan mogao sanjati o komadu kruha, ili žedan o gutalju vode, tako sam ja sanjao o tome, kako bi četnici, žandari i srpski teroristi napali Mačeka, a ja ga branio i pri tome poginuo. To bi bila lijepa smrt, o kojoj sam uvije sanjao i još sanjam, naravno , u drugoj formi i na drugom mjestu. (Ovdje je interesantno spomenuti kako je general Drinjanin, od prvih dana svoje mladosti, uvijek sanjao i tražio puteve kako bi poginuo u borbi za Hrvatsku, ne znajuci kada je ove redke pisao ni pune četiri (4) godine prije svoje mučeničke smrti, da će u toj borbi i poginuti 20 travnja 1969. god. u Španjolskoj, moja opaska, Otporaš) Kako mene, tako i mnoge druge, posebno studente, ova misao je privlačila na prilaz.
Dosta posla imala je Mačekova službena straža sa nama amaterskim, dobrovoljnim čuvarima, jer smo se više motali tamo i više smetali nego li korisitli.
Preko puta Mačekove kuće bila je jedna gostionica, koja je zapravo bila neke vrsti glavnog stožera tih Mačekovih čuvara, raznih delegacija, glasnika i.t.d. - "Ajd, mali, biži ća!" - znao mi je doviknuti jedan visoki, koštunjavi Dalmatinac, sa debelim štapinom, koji je bio nešto kao šef straže. Jedan od tih stražara bio je jedan od kasnijih ustaških generala - Ante Moškov, a bio je neke vrsti šefa sigurnostne straže - puk. K.(Kruno, Krunoslav, moja opaska) Batušić - kasniji zapovjednik Gradjanske Zaštite, a svima je poznato kakvu su ulogu odigrali u životu hrvatske države ta dva muža.
Ali ja ne bih bio tvrdi Ero, kada bi se dao uvjeriti, da Maček ima mnogo posla. Ja sam se sa njima svadjao i govorio, da je isto tako važno što ja imam reći Mačeku. Na kraju me je jedan od tih stražara uzeo za ruku i odveo na prvi kat u pretsoblje, gdje sam za jednu minutu, bez ikakvog ceremonijala, našao se u sobi, gdje je bilo mnogo ljudi i jedna gospodjica za stolom. Kad su se otvorila jedna vrata, onda su se gospoda pomakla desno i lijevo, a ja sam ugledao Mačeka gdje sjedi na stolici frčui cigaru. Toga časa neću nikada u životu zaboraviti. - "Kaj je, dečec?" - to ili nešto slično mi je rekao, a ja sam buljio čas u njega, pa onda u sva ona lica oko njega. Mnoga ta lica poznavao sam iz novina, knjiga i raznih brošura, pa kao da sam nastojao impregnjirati ih za cijeli život. Tko bi tada moga misliti, da ću jednom biti sudbonosan u životu tih ljdi?
Maček je, izgleda, bio informiran, valjda od svojih tjelesnih stražara, da tu ima jedan mladi Ljubušak, nasrtljiv kao sršljen, koji je zaintačio da vidi Mačeka, jer je vidio Radića i druge velike Hrvate, i koji da ne će...
xxx
Osobno sam upoznao puk. Batušića u Njemackoj. O njemu će još biti govora.
Nastavlja se.
IZVADAK IZ JEDNOG PISMA MAKS LUBURIĆA, GENERALA DRINJANINA
Pismo je pisano dr. Miljenki Dabi Peranić 23 studenoga 1967. Navesti ću samo neke odlomke iz tog pisma: "...Ako padnem - Rankovićevci će Te napsati da si me Ti ubio. O tome smo već jednom govorili. Logično: kada su pucali na Poglavnika, okrivili su mene. Pucat će na mene - okrivit će tebe...To je logika. I što je najtragičnije, emigracija će im povjerovati. Nažalost...
...Što se mene tiče, ja sam s Bogom uredio svoju savjest. A s Hrvatskom? Za nju ne bih dosta učinio niti da živim tri ljudska života. Pao dakle danas ili sutra ili za dvadeset godina, za moju je savjest sporedno, jer kada se za Hrvatsku dade život, daje se ono najviše.
...Kada sebe stavim prema Hrvatskoj, umirem mirne savjesti. Učinio sam mnogo. Jednom smo razgovarali - sjećaš li se? - da bih se dao rado objesiti, kada bih visio među Titom i Rankovićem...Kada bih mogao vješati se uz Tita, ali tako, da Ranković bude među nama, ne bih mi bilo žao, pa makar bilo vješanje ono pravo. I tako hrvatski narod neće biti sretan dok nas sve skupa ne vidi obješene...
...Svi danas vide da sam ih vraški razdjelio. Kao avet stojim među njima. Jaz je među njima, kao što je i među Srbima i Hrvatima. Tu je veliki dio moje, ali i Tvoje, povijesne misije...
...A ako ništa drugo, postoji Jasenovac. I dokle bude postojala ta uspomena, mira neće biti među Srbima i Hrvatima. Mogu oni govoriti kolikogod hoće o "bratstvu i jedinstvu"! Neće ga nikada biti, jer ga ubija spomen na Jasenovac. Na njemu se danas kolju hrvatski i srpski komunisti, kao i svi Hrvati i svi Srbi. Hrvatski komunisti su ovjekovječili s onim spomenikom - Jasenovac. Baš kao da su radili pod mojom sugestijom. (Možda i jesu, jer se pokazalo da se "bratstvo i jedinstvo" sastojalo samo u likvidiranju svega hrvatskoga, pa i komunističkoga, kako su to dokazale "žrtve" Hebrang i tisuće Hrvatskih Partizana - pobijenih da bi se moglo ostvariri to Rankovićevo "bratstvo i jedinstvo"). Baš taj njihov i moj Jasenovac uništava svaku Jugoslaviju. Htio sam razdvojiti Hrvate i Srbe. Dogadjaji, o kojima sam najprije sa skepsom mislio...dokazuju da sam ih razdvojio..."
(Eto tako general DRINJANIN, Vjekoslav Maks Luburić piše, a što piše tako i misli, o događajima iz godine 1966 kada se je Ranković smjenio i 1967 povodom Deklaracije Hrvatskog Književnog Jezika, dakle događajima o kojima se još uvijek mnogi živući Hrvati mogu prisjetiti. To su bila burna vremena kada je KPJ sa svim svojim polittičkim aparatom u ime "narodne vlasti i u ime "bratstva i jedinstva" nastojala što više ocrniti hrvatski narod, podižući taj spomenik "žrtava fašizma" u Jasenovcu, kako bi time, još jednom, naturili hipoteku kolektivne odgovornosti ratnih žrtana na Hrvate na području Hrvatske.
Sada je vrijeme, poslije skoro 45 godina od ovoga pisma, da se jave oni kojima je do ISTINE stalo. Ja ću. prikladno mojim prilikama, iznositi neka pisma MAKSA LUBURIĆA. Otporaš.)
ZAKLEO SAM SE NA OSVETU
domobran.prkos.com
(Autor: Mile Boban) NASLOVNICA
HRVATSKA I USTAŠTVO (28)
Mi vrijedimo pred Bogom, narodom i poviješću samo toliko, koliko smo voljni učiniti u budućnosti za Hrvatsku, gen. Luburic, OBRANA br,43-44
Piše: general DRINJANIN (povodom smrti V. Mačeka)
- S očeva i Radićeva groba na Janka Pustu -
Cijeli je hrvatski narod, a ne samo ja, tražio je put do hrvatske slobode. Hrvatska omladina u školama i posebno ona učlanjena u katoliškim društvima, te naravno ona u sveučilšsnim redovima - nije nimalo tajila, da je htijela konačni cilj i radikalne mjere. U Napredkovom konviktu u Mostaru svijest je bila stopostotna. Fra Leo Petrović na djačkim eskurzijama govorio je o staroj hrvatskoj povijesti, o hrvatskim kraljevima, o hrvatskoj vojnoj moći. (Pitam se danas, sada, kada su nam drugi sudbinu odredili i granice prekrojili,dali bi hrvatski svećenici u tim čisto hrvatskim krajevima, danas mogli odgajati, tako u duhu hrvatsva, svoje djake, kao prije,moja opaska!?) Orao i Sokol (to su tada bile hrvatske organizacije, moja opaska) su prednjačili. Hrvatski sportski klub ZRINJSKI u Mostaru talasao je masu sa hrvatskim amblemima. Priredbe hrvatskog pjevačkog društva TREBEVIĆ privlačile su gradjanstvo. Hrvatska glazba elektrizirala je ulicu. Fratri su odgajali čitave generacije kasnijih heroja. (Da se razumijemo, te heroje koji su svoje živote uzidali u temelje Hvatske Države, neprijatelj je oklevetao najružnijim imenima,moja opaska) Široki Brijeg bio je, kao neka tvrda kula, spremna na borbu. Hercegovina je bila uz Radića, isto kao što je bila za Hrvatsku Državu, jer naziv Republika u Hercegovini je bio nešto konkretno.
Hercegovina je bila državotvorna, i nije bilo jednog Hercegovca, katolika ili muslimana, koji, ne bi bio sretan, da su ga tada Srbi ubili, kako bi ideja hrvatske države imala svojih martira. Jedan od prvih bio je šestoškolac Ante Soldo, inače neki moj daljni rod, kojega su tako pretukli na mostarskom redarstvu, radi jednog vatrenog govora na Napredkovoj božićnici, da je najprije bio izbašen iz svih škola, a kasnije umro od tuberkuloze. Tako je, nakon smrti moje dobrog oca, u obitelji postao još jedan martir iz nove generacije.
Ideja je kod mene bila sasma zrela : treba se boriti s oružjem u ruci, i istrijebiti ne samo Cige u Ljubuškom, nego i sve Cige iz cijele Hrvatske. Pozudno sam čitao novine, koje sam većinom morao stare, poderane i zgužvane kupiti po cesti, a i stariji su ih rado davali nama "školarcima". Debate u beogradskoj Skupštini govorile su mnogo, i hrvatski je narod to sa zebnjom i žudnjom gutao. Ali za mene je stvar već davno bila sazrela. Ja sam težio za vezom s onima, koji su bili kadri boriti se. Nakon manjih i većih sukoba sa profesorima i srpskim djacima i organizacijama - konačno sam nakon prvog tromjesečja petog razreda pošao davno željnim pravcem : na grob ubijenog oca u Trebinje. Neki stariji ljudi muslimani uputili su me do jednog urara, katolika iz gornjih krajeva, koji je znao za zabranjeni grob mojeg oca. Ne samo da je bio zvjerski mučen i ubijen, nego je i pokopan na način, koji samo može vapiti za osvetom. Pomolio sam se na očevu grobu i zakleo, da ću se protiv uljeza u moju Hrvatsku boriti do zadnje kapi krvi, i do zadnjega daha. (Koliko ih danas ima da bi se tako nesebično zavjetovali boriti se za Hrvatku, moja opaska) Izgledalo to nekome dobro ili ne "zakleo sam se i na osvetu"- radi ubijenoga oca., koji nikome zla nije napravio, ali koji nikada nije zatajio Hrvatske, i radi čega je bio proganjan, kao i cijela obitelj, još u doba Austrije.
S očeva groba pošao sam da vidim moju Hrvatsku, i nju sam obišao većinom pješice - od Kotora do Foče, od Čakovca do pola zemunskog mosta. Odatle sam se vratio - a da nisam ušao u Beograd, jer to već nije bilo za mene interesantno.
Prokrstario sam i našu Dalmaciju, i sve otoke, bez dinara u džepu, i pjevajući iz svega glasa po malim brodicima, koje su prevozile robu ili gradjevinski materijal, ili išle u ribolov - " malena je Dalmacija, al' je dika rodu svom...". Kroz Bosnu, kroz Slavoniju, kroz Srijem, kroz Liku, uvijek s ličkom kapicom i na njoj hrvatski grb i trobojnica - obilazio sam Hrvatsku, ponegdje radio ovo i ono, i uvijek naprijed i naprijed. Vodio sam rat za moj vlastiti račin, izazivao na svakome koraku, svadjao se radi Hrvatske s kim god sam mogao, i uzeo učešća (sudjelovao, mo) u svim demonstracijama gdje ih je bilo, zalazio u najradikalnije kutove, gdje sam ih god našao, da konačno nadjem one koje sam tražio i sa kojima sam konačno stupio u rat protiv velike Srbije i svake Jugoslavije. To su bile Ustaše. To je bila organizacija USTAŠA (U.H.R,O.) ustaška hrvatska revolucionarna organizacija - koju sam tražio od moga "razlaza" sa pokojnim Stipicom u Velikoj Gorici kraj Imotskog. (Ovdje Maks Luburić govori o Gorici 6 km. istočno od Imotskog, odakle je i Zvonko Bušuć, a ne o Velikoj Gorici pokraj Zagreba, mo, Otporaš)
Kao nekada iz škole na očev grob u Trebinje, tako sam sada, prije odlaska na konačni put, odočastio na grob moga Stipice i ostalih martira za hrvatsku Državu. Moj zavjet tada je bio već jasan i odredjen. Odlazio sam na Janka Pustu, gdje se je osnivao naš prvi vojno - revolucionarni logor. Od tada do danas promijenilo se je mnogo toga, pa se je mijenjalo i ime i vodstvo organizacije kojoj sam tada pristupio, i kojoj sam položio moju vojničku prisegu - s uvjerenjem, da je onako, kako su nam tada rekli - da je dr. V. Maček vodja hrvatskog naroda, a da je Poglavnik dr. Ante Pavelić vodja naše vojno-revolucionarne organizacije, koja predvodi borbu za uspostavu Nezavisne Države Hrvatske.
(Molim lijepo. Možda ću ponavljati i ponavljati važnost ovih opisa. Oni su izvor iz prve ruke. Ja sam preko i više od pola stoljeća u emigraciji. Mnoge stvari su mi poznate i sa mnogima sam imao priliku se sresti i pričati. Sa mnogima sam se dopisivao. Neznam koliko ih danas još ima na životu. Neznam ni to koji bi htjeli iznijeti i opisati svoja sjećanja i ono što znaju, za našu buduću mladež, naš budući naraštaj. Zato je i te kako važno da se ovo bilježi i širi dalje, jer ovi opisi su od nas i za nas, a ne kao što je prije bilo: sve od našeg neprijatelja, kojemu smo silom prilika morali vjerovati. Otporaš.)
Nastavlja se.
ZAKLEO SAM SE NA OSVETU
domobran.prkos.com
(Autor: Mile Boban) NASLOVNICA
HRVATSKA I USTAŠTVO (28)
Mi vrijedimo pred Bogom, narodom i poviješću samo toliko, koliko smo voljni učiniti u budućnosti za Hrvatsku, gen. Luburic, OBRANA br,43-44
Piše: general DRINJANIN (povodom smrti V. Mačeka)
- S očeva i Radićeva groba na Janka Pustu -
Cijeli je hrvatski narod, a ne samo ja, tražio je put do hrvatske slobode. Hrvatska omladina u školama i posebno ona učlanjena u katoliškim društvima, te naravno ona u sveučilšsnim redovima - nije nimalo tajila, da je htijela konačni cilj i radikalne mjere. U Napredkovom konviktu u Mostaru svijest je bila stopostotna. Fra Leo Petrović na djačkim eskurzijama govorio je o staroj hrvatskoj povijesti, o hrvatskim kraljevima, o hrvatskoj vojnoj moći. (Pitam se danas, sada, kada su nam drugi sudbinu odredili i granice prekrojili,dali bi hrvatski svećenici u tim čisto hrvatskim krajevima, danas mogli odgajati, tako u duhu hrvatsva, svoje djake, kao prije,moja opaska!?) Orao i Sokol (to su tada bile hrvatske organizacije, moja opaska) su prednjačili. Hrvatski sportski klub ZRINJSKI u Mostaru talasao je masu sa hrvatskim amblemima. Priredbe hrvatskog pjevačkog društva TREBEVIĆ privlačile su gradjanstvo. Hrvatska glazba elektrizirala je ulicu. Fratri su odgajali čitave generacije kasnijih heroja. (Da se razumijemo, te heroje koji su svoje živote uzidali u temelje Hvatske Države, neprijatelj je oklevetao najružnijim imenima,moja opaska) Široki Brijeg bio je, kao neka tvrda kula, spremna na borbu. Hercegovina je bila uz Radića, isto kao što je bila za Hrvatsku Državu, jer naziv Republika u Hercegovini je bio nešto konkretno.
Hercegovina je bila državotvorna, i nije bilo jednog Hercegovca, katolika ili muslimana, koji, ne bi bio sretan, da su ga tada Srbi ubili, kako bi ideja hrvatske države imala svojih martira. Jedan od prvih bio je šestoškolac Ante Soldo, inače neki moj daljni rod, kojega su tako pretukli na mostarskom redarstvu, radi jednog vatrenog govora na Napredkovoj božićnici, da je najprije bio izbašen iz svih škola, a kasnije umro od tuberkuloze. Tako je, nakon smrti moje dobrog oca, u obitelji postao još jedan martir iz nove generacije.
Ideja je kod mene bila sasma zrela : treba se boriti s oružjem u ruci, i istrijebiti ne samo Cige u Ljubuškom, nego i sve Cige iz cijele Hrvatske. Pozudno sam čitao novine, koje sam većinom morao stare, poderane i zgužvane kupiti po cesti, a i stariji su ih rado davali nama "školarcima". Debate u beogradskoj Skupštini govorile su mnogo, i hrvatski je narod to sa zebnjom i žudnjom gutao. Ali za mene je stvar već davno bila sazrela. Ja sam težio za vezom s onima, koji su bili kadri boriti se. Nakon manjih i većih sukoba sa profesorima i srpskim djacima i organizacijama - konačno sam nakon prvog tromjesečja petog razreda pošao davno željnim pravcem : na grob ubijenog oca u Trebinje. Neki stariji ljudi muslimani uputili su me do jednog urara, katolika iz gornjih krajeva, koji je znao za zabranjeni grob mojeg oca. Ne samo da je bio zvjerski mučen i ubijen, nego je i pokopan na način, koji samo može vapiti za osvetom. Pomolio sam se na očevu grobu i zakleo, da ću se protiv uljeza u moju Hrvatsku boriti do zadnje kapi krvi, i do zadnjega daha. (Koliko ih danas ima da bi se tako nesebično zavjetovali boriti se za Hrvatku, moja opaska) Izgledalo to nekome dobro ili ne "zakleo sam se i na osvetu"- radi ubijenoga oca., koji nikome zla nije napravio, ali koji nikada nije zatajio Hrvatske, i radi čega je bio proganjan, kao i cijela obitelj, još u doba Austrije.
S očeva groba pošao sam da vidim moju Hrvatsku, i nju sam obišao većinom pješice - od Kotora do Foče, od Čakovca do pola zemunskog mosta. Odatle sam se vratio - a da nisam ušao u Beograd, jer to već nije bilo za mene interesantno.
Prokrstario sam i našu Dalmaciju, i sve otoke, bez dinara u džepu, i pjevajući iz svega glasa po malim brodicima, koje su prevozile robu ili gradjevinski materijal, ili išle u ribolov - " malena je Dalmacija, al' je dika rodu svom...". Kroz Bosnu, kroz Slavoniju, kroz Srijem, kroz Liku, uvijek s ličkom kapicom i na njoj hrvatski grb i trobojnica - obilazio sam Hrvatsku, ponegdje radio ovo i ono, i uvijek naprijed i naprijed. Vodio sam rat za moj vlastiti račin, izazivao na svakome koraku, svadjao se radi Hrvatske s kim god sam mogao, i uzeo učešća (sudjelovao, mo) u svim demonstracijama gdje ih je bilo, zalazio u najradikalnije kutove, gdje sam ih god našao, da konačno nadjem one koje sam tražio i sa kojima sam konačno stupio u rat protiv velike Srbije i svake Jugoslavije. To su bile Ustaše. To je bila organizacija USTAŠA (U.H.R,O.) ustaška hrvatska revolucionarna organizacija - koju sam tražio od moga "razlaza" sa pokojnim Stipicom u Velikoj Gorici kraj Imotskog. (Ovdje Maks Luburić govori o Gorici 6 km. istočno od Imotskog, odakle je i Zvonko Bušuć, a ne o Velikoj Gorici pokraj Zagreba, mo, Otporaš)
Kao nekada iz škole na očev grob u Trebinje, tako sam sada, prije odlaska na konačni put, odočastio na grob moga Stipice i ostalih martira za hrvatsku Državu. Moj zavjet tada je bio već jasan i odredjen. Odlazio sam na Janka Pustu, gdje se je osnivao naš prvi vojno - revolucionarni logor. Od tada do danas promijenilo se je mnogo toga, pa se je mijenjalo i ime i vodstvo organizacije kojoj sam tada pristupio, i kojoj sam položio moju vojničku prisegu - s uvjerenjem, da je onako, kako su nam tada rekli - da je dr. V. Maček vodja hrvatskog naroda, a da je Poglavnik dr. Ante Pavelić vodja naše vojno-revolucionarne organizacije, koja predvodi borbu za uspostavu Nezavisne Države Hrvatske.
(Molim lijepo. Možda ću ponavljati i ponavljati važnost ovih opisa. Oni su izvor iz prve ruke. Ja sam preko i više od pola stoljeća u emigraciji. Mnoge stvari su mi poznate i sa mnogima sam imao priliku se sresti i pričati. Sa mnogima sam se dopisivao. Neznam koliko ih danas još ima na životu. Neznam ni to koji bi htjeli iznijeti i opisati svoja sjećanja i ono što znaju, za našu buduću mladež, naš budući naraštaj. Zato je i te kako važno da se ovo bilježi i širi dalje, jer ovi opisi su od nas i za nas, a ne kao što je prije bilo: sve od našeg neprijatelja, kojemu smo silom prilika morali vjerovati. Otporaš.)
Nastavlja se.
ŽIVIO HRVATSKI KRALJ STIPICA prvi (drugi (2) dio)
domobran.prkos.com
(Autor: Mile Boban) NASLOVNICA
HRVATSKA I USTAŠTVO (27)
Hrabri ljudi su svladali sebe i strah, dokturirali u rovu i postali su akademici hrabrosti, velikani i legende, pukovnici i pokojnici, general Ante Roso.
Piše: general DRINJANIN (povodom smrti V. Mačeka
"OBRABA" br. 20 1965. (Prethodni opis treba biti "OBRANA" br. 21. Molim da se uvaži, mo)
ŽIVIO HRVATSKI KRALJ STIPICA (drugi (2) dio)
Ali nije se moglo do Radića. Iako je bila vrućina i zvizdan upekao, narod se gurao, da ga vidi, dotakne i čuje njegovu riječ.
Ja sam uspio viditi Radića i s njim govoriti, jer sam bio tamburaš. Sa malim Bušićem, sinom gostionicara Bušića iz Velike Gorice, dogurali smo se do tamburaškog zbora, čiji je zborovodja bio jedan iz Galića mahale, a kojega sam poznavao kao Orllaša. Mi smo sa Galićima bili nekakav daljni rod, ne znam kakav, ali rod, kao što je to obično u Hercegovini, gdje je svak sa svakim u rodu, pa kada dodje do devetog koljena - cijela Hercegovina je jedna zadruga. Galiću smo bili dobrodošli, jer mu je zbor nekako "šepao". Ja sam svirao skoro sve instrumente, pa me je odmah uvrstio. Da bih mogao svirati na veliko "bedre", morali su mi iz Kordića trgovine donijeti jedan kašun, da se popnem na nj. Eto, tako sam se ugurao u zbor i onda, ni sam ne znam kako i zašto, povikao iz svega glasa : "Živio hrvatski kralj Stipica prvi!" On se nasmijao sa svojim poznatom blagim osmijehom, i okrenuo se nadesno, tamo gdje je stajao tamburaški zbor. Kako je narod upravo očekivao da počnu drundati tambure i da progovori Radić, čuo se moj povik i nastala urnebesna buka : " Živio hrvatski kralj Stipica!" Ja sam se nekako i sam zabezeknuo i propeo na prste na kašunu gledajući prema Radiću.
Primijetio sam, kako pokojnome Radiću nešto tumače. Tada sam vidio Kordića (Petra, moja opaska), veletrgovca iz Gorice i Križana Bušića, kafedžiju, kako pokazuju prstom na mene. I Kordić i Križan bili su u mladosti namještenici kod mog pok. dede, Franje Luburića, pa kako smo jednog ljeta bili u Velikoj Gorici, oni su me osobno poznavali. Nekoliko ljudi iz blizine Radića upravi se prema tamburaškom zboru, a jedan od njih, koji su još od Zagreba u pratnji Stipice, u društvu s Barisom Smoljan, dodje do mene. Uzeše me za ruku i odvedoše ravno pred Radića.
Ti su časovi bili za mene nezaboravni iz dva razloga. Prvi i jedini put razgovarao sam sa vodjom hrvatskog naroda (koliko se sjećam ljudi su pričali dugo godina o Radićevoj posjeti i to bi moglo biti godine 1927., moja opaska), koji je bio nešto više nego politički vodja i učitelj. Ali, na moju veliku žalost, obuzela me je jedna neizreciva tuga, kada sam primijetio, da me je Radić jedva vidio. Kada me je htio pogladiti po glavi, onda je desnom rukom tapkao pred sobom, a kasnije pri kretanju vidio sam, da su ga dvojica iz pratnje formalno vodili ispod ruke.
U mome mozgu bio je pravi orkan misli. Mislio sam, kao i svi dječaci moga doba, da je Radić junak nad junacima, i da bi on trebao povesti sve Hrvate, posebno naše Radišćane, (Maks Luburić je rodom iz sela Radišića kod Ljubuškog, moja opaska) u borbu protiv Beograda.
Onoga časa sjetio sam se i narodne poslovice, "da slijepac slijepca u jamu vodi".
Tek tada sam opazio, da mi govori. Bušić me je zviznuo cipelom po gležnju, da sam sve zvijezde brojio, upozoravajući me, da me Radić pita, šta ja znam o hrvatskim kraljevima.
Mislim, da sam mu rekao doslovno i pokazao prema brdu iznad Galićeve mahale : "Eno tamo, preko brda, na Duvanjskom polju, okrunili su pred hiljdu godina kralja Tomislava!...(Eto, neka nama Hrvatima bude to još jedan od tisuću dokaza da se je naš hrvatski prvi kralj Tomislav krunio na hrvatskom tlu, hrvatskoj zemlji, u hrvatskom gradu, koji za sada nije sastavni dio naše Države Hrvatske, moja opaska) Htio sam još nešto dodati o tome, što sam ja znao o hrvatskim kraljevima, ali tambure udariše i bez mene, nastade buka, a kako su se ljudi gurali i komešali, tako i nas nekoliko odgurnuše na stranu i izgubih iz vida Radića. Mislim, da sam tada satima lutao i razmišljao, i vjerojatno tada sam imao moj životni plan. Radić je za mene ostao što je i bio, ali ja sam više vjerovao u onu grupu "školaraca", nego u Radića i njegovu stranku. Pa ipak, bilo mi je nekako tesko opraštati se od Radića, kao mogućeg vodju hrvatske slobode, ali sam takodjer vjerovao, da nas Radić neće povesti u borbu i da naši Radišćani, naši "školarci", naši Orlaši i Sokolaši - trebaju nešto drugo.
Otišao sam iz Velike Gorice tužan, ali sa konkretnom odlukom, da tražim one, koji su mislili kao ja, pa da svi skupa tražimo puteve, koji će nas dovesti do hrvatske Države. (Ako se pomno proštudira Maksa Luburića opisivanje, olako se može doći do zaključka da on sebe oštri i formira za ono što je kasnije i bio: hrvatski fanatik, revolucionarac, borac i kako sam kaze: "idjem tražiti one koji misle kao i ja...", moja opaska, Otporaš)
Iako sam živo pratio sve što je rekao ili radio Radić i njegova stranka, rekao bih, bio sam ga u duhu "napustio", da mu se opet "vratim", kada su ga ranjena nosili iz Beograda u Zagreb, nadajući se, da će njegovi nasljedenici povesti hrvatski narod u borbu za hrvatsku republiku.
Čak i danas vjerujem, (1964 god.,moja opaska) da je veliki dio hrvatske tragedije na duši onih, koji su iznevjerili osnovnu misao mrtva Stjepana Radića:
N I K A D A V I Š E U B E O G R A D !
(General Drinjanin u detalje opisuje svoja sjećanja na S. Radića kako bi dao sljedećim hrvatskim naraštajima gradiva da usporede S.Radića utjecaj na hrvatski narod i utjecaj njegova nasljednika Mačeka.Mo, Otporaš)
Nastavlja se.
Objavljeno: 15.05.2009. u 13:48h
Gracena13 15.05.2009 17:53 h
A, evo Vas iznova s prilogom.
Već sam se prepala da ste stvarno otišli na kavu s matrixdc, pa nakon " čašice razgovora s njim i ispijene kave , zaboravili na obećanje vlastito, odnosno da će te upisati nastavak priloga.
:)))
Gracena13
Domobran 15.05.2009 22:20 h
Bez bojazni. Mi svi znamo da je matrix naše gore list, a najmanje on to zna. Pa koliko "kafica" i "čašica" će trebati popiti sa matrixom da i on uvidi da je naše gore list, vrijeme će pokazati. Što se tiče priloga oni izlaze i izlaziti će. Vi samo pratite, bilježite i pamtite. Pozdrav.
Gracena13 16.05.2009 10:11 h
citat:
matrixdc 14.05.2009 13:40 h
Čeka Vas Židovska zajednica u Hrvatskoj i Izraelu da se izjasnite po neofašizmu.
No nisu samo oni već i Antifašisti iz RH te Premjer i Predsjednik RH Obzirom da ste obznanjeni kao neofašisti vi i vaši patuljci( očekujem da se isprićate istinskim Hrvatima u koje vi iz dijaspore (Švicarska) ne spadate jer ne plaćate poreze u Hrvatskoj).
Stoga Koken i ostali kuš tamo jer ste fašisti a takvima je mjesto....ZNA SE.
__________________________________________
Otporaš:
Bez bojazni. Mi svi znamo da je matrix naše gore list,
__________________________________________
Naše gore list?
Moje gore list ovakovi exemplari nikada nisu bili, niti će biti ikada.
Bez bojazni?
Imate pravo da izrazite vlastita promišljanja .
Vi ste hrabar čovjek i očito plemenite duše, kada Vam pada na pomisao sjesti , popiti piće i razmjeniti mišljenje s dotičnim i njemu sličnim primjercima ljudske vrste.
Budući da sam ženskog spola, s manjom mjerom plemenitosti u duši, od Vas, alergična i gadljiva po prirodi na nasrtaje nasilnika dotične vrste, pratiti ću i nadalje Vaše priloge, ali se neću javljati .
Osobno ne bih voljela da mi se dotičini lik , i svi njemu slični, obznane u snu, a kamoli u javi .
Lijepi Vam pozdravi , i svako dobro, gosp. Otporaš!
ŽIVIO HRVATSKI KRALJ STIPICA prvi (drugi (2) dio)
domobran.prkos.com
(Autor: Mile Boban) NASLOVNICA
HRVATSKA I USTAŠTVO (27)
Hrabri ljudi su svladali sebe i strah, dokturirali u rovu i postali su akademici hrabrosti, velikani i legende, pukovnici i pokojnici, general Ante Roso.
Piše: general DRINJANIN (povodom smrti V. Mačeka
"OBRABA" br. 20 1965. (Prethodni opis treba biti "OBRANA" br. 21. Molim da se uvaži, mo)
ŽIVIO HRVATSKI KRALJ STIPICA (drugi (2) dio)
Ali nije se moglo do Radića. Iako je bila vrućina i zvizdan upekao, narod se gurao, da ga vidi, dotakne i čuje njegovu riječ.
Ja sam uspio viditi Radića i s njim govoriti, jer sam bio tamburaš. Sa malim Bušićem, sinom gostionicara Bušića iz Velike Gorice, dogurali smo se do tamburaškog zbora, čiji je zborovodja bio jedan iz Galića mahale, a kojega sam poznavao kao Orllaša. Mi smo sa Galićima bili nekakav daljni rod, ne znam kakav, ali rod, kao što je to obično u Hercegovini, gdje je svak sa svakim u rodu, pa kada dodje do devetog koljena - cijela Hercegovina je jedna zadruga. Galiću smo bili dobrodošli, jer mu je zbor nekako "šepao". Ja sam svirao skoro sve instrumente, pa me je odmah uvrstio. Da bih mogao svirati na veliko "bedre", morali su mi iz Kordića trgovine donijeti jedan kašun, da se popnem na nj. Eto, tako sam se ugurao u zbor i onda, ni sam ne znam kako i zašto, povikao iz svega glasa : "Živio hrvatski kralj Stipica prvi!" On se nasmijao sa svojim poznatom blagim osmijehom, i okrenuo se nadesno, tamo gdje je stajao tamburaški zbor. Kako je narod upravo očekivao da počnu drundati tambure i da progovori Radić, čuo se moj povik i nastala urnebesna buka : " Živio hrvatski kralj Stipica!" Ja sam se nekako i sam zabezeknuo i propeo na prste na kašunu gledajući prema Radiću.
Primijetio sam, kako pokojnome Radiću nešto tumače. Tada sam vidio Kordića (Petra, moja opaska), veletrgovca iz Gorice i Križana Bušića, kafedžiju, kako pokazuju prstom na mene. I Kordić i Križan bili su u mladosti namještenici kod mog pok. dede, Franje Luburića, pa kako smo jednog ljeta bili u Velikoj Gorici, oni su me osobno poznavali. Nekoliko ljudi iz blizine Radića upravi se prema tamburaškom zboru, a jedan od njih, koji su još od Zagreba u pratnji Stipice, u društvu s Barisom Smoljan, dodje do mene. Uzeše me za ruku i odvedoše ravno pred Radića.
Ti su časovi bili za mene nezaboravni iz dva razloga. Prvi i jedini put razgovarao sam sa vodjom hrvatskog naroda (koliko se sjećam ljudi su pričali dugo godina o Radićevoj posjeti i to bi moglo biti godine 1927., moja opaska), koji je bio nešto više nego politički vodja i učitelj. Ali, na moju veliku žalost, obuzela me je jedna neizreciva tuga, kada sam primijetio, da me je Radić jedva vidio. Kada me je htio pogladiti po glavi, onda je desnom rukom tapkao pred sobom, a kasnije pri kretanju vidio sam, da su ga dvojica iz pratnje formalno vodili ispod ruke.
U mome mozgu bio je pravi orkan misli. Mislio sam, kao i svi dječaci moga doba, da je Radić junak nad junacima, i da bi on trebao povesti sve Hrvate, posebno naše Radišćane, (Maks Luburić je rodom iz sela Radišića kod Ljubuškog, moja opaska) u borbu protiv Beograda.
Onoga časa sjetio sam se i narodne poslovice, "da slijepac slijepca u jamu vodi".
Tek tada sam opazio, da mi govori. Bušić me je zviznuo cipelom po gležnju, da sam sve zvijezde brojio, upozoravajući me, da me Radić pita, šta ja znam o hrvatskim kraljevima.
Mislim, da sam mu rekao doslovno i pokazao prema brdu iznad Galićeve mahale : "Eno tamo, preko brda, na Duvanjskom polju, okrunili su pred hiljdu godina kralja Tomislava!...(Eto, neka nama Hrvatima bude to još jedan od tisuću dokaza da se je naš hrvatski prvi kralj Tomislav krunio na hrvatskom tlu, hrvatskoj zemlji, u hrvatskom gradu, koji za sada nije sastavni dio naše Države Hrvatske, moja opaska) Htio sam još nešto dodati o tome, što sam ja znao o hrvatskim kraljevima, ali tambure udariše i bez mene, nastade buka, a kako su se ljudi gurali i komešali, tako i nas nekoliko odgurnuše na stranu i izgubih iz vida Radića. Mislim, da sam tada satima lutao i razmišljao, i vjerojatno tada sam imao moj životni plan. Radić je za mene ostao što je i bio, ali ja sam više vjerovao u onu grupu "školaraca", nego u Radića i njegovu stranku. Pa ipak, bilo mi je nekako tesko opraštati se od Radića, kao mogućeg vodju hrvatske slobode, ali sam takodjer vjerovao, da nas Radić neće povesti u borbu i da naši Radišćani, naši "školarci", naši Orlaši i Sokolaši - trebaju nešto drugo.
Otišao sam iz Velike Gorice tužan, ali sa konkretnom odlukom, da tražim one, koji su mislili kao ja, pa da svi skupa tražimo puteve, koji će nas dovesti do hrvatske Države. (Ako se pomno proštudira Maksa Luburića opisivanje, olako se može doći do zaključka da on sebe oštri i formira za ono što je kasnije i bio: hrvatski fanatik, revolucionarac, borac i kako sam kaze: "idjem tražiti one koji misle kao i ja...", moja opaska, Otporaš)
Iako sam živo pratio sve što je rekao ili radio Radić i njegova stranka, rekao bih, bio sam ga u duhu "napustio", da mu se opet "vratim", kada su ga ranjena nosili iz Beograda u Zagreb, nadajući se, da će njegovi nasljedenici povesti hrvatski narod u borbu za hrvatsku republiku.
Čak i danas vjerujem, (1964 god.,moja opaska) da je veliki dio hrvatske tragedije na duši onih, koji su iznevjerili osnovnu misao mrtva Stjepana Radića:
N I K A D A V I Š E U B E O G R A D !
(General Drinjanin u detalje opisuje svoja sjećanja na S. Radića kako bi dao sljedećim hrvatskim naraštajima gradiva da usporede S.Radića utjecaj na hrvatski narod i utjecaj njegova nasljednika Mačeka.Mo, Otporaš)
Nastavlja se.
Objavljeno: 15.05.2009. u 13:48h
Gracena13 15.05.2009 17:53 h
A, evo Vas iznova s prilogom.
Već sam se prepala da ste stvarno otišli na kavu s matrixdc, pa nakon " čašice razgovora s njim i ispijene kave , zaboravili na obećanje vlastito, odnosno da će te upisati nastavak priloga.
:)))
Gracena13
Domobran 15.05.2009 22:20 h
Bez bojazni. Mi svi znamo da je matrix naše gore list, a najmanje on to zna. Pa koliko "kafica" i "čašica" će trebati popiti sa matrixom da i on uvidi da je naše gore list, vrijeme će pokazati. Što se tiče priloga oni izlaze i izlaziti će. Vi samo pratite, bilježite i pamtite. Pozdrav.
Gracena13 16.05.2009 10:11 h
citat:
matrixdc 14.05.2009 13:40 h
Čeka Vas Židovska zajednica u Hrvatskoj i Izraelu da se izjasnite po neofašizmu.
No nisu samo oni već i Antifašisti iz RH te Premjer i Predsjednik RH Obzirom da ste obznanjeni kao neofašisti vi i vaši patuljci( očekujem da se isprićate istinskim Hrvatima u koje vi iz dijaspore (Švicarska) ne spadate jer ne plaćate poreze u Hrvatskoj).
Stoga Koken i ostali kuš tamo jer ste fašisti a takvima je mjesto....ZNA SE.
__________________________________________
Otporaš:
Bez bojazni. Mi svi znamo da je matrix naše gore list,
__________________________________________
Naše gore list?
Moje gore list ovakovi exemplari nikada nisu bili, niti će biti ikada.
Bez bojazni?
Imate pravo da izrazite vlastita promišljanja .
Vi ste hrabar čovjek i očito plemenite duše, kada Vam pada na pomisao sjesti , popiti piće i razmjeniti mišljenje s dotičnim i njemu sličnim primjercima ljudske vrste.
Budući da sam ženskog spola, s manjom mjerom plemenitosti u duši, od Vas, alergična i gadljiva po prirodi na nasrtaje nasilnika dotične vrste, pratiti ću i nadalje Vaše priloge, ali se neću javljati .
Osobno ne bih voljela da mi se dotičini lik , i svi njemu slični, obznane u snu, a kamoli u javi .
Lijepi Vam pozdravi , i svako dobro, gosp. Otporaš!
ŽIVIO HRVATSKI KRALJ STIPICA I (prvi (1) dio)
domobran.prkos.com
(Autor: mile Boban) NASLOVNICA
HRVATSKA I USTAŠTVO (26)
Janka Pusta-Morali smo zaboraviti prijatelje, odakle smo došli, zaboraviti sve. Morali smo postati novi ljudi. Jure je postao Laslo a ja Maks, kaže Maks Luburić.
Piše: general DRINJANIN (povodom smrti V. Mačeka
"OBRANA" br. 20 - 1964.
ŽIVIO HRVATSKI KRALJ STIPICA l.
Dolazak Stjepana Radića u Ljubuški bio je prava narodna mobilizacija. Valjda je samo kod kuće ostala po koja baba, a sve što se je moglo micati - hrlilo je na cestu i na mjesto gdje se očekivalo našega Stipicu. Sin Matiše Mlinarevića, narodnog zastupnika H.S.S. iz Bekije, bio je s nama u Napredkovom konviktu u Mostaru. On je po Ljubuškom skupljao "školarce", a to su bili djaci mostarske gimnazije, trgovaške škole i preparandije. On se , kao sin narodbog zastupnika, brzo pretvorio u omladinskog vodju, iako skoro nitko od "školaraca" nije bio hssovac. Ne znam, da li se je to dogadjalo i drugdje, ali u Hercegovini je to bilo tako. Nešto slično se je dogodilo i sa tadanjim katoličkim omladinskim organizacijama. Kada bi netko došao iz Zagreba, onda bi saznali, da se Domagojci i Orlaši ne slažu, ali u Mostaru i svugdje u Hercegovini, svi su omladinci, posebno Napredkovci, bili podjednako članovi Orla i Domagoja. I ne sam to, nego smo na proslavama Orla uvijek i bez izuzetka, vidjeli jednu grupu muslimanskih "školaraca", a imali smo čak i u orlaškom tamburaškom zboru dvojicu muslimana. Tako smo iz Ljubuškog, sa Humca, iz Radišića i drugih mjesta svi najprije išli u Klobuk, a onda iz Klobuka skupa sa drugima, pod zastavama, i u vojničkim redovima u Veliku Goricu. (Želim ovdje ponoviti, jer sam ja iz tog mjesta, da se kod nas nije govorilo "Velika" Gorica, samo i jedino Gorica. To spominjem zato da ne bi došlo do zabune i povezanosti s Velikom Goricom kod Zagreba, mo, Otporaš.
U svima nama je bilo nešto - militarističkoga, kako bi se to reklo danas. Većinom članovi Orla i Hrvatskog Sokola, odmah smo se svrstali u četveroredove, a uz nas je išlo i nešto druge mladjarije sa sela, u krasnim narodnim nočnjama i s nožem za pojasom. (to je bio tada hajdučki običaj u Hercegovini. Ja nikada nisam išao na Dernek bez noža za pojasom, moja opaska, Otporaš) Išli smo pjevajući i kličući Radiću i hrvatskoj državi što nas je grlo nosilo, a ljudi i žene po selima izlazili bi i domahivali, nudeći nam varenike i kukuruznoga kruha, a to je u ono vrijeme u Hercegovini značilo pravi-banket. Idući kroz gradić Vitinu cijela se čaršija bila slegla, a mi smo promarširali kao da idemo na frontu. Žandari su nas začudjeno gledali, ali nisu u nas dirali. Sva bi Hercegovina bila planula, da se je ikome išta dogodilo. Kamenjem bi bila Hercegovina dotukla ono žandara. Dolazak S. Radića bio je naelektrizirao sve duhove.
Selo Klobuk bilo je borbena kula Matiše Mlinarevića. Klobik je dao kasnije hrvatskoj Državi ministara, zapovjednika i čitave bojne hrvatskim oruzanim snagama. Sve je vrvilo kao u mravinjaku. Tu je već bilo toliko naroda, da se na nas nitko nije ni osvrćao. Nekoliko "školaraca" ostade u selu, a oni iz Velike Gorice (rodno mjesto poznatog hrvatskog zrakoplovca HOS Cvitana Galić i Zvonka Bušić, moja opaska) i Posušja žurili su, da krenemo u Veliku Goricu. Polovica nas je ostala bez kundura, koje i tako nisu bile previše čvrste, pa su se istrošlie u našem maršu, te nas je nekoliko manjih i širomasnijih umarširalo bosonogo u Veliku Goricu. Nu to nije ništa značilo, jer, konačno, tu je bio Stipica Radić.
Tadašnji župnik u Velikoj Gorici, fra Blaž Jerković, koji je bio - kako su rekli župljani - metar širok i dva metra visok, stajao je ispred Bušićevih i Kordićevih kuća sa golemom hrvatskom zastavom u rukama. Kod njega smo kasnije i ručali u župi. On je bio veliki "Radićevac i velika Hrvatina", kako ga je narod opisivao.
Svi smo mi "školarci" htjeli vidjeti Radića i pitati ga kako on misli povesti borbu protiv Beograda?
Neumorno se je klicalo hrvatskoj Republici i predsjedniku Stjepanu Radiću. Narod je u Hercegovini znao razlikovati stvari. Bio je politički zreo..Tamo su bili ne samo Radićevci, koji su bili ogromna većina, nego su bili i t.zv. "klerikalci", pristaše fra Dominika Mandića. "Školarci" su gotovo svi bili za fra Dominika, iako se je znalo, kako su rekli narodni filozofi, do on "mudruje" sa Srbima i Slovencima zato, da se Hercegovini bolje plati duhan i "da ne krepamo od gladi", kako su stariji ljudi znali reći. Ni fratri nisu bili svi za fra Dominika, nego su znali reci: "Radić, pa Bog". To nije značilo, da je Stipica prije Svevišnjega, nego: najprije Radić, pa onda nitko do - Boga. To se pomalo mislilo i na Beograd i na Srbe, a pomalo i na t. zv. "klerikalce" i na "pokvarenu gospodu". Nama se "školarcima" ta definicija nije svidjala, ali eto i mi smo prihvaćali demokratsku većinu i s narodom i s fratrima klicali: Radić, pa Bog!
(Moja opaska. Sve više i više počimam razumijevati uzroke "uzroka". Sada mi tek počima biti jasnije da i Bog ne sudi čovjeka dok ne umre. Mnogi su osudili Hrvate bez da su znali pravu istinu. Prava ISTINA Hrvatima se je krila. Zato je potrebno čitati ono što pišu svjedoci tog vremena. Svakako jedan od tih svjedoka je i Maks Luburić, koji, hoćeš nećeš, opisuje svoje dojmove i doživljaje "Od Ljubuškog do Janka Puste", Otporaš.)
Nastavlja se.
Objavljeno: 14.05.2009. u 13:47h
Broj jedinstvenih otvaranja (prvih 24h): 70
Prosječna ocjena: 1
Broj bodova: 70
Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 1157
Ukupno: 1157
Priprema za ispis uratka
Pošalji na mail:
Ocijenite sadržaj: Radove mogu ocijeniti samo posjetitelji koji još nisu glasali. Tekstove koji nisu autorski, kraći su od 800 znakova ili su stariji od 24 sata nije moguće ocijeniti.
matrixdc 14.05.2009 14:04 h
Kad završiš, da ja nastim s kontrargumentima. Čudi me da te Broken,colonijatino i Smolković nisu kontaktirali????? :--))))))
Domobran 14.05.2009 16:19 h
Kolega matrixdc. Cijenim vašu odluku da ćete po završetku mojih opisa dati svoj "proargument", iako bih mi bilo kamokud draže da, kako čitate da i komentirate. Kada bi vi to komentirali sada, imali bismo uzajmnu priliku razglabati o mnogim nejasnoćama i nepoznanicama, koje su naše i koje mi, mladji naraštaji, nismo ni planirali, niti u njima sudjelovali niti bili izvršioci dobrih ni loših dogodovština. Kolega Matrix, tražeći zapisane podatke o mojim opisima, pronadjoh " REVIEW " jugoslav monthly Magazine br. lll. 1978. u kojem na engleskom jeziku ovaj časopos piše za one koji govore i služe se engleskim jezikom, drugim riječima "jugoslavenska" propaganda, piše neki Vojin Šantić, kako su grad Mostar naselili neki slaveni još u desetom (10) stoljeću. Ovo je vrlo uočljivo za svakoga, pa se nadam kolega matrix da će biti uočljivo i za vas, da je ovo namjerno pisano strancima samo i jedino da ih se upozna da u Mostaru nema "nekih" Hrvata i da se prešuti naše hrvatsko ime gdje dog se to može. To je kada drugi pišu o nama Hrvatima. Nadam se da je konačno došlo naše hrvatsko vrijeme da mi pišemo o NAMA HRVATIMA. Pozdrav.
matrixdc 14.05.2009 22:20 h
Pročitao sam to i moram ti odmah reći da je to jedna od velikih gluposti.Što se o Hrvata tiće uvijek sam za, dobro i loše, zašto ne.
Domobran 14.05.2009 23:16 h
Bravo matrixdc! Vi govorite mojim jezikom kada kažete: "Što se Hrvata tiče uvijek sam za, dobro i loše, zašto ne". Nemam šta nadodati, osim kada se vidimo, popiti zajednički po koju. Bog i iskreni pozdrav! Otporaš.
Gracena13 15.05.2009 10:01 h
"Što se Hrvata tiče uvijek sam za, dobro i loše, zašto ne".
Dobro i hvalevrijedno u Hrvata istaći, lošem i nepriličnom
ne priklanjati se i ne podržavati pod svaku cijenu.
ŽIVIO HRVATSKI KRALJ STIPICA I (prvi (1) dio)
domobran.prkos.com
(Autor: mile Boban) NASLOVNICA
HRVATSKA I USTAŠTVO (26)
Janka Pusta-Morali smo zaboraviti prijatelje, odakle smo došli, zaboraviti sve. Morali smo postati novi ljudi. Jure je postao Laslo a ja Maks, kaže Maks Luburić.
Piše: general DRINJANIN (povodom smrti V. Mačeka
"OBRANA" br. 20 - 1964.
ŽIVIO HRVATSKI KRALJ STIPICA l.
Dolazak Stjepana Radića u Ljubuški bio je prava narodna mobilizacija. Valjda je samo kod kuće ostala po koja baba, a sve što se je moglo micati - hrlilo je na cestu i na mjesto gdje se očekivalo našega Stipicu. Sin Matiše Mlinarevića, narodnog zastupnika H.S.S. iz Bekije, bio je s nama u Napredkovom konviktu u Mostaru. On je po Ljubuškom skupljao "školarce", a to su bili djaci mostarske gimnazije, trgovaške škole i preparandije. On se , kao sin narodbog zastupnika, brzo pretvorio u omladinskog vodju, iako skoro nitko od "školaraca" nije bio hssovac. Ne znam, da li se je to dogadjalo i drugdje, ali u Hercegovini je to bilo tako. Nešto slično se je dogodilo i sa tadanjim katoličkim omladinskim organizacijama. Kada bi netko došao iz Zagreba, onda bi saznali, da se Domagojci i Orlaši ne slažu, ali u Mostaru i svugdje u Hercegovini, svi su omladinci, posebno Napredkovci, bili podjednako članovi Orla i Domagoja. I ne sam to, nego smo na proslavama Orla uvijek i bez izuzetka, vidjeli jednu grupu muslimanskih "školaraca", a imali smo čak i u orlaškom tamburaškom zboru dvojicu muslimana. Tako smo iz Ljubuškog, sa Humca, iz Radišića i drugih mjesta svi najprije išli u Klobuk, a onda iz Klobuka skupa sa drugima, pod zastavama, i u vojničkim redovima u Veliku Goricu. (Želim ovdje ponoviti, jer sam ja iz tog mjesta, da se kod nas nije govorilo "Velika" Gorica, samo i jedino Gorica. To spominjem zato da ne bi došlo do zabune i povezanosti s Velikom Goricom kod Zagreba, mo, Otporaš.
U svima nama je bilo nešto - militarističkoga, kako bi se to reklo danas. Većinom članovi Orla i Hrvatskog Sokola, odmah smo se svrstali u četveroredove, a uz nas je išlo i nešto druge mladjarije sa sela, u krasnim narodnim nočnjama i s nožem za pojasom. (to je bio tada hajdučki običaj u Hercegovini. Ja nikada nisam išao na Dernek bez noža za pojasom, moja opaska, Otporaš) Išli smo pjevajući i kličući Radiću i hrvatskoj državi što nas je grlo nosilo, a ljudi i žene po selima izlazili bi i domahivali, nudeći nam varenike i kukuruznoga kruha, a to je u ono vrijeme u Hercegovini značilo pravi-banket. Idući kroz gradić Vitinu cijela se čaršija bila slegla, a mi smo promarširali kao da idemo na frontu. Žandari su nas začudjeno gledali, ali nisu u nas dirali. Sva bi Hercegovina bila planula, da se je ikome išta dogodilo. Kamenjem bi bila Hercegovina dotukla ono žandara. Dolazak S. Radića bio je naelektrizirao sve duhove.
Selo Klobuk bilo je borbena kula Matiše Mlinarevića. Klobik je dao kasnije hrvatskoj Državi ministara, zapovjednika i čitave bojne hrvatskim oruzanim snagama. Sve je vrvilo kao u mravinjaku. Tu je već bilo toliko naroda, da se na nas nitko nije ni osvrćao. Nekoliko "školaraca" ostade u selu, a oni iz Velike Gorice (rodno mjesto poznatog hrvatskog zrakoplovca HOS Cvitana Galić i Zvonka Bušić, moja opaska) i Posušja žurili su, da krenemo u Veliku Goricu. Polovica nas je ostala bez kundura, koje i tako nisu bile previše čvrste, pa su se istrošlie u našem maršu, te nas je nekoliko manjih i širomasnijih umarširalo bosonogo u Veliku Goricu. Nu to nije ništa značilo, jer, konačno, tu je bio Stipica Radić.
Tadašnji župnik u Velikoj Gorici, fra Blaž Jerković, koji je bio - kako su rekli župljani - metar širok i dva metra visok, stajao je ispred Bušićevih i Kordićevih kuća sa golemom hrvatskom zastavom u rukama. Kod njega smo kasnije i ručali u župi. On je bio veliki "Radićevac i velika Hrvatina", kako ga je narod opisivao.
Svi smo mi "školarci" htjeli vidjeti Radića i pitati ga kako on misli povesti borbu protiv Beograda?
Neumorno se je klicalo hrvatskoj Republici i predsjedniku Stjepanu Radiću. Narod je u Hercegovini znao razlikovati stvari. Bio je politički zreo..Tamo su bili ne samo Radićevci, koji su bili ogromna većina, nego su bili i t.zv. "klerikalci", pristaše fra Dominika Mandića. "Školarci" su gotovo svi bili za fra Dominika, iako se je znalo, kako su rekli narodni filozofi, do on "mudruje" sa Srbima i Slovencima zato, da se Hercegovini bolje plati duhan i "da ne krepamo od gladi", kako su stariji ljudi znali reći. Ni fratri nisu bili svi za fra Dominika, nego su znali reci: "Radić, pa Bog". To nije značilo, da je Stipica prije Svevišnjega, nego: najprije Radić, pa onda nitko do - Boga. To se pomalo mislilo i na Beograd i na Srbe, a pomalo i na t. zv. "klerikalce" i na "pokvarenu gospodu". Nama se "školarcima" ta definicija nije svidjala, ali eto i mi smo prihvaćali demokratsku većinu i s narodom i s fratrima klicali: Radić, pa Bog!
(Moja opaska. Sve više i više počimam razumijevati uzroke "uzroka". Sada mi tek počima biti jasnije da i Bog ne sudi čovjeka dok ne umre. Mnogi su osudili Hrvate bez da su znali pravu istinu. Prava ISTINA Hrvatima se je krila. Zato je potrebno čitati ono što pišu svjedoci tog vremena. Svakako jedan od tih svjedoka je i Maks Luburić, koji, hoćeš nećeš, opisuje svoje dojmove i doživljaje "Od Ljubuškog do Janka Puste", Otporaš.)
Nastavlja se.
Objavljeno: 14.05.2009. u 13:47h
matrixdc 14.05.2009 14:04 h
Kad završiš, da ja nastim s kontrargumentima. Čudi me da te Broken,colonijatino i Smolković nisu kontaktirali????? :--))))))
Domobran 14.05.2009 16:19 h
Kolega matrixdc. Cijenim vašu odluku da ćete po završetku mojih opisa dati svoj "proargument", iako bih mi bilo kamokud draže da, kako čitate da i komentirate. Kada bi vi to komentirali sada, imali bismo uzajmnu priliku razglabati o mnogim nejasnoćama i nepoznanicama, koje su naše i koje mi, mladji naraštaji, nismo ni planirali, niti u njima sudjelovali niti bili izvršioci dobrih ni loših dogodovština. Kolega Matrix, tražeći zapisane podatke o mojim opisima, pronadjoh " REVIEW " jugoslav monthly Magazine br. lll. 1978. u kojem na engleskom jeziku ovaj časopos piše za one koji govore i služe se engleskim jezikom, drugim riječima "jugoslavenska" propaganda, piše neki Vojin Šantić, kako su grad Mostar naselili neki slaveni još u desetom (10) stoljeću. Ovo je vrlo uočljivo za svakoga, pa se nadam kolega matrix da će biti uočljivo i za vas, da je ovo namjerno pisano strancima samo i jedino da ih se upozna da u Mostaru nema "nekih" Hrvata i da se prešuti naše hrvatsko ime gdje dog se to može. To je kada drugi pišu o nama Hrvatima. Nadam se da je konačno došlo naše hrvatsko vrijeme da mi pišemo o NAMA HRVATIMA. Pozdrav.
matrixdc 14.05.2009 22:20 h
Pročitao sam to i moram ti odmah reći da je to jedna od velikih gluposti.Što se o Hrvata tiće uvijek sam za, dobro i loše, zašto ne.
Domobran 14.05.2009 23:16 h
Bravo matrixdc! Vi govorite mojim jezikom kada kažete: "Što se Hrvata tiče uvijek sam za, dobro i loše, zašto ne". Nemam šta nadodati, osim kada se vidimo, popiti zajednički po koju. Bog i iskreni pozdrav! Otporaš.
Gracena13 15.05.2009 10:01 h
"Što se Hrvata tiče uvijek sam za, dobro i loše, zašto ne".
Dobro i hvalevrijedno u Hrvata istaći, lošem i nepriličnom
ne priklanjati se i ne podržavati pod svaku cijenu.
domobran.prkos.com
(Autor: Mile Boban) NASLOVNICA
HRVATSKA I USTAŠTVO (25)
Ustanovilo se je, da čim je više ljudi bilo obješeno radi veze sa Janka Pustom, sve više ih se javljalo na mjesta obješenih ,kaže gen. Drainanin.
Do sada iznešenim opisima tko je pratio, mogao je ustanoviti da poslije atentata na Stjepana Radića i hrvatske zastupnike 1928. god., i uspostavom siječanjske diktature iz 1929. god.,beogradska čaršija sa kraljem Karadjordjevićem sve više i više ugnjetava, tlači i terorizira hrvatski narod. Osnutkom Ustaškog Pokreta u siječnju 1929. godine se nikako nije moglo ustanoviti niti predvidjeti šta će ovaj sve napraviti za sljedećih desetak godina. Sa sigurnošću se može mirne duše danas reći to, da je srpski kralj, i Srbi općenito, smatrao Hrvate kao ravnopravnim narodom unutar novostvorene države SHS, i da nije vršio razna nasilja, batinanja, mučenja i ubijanja Hrvata, osnovani Ustaški Pokret nebi imao podloge niti korijena za napredovanje. U svojoj osnovnoj mašti bi venio dok konačno se ne bi i osušio. Kako Srbi nas Hrvate nisu smatrali narodom nego jednim "plemenom" koji se mora utopiti u srpstvo, Ustaški Pokret počima poprimati dimenzije hrvatskog državotvorstva.
SJEĆANJA NA VELJAČU 1935 GODINE
Malo je danas Hrvata koji ne znaju na jedan ili drugi način o zločinu koji se je dogodio 17 veljače 1935 godinu je jednom mirnom i malom hrvatskom selu Sibinj, koji se nalazi zapadno od slavonskog Broda, uz cestu koja vodi prema Zagrebu.
Te nedjelje 17 veljače 1935. godine u Sibinj je došao Mihovil Praškić, župnik u Podcrkavlju, s nekih pedesetak seljaka iz svoje župe. On je od domaćega župnika tražio služenje svete mise što mu je bilo i dopušteno. Nakon svete mise župnik Praškić je sakupljenim seljacima održao politicki govor koji je često bio popraćen uzvicima klicanja Hrvatskoj i dr. Mačeku. Iza toga su nagrnuli srpski žandari, počeli batinati, udarati mirni puk, narod. U tom komešanju i gužvi narod se počeo braniti, što je još više razjarilo srpske žandare te počeli pucati po narodu. Na poprištu tog sukoba ostali su ležati sedam (7) mrtvih i tri (3) ranjena seljaka, a jedan od njih je kasnije umro.
POGINULI SU:
l. Petar Topalović,r.g. 1901. otac troje djece.
2. Ivo Janković, otac četvero djece.
3. Maro Pejić, r.g. 1909. otac troje djece.
4. Ivo Katalinić, r.g. 1905 otac...
5. Ante Perković, r.g 1904, neoženjen.
6. Stjepan Gunčević, r.g. 1897, otac petero djece.
7. Djuka Štimac, r.g. 1909. otac jednog dijeteta.
Vijest o ovome krvavome zločinu se proširila munjevitom brzinom po čitavoj zemlji. Ovim krvavim srpskim zločinom Srbi su po svoj prilici htjeli reći Hrvatima da se oni nemaju čemu nadati raspisanim od 6 veljače izborima koji će se održati 5 svibnja 1935 godine. Poglavnik dr. Ante Pavelic je tada bio u Torinskom zarvoru skupa sa Eugenom Didom Kvaternikom. Oni su zatvoreni za pripremanje i izvršenje atentata na srpskog kralja Aleksandra Karadjordjevića 9 listopada 1934. godine. (Posebno ću se osvrnuti na Marseilleski atentat). Eugen Dido Kvaternik piše u svojim osvrtima da je mnogo razgovarao sa dr. Pavelićem u Toronskom zatvoru i kadkada ga nije moga razumijeti kada je on počeo govorio da se sada treba podržati dr. Vladka Mačeka. Dr. Pavelić je bio drugog mišljenja i ovako komentirao taj raspis: "Srbi su otvorili ventil. Izbori su samo jedna etapa u politici popuštanja. Popuštat će i dalje. Čim jači bude hrvatski pritisak, (Janka Pusta i ustaški logori, moja opaska) tim će više popuštati. Vidiš, kada bi i mogli raditi, sada bi morali mirovati, jer je težište situacije u domovini. Izbori će biti pravi plebisct za hrvatsku državu".
Interesantni su osvrti Dide Kvaternika tih dana u razgovoru sa dr. Pavelićem glede nadolazećih izbora u svibnju mjesecu. Ako je netko imao priliku pročitati romantično ispričani atentat na kralja Aleksandra u knjigi "Lijepa Plavka" koju je Poglavnik napisao u Toronskom zatvoru, tu je mogao doći do zagonetnog i konspirativnog imena Pelvin-a, kojeg ja nisam mogao otkriti dok nisam pročitao u opisima Eugena Dide Kvaternika pravo ime, Ante Godina. Taj Ante Godina je došao iz Zagreba u Toronto po uputama Domovinskih Ustaša da posjeti Poglavnika i pita za savijete glede nadolazećih izbora. " Dr. Pavelić mi je odmah izdiktirao poruku za naše pristaše u domovini time, da se poruka neodgodivo dostavi dr. Mačeku. Poruka je sadržavala ove glavne točke:
l.) Težište borbe je u domovini, a ne u inozemstvu.
2.) Kod izbora treba sudjelovati svim snagama. Beograd
i srpstvo neće imati snage spriječiti postavljanje liste, niti izbore
facificirati.
3.) Potrebno je, da sav narod složno glasuje za listu dr. Mačeka.
4.) Beograd i Srbija morat će pred pritiskom neprestano popuštati.
Eto, šta je do sada postigao Ustaški Pokret.
Nastavlja se.
- U NEDJELJU SVETU, U KUTIJU PETU -
domobran.prkos.com
(Autor: Mile Boban) NASLOVNICA
HRVATSKA I USTAŠTVO (24)
" Mi Hrvati smo skloniji (po)vjerovati strancu i tidjincu, radije nego Hrvatu ". Petar Boban, gabrić, svomu sinu Milanu na Novu Godinu 1973. u San Francisco-u.
Piše: general DRINJANIN (povodom smrti V. Maček)
" OBRANA " br. 18-19, 1964.
- U nedjelju svetu, u kutiju petu -
U mojim djetinjskim moždanima nastao je jedan nemir, koji me prati do dana današnjega. Ne radi se o tome što sam ja mogao misliti o demokraciji u ono vrijeme ili što moram misliti danas. Ono malo znanja što sam mogao imati študirajući s velikim interesom povijest stare Grčke, imperativno mi je govorilo, da razmišljam o tome - kako bi zapravo trebalo uredjivati odnose medju ljudima i onda - odnos ljudi prema državi tj. vlasti. Na moju sreću ili nesreću, uvijek sam nastojao uskladiti nekako ono što sam učio sa onim što sam oko sebe vidio.
Govorio sam sebi, da je to vrlo lijepo kako su stari Grci uredjivali svoju demokraciju, ali kako se može provoditi demokraciju u Ljubuškom, gdje su vlast i država bili srpski žandari, a vrhovna vlast pripadala žandarskom naredniku, kojeg je cijeli Ljubuški zvao Cigo. On je bio Srbijanac, vrlo mrka izgleda i sa crnim brčićima. Imao je i konja, isto tako crnoga, kojega su ljubuška drčulija zvala isto tako Cigo. Tako su ta dva - Cige - zapravo bili strah i trepet Ljubuškog. Konj Cogo je bio obješan, jer kako su rekli seljaci, jeo je previše zobi, a nije orao, za razliku od domaćih kljusina, koji su teško i neprekidno vukli i orali, te pasli ono trave, pa da nije bilo čitavih rojeva muha, koje su ih grizle - mnogi od njih ne bi se od prevelika umora ni micali. Naši kiridžije su imali jače konje, jer su morali ići u Čapljinu na štaciju za tovar svake vrsti robe i za razvažanje po slabim cestama i udaljenim selima. Popularni ljubuški kiridžija Hamdija znao je pred hotelom reći : "Ne bi Cigo tako mahnito i objesno kasao, da je morao dovući pet kvintala iz Čapljine, a ni gazda mu, narednik Cigo, ne bi divljao po ljubuškoj čaršiji i gonio djecu i žene po mahalama, da je jutros tih pet kvintala istovario !"
Može nekome biti i glupo ovo rezoniranje, ali ja ne pišem ono što drugi misle, nego ono što sam ja osjetio, kao bosonogo i pure gladno dijete, čijem su ocu Srbi odbili bubrege godine 1918. i ubila ga u Trebinju, zatukli ga - kao psa - kako se govorilo u Ljubuškom, a onda ga onako izmrcvarena izbacili, na sam Božić, u podrum žandarske kasarne, gdje je osvanuo na Stjepanje (dan iza Božića 26 prosinca, moja opaska, Otporaš) smrznut.
Ja sam sebi postavljao pitanja, a postavljali su ih i sve one male žertve srbijanskog zuluma. Sami smo sebi davali odgovor : Cigu i njegove žandare mogu potamaniti samo naši Radišćani, koji su u vojničkim redovima stupali kroz Ljubiški idući na misu - na Humac.
I sada na Gavranovoj kući čitam plakate : U nedjelju svetu, u kutiju petu ! Nešto se lomilo u meni. Mislio sam na mog pokojnog oca i na izgladnjelu moju braću i sestre, koji su dijelili gorku sudbinu ljubuškog krša i dugi niz godina nisu se ni kruha pošteno najeli. Mnogi su naši seljani pravili hruh iz "sirka" od čega su se u bolja vremena pravile metle, a država je zaradjivala na našem duhanu teške milijune i, da nije bilo šverca i fratara, koji su spašavali hrvatsku djecu odpremajući ih u gornje hrvatske krajeve, moja bi generacija bila potpuno krepala (izvorno tako stoji, moja opaska) od gladi. Pekla me je savjest, jer sam ipak u Napredkovom konviktu bio sit, dok su moji nekada željeli i grumen pure, a nekada je trebalo kilometrima ići za bokal vode. Cigin se je Cigo propinjao na zadnje noge od bijesa, a Ljubušaci u znoju i krvi plaćali svoj danak Jugoslaviji. Oba su Cige isli obijesno kroz Ljubuški, a izgladnjeli i pokunjeni Ljubušaci pitali se : dokle će ovo trajati ?
Radić je bio ne sumnjivi vodja hrvatskog sela i čitavoga hrvatskog naroda. Poneki gradjanin ili student spominjao je i Trumbića i njegov federalizam, a poneki musliman je govorio o Ocu Domovine A. Starčeviću, (vjerojatno zato što je Otac domovine Ante Starčević u svoje vrijeme rekao da su najplemenitije hrvatske krvi upravo bosanski muslimani, moja opaska) koji je davao jasne dimenzije onome pojmu, kojega smo mi zvali "naštvo". Ali, narod je za Radića, a Radić je za hrvatsku seljačku Republiku. I sada sam se pitao : kako ćemo se riješiti Cige i njegovih žandara, a kako ciganske dinastije Karadjordjevića ?
U nedjelju svetu, u kutiju petu !- glasila je parola. Ja u nju nisam vjerovao ni tada, i ne vjerujem danas. Čovječiji se život sastoji iz mnogo malih dogadjaja. Ja se nisam kroz čitav život mogao osloboditi pomisli na razmrskano i smrznuto tijelo moga dobroga oca. Pa kad bi i htio nisam to mogao, jer me je cijeli Ljubuški na to podsjećao. Dobri Edhem M., koji je imao pokraj osnovne škole obućarsku radnju, znao me je pogladati po glavi i reći : "Je li, mali, ti si Ljube Luburića sin?" Znao mi je dati dinar za "štrucu" kruha, jer je znao, da je nekada moćna obitelj Luburića bila uništena i rastjerana. Stari Hasanaga Gujić bio je namještenik kod djeda mi pok. Franje, i znao mi je reći : "Eto, sinko, takav zemen došao". Ja sam mnogo razmišljao - kakav je to "zemen" i zašto je došao, ali sam i postavljao konzekventno pitanje : kada će se - privrnuti - taj zemen, i kako će se to napraviti, i tko će to napraviti? Prema mojem mišljenju to je trebao biti Stipica Radić. Ali kako?
Kada bi svi Ljubušaci stavili gumenu kuglicu u - petu kutiju, i onda ostaje Cigo. Stariji su govorili o tome, kako se presipaju kuglice iz jedne kutije u drugu, pa ljudi protestiraju, a onda, zna se, degenak i bajbuk, (bajbok, zatvor, tamnica, mo, Otporaš) kako se zvalo zatvor u ona vremena.
Tako se u mome mozgu izgradjivala veoma primitivna ideja o politici i demokraciji. Radić bi trebao povesti Radišćane i ubiti Cigu i njegove žandare, stvoriti našu vlastitu Republiku i nju voditi "kako Bog zapovida". -Tako je onda trebalo pošteno platiti naš duhan- kako je to fra Dominik Mandić uvijek zahtijevao, i onda eto Hamdiji posla, da sa kiridžijama dovuče kukuruz iz Čapljine, a zob dati konjima koji oru i vuku kola.
Radić nam je izgledao kao jedno nadnaravno biće., koje se ne bavi ljudskim stvarima, nego kao da je došao na zemlju zato, da hrvatskim seljacima kaže, da su i oni ljudi, da su i oni Hrvati, i da imaju kao i svi drugi pravo na svoju Republiku. Ja sam sam sebi dočaravao Radića, kao nešto mističnoga, kao nešto slično kreaturima iz grčke mitologije. Ali dogodilo se je, da je stvarnost bila i previše kruta. Tako sam mome profesoru povijesti u trećem razredu gimnazije rekao, da mi se sve to dopada, ali da ne vjerujem, pa čak ni u samoga Zeusa. Uistinu, povijest me je zanimala, a ako sam nekada "šepao" u nekim predmetima ili su me neki profesori proganjali radi moga hrvatstva, iz povijesti sam uvijek imao dobre ocjene i, zahvaljujući interesu za povijet, počeo sam istraživati povijesnu istinu moga vlastitoga hrvatskoga naroda, što me je opet dovelo do spoznaje - da se za slobodu treba boriti s oružjem u ruci.
Dok sam gledao sve to, i kutiju - petu, i moj Ljubuški, i narednika Cigu, mnoge su se misli ukrstale u mojoj glavi. Otrčao sam kući, ostavio školske knjige i odlučio poći tamo kuda bude išao pok. Stipica, da ga čujem i vidim, te da ga upitam - kako on misli riješiti pitanje Cige i ljubuških žandara? Cijelo to vrijeme pratio me je lik mog dobrog oca. Kao da me je opiminjao, da se čuvam i ne doživim njegovu sudbinu. (Doživio si ju skoro sličnu 42 godine kasnije, kada te je Hrvat po naređenju istog srpskojugoslavenskog neprijatelja okrutno ubio u tvojoj vlastitoj kući 20 travnja 1969., mo, Otpotaš.)
Put me je doveo u zadnje selo ljubuškog kotara, u Veliku Goricu kraj Imotskog.
(Uzvišeni čitatelji, ako pomno pratite malo poduži uvod generala Drinjanina i opis njegova mladenačkog života, moći ćemo kamokud bolje razumijeti čašu koja se puni hrvatskog GNJEVA. Njegovi opisi "Prigodom smrti Vladka Mačeka" će mnogima pojasniti mnoge stvari. Ove opise ili nastavke: Povodom smrti V. Mačeka mogu se mirne duše nazvati: OD LJUBUSKOG DO JANKA PUSTE. Otporaš)
Nastavlja se.
colonia.tino 13.05.2009 23:29
Slažem se dragi kolega, nije bilo lako, i danas to još uvijek nije, uvesti demokraciju u neke djelove na nekada povijesnom teritoriju Hrvatske. Hrvatska je dugo bila pod okupacijom i narod je naravno pronašao svoje lidere, u prvom trenutku Starčević, zatim Radić, pa tek Tuđman je uspio donekle ostvarti ono što je Luburić u emigraciji i govorio, " izmirenje sinova ustaša i partizana "...
Domobran 14.05.2009 00:25 h
colonia.tino. Slažem se što ste rekli. Istina je da smo uvijek tražili načina/salamet kako poboljšati u ona vremena našu hrvatsku situaciju. Vrijeme dolazi i odlazi i mi mladji, a uvijek će biti mladji, znamo samo ono i onoliko koliko nam se je pričalo i što smo u "školama" naučili. O tome general Drinjanin i piše u svojim uspomenama povodom smrti dr. Vladka Mačeka. Sve što bih želio je to: da uvaženi čitatelji prate, bilježe sve ono što misle da je točno ili nije, što su znali i što nisu znali, te na koncu njegovih, generala Drinjanina, opisa stvore sliku onakovu kako to uzvišeni čitatelji sami uvide kako je došlo do onoga što je došlo i dali je uopće moralo doći do toga što je došlo.
RADIĆ NIJE RAZUMIO PROBLEMA BOSNE I HERCEGOVINE
domobran.prkos.com
(Autor: Mile Boban) NASLOVNICA
HRVATSKA I USTAŠTVO (23)
Oni koji bi htjeli, svoj bivši ustaško partizanski rat prosljediti medju našim hrvatskim sinovima, su izdajnici hrvatske stvari, kaže gen. Drinjanin u svojem poznatom govoru Hrvatima prigodom Desetog Travnja 1968. godine.
Piše: general DRINJANIN (povodom smrti V. Mačeka)
" OBRANA " br. 15,16,17 1964.
"CROATIAN GANDHI" - STJEPAN RADIĆ (drugi (2) dio)
RADIĆ NIJE RAZUMIO PROBLEMA B i H.
Djelatna politika za mene je počela u mojoj jedanaestoj godini kada sam stigao u Mostar "na škole". Mostarska gimnazija odgojila je mnogo ustaških pukovnika, partizanskih komesara i četničkih vojvoda.
Nekoliko maldih djaka (koji su bili u sjevernoj Hrvatskoj, kako smo mi zvali krajeve preko Save) i to od onih, koje je fra Didak Buntić odveo u Slavoniju i Zagreb, da u Hercegovini ne umru od gladi nakon rata, govorili su nam već o idejama Oca Domovine Dra. Ante Starčevića. Oni su bili s nama u Napredkovu konviktu. Istina, mi smo bili smatrani "klerikalcima", jer smo bili u katoličkim organizacijama Domagoj, Orao i kasnije Križari. Bilo je i Sokola, i njih se smatralo pristašama Radića. Klerikalci su bili pristaše fra. Dominika Mandića. Zvali su nas "popovskom strankom" a ne fratarskom, iako je fra Dominik Mandić bio fratar. Nisu se slagali ni Domagojci sa Orlašima, ali to je bila stvar "seniora" u Zagrebu, dok smo mi u Mostaru bili u isto vrijeme članovi i Orla i Domagoja. Mi smo osjećali Orjunu, Jugosokol, Skaute, batine istih i policije, pritisak srpskih profesora i svega onoga, što smo nazivali "gačani" tj. duh Gacka i Nevesinja. Zato medju nama Hrvatima i nije bilo velikih razlika i jednako smo se osjećali. Mi smo već bili u bojnom rovu, hrvatskom, naprama onom srpskom. Čekali smo samo da narastemo, da možemo uzeti oružje u ruke. I onda je cilj bio jasan : Hrvatska Država. Sve drugo je bilo sporedno.
U tim prilikama je došao u Mostar pokojni Radić. Mi smo bili valjda u drugom-trećem razredu, kada iznenada začusmo gromki glas : živio Radić, živila Republika, živila sloboda.....
Hrvatska Glazba iz Mostara svirala je još Hrvatska nij' propala...Savo Prnjat, šuster iz Nevesinja, koji se je dao zvati "gospodin profesor Prnjatović" bio je "profesor gimnastike". Bjesnio je kao lud, pjesna (po svoj prilici pjena, moja opaska) mu je na usta navaljivala i bacao sline na metar, psujući nas što smo sa prozora počeli mahati i uzvraćati : živio Radić, živila Hrvatska. Nastala je gužva, i u toj gužvi nas smo trojica "napredkovaca" i mislim sin trgovca Jurkovića, vanjski djak, skočili kroz prozor i uhvatismo ogromnu povorku, koja se kretala prema Rondou, Korzu, širokom ulicom, koja se tada zvala Šetalište Vojvode Mišića, a danas se zove, valjda, šetalištem kojega druga komesara.
Izgled Rondoa, kako se zvao centar čitavog šetališta i gdje su se održavali zborovi, svirale muzike i mladež šetala i "kahvenisala", bio je veličanstven. Sve puno naroda, barjaka, veselja. Govoriti će Radić.
Dok smo se mi gurali kroz ogromne mase naroda prema govornici opazismo najednom jednu veliku grupu "mostarskih begova" kako živo komentira nešto i ostavlja mjesto zborovanja. Čuju se komentari : bruka brate, bruka golema...Zar nama ovako po Bogu braćo...."valaj i bilaj" neće mene više viditi....Vidimo popularnog Dervu Hadžiomana, kako odvraća ljude, da ne idu. Pristižu braća Smoljani, to jest Bariša i brat mu, ali "begovi" odoše.
Kasnije smo saznali da je Radić otvorio zbor sa riečima : Hvaljen Isus hrvatski narode. Tada se je ta velika grupa mostarskih muslimana, sigurno najistaknutiji dio trgovaca, zanatlija, činovnika i uopće gradjana, u krasnim nošnjama u čakširama, (ne volim ovu riječ "čakšire", mo, Otporaš) prslucima, svilenim košuljama i fesovima, osjetila pogodjena, jer da nisu bili smatrani dijelom hrvatskog naroda, kao što su bili smatrani katolici. To je bila strašna pljuska za sve "naše". ( Pošto Tito nije bio vjernik, niti je vjerovao u Boga niti u Alaha. Sve je udjuture zvao "druže", moja opaska). Naši su bili, kako se zna katolici i muslimani, dok se je sve bez razlike pravoslavce smatralo Srbima i nazivalo "vlasima".
Ja sam se sjetio mojeg Ljubuškog, mahale Žabljaka i Gožulja, gdje smo stoljećima živili Hrvati katolici i muslimani, kao "naši". Od onoga časa sam rekao : mene nece voditi Stipica....
U NEDJELJU SVETU, U KUTIJU PETU
Nemogu se sjetiti da li smo išli na uskrsne praznike ili na ferije. Ali kada smo drndajući na ogromnim teretnim kolima ulazili u Ljubuški, vidio sam plakate : "u nedjelju svetu, u kutiju petu". Jasno je bilo, da je to Radićeva stranka. Istina postajala je na papiru i Radikalna stranka, za koju su glasali Srbi braća Vitkovići i nekoliko drugih uljeza činovnika i žandara, te i neke druge stranke, ali je cijeli Ljubuški, grad i kotar, bio za Radića. Biti Radićevac znacilo je biti Hrvat i obratno. Hercegovina je bila takova za Radića, Mačeka i za Poglavnika. Ona je i danas takova, pogotovu na selu.
Nastavlja se.
Objavljeno: 13.05.2009. u 13:34h
Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 1263
"CROATIAN GANGHI" - STJEPAN RADIĆ (prvi (1) dio
domobran.prkos.com
(Autor: Mile Boban) NASLOVNICA
HRVATSKA I USTAŠTVO (22)
" Oni su naši neprijatelji, ali jabuke su njihove " Jure Francetić dvojici ustaša koji su brali komunističke jabuke.
Kako sam najavio da ću nastaviti sa opisima generala Drinjanina iz 1964-5. godine povodom smrti dra. Vladka Mačeka koji je umro u Washimgtonu 1964. godine. Dakle, evo tih opisa koji počimaju sa Stjepanom Radić.
Piše: general DRINJANIN, (povodom smrti V. Mačeka)
" OBRANA " br. 15-16-17, srpanj,kolovoz, rujan 1964 godine.
PRIGODOM SMRTI VLADKA MAČEKA.
Nekoliko osobnih uspomena na Stjepana Radića, Dr. Vladka Mačeka i Dra. Juru Krnjevića.
Radić i Maček su mrtvi. Dr. Juraj Krnjević je živ. Prema tome ovi redci nisu neki nekrolog. Nisam bio ni njihov prijatelj, ni politički sljebenik, a nisam ni profesionalni novinar, pa da po kronološkoj dužnosti pišem nekrologe. Htio sam zapravo prigodom smrti Dra. Vladka Mačeka, Predsjednika Hrvatske Seljačke Stranke napisati nekoliko riječi. Zatim sam povezao neke male uspomene i jedini osobni kontakt sa pokojnim Stjepanom Radićem i tako došao i do nasljednika Radićeva i Mačekova, dra. Juraja Krnjevića. Tako sam odlučio napisati neke male uspomene na svu trojicu, jer su sva trojica jedne politike i predstavljaju jednu nit hrvatskog političkog života. Ta nit se proteže i u budućnost. I meni kao hrvatskom generalu nije svejedno šta će se napisati, reći ili misliti o ovoj trojici ljudi u krugu malih i mladih hrvatskih ljudi, budući boraca za hrvatsku državnost i slobodu. Nije mi niti svejedno šta će, recimo, Dr. Juraj Krnjević, kao hrvatski političar i predsjednik jedne državotvorne stranke, kao sadanji HSS., reći o jednom hrvatskom generalu, koji je za vrijeme rata imao nezahvalnu dužnost, da je morao uhititi i kroz četeri godine rata čuvati Dra. Vladka Mačeka. Stalo mi je i do toga što će misliti mladi hrvatski vojnici o jednom generalu, koji je bio tamničarom Dru. Vladku Mačeku.
Više je hrvatskih, srpskih, komunističkih a i stranih novina pisalo o činjenici, da je Dr. Vladko Maček bio zatočen u Jasenovcu, a narodni zastupnik HSS-a Dr. Ivan Pernar u jednom članku insinuira čak i to, da je Maček umro od posljedica svog zatočenja. Svakako će se meni nastojati prisiti uloga tamničara, koji je zatvorio, zatočio i bdio nad životom čovjeka, kojega je nekada hrvatski narod smatrao svojim vodjom i kojega još uvijek mnogi i mrtva sliede, njega, njegove ideje, njegovu stranku i njegova nasljednika, slično kao što se je dogadjalo sa idejama, osobom i organizacijom Dra. Ante Pavelića, Poglavnika Ustaškog Pokreta.
Naprama ulozi tamničara, koja je djelomično istinita, stoji i druga strana a to je, da sam u četiri navrata spasao Dra. Vladka Mačeka od gorega zla, a to je, da ga na jedan ili drugi način otmu ljudi njmačkog Abwehra (obavještajna služba njemačkog Wermachta), da ga ubiju neodgovorne ustače na svoj račun, da ga otmu partizani i odvedu u šumu (kao što su Tina Ujevića, moja opaska), gdje bi ga kako se reklo "vodali po šumi kao medvjeda na lancu" i da ga otme jedna grupa problematičnih pristaša, koji su gajili nadu, da bi pomoću zapadnih saveznika i domobranstava preuzeli vlast u ime Dra. Mačeka.
Stoji, djelomično činjenica, da sam prema nalogu starijih uhitio Dra. Vladka Mačeka, i kako je on sam kao čovjek duhovit i vesele ćudi rekao, nosao kao mačka mačiće s jednog mjesta na drugo, ne zato da ga mučimo i ubijemo, nego zato, da ga spasimo od gorega zla: da padne u ruke Nijemaca, četnika, partizana ili neodgovornih elemenata. Na kraju on je sam tražio pojačanje svoje straže, jer mu je ona bila najjača garancija i jer je zaista bio uvjeren, da mu ustaška Hrvatska ne će oduzeti život. Od onoga časa kada sam ga morao uhititi do onoga časa, kada se je sa Poglavnikom prijateljski šalio na Tuškancu i pitao Poglavnika: "zakaj si me zaprl", prošlo je mnogo toga, što bi Dr. Pernar morao znati, a da bi danas, nakon smrti Dra. Mačeka samo tako olako rekao, da je isti u dubokoj starosti umro od posljedica svoga tamnovanja u Jasenovcu. Istina je drugačija, i istu ćemo iznieti. Tu je obitelj dra. Mačeka, kao i mnogobrojni preživjeli svjedoci dogadjaja, koji će mnogo toga moći potvrditi.
Rekli smo da ćemo reći istinu. To ne znači da ćemo pisati "liepo" ili "ružno", nego da ćemo reći istinu. Naravno uvijek imajući u vidu, da hrvatske borce interesira ono bitno, što je vriedno zabilježiti za hrvatsku povjest, dočim male, ljudske stvari i stvarčice, treba velikodušno zaboraviti. Nije to prema onoj, da o mrtvima treba pisati (iako na to mislimo) dobro ili ništa, nego se radi o tome da se kaže istina, gola, metafizička istina, a da se nikoga ne uvriedi, njega, niti njegove ideje. Zapravo povjest jednog političkog čovjeka se može pisati tek nak njegove smrti. Ono za života je sve politika. Nakon smrti ostaje na jednoj strani hrpa kostiju, kojima se ne smije osvećivati, a sa druge strane ostaje duh i djela, a o ovima ne možemo suditi mi, koji smo bili politički protivnici osobe, ideja i organizacije Dra. Vladka Mačeka. Sud će donositi narod, povjest i u zadnjoj istanci Bog.
Ja nisam bio kao dijete pristaša Radića, kao hrvatski revolucionarac i ustaški borac nisam bio pristaša Mačeka i danas kao hrv. general nisam pristaša one stranke, kojoj stoji na čelu Dr. Juraj Krnjević. Prema tome ne mogu niti očekivati od te stranke i njenih ljudi niti neke svjedodžbe rodoljublja, niti tražim hladovinu pod debelim stablom političkog oportunizma. Nisu mi takove svjedodžbe dali ni stranka ni ljudi, koje sam kroz djetinstvo, mladenačko i zrelo muževno doba sliedio, pa začto bi to očekivao od onih, koje sam politički pobijao i kao predstavnik vlasti progonio.
Idući nastavak "CROATIAN GANDI"
Godine 1934, 28 rujna - Ubijen je u Karlovim Varima ( Česka ) ustaški krilnik Stjepan Dujić.
Objavljeno: 12.05.2009. u 16:43h
Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 1047
colonia.tino 12.05.2009 18:56 h
Da, prema nekim izvorima Maček je bio zatočen između ostaloga i u stanu Vjekoslava Luburića, smatram da ga je ustaška Hrvatska htjela zaista i za stvarno likvidirati, da bi to učinili odmah i bez velike pompe, ne bi se čekalo i odugovlačilo. Kao što ni ustaše ni komunisti nisu imali razloga voljeti Kraljevinu Jugoslaviju, tako isto ni hss-ovci i emigranti nisu imali razloga voljeti Titovu Jugoslaviju, iako su se razlikovali u ideji, ponajprije u svom državotvorstvu.
Domobran 12.05.2009 21:59 h
broke. Ne bih želio izlićati pred rudo, kako se to kod nas kaže za one koji se prerano požure za nešto. Samo pratite sljedeće opise i sve će svima biti jasno; kako je došlo i zašto je došlo do Jasenovca i dali je Jasenovac postojao onakav i bio onakav kakvog ga je hrvatska neprijateljska promodžbena mašinerija prikazala. Od prvog pa do zadnjega opisa treba pomno pratiti, bilješke uzimati, i na koncu otkriti tu zagonetku o Jasenovcu da je Jasenovac bio i ostao kao mjesto, grad, naselje Jasenovac, a ne kao neko poprište egzekucija.
Gracena13 12.05.2009 22:55 h
citat:
"Oni su naši neprijatelji, ali jabuke su njihove " Jure Francetić dvojici ustaša koji su brali komunističke jabuke.
Razborit zaključak.
Točno da je Jasenovac bio i ostao kao mjesto. No, ne može se zanemariti činjenica da je u logoru počinjen zločin
nad većim brojem nedužnih ljudskih bića za vrijeme vladavine NDH, i po prispjeću u nadležnost partizanskih jedinica nakon sloma države NDH-a.
I jedni i drugi su u logoru spomenutom izvršavali neprilična djela. Poželjno je da se konačno omogući povjesničarima da na temelju vjerodostojnih dokaza donesu točnu procjenu o broju žrtava . I ne isključivo samo jedne, nego i druge strane .
Domobran 13.05.2009 01:46 h
gracena13. Ne ulazeći u istinost ili neistinost svega što se je do sada reklo o Jasenovcu, a rekolo se je toga dosta. Sa sigurnošću se može reći da se do sada ništa rečenog nije iznijelo niti uzimalo u obzir ni sa jedne ni sa druge strane o Jasenovcu što je rekao ili napisao hrvatski general Drinjanin, Vjekoslav Maks Luburić. Zato se treba pomno pratiti sljedeća opisivanja "Ustaštva" koje će vjerno, istinito i točno donositi i iznositi ono što je general Drinjanin pisao povodom smrti dr. Vladka Mačeka 1964-1965. godine. Gracena, ta opisivanja su vrlo važna i sa povijesne i sa ideološke, tj. ustaške strane. Zašto? Zato što ih je pisao glavom i petom Maks Luburić, taj isti Maks Luburić kojemu se svi zli Jasenovca pripisuju. Pozdrav, Otporaš.
NEZAVALNA ULOGA ČUVARA DR. MAČEKA (drugi (2) dio.
domobran.prkos.com
(Autor: Mile Boban) NASLOVNICA
HRVATSKA I USTAŠTVO (40)
Nisam toliko pametan da bih uvijek znao koliko vrijedim. Zato uvijek trebam biti svijestan i znati da sam rodjen u Hrvatskoj i da pripadam Hrvatskoj!
Piše: general DRINJANIN (povodom smrti V. Mačeka)
"OBRANA" br. 27 1965. godine
NEZAHVALNA ULOGA ČUVARA Dr. MAČEKA (drugi (2) dio)
Nadjene su velike količine sukna, koje je služilo za pravljenje odora "Zaštite", kao i drugog pribora, remenja itd. Jedino što nismo upotrebljavali bili su "škrlaki".
Kada sam bio pozvan da uhitim dra. Mašeka i da, po cijenu moga života, pobrinem se za njegove interniranje, u kojemu se dru. V. Mašeku ništa nije smjelo dogoditi, izvršio sam zapovjed "bez predomišljanja".
(Ovdje ću podsjetiti kolegicu GN broken da sada prati ono što ju je zanimalo o internaciji dr. Mačeka, u njezinu komentaru od 12 svibnja, moja opaska).
Dok smo se vozili u samovozima prema Kupincu - razmišljao sam i pravio usporedbe. Koliko se sjećam, preda mnom su bila tri problema:
1 -- Kuda odvesti dra. V. Mačeka i kako se brinuti, da mu se ništa ne dogodi, da se ne zna dgje je i da ne može nitko k njemu. (Poštovani GN i kolege, ruku na srce: koliko vas/nas je znalo za ovo što žete sada imati priliku pročitati? Sebe isključujem, jer sam ja znao o tome ima skoro pola stolježa. A vi!? Niste znali i zna se zašto niste znali. Zato, molim lijepo, pratite od sada ako niste imali priliku pratiti do sada. Vidjet ćete šta čovjek/osoba kojemu se sve to pripisuje, piše, iz prve ruke, i rekao bih da ne laže, jer, on je ovo pisao ni pune četiri (4) godine prije svoje smrti. Dakle, nije imao priliku ništa oduzimati niti dodavati niti uljepšavati, moja opaska, Otporaš) Oko Kupinca su bili počeli obilaziti ne samo predstavnici HSS-e, nego i njemački agenti (Abwehr), tajna služba Wehrmachta, pa i neki viši domobranski časnici, a svakako, prema povjerljivim obavjestima, i komunisti, koji su namjeravali ubiti dra. V. Mačeka, da bi onda krivnju bacili na ustaše, i to iskoristili u svoje svrhe. Još veći problem bili su neki domaći ustaše, iz naše radikalne grupe u vrijeme ilegalnog rada, koji su željeli osvetu za sve progone i dobivene batine sa strane banovonskih organa. A Poglavnik mi je izročito tada rekao: da jamčim mojim životom i čašću, da se Mačeku neće ništa dogoditi i da on neće imati prigodu bilo što učiniti.
2 -- Postojao je ipak za mene jedan moralni problem. Bio sam vojnik i revolucionarac, svjestan, da i nezahvalne uloge u korist države treba vršiti s istim veseljem, kao i svaku drugu funkciju. Pa ipak mi se nije svidjala uloga, da bilo kome budem stražar. U dugom nizu godina našega ilegalnog života i progona - svi smo mi zamrzili ne samo jugoslavensko redarstvo, nego i t.zv. policije u cijelome svijetu. (Ovdje nadodajem da sam sve do osnutka Hrvatske Države 1991. godine, osobno bio žrtva svih policija onih zemalja u kojima sam živio, pa i dalje. Putovanja su mi bila zabranjena i ograničena. Nadzor je bio nad mnom, ne za neka krivična djela, jer ih nisam imao, nego samo i jednostavno zato što sam na sebi imao dva (2) žiga: (1) antijugoslaven te (2) antikomunista, što je i jedno i drugo značilo: borba protiv Jugoslavije, što je Beogradu uveliko smetalo i pritiske vršili na dotične zemlje da me se progoni, moja opaska, Otporaš) Jasno nam je bilo, da su redarstva potrebna, jasno nam je bilo, da treba uhićene odmetnike internirati, kao što su i nas internirali i proganjali. Bio sam i za to, da se strijelja uhićene odmetnike s oružjem u ruci, kao što su i nas strijeljali i vješali. Pored svega toga, redarstvena je uloga nesimpatična, i kasnije sam se uvjerio, da su tako mislili većina uglednih ustaških prvoboraca, koji su stajali na čelu raznih redarstvenih institucija. Pa dok se radilo o običnim odmetnicima, a to je još nekako išlo. A sada - slučaj Mačeka - bio je ipak drugačiji i veoma poseban. Nisam se nikako mogao osloboditi onoga sjećanja, kada sam kao dješarac htio braniti Mačeka, da ga Srbi ne ubiju.
3 -- Imao sam osjećaj neke vrsti povijesne odgovornosti. Već kao gimnazijalac bio sam dobar poznavaoc hrvatske povijesti, pa sam u trećem razredu gimnazije došao u sukob s prof. Kostom Leovcem, koga je vrag negdje iz Niša doveo u hrvatski Mostar, da nama, na našoj djedovini, tumači - kako uopće nemamo svoje povijesti, i da je sa pogibijom kralja Petra Svačića (1097 god.) završila naša historija, (ovdje moram nadodati sta je rekao general JNA Kosta Nadj u zagrebačkom Vjesniku od 6 svibnja 1981 jodine:"...Mi (komunisti/jugoslaveni ili Srbi, moja opaska) moramo mnogo više viditi računa i tko i kako nam odgaja omladinu". To je upravo to o čemu general Drinjanin ovdje govori, moja opaska), te da je od 1102 god., t.j. od - pacta konventa - sve čisto robstvo, iz kojeg su nas Srbi oslobodili godine 1918. Da nije bilo fra. Dominika Mandića, koji je hrvatske djake spašavao, bio bih vec tada isključen iz gimnazije.
Svi smo mi Matiju Gubca, seljačkog vodju za stare pravice, neogranično poštivali. Ali što tek da kažemo o Zagorcima i Podravcima, koji su s nama bili na Janka Pusti, i kjoi su gledali u Gubcu jedan legendarni lik, za njih najkonkretniji i najjasniji pojam. Za mnoge od njih hrvatska povijest počinje s Matijom Gubcem, a Radića i Mačeka su stavljali uz bok Gubca. Za njih čak ni Ban Jelačić nije bio dostojan u usporedbi s Matijom Gubcem, krunjena s usijanom krunom, na Markovu Trgu - prelazio je na ubijenog Radića i zatvaranoga V. Mačeka. Svi su progonjeni uvijek bili u širim narodnim slojevima okruženi legendom i živili su izvan vremena i prostora, u narodnoj predaji.
I dok sam sjedio kraj dra. V. Mačeka u mojim kolima, na odlasku iz njegovog Kupinca započeo sam razgovor o legendarnom Gubcu i njegovim utjecaju na hrvatsko seljastvo.
(Slijedi: NJEMAČKO ODLIKOVANJE i po Hitleru poklonjeni revolver na noćnom ormariću dra. Mačeka.
xxx
Nastavlja se.
Objavljeno: 28.05.2009. u 03:21h
Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 1325
Delivuk 16.11.2011 04:47 h
general Drinjanin. Sva šteta što još nisi živ da nam i danas daješ lekcije kako se Rvacka čuva.
HITLEROV REVOLVER NA NOĆNOM ORMARU DRA. V. MAČEKA
domobran.prkos.com
(Autor: Mile Boban) NASLOVNICA
HRVATSKA I USTAŠTVO (41)
Mnogo puta smo rekli, da nam je teško govoriti i pisati istinu. Sada velimo: teško nam je već više šutjeti. U pohodu za slobodu, idemo sa Istinom, kaže general Drinjanin.
Piše: general DRINJANIN (povodom smrti V. Mačeka)
" OBRANA " br. 28 1965 godine
Njemačko odlikovanje i po Hitleru poklonjeni revolver na noćnom ormariću dra. V. Mačeka.
Dugi niz godina emigrantskog života, te izvanredne prilike u kojima sam živio tako rekuć od najranijeg djetinstva - naučile su me, da se u životu ne treba nikad i ničemu previše čuditi. Sjećam se, da je jednom Poglavnik, kada nas je došao posjetiti na Janka Pustu, dao jednu dobru definiciju normalnih i abnormalnih stvari, te ludi i pametni ljudi. Kad su se, naime, neki tužili da je Kopčinović ("pobočnik Siniša") lud, jer je činio stvari, koje jedan normalan čovjek ne čini, Poglavnik je rekao: " Pa jest, izgleda malo lud, ali drugi, koji nas posmatraju, to isto tvrde za nas, jer sasma normalni ljudi bave se unosnijim poslovima, zaradjuju, vesele se i odmaraju se, a mi, koji se bavimo ovakovim poslovima, ne možemo biti drugo nego abnormalni!"
Ta je definicija meni mnogo puta pomogla snaći se medju ljudima i djelima, koja nisu uvijek izgledala podpuno normalnim. A kada je negdje doza "abnormalnosti" bila prevelika, onda smo znali i ne znam zašto, reći: nemoj pretjeravati (u šali se reklo "prijećeravati").
Stigli smo u Kupinec s jednom kolonom ustaša Narodne i Obrambene službe, te, prema unaprijed predvidjenom planu, osigurali okolicu, opkolili Mačekov dvor i zvali na vrata. Bila je rana zora, svi su još spavali, osim našeg tajnog kolaboratora, koji je obavljao diskretnu nadzornu službu i dao nam nacrt Mačekova dvora i imanja. On nas je čekao. (Ovdje treba istaknuti da je ta mlada NDH odmah počela temeljiti funcionirati, moja opsaka.)
Nastalo je bilo u kući komešanje i na kraju su nam otvorili. Predstavio sam se i rekao, da dolazim s pismenim nalogom od zapovjednika Ustaške Nadzorne Službe i Glavnog ravnatelja za javni red i sugurnost, Eugena Kvaternika. Nakon kraćeg vremena uveli su me u sobu, gdje je spavao dr. V. Maček. Njemu sam se predstavio i pokazao mu pismeni nalog.
U istom je stajalo, da se ima pretresti dom dra. V. Mačeka, u potrazi za eventualnim tajnim spisima, te da se, po odredbi Poglavnika, daje nalog za internaciju dra. V. Mačeka, koji trebam ja osobno sprovesti u djelo.
Sada počima iznenadjenje. Najprije zato, jer medju prvim riječima, koje je izrekao dr. V. Maček, bile su - da nas je očekivao. I drugo, veliko iznenadjenje, na njegovom noćnom ormariću, na lijevoj strani kreveta, bila je jedna otvorena škatulja, u kojoj se vidjelo jedno blistavo njemačko odlikovanje sa vrpcom. To je bilo jedno od onih povećih odlikovanja, koje se na širokoj vrpci vješalo oko vrata ministara i drugih važnih osoba. Pa ne samo da sada ne znam kakve je vrsti bilo to odlikovanje, nego ni onda se nisam podrobnije zanimao.
Kraj spomenute škutulje bila je jedna druga, isto tako otvorena škatulja i u njoj jedan "Walter" revolver! Na škatulji i na revolveru bilo je urezano, da mu je to poklonio njemački Fuhrer, u ime prijateljstva prema njemačkom Reichu, ili nešto slično. Bilo je spominjano ime Goering-a, nu ne znam dali je to bila fabrikacija Herman Georing, ili mu je to marsal Goering, kao veliki prijatelj Jugoslavije, na poklon dao. (Nije se tome čuditi. Hitler je imao veliki razlog poklonuti dru. Vladku Mačeku i značajniji poklon od jednog "Walter" revolvera zbog njegova sudjelovanja u pristupu srpske kraljevske vlade Trojnom Paktu: BERLIN, RIM TOKIO 25 ožujka 1941., kojim činom se je htjela spasiti Jugoslavija i sa Hitlerove i sa Mačekove strane, mo. Otporaš.)
(dozvolite mi ovdje navesti šta o tom "revolveru poklonu" kaže Marko Marković u svojoj knjigi " JURE I BOBAN, Povijest Crne Legije", str. 34., Otporaš)
.." Treba podsjetiti da je Madjarska četiri mjeseca prije njemačkog napada na Beograd s Jugoslavijom sklopila Ugovor o trajnom prijateljstvu, a Hitler ju je prisiljavao da sudjeluje u napadu na svog južnog susjeda, za uzvrat joj nudeći teretorijalne ustupke. Pod njemačkim pritiskom Madjari su se morali predomisliti. Na sjednici vlade 1 travnja 1941. odlučili su napasti Jugoslaviju. Formalni izgovor našli su u očekivanju da će se napadom Njemačke na Jugoslaviju Hrvatska odcijepiti i da tim činom Jugoslavija prestaje postojati, a time prestaje važiti ugovor o vječnom prijateljstvu tih dviju država.
Dva dana nakon te sjednice grof Tellkey, predsjednik madjarske vlade, počinio je samoubojstvo. O tom činu Macek je u "Memoarima" zapisao: "Ribbentropov posebni izaslanik Maletke posjetio me poslije podne 3 travnja 1941. i donio mi poruku da je dozrela stvar odcjepljenja Hrvatske od Srbije i ponudio mi da u tim stvarima suradjujem s Njemcima. Ja sam mu rekao da je odcjepljenje moguće samo ratom i da zato na toj stvari neću raditi ništa, (Sada se očito može vidjeti kokvog predsjednika HSS-a je imala, koji je svim silama htio spasiti Jugoslaviju, i tako, svojim nedržavotvorno hrvatskim stavom, uveliko doprinosio razdor medju Hrvatima, koji je išao na ruke partizanima. Sada se olako može shvatiti odluka hrvatske državne vlade za Mačekovo hapšenje i internacija, moja opaska, Otporaš), nego ću sve svoje sile uložiti u to da spriječim rat. Zamolio sam zato neka saopći Reibbentropu da nema smisla sa njemačke strane navijestiti Jugoslaviji rat, jer se proglašenjem kraljeve punoljetnosti i sastavom nove vlade (u kojoj je i dr. V. Maček bio, moja opaska) ništa nije promijenilo. Uvjeravao sam ga da nitko u cijeloj Jugoslaviji, osim nešto nedozrele mladeži u Beogradu, ne želi rat. To je bila istina prema onome što su me Košutić i Šutej bili izvjestili. Maletke mi je rekao da vrlo žali što nije kod mene naišao na očekivani odaziv, ali je nadodao da će on moje mišljenje o besmislenosti rata protiv Jugoslavije vjrno reproducirati na nadležnom mjestu. Na rastanku mi je Maletke ostavio kao uspomenu nabijenu 'pištolu". Ja sam mu se najuljudnije zahvalio na predanom mi "daru", ali sam shvatio značenje..."
(Dali je general Drinjanin kada je pisao svoja sjećanja na dra. V. Mačeka znao za njegove "Memoare" u kojima se otkriva tajna "revolvera" na ormariću u spavaćoj sobi dra. Mačeka, kojega je on, general Drinjanin, pronašao, tesko je reći, mo.).
Nastavlja se.
(Napomena. Ovi nastavci su izlazili na portalu javno.com. Taj portal je prestao, mislim, izlaziti negdje u travnju 2010. Ovdje za čitatelje Foruma hrvatskih integralista želim staviti i različite komentare na skoro svaki nastavak, tako da se upoznaju čitatelji sa mišljenjima komentatora toga vremena kao i koliko je posjeta bilo u prvih 24 sata. Otporaš.)
Objavljeno: 28.05.2009. u 14:38h
Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 1188
Gracena13 29.05.2009 14:04 h
citat:
Ja sam mu rekao da je odcjepljenje moguće samo ratom i da zato na toj stvari neću raditi ništa, (Sada se očito može vidjeti kokvog predsjednika HSS-a je imala, koji je svim silama htio spasiti Jugoslaviju, i tako, svojim nedržavotvorno hrvatskim stavom, uveliko doprinosio razdor medju Hrvatima, koji je išao na ruke partizanima. Sada se olako može shvatiti odluka hrvatske državne vlade za Mačekovo hapšenje i internacija, moja opaska, Otporaš), nego ću sve svoje sile uložiti u to da spriječim rat. Zamolio sam zato neka saopći Reibbentropu da nema smisla sa njemačke strane navijestiti Jugoslaviji rat, jer se proglašenjem kraljeve punoljetnosti i sastavom nove vlade (u kojoj je i dr. V. Maček bio, moja opaska) ništa nije promijenilo. Uvjeravao sam ga da nitko u cijeloj Jugoslaviji, osim nešto nedozrele mladeži u Beogradu, ne želi rat. To je bila istina prema onome što su me Košutić i Šutej bili izvjestili. Maletke mi je rekao da vrlo žali što nije kod mene naišao na očekivani odaziv, ali je nadodao da će on moje mišljenje o besmislenosti rata protiv Jugoslavije vjrno reproducirati na nadležnom mjestu.
________________________________________
Evo, nam iznova moćnici svjetski u suradnji s domaćim političarima skrojiše nam sudbu i utopiše nas iznova potiho u asocijaciju tzv. Zapadni Balkan .
Danas kada smo se konačno uspjeli nakon toliko dugog vremenskog perioda patnje osloboditi nametnutih nam robskih okova protiv naše volje, odričemo se iznova samostalnosti stečene u patnji i krvi vlastitih žrtava prešutno klimajući glavama na odluke nesuvisle vodećih vlastodržaca, unatoč svim patnjama i stravičnim stradanjima vlastitog naroda za vrijeme dok smo bili primorani biti u savezništvu s onima koji su nam toliko zla počinili od 1918-pa sve do 1990.
Ne mogu komentirati prošla događanja , jer mi je mnogo toga nepoznato, ali sagledavajući današnju situaciju , uspoređujući ju sa događanjima koja navodite u prilozima, čitam i ne mogu doći k sebi od čuda.
Kako tad, tako nažalost i danas.
Bože moj, pitam se, kako je moguće da Hrvati nakon svega što se zbilo i nadalje hodaju poput gusaka u magli.
Domobran 30.05.2009 00:00 h
gračena13. Uistinu me veseli vaše pozetivno i lucidno tumačenje i usporedjivanje prošlih sa današnjim dogadjajima. To je i mene čudilo, pa sam zato odlučio iznijeti nešto od onoga koji je bio jedan od "šarafa" zatezanja i popuštanja baš u to vrijeme o kojima opisujem, a to je Maks Luburić. Osobno, poštovana gracena13, što meme sada malo muči je to što ulazim u vremensko razdoblje NDH, a , ne priskakajući generala Drinjanina opise, priskočio sam mnoge dogodovstine vezane za tragediju hrvatskog naroda i srpski teror nad njim od ubojstava Radića po do početka opisivanja ovih generala Luburića opisa, i ulogu Ustaškog Pokreta u tom razdoblju. Svakako ću se povratiti onde gdje sam stao, a sve drage i cijenjene čitatelje iskreno nukam da prate i povezuju, kao gracena13, prošlost sa sadašnjošću.
Gracena13 30.05.2009 09:53 h
Velite da upišem iskreno misli.
Uvijek to i činim. Ne znam perfidno glumiti razno-razne likove pod više nickova prema potrebi prilikom javljanja na Net.
Pročitam vaše priloge kao i sve ostale teme u čiji sadržaj nisam imala priliku biti upućena .
Osobno moji djedovi i bake nisu bili učesnici ni jedne od sukobljenih strana za vrijeme WW2, nemam potrebu za navijačkim sklonostima spram bilo koje strane.
Nisam ljubitelj politike, napose ne ratova.
Ljubitelj sam prvenstveno mira, glazbe i poezije.
Velite da vam se dopadaju stihovi, pa ih kopirate ( ili za svaki slučaj, nek se nađu spremni u arhivi ....):))))
To mi često pojedini najave, nakon što pročitaju stihove koje priložim.
No, nije grijeh prilagati stihove, grijeh je svjesno zlo činiti bližnjem svom.
Ne mogu s vama argumentirano voditi raspravu o sadržaju teme, jer nisam upućena , niti imam spoznaje vjerodostojne o sadržaju teme.
Već sam ranije pojasnila da sve što priložim , pronašla sam javno objavljeno na Net-u.
Da ne duljim evo kratki prilog u stihovima, da razvedrim vašu stranicu.
Dok je Hrvat uz Hrvata,
Jadran može mirno spati
I sa njime sva ljepota
Dalmaciju što nam zlati.
Dok je Hrvat uz Hrvata,
Zagorjem se pjesma čuje
Preko rijeka,preko polja
Preko Like,odjekuje.
Dok je Hrvat uz Hrvata,
Sunce Istre ljepše grije
Iz kamena Herceg grude,
Vinova se loza smije.
Dok je Hrvat uz Hrvata,
Slavonija bit će rodna
Vukovar će opet cvati,
I sa njime polja plodna.
I neka znaju,znaju svi
Bilo vrijeme mira il rata,
Hrvatsku nam nikad,nitko uzet neće
Dok je Hrvat uz Hrvata.
Autor mi nepoznat
Lijepi pozdravi, gosp.Otporaš, tko god i što god da jeste u RL.
Otporaš 30.05.2009 14:06 h
gračena13. Jutros, ovdje u Austinu, glavnom gradu Texasa, pijem kavu i čitam vašu pjesmu. Ova kava mi je najukusnija od svih prijašnjih, zato što ju je vaša lijepa pjesma pošećerila ukusom vaše pjesme o osjećajima za Hrvatsku kojeg bi svaki Hrvat trebao imati.
Što se tiče poznavanja/nepoznavanja činjenica o kojima pošem, mene su nužda i nužne potrebe natjerale da sve pratim i čitam, kako bih mogao sudjelovati u razgovorima koji nas se sviju tiču. A toga je bilo mnogo, kako za saznati tako i za pročitati. Što sam "potkovaniji" bio u znanju sa činjenivama, snažnije sam mogao argumentirati moju tezu. Često puta sam sa mojim sugovornicima došao u sukob, jer sam ih dotjerao kao "cara do duvara" da nisu mogli više vjerovati ni u ono što su oni čuli i znali, pa, iz prkosa, ni u ono što sam im ja pričao. Teško je ikada doći do pobjednika u jednoj diskusiji, ali svakako dodje se do kolebanja poznavanja stvari. Komunisti, svugdje u svijetu, oni su bili pravi majstori u izvrćanju činjenica, navlačiti vodu na njihov mlin, zbuniti slušatelje i ostaviti ih u ideji da je sve istina što im se je reklo. Sa njima polemizirati moralo se je poznavati stvari. I na koncu, rekao bih, da se komunistička ideologija nije pobijedila zato što je ona socijalno bila loša, nego zato što su njezini predvoditelji mnogo lagali; a u našem hrvatskom slučaju imali smo k tome još i Srbe i Jugoslavene, što, naprimjer, kod Madjara, Romunja, Bugara i niz drugih naroda istočnog bloka nije bio slučaj. Oni su imali samo komunizam protiv kojeg su se birili, na suprot nas Hrvata, koji smo imali tri (3) vatre za ugasiti: najprije jugoslavensku, zatim srpsku, pa tek onda komunističku. Još nam samo ostaje za uvjeriti ono nešto malo Hrvata pod plaštom Mesićeva antifašizma da budu HRVATSKODRŽAVOTVORNI HRVATI.
OVO JE POSEBNI BROJ 42 HRVATSKA I USTAŠTVO
domobran.prkos.com
(Autor: Annie Boban) NASLOVNICA
HRVATSKA I USTAŠTVO (42)
Lako je biti Ustaša. Nije lako slijediti Ustaška Načela i Ustaški Program. Slijediti Ustaška načela, znači dati vlastiti život za Hrvatsku! To su bile Ustaše!
Ovaj broj (42) je SPECIJALNI BROJ
Jučer, 29 svibnja 2009. godine za mene je bio jedan značajan dan. Prije četvrt stoljeća sam upoznao jednu čestitu amerišku obitelj čiji roditelji su bili Česi. Josef Matuš (1892-1972) je rodjen u jednom selu imenom ZLIN, u Češkoj. Kao dečkić, trbuhom za kruhom, došao je u Texas, Galveston, 1907. godine. U to vrijeme država Texas se je razvijala, davala strancima mogućnosti se razvijati. Tako i mladi "slaven" Josef Matuš počeo sanjati o savom "carstvu" i bogadstvu.
Godine 1915, već razvijeni "Amerikanac" u lutanju za bogadstvom, dospije do malog nerazvijenog mjesta Caldwell. Tu upozna jednu djevojku istih dodina, čeških roditelja, Franceska Muzny. Oženili su se 1917 godine. Prvo dijete, Albert Matuš, je rodjeno 1918 godine. Imali su petero (5) djece.
Ovaj Albert Matuš je otišao u amerišku vojsku u veljači 1942. godine. Zna se da je Japan napao Ameriku 7 prosinca 1941. godine. Albert Matuš je prošao kroz mnoge ratne okršaje u drugom svjetskom ratu. Bio je sudionik u Invaziji Normandije 6 lipnja 1944. godine. Kao istaknuti borac protiv neprijatelja, - zna se u to vrijeme tko je bio američki vojnički neprijatelj - u tim raznim borbenim okršajima sa Njemcima, dospio je na slobodjenje Pariza, dakle, cijele francuske, 25 kolovoza 1944 godine.
On i ja, tj. Albert Matuš, smo znali mnogo puta, ako ne i uvijek, naći zajednički rječnik o pitanju ratnih zbivanja drugog svjetskog rata. Znali smo boce Whiskey-a popiti u raspravljanju kako ispraviti krivu DRINU. Čak je htio s menom posjetiti i Hrvatsku, i to mu je bilo u planu. Bio je vrlo zdrav, jako živ i agilan. Kada smo bili zadnji put zajedno, bilo je za njegov 91 rodjendan u ožujku ove godine. Bio je istrošen, dogorio. Sjedili smo zajedno i razgovarali. Otvoreno mi je rekao da je "spreman", tj. umrijeti.
U prošli ponedjeljak večer njegova sestra Lily me zove i kaže: "Albert is gone", tj. Alberta nema više, umro je. Iako sam bio udaljen preko 600 km, rekao sam da dolazim na sprovod. Jučer, petak, 29 svibnja 2009 godine, u 10 sati u jutro smo se sastali u Mrtvačnici iz koje se idje na groblje. Iznenadio sam se mnoštvu ljudi, posebice veterana drugod svjetskog rata koji su došli, Bog zna iz sve kojih krajeva Amerike, koji su ga poznavali i bili sa njim na VATRENIM LINIJAMA, da mi odaju poljednju popčast. Ceremonija u Mrtvačnici je potrajala više od jednog sata. Ja sam samo plakao. Mnogi su mislili da ja plačem za pok. Albertom Matušom, što nije istina bila. Ja sam plakao za onim hrvatskim vojnicima i onim Hrvatima koji su svoje živote dali za slobodu naše Hrvatske, a NITKO IH SE NE SJEĆA. Dok ovo pišem meni suze, ne da cure, nego točno lete. Sjetimo se prošle godine sprovoda Dinka Šakića kako ga je politička elita predsjednika RH Stjepana Mesića ismijala i nazvala ga najpogrdnijim imenima, samo zato što se je borio za Državu Hrvatsku i nije nosio odoru jugoslavenskih brigada.
Došli smo na groblje. Masa svijeta. Vojnička glazba je tu. Odore su iste kao one iz drugog svjetskog rata. Moja supruga Annie me tješi a ja njoj govorim na francuskom: Kakva divota! Kada se ovako vojnika poštiva, onda mu nije ni žao poginuti za svoju domovinu. Kod nas, u Hrvatskoj danas, se zabranjuje svako spominjanje na hrvatske vojnike drugog svjetskog rata. Sramota!!!
Neki stariji časnik, u godinama, vjerojatno jedan od pokojnokovih zapovjednika, je zapovjedao vojnicima koji će sada na zapovjed ispaliti 21 "plotun". Nemojte me sada gnjaviti ako nije prava riječ na našem hrvatskom jeziku. Ja ju ne znam. Sve što želim je opisati kako je bilo jučer na groblju. Ispaljeni plotuni su bili tako sikronizirani da bi se mirne duše moglo reći kao da je to bio jedan pucanj.
Ruku na srce, dragi moji Hrvati, nije li istina da ima na tisuće, stotine tisuća, ako ne i milijun Hrvata koji su dali svoje živote za Hrvatsku a nikakva počast im se nikada nije dala. Naprotiv. Preziri su im se davali. Zato, molim vas, budimo dostojni svakome Hrvatu, posebice onima koji su svoje živote dali za ŽIVJELA HRVATSKA!!!
Objavljeno: 31.05.2009. u 01:24h
Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 864
colonia.tino 1.06.2009 10:17 h
lijepo, jako lijepo...Jako dirljiv tekst, posebno zato što u sebi sadrži osobnu notu. Albert bi kod nas puno gore prošao, bez počasti i poštovanja, no, ipak živio je sretno i duugovječno, preko 90 godina, nije malo, to je dug i ispunjen život, od prve do posljednje stranice.
Domobran 1.06.2009 19:55 h
colonia.tino. Istina je da je ipak dugo živio. Ali jekodjer velika istina da nije nikada bio zaboravljen niti preziran, što mu je svakako davalo potpuno zadovoljstvo u životu. Nitko na groblju se nije protivio niti usprotivio što su njegovi ratni drugovi/suborci bili obučeni u originalne odore tadašnje američke vojske WW2.
Sjetimo se prije deset i pol mjeseci kakva buka je bila dignuta što je hrvatski vojnik drugog svjetskog rata, Dinko Šakić, pokopan u svojoj hrvatskoj vojničkoj odori koju je nosio dok se je borio i branio Hrvatsku. U tome je velika patriotska razlika izmedju Amerikanaca i Hrvata. Oni, Amerikanci, znaju kako voljeti svoju zemlju Ameriku. Oni znaju kako se za nju boriti i ginuti. Oni znaju kako biti složni za svoju Ameriku. Dali mi Hrvati, poslije naše trinaest (13) stoljeća opstojnosti, trebamo (na)učiti od Amerikanaca kako svoju zemlju voljeti, za nju se boriti i za nju ginuti??? Ako pak jest, onda nam uistinu trebaju škole (u množini) u kojima trebamo naucčti kako voljeti svoju po rodjenju zemlju, poštivati njezine branioce, Andjele Čuvare, koji su ju čuvali za tih proteklih 13 stoljeća. Pozdrav, Otporaš.
HITLEROV REVOLVER NA NOĆNOM ORMARU DRA. V. MAČEKA (drugi(2)dio)
domobran.prkos.com
(Autor: Mile Boban) NASLOVNICA
HRVATSKA I USTAŠTVO (43)
Obećali smo hrvatskim povjesničarima da ćemo iznijeti ono što znamo. Našim iskazima pomoći ćemo rasvjetliti hrvatske misterije, kaže Gen. Drinjanin.
Piše: general DRINJANIN (povodom smrti V. Mačeka)
" OBRANA " br. 28 1965. godine
Njemačko odlikovanje i po Hitleru poklonjeni revolver na noćnom ormariću dra. V. Mačeka.
Nastavak iz prošlog broja.
Sjetio sam se, uza svu ozbiljnost i odgovornost onoga časa, na "pobočnika Sinišu" i Poglavnikovu definiciju normalnih i abnormalnih stvari i ljudi. I jedva sam se moga suzdržati, da se ne nasmijem i upitam dra. V. Mačeka nešto o svemu tome, ali je čas bio za mene i tegoban i neugodan, a vjerujem, da ni dru. V. Mačeku nije bilo najugodnije. Svakako, imao sam onoga časa dojam, da sam se osjećao potištenijim nego li on sam.
Dok su agenti UNS (Ustaška Nadzorna Služba), pod zapovjednistvom Viktora Tomića, pretraživali kuću i gospodarske zgrade, ja sam bio uz V. Mačeka i pokušao s njim razgovarati. Zamolio sam ga, da bi on sam stavio na raspolaganje papire, koje bi mogao imati u obiteljskoj i spavaćoj sobi; da bi meni učinio uslugu i da me ne izlaže neugodnostima premetanja po osobnim stvarima, i on je to rado obavio. Tada mi je bilo jož žalije toga čovjeka. Stoga do zadnjega dana, kad je u pratnji posebne straže, koju mu je dao general Ante Moškov, na povlačenju na Zapad, nastojao sam što sam mogao osobno učiniti, da olakčam život u internaciji čovjeku, koga sam nekada smatrao vodjom hrvatskoga naroda.
Da se vratimo na odlikovanje i na revolver. Naravna stvar, odnijeli smo te predmete i bili su s drugim spisima i dokumentima dra. V. Mačeka predani političkoj sekciji Nadzorne Službe. Jedno vrijeme zadržao sam revolver, kao jedan kuriozitet, s nakanom da bi ga pohranili u Ustački Muzej, ali sam ga kasnije predao na čuvanje uz druge njegove stvari. Vjerujem, da ni jedan od ova dva predmeta dr. V. Maček nije ponio sa sobom u emigraciju. (Na znanje, mnoge i mnoge vrijedne i povijesne stvari iz Zagreba i iz cijele Hrvatske komunistički lopovi su odnijeli u Beograd pod motivacijom "ratne odštete". U to doba, odmah iza rata, koji Hrvat je mogao prosjedovati protiv Beograda. Nitko, pa ni SKH nije ništa učinio, jer bi im se moglo desiti kao i Andriji Hebrangu,moja opaska)
Kada čujem govoriti ili vidim neku knjigu ili članak o dru. V. Mačeku, - a nastojao sam pročitati sve, što se o njemu pisalo, bilo na hrvatskom ili stranim jezicima, - tada se sjetim Hitlerova odlikovanja i Goeringova revolvera, i Poglavnikovih definicija.
U jednom od mnogobrojnih naših dialiga, koje ću nastojati vjerno prikazati, pitao sam jednom zgodom dra. V. Mačeka - kako bi on meni mogao sve to nekako rastumačiti. Na primjer, kako on, kao uvjereni pacifist i Tolstojevskih ideja, prima na dar jedan revolver? Kako on, kao vodja hrvatskog naroda i prvoborac za njegovu slobodu, u zadnji čas pokušava spašavati Jugoslaviju? Kako on zapovjeda svojoj "Zaštiti", da ide ugušiti pobunu hrvatske 106 Pješačke Pukovnije u Bjelovar, koja se je digla protiv Jugoslavije, a za hrvatsku DRŽAVU? (Potrebno je ovdje nadodati da je narednik Petar Cvek već 7 Travnja proglasio Hrvatsku Državu u Bjelovaru, dakle, prije 10 Travnja i neovisno od Ustaškog Pokreta i Poglavnika i ulazka njemačke vojske u Zagreb. Ne spominjem to zato da se umanji povijesna vrijednost i važnost Desetog Travnja, koliko to spominjem zato da se sjetimo jednog prešućenog hrvatskog heroja i da mu odamo počast kao jednom državotvornom Hrvatu,moja opaska) Kako to da on, kao demokrat i zapadno orijentirani političar, prima odlikovanje od nacističkog vodje?
On je na ove i ovakove upite znao malo odmahnuti rukom i reći: "Je, dragec moj, to je politika!"
Kada sam kasnije iz ruku generala Panwitz-a, zapovjednika Kozačkog Korpusa, dobio neko njemačko odlikovanje, prigodom zajedničkih operacija prema Banjaluci, i jer sam osobnim zahvatom spasio jedan veći odjel Nijemaca, pričao sam generalu Panwitz-u slučaj s Mačekovim odlikovanjem i pokušao praviti usporedbu s mojim slučajem. Kozaci su, naime, mene imenovali počasnim kozačkim pukovnikom, dali mi kapu, kabanicu, nekakvu dolamu i kozačku košulju sa svim činovima, i dapače nekim odlikovanjima i značkama s ruskog fronta, pitao sam ga da li ja to sve mogu primiti, kao hrvatski časnik, koji nije bio u Rusiji s tim Korpusom. Dogovorili smo se i otišli skupa do Poglavnika i on je to odobrio. Tada su me okitili kao kozačkog pukovnika, a general Panwitz, kojeg su kasnije srbokomunisti objesili, reče mi: "Eto, dragi pukovniče, to je - politika!" Mi smo se, naime, sa Kozacima često tukli i u više navrata pobili više njih, zbog nasilja nad hrvatskim pučanstvom. (Neznam točno o kojim Kozacima se ovdje radi, ako to nisu bili oni koji su bili u njemačkim postrojbama i koji su nekontrolirano vršili razna nasilja i silovanja, moja opaska) Samo drastičnim protumjerama, koje sam ja, kako je poznato, proveo u više navrata protiv Kozaka, uspjeli su se uvjeriti, da valja poštivati hrvatsku Državu. Kozaci su bili neograničeno hrabri i uspješni u borbi protiv partizana i čak se je general Panwitz usudio sudjelovati u jednom zahvatu protiv četnika; njima je bilo sasvim jednako povesti akciju na partizane, četnike ustaše ili bilo koga drugoga. I Kozaci volili su piti, pa bi general Panwitz, čim je raspoloženje bilo malo jače, vraćao se na zgodu dra. V. Mačeka, a slao k vragu i Hrvate i Nijemce i Hitlera, a prije svega POLITIKU!
Nastojao sam zato, u mnogobrojnim razgovorima s drom V. Mačekom, razgovarati o - POLITICI! Pričao sam mu, što je mislio general Panwitz, kad bi se malo napio, i od tada sam si stvorio, uz pomoć dra. v. Mačeka, jasne ideje o vojsci i politici.
(Slijedi: DR. MACEK U ODORI USTASKOG PUKOVNIKA)
Nastavlja se.
MAČEK U ODORI USTAŠKOG PUKOVNIKA
domobran.prkos.com
(Autor: Mile Boban) NASLOVNICA
HRVATSKA I USTAŠTVO (44)
Zašto stanoviti politički krugovi napadaju ljude koji žrtvuju sve od sebe da svijet sazna za Bleiburšku Tragediju i Titine zločine, "OBRANA" br. 1.1963.
Piše: general DRINJANIN (povodom smrti V. Mačeka.
" OBRANA " br. 29 1966 godine.
MAČEK U ODORI USTAŠKOG PUKOVNIKA
Moram priznati, da sa strane obitelji dra. V. Mačeka nije bilo nikakovih poteškoća, i da odlazak dra. V. Mačeka nisu shvatili nimalo tragično. Možda je meni bilo neugodnije odvesti ga, nego njemu samnom poći. Nije bilo suza ni jaukanja, a možda jedini incident je bio, kad sam dru V. Mačeku ponudio, jednom već u mojim kolima, da stavi na glavu ustašku kapu s pukovničkim znakovima i da se ogrne kabanicom, na kojoj su bili povratnički ustaški emblemi. (Ovdje se sada svi Hrvati trebaju (za)pitati, povijesti radi i istine radi: dali su ti ustaški emblemi sačuvani, koji isključivo pripadaju hrvatskoj prošlosti i hrvatskoj povijeti.!? Ako jesu, gdje su? Dali su u Zagrebu ili u Beogradu, kao što su sve one stvari, pismohrana i svi drugi dokumenti iz Jasenovca završili u Beogradu. Ako su u Beogradu, onda naša sadašnja i buduća vlada ih treba preuzeti iz Beograda i pohraniti u hrvatski povijesni Muzej u Zagrebu, moja opaska) Pogledao me je srdito, a onda naturio kapu i podbio sijede i duge vlasi. On je morao nakriviti kapu tako, da je s jedne strane dolazila do uha, a s druge strane skoro do ramena. Kako je poznato, on je imao naime razmjerno malenu glavu, a ja osobno razmjerno veliku. Kasnije smo se mnogo puta sjetili ove kape, a koja je unišla u naš arhiv s oznakom "Mačekova kapa".
Ja sam tada imao čin Povjerenika Glavnog Ustaškog Stana i Zapovjednika Ustaške OBRANE, a prema prvom nacrtu ustrojstva UNS-a - ravnatelji istoga imali su čin pukovnika, a glavni ravnatelj ili zapovjednik, t.j. Dido, čin generala. Bili smo si napravili i odore, koje su bile kao i druge ustaške, ali sa crnom podlogom. Medjutim, niti ja a niti ostali nismo nikada obukli tih odora, jer smo nosili emigrantske, pa nam se nije dalo mijenjati. Osim toga, moj vojnički čin išao je svojim redovnim vojničkim tokom, od dorojnika do generala, pa mi oni pukovnički činovi nisu "šmekali", kako se to u Zagrebu reklo. Medjutim, kada je došlo vrijeme Mačekove internacije, sjetio sam se te kape i upotrijebio sam ju. Maček se je znao kasnije, u untimnim razgovorima, sjetiti i zajedljivo bockati govoreći mi, da sam njemu naturio kapu "crnog redarstvenog pukovnika", koju osobno nisam želio nositi.
Maček je ostavio Kupinac u odori "crnog pukovnika". Sjeo je kraj mene otraga, dok nas je vozio Josip Mataija, šofer iz Bosanske Krupe i kasnije proslavljeni zapovjednik Brzog Sklopa OBRANE. Njega su zvali "hadžija" u Bosanskoj Krupi, jer je uvijek nosio fes, pa su kasnije i mnogi mislili, da je bio musliman. On je odigrao važnu ulogu, jer je bio izravna veza izmedju dra.V. Mačeka, njegove obitelji i rodbine, te ureda OBRANE na Markovom Trgu. Tu je moja tajnica, Danica Herceg, (sestra "bradonje" Hercega, poznatog borca i robijaša za Hrvatsku; isto tako, sestra Mile Herceg, koja je bila s nama u prvoj emigraciji, gdje se je istaknula kao jedan od najboljih ustaških kurira, koje je Ustaški Pokret ikada imao) održavala kontakt sa suprugom dra. V. Mačeka, i preko koje su išla pisma i paketi, cenzura pisama itd.
Kada smo izlazili iz Kupinca, tu i tamo ljudi su izvirali i gledali što se dogadja, žene su bojažljivo pogledavale, a djevojke, kao djevojke, dovikivale ustašama iz pratnje vesele riječi. Ostavili smo Kupinac mnogo mirniji, nego smo u njega ušli, i vjerojatno medju svima nama najmannji znak nemira pokazivao je dr. V. Maček.
U drugim kolima iza nas išla je pratnja od nekoliko kršnih momaka časnika, a dobro se sjećam Šarića, koji je bio za cijelo ono vrijeme zapovjednik i osobni čuvar dra. V. Mačeka, pa ga je ovaj kasnije, u času napuštanja Hrvatske, poveo sa sobom u Pariz, i mislim čak u Sjedinjene Drzave. (Poradi boljeg praćenja i razumijevanja stvari, osobno želim, što već i činim, ubacivati tu i tamo moje primjedbe, iskustva i dodire u emigraciji sa Hrvatima, koji su bježli preko granice kao i ja. U prvim dodirima i upoznavanjima sve je išlo dobro. Kada se malo snadjemo, počmemo raditi i društvo sebi stvorimo, tada svaki idju undje i u onu hrvatsku organizaciju, u kojoj misli da je sam sebe pronašao. Često puta sam se prepirao sa dobrim prijateljima i Hrvatima zbog Mačeka, kojega da je Poglavnik dao uhapsiti, internirati i na koncu pogubiti. U ono poratno doba malo istine se je znalo sa naše hrvatske strane. Sve što se je znalo i širilo, bilo je sa jugoslavenske strane. Zato sam uvjeren da će ovi opisi generala Drinjanina unijeti mnogo svijetla u činjenično stanje toga vremena. Zato pratite, bilježite i komentirajte izmedju sami sebe.
Pred sobom imam, dok ovo pišem, Jubilarni broj Hrvatske Revije XX br. 4 prosinac, Munchen, 1970. Tu dr. Branko Pešelj opisuje od stranice 757 do stranice 811 S PREDSJEDNIKOM MAČKOM U EMIGRACIJU * * Po želji autora, ostavljamo ovakav oblik genetiva prezimena dra. Mačeka. Istina je, hrvtaski jezik nema nepostojano "e", ali dr. Pešelj želi ovako pisati ovo prezime, jer da je ono slovenskog podrijetla, a da ga je tako sklanjao i sam dr. Maček, a on je svakako bio najmjerodavniji za vlastito prezime. - Ured-. Osim toga, na strani 764 u napomeni 8 posac dr. Branko Pešelj navodi: "Mnogo godina kasnije, kad smo već bili u Americi, čuli smo posredno od samoga Luburića, da je imao nakanu likvidirati Predsjednika, da je odbio da ide u inozemstvo, "kako bi spriječio Mačekovu kolaboraciju s komunistima, što su već činili na sramotu hrvatskog naroda njegovi prijatelji Šubašić i Šutej".
Pročitati u cijelosti ovaj opis dra. Pešelja, očito bi se moglo primjetiti da dr. Pešelj piše iz okvira stranačkih pogleda HSS-e, čiji pogledi su uvijek bili - a takovi su i ostali - antiustaški. Daleko bi nas odvelo kada bi sada ovdje počeli analizirati ovaj dugi opis dra. Pešelja, uzevši u obzir da je pisan poslije pogibije generala Drinjanina, pa na mrtva čovjeka se svašta nabacivati može, jer se mrtav ne može braniti. Moja opaska, Otporaš)
Nastavlja se.
MAČEK U ODORI USTAŠKOG PUKOVNIKA (drugi (2) dio)
Nastavak iz prošlog broja MAČEK U ODORI USTAŠKOG PUKOVNIKA (prvi (1) dio)
Neka to bude najbolji dokaz s kakvim obzirima se je obavljala neugodna zadaća internacije dra. V. Mačeka. Zapovjednik osuguravajuće kolone bio je poručnik Stanko Kardum, zvani "kikan", koji je kasnije poginuo, a osiguranje na terenu, na ključnim položajima, vršio je zastavnik Altarac. Ovaj je bio čisti židov iz Bos. Krupe, (kao i Mladen Schwartz,moja opaska) radnik na pilani zajedno s "hadžijom" Mataijiom, i skupa su se borili prvih dana protiv četnika. Ovaj je isto kasnije poginuo u Hercegovini, u prvoj Dobrovoljačkoj Pukovniji, koja je, kako je poznato, bila sastavljena od pripadnika OBRANE i odjevena u domobranske odore, te stavljena pod zapovjedništvo pukovnika Šimića. Preko Pisarovine i uz neke sporedne puteve, sjeverno od Kupe, išli smo zaobilazeći Petrinju prema Kostajnici, da stignrmo u Dubicu i Jasenovac. Cijeli put bio je osiguran s posebnim malim motoriziranim odjelima, i nitko nije primijetio, osim par susjeda Mačekova dvora u Kupincu, da je ovaj, kako bi se reklo "omrknuo u Kupincu, a osvanuo u Jasenovcu".
Dr. V. Maček je bio privremeno smješten u jednu zgradu, koja je izvana izgledala kao i svaka druga kuća, a bila je utvrdjena kao bunker i predstavljala važnu točku u vanjskom osiguravajućem pojasu radnog područja.
Slijedeću noć i u najvećoj tajnosti bio je primješten u zgradu zapovjedništva Radne Službe. Na prvom katu bio mu je improviziran ugodan stan, u uredu šefa Radne Službe, bojnika ing. Pićilia, ostavivši ovome, zbog kamuflaže, jednu malu sobicu; tu je bojnik osobno radio i nekada spavao, dok je jedna druga manja soba služila meni osobno za prespavati, kada bi(h) tamo došao. Ing. Pićili je bio vrlo ugodan gospodin, profesor na Obrtnoj školi u Zagrebu i stručnjak za keramiku. On je došao k nama kao stručnjak, kada je Radnoj Službi OBRANE ured Državne Ponove dodijelio napuštenu ciglanu, u neposrednoj blizini Jasenovca. Na prozorima su bili zastori, a stakla su bila prebojena. U blizini nije bilo visokih zgrada. Boravak jednog gosta u stanu ing. Pićilia, kao i stalno prisustvo nadporučnika Šarića, nije bio previše uvidljiv, pa tako ni problem obskrbe dra. V. Mačeka nije bio upadan. Zahvaljujući svemu tome, nije se za dugo vremena saznalo, da tu živi dr. V. Maček. Posebna straža od povjerljivih ljudi, pred stanom i uredom ing. Pićilia, nije bila takodjer upadna, jer je ta uvijek postojala zbog toga, jer je ing. Pićili često dovodio k sebi iz logora pokojeg zatočenika stručnjaka za razne poslove Radne Službe. (Neprijatelj hrvatskog naroda to mjesto nije smatrao "Radnom Službom" za potrebe radne snage hrvatskog naroda u ratu protiv odmetnika i neprijatelja hrvatske države, nego je naš neprijatelj to mjesto smatrao egzekucijom neprijatelja, što nije istina, moja opaska.)
Maček je bio u Jasenovcu, ali nije nikada bio u Logoru. Bio je u stanu ing. Pićilia, kao što je kasnije bio u mome privatnom stanu, u Bulićevoj 6, ili kao što je bio interniran u svom stanu na Prilazu u Deželićevoj, ili pak na svom imanju na Kupincu.
I da završimo s Mačekovom ustaškom kapom. Čim je unišao u kuću - bunker i vidio se okružen sa stražom, pa nije bilo opasnosti da ga prepoznaju ostali civili, radi čega je i služila cijela ova kamuflaža, Maček je jednim naglim pokretom zgrabio kapu s glave i ljuito tresnuo s njom o zemlju. (Neka mi bude dozvoljeno ovdje navesti moje iskustvo sa raznim Hrvatima mojih prvih godina emigracije. Bez obzira odakle smo došli iz Hrvatske, ovdje u tudjoj zemlji smo jednaki. Počimamo se upoznavati i svaki traži svoje politicko društvo. Kako je odmah iza rata hrvatska politička emigracija počela optuživati jedan drugoga za propast Hrvatske Države, tako su i političke razne hrvatske organizacije počele nicati, svaka radeći na svoj način, ali uvijek u okviru hrvatstva i kako što prije osloboditi zarobljenu Hrvatsku. Tako sam imao priliku čuti pa čak se i prepirati sa mnogima o slučaju dra. V. Mačeka. Oni koji su tražili krivnju u Ustaškom Pokretu i vladi NDH, grlato su tvrdili kako je Poglavnik dao smaknuti dra. Mačeka, itd.
Sve ovo - opravdano ili ne - žučljivo i medjusobno svadjanje Hrvata je i te kako išlo u korist nekome, a to je bila Udba i Jugoslavija. Oni su nas u ŠAHU DRŽALI preko 45 godina. Taj LED se je počeo probijati i razbijati početkom šesdesetih godina, kada je general DRINJANIN konačno shvatio da Hrvatska pripada svim Hrvatima, a ne samo onima i onoj političkoj stranki koja je na vladi. Tada je javno izišao sa programom: PORUKA IZMIRENJA, koja je izišla u "DRINI" "ISTARSKA HRVATSKA" 1964 god., strana 18-22)
(Ovdje ispod obog opisa ima jedna slika Pripadnici "Mačekove satnije" kako nisam u mogucnosti staviti sliku, ja ću samo donijeti opis ispod slike.)
Tri brata Vučića, Šimović i Bevanda.
Posebno ćemo pisati o "Mačekovoj satniji", kako se zvala jedna stalna jedinica izabranih mladića i u kojoj je nastala pobuna zato, da bi išli na teren. Kasnije su zaista bili poslati u Jurišnu Bojnu, pod vodstvom bojnika Križana Ostojića, odakle su kompletno dodijeljeni Udarnoj Diviziji.
Ovdje je važno istaknuti, da su strojni samokresi, koji se vide na fotografiji, (to je upravo ta slika koju ne mogu staviti u ovaj opis, moja opaska) zvani "askerice", kao i odore i obuće - bili izradjivani u sabirnim logorima ustaške OBRANE. Tako je to prvo strojno oružje, koje je ikada frabricirano na teretoriju N.D.H. O tome ćemo opširnije pisati u slijedećim brojevima.
Nastavla se.
MAČEK NIJE BIO U JASENOVCU (prvi (1) dio)
domobran.prkos.com
(Autor: Mile Boban) NASLOVNICA
HRVATSKA I USTAŠTVO (46)
...Kakvo vodstvo, ne, Ustaša Maks se zakljinje samo ustaškom Poglavniku, vodji, čovjeku, a ne vodstvu i ne ljudima. Maks, DRINA, br.1-2 1956...
Kako nisam mogao pisati povijest, pridružio sam se onima, tj. ustašama o kojima če povijest pisati. General Drinjanin Dru. Miljenki Dabi Peranić u pismu 26.8.1962.
Piše: general DRINJANIN (povodom smrti V. Mačeka.)
" OBRANA " br. 30-31 1966. godine
MAČEK NIJE BIO U JASENOVCU
Sa ovim redcima nije počeo komentar o Mačeku i logoru Jasenovac, a sigurno je da neće ni svršiti. Zato je prigodom smrti Vladka Mačeka bezuvjetno potrebno reći nešto o boravku istoga u Jasenovcu, kao i o logorima uopće. O toj teme, kako je logično, razgovarao sam tisuće puta i s pokojnikom, jer su četiri godine stalnog kontakta, kao i mnogobrojni sudbonosni dogadjaji o kojima smo razgovarali, dali povoda za te dialoge. I dr. Maček je rekao svoju, pa je logično, da je i na meni red, da kažem svoju, pa iako to ne bi činio radi sebe, ili čak niti radi dra. Mačeka, činim to radi onih Hrvata koji ne znaju istinu, (to je uprato zato da sam otvorio ovu stranicu HRVATSKA I USTAŠTVO preko koje želim iznositi ono što se nije smijelo pisati niti iznositi u porobljenoj Hrvatskoj skoro za pola stoljeća. Sada se iskreno postavlja pitanje: Kakva bi naša hrvatska povijest bila da Hrvatska Emigracija poslije 1945 godine nije ništa pisala ni iznosila o dogadjajima koji nas se sviju tiče! Tko bi ovdje sada bio najveselio? Naravo Srbi, pa i Jugoslaveni te onda svi neprijatelji Hrvatske, koji su bez svih činjenica i dokaza u ruci o Sabirnom Logoru Jasenovac donosili svoje zaključke. Sada imamo iz prve ruke i od najglavnije osobe generala Maksa Luburića neke opise šta je bilo u Jasenovcu i zašto je Jasenovac bio SABIRNI LOGOR, moja opaska) i činim to radi Povijesti, koja će suditi i Dru. Mačeku i nama, koji smo ga internirali i za koji čin pred Bogom, Ljudima i Poviješću snosimo punu odgovornost. (A šta više na ovo reći! Ovdje je Maks Luburić sve rekao! Ovdje je on rekao da je u Sabirnom Logoru Jasenovac bilo i nevinih žrtava, i da on za sve snosi punu odgovornost, mo, Otporaš.)
Istini za volju i kako se nebi na mrtva Poglavnika, Vladu, Ministre ili Hrvatsku Državu bacala krivnja, ističem, da u nalogu nije stajalo, da se dra. Mačeka internira u Jasenovački Logor, pa čak ni u Jasenovac, ni uopće ni u koje konkretno mjesto, nego nalog je, pismeni, glasio, da GA SE TREBA INTERNIRATI I TIME SPRIEČITI, DA GA komunisti, (kako su kasnije silom u šumu odveli Tina Ujevića i Vladimira Nazora i to iskoristili u svoje političke svrhe protiv postojeće Hrvatske Države,moja opaska) četnici, Nijemci, Talijani, ili drugi eventualni interesirani elementi odvedu i upotrebe za svoje planove i protiv Hrvatske Države. Meni bi bilo lakiše i bilo bi elegentnije reći, da sam vojnik, da su mi zapovjedili da Mačeka odvedem u Jasenovac, što da sam i učinio, i kada sam dobio nalog, da ga pustim, da sam ga pustio, i mirna Bosna. Bilo bi to i prihvaćeno, jer na kraju krajeva bio sam jedan šaraf, a svakako neće biti tajna, da je tim strojem, kojem sam pripadao ravnao Poglavnik.
Odlučio sam se za mjesto Jasenovac zato, jer sam držao s I. OBRANBENIM ZDRUGOM ono čvorište, tj. trougao izmedju Dubice, Gradiške i Lipaka, a Jasenovac je bio centar davno prije nego je u njemu uopće bilo sabirnih logora. Meni je po Vojskovodji bilo odredjeno, da osiguram to strateško prometno središte sa snagama koje sam radi sukoba sa Talijanima morao povući iz Talijanske interesne sfere, iz Like i diela Dalmacije, odakle sam i doveo Krajišnike iz Cazina i Bihaća, Dalmatince iz Knina i Drniša i Ličane iz Gospića i Otočca. (Ovdje opet moram, istine radi, nadodati da su se HOS često puta sukobljavale sa našim takozvanim saveznicima Talijanima i Njemcima. Četnici i partizani su nesmetano mogli lakiše krstariti po tim zonama koje su držali njemački i talijanski vojnici, nego hrvatska vojska,moja opaska) S ovim snagama tukli smo se sa četnicima, svladali ustanak četnika na području Donjeg Lapca, Srba itd., borili se kod Oštrelja i Bosanskog Petrovca i sa Alom Omamovićem, satnikom Ahmedom Kapetanovićem, satnikom Venturom Baljkom, stk. Rokom, bojnikom Pivcem (Ivan Devčić), i drugim povratnicima, te sa Džalovom bihaćskom grupom i Milicijom iz Kladuše, te okolice Bihaća (logornik Šimić), satnikom Veberom iz Džaferbegova Kulenvakufa (Domobranska Pohodna Bojna) i drugima nastojao suzbiti četnički ustanak i prve partizanske grupe u Velebitu, koje su se pojavile odmah nakon ulaska Njemačke u rat proti Rusije. (komentator east zagreb je često pisao o tome na ovome portalu kako su hrvatski proleteri slijedili upute iz Moskve,moja opaska) Nakon raznih krvavih incidenata s Talijanima morali smo napustiti to područje i tada mi je dat zadatak, da osiguram područje, koje su ugrožavali partizani s jedne strane iz Psunja i Papuka, a s druge strane iz Posare i Kozare.
Logor je nastao u Kraplju i to onda kada smo uhitili prve partizane s područja Psunja i Papuka. O logorima je rečeno mnogo toga, a srbokomunisti su u zadnja vremena počeli i opet s ponavljanjem laži i izmišljotina, a sve s ciljem, da bi najviše osobno mene optužili pred mladom hrvatskom generacijom kao neboraca i tobožnjeg koljača, u čemu mu sekundiraju razni hrvatski politikanti prenoseći te laži u svojim emigrantskim novinama. (Moram ovdje otvoreno reći da sam osobno bio žrtva takovih optužbi, pa čak i na ovom portalu, i sve to iz jako dobro informiranih izvora, jugoslavenskog tiska,moja opaska) Što smo trebali učiniti s uhvaćenim partizanima i njihovim jatacima? Postreljati ih i da ne bude problema, kao što su to oni činili s uhvaćenim hrvatskim rodoljubima? Mi smo isto streljali, ali onda kada je Sud ustanovio, da je netko počinio zlodjela ili spremao ista, ali njihove jatake, suradnike, simpatizere ili nasilne pomagače nismo mogli streljati bez daljnjega.
Nastavlja se.
MAČEK NIJE BIO U JASENOVCU (drugi (2) dio)
domobran.prkos.com
(Autor: Mile Boban) NASLOVNICA
HRVATSKA I USTAŠTVO (47)
Kada se narod bori, on se bori za svoju slobodu i samostalnost, a ne za ponovno ropstvo. Dr.Džfer Kulenović, predsjdnik hrvatske državn vlade NDH.
Piše: general DRINJANIN (povodom smrti V. Mačeka)
" OBRANA " br. 30-31 1966. godine
(Ponovit ću zadnjih nekoliko riječi iz zadnjeg opisa i podvući ih s crnilom kako bi se znalo o čemu se radi: "...Što smo trebali raditi s uhićenim partizanima i njihovim jatacima? Postreljati ih i da ne bude problema, kao što su to oni činili s uhvaćenim hrvatskim rodoljubima? Mi smo isto streljali, ali onda kada je Sud ustanovio, da je netko počinio zlodjela ili spremao iata, ali njihove jatake, suradnike, simpatizere ili nasilne pomagače nismo mogli streljati bez daljnjega...")
Tu smo! Dakle, general Drinjanin ne niječe da u Sabirnom Logoru Jasenovcu nije bilo streljanja. On to ovdje priznaje, ali također prizanje da su ta streljanja bila sudski procesuirana, sudski pročišćena i tek onda kazne izvršene. Osobito zadnje riječi: "...simpatizere ili nasilne pomagače nismo mogli streljati do daljnjega...", što uistinu znači da su i oni trebali proći kroz sudsko procesuiranje, sudsku proceduru i pročišćsvanje, te tek onda zakonski postupiti. Ali neprijatelji hrvatske države, a to su bili Jugoslaveni, komunisti, antifašisti, Srbi i četnici, koji su u to vrijeme automatski postali i neprijatelhi Hrvata i Hrvatske, jer nisu dozvolili za punih 45 godina da se istina iznese o Jasenovcu. Iznosila se je samo i jedino njihova istina, koja je, nažalost, poznata cijelom svijetu da je u Sabirnom Logoru Jasenovac stradalo preko 800 tisuća Srba i drugih. Tko ne vjeruje neka izvoli pregledati svijetske enciklopedije. Moja opaska, Otporaš.)
Tada smo stvorili SABIRNE LOGORE, u zajednici s DOMOBRANSKOM DRŽAVNOM RADNOM SLUŽBOM, koja je i dala prve drvene barake za uhićene. Tada je bio u logoru predstavnik te službe, kojoj je bio na čelu pukovnik Aleksić, jedan mladi inžinjer, Dalmatinac, mislim da se zvao Baraćin. Bila je njihova ideja da se ti ljudi upotrebe za gradnju nasipa, koji bi branio Kraplje od poplave. Mi smo samo dali vojsku, stražu za osiguranje tim barakama i to tako, da su jedni bili u stalnim ophodnjama za pronalaženje i likvidiranja komunističkih partizana, a drugi su bili na odmoru, vježbi itd.
Tada smo u Jasenovcu organizirali RADNU SLUžBU OBRANE. Najprije u jednoj zgradi koja se zvala "Stara Kožara" i u drugim napuštenim zgradama stvorili smo radionice za popravak i pravljenje cipela, odora, ratnih potrebština, a isto za utvrdjivanje cijelog područja, za gradnju bunkera, nastambi za organizaciju, prometnih sredstava, telefonskih i telegrafskih veza, sješu šume itd. Njoj je na čelu bio inž. Pićili, koji uopće nije bio ustaša, (vdje ova riječ ustaša se može prevesti na današnji hrvatski jezik sa riječu "branitelj",tj. branitelj nije bio ustaša, kao ni ustaša nije bio branitelj, moja opaska) pa ni vojnik, nego je bio profesor na Obrtnoj čkoli u Zagrebu.
On je od naših studenata /Marojević, Sliepčević i Pavličević/ sva tri iz Šibenika, stvorio prvi svoj Stožer, i na stručni rad dovodio iz redova uhićenih ili kasnije osudjenih partizana i komunističkih pomagača pojedine tehničare , graditelje, crtače, itd. da mu pomognu. Ta zgrada nekada je pripadala CIGLANI, koju nam je Ponova (to je ime bivšeg vlasnika zgrade,moja opaska) službeno podijelila, da ju stavimo u pogon i pravimo ciglu, koja nam je bila potrebna za gradnju nastambi, bunkera, i radionica za opskrbu vojske. Tek kasnije su stigli nakon likvidacije Kozare veći broj partizana. Da ovi nisu bili tako nevini lako je ustanoviti iz pisanja današnjeg partizanskog i srbokomunističkog tiska, koji dnevno donose vijesti i uspomene o ovom ili onom partizanu (nije potrebno zalaziti šta je partizanski tisak pisao u ta vremena kada je general Drinjanin ovo opisivao 1966 godine. Potrebno se je samo sjetiti šta o tome danas kaže predsjednik Mesic i kompanija, što sve skupa i u djuture zovu Blieburski Dernek, moja opaska), koji piše, kako je sakrio oružje i predao se (jer je znao da mu se neće ništa desiti, mo,), kasnije bježao s rada i vratio se u partizane. To mogu posvjedočiti i grobovi tisuća hrvatskih vojnika koji su pali u akcijama na Kozari i medju istima dobar dio vojnika OBRANE i I. OBRANBENOG ZDRUGA, koji je držao liniju Gradiška, Orahovo, Mlaka, Jasenovac, Draksenić, Hrvatska i Bosanska Dubica kroz skoro 4 godine rata. Nisu bili ni tako nedužni, ne nevini, nisu bili žene, ni djeca, ni "progonjeni hrvatski demokrati", nego su bili partizani, koji su dnevno na jedan ili drugi način ili na jednom ili drugom mjestu ubijali hrvatske muževe, žene i djecu. (To ne govorim ja. To govori Maks Luburic. To govori onaj kojemu se svi zločini i zlodjala Jasenovca pripisuju. To govori očevidac dogodovština, očevidac slučajeva, očevidac borbi izmedju zarobljenih partizana i hrvatske vojske. To govori onaj koji je vidio sabotaže partizana itd., moja opaska). Nisu bili tako nedužni ni oni, koje je kasnije Redarstvo stavljalo u logore rada, radi sabotaže, izdaje, suradnje s partizanima, slanja istima oružje, dizanje mostova i pruga, gdje je tisuže nevinih platilo životom.
Tako je eto izgledala ta stvar s logorima, gdje nisu dosli "krvnici fratri iz Hercegovine i pili krv bratskim narodima", nego su bili sabirni logori sastavljeni od razbojnika, partizana i njihovih pomagača. Prvi vojnici su bili Dalmatinci, Ličani i Krajišnici, prvi zapovjednik vojske bio je Ličanin domobranski časnik Pavlović, a šef Radne Službe inž. Pićili je bio zagrebčanin prvi voditelje Dalmatinci, a Hercegovci su tek kasnije došli, dok fratara nije nikada bilo, i posebno nije bio nikada nijedan hercegovački fratar ni kao dušobrižnik Vojske, nego su bili bosanski fratri (Lipovac i Brekali i Filipović) o čemu ćemo posebno govoriti. Spominjemo tek da je župnik u Jasenovcu bio jedan iz Dalmacije odbjegli svećenik, dok su dušobrižnici bili svećenici dodijeljeni od Ustaške Vojnice, tj. popovi i hodže, kao i u svim ostalim jedinicama, a govoriti o "Fratrima zapovjednicima logora" mogu govoriti samo komunisti, njihovi sluge i zlonamjerni ljudi, koji žele time naškoditi ugledu Crkve. (Sada počima biti jasno zašto je partizansko/komunistička narodna vlast odmah iza rata počela govoriti i izmišljati bilo kakove ratne priče protiv hrvatskih svećenika i Crkve općenito; streljanje preko 500 hrvatskih svećenika, hapšenje njegove uzoritosti Nadbiskupa Stepinca, konfiskacije crkvenih dobara itd., moja opaska).
Eto u taj ambijent doveo sam dra. Mačeka zato, jer je to područje bilo VOJNIČKI SIGURNO. Nisam trebao negdje drugdje odvajati snage za čuvanje zgrade i osiguranje šireg područja, pa sam Ga doveo u područje koje sam već bio osigurao. Dra. Mačeka sam internirao u zgradu te RADNE SLUŽBE radi kamuflacije, i radi ekonomije snaga, a ne radi logora, kojih tada nije ni bilo. Tek kasnije smo na Ciglani iza iste napravili logor, da bi imali radnu snagu pri ruci za rad na Ciglani. Kada je kasnije Dr. Maček tražio iz zdrastvenih razloga, jer nije trpio vlagu, da ga premjestim, premjestio sam ga u moj vlastiti stan u Zagrebu, Bulićeva ul. 6., njega i obitelj mu, koja je dobrovljno dijelila s njim stan, i gdje su ga čuvale moja stara majka i dvije sestre, i tek je jedan časnik u gradjanskom odijelu diskretno bdio nad sigurnošću iz vana.
Dr. Maček se nije nikada potužio na bilo koji čin (na suprot Ivana Meštrovića koji se je tužio na bilo što i na sve, moja opaska) s naše strane za vrijeme internacije, bio je u najboljim odnosima s mojom majkom, on i njegova supruga, kao i dvoje djece, gdje smo skupa živili kao jedna obitelj, jeli skupa za istim stolom i slobodno vrijeme sprovodili u prijateljskim razgovorima. To je Dr. Maček priznao u emigraciji, a i predamnom je prije isto priznao samom Poglavniku. U emigraciji je rekao mnogopoštovanom ocu fra Davidu Zrni, tadanjem franjevačkom starješini, kada sam se vratio iz Domovine i poslao mu poruku iz Kupica: "da mu nisam ništa na žao učinio". Supruga Dra. Mačeka i Mačekov sin i kćerka znaju da je tako, i tako dugo dok se ne dokaže ili rekne protivno, Maček nije bio u logoru, nije bio zlostavljan, mučen, i najmanje je umro od posljedica logora, kako su to neki insinuirali, nego je umro od starosti i u dobi koju si svi želimo.
(Ovdje ima jedna slika vojnika u odori Hrvatske Seljačke i Gradjanske zaštite koju ja ne mogu staviti ovdje na papir. Molim da se uvaži. Ali ću zato staviti šta piše s desne strane slike, moja opaska)
RADOST DESETOG TRAVNJA obuhvatila je osim vrlo rijedkih iznimaka sve pripadnike HRVATSKE SELJAČKE I GRADJANSKE ZAŠTITE, koju treba smatrati dijelom HRVATSKIH ORUŽANIH SNAGA, jer su uzimli učešća u rušenju JUGOSLAVIJE, i u izgradnji i obrani HRVATSKE DRŽAVE. Oni su to činili i protiv volje one stranke, koja ih je formirala.
Nastavlja se.
MAČEK SE JE RODIO U SLOVENIJI...(prvi (1) dio)
domobran.prkos.com
(Autor: Mile Boban) NASLOVNICA
HRVATSKA I USTAŠTVO (48)
Bez sumnje država Hrvatska je tu. A šta će i kako će biti kasnije, to nitko ne može predvidjeti. Engleski konzul Rapp Ivanu Meštroviću 12.4. 41., iz knjige: Ivan Meštrović - USPOMENE NA POLITIČKE LJUDE I DOGAĐAJE.
piše: general DRINJANIN (povodom smrti V. Mačeka.)
" OBRANA " br. 32-33 1966 godine.
Razgovor s Mačekom o njegovoj vojsci: "Zaštiti"
Sve ono što danas činimo mora biti s pogledima na budućnost, ali uvijek bacajući pogled unatrag, da naše misli i planovi za budućnost usporedimo s onim , što smo jednom proživljavali, pa da onda sve to skupa uskladimo sa stanjem u svijetu i potrebama hrvatskog naroda. Samo tako možemo stvoriti jedan ispravan radni plan, koji bi Hrvatskoj mogao dati mir u slobodi.
Pametni ljudi uvijek su nastojali učiti na pogreškama drugih, nastojali su proučavati primjere u svojoj vlastitoj prošlosti, a samo kreteni i zakržljali mozgovi nisu učili ni iz vlastitih pogrešaka. To se odnosi na sva polja narodnog života, pa tako, naravno, i na vojničko polje.
Mi hrvatski vojnici, i u domovini i u emigraciji, razmišljamo o načinu kako bi mogli stvoriti temelje nove hrvatske vojske, (Ruku na srce i sami sebi priznajmo da se je to i ostvarilo u zadnjem Domovinskom raru, u kojem je bilo mnogo povratnika, medju kojima i ministar Obrane Gojko Sušak, moja opaska) koja bi izvršila svoju misiju i u predrevolucionarno doba pripremanja duhova i u revolucionarno doba rušenja Jugoslavije, kao i u postrevolucionarno doba izgradnje i zaštite svoje vlastite države.
Bilo bi glupo, kada nebi kritički analizirali tri posebna pokušaja stvaranja naše hrvatske vojske, pod tri posebne političke ideologije. (Molim cijenjne čitatelje da pomno pročitaju i študiraju ove tri posebne ideologije u službi hrvatske politike i hrvatske sudbine, moja opaska) Nema nikakove sumnje, da je USTAŠA HRVATSKA REVOLUCIONARNA ORGANIZACIJA - U.H.R.O. - prva stvorila vojničke jedinice, vojničke logor, vojničku školu, vojnička zapovjedništva i stožer, ustrojstvo jedne nove vojske, kojoj je cilj bio izvršiti rušenje Jugoslavije i onda biti baza za izgradnju nove hrvatske vojske, što se uostalom i dogodilo.
Drugi pokušaj bio je stvaranje hrvatske gradjanske i seljačke Zaštite, koju je na teretoriju hrvatske Banovine stvorio dr. V. Maček, predsjednik stranke i nasljednik S. Radica. Kako znademo i ta je vojska dostojno odigrala datu joj ulogu, jer je uz lokalne male zadaće, kao što je bila obrana hrvatskog življa i hrvatskih interesa, te kao psihološki čimbenik za pritisak na Srbe, u danom času ista je prešla na stranu državotvornog ustaštva i zapravo bila prva hrvatska formirana vojska na teretoriju N.D.H., još prije dolaska ustaških vojničkih jedinica iz Italije.
Treći pokušaj je bio stvaranje partizanskih hrvatskih jedinica u Dalmaciji i Istri, koje su teoretski i juridički bile jedinice hrvatske vojske, u službi Centralnog komiteta komunističke partije Hrvatske. Druga je stvar ono, što se je dogodilo iza kulisa, te kako su izvanhrvatski partijski i vojnički elementi te jedinice pretvorili zapravo u jugoslavensku vojsku, kojoj su na kraju simbolički nabili i srpsku sajkaču na glavu. (Ovdje se svaki iole pošteni Hrvat treba vrlo dobro zamisliti i sam u sebi zaključiti dali je to istina ili ne, što hrvatski general Drinjanin ovdje kaže. Mi Hrvati u našoj vojničkoj proslošti nikada nismo imali "šajkače" kao vojničke kape, moja opaska) Ali, i opet misleći na budućnost, hrvatski ljudi u emigraciji i domovini, komunisti i antikomunisti, bivši ustaše ili bivši Zaštitari misle na taj dio partizanske vojske, kao jednu od više mogucnosti, da se hrvatski čovjek u danom času nadje sa puškom u ruci i u organiziranim vojničkim formacijama, u službi hrvatske državotvorne politike. (Ovdje treba istaknuti kako je kolegica lokica i kolega matrix i mnogi drugi koji misle slično kao i oni, bili u prošlom Domovinskom ratu sastavni dio tih "vojničkih formacija, u službi hrvatske državotvorne politike", o kojoj general Drinjanin piše, moja opaska).
Prvom zgodom opisat ću moje razgovore s Andrijom Hebrang, (Mene su neki pitali dali ću išta pisati o A. Hebrangu. Jest, pisat ću čim za to dodje vrijeme i reći ono malo što snam iz raznih izvora, moja opaska) kojega sam spasio od sigurne smrti, jer sam bio uvjeren da bi se on borio za hrvatsku državu, pa makar ona bila, kako je Hebrang znao reći, " crvena kao kukurik ". On je bio u mojim rukama i kasnije smo ga predali partizanima u zamjenu za pokojnog Vutuca i Vagnera, koji su bili u komunističkim rukama. Logično je da sam sa Hebrangom razgovarao o mogucnostima stvaranja hrvatske vojske u bilo kojim okolnostima. Isto tako sam razgovarao sa drom. V. Mačekom, ne samo o stvaranju Zaštite, njenim ciljevima, ustrojstvu i možebitnoj upotrebi, nego smo razgovarali mnogo puta i o tome, što bi se moglo zavati - filozofija rata.
Bilo bi vrlo jednostrano proglasiti Mačeka jednim pacifistom, koji je mrzio rat i oružje. Maček je i sam bio pričuvni časnik i služio u starom Hrvatskom Domobranstvu kod "Vražije Divizije". Logična je stvar, kao intelektualac i pravnik, političar i vojnik, da je svijestan da ni jedan narod nema prava da ga se zove narodom i svijesnom nacijom, ako nije kadar stvoriti svoju državu, i tu državu braniti oružjem i žrtvom svojih sinova. Medjutim, kako na razvoj cijele hrvatske politike, tako i na ovaj osebujni aspekt Maček je uvijek gledao kritički, sa nekih posebnih stanovišta filozofske prirode, koji su ga vodili kroz cijeli život, pa sve do groba.
Maček se je rodio u Sloveniji, od slovenskih roditelja, (kao Hitler Austrijanac,moja opaska) pa iako je, kad bi se naljutio na Slovence i na slovensku politiku, znao reći : "Vrag im mater kranjsku", on je uvijek u sebi, u krvi i podsvjesti nosio taj slovenski i kranjski biljeg, koji je često kod njega dolazio do izražaja. Zato on nije nikada mogao biti žarki hrvatski nacionalista, premda je hrvatski osjećao i ljubio Hrvatsku. Zato je on, kao političar, morao i razvijati jednu politiku, gdje bi mogao uskladiti svoje osjećaje i dužnosti sa svojim porijeklom i sa svojom filozofijom. Maček je bio eminentbo politički čovjek. Osim toga, bliža okolina Zagreba sa Slovenijom tvorila je neke vrsti jezične, demografske, vjerske i sudbinske povezanosti za vrijeme borba protiv turske najazde, kao i borba protiv Austrije i Madjarske.
Mi ne možemo danas gledati na ilirski pokret ili, recimo, na slavenstvo i panslavenstvo, ili na socijalne borbe jednog Matije Gubca protiv vlastele i feudalstva, sa današnjeg stanovišta, nego se valja prenijeti u ono doba, kada ideje, pokreti i ljudi nisu značili isto što i danas. (Ovo važi za svako povjesno rezoniranje, moja opaska) Politika je čista dinamika i ne možemo si praviti usporedbe i iz njih izvlačiti zaključke, ako nismo ispitali prilike, ambijent i potrebe onoga doba. (Bravo, Drinjanine!,moja opaska) Maček je tu slijedio svoga vodju Radića, koji je derao i spaljivao madjarske zastave, dobivao austrijske kundeke i školovao se u Masarykovoj školi u Pragu, gdje se je udisao slavenski i panslavenski duh. Dio tog duha sačinjavala je bogata ruska književnost. I u njoj, kao najmarkantnije Tolstojevo djelo i njegovi filozofski nazori. Maček je bio stopostotni obožavatelj Tolstoja.
Tu dolazi sada obični čimbenik za formaciju dra. V. Mačeka, kao političara, i odatle njegovi nazori o vojsci.
Kao jedna od najugodnijih mojih uspomena na dra. V. Mačeka bili su razgovori o filozofiji rata, koja je imala i svoje konkretno ime: general Kutuzov.
Nastavlja se.
Objavljeno: 10.06.2009. u 14:05h
Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 921
colonia.tino 10.06.2009 17:08 h
Slažem se, zanimljivo bi bilo vidjeti i pročitati o čemu su konkretno razgovarali Hebrang stariji i Luburić, jer to sigurno nigdje nije zabilježno. Isto tako se slažem, da prvobitno antifašizam u Dalmaciji nije bio pod komunističkim nadzorom, već su se prije svega ljudi pobunili protiv talijanske okupacije, s vremenom su prevladali komunisti nad tim pokretom i stavili svoja znakovlja.
Poslije bitke lako je biti general, takav zaključak bi se mogao izvući iz ovog teksta, ako uzmemo citat iz teksta: "...nego se valja prenijeti u ono doba kada ideje, pokreti i ljudi nisu znali isto što i danas. Politika je čista dinamika..."
Domobran 10.06.2009 18:31 h
broken, slažem se. Drago mi je da se slažete sa gore iznešenim. Što se tiče Hebranga i Luburića, iznijet ću ono što znam i što imam kada za to dodje vrijeme. Naravno da će sve biti sažeto i u kratkim crticama opisane. Ne poradi pomanjkanja volje za to iznijeti, da se sve zna i sa naše hrvatske, za neke, možda, i ustaške strane, koliko popmanjkanja vremena cijenjenim čitateljima, koji najprije moraju raditi kako bi mogli zaraditi svoj svakodnevni kruh za život.
Vi znate, broken, da nema tog opisa, knjige, koji bi mogli sve opisati i uz to svakoga zadovoljiti.
MAČEK SE JE RODIO U SLOVENIJI (drugi (2) dio)
domobran.prkos.com
(Autor: Mile Boban) NASLOVNICA
HRVATSKA I USTAŠTVO (49)
Svaki svjestan Hrvat, a nesvjesan neka postane svjestan, mora zastupati i braniti hrvatske narodne interese. Adolf Andrić (Plemić) vodja Bugojanske Akcije iz godine 1972.
(Želim nadodati i uz ovaj opis prilažiti sve kometare raznih komentatora, koji su različiti i veoma interesantni za pročitati. To je danas 8 listopada 2013. Otporaš.)
piše: general DRINJANIN (povodom smrti V. Mačeka)
" OBRANA " br. 32-33 1966. godine
Razgovor s Mačekom o njegovoj vojsci : "Zaštiti"
Za vrijeme pohoda Napoleona na Rusiju uloga Kutuzova je bila odlučna. On je bio jedan od tih Tolstojevih tipova, a kada pogledam fotografije i crteže generala Kutuzova, vidjet ćemo čak i neku fizičku sličnost sa drom. V. Mačekom. U jednom od mnogobrojnih filomova sa temom Napoleonove invazije na Rusiju - vidio sam jednog Kutuzova, kojega kao da su tražili da bude sličan dru. V. Mačeku: sa prosijedom razbarušenom kosom, crtama lica, pogledom i onim savršenim mirom, kojega je znao sebi nametnuti dr. V. Maček.
Vrlo široko polje za razgovor bila je teza: dali je general Kutuzov postupio kao što je postupio zato, jer je njegov način mišljenja bio takav, ili, jer je kao sposoban general i previše dobro poznavao snagu Napoleona i njegovu ratnu potenciju, i analizirajući slabo stanje i organizaciju ruske vojske, pa se odlučio za pasivni otpor i povlačenje. Kako znademo, general Kutuzov je izbjegavao bitke sa Napoleonom, koje je u brzim manevrima svoje konjice i jakog topništva, u novoj borbenoj taktici, rušio najjače vojske Evrope. General Kutuzov je Napoleona navlačio u ruske stepe, u geografsku fatalnost, u blato, u šume i snijeg. Jedva je mogao spriječiti impulsivne i mlade prinčeve i generale, koji su htijeli pod svaku cijenu jurišati na Napoleonove konjice, na grenadire i topništvo.
S druge strane, on je pustio hladnokrvno da Francuzi i njihovi evropski saveznici uništavaju manje jedinice i posade, koje bi on ostavio da zadržavaju temperamentnog Napoleona. Ono što nisu uništili Francuzi u svom naletu, to bi uništavale jedinice samog Kutuzova, paleći sela i gradove, (ova ruska vojnička strategija prema stranom neprijatelju ne može se primijeniti na naš hrvatski slučaj u drugom svjetskom ratu, gdje smo uzajmno, jedan drugome, bili neprijatelji,moja opaska) tjerajući stoku i uništavajući žetvu, koju nisu stigli pobrati, žrtvujući kasnije i samu Moskvu. Kad je Napoleon stigao u praznu i zapaljenu Moskvu, a snijeg onemogućio svaki manever i stvaranje logističkih baza, za smještaj, obskrbu itd. vojske, Napoleon je kao pametan čovjek uvidio, da ga je pobijedio taj naoko nastrani i čudnovati general - filozof Kutuzov.
Kada je Maček stvarao svoju Zaštitu, onda su došle do izražaja sve naprijed spomenute činjenice, koje su se opazale u skoro svim nastupima njegova života.
Bivši austrijski glavnostožerni pukovnik, Slavko Kvaternik, i tadašnji jugoslavenski glavnostožerni bojnik, Ivo Babić, bili su tehničari koji su izradili plan za ustrojstvo i djelovanje Zaštite, kojoj je na čelo postavio seljaka i narodnog zastupnika Gujku Kemfelju. On je htio imati vojsku svoje "Slobodne Hrvatske", koja ne bi bila jugoslavenska, a još manje srpska vojska, ali ne bi bila ni ono, što bi mi zvali "hrvatska vojska". bila je to zapravo "seljačka vojska", a samo zato da bi spriječio da ne bi gradjanski elementi i "soldatska" preuzeli vodstvo te njegove stranačke vojske, on je stvorio i hrvatsku Gradjansku Zaštitu, koja je, naravno, bila u znatnoj manjini. Ako uzmemo da je Maček htio "slobodnu Hrvatsku", koja ne bi bila ni za Jugoslaviju ni protiv Jugoslavije, nego uprave sve obratno, onda tek možemo doći do prave spoznaje - što je zapravo značila ta Mačekova stranačka vojska.
Je li Maček, poput generala Kutuzova, računao da Hrvatska nije u stanju srušiti Jugoslaviju i odhrvati se srpskom imperijalizmu, pa je zavlačio hrvatsku politiku u labirinte i ćor-sokake, da bi "general vrijeme" razumio ili nadvladao Srbe?
Nastavlja se.
Objavljeno: 12.06.2009. u 14:41h
Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 1291
sponzoras 12.06.2009 22:25 h
Gospodine Otporaš jedno pitanje za vas.
"Da li ste vi rasist?" Molim iskren odgovor. Hvala.
Gracena13 12.06.2009 23:04 h
Gospodine Sponzoraš
citat:
Svaki svjestan Hrvat,a nesvjesan neka postane svjestan,mora zastupati i braniti hrvatske narodne interese.Adolf Andric (Plemic)vodja Bugojna
pitanje za vas : Što biste vi osobno ponudili kao odgovor na bit poručenog ? Da ili ne ?
Molim iskren odgovor. Hvala .
sponzoras 12.06.2009 23:17 h
Gospođo ili gospodična Gracena13. Apsolutno svaki čovjek, pa i Hrvat mora zastupati interese svoga naroda.
Ni jedan čovjek pa niti Hrvat ne smije primjenjivati rasističke metode u zastupanju bilo kakvih interesa, pa ni svojih vlastitih ili svojeg naroda.
Gracena13 12.06.2009 23:46 h
Zahvaljujem vam na odgovoru.
No, ja do sada nisam iz osobno izrečenih misli gosp.Otporaša stekla dojam kao vi da podržava rasističke metode spram bilo koga ili čega.
Da pratite s pažnjom osobna promišljanja gosp.Otporaša
shvatili bi da niste u pravu, odnosno da ste prema krivoj osobi usmjerili provokaciju .
Gosp. Otporaš se jasno i nedvojbeno izjasnio na temi gđice Broken da podržava demokratska načela .
sponzoras 12.06.2009 23:54 h
Nije provokacija, već pitanje.
Kad gospodin Otporaš odgovori, možemo dalje pričati.
Gracena13 12.06.2009 23:58 h
citat:
Otporas 10.06.2009 19:07 h
broken,
Slažem se sa vašim opisom. Temeljnim načelima demokracije nitko ne može nikome zabraniti se slobodno ispoljavati kako tko hoće, pa tako i homoseksualci.
Evo, on se jasno opredjelio .
Ja osobno se ne slažem da paradiraju ulicama i hrvatskoj mladosti ulijevaju u um ideje da je nakaznost i grdoba nešto sasvim uobičajeno i poželjno.
Gracena13 13.06.2009 00:07 h
Da se razumijemo, ne podržavam osudu ove vrste populacije u vidu javnog linča, ali smatram da ulica nije prikladno mjesto za upućivanje zahtjeva za poboljšanjem statusa u okviru društvene zajednice.
sponzoras 13.06.2009 00:08 h
Gracena13.. ovdje se ne radi o opredjeljivanju prema homoseksualcima već o rasizmu. Dakle, ne govorimo o homofobiji.
Moje je pitanje jasno, a odgovor čekam od kolege Otporaša.
Al kad već o tome..
sponzoras 13.06.2009 00:12 h
i ja kažem da ulica nije prikladno mjesto za rješavanje njihovog statusa u društvu. Dakle, slažemo se.
Gracena13 13.06.2009 00:13 h
OK, bez ljutnje.
Kao što ste vi pitanje postavili, tako sam i ja pojasnila osobno viđenje gosp. Otporaša , a usput sam se dotakla teme o homofobiji.
Domobran 13.06.2009 00:28 h
@sponzoras. URBI ET ORBI, glasno i jasno nisam rasista bio, niti sam niti ću ikada biti, niti za to ima razloga.
kolega sponsoras, kolegoca gracena13 vam je jako lijepo odgovorola. Njezin odgovor je moj odgovor.
Pozdravlja vas kolega Otporaš.
sponzoras 13.06.2009 00:51 h
Odlicno..onda s nestrpljenjem očekujem tekst o ustaškim rasnim zakonima i sprovođenju istih kojih se ne bi ni KKK posramio.
Pozdrav i vama.
Gracena13 13.06.2009 01:02 h
Eh, da sam mogla naslutiti što vas zapravo pati gosp.Sponzoraš , ja bi unaprijed upisala:
Jedni klikću pokojniku Titu, drugi pokojniku dr. Paveliću, treći pokojniku dr.Tuđmanu, a ja osobno štujem sve one koji klikću legendama hrvatskog otpora i patnicima u ime i za hrvatski narod pokojnom VITEZU Juri Francetiću i Vitezu Anti Gotovini.
Lijepi vam pozdravi, i miran san !
Gracena13 13.06.2009 01:03 h
Ispravak:
i VITEZU ANTI GOTOVINI
Domobran 13.06.2009 01:47 h
sponzoras. Kada sam otvorio stranicu HRVATSKA I USTAŠTVO imao sam ideju opisati razlog(e) osnutaka Ustaške Hrvatske Revolucionarne Organizacije U.H.R.O. Kao početak najprije sam počeo sa USTAŠKIM NAČELIMA, koji su uistinu počeli i svoje korijene imali u Zagrebu, siječnja 1929 godine. U emigraciji su se dopunili 1932-33, i koliko je poznato da u Ustaškim Načelima nema nikakovih rasnih zakona. Izvolite ih pronaći u prvim opisima USTAŠTVA. Kolega sponsoras dvije osobe vide više nego jedna, pa bih mi bilo osobno drago da mi podvučete iz Ustaških Načela riječi tih rasnih zakona. Ja ne tvrdim da postupci pojedninih Ustaša su opravdani i da nije bilo u nekim slučajevim pretjeranosti ustaške vlasi NDH. Vaše je pitanje na mjestu i vi ste mene ponukali da moji idćii opis USTAŠTVA (50) bude posebni prilog ovog opisivanja, u kojem ću opisati moje obiteljske jade; što se može reći kao jedna kap vode u moru na usporedbu svih jada i patnja koje je pretrpio naš hrvatski narod.
Domobran 13.06.2009 01:56 h
Gracena13. Najljepša hvala na vašim ispravcima. Naravno da je Ante Gotovina VITEZ. Osobno bih prozvao svakog onoga Hrvata koji svoj život žrtvuje za dobrobit vlastitog naroda, u ovom slučaju našeg hrvatskog naroda.
Usput želim spomenuti da sam prelistao TEMELJE i prvog i drugog zasjedanja AVNOJA. Nigdje niti jedne riječi o Hrvatskoj kao imenice ili kao pridjeva. Na suprot tih državnotvornih TEMELJA AVNOJA i USTAŠKIH NAČELA ima velika razlika. Kada iznesem temelje AVNOJA, sve što bih želio - ne za mene - je da se prebroji koliko puta se spominje Hrvatska u Ustaškim Načelima, a već sam rekao niti jedan jedini put u Avnojskim nacelima. To se treba uzeti u obzir, ako ćemo HRVATOVATI.
sponzoras 13.06.2009 02:47 h
Svakako..http://www.hrvatskinacionalisti.org/index.php?option=com_content&view=article&id=73:rasa&catid=37:politika&Itemid=61
Rasna politika u NDH ovdje je detaljno opisana i potpisana od strane Ante Pavelića.
Gracena13 13.06.2009 07:43 h
Gosp.Sponzoraš
O Ustašama i NDH nisam imala mogućnost spoznati objektivne činjenice , osim onog dijela što su ga
tamanitelji hrvatskog naroda od 1918 pa do 1991 svjesno i
sa zlom namjerom podmještali kao jedinu moguću opciju.
Budući da ne raspolažem s relevantnim dokazima što je istina, a što laž, ne bih ulazila u dublju raspru s vama , prepuštam gosp.Otporašu da nastavi s vama polemizirati
o sadržaju teme.
Velite svakako ?
Ja velim o pokojnom JBT-u nikako, jer kosti koje danonoćno izviru , podsjećaju da ih se ne zaboravi olako, opominju nas također da bez razčišćene prošlosti, nema ni svijetle budućnosti.
Pokojnom dr.Paveliću zamjeram i osuđujem dvije javno obznanjene činjenice odnosno događanja koja ne mogu prihvatiti kao zdravorazuman postupak bez obzira na sve drugo hvalevrijedno.
1. Ni pod koju cijenu nije se smjeo dogoditi slučaj Jasenovac
2. Slučaj Lorković-Vokić također
Ni pokojni dr.Tuđman nije bio svetac, ali se slažem sa zaključkom koji prilažem u cijelosti.
citat:
Akademik Josip Pečarić:
Hvala dr Tuđmanu za ‘grijeh’ stvaranja hrvatske države.
Nadalje pisati i obznanjivati autentične navode pojedinih autora, i istinu o dijelu hrvatske prošlosti nije grijeh. To je hrvatska povijest . Kakva god da je, naša je, nije riječ o Kinezima. Lažno svjedočiti i svjesno podmještati laž pod istinu o bilo kome ili čemu je grješno i neprihvatljivo.
Na nama je da s pažnjom promislimo o svemu što se događalo mimo volje hrvatskog naroda od 1918 , pa sve do danas .
Gracena13 13.06.2009 07:53 h
g.Otporaš:
Najljepša hvala na vašim ispravcima. Naravno da je Ante Gotovina VITEZ
__________
Molim , i drugi puta. :))
No, nisam ja vršila korekciju vašeg navoda, neg' sam ispravljala samu sebe, jer sam poradi brzopletosti nepravilno napisala tekst.
Gracena..
sponzoras 13.06.2009 10:38 h
Ako ste pomno pročitali Rasne zakone na linku a potpisane od strane poglavnika Pavelića
http://www.hrvatskinacionalisti.org/index.php?option=com_content&view=article&id=73:rasa&catid=37:politika&Itemid=61
onda će vam biti jasno o čemu se radi. Stoga osobno smatram veličanje poglavnika i njegove tvorevine osobnom uvredom i ponižavanjem cijelog hrvatskog naroda koji NIJE rasistički.
Hvala.
Gracena13 13.06.2009 17:28 h
@Sponzoraš:
Čega se pametan srami, budala ili lud se ponosi.
Osobno sam jasno i glasno upisala vlastito promišljanje o slučaju koji ste naveli.
citiram:
gracena 13
Pokojnom dr.Paveliću zamjeram i osuđujem dvije javno obznanjene činjenice odnosno događanja koja ne mogu prihvatiti kao zdravorazuman postupak bez obzira na sve drugo hvalevrijedno.
1. Ni pod koju cijenu nije se smjeo dogoditi slučaj Jasenovac
No, nepobitna je činjenica da se ukazala nužna potreba
za pokušajem uspostave države NDH jer hegemonistički
nasrtaji od strane Srba su postali nepodnošljivi i krajnje pogubni za hrvatski narod. U tom kontekstu gosp.Otporaš pokušava pojasniti pojavu i nastanak ustaških vojnih formacija.
U pravu je Arcanoid, kada veli da pojedini svjesno izvlače
na površinu isključivo onaj crni dio kako bi javnosti predočili i nametnuli vlastite zaključke a sve s ciljem da se i nadalje održi teza i pod svaku cijenu kako je Hrvati ma
genocid u naravi.
Zanimljivo je promotriti da kada je riječ o osudi zločina koje je počinila druga strana pojedini prisutni ostaju bez teksta, te i nadalje ushićeno kliču velikom vođi , iako su svjesni da je osobno nadgledao, izdavao naredbe potpisom i pečatom ovjerene o uklanjanju Hrvata kao nepoćudnih elemenata .
Kako se nitko od takovih ne prisjeti navesti svijetli primjer časnog i humanog postupanja hrvatskog ratnika u vrijeme WW2.
prilažem dio priloga
Osim obrane Hrvata - katolika i muslimana, Francetić je štitio i Srbe. Za ovdje evo samo jedne njegove geste. Naime, iza jednog okršaja muslimana i pravoslavaca u selu Brgule više Vareša došao je Jure Francetić da ih smiri. Među obostrano nastradalima našao je Francetić jedno srbsko dijete - Svetu Gorančića iz sela Brgule i posvojio ga, da mu tako spasi život. To dijete je živjelo kod Francetićeve supruge u Zagrebu sve do 1957. i izškolovalo se. Tada ga je preko Crvenog križa pronašla i preuzela njegova majka.
Mislim da ovaj slučaj dovoljno zorno svjedoči o hrvatskom ratniku pokojnom Juri Francetiću i zaslužuje svaku pohvalu.
Za razliku od načina na koji je on kao vojni zarobljenik skončao .
Gracena13
Domobran 13.06.2009 17:58 h
Gracena13. Potpuno se slažem vašim odgovorima. Ima jedna stvar koju želim ovdje istaći, i to je istina, a ta je da su naši hrvatski LEGENDARNI JUNACI I VITEZOVI JURE FRANCETIC I RANKO BOBAN završili svoje živote vrlo maladi i nisu imali priliku iza sebe osteviti neke zapise/uspomene, kako se to obično čini. Sve što o njima znamo je to što su drugi o njima rekli. Doduše, smiriva me jedna činjenica, a ta je, da ni Isus Krist nije ništa pisao niti iza sebe ostevio bilo kakove zapise/uspomene. O njemu već preko dvije tisuće godina drugi pišu. Tako će se deseti i o našim najvećim vitezovima JURI I BOBANU da drugi o njima pišu. Zato, gracena13, kada dodje vrijeme bit će govora i o Juri i o Bobanu. Crkve su pune svetaca, a naša hrvatska ratna povijest je puna JUNAKA. Ponosan sam što sam Hrvat i za mene će biti pravilo: Da je i najgori Hrvat za mene bolji od najboljeg Jugoslavena.
sponzoras 13.06.2009 18:09 h
Gracena..izvlačiti pojednične i konkretne primjere nema veze s onim što ja želim reči.
Isto tako mogu i ja navesti primjere koje mi jE moja vlastita baka pričala o njemačkim vojnicima koji su u Međimurju između '41 - '45 pomagali seljacima i štitili ih od mađarskih ubojica a seljaci im za uzvrat davali hranu. No da li je to razlog da onda kažemo da su nacisti ipak usprkos svemu bili pozitivci.
NE, Nikada!
U OVOJ REČENICI JE MOJ STAV JASNO OBJAŠNJEN:
Ako je jedno jedino dijete ubijeno poradi rasnih zakona u NDH, ako je ijedna osoba radi tih istih zakona patila, bila ponižena, mučena ... onda su ti zakoni sramotni i oni koji su ih podržali su rasisti i kriminalci! Podržao ih je Ante Pavelić i on je bio KRIMINALAC I RASIST!
Mene su roditelji učili da je rasizam veliko zlo i ja to znam da je pravilan stav. Koja god vlada svijeta ga je podržala, a podržala ga je NDH i Pavelić, za mene takve ljudi ne mogu biti u istoj rečenici sa riječi domoljubi. Domoljubi vole svoju zemlju i narod, oni ih ne ubijaju i ne uništavaju.
Može Otporaš napisati još 7 tisuća nastavak o ustašama, ali nikako i nikada ne može opravdati rasizam koji je njegov idol Pavelić podržavao i sprovodio.
Na kraju krajeva i Marxova ideja komunizma u temelju je ispala jako dobra a u praksi se pokazalo da je komunizam u rukama ljudi zlo kao i nacizam.
Niti ja kažem da su svi Hrvati genocidni, niti ću to ikada reči. No od nekih stvari ne možemo bježati i na njih zažmiriti.
sponzoras 13.06.2009 18:11 h
Citat:
"najgori Hrvat za mene bolji je od najboljeg Jugoslavena"
To kaže jedan čovjek koji živi u multinacionalnoj državi, gdje se sastaju sve rase, kulture i religije svijeta...
Otporaš, počinjem sumnjati da navečer navlačite bijelu kapuljaču KKKa i plešete oko zapaljenih križeva..
Domobran 13.06.2009 20:02 h
sponzoras. Što ćete vi u nešto početi sumnjati ili ne, to ja vaše pravo i vaša osobna stvar, kao što je i moja osobna stvar ono što sam već rekao.
Što se tiče moje izreke: da je za mene uvijek bolji i najgori Hrvat od najboljeg Jugoslavena, to ostaje tako dugo i dotle dok god bude ozračja ostatka-ostataka jugoslavenstva medju nama Hrvatima. Bivša propala Jugoslavija je bila višenacionalna država, kako vi to kažete, a ne više rasna država. Po mome skromnom shvaćanju, riječ "rasizam" se dijeli po RASAMA a ne po boji kože. Dakle, multinacionalni narodi koji su sačinjavali bivšu Jugoslaviju su narodi iste RASE, osim, kolega sponzaros, ako vi to meni možete protivno dokazati. Dakle tu nije moglo biti pitanje nikakove RASE niti rasistickih zakona. Ako ih je po mogućnosti ili po potrebi i bilo, onda, sa žaljenjem, moram reći da su to bili zakoni potrebe jednog rata, što su i drugi zaraćeni narodi europe takodjer imali.
Naš hrvatski narod je u svojoj suštini jako miroljubiv i vrlo prilagodiv narod. Jedni se prilagode jednima a drugi drugima što u svojoj jezgri nosi korijene demokracije. Demokratskim putem vi mene svrstavate ondje gdje ja ne pripadam niti mi je tu mjesto, a ja vas takodjer demokratskim putem svratavam u razočarane Hrvate. Ali na žalost, niste sami. Ima ih mnogo koji su na jedan ili drugi način razočarani, a ponajviše poradi toga što još nisu uspijeli otkriti "TAJNU" zla ili "TAJNU" hrvatstva. Ja sam to davno otkrio i znam gdje mi je mjesto: kod hrvatstva, u hrvatstvu i medju Hrvatima.
sponzoras 13.06.2009 21:07 h
Ne uspoređujte poštene Hrvate sa svojim idolima koje želite prikazati kao pozitivce. Većina Hrvata nisu rasisti i osuđuju zločinačke režime iz svoje povijesti. Kako ustaški tako i komunistički. Usporedba današnjih Hrvata sa zločinačkim režimima je uvreda i ponižavanje a vi to uporno radite, što mi govori da ste i egoist.
Ako je po vama u ratu potreba za uspostavom rasnog zakona normalna stvar onda sam gotovo uvjeren da ste rasist.
A o demokraciji govoriti odmah nakon ove rečenice, je itekako licemjerno.
Čudi me kako niste naučili u dijaspori da se demokracija ne temelji na rasističkim zakonima i uvjerenjima, nego na uzajamnom prihvaćanju ljudi i poštovanju njihovog odabira, vjere i rase.
cvrkut 13.06.2009 23:19 h
@sponzoras...Tko tebe plaća osim portal javno, gay-evi, lezbe, ostaci udbe ili loknica, hehe. Tolika upornost, nije to bez vraga.
arca 14.06.2009 00:23 h
Istina nije relativna a rasizam se ne može opravdati. Svaki pokušaj opravdavanja rasističkih zakona donesenih u to vrijeme (od jedne strane) jednak je pokušaju opravdavanja zločina komunizma (od druge strane).
Svima bi nam trebao biti cilj saznati istinu, a ne vršiti na njoj estetsko - kozmetičke zahvate. Jer, i najgora istina bolja je od samozavaravanja.
sponzoras 14.06.2009 01:11 h
Arca..hvala na riječima zdravog razuma.
Gracena13 14.06.2009 09:59 h
arca@
citat:
Rasizam se ne može opravdati.
Potpisujem.
citat:
Istina nije relativna
Je, pravo veliš.
__________________________________
sponzoraš:
citat:
Ne uspoređujte poštene Hrvate sa svojim idolima koje želite prikazati kao pozitivce.
Osobno se ne priklanjam idolima pod svaku cijenu.
Dapače rado propratim i poslušam promišljanja suprotna
ili bliska osobnom .
Propratimo što veli pošteni Hrvat.
Prilažem dio iz priloga akademika Mirka Vidovića, objavljen na www.dragovoljac.com- tema-Hrvatska je povijesna nacija. Preporučam da pročitate ostatak priloga u cijelosti na navedenoj stranici.
A da je i Krleža bio ljuti antisemit, upravo zbog politike Josipa Franka, dokazom je i njegova izjava, tiskana u zagrebačkom tjediku "Danas" netom nakon Titove smrti: "... zar nam je Eugen Kvaternik trebao da posluži kao sjedok da nije tako bilo kao što je bilo?
Ako je netko bio zločinac zavrgnut u majčinoj utrobi, ukleti bastard jednog ukletog luckastog austro-madžarskog subalternog infanterijskog oficira i tragične kćerke Sejloka hrvatske politike Jozue Franka, jedne Doglavnice i žene Vojskovodjine koja je završila kao supruga jedne pijane lude i kao majka jednog rodjenog zločinca...
Ako je taj Jozuin unuk ta pojava, kriminalna palikuća, provalnika i suludog koljača i perverznog talijanskog krvnika koji je već na Liparima pobio stotinjak polupismenih primitivaca iz belgijskih rudnika..." (Danas, Zgb. 24.10.1989., s.63).
Krleža je jedini Hrvat koji je jednog Židova nazvao 'zločincem od samog začetka u materinoj utorbi', odnosno potomka Jozue koji je osvoji Jerihon, odnosno sve Židove od Mojsija na ovamo, kao kongenitalne ubojice.
Nitko od onih koji su i na koj način djelovali govornom ili pisanom riječju u Hrvatskoj nije išao tako daleko u svom antisemitskom proljevu, koliko glavni konceptor hrvatskog renegatskog ogranka komunističkog pokreta - Miroslav krleža, vrhovni autoritet i za Stjepana Mesića i njegovih bolesnih 'dravodrugova' - komunista Titovih sljedbenika!
Da je tako nešto napisao Mile Budak, oni bi od toga napravili opravdanje za svo zlo što su počinili našem narodu u nizu poklja od svibnja 1945 do siječnja 1951.
Miroslav Krleža proveo je drugi svjetski rat na sinekuri NDH i uz otvorenu zaštitu Mile Budaka.
Ništa nije poduzeo da Mile Budak nakon rata ne bude smaknut kao 'klasni nerijatelj.
Krležu je zbog toga progonila savjest pak je pokušao da opere svoje pilatovske ruke slijedećom apologijom Budaku:
"Budućnost kao i svaka budućnost, tko zna šta nam donosi - rekao je Budak.
Kad se svijet smiri - nastavio je POŠTENJAČINA IZ SVETOG ROKA - Hrvatska će na mnogim područjima iziskivati koješta, morat će se uprijeti da se nadoknade propusti i nemar iz prošlosti, da se krene ukorak s naprednim narodima (s.62)...
Dok je vizionar i veliki književnik Budak usred Beograda izgubio zivot, Pavelić je bijedno i kukavički napustio zemlju..." (v. 'Danas', Zgb.17.10.1989.).
A da su titovci i sami bili antisemiti, dokazom je i žalosna sudbina domaćih povratnika iz nacističkog ratnog logora Dachau.
Njih je Tito dao pohapsiti, suditi na smrt i mahom poubijati zbog toga što su ostali živi u Hitlerovim logorima, jer je to 'dokaz' da su suradjivali s nadzornom službom u logoru.
A nakon 'Rezolucije informbiroa, Tito je na Goli otok slao i naše Židove, njemu nije stalo do njihova identiteta, smetala je njemu njihova savjest.
I početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, Tito je poslao na dvanaestgodišnju robiju Vojvodjanku Milu Sarginzbog (zbog) 'staljinizma' a koja je u vrijeme Drugog svjketskog rata bila deportirana u Njemačku gdje je prošla kroz sedam nacističkih logora i bila tetovirana u Buchenwaldu.
Treba shvatiti izjavu koju mi je, prilikom našeg službenog razgovora 'on tape', u toku rada Ottawske konferencije (u travnju 1985), dao kanadski visoki diplomat Harry Jay, nakon što je primio moj 'Memorandum' u vezi s hrvatskim zahtjevom za samoodredjnje.
Tom prilikom gosp. Jay je rekao:
"Ja sam, kao saveznički pilot, oboren nad Njemačkom ostatak rata proveo u nacističkim logorima.
Pročitao sam vaše uspomene iz Titovih kazamata i mogu vam reći da smo mi bili bolje tretirani u Hitlerovim nego li vi u Titovim logorima".
A što se tiče 'židovskog pitanja', u NDH - notorna je činjenica da ono ne proizlazi iz 'Ustačkih načela' ni iz redova koji su djelovali oko Pavelića u UP.
To je bila žalosna pojava diktirana Hitlerovom imperijalističkom politikom i ne samo u Hrvatskoj.
Za raziku od Hrvatske u kojoj nije bilo ni Sabora ni nekih zakona, u Francuskoj su zastupnici u Vichy-ju izglasali i zakonski osnazili antižidovske zakone i prije nego li je to od njih tražio Berlin.
U Francuskoj je u vrijeme ratnog meteza stradalo oko 140.000 zidova, ali nitko na svijetu nije bio toliko budalast da trazi da se, radi toga, unisti francuska drzava ili poubija francuska nacija!
Ni zbog 'rasnih zakona' ni zbog 'klasnih interesa'.
Francuskim komunistima nikad nije ni palo na pamet da se bore za 'odumiranje' svoje nacionalne države. N.B.
I danas su na snazi neki zakoni koji su bili izglasovani u Vichy-ju, i ni najgorim franmcuskim ljevičarima nije palo na pamet da ustvrde kako u vrijeme Drugog
svjetskog rata nije postojala Francuska Država.
Karl Marx je relativno bio u pravu kad je tvrdio da su male nacije u Europi, koje se bore za državnost, 'bolesne nacije'.
Ne u cjelini, ali jednim dijelom.
Kod nas su se samo komunisti titovci ponašali kao ludjaci, opasni po svoje sunarodnjake, zreli, ne za logore, nego za ludnice.
O kriminalcima koji snose odgovornost za masovne pokolje na Bleiburgu i na Križnom putu i Europski parlament je izgasao dvije 'rezolucije', koje preostala ekipa oko Mesića jednostavno igorira, kao i Saborske odluke po tom pitanju.
Njihova dreka kad se dobro shvati i svede na logički minimus definirana je u onoj narodnoj: Drz'te lopova!
No, makoliko oni sijali mržnju po svijetu protiv hrvatske nacije i hrvatske državne nezavisnosti, njihove histerične klevete nigdje na svijetu ne nailaze na povoljan odjek!
Dolazi vrijeme kad će oni morati odgovoriti na mnoga pitanja, što na ljudskim sudištima, što na sudu povijesti, koji će biti konačan i neopoziv!
Oni će na ovom svijetu doživjeti 'strašni sud' - damnatio memoriae perpetua!
Nema nikakve dvojbe da Ustaški pokret ne samo da nije bio utemeljen, ni aluzijama, na nekom antisemitskom osjećaju, nego je proizišao iz hrvatske političke tradicije krajnje desnice kojoj je bio začetnikom hrvatski židov Josip Frank, Njegov unuk Dido Kvaternik je bio teoretski i praktički direktor Ustaškog pokreta (organizator i Marseilleskog atentata), a i Pavelićeva supruga je proizišla iz redova hrvatskih Židova.
Antisemitizam u komunizmu počeo je sukobom Staljin-Trocki i razvio se je kasnije skoro u konkurenciji s ideološkim ludilom nacional-socijalista, svojih saveznika početkom Drugog svjetskog rata.
Dok je Andrija Hebrang, i sam proizišao iz redova hrvatskog židovstva, bio na čelu KPH odnos njegove stranke prema ustaškom pokretu bio je konvergentan.
Ta konvergencija je prerasla u poseban sporazum Moše Pijade i Mile Budaka na robiji u Sr. Mitrovici - zajednički cilj im je bio - borba protiv hegemonije 'velikosrpske buržoazije' i njezinih saveznika.
U to ime treba jasno i decidirano reći da ni vodja HSS-a, ni vodja KPH nisu ničim pokazali protimbu ideji hrvatske državne nezavisnosti u povodu Proglašenja Nezavisne Države Hrvatske 10 travnja 1941.
Ni jedan iole uočljiviji ispad protiv NDH nije zabilježen u prvom mjesecima postojanja NDH.
Dok je, s jedne strane Dr Maček pozvao svoje strukture Banovine Hrvatske da podrže i pomognu opstanak NDH, kasnije je i Andrija Hebrang - prema beogradskom tisku uoči Referednuma za samoodrtedjenje - dao glavu zbog održanja cjelovitosti NDH!
Samo su hrvatski odrodi, izrodi i tudje sluge sve činile da, po 'proročanstvu' njihovih ideoloških gurua Marxa i Engelsa, dodje do uništenja naše države pa i do zameta naše nacije i nacionalne svijesti uopće.
Ljudi su, u povodu dogadjaja iz 1968. išli na robiju samo zbog pjevanja budnice "Ustani Bane!".
Gracena13 14.06.2009 10:47 h
citat:
Otporaš
"Nije niti potrebno da Ustaše budu tu. Njihov DUH hrvatstva je bio tu i bio nazočan, kao što je i Bog nazočan ondje gdje se god njegovo ime spominje. Samo ime države u kojoj se je koncert sinoć održao i sama hrvatska obilježja koja su se mogla vidjeti sinoć tu, počevši od redarstva pa na više i na niže, odavalo je DUH onoga zašto su se Ustaše borili. Otporaš".
____________________________________
Mislim da prilozima g.Otporaš ne želi vršiti pokušaj revitalizacije ustaštva , nego pobliže nam pojasniti i ukazati što je stvarni uzrok osnutka ustaškog pokreta.
Ne izvrćimo riječi g.Otporaša iz konteksta, i ne kvačimo se uporno za dio ružnog, jasno bi trebalo biti svima što je pozitivno a što negativan čin u proteklom povijesnom zbivanju od 1941-1945. Bar, mislim, da bi, odnosno je.
Budući da nas nekoliko izjašnjavajući se na ovoj temi
nemamo ovlasti tumačiti kako kome paše u ime svih Hrvata, zborimo u vlastito ime, propratimo promišljanje i ostalih Hrvata, koje nam može pobliže pojasniti nužnost potrebe da se hrvatski narod izbori konačno za samostalnost i nezavisnost .
________________________________________
Što je potrebno poduzeti za izlazak iz «Hrvatske šutnje 21. stoljeća» i duhovno oslobođenje hrvatskog naroda
Dio priloga, gosp. Tomislav Stockinger/ http://hakave.org/index.php?option=com_content&task=view&id=4670&Itemid=1,
________________________________________
2. Povijesne okolnosti i razlozi vođenja "specijalnog rata" protiv hrvatskog naroda
šutnjaPo svojem povijesnom utemeljenju, po geografskim značajkama prostora kojeg je naselio te po svojem političkom, duhovnom i kulturnom razvitku kroz pretežiti dio svoje nacionalne povijesti, hrvatski se narod oblikovao kao kršćanski (katolički) srednjoeuropsko-mediteranski narod. Upravo su kršćanstvo kao duhovna snaga te snaga nacionalnog povijesnog prostora na kojemu hrvatski narod obitava, a koji se, kao rijetko koji europski prostor, odlikuje bezbrojnim prirodnim bogatstvima i ljepotama te kulturnim dobrima i povoljnom klimom, već u najranijoj povijesti Hrvate učinili vrijednim i ponosnim stanovnicima svoje nove domovine. Međutim, upravo zbog svojega bogatstva kao i izuzetne strateško-geografske vrijednosti, povijesni je prostor Hrvatskoga naroda od samih početaka naseljavanja Hrvata postao objektom pretenzija susjednih naroda i država (Bizant, Venecija, Madžari i kasnije Ugarska, Otomansko Carstvo te Habsburška Monarhija).
Bez obzira što je nakon gubitka međunarodnog političkog subjektiviteta ulaskom u personalnu, a kasnije i realnu uniju sa Ugarskom, hrvatski narod 1102. godine de iure izgubio svoju samostalnu državu, kroz naredna stoljeća, a upravo zbog svoje unutarnje snage, nikada nije izgubio i svoj posebni politički subjektivitet kao politički narod. U svakoj državnoj zajednici u kojoj se nakon 1102. godine nalazila, Hrvatska je formalno-pravno imala poseban status kao posebno kraljevstvo, sa svojom zakonodavnom, izvršnom i sudbenom vlašću (personificiranima u posebnom hrvatskom saboru, banu kao predstavniku izvršne vlasti i posebnim zemaljskim sudovima). Na ovome mjestu dolazimo do ključne okolnosti za razumijevanje kasnije povijesne političke nesreće, koja će 1918. godine zadesiti hrvatski narod. Zametak onoga što će se u kasnijem povijesnom razdoblju pokazati kao geopolitička nacionalna tragedija hrvatskoga naroda, a čije pogubno naslijeđe hrvatski narod osjeća i danas (koje naslijeđe je i glavni uzrok za «Hrvatsku šutnju 21. stoljeća») nalazi se u počecima velikosrpske ekspanzionističke politike na Balkanu, koja datira u sredinu 19. stoljeća.
Osnovni razlog zbog kojega se ekspanzionistička politika Srbije na dulji rok pokazala za hrvatski narod mnogo pogubnija i nesretnija od ekspanzionističke politike prema Hrvatskoj vođene od drugih susjednih naroda i država, leži u činjenici bliskosti hrvatskog i srpskog jezika. Ova činjenica, zlorabljena od strane srpske političke i kulturne elite, poslužila je za propagandno nametanje jezične, kulturne i duhovne politike zajedništva srpskog i hrvatskog naroda (naravno pod srpskom "kapom"), koju je velikosrpska opcija na svim poljima Hrvatima počela nametati u drugoj polovici 19. stoljeća. To je bio i osnovni razlog zbog kojega su kao predvodnici hrvatske politike u prvoj polovici 20. stoljeća, isplivale zavedene, povijesno i nacionalno nedovoljno svjesne osobe, koje će biti odgovorne za najveću političku tragediju hrvatskoga naroda, koja je nastupila 1. prosinca 1918. godine. Toga, za hrvatski narod možda najtužnijega dana u njegovoj povijesti, Hrvatska je istrgnuta iz svojega prirodnog srednjoeuropskog geopolitičkog konteksta i priključena balkansko-velikosrpskom povijesnom geopolitičkom kontekstu. Posljedice su na svim područjima za hrvatski narod bile katastrofalne. Započela je svojevrsna «balkanizacija» Hrvatske koja ipak, zbog unutarnje snage i samosvijesti hrvatskog naroda, nije mogla «pobijediti» u onolikoj mjeri u kojoj su to provoditelji velikosrpske politike priželjkivali.
Međutim, u jednoj važnoj komponenti nametnuta politika «hrvatsko-srpskog zajedništva» ipak je uspjela. Mnogi pripadnici hrvatskog naroda, pod utjecajem jugoslavenske velikosrpske propagande postali su pobornici «jugoslavenstva» kao političke opcije za konačno rješenje hrvatskog pitanja. Bez obzira na raspad prve velikosrpske Jugoslavije, hrvatski narod, zbog nesretnog spleta povijesnih okolnosti na koje je najmanje on sam mogao utjecati (drugi svjetski rat) ovu okolnost ne samo da nije uspio iskoristi za jedino ispravno rješenje hrvatskog nacionalnog pitanja – trajnu uspostave samostalne hrvatske nacionalne države, već je doživio i jednu od najvećih tragedija u svojoj povijesti. Pobjedom jugoslavenske komunističke opcije, hrvatski narod je najprije doživio tragično fizičko uništenje njegove najvrjednije ljudske supstance – masovnu likvidaciju ogromnog broja svjesnih pripadnika hrvatskog naroda koji nisu prihvaćali nametnuto komunističko-jugoslavensko rješenje hrvatskog pitanja. Konsolidacijom komunističke jugoslavenske države, na žalost, nastavila se (i to mnogo učinkovitije nego u prvoj Jugoslaviji) nametnuta politika hrvatsko-srpskog zajedništva i jugoslavenizacije hrvatskog naroda. Komunistička propaganda, koja je desetljećima bila jedina priznata «istina», utjecala je na formiranje svijesti kod velikog broja pripadnika hrvatskog naroda koji je istu počeo prihvaćati kao «vječnu» istinu i trajno zadovoljenje političke potrebe Hrvatske i hrvatskoga naroda.
Da je hrvatski narod ipak, usprkos svemu, zadržao dovoljno samosvijesti i političkog nacionalnog duha, pokazalo se u razdoblju od 1990. – 1995. godine koje, ukupno povijesno gledano predstavlja jedno od najsvjetlijih i najherojskijih razdoblja hrvatske povijesti. U spomenutom razdoblju hrvatski narod je prepoznao političku snagu i mudrost osobe u liku dr. Franje Tuđmana, kao predvodnika hrvatskog nacionalnog preporoda koji je doveo do onog najvažnijeg: trajne uspostave samostalne i demokratske nacionalne države hrvatskog naroda – Republike Hrvatske. Politička mudrost i zrelost dr. Franje Tuđmana ogledala se, kako u prepoznavanju opasnosti koja je hrvatskom narodu prijetila od ponovno probuđene velikosrpske ekspanzionističke politike, tako i u shvaćanju činjenice da se u tom povijesnom trenutku ostvarenje hrvatskog nacionalnog pitanja može riješiti samo jedinstvom čitavog hrvatskog naroda u domovini i iseljeništvu. Konkretno, to je značilo da bi za hrvatsku politiku bilo pogubno da se, s obzirom da je Hrvatska netom izašla iz jugoslavenske komunističke zajednice, ne samo potpuno odrekne nego i krene u obračun sa vodećim kadrovima komunističkog sustava u tadašnjoj SR Hrvatskoj. Da se u to vrijeme krenulo u provođenje navedene revanšističke politike, ne samo da bi se hrvatski narod teško othrvao nastupajućem velikosrpskom ekspanzionizmu, već i vjerojatnost građanskog rata ne bi bila isključena.
Franjo TuđmanSve navedeno omogućilo je hrvatskom narodu da, na žalost ne bez velikih žrtava, pobjedom u Domovinskom ratu, koji s pravom možemo smatrati jednom od najsvjetlijih stranica sveukupne hrvatske povijesti, omogući konsolidaciju i međunarodno priznanje svoje samostalne i demokratske nacionalne države. Međutim, već nakon završetka Domovinskog rata, a pogotovo nakon smrti dr. Franje Tuđmana 1999. godine, u hrvatskom društvenom životu počela se osjećati tendencija upravo suprotna od očekivane nacionalno-domoljubne tendencije razvitka jednog naroda koji je netom ostvario svoju dugo željenu slobodu: tendencija postepenog poništavanja i urušavanja onih vrijednosti na kojima se temelji uspostava, obrana i međunarodno priznanje samostalne hrvatske države. Protiv hrvatskog naroda počeo se voditi medijsko-propagandno-psihološki specijalni rat. Nositelji specijalnog rata protiv hrvatskog naroda i njegovih temeljnih vrijednosti jesu određene društvene, političke, medijske i kulturne strukture ponikle i odgajane u bivšem jugoslavenskom komunističkom sistemu koje su, kao objekti desetljetne jugokomunističke indoktrinacije, zazirale od svega što je povezano sa mogućnošću raspada bivše SFRJ i uspostavom samostalne hrvatske države. Navedene strukture iskoristile su činjenicu što su, zbog specifične situacije u Republici Hrvatskoj (potreba jedinstva hrvatskog naroda radi obrane od agresije) ostale "netaknute" u burnom razdoblju raspada komunizma i pada Berlinskoga zida u Europi.
Ono što je u svemu tome najvažnije i za hrvatski narod najopasnije, jest činjenica da spomenute strukture raspolažu velikom snagom, znanjem i sredstvima za vođenje specijalnog rata, s obzirom da su mnoge od njih u bivšem sistemu bile indoktrinirane i obučene upravo na medijsko-propagandnom polju. Kada, s obzirom na razvoj povijesnih događaja i pojavu jake povijesne osobe dr. Franje Tuđmana kao predvodnika nacionalnog pokreta za samoodređenje hrvatskog naroda, nisu uspjele spriječiti uspostavu, međunarodno priznanje i obranu samostalne hrvatske države, nakon njegove smrti njihov cilj postalo je nešto drugo: svim političkim (predsjednik RH), pravosudnim (Haaški sud i hrvatski sudovi), medijskim («Latinica») i simboličkim (Trg Maršala Tita) sredstvima hrvatskom narodu učiniti odbojnim sve što je na bilo kojem društvenom polju povezano sa uspostavom, obranom i međunarodnim priznanjem samostalne hrvatske države. U isto vrijeme, njihov usporedni cilj jest nasuprot normalnom osjećaju ponosa i veličanju ostvarenja slobode i samostalnosti, istim gore navedenim političkim, pravosudnim, medijskim i simboličkim sredstvima veličati ono razdoblje kada hrvatski narod nije bio slobodan narod u svojoj slobodnoj državi, već je bio dio druge države (SFRJ). Na taj način nastoje kod hrvatskog naroda stvoriti osjećaj uzaludnosti i nepotrebnosti ostvarenja nacionalne slobode kako bi mu u budućnosti oslabili otpor nametanju nove političke opcije, u kojoj bi ga se uklopilo u neku novu balkansku zajednicu naroda (naravno, pod vodstvom Srbije), za što se već desetak godina priprema teren.
Na žalost, u razdoblju nakon smrti prvog predsjednika samostalne Hrvatske, sve demokratski izabrane vlade Republike Hrvatske nisu se pokazale dorasle svojoj ulozi i povijesnom zadatku pred kojim su stajale, već su svojom anacionalnom politikom podilazile unutarnjim neprijateljima hrvatskoga naroda. To se posebno ogleda u nekritičkom prihvaćanju svakog zahtjeva, kako međunarodne zajednice (većinom nesklone hrvatskom narodu) tako i domaćih lijevo-liberalnih anacionalnih struktura, koje svojim presudnim utjecajem kojega su ostvarile u medijima, većinski kreiraju hrvatsko javno mišljenje. Sve navedeno posebno se reflektira u sve dominantnijoj medijskoj i pravosudnoj percepciji Domovinskog rata, koji, umjesto najvećeg ponosa hrvatskoga naroda, pogubnom i ponižavajućom medijskom i pravosudnom politikom polako postaje nešto nalik "građanskom ratu za koji su svi podjednako krivi". Važan segment odgovornosti vladajućih struktura u razdoblju nakon 2000. godine, ogleda se i u nekritičkom prihvaćanju povijesno neutemeljene tvrdnje kako je današnja samostalna i demokratska Republika Hrvatska utemeljena tzv. odlukama ZAVNOH-a, odnosno da je tzv. antifašizam iz drugog svjetskog rata temelj današnje hrvatske države.
_____________________________________
Ostatak također možete propratiti na navedenoj stranici.
Jasan mi je povod zbog čega se pojedinci zadojeni mržnjom spram Hrvata i danas u RH prave gluhonijemi, ali mi nikada ne će biti jasno zašto tako postupaju i Hrvati pojedini ?
Olako zaboravljaju na zlo koje nam se događalo od 1918-1996, te iznova prešutno klimaju glavama na ponovno utapanje RH u balkansku asocijaciju tzv. Zapadni Balkan.
colonia.tino 14.06.2009 11:53 h
Ne znam, ja pročitam svaki tekst kojega kolega Otporaš ovdje objavi , neke i po više puta, do sada nisam stekla nikakav dojam da bi naš kolega bio rasista, naime nadnaslov njegovih tekstova je: " Hrvatska i Ustaštvo ". Koliko shvaćam on govori o pokretu citirajući protagoniste tog pokreta, uglavnom navodeći izvore,
piše: general DRINJANIN
" OBRANA " br. 32-33 1966 godine
Razgovor s Mačekom o njegovoj vojsci : "Zaštiti"
dakle ne radi se o njegovom vrijedonosnom sudu, barem ja tako razumijem, isto tako on govori o Hrvatskoj u kontekstu ustaškog pokreta, dakle opisuje, citirajući druge ljude, kako je sve nastalo, zašto je sve nastalo, a ne u što se to sve pretvorilo.
colonia.tino 14.06.2009 11:56 h
Na primjer, ja ću uskoro objaviti cjelokupni govor Vjekoslava Luburića iz 1968. godine, to ne znači kako se slažem sa rečenim, već samo želim da javnosti vidi na koji način on razmišlja... Na taj način mnogi pisci, novinari, građani pišu i pisali su kako bi se u potpunosti shvatio kontekst jednog vremena i geneza strahota tog vremena...
Domobran 14.06.2009 13:35 h
broken, to je tako kako ste rekli. U tom kontekstu i smislu ja to što opisujem i pišem. Ako to (po)neki drugačije shvaćaju, to je njihovo demokratsko pravo, kojeg ja poštivam. Istini za volju ja sam više pretrpio zbog ustaštva nego zbog pzrtizanstva, dakle, žrtva sam "ustaštva", jer su me partizani progonili zbog "ustaštva". Iako sam žrtva "ustaštva", opet, istine radi, želim o tome pisati kako bi se čula i vidjela druga strana medalje, a ne sam strana našeg neprijatelja. Ako neki od cijenjeni GN i komentatora žele podrobnije znati kako sam je bio žrtva "ustastva", neka se jave svojim komentarom i radu ću im objasniti.
sponzoras 14.06.2009 22:31 h
Broken.."dakle ne radi se o njegovom vrijedonosnom sudu, barem ja tako razumijem, isto tako on govori o Hrvatskoj u kontekstu ustaškog pokreta, dakle opisuje, citirajući druge ljude, kako je sve nastalo, zašto je sve nastalo, a ne u što se to sve pretvorilo."
Pretvorilo se u rasističke progone i istrebljivanja nearijevske rase ( kako su ne Hrvati nazvani u Rasnom zakonu NDH). I ovaj naš gospon iz dijaspore jako dobro zna da je ti tako, pa onda i spretno želi izbjeći neke odgovore. Pa budimo pošteni i dosljedni ako smo se već neke teme uhvatili.
Zamisli da se sad netko uhvati pisati epopeje "zašto je uopće došlo do komunističke ideje i kako je sve to bilo krasno i lijepo u početku"... a spretno izbjegne spomenuti u što se sve to pretvorilo?
I nisam vidio njegovu osudu rasističkih zakona NDH, čak je gore rekao da je to možda bilo i nužno!
I što na temelju toga možemo zaključiti o vrlom povijesničaru Otporašu.
Ovdje se radi o ozbiljim temama, ne o recenzijama glazbe i putopisima koje ja pišem. Iz ovakvih stvari je bitno da se zna tko piše i je li kompetentan da o tome piše
Broken, ti se bar potpišeš imenom i prezimenom ispod svojih tekstova u kojima pišeš o realnim ljudima i događajima , povijesti itd.., a ovaj Otporaš je neki anonimac kojem ja ne vjerujem ni riječi.
colonia.tino 14.06.2009 23:25 h
sponzoras. Nitko živ, nitko normalan ne može pravdati RASNE ZAKONE, jer to se NE MOŽE pravdati. Iako je ustaški pokret, kao pokret bio odgovor na srpsku hegemoniju i velikosrpsku politiku.
Isto tako kao i fašizam, i komunizam, nije u svojoj početnoj fazi nosio ništa dobro, ništa romantičarskoga, kako to neki žele prikazatri, sam Marx u svojoj " bibliji komunizma ", označava " klasnu borbu ", kao najvažniju sastojnicu komunizma, klasna borba nije ništa drugo nego pandam rasnim zakonima.
Ubijanje, mučenje, maltretiranje, ljudi zbog vjerskog, političkog, nacionalnog, klasnog, ili bilo kakvog razloga, nije moguće i ne smije se pravdati, sve što ja tražim, ako smo dosljedni, da se i ovdje svi oni koji žele demokratsku Hrvatsku, sa jasnim i nedvosmislenim vokabularom jednako odnose prema onima kojima je " Tito idol i heroj ", kao i prema drugima, kojima je to netko drugi..
Kolega Otporas, niti jednom riječju nikoga ne ponižava ovdje, spreman je na raspravu, a razgovor, spreman promijeniti svoje mišljenje, spreman na kritiku i tu kritiku prihvatiti, za razliku od " titoista ", a to znaš da ih ima na ovom portalu, koju na svaku kritiku ponižavaju, vrijeđaju druge.
Bože moj, mi se ne moramo slagati sa Otporasem, možemo se boriti putem dijaloga i braniti svoija stajališta, pisanjem i istinom kakvom ju mi sami vidimo...
sponzoras 15.06.2009 00:13 h
Broken..naravno da se ne moram složiti, niti neću. Jasni su meni razlozi nastajanja ustaškog pokreta no još su mi jasnije rečenice koje su ustaše napisale u rasnim zakonima.
Ako je gospodin Otporaš mišljenja da je rasizam u redu, ako su potpisnici takvih zakona za njega herojiheroji, da je i najgori Hrvat bolji od najboljeg Jugoslavena, kako on to kaže, onda mi je jasno s kakvom osobom imamo posla.
Bitno mi je saznanje da takvih ljudi ima, kako bih se potrudio da drage ljude zaštitim od takvih. A vjeruj mi da itekako hoću.
Otporaš 15.06.2009 00:30 h
Poštovani i dragi kolega sponzoras. U prvom redu ja nisam rasist. U drugom redu nisam se nikada u životu bavio tom temom i tim pitanje, te prema tome ne mogu znati tko je a tko nije rasista. Sve što znam tko nije rasista to sam ja, Otpraš.
Dalje, iz knjige "Medjunarodni Politički Leksikon" kažu u riječi "RASIZAM":
"Antinaučna i reakcionarna teorija, prema kojoj postoje superiorne i inferiorne ljudske rase. Ova teorija je iskonstruirana u 19 stoljeću i služila je najprije kao sredstvo u borbi protiv Židova (dakle da je ova teorija postojala jedno stoljeće prije osnutka ustaškog pokreta o kojem ja pišem,moja opaska)...Rasističku su teoriju iskoristili za vrijeme Drugog svjetskog rata od 1939-1945. njemački nacisti za uništenje milijuna Židova..."
Dakle ni riješi o Hrvatima ili Ustašama. Ako je Poglavnik bio prisiljen i suglasan potpisati zakon o rasizmu, to nije u sklopu mojih opisivanja o potrebi osnivanja Ustaskog Pokreta za oslobodjenje Hrvatske još u siječnju 1929god.
U naše današnje vrijeme znamo šta se je dešavalo i još uvijek se dešva u Iraku, gdje je jedan Sadam Husein bio neka vrsta Jugoslavije kojeg je trebalo srušiti, a nametnuti Prvi ministar Malaki je bio jedna vrsta Poglavnika, koji je imao svoju vojsku, svoju vladu, a sve je morao raditi što mu Amerikanci kažu. Malaki je potpisivao ono što je Amerikancima odgovaralo. Tako nešto ili slično se može reći i za našeg Poglavnika kao i za francuskog predsjednika Maršala Philippe-a Petain-a, kao i za druge evorposke zaraćene države, koje su simpatizirale sa nacističkom Njemackom i sa fašističkom Italijom.
Dragi kolega sponzoras u mojim opisima se ne radi o rasizmu ili ne rasizmu. U mojim opisima se radi, i ja sam nastojao koliko sam mogao, ići kronološkim redosljedom i razvitkom Ustaškog Pokreta od njegova osnutka 1929 godine pa sve do njegova sloma na Blejburgu u svibnju 1945. godine. U tim opisima bih se striktno držao zapisanih činjenica sa svim mogućim izvorima istih. Uz najbolju želju vama to nije bilo moguće pratiti, jer se o tome nije pisalo kako treba; istinito i korektno. Primjer. "Uspomene na Politicke ljude i Dogadjaje" koje je Ivan Meštrović napsao 1961. godine, a 1969 Matica Iseljenika Hrvatske to pretiskiva u drugo izdanje u kojem izbacuje i ne tiska mnoge stvari koje se odnose na vitalne interese Hrvatske. Jugoslavija je htjela iskoristiti vrlo poznato ime Ivana Mečtrovića i pokazati našem hrvatskom čovjeku kako je tu velika demokracija u kojoj se mogu knjige pretiskavati i iz "ustaške emigracije". Dakle, vi ste bili primorani čitati ono što vam partijska linija napiše, i ne sam to, nego što je još gore: i morali ste vjerovati u ono što vam partija i Tito pišu. Tko se je tu smio opirati? Nitko! Da sam i ja tada bio sa vama, bio bih dio vas. Vi ste tada vršili rodoljubnu hrvatsku dužnost tu, na tlu domovine, u mogućnostima kako ste mogli, a ja i na tisuće i tisuće drugih smo takodjer vršili našu rodoljubnu hrvatsku dužnost ovamo, vani, na način kako smo mogli i znali, ne razbacajući uzalud naše dragocijeno vrijeme u teoriju dali je kokoš stvorilo jaje ili je jaje stvorilo kokoš, odnosno dali je rasizam bio ili nije u Hrvatskoj za vrijeme drugog svjetskog rata. Ako je i bio, nije trebao biti. Na ovom portalu se je više puta reklo: NE PONOVILO SE. Ja takodjer to kazem: NE PONOVILO SE.
sponzoras 15.06.2009 00:48 h
Super! Brzo učite, vidim da je leksikon pomogao.
Bravo kolega, još samo priznajte samom sebi da je vaš poglavnik krivac za rasistički progon i mučenje i na dobrom smo putu. Zapravo ne morate priznati meni, već sebi.
CITAT
" Ako je Poglavnik bio prisiljen i suglasan potpisati zakon o rasizmu, to nije u sklopu mojih opisivanja o potrebi osnivanja Ustaškog Pokreta za oslobodjenje Hrvatske još u siječnju 1929god. "
Naravno, nije lijepo čuti te činjenice pa ćemo to malo taboraviti jelda? I razlika je između suglasnosti i prisile. Velika razlika.
MAČEK SE JE RODIO U SLOVENIJI (drugi (2) dio)
domobran.prkos.com
(Autor: Mile Boban) NASLOVNICA
HRVATSKA I USTAŠTVO (49)
Svaki svjestan Hrvat, a nesvjesan neka postane svjestan, mora zastupati i braniti hrvatske narodne interese. Adolf Andrić (Plemić) vodja Bugojanske Akcije iz godine 1972.
(Želim nadodati i uz ovaj opis prilažiti sve kometare raznih komentatora, koji su različiti i veoma interesantni za pročitati. To je danas 8 listopada 2013. Otporaš.)
piše: general DRINJANIN (povodom smrti V. Mačeka)
" OBRANA " br. 32-33 1966. godine
Razgovor s Mačekom o njegovoj vojsci : "Zaštiti"
Za vrijeme pohoda Napoleona na Rusiju uloga Kutuzova je bila odlučna. On je bio jedan od tih Tolstojevih tipova, a kada pogledam fotografije i crteže generala Kutuzova, vidjet ćemo čak i neku fizičku sličnost sa drom. V. Mačekom. U jednom od mnogobrojnih filomova sa temom Napoleonove invazije na Rusiju - vidio sam jednog Kutuzova, kojega kao da su tražili da bude sličan dru. V. Mačeku: sa prosijedom razbarušenom kosom, crtama lica, pogledom i onim savršenim mirom, kojega je znao sebi nametnuti dr. V. Maček.
Vrlo široko polje za razgovor bila je teza: dali je general Kutuzov postupio kao što je postupio zato, jer je njegov način mišljenja bio takav, ili, jer je kao sposoban general i previše dobro poznavao snagu Napoleona i njegovu ratnu potenciju, i analizirajući slabo stanje i organizaciju ruske vojske, pa se odlučio za pasivni otpor i povlačenje. Kako znademo, general Kutuzov je izbjegavao bitke sa Napoleonom, koje je u brzim manevrima svoje konjice i jakog topništva, u novoj borbenoj taktici, rušio najjače vojske Evrope. General Kutuzov je Napoleona navlačio u ruske stepe, u geografsku fatalnost, u blato, u šume i snijeg. Jedva je mogao spriječiti impulsivne i mlade prinčeve i generale, koji su htijeli pod svaku cijenu jurišati na Napoleonove konjice, na grenadire i topništvo.
S druge strane, on je pustio hladnokrvno da Francuzi i njihovi evropski saveznici uništavaju manje jedinice i posade, koje bi on ostavio da zadržavaju temperamentnog Napoleona. Ono što nisu uništili Francuzi u svom naletu, to bi uništavale jedinice samog Kutuzova, paleći sela i gradove, (ova ruska vojnička strategija prema stranom neprijatelju ne može se primijeniti na naš hrvatski slučaj u drugom svjetskom ratu, gdje smo uzajmno, jedan drugome, bili neprijatelji,moja opaska) tjerajući stoku i uništavajući žetvu, koju nisu stigli pobrati, žrtvujući kasnije i samu Moskvu. Kad je Napoleon stigao u praznu i zapaljenu Moskvu, a snijeg onemogućio svaki manever i stvaranje logističkih baza, za smještaj, obskrbu itd. vojske, Napoleon je kao pametan čovjek uvidio, da ga je pobijedio taj naoko nastrani i čudnovati general - filozof Kutuzov.
Kada je Maček stvarao svoju Zaštitu, onda su došle do izražaja sve naprijed spomenute činjenice, koje su se opazale u skoro svim nastupima njegova života.
Bivši austrijski glavnostožerni pukovnik, Slavko Kvaternik, i tadašnji jugoslavenski glavnostožerni bojnik, Ivo Babić, bili su tehničari koji su izradili plan za ustrojstvo i djelovanje Zaštite, kojoj je na čelo postavio seljaka i narodnog zastupnika Gujku Kemfelju. On je htio imati vojsku svoje "Slobodne Hrvatske", koja ne bi bila jugoslavenska, a još manje srpska vojska, ali ne bi bila ni ono, što bi mi zvali "hrvatska vojska". bila je to zapravo "seljačka vojska", a samo zato da bi spriječio da ne bi gradjanski elementi i "soldatska" preuzeli vodstvo te njegove stranačke vojske, on je stvorio i hrvatsku Gradjansku Zaštitu, koja je, naravno, bila u znatnoj manjini. Ako uzmemo da je Maček htio "slobodnu Hrvatsku", koja ne bi bila ni za Jugoslaviju ni protiv Jugoslavije, nego uprave sve obratno, onda tek možemo doći do prave spoznaje - što je zapravo značila ta Mačekova stranačka vojska.
Je li Maček, poput generala Kutuzova, računao da Hrvatska nije u stanju srušiti Jugoslaviju i odhrvati se srpskom imperijalizmu, pa je zavlačio hrvatsku politiku u labirinte i ćor-sokake, da bi "general vrijeme" razumio ili nadvladao Srbe?
Nastavlja se.
Objavljeno: 12.06.2009. u 14:41h
Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 1291
sponzoras 12.06.2009 22:25 h
Gospodine Otporaš jedno pitanje za vas.
"Da li ste vi rasist?" Molim iskren odgovor. Hvala.
Gracena13 12.06.2009 23:04 h
Gospodine Sponzoraš
citat:
Svaki svjestan Hrvat,a nesvjesan neka postane svjestan,mora zastupati i braniti hrvatske narodne interese.Adolf Andric (Plemic)vodja Bugojna
pitanje za vas : Što biste vi osobno ponudili kao odgovor na bit poručenog ? Da ili ne ?
Molim iskren odgovor. Hvala .
sponzoras 12.06.2009 23:17 h
Gospođo ili gospodična Gracena13. Apsolutno svaki čovjek, pa i Hrvat mora zastupati interese svoga naroda.
Ni jedan čovjek pa niti Hrvat ne smije primjenjivati rasističke metode u zastupanju bilo kakvih interesa, pa ni svojih vlastitih ili svojeg naroda.
Gracena13 12.06.2009 23:46 h
Zahvaljujem vam na odgovoru.
No, ja do sada nisam iz osobno izrečenih misli gosp.Otporaša stekla dojam kao vi da podržava rasističke metode spram bilo koga ili čega.
Da pratite s pažnjom osobna promišljanja gosp.Otporaša
shvatili bi da niste u pravu, odnosno da ste prema krivoj osobi usmjerili provokaciju .
Gosp. Otporaš se jasno i nedvojbeno izjasnio na temi gđice Broken da podržava demokratska načela .
sponzoras 12.06.2009 23:54 h
Nije provokacija, već pitanje.
Kad gospodin Otporaš odgovori, možemo dalje pričati.
Gracena13 12.06.2009 23:58 h
citat:
Otporas 10.06.2009 19:07 h
broken,
Slažem se sa vašim opisom. Temeljnim načelima demokracije nitko ne može nikome zabraniti se slobodno ispoljavati kako tko hoće, pa tako i homoseksualci.
Evo, on se jasno opredjelio .
Ja osobno se ne slažem da paradiraju ulicama i hrvatskoj mladosti ulijevaju u um ideje da je nakaznost i grdoba nešto sasvim uobičajeno i poželjno.
Gracena13 13.06.2009 00:07 h
Da se razumijemo, ne podržavam osudu ove vrste populacije u vidu javnog linča, ali smatram da ulica nije prikladno mjesto za upućivanje zahtjeva za poboljšanjem statusa u okviru društvene zajednice.
sponzoras 13.06.2009 00:08 h
Gracena13.. ovdje se ne radi o opredjeljivanju prema homoseksualcima već o rasizmu. Dakle, ne govorimo o homofobiji.
Moje je pitanje jasno, a odgovor čekam od kolege Otporaša.
Al kad već o tome..
sponzoras 13.06.2009 00:12 h
i ja kažem da ulica nije prikladno mjesto za rješavanje njihovog statusa u društvu. Dakle, slažemo se.
Gracena13 13.06.2009 00:13 h
OK, bez ljutnje.
Kao što ste vi pitanje postavili, tako sam i ja pojasnila osobno viđenje gosp. Otporaša , a usput sam se dotakla teme o homofobiji.
Domobran 13.06.2009 00:28 h
@sponzoras. URBI ET ORBI, glasno i jasno nisam rasista bio, niti sam niti ću ikada biti, niti za to ima razloga.
kolega sponsoras, kolegoca gracena13 vam je jako lijepo odgovorola. Njezin odgovor je moj odgovor.
Pozdravlja vas kolega Otporaš.
sponzoras 13.06.2009 00:51 h
Odlicno..onda s nestrpljenjem očekujem tekst o ustaškim rasnim zakonima i sprovođenju istih kojih se ne bi ni KKK posramio.
Pozdrav i vama.
Gracena13 13.06.2009 01:02 h
Eh, da sam mogla naslutiti što vas zapravo pati gosp.Sponzoraš , ja bi unaprijed upisala:
Jedni klikću pokojniku Titu, drugi pokojniku dr. Paveliću, treći pokojniku dr.Tuđmanu, a ja osobno štujem sve one koji klikću legendama hrvatskog otpora i patnicima u ime i za hrvatski narod pokojnom VITEZU Juri Francetiću i Vitezu Anti Gotovini.
Lijepi vam pozdravi, i miran san !
Gracena13 13.06.2009 01:03 h
Ispravak:
i VITEZU ANTI GOTOVINI
Domobran 13.06.2009 01:47 h
sponzoras. Kada sam otvorio stranicu HRVATSKA I USTAŠTVO imao sam ideju opisati razlog(e) osnutaka Ustaške Hrvatske Revolucionarne Organizacije U.H.R.O. Kao početak najprije sam počeo sa USTAŠKIM NAČELIMA, koji su uistinu počeli i svoje korijene imali u Zagrebu, siječnja 1929 godine. U emigraciji su se dopunili 1932-33, i koliko je poznato da u Ustaškim Načelima nema nikakovih rasnih zakona. Izvolite ih pronaći u prvim opisima USTAŠTVA. Kolega sponsoras dvije osobe vide više nego jedna, pa bih mi bilo osobno drago da mi podvučete iz Ustaških Načela riječi tih rasnih zakona. Ja ne tvrdim da postupci pojedninih Ustaša su opravdani i da nije bilo u nekim slučajevim pretjeranosti ustaške vlasi NDH. Vaše je pitanje na mjestu i vi ste mene ponukali da moji idćii opis USTAŠTVA (50) bude posebni prilog ovog opisivanja, u kojem ću opisati moje obiteljske jade; što se može reći kao jedna kap vode u moru na usporedbu svih jada i patnja koje je pretrpio naš hrvatski narod.
Domobran 13.06.2009 01:56 h
Gracena13. Najljepša hvala na vašim ispravcima. Naravno da je Ante Gotovina VITEZ. Osobno bih prozvao svakog onoga Hrvata koji svoj život žrtvuje za dobrobit vlastitog naroda, u ovom slučaju našeg hrvatskog naroda.
Usput želim spomenuti da sam prelistao TEMELJE i prvog i drugog zasjedanja AVNOJA. Nigdje niti jedne riječi o Hrvatskoj kao imenice ili kao pridjeva. Na suprot tih državnotvornih TEMELJA AVNOJA i USTAŠKIH NAČELA ima velika razlika. Kada iznesem temelje AVNOJA, sve što bih želio - ne za mene - je da se prebroji koliko puta se spominje Hrvatska u Ustaškim Načelima, a već sam rekao niti jedan jedini put u Avnojskim nacelima. To se treba uzeti u obzir, ako ćemo HRVATOVATI.
sponzoras 13.06.2009 02:47 h
Svakako..http://www.hrvatskinacionalisti.org/index.php?option=com_content&view=article&id=73:rasa&catid=37:politika&Itemid=61
Rasna politika u NDH ovdje je detaljno opisana i potpisana od strane Ante Pavelića.
Gracena13 13.06.2009 07:43 h
Gosp.Sponzoraš
O Ustašama i NDH nisam imala mogućnost spoznati objektivne činjenice , osim onog dijela što su ga
tamanitelji hrvatskog naroda od 1918 pa do 1991 svjesno i
sa zlom namjerom podmještali kao jedinu moguću opciju.
Budući da ne raspolažem s relevantnim dokazima što je istina, a što laž, ne bih ulazila u dublju raspru s vama , prepuštam gosp.Otporašu da nastavi s vama polemizirati
o sadržaju teme.
Velite svakako ?
Ja velim o pokojnom JBT-u nikako, jer kosti koje danonoćno izviru , podsjećaju da ih se ne zaboravi olako, opominju nas također da bez razčišćene prošlosti, nema ni svijetle budućnosti.
Pokojnom dr.Paveliću zamjeram i osuđujem dvije javno obznanjene činjenice odnosno događanja koja ne mogu prihvatiti kao zdravorazuman postupak bez obzira na sve drugo hvalevrijedno.
1. Ni pod koju cijenu nije se smjeo dogoditi slučaj Jasenovac
2. Slučaj Lorković-Vokić također
Ni pokojni dr.Tuđman nije bio svetac, ali se slažem sa zaključkom koji prilažem u cijelosti.
citat:
Akademik Josip Pečarić:
Hvala dr Tuđmanu za ‘grijeh’ stvaranja hrvatske države.
Nadalje pisati i obznanjivati autentične navode pojedinih autora, i istinu o dijelu hrvatske prošlosti nije grijeh. To je hrvatska povijest . Kakva god da je, naša je, nije riječ o Kinezima. Lažno svjedočiti i svjesno podmještati laž pod istinu o bilo kome ili čemu je grješno i neprihvatljivo.
Na nama je da s pažnjom promislimo o svemu što se događalo mimo volje hrvatskog naroda od 1918 , pa sve do danas .
Gracena13 13.06.2009 07:53 h
g.Otporaš:
Najljepša hvala na vašim ispravcima. Naravno da je Ante Gotovina VITEZ
__________
Molim , i drugi puta. :))
No, nisam ja vršila korekciju vašeg navoda, neg' sam ispravljala samu sebe, jer sam poradi brzopletosti nepravilno napisala tekst.
Gracena..
sponzoras 13.06.2009 10:38 h
Ako ste pomno pročitali Rasne zakone na linku a potpisane od strane poglavnika Pavelića
http://www.hrvatskinacionalisti.org/index.php?option=com_content&view=article&id=73:rasa&catid=37:politika&Itemid=61
onda će vam biti jasno o čemu se radi. Stoga osobno smatram veličanje poglavnika i njegove tvorevine osobnom uvredom i ponižavanjem cijelog hrvatskog naroda koji NIJE rasistički.
Hvala.
Gracena13 13.06.2009 17:28 h
@Sponzoraš:
Čega se pametan srami, budala ili lud se ponosi.
Osobno sam jasno i glasno upisala vlastito promišljanje o slučaju koji ste naveli.
citiram:
gracena 13
Pokojnom dr.Paveliću zamjeram i osuđujem dvije javno obznanjene činjenice odnosno događanja koja ne mogu prihvatiti kao zdravorazuman postupak bez obzira na sve drugo hvalevrijedno.
1. Ni pod koju cijenu nije se smjeo dogoditi slučaj Jasenovac
No, nepobitna je činjenica da se ukazala nužna potreba
za pokušajem uspostave države NDH jer hegemonistički
nasrtaji od strane Srba su postali nepodnošljivi i krajnje pogubni za hrvatski narod. U tom kontekstu gosp.Otporaš pokušava pojasniti pojavu i nastanak ustaških vojnih formacija.
U pravu je Arcanoid, kada veli da pojedini svjesno izvlače
na površinu isključivo onaj crni dio kako bi javnosti predočili i nametnuli vlastite zaključke a sve s ciljem da se i nadalje održi teza i pod svaku cijenu kako je Hrvati ma
genocid u naravi.
Zanimljivo je promotriti da kada je riječ o osudi zločina koje je počinila druga strana pojedini prisutni ostaju bez teksta, te i nadalje ushićeno kliču velikom vođi , iako su svjesni da je osobno nadgledao, izdavao naredbe potpisom i pečatom ovjerene o uklanjanju Hrvata kao nepoćudnih elemenata .
Kako se nitko od takovih ne prisjeti navesti svijetli primjer časnog i humanog postupanja hrvatskog ratnika u vrijeme WW2.
prilažem dio priloga
Osim obrane Hrvata - katolika i muslimana, Francetić je štitio i Srbe. Za ovdje evo samo jedne njegove geste. Naime, iza jednog okršaja muslimana i pravoslavaca u selu Brgule više Vareša došao je Jure Francetić da ih smiri. Među obostrano nastradalima našao je Francetić jedno srbsko dijete - Svetu Gorančića iz sela Brgule i posvojio ga, da mu tako spasi život. To dijete je živjelo kod Francetićeve supruge u Zagrebu sve do 1957. i izškolovalo se. Tada ga je preko Crvenog križa pronašla i preuzela njegova majka.
Mislim da ovaj slučaj dovoljno zorno svjedoči o hrvatskom ratniku pokojnom Juri Francetiću i zaslužuje svaku pohvalu.
Za razliku od načina na koji je on kao vojni zarobljenik skončao .
Gracena13
Domobran 13.06.2009 17:58 h
Gracena13. Potpuno se slažem vašim odgovorima. Ima jedna stvar koju želim ovdje istaći, i to je istina, a ta je da su naši hrvatski LEGENDARNI JUNACI I VITEZOVI JURE FRANCETIC I RANKO BOBAN završili svoje živote vrlo maladi i nisu imali priliku iza sebe osteviti neke zapise/uspomene, kako se to obično čini. Sve što o njima znamo je to što su drugi o njima rekli. Doduše, smiriva me jedna činjenica, a ta je, da ni Isus Krist nije ništa pisao niti iza sebe ostevio bilo kakove zapise/uspomene. O njemu već preko dvije tisuće godina drugi pišu. Tako će se deseti i o našim najvećim vitezovima JURI I BOBANU da drugi o njima pišu. Zato, gracena13, kada dodje vrijeme bit će govora i o Juri i o Bobanu. Crkve su pune svetaca, a naša hrvatska ratna povijest je puna JUNAKA. Ponosan sam što sam Hrvat i za mene će biti pravilo: Da je i najgori Hrvat za mene bolji od najboljeg Jugoslavena.
sponzoras 13.06.2009 18:09 h
Gracena..izvlačiti pojednične i konkretne primjere nema veze s onim što ja želim reči.
Isto tako mogu i ja navesti primjere koje mi jE moja vlastita baka pričala o njemačkim vojnicima koji su u Međimurju između '41 - '45 pomagali seljacima i štitili ih od mađarskih ubojica a seljaci im za uzvrat davali hranu. No da li je to razlog da onda kažemo da su nacisti ipak usprkos svemu bili pozitivci.
NE, Nikada!
U OVOJ REČENICI JE MOJ STAV JASNO OBJAŠNJEN:
Ako je jedno jedino dijete ubijeno poradi rasnih zakona u NDH, ako je ijedna osoba radi tih istih zakona patila, bila ponižena, mučena ... onda su ti zakoni sramotni i oni koji su ih podržali su rasisti i kriminalci! Podržao ih je Ante Pavelić i on je bio KRIMINALAC I RASIST!
Mene su roditelji učili da je rasizam veliko zlo i ja to znam da je pravilan stav. Koja god vlada svijeta ga je podržala, a podržala ga je NDH i Pavelić, za mene takve ljudi ne mogu biti u istoj rečenici sa riječi domoljubi. Domoljubi vole svoju zemlju i narod, oni ih ne ubijaju i ne uništavaju.
Može Otporaš napisati još 7 tisuća nastavak o ustašama, ali nikako i nikada ne može opravdati rasizam koji je njegov idol Pavelić podržavao i sprovodio.
Na kraju krajeva i Marxova ideja komunizma u temelju je ispala jako dobra a u praksi se pokazalo da je komunizam u rukama ljudi zlo kao i nacizam.
Niti ja kažem da su svi Hrvati genocidni, niti ću to ikada reči. No od nekih stvari ne možemo bježati i na njih zažmiriti.
sponzoras 13.06.2009 18:11 h
Citat:
"najgori Hrvat za mene bolji je od najboljeg Jugoslavena"
To kaže jedan čovjek koji živi u multinacionalnoj državi, gdje se sastaju sve rase, kulture i religije svijeta...
Otporaš, počinjem sumnjati da navečer navlačite bijelu kapuljaču KKKa i plešete oko zapaljenih križeva..
Domobran 13.06.2009 20:02 h
sponzoras. Što ćete vi u nešto početi sumnjati ili ne, to ja vaše pravo i vaša osobna stvar, kao što je i moja osobna stvar ono što sam već rekao.
Što se tiče moje izreke: da je za mene uvijek bolji i najgori Hrvat od najboljeg Jugoslavena, to ostaje tako dugo i dotle dok god bude ozračja ostatka-ostataka jugoslavenstva medju nama Hrvatima. Bivša propala Jugoslavija je bila višenacionalna država, kako vi to kažete, a ne više rasna država. Po mome skromnom shvaćanju, riječ "rasizam" se dijeli po RASAMA a ne po boji kože. Dakle, multinacionalni narodi koji su sačinjavali bivšu Jugoslaviju su narodi iste RASE, osim, kolega sponzaros, ako vi to meni možete protivno dokazati. Dakle tu nije moglo biti pitanje nikakove RASE niti rasistickih zakona. Ako ih je po mogućnosti ili po potrebi i bilo, onda, sa žaljenjem, moram reći da su to bili zakoni potrebe jednog rata, što su i drugi zaraćeni narodi europe takodjer imali.
Naš hrvatski narod je u svojoj suštini jako miroljubiv i vrlo prilagodiv narod. Jedni se prilagode jednima a drugi drugima što u svojoj jezgri nosi korijene demokracije. Demokratskim putem vi mene svrstavate ondje gdje ja ne pripadam niti mi je tu mjesto, a ja vas takodjer demokratskim putem svratavam u razočarane Hrvate. Ali na žalost, niste sami. Ima ih mnogo koji su na jedan ili drugi način razočarani, a ponajviše poradi toga što još nisu uspijeli otkriti "TAJNU" zla ili "TAJNU" hrvatstva. Ja sam to davno otkrio i znam gdje mi je mjesto: kod hrvatstva, u hrvatstvu i medju Hrvatima.
sponzoras 13.06.2009 21:07 h
Ne uspoređujte poštene Hrvate sa svojim idolima koje želite prikazati kao pozitivce. Većina Hrvata nisu rasisti i osuđuju zločinačke režime iz svoje povijesti. Kako ustaški tako i komunistički. Usporedba današnjih Hrvata sa zločinačkim režimima je uvreda i ponižavanje a vi to uporno radite, što mi govori da ste i egoist.
Ako je po vama u ratu potreba za uspostavom rasnog zakona normalna stvar onda sam gotovo uvjeren da ste rasist.
A o demokraciji govoriti odmah nakon ove rečenice, je itekako licemjerno.
Čudi me kako niste naučili u dijaspori da se demokracija ne temelji na rasističkim zakonima i uvjerenjima, nego na uzajamnom prihvaćanju ljudi i poštovanju njihovog odabira, vjere i rase.
cvrkut 13.06.2009 23:19 h
@sponzoras...Tko tebe plaća osim portal javno, gay-evi, lezbe, ostaci udbe ili loknica, hehe. Tolika upornost, nije to bez vraga.
arca 14.06.2009 00:23 h
Istina nije relativna a rasizam se ne može opravdati. Svaki pokušaj opravdavanja rasističkih zakona donesenih u to vrijeme (od jedne strane) jednak je pokušaju opravdavanja zločina komunizma (od druge strane).
Svima bi nam trebao biti cilj saznati istinu, a ne vršiti na njoj estetsko - kozmetičke zahvate. Jer, i najgora istina bolja je od samozavaravanja.
sponzoras 14.06.2009 01:11 h
Arca..hvala na riječima zdravog razuma.
Gracena13 14.06.2009 09:59 h
arca@
citat:
Rasizam se ne može opravdati.
Potpisujem.
citat:
Istina nije relativna
Je, pravo veliš.
__________________________________
sponzoraš:
citat:
Ne uspoređujte poštene Hrvate sa svojim idolima koje želite prikazati kao pozitivce.
Osobno se ne priklanjam idolima pod svaku cijenu.
Dapače rado propratim i poslušam promišljanja suprotna
ili bliska osobnom .
Propratimo što veli pošteni Hrvat.
Prilažem dio iz priloga akademika Mirka Vidovića, objavljen na www.dragovoljac.com- tema-Hrvatska je povijesna nacija. Preporučam da pročitate ostatak priloga u cijelosti na navedenoj stranici.
A da je i Krleža bio ljuti antisemit, upravo zbog politike Josipa Franka, dokazom je i njegova izjava, tiskana u zagrebačkom tjediku "Danas" netom nakon Titove smrti: "... zar nam je Eugen Kvaternik trebao da posluži kao sjedok da nije tako bilo kao što je bilo?
Ako je netko bio zločinac zavrgnut u majčinoj utrobi, ukleti bastard jednog ukletog luckastog austro-madžarskog subalternog infanterijskog oficira i tragične kćerke Sejloka hrvatske politike Jozue Franka, jedne Doglavnice i žene Vojskovodjine koja je završila kao supruga jedne pijane lude i kao majka jednog rodjenog zločinca...
Ako je taj Jozuin unuk ta pojava, kriminalna palikuća, provalnika i suludog koljača i perverznog talijanskog krvnika koji je već na Liparima pobio stotinjak polupismenih primitivaca iz belgijskih rudnika..." (Danas, Zgb. 24.10.1989., s.63).
Krleža je jedini Hrvat koji je jednog Židova nazvao 'zločincem od samog začetka u materinoj utorbi', odnosno potomka Jozue koji je osvoji Jerihon, odnosno sve Židove od Mojsija na ovamo, kao kongenitalne ubojice.
Nitko od onih koji su i na koj način djelovali govornom ili pisanom riječju u Hrvatskoj nije išao tako daleko u svom antisemitskom proljevu, koliko glavni konceptor hrvatskog renegatskog ogranka komunističkog pokreta - Miroslav krleža, vrhovni autoritet i za Stjepana Mesića i njegovih bolesnih 'dravodrugova' - komunista Titovih sljedbenika!
Da je tako nešto napisao Mile Budak, oni bi od toga napravili opravdanje za svo zlo što su počinili našem narodu u nizu poklja od svibnja 1945 do siječnja 1951.
Miroslav Krleža proveo je drugi svjetski rat na sinekuri NDH i uz otvorenu zaštitu Mile Budaka.
Ništa nije poduzeo da Mile Budak nakon rata ne bude smaknut kao 'klasni nerijatelj.
Krležu je zbog toga progonila savjest pak je pokušao da opere svoje pilatovske ruke slijedećom apologijom Budaku:
"Budućnost kao i svaka budućnost, tko zna šta nam donosi - rekao je Budak.
Kad se svijet smiri - nastavio je POŠTENJAČINA IZ SVETOG ROKA - Hrvatska će na mnogim područjima iziskivati koješta, morat će se uprijeti da se nadoknade propusti i nemar iz prošlosti, da se krene ukorak s naprednim narodima (s.62)...
Dok je vizionar i veliki književnik Budak usred Beograda izgubio zivot, Pavelić je bijedno i kukavički napustio zemlju..." (v. 'Danas', Zgb.17.10.1989.).
A da su titovci i sami bili antisemiti, dokazom je i žalosna sudbina domaćih povratnika iz nacističkog ratnog logora Dachau.
Njih je Tito dao pohapsiti, suditi na smrt i mahom poubijati zbog toga što su ostali živi u Hitlerovim logorima, jer je to 'dokaz' da su suradjivali s nadzornom službom u logoru.
A nakon 'Rezolucije informbiroa, Tito je na Goli otok slao i naše Židove, njemu nije stalo do njihova identiteta, smetala je njemu njihova savjest.
I početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, Tito je poslao na dvanaestgodišnju robiju Vojvodjanku Milu Sarginzbog (zbog) 'staljinizma' a koja je u vrijeme Drugog svjketskog rata bila deportirana u Njemačku gdje je prošla kroz sedam nacističkih logora i bila tetovirana u Buchenwaldu.
Treba shvatiti izjavu koju mi je, prilikom našeg službenog razgovora 'on tape', u toku rada Ottawske konferencije (u travnju 1985), dao kanadski visoki diplomat Harry Jay, nakon što je primio moj 'Memorandum' u vezi s hrvatskim zahtjevom za samoodredjnje.
Tom prilikom gosp. Jay je rekao:
"Ja sam, kao saveznički pilot, oboren nad Njemačkom ostatak rata proveo u nacističkim logorima.
Pročitao sam vaše uspomene iz Titovih kazamata i mogu vam reći da smo mi bili bolje tretirani u Hitlerovim nego li vi u Titovim logorima".
A što se tiče 'židovskog pitanja', u NDH - notorna je činjenica da ono ne proizlazi iz 'Ustačkih načela' ni iz redova koji su djelovali oko Pavelića u UP.
To je bila žalosna pojava diktirana Hitlerovom imperijalističkom politikom i ne samo u Hrvatskoj.
Za raziku od Hrvatske u kojoj nije bilo ni Sabora ni nekih zakona, u Francuskoj su zastupnici u Vichy-ju izglasali i zakonski osnazili antižidovske zakone i prije nego li je to od njih tražio Berlin.
U Francuskoj je u vrijeme ratnog meteza stradalo oko 140.000 zidova, ali nitko na svijetu nije bio toliko budalast da trazi da se, radi toga, unisti francuska drzava ili poubija francuska nacija!
Ni zbog 'rasnih zakona' ni zbog 'klasnih interesa'.
Francuskim komunistima nikad nije ni palo na pamet da se bore za 'odumiranje' svoje nacionalne države. N.B.
I danas su na snazi neki zakoni koji su bili izglasovani u Vichy-ju, i ni najgorim franmcuskim ljevičarima nije palo na pamet da ustvrde kako u vrijeme Drugog
svjetskog rata nije postojala Francuska Država.
Karl Marx je relativno bio u pravu kad je tvrdio da su male nacije u Europi, koje se bore za državnost, 'bolesne nacije'.
Ne u cjelini, ali jednim dijelom.
Kod nas su se samo komunisti titovci ponašali kao ludjaci, opasni po svoje sunarodnjake, zreli, ne za logore, nego za ludnice.
O kriminalcima koji snose odgovornost za masovne pokolje na Bleiburgu i na Križnom putu i Europski parlament je izgasao dvije 'rezolucije', koje preostala ekipa oko Mesića jednostavno igorira, kao i Saborske odluke po tom pitanju.
Njihova dreka kad se dobro shvati i svede na logički minimus definirana je u onoj narodnoj: Drz'te lopova!
No, makoliko oni sijali mržnju po svijetu protiv hrvatske nacije i hrvatske državne nezavisnosti, njihove histerične klevete nigdje na svijetu ne nailaze na povoljan odjek!
Dolazi vrijeme kad će oni morati odgovoriti na mnoga pitanja, što na ljudskim sudištima, što na sudu povijesti, koji će biti konačan i neopoziv!
Oni će na ovom svijetu doživjeti 'strašni sud' - damnatio memoriae perpetua!
Nema nikakve dvojbe da Ustaški pokret ne samo da nije bio utemeljen, ni aluzijama, na nekom antisemitskom osjećaju, nego je proizišao iz hrvatske političke tradicije krajnje desnice kojoj je bio začetnikom hrvatski židov Josip Frank, Njegov unuk Dido Kvaternik je bio teoretski i praktički direktor Ustaškog pokreta (organizator i Marseilleskog atentata), a i Pavelićeva supruga je proizišla iz redova hrvatskih Židova.
Antisemitizam u komunizmu počeo je sukobom Staljin-Trocki i razvio se je kasnije skoro u konkurenciji s ideološkim ludilom nacional-socijalista, svojih saveznika početkom Drugog svjetskog rata.
Dok je Andrija Hebrang, i sam proizišao iz redova hrvatskog židovstva, bio na čelu KPH odnos njegove stranke prema ustaškom pokretu bio je konvergentan.
Ta konvergencija je prerasla u poseban sporazum Moše Pijade i Mile Budaka na robiji u Sr. Mitrovici - zajednički cilj im je bio - borba protiv hegemonije 'velikosrpske buržoazije' i njezinih saveznika.
U to ime treba jasno i decidirano reći da ni vodja HSS-a, ni vodja KPH nisu ničim pokazali protimbu ideji hrvatske državne nezavisnosti u povodu Proglašenja Nezavisne Države Hrvatske 10 travnja 1941.
Ni jedan iole uočljiviji ispad protiv NDH nije zabilježen u prvom mjesecima postojanja NDH.
Dok je, s jedne strane Dr Maček pozvao svoje strukture Banovine Hrvatske da podrže i pomognu opstanak NDH, kasnije je i Andrija Hebrang - prema beogradskom tisku uoči Referednuma za samoodrtedjenje - dao glavu zbog održanja cjelovitosti NDH!
Samo su hrvatski odrodi, izrodi i tudje sluge sve činile da, po 'proročanstvu' njihovih ideoloških gurua Marxa i Engelsa, dodje do uništenja naše države pa i do zameta naše nacije i nacionalne svijesti uopće.
Ljudi su, u povodu dogadjaja iz 1968. išli na robiju samo zbog pjevanja budnice "Ustani Bane!".
Gracena13 14.06.2009 10:47 h
citat:
Otporaš
"Nije niti potrebno da Ustaše budu tu. Njihov DUH hrvatstva je bio tu i bio nazočan, kao što je i Bog nazočan ondje gdje se god njegovo ime spominje. Samo ime države u kojoj se je koncert sinoć održao i sama hrvatska obilježja koja su se mogla vidjeti sinoć tu, počevši od redarstva pa na više i na niže, odavalo je DUH onoga zašto su se Ustaše borili. Otporaš".
____________________________________
Mislim da prilozima g.Otporaš ne želi vršiti pokušaj revitalizacije ustaštva , nego pobliže nam pojasniti i ukazati što je stvarni uzrok osnutka ustaškog pokreta.
Ne izvrćimo riječi g.Otporaša iz konteksta, i ne kvačimo se uporno za dio ružnog, jasno bi trebalo biti svima što je pozitivno a što negativan čin u proteklom povijesnom zbivanju od 1941-1945. Bar, mislim, da bi, odnosno je.
Budući da nas nekoliko izjašnjavajući se na ovoj temi
nemamo ovlasti tumačiti kako kome paše u ime svih Hrvata, zborimo u vlastito ime, propratimo promišljanje i ostalih Hrvata, koje nam može pobliže pojasniti nužnost potrebe da se hrvatski narod izbori konačno za samostalnost i nezavisnost .
________________________________________
Što je potrebno poduzeti za izlazak iz «Hrvatske šutnje 21. stoljeća» i duhovno oslobođenje hrvatskog naroda
Dio priloga, gosp. Tomislav Stockinger/ http://hakave.org/index.php?option=com_content&task=view&id=4670&Itemid=1,
________________________________________
2. Povijesne okolnosti i razlozi vođenja "specijalnog rata" protiv hrvatskog naroda
šutnjaPo svojem povijesnom utemeljenju, po geografskim značajkama prostora kojeg je naselio te po svojem političkom, duhovnom i kulturnom razvitku kroz pretežiti dio svoje nacionalne povijesti, hrvatski se narod oblikovao kao kršćanski (katolički) srednjoeuropsko-mediteranski narod. Upravo su kršćanstvo kao duhovna snaga te snaga nacionalnog povijesnog prostora na kojemu hrvatski narod obitava, a koji se, kao rijetko koji europski prostor, odlikuje bezbrojnim prirodnim bogatstvima i ljepotama te kulturnim dobrima i povoljnom klimom, već u najranijoj povijesti Hrvate učinili vrijednim i ponosnim stanovnicima svoje nove domovine. Međutim, upravo zbog svojega bogatstva kao i izuzetne strateško-geografske vrijednosti, povijesni je prostor Hrvatskoga naroda od samih početaka naseljavanja Hrvata postao objektom pretenzija susjednih naroda i država (Bizant, Venecija, Madžari i kasnije Ugarska, Otomansko Carstvo te Habsburška Monarhija).
Bez obzira što je nakon gubitka međunarodnog političkog subjektiviteta ulaskom u personalnu, a kasnije i realnu uniju sa Ugarskom, hrvatski narod 1102. godine de iure izgubio svoju samostalnu državu, kroz naredna stoljeća, a upravo zbog svoje unutarnje snage, nikada nije izgubio i svoj posebni politički subjektivitet kao politički narod. U svakoj državnoj zajednici u kojoj se nakon 1102. godine nalazila, Hrvatska je formalno-pravno imala poseban status kao posebno kraljevstvo, sa svojom zakonodavnom, izvršnom i sudbenom vlašću (personificiranima u posebnom hrvatskom saboru, banu kao predstavniku izvršne vlasti i posebnim zemaljskim sudovima). Na ovome mjestu dolazimo do ključne okolnosti za razumijevanje kasnije povijesne političke nesreće, koja će 1918. godine zadesiti hrvatski narod. Zametak onoga što će se u kasnijem povijesnom razdoblju pokazati kao geopolitička nacionalna tragedija hrvatskoga naroda, a čije pogubno naslijeđe hrvatski narod osjeća i danas (koje naslijeđe je i glavni uzrok za «Hrvatsku šutnju 21. stoljeća») nalazi se u počecima velikosrpske ekspanzionističke politike na Balkanu, koja datira u sredinu 19. stoljeća.
Osnovni razlog zbog kojega se ekspanzionistička politika Srbije na dulji rok pokazala za hrvatski narod mnogo pogubnija i nesretnija od ekspanzionističke politike prema Hrvatskoj vođene od drugih susjednih naroda i država, leži u činjenici bliskosti hrvatskog i srpskog jezika. Ova činjenica, zlorabljena od strane srpske političke i kulturne elite, poslužila je za propagandno nametanje jezične, kulturne i duhovne politike zajedništva srpskog i hrvatskog naroda (naravno pod srpskom "kapom"), koju je velikosrpska opcija na svim poljima Hrvatima počela nametati u drugoj polovici 19. stoljeća. To je bio i osnovni razlog zbog kojega su kao predvodnici hrvatske politike u prvoj polovici 20. stoljeća, isplivale zavedene, povijesno i nacionalno nedovoljno svjesne osobe, koje će biti odgovorne za najveću političku tragediju hrvatskoga naroda, koja je nastupila 1. prosinca 1918. godine. Toga, za hrvatski narod možda najtužnijega dana u njegovoj povijesti, Hrvatska je istrgnuta iz svojega prirodnog srednjoeuropskog geopolitičkog konteksta i priključena balkansko-velikosrpskom povijesnom geopolitičkom kontekstu. Posljedice su na svim područjima za hrvatski narod bile katastrofalne. Započela je svojevrsna «balkanizacija» Hrvatske koja ipak, zbog unutarnje snage i samosvijesti hrvatskog naroda, nije mogla «pobijediti» u onolikoj mjeri u kojoj su to provoditelji velikosrpske politike priželjkivali.
Međutim, u jednoj važnoj komponenti nametnuta politika «hrvatsko-srpskog zajedništva» ipak je uspjela. Mnogi pripadnici hrvatskog naroda, pod utjecajem jugoslavenske velikosrpske propagande postali su pobornici «jugoslavenstva» kao političke opcije za konačno rješenje hrvatskog pitanja. Bez obzira na raspad prve velikosrpske Jugoslavije, hrvatski narod, zbog nesretnog spleta povijesnih okolnosti na koje je najmanje on sam mogao utjecati (drugi svjetski rat) ovu okolnost ne samo da nije uspio iskoristi za jedino ispravno rješenje hrvatskog nacionalnog pitanja – trajnu uspostave samostalne hrvatske nacionalne države, već je doživio i jednu od najvećih tragedija u svojoj povijesti. Pobjedom jugoslavenske komunističke opcije, hrvatski narod je najprije doživio tragično fizičko uništenje njegove najvrjednije ljudske supstance – masovnu likvidaciju ogromnog broja svjesnih pripadnika hrvatskog naroda koji nisu prihvaćali nametnuto komunističko-jugoslavensko rješenje hrvatskog pitanja. Konsolidacijom komunističke jugoslavenske države, na žalost, nastavila se (i to mnogo učinkovitije nego u prvoj Jugoslaviji) nametnuta politika hrvatsko-srpskog zajedništva i jugoslavenizacije hrvatskog naroda. Komunistička propaganda, koja je desetljećima bila jedina priznata «istina», utjecala je na formiranje svijesti kod velikog broja pripadnika hrvatskog naroda koji je istu počeo prihvaćati kao «vječnu» istinu i trajno zadovoljenje političke potrebe Hrvatske i hrvatskoga naroda.
Da je hrvatski narod ipak, usprkos svemu, zadržao dovoljno samosvijesti i političkog nacionalnog duha, pokazalo se u razdoblju od 1990. – 1995. godine koje, ukupno povijesno gledano predstavlja jedno od najsvjetlijih i najherojskijih razdoblja hrvatske povijesti. U spomenutom razdoblju hrvatski narod je prepoznao političku snagu i mudrost osobe u liku dr. Franje Tuđmana, kao predvodnika hrvatskog nacionalnog preporoda koji je doveo do onog najvažnijeg: trajne uspostave samostalne i demokratske nacionalne države hrvatskog naroda – Republike Hrvatske. Politička mudrost i zrelost dr. Franje Tuđmana ogledala se, kako u prepoznavanju opasnosti koja je hrvatskom narodu prijetila od ponovno probuđene velikosrpske ekspanzionističke politike, tako i u shvaćanju činjenice da se u tom povijesnom trenutku ostvarenje hrvatskog nacionalnog pitanja može riješiti samo jedinstvom čitavog hrvatskog naroda u domovini i iseljeništvu. Konkretno, to je značilo da bi za hrvatsku politiku bilo pogubno da se, s obzirom da je Hrvatska netom izašla iz jugoslavenske komunističke zajednice, ne samo potpuno odrekne nego i krene u obračun sa vodećim kadrovima komunističkog sustava u tadašnjoj SR Hrvatskoj. Da se u to vrijeme krenulo u provođenje navedene revanšističke politike, ne samo da bi se hrvatski narod teško othrvao nastupajućem velikosrpskom ekspanzionizmu, već i vjerojatnost građanskog rata ne bi bila isključena.
Franjo TuđmanSve navedeno omogućilo je hrvatskom narodu da, na žalost ne bez velikih žrtava, pobjedom u Domovinskom ratu, koji s pravom možemo smatrati jednom od najsvjetlijih stranica sveukupne hrvatske povijesti, omogući konsolidaciju i međunarodno priznanje svoje samostalne i demokratske nacionalne države. Međutim, već nakon završetka Domovinskog rata, a pogotovo nakon smrti dr. Franje Tuđmana 1999. godine, u hrvatskom društvenom životu počela se osjećati tendencija upravo suprotna od očekivane nacionalno-domoljubne tendencije razvitka jednog naroda koji je netom ostvario svoju dugo željenu slobodu: tendencija postepenog poništavanja i urušavanja onih vrijednosti na kojima se temelji uspostava, obrana i međunarodno priznanje samostalne hrvatske države. Protiv hrvatskog naroda počeo se voditi medijsko-propagandno-psihološki specijalni rat. Nositelji specijalnog rata protiv hrvatskog naroda i njegovih temeljnih vrijednosti jesu određene društvene, političke, medijske i kulturne strukture ponikle i odgajane u bivšem jugoslavenskom komunističkom sistemu koje su, kao objekti desetljetne jugokomunističke indoktrinacije, zazirale od svega što je povezano sa mogućnošću raspada bivše SFRJ i uspostavom samostalne hrvatske države. Navedene strukture iskoristile su činjenicu što su, zbog specifične situacije u Republici Hrvatskoj (potreba jedinstva hrvatskog naroda radi obrane od agresije) ostale "netaknute" u burnom razdoblju raspada komunizma i pada Berlinskoga zida u Europi.
Ono što je u svemu tome najvažnije i za hrvatski narod najopasnije, jest činjenica da spomenute strukture raspolažu velikom snagom, znanjem i sredstvima za vođenje specijalnog rata, s obzirom da su mnoge od njih u bivšem sistemu bile indoktrinirane i obučene upravo na medijsko-propagandnom polju. Kada, s obzirom na razvoj povijesnih događaja i pojavu jake povijesne osobe dr. Franje Tuđmana kao predvodnika nacionalnog pokreta za samoodređenje hrvatskog naroda, nisu uspjele spriječiti uspostavu, međunarodno priznanje i obranu samostalne hrvatske države, nakon njegove smrti njihov cilj postalo je nešto drugo: svim političkim (predsjednik RH), pravosudnim (Haaški sud i hrvatski sudovi), medijskim («Latinica») i simboličkim (Trg Maršala Tita) sredstvima hrvatskom narodu učiniti odbojnim sve što je na bilo kojem društvenom polju povezano sa uspostavom, obranom i međunarodnim priznanjem samostalne hrvatske države. U isto vrijeme, njihov usporedni cilj jest nasuprot normalnom osjećaju ponosa i veličanju ostvarenja slobode i samostalnosti, istim gore navedenim političkim, pravosudnim, medijskim i simboličkim sredstvima veličati ono razdoblje kada hrvatski narod nije bio slobodan narod u svojoj slobodnoj državi, već je bio dio druge države (SFRJ). Na taj način nastoje kod hrvatskog naroda stvoriti osjećaj uzaludnosti i nepotrebnosti ostvarenja nacionalne slobode kako bi mu u budućnosti oslabili otpor nametanju nove političke opcije, u kojoj bi ga se uklopilo u neku novu balkansku zajednicu naroda (naravno, pod vodstvom Srbije), za što se već desetak godina priprema teren.
Na žalost, u razdoblju nakon smrti prvog predsjednika samostalne Hrvatske, sve demokratski izabrane vlade Republike Hrvatske nisu se pokazale dorasle svojoj ulozi i povijesnom zadatku pred kojim su stajale, već su svojom anacionalnom politikom podilazile unutarnjim neprijateljima hrvatskoga naroda. To se posebno ogleda u nekritičkom prihvaćanju svakog zahtjeva, kako međunarodne zajednice (većinom nesklone hrvatskom narodu) tako i domaćih lijevo-liberalnih anacionalnih struktura, koje svojim presudnim utjecajem kojega su ostvarile u medijima, većinski kreiraju hrvatsko javno mišljenje. Sve navedeno posebno se reflektira u sve dominantnijoj medijskoj i pravosudnoj percepciji Domovinskog rata, koji, umjesto najvećeg ponosa hrvatskoga naroda, pogubnom i ponižavajućom medijskom i pravosudnom politikom polako postaje nešto nalik "građanskom ratu za koji su svi podjednako krivi". Važan segment odgovornosti vladajućih struktura u razdoblju nakon 2000. godine, ogleda se i u nekritičkom prihvaćanju povijesno neutemeljene tvrdnje kako je današnja samostalna i demokratska Republika Hrvatska utemeljena tzv. odlukama ZAVNOH-a, odnosno da je tzv. antifašizam iz drugog svjetskog rata temelj današnje hrvatske države.
_____________________________________
Ostatak također možete propratiti na navedenoj stranici.
Jasan mi je povod zbog čega se pojedinci zadojeni mržnjom spram Hrvata i danas u RH prave gluhonijemi, ali mi nikada ne će biti jasno zašto tako postupaju i Hrvati pojedini ?
Olako zaboravljaju na zlo koje nam se događalo od 1918-1996, te iznova prešutno klimaju glavama na ponovno utapanje RH u balkansku asocijaciju tzv. Zapadni Balkan.
colonia.tino 14.06.2009 11:53 h
Ne znam, ja pročitam svaki tekst kojega kolega Otporaš ovdje objavi , neke i po više puta, do sada nisam stekla nikakav dojam da bi naš kolega bio rasista, naime nadnaslov njegovih tekstova je: " Hrvatska i Ustaštvo ". Koliko shvaćam on govori o pokretu citirajući protagoniste tog pokreta, uglavnom navodeći izvore,
piše: general DRINJANIN
" OBRANA " br. 32-33 1966 godine
Razgovor s Mačekom o njegovoj vojsci : "Zaštiti"
dakle ne radi se o njegovom vrijedonosnom sudu, barem ja tako razumijem, isto tako on govori o Hrvatskoj u kontekstu ustaškog pokreta, dakle opisuje, citirajući druge ljude, kako je sve nastalo, zašto je sve nastalo, a ne u što se to sve pretvorilo.
colonia.tino 14.06.2009 11:56 h
Na primjer, ja ću uskoro objaviti cjelokupni govor Vjekoslava Luburića iz 1968. godine, to ne znači kako se slažem sa rečenim, već samo želim da javnosti vidi na koji način on razmišlja... Na taj način mnogi pisci, novinari, građani pišu i pisali su kako bi se u potpunosti shvatio kontekst jednog vremena i geneza strahota tog vremena...
Domobran 14.06.2009 13:35 h
broken, to je tako kako ste rekli. U tom kontekstu i smislu ja to što opisujem i pišem. Ako to (po)neki drugačije shvaćaju, to je njihovo demokratsko pravo, kojeg ja poštivam. Istini za volju ja sam više pretrpio zbog ustaštva nego zbog pzrtizanstva, dakle, žrtva sam "ustaštva", jer su me partizani progonili zbog "ustaštva". Iako sam žrtva "ustaštva", opet, istine radi, želim o tome pisati kako bi se čula i vidjela druga strana medalje, a ne sam strana našeg neprijatelja. Ako neki od cijenjeni GN i komentatora žele podrobnije znati kako sam je bio žrtva "ustastva", neka se jave svojim komentarom i radu ću im objasniti.
sponzoras 14.06.2009 22:31 h
Broken.."dakle ne radi se o njegovom vrijedonosnom sudu, barem ja tako razumijem, isto tako on govori o Hrvatskoj u kontekstu ustaškog pokreta, dakle opisuje, citirajući druge ljude, kako je sve nastalo, zašto je sve nastalo, a ne u što se to sve pretvorilo."
Pretvorilo se u rasističke progone i istrebljivanja nearijevske rase ( kako su ne Hrvati nazvani u Rasnom zakonu NDH). I ovaj naš gospon iz dijaspore jako dobro zna da je ti tako, pa onda i spretno želi izbjeći neke odgovore. Pa budimo pošteni i dosljedni ako smo se već neke teme uhvatili.
Zamisli da se sad netko uhvati pisati epopeje "zašto je uopće došlo do komunističke ideje i kako je sve to bilo krasno i lijepo u početku"... a spretno izbjegne spomenuti u što se sve to pretvorilo?
I nisam vidio njegovu osudu rasističkih zakona NDH, čak je gore rekao da je to možda bilo i nužno!
I što na temelju toga možemo zaključiti o vrlom povijesničaru Otporašu.
Ovdje se radi o ozbiljim temama, ne o recenzijama glazbe i putopisima koje ja pišem. Iz ovakvih stvari je bitno da se zna tko piše i je li kompetentan da o tome piše
Broken, ti se bar potpišeš imenom i prezimenom ispod svojih tekstova u kojima pišeš o realnim ljudima i događajima , povijesti itd.., a ovaj Otporaš je neki anonimac kojem ja ne vjerujem ni riječi.
colonia.tino 14.06.2009 23:25 h
sponzoras. Nitko živ, nitko normalan ne može pravdati RASNE ZAKONE, jer to se NE MOŽE pravdati. Iako je ustaški pokret, kao pokret bio odgovor na srpsku hegemoniju i velikosrpsku politiku.
Isto tako kao i fašizam, i komunizam, nije u svojoj početnoj fazi nosio ništa dobro, ništa romantičarskoga, kako to neki žele prikazatri, sam Marx u svojoj " bibliji komunizma ", označava " klasnu borbu ", kao najvažniju sastojnicu komunizma, klasna borba nije ništa drugo nego pandam rasnim zakonima.
Ubijanje, mučenje, maltretiranje, ljudi zbog vjerskog, političkog, nacionalnog, klasnog, ili bilo kakvog razloga, nije moguće i ne smije se pravdati, sve što ja tražim, ako smo dosljedni, da se i ovdje svi oni koji žele demokratsku Hrvatsku, sa jasnim i nedvosmislenim vokabularom jednako odnose prema onima kojima je " Tito idol i heroj ", kao i prema drugima, kojima je to netko drugi..
Kolega Otporas, niti jednom riječju nikoga ne ponižava ovdje, spreman je na raspravu, a razgovor, spreman promijeniti svoje mišljenje, spreman na kritiku i tu kritiku prihvatiti, za razliku od " titoista ", a to znaš da ih ima na ovom portalu, koju na svaku kritiku ponižavaju, vrijeđaju druge.
Bože moj, mi se ne moramo slagati sa Otporasem, možemo se boriti putem dijaloga i braniti svoija stajališta, pisanjem i istinom kakvom ju mi sami vidimo...
sponzoras 15.06.2009 00:13 h
Broken..naravno da se ne moram složiti, niti neću. Jasni su meni razlozi nastajanja ustaškog pokreta no još su mi jasnije rečenice koje su ustaše napisale u rasnim zakonima.
Ako je gospodin Otporaš mišljenja da je rasizam u redu, ako su potpisnici takvih zakona za njega herojiheroji, da je i najgori Hrvat bolji od najboljeg Jugoslavena, kako on to kaže, onda mi je jasno s kakvom osobom imamo posla.
Bitno mi je saznanje da takvih ljudi ima, kako bih se potrudio da drage ljude zaštitim od takvih. A vjeruj mi da itekako hoću.
Otporaš 15.06.2009 00:30 h
Poštovani i dragi kolega sponzoras. U prvom redu ja nisam rasist. U drugom redu nisam se nikada u životu bavio tom temom i tim pitanje, te prema tome ne mogu znati tko je a tko nije rasista. Sve što znam tko nije rasista to sam ja, Otpraš.
Dalje, iz knjige "Medjunarodni Politički Leksikon" kažu u riječi "RASIZAM":
"Antinaučna i reakcionarna teorija, prema kojoj postoje superiorne i inferiorne ljudske rase. Ova teorija je iskonstruirana u 19 stoljeću i služila je najprije kao sredstvo u borbi protiv Židova (dakle da je ova teorija postojala jedno stoljeće prije osnutka ustaškog pokreta o kojem ja pišem,moja opaska)...Rasističku su teoriju iskoristili za vrijeme Drugog svjetskog rata od 1939-1945. njemački nacisti za uništenje milijuna Židova..."
Dakle ni riješi o Hrvatima ili Ustašama. Ako je Poglavnik bio prisiljen i suglasan potpisati zakon o rasizmu, to nije u sklopu mojih opisivanja o potrebi osnivanja Ustaskog Pokreta za oslobodjenje Hrvatske još u siječnju 1929god.
U naše današnje vrijeme znamo šta se je dešavalo i još uvijek se dešva u Iraku, gdje je jedan Sadam Husein bio neka vrsta Jugoslavije kojeg je trebalo srušiti, a nametnuti Prvi ministar Malaki je bio jedna vrsta Poglavnika, koji je imao svoju vojsku, svoju vladu, a sve je morao raditi što mu Amerikanci kažu. Malaki je potpisivao ono što je Amerikancima odgovaralo. Tako nešto ili slično se može reći i za našeg Poglavnika kao i za francuskog predsjednika Maršala Philippe-a Petain-a, kao i za druge evorposke zaraćene države, koje su simpatizirale sa nacističkom Njemackom i sa fašističkom Italijom.
Dragi kolega sponzoras u mojim opisima se ne radi o rasizmu ili ne rasizmu. U mojim opisima se radi, i ja sam nastojao koliko sam mogao, ići kronološkim redosljedom i razvitkom Ustaškog Pokreta od njegova osnutka 1929 godine pa sve do njegova sloma na Blejburgu u svibnju 1945. godine. U tim opisima bih se striktno držao zapisanih činjenica sa svim mogućim izvorima istih. Uz najbolju želju vama to nije bilo moguće pratiti, jer se o tome nije pisalo kako treba; istinito i korektno. Primjer. "Uspomene na Politicke ljude i Dogadjaje" koje je Ivan Meštrović napsao 1961. godine, a 1969 Matica Iseljenika Hrvatske to pretiskiva u drugo izdanje u kojem izbacuje i ne tiska mnoge stvari koje se odnose na vitalne interese Hrvatske. Jugoslavija je htjela iskoristiti vrlo poznato ime Ivana Mečtrovića i pokazati našem hrvatskom čovjeku kako je tu velika demokracija u kojoj se mogu knjige pretiskavati i iz "ustaške emigracije". Dakle, vi ste bili primorani čitati ono što vam partijska linija napiše, i ne sam to, nego što je još gore: i morali ste vjerovati u ono što vam partija i Tito pišu. Tko se je tu smio opirati? Nitko! Da sam i ja tada bio sa vama, bio bih dio vas. Vi ste tada vršili rodoljubnu hrvatsku dužnost tu, na tlu domovine, u mogućnostima kako ste mogli, a ja i na tisuće i tisuće drugih smo takodjer vršili našu rodoljubnu hrvatsku dužnost ovamo, vani, na način kako smo mogli i znali, ne razbacajući uzalud naše dragocijeno vrijeme u teoriju dali je kokoš stvorilo jaje ili je jaje stvorilo kokoš, odnosno dali je rasizam bio ili nije u Hrvatskoj za vrijeme drugog svjetskog rata. Ako je i bio, nije trebao biti. Na ovom portalu se je više puta reklo: NE PONOVILO SE. Ja takodjer to kazem: NE PONOVILO SE.
sponzoras 15.06.2009 00:48 h
Super! Brzo učite, vidim da je leksikon pomogao.
Bravo kolega, još samo priznajte samom sebi da je vaš poglavnik krivac za rasistički progon i mučenje i na dobrom smo putu. Zapravo ne morate priznati meni, već sebi.
CITAT
" Ako je Poglavnik bio prisiljen i suglasan potpisati zakon o rasizmu, to nije u sklopu mojih opisivanja o potrebi osnivanja Ustaškog Pokreta za oslobodjenje Hrvatske još u siječnju 1929god. "
Naravno, nije lijepo čuti te činjenice pa ćemo to malo taboraviti jelda? I razlika je između suglasnosti i prisile. Velika razlika.
MAČEK SE JE RODIO U SLOVENIJI (treći (3) dio)
domobran.prkos.com
(Autor: Mile Boban) NASLOVNICA
HRVATSKA I USTAŠTVO (50)
U mnogim prilikama vlada NDH nije radila ono što bi za neke bilo popularno. Ona je radila ono što je bilo korisno za očuvanje Hrvatske Države od odmetnika i raznih napadača, kaže jedan Ustaša.
Piše: general DRINJANIN (povodom smrti V. Mačeka)
" OBRANA " br. 32-33 1966. godine.
Da li je Maček radi svojih filozofskih i tolstojevskih pacifističkih ideja zapravo formirao svoju vojsku, svoju politiku, svoju starnku i svoju naciju uopće - da budu u skaldu sa njegovim filozofskim nazorima - izgradjujući rastezljivu taktiku i strategiju?
Mnogo će se još toga napisati o tom problemu, a da se ne će za dugo vremena naći jedan konkretni odgovor. (Ja mislim da je general Drinjanin ovdje jako jasan i točan. Zasto? Jednostavno zato što je sam rat kod nas Hrvata u to doba - kojeg hrvatski narod nije niti htio, niti želio niti tražio -bio nejasan. Jedni Hrvati hoće rat bez kojeg nema Hrvatske Drtžave (nacionalisti), dok drugi, i to oni čelnici HSS, nogama i rukama rade na tome da do rata ne dodje kako bi se Jugoslavija mogla spasiti i očuvati ,moja opaska) Hrvatski nacionalisti, u jednoj, drugoj ili trećoj formi, nastojat će umanjiti nepobitnu činjenicu, da je Maček stvorio vojsku i da je ta vojska 1941., puna državotvorne svjesti, napustila Mačeka i prišla nacionalistima, dok je sporedno pitanje svaki daljni razvoj.
Pristaše braće Radica, t.j. Seljačka Stranka, uvijek će naći našina da iz političkih razloga prebace nacionalistima, da su tu Zaštitu razjurili iz stranačkih razloga, absorbirajući desno krilo i tjerajući lijevo krilo u partizane i, prema tome, u novu Jugoslaviju. (Ja ovdje moram nadodati stvarno tadašnje, za vrijeme rata, mišljenje prvaka HSH, koje je bilo, iz ljbomore za vlast ili prevlast, protiv Poglavnika i ustaške vlade. Partizani sa svojom dobro organiziranom socijalističkom promidžbom - neće više biti bogataša i kulaka, tvornice radnicima, svi ćemo biti isti i jednaci tj. ravnopravni, sa jednom i istom titulom: DRUG - su to nezadovoljstvo HSS-e iskoristili u svoje prikrivene jugoslavenske svrhe, što se je vrlo negativno očitovavalo tijekom cijelog rata, moja opaska)
Isto tako treba računati sa novim i mladim snagama, koje su samo djelomično išle sa ekipom hrvatskih partizana, ljevičara, sindikalista, komunista i rijedkih neojugoslavenskih idealista, a koji neće ni da čuju, - ni za preživjelu ekipu H.S.S-e, ni za pobijene i pobijedjene ustaše -, nego silom prilika traže riješenje u redovima onih Hrvata, koji su za vrijeme rata, milom ili silom, bili na strani Tita, a danas se, negdje bojažljivije - negdje smjelije, pogledaju oko sebe, ne bi li našli koju bratsku ruku medju hrvatskim protivnicima, da bi se svi složno oduprli srbokomunističkom neprijatelju.
Maček je imao vlastite poglede kojih se nije nikada odrekao, pa ni u času smrti. Kada bi zapao u kontradikciju izmedju svojih nazora i stvarnosti, koja ga je opovrgavala, onda bi prekinuo svaku diskusiju i našao jedan evazivni usklik: "Je, dragec moj, to je politika!" ili "Je, dragec moj, v ratu smo!"
Poneki puta sam mu ponudio, da bi doveo pukovnika Zvonka Kovačića ili pukovnika K. (Krunoslav, mo) Batušića, najmarkantnije organizatore i vojničke zapovjednike Zaštite, te da bi ga oni uvjerili u pravo stanje stvari, a kako bi i on uticao na hrvatske seljake u Dalmaciji i zagorju, gdje je već prilično njegovih pristaša otišlo u partizane, te da bi eventualno pokušali obnoviti Zaštitu, kao što sam ja to učinio na mom užem terenu. Ali, Maček je to najenergičnije odbio. Znao je reći: "Vi ste meni napravili uslugu što ste me zaprli, i još veću ćete mi uslugu napraviti, ako nikoga ne pustite do mene, jer tako ne moram nikome ničta reći, i tako ne bum bil kriv za nikaj kaj se bu pripetil!" (Ovdje zbilja svakom državotvornom Hrvatu bi pamet stala kada sve ovo čuje i sazna. On, Maček, vodja hrvatskog naroda tako misli u ovakovim teškim momentima i kritičnoj situaciji. Dali je folklorni Hrvat, športski Hrvat, planinarski Hrvat, koncertni Hrvat, pjevački Hrvat, ili državotvorni Hrvat koji je spreman uzeti u svoje muževne i državničke ruke kormilo jedne DRŽAVE HRVATSKE?!,moja opaska)
Nastojao sam mu nekada reći da se ne može vojničke zapovjednike, kao Kovačića, Batušića, Pribanića i druge, koji se još uvijek smatraju haesesovcima, ali se bore za hrvatsku državu, ostaviti bez ikakovih jasnih orijentacija, ako se ne želi od vojnika praviti političare koji su onda, napušteni od svojih stranačkih vodja, prisiljeni misliti svojim vlastitim glavama i stvarati zaključke, te rušiti stranačku stegu. (ovdje opet moram nadodati kako general Drinjanin, kao odgovoran i stegovan čovjek, govori o stegi, tj. disciplini, kako se mora svoje starije slušati. A to se postiže sam onda kada se organizirano radi i u toj organizaciji postoje pravila kojih se svaki član te organizacije striktno mora pridržavati. Pošto je postojao Ustaški Pokret i Ustaška Načela koja su bila stvorena za ostvarenje Hrvatske Države, tako su postojale i Ustaše koji su se morali pridržavati Ustaških Načela. U protivnom anarhija!, moja opaska)
Maček, kao političar i stranački raspoložen, uvijek je gledao na sve probleme sa jednog užeg stranačkog stanovišta, a ne sa svehrvatskog državotvornog gledišta. To se njabolje odrazuje u njegovim riječima: "Kaj ste si zmesli, to si bute jeli!"
I neka mi bude dozvoljeno zavrsiti ovaj prikaz sa riječima moje starice majke. Ja sam, naime, rekao Mačeku da smo svi skupa, s njim na čelu, kašu kuhali i da ćemo ju skupa jesti, mi ustaše i HSS, i s nama cijeli hrvatski narod, pa je, prema tome, taj problem i moj i njegov. Za jednog od tih razgovora umješala se i moja starica, koja je sa drom. V. Mačekom, uz dobru crnu kavu (za Mečeka najbolji lijek), znala satima čavrljati i, po dobrom starom običaju, govorili su si "ti". Mislim da je razgovor doslovno tekao ovako:
- A moj Vladko, što će biti s nama, s pukom?
- Ja, ja, neboj se, Marice... ti si dobra žena, tebi se ne bu nikaj pripetilo...ja bum tebi pomogel?..
- A moj Vladko, tko će tebi pomoći?...
(Slijedi: "A MOJ VLADKO, TKO ĆE TEBI POMOĆI?!")
Nastavlja se.
NEĆU BRTE, KAD SAM DO SADA MOGA ŽIVIT KO ČOVIK I RVAT, MOGU I OD SADA...
HRVATSKA I USTAŠTVO (50 (posebni prilog)
Moj sinko, nemoj se nikada tući. Ako te neko napadne, braniti se. U tom slučaju ja te radije posjetiti u zatvor nego u bolinicu. Petar Boban, gabrić, svome sinu Milanu 1956.
DA SE NE ZABORAVI
Ovu gore navedenu izreku mi je rekao moj otac Petar 1956 godine.
Moj otac Petar Boban, gabrića (1907-1981), bio je u Domobranima. Ranjen je bio na Kozari 1942. godine. Pričao mi je da mu je njegov zapojvjednik toliko puta rekao da se zakloni za vrijeme borbi, jer da on sam ne može rat dobiti. Borio sam se srčano, iz srca za moju zemlju Hrvatsku, mnogo puta mi je to rekao. Dok nisam bio ranjen nisam mislio da me metak može pronaći. Poslije liječenja i oporavka, razriješili su ga vojničke obveze, te je došao kući. Njegov brat Mate, moj stric, je bio u Ustašama na dužnosti u Zavidovićima.
U mojem selu Bobanova Draga, na jednoj gomili, seljani su za svoje potrebe i svojim vlastitim sredstvima postavili zvono i posvetili ga sv. Iliji. Od tada, 1937. godine, svake godine na dan sv. Ilije 20 srpnja održi se sveta Misa na čast imena sv. Ilije. Poslije sv. Mise svak sa svojima ide kući na ručak, dobro se najedu i napiju i tako, puni sreće i zadovoljstva, poslije ručka izidju iz kuća i hladovine, te odu dolje na cestu na DERNEK. Selo puno svijeta, naroda. Mnogi su došli iz susjednih sela i župa.
Te 1943. godine u proljeće su najprije naišli četnici. Zapalili su nekoliko kuća i u našem selu ubili Grgu Boban, grše (1896-1943) i ženu Stjepana (Stipuka) Zorić, a preko sela još trojicu. Neposredno iza njih, četnika, naišli su partizani. Oni nisu ni palili ni ubijali. Simbolično su prošli tuda i samo popljaškali što su mogli, kako su to oni znali reći "da je to za narodnu vojsku". Hrvatske vojske tu nije bilo, ni blizu. Bilo je nešto u Imotsom i nešto seotskog redarstva, što nije bilo dovoljno pružiti bilo kakav otpor ni četnicima ni partizanima. Ali za taj slučaj se je čulo i hrvatska vojska je počela patrolirati tu liniju Imotsk/Grude/Ljubuški/Široki Brijeg/Mostar.
Moj stric Mate je došao iz Metkovića na dopust za Ilindan, kako se je to kod nas govorilo, tj. za 20 srpnja. Koliko se još uvijek sjećam, bila je srijeda. Bilo je mnogo naroda i Dernek je bio lijep, kao po običaju. Jedni se šetaju, tamo-amo, dok drugi pred kućama u hladu sjede, pričaju, jedan drugome nazdravlja iz bukare ili pletare, svak se veseli, ganga se pjeva, jednom riječu: UŽITAK i milina! U jedan trenutak nastal buka, gužva i galama. Naišli Ustaše i naredjuju svima da se mirno razidju i da svak svojim kucama idje. Dernek je zabranjen poradi sigurnosti. Većina naroda je poslušalo i pognutom glavom uz kolovoz krenuli kući. Kada su došli pred Matanovu kucu, gdje su u hladu pod razgranatom šljivom sjedili moj otac, moj stric Mate i drugi seljani, Ustaše su ih počeli rastjeravati. Jedan od njih je prepoznao mojeg strica Matu i svalio na njega svu hrpu uvreda i psovki zato što nije bio u ustaškoj odori, već u civili. Moj stric se počeo -kao- pravdati i u tom pravdanju došlo je do fizičkog obračuna. Ustaša Ljubičić iz Runovića ispod Imotskog udari kundekom mojeg strica, našto je moj otac Petar odmah skočio u obranu svojeg brata i oduzeo pušku Ustaši Ljubičića. Drugi Ustaša je odmah pošeo pucati. Svak je utekao, spašava se kako tko može. U tuči su pet (5) Ustaša, moj otac i moj stric. Oba su ranjena. Na svu sreću rane nisu bile smrtonosne, ali metak nije znao hoćeli biti smrtonosan ili ne.
Seljani, susjedi i prijatelji su na skalama/lotrama donijeli ranjenog mojeg oca i mojeg strica kući. Toga se još sjećam kao da je jučer bilo. Ali se takodjer vrlo dobro sijećam priča mojeg oca koje mi je pričao dok smo kopali. To su bili nekontrolirani incidenti, bez zapovjedi iz Zagreba. Moj stric Mate (1919-1966) je i dalje ostao u Ustašama i borio se za svoju zemlju Hrvatsku, bez da je pomišljao da iz nekog prkosa i zbog nekih prljavih Ustaša ode i pridruži se partizanima. On je bio zarobljen u svibnju 1945 godine izmedju Zidanog Mosta i Celja. Prošao je kroz velike muke i vezitkije uši i ostao živ.
U mom selu je takodjer veliki Dernek na sv. Petra i Pavla 29 lipnja. Kod nas se to obično i skraćeno kaže 'Petrovdan". Godine 1956, mislim da je bio petak, šetali smo se u Derneku. Moj rodjak Ante Grubišić i ja zapjevali smo gangu sa pjesmom: Meni moja govorila mati, pjevaj sine živijeli Hrvati. Milicioner Djuro i Milan Šorman, oba od Mostara, Bjelog polja ili okolice, odmah na nas. Zametnula se gužva, te zatim tuča u kojoj je bilo i krvi. Sve se završilo dobro, jer je moglo biti i gore.
Sutra subota otac i ja kopamo na polju, evo ih. Ugledao sam ja njih kako se žurnim korakom približivaju k nama. Kratkim postupkom oni -milicija -hoće mene sprovesti u "Stanicu Narodne Milicije" u gornje Soviće. Ja sam im rekao da znam gdje je stanica i da ću sam doći, a da oni mene neće sprovoditi kroz selo 5-6 km. kao nekog lopova. Pristali su. Oni svojim pute a ja mojim. Otac mi je samo rekao: "Moj sinko, neka te dragi Bog čuva na svakom koraku. Za tebe ovdje nema više života. Širok ti je svit. Ima četiri (4) strane, Istok, Sjever, Jug i Zapad. Izaberi, prkrsti se i ajde. Samo nemoj na Istik. Idi na Zapad. Ajde najprije kući i reci Vićeki, to mi je Mater, ona zna di je onaj veliki takujin da ti dadne malo para.
Eto, tako sam ja kao dečkić napustio moje selo, moju rodnu grudu koja mi se je zalijepila za tabane i kuda god koracam/hodam, tragovi hrvatstva ostaju. Imao sam priliku u zadnjih pola stoljeća mnogo puta razmišljati o svemu pa i o tome: tko je kriv? Sudbina, došao sam do zaključka. Ustaše koji su bili povod da moj otac i moj stric odu u protivni tabor, partizane, su bili izolirani negativni slučajevi, kao što, recimo, kod jednog kirurga, koji neoprezno i zaboravno ostavi neki kirurški pribor/alat u unutrašnjosti pacijenta, koji kasnije zbog tog neopreza umre. Još se nije slučaj desio da je netko u takovim slučajevima optužio medicinsku nauku i kao takovu osudio da ne valja. Tu je hrvatskodržavotvorna vrlina mojeg oca i mojeg strica, koju sam neseumnjivo naslijedio od njih.
Kada je 1963. godine jedna skupina hrvatskih rodoljuba i revolucionaraca došla iz emigracije u Hrvarsku, okolikci Papuka, s namjerom dignuti ustanak, mnogi, ako ne i svi, od moje obitelji i rodbine su bili pod Udbinom paskom. Tada je Nika Belac iz Drinovaca, koji je bio velika "budža" u CK KP BiH, došao k moje ocu Petru i rekao mu da su oni u Mostaru zaključili da je on kvalificiran za prvoboračku penziju, na temelju one bitke sa Ustašama na 20 srpnja 1943. godine. Pošto je taj Nika naš susjed i mnogi su ga poznavali pa tako i moj otac, on mu jr rekao: " Pa, bolan Nika, kako ja mogu dobiti vašu prvoboračku penziju kada i Bog i čovik zna da sam se ja borio protiv vas a ne za vas. Šta će moj sin Milan (to sam ja) tada reći. Odrekao bi me se. Neću, brate. Kad sam do sada moga živit ko čovik i Rvat i bez vaše penzije i pomoći, mogu i od sada. Eto kako sam ja, Mile Boban, Otporaš, napustio, neiskusan i golobradat moju dragu dompvinu Hrvatsku.
Ovo sam našao shodno iznijeti na ovim stranicama portala javno .com da se bar jedan mali isječak i dio moje pozadine zna. Ima toga mnogo za reći...
Objavljeno: 13.06.2009. u 14:21h
Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 1086
Gracena13 14.06.2009 11:11 h
citat:
Ovo sam našao shodno iznijeti na ovim stranicama da se bar jedan mali isječak i dio moje pozadine zna. Ima toga mnogo za reći...
_______________________
Izreka veli: "Sit gladnome ne vjeruje"
Samo onaj tko je na vlastitoj koži proživjeo i koži bliskih srodnika doživjeo teror UDBE , ( nažalost naše sudbe, da se ostataka repova hobotnice nismo još uvijek u cijelosti uspjeli riješiti do dana današnjeg) može razumjeti vašu osobnu tužnu sudbu i suosjećati s tjeskobnim mislima koje su vas pratile nakon što ste ni kriv ni dužan, bili prisiljeni protivno volji napustiti vlastiti dom.
Gracena13 14.06.2009 11:35 h
Mnogi se raduju izreci pokojnog prvog predsjednika dr.Franje Tuđmana:
UVIJEK I SVE ZA HRVATSKU, A NAŠU JEDINU I VJEČNU HRVATSKU NI ZA ŠTO"
a rijetki mogu s razumjevanjem shvatiti vašu osobnu radost, što konačno dokopasmo se mogućnosti da svoj na svome s ponosom obitavamo u slobodi i miru na tlu samostalne i nezavisne RH.
Svatko ima pravo da se raduje onom što mu ugodu u duši čini ( pa i gđa. Lokica , iako nije svjesna komu ili čemu klikće) .
Upisati ću što mene osobno danas rastužuje, iako sam sretna i radosna jer :
IMAMO HRVATSKU !!!!
Da se nasmijete na trenutak, iako nije ni malo smiješno, naprotiv žalosno, da žalosnije ne može biti.
Priča iz Hrvatske .............realna situacija većine!
Radim kod Austrijanca.
Plaću dižem kod Talijana.
Kupujem kod Slovenca.
Telefon plaćam Nijemcu.
Točim gorivo kod Mađara.
Lijekove kupujem od Izraelca.
Zakone mi propisuje Belgijanac.
Sudi mi Nizozemac.
U vojsci mi zapovijeda Amerikanac....
Prilog : autor N.N.
Gracena13
Domobran 14.06.2009 12:25 h
Gracena13. Uživam čitati vaše komentare. U svakome pročitam vrlo zanimljivih stvari i saznam mnogo što nisam zano. Na svim tim informacijama vam sikreno zahvaljujem.
Kako god je teško biti svoj osobni kirurg ili u potrebi odvjetnik, tako isto je teško pisati o sebi samome. To je s jedne strane uhodano univerzalno pravilo, ali s druge strane je vrlo promašljivo i netočno. Tko može o nekome znati više nego što dotična osoba zna sama o sebi. Svi mi imamo sjećanja na svoj život, neki više neki manje. Samo svi ne žele svoje jade iznositi na "vjetrenjaču" zbog nama nepoznatih razloga. I to je njihovo pravo! Dok ja zastupam to pravo da one osobe kojih je život bio tegoban, trnovit i uvijek u borbi i napetostima da ostvari svoj cilj i SAN, a moj SAN je kroz moj cijeli život bio PONOVNO OSLOBODJENJE HRVATSKE.
U toj borbi i za taj cilj nisam popustao sve dok se moj san nije ostvario, a on se je ostvario Domovinskim Ratom, koji nije iz magle ispao tako da ga nitko prije nije mogao vidjeti. Taj Domovinski Rat je ispao iz vjekovnih želja Hrvatskog Naroda, ne izdvajajući niti ijedne napora iz prošlosti za ostvarenje tih vjekovnih želja počevši od 626 pa do danas. Ukratko, MOJ SAN SE JE OSTVARIO! Naša Hrvatska Republika je tu. Komu nije dobra, neka ju popravlja i u ljepšava. Kome nije dovoljno velika, ne se izvoli boriti za veću. Za mene je dobra! Kakva je, takva je, naša je!
arca 14.06.2009 12:44 h
dodatak:
priča iz Hrvatske
a državu mi predstavlja predsjednik
koji odavanje počasti bleiburškim žrtvama
proziva ustaškim dernekom
I još smo ga sami birali!
E, moj narode....!
Od vremena još od Krista
Nova lica, scena ista
Vražje sile se trude
Da nas ne bude
Antikristi i masoni
Komunisti ovi, oni
Šire sotonske fraze
Da nas poraze
E, moj narode, e, moj narode
A mi gluhi, nijemi, slijepi
Svatko u svom mraku strepi
Narod biran od Boga
Guši nesloga
Iz povijesti naše slavne
A i ove ne baš davne
Sve smo što nam je vrijedno
Stekli zajedno
E, moj narode, e, moj narode
Uzmimo u ruke sudbinu i sreću
Ni ja više tako nemogu ni neću
Uzmimo u ruke sudbinu i sreću
E, moj narode, e, moj narode
Generacije junaka
I pobjednička vojska jaka
Još se brine i gine
Zbog Domovine
S nebeskih tih visina
Daj nam Bože opet sina
Da nas vodi iz bijede
Sve do pobjede...e, moj narode
Uzmimo u ruke sudbinu i sreću
Ni ja više tako nemogu i neću
Uzmimo u ruke sudbinu i sreću
E, moj narode e, moj narode
Gracena13 14.06.2009 13:54 h
Otporaš:
citat:
MOJ SAN SE JE OSTVARIO! Naša Hrvatska Republika je tu. Komu nije dobra, neka ju popravlja i uljepšava. Kome nije dovoljno velika, ne se izvoli boriti za veću.
Za mene je dobra! Kakva je, takva je, naša je!
______________________________________
Svaka čast, lijepo rečeno!
Otporaš 14.06.2009 13:54 h
arca. Priča vrlo dobra! Pjesma još bilja, za svaku prigodu dobra.
Naša hrvatska sudbina je u rukama onih Hrvata kojima nije žao se žrtvovati za nacionalne ideale.
Dozvolite mi navesti jedan primjer. Davno je to bilo. Ima tome skoro četrdeset (40) godina. Bio sam na jednom izmješanom skupu. Živo se je raspravljalo. Svak svoje. Mi državotvorni Hrvati svoje. Izgubila se kontrola. Suprotna strana počela najprije izazivati te prekodrinski vrijedjati. Osobno sam intervenirao i smirivao koliko sam mogao. Sve ima svoje granice, pa i strpljenje. Kada se nije moglo dalje, pritisklo se cara do duvara, stao sam pred najbučnijega, koji je najviše psovao o vrijedjao. Bio je Srbin, Rade Vukašinović, neznam odakle je bio iz Srbije, opsovao sam mu jugoslavensku mater, i oštro naglasio da mu ne psujem srpsku mater, jer za mene Srbija postoji i srpski narod postoji, ali, za mene ne postoji jugoslavija niti jugoslavenski narod. Ti, ako te je majka rodila, dirni, a ja ti opet psujem jugoslavensaku mater. Njegovi prijatelji se skupilo oko njega i kažu: On ne blafira. On je spreman i pogunuti za svoju ideju.
Eto, sudbina Hrvatske je uvijek bila i uvijek že biti u rukama odvažnih državotvornih Hrvata.
Gracena13 14.06.2009 14:32 h
otporaš:
MOJ SAN SE JE OSTVARIO! Naša Hrvatska Republika je tu.
Kome nije dovoljno velika, ne se izvoli boriti za veću.
______________________________________
Uh, vi ste plemenitiji u duši, neg'ja. Ja sam zloćka po prirodi. :))))))))
Voljela bih da sam imala priliku doživjeti da kifla postane "trudnica."
Zadržavši i prihvativši oblikovanje nasilnim putem pojedinih agresora kroz dulje povijesno razdoblje , zauvijek će biti izložena riziku, da zadobije nenadani smrtonosni udarac u trbuh.
Voljala bih da nam lopuže vrate sva materijalna dobra koju su nasilnim putem ili uz podršku sila moćnica-saveznica prigrabili .
Naime, mnoga materijalna dobra, još uvijek su službeno uknjižena kao vlasništvo NDH i RH, a otimači uživaju sve
blagodati koriteći se njima, iako nisu zakonski vlasnici dobara.
Gracena13 14.06.2009 14:50 h
Arca:
citat:
dodatak:
a državu mi predstavlja predsjednik
koji odavanje počasti bleiburškim žrtvama
proziva ustaškim dernekom
I još smo ga sami birali!
___________________________________
Koji su to mi?
Žalim, ali ne mogu prihvatiti osjećaj kolektivne krivnje.
Građani pojedini dali su glas, ja osobno ne, i ni pod koju cijenu.
Toliko od mene, na znanje i ravnanje osobno tebi, a i ostalima, ako ih slučajno zanima što mislim o ovom protiv moje volje neizbježnom , a nemilom događaju,
arca 14.06.2009 15:02 h
gracena13 nije izabran ni mojim glasom, no što je tu je, ispao je 'naš'.
Nasreću, ne više zadugo. A što će poslije biti, vidjet ćemo. Nažalost, kako stvari stoje, nisam osobit optimist ni po pitanju budućega.
" MOJ VLADKO, TKO ĆE TEBI POMOĆI !? " (prvi (1) dio)
domobran.prkos.com
(Autor: Mile Boban) NASLOVNICA
HRVATSKA I USTAŠTVO (54)
Dva Hrvata, dvije različite državotvorne ideje za Hrvatsku Državu, dvije identične smrti, razmrskane lubanje, A.Hebrang mladji i Maks Luburić, dva UZORA, dva HRVATA, dva ideala za isti cilj: HRVATSKA DRŽAVA!
Piše: general DRINANIN (povodom smrti V. Mačeka)
" OBRANA " br. 35-36 1966. godine.
Iz prošlog broja: " A MOJ VLADKO, TKO ĆE TEBI POMOĆI !?" (Majka Maksa Luburića, Marija, dru. Vladku Mačeku)
Dialozi Dra. Mačeka s mojom majkom, sestrama, braćom i nekada i sa po kojim časnikom, koji je imao preko sebe vanjsku sigurnost, pa bi se navratio u kuću, bili su za mene pravo otkriče. Nisam ih ni shvatio uvijek u svojoj biti dok mi vlastita djeca nisu uzrasla i u razgovorima za stolom ili u igri, postave pitanja, na koja ne znam odgovoriti, ili me smetu, jer ne znam točno u kojem pravcu trebam i kako skrenuti razgovor. Moji su bili jednostavni, mali, hercegovački malogradjani, nekada iz imućne obitelji, koju su Srbi uništili, ali smo bili obitelj gdje se je uvijek ljubilo Hrvatsku i gdje se je, kako bi se reklo, znalo politički misliti. Tu često nije Mačeku pomogla politička i fiškalska dialektika, jer bi moja starica znala reci: "Ma nemoj ti Vladko sada vrludati, sada ovako, sada onako, nego ti meni reci po naški, pa da ja tebe razumijem". Maček bi obično u takovim slučajevima radosno se nasmijao, rekao štogod bilo, a kod to "štogod bilo" nije situaciju razjasnio, onda je samo jedna druga žena, u ovom slučaju supruga dra. Mačeka, završila diskusiju time, da bi rekla nešto Dru. Mačeku ili na slovenskom, ili na zagorskom dialektu, što moji ne bi razumili, i onda bi se oni povukli u svoju sobu ili koju nuzgrednu prostoriju.
" A moj Vladko tko će tebi pomoći " - bila je izreka jedne žene, koja je vidila u dnevnom kontaktu sa ljudima bolje nego mnogi političari, pa i sam Dr. Maček. Da je netko rekao god. 1941. Mačeku da će jednom na ustaškim blatobranima, sa ustaškom pratnjom i od Ustaša dobivenim dukatima, (Vrlo interesantno da još u 1966. godini general Drinjanin govori u ovim opisima o "dukatima" što bi, možda, trebalo značiti "zlato" o kojem se upravo ovih dana, mjeseca lipnja 2009. godine intezivno priča i piše po hrvatskim portalima. Dali je i šta je general Drinjanin znao o tom zlatu, teško je sada išta reći. Sjećam se da je general nekim svojim suradnicima pisao da su se neki ustaše po ulicama u Rimu sa pištoljima ganjali zbog tih dukata ili tog zlata. To se može naći u PISMA MAKSA LUBURIĆA. Zato bi trebalo pročitati knjigu dra. Jere Jareba "Zlato NDH", moja opaska) jednog dana ostavljati Hrvatsku, rekao bi da je lud. Pa ipak se je tako dogodilo. Nije ni Maček jednako gledao na sve kroz ove četiri godine. Bit će zato interesantno napomenuti štogod o toj evoluciji i njega samoga, i nas, i samih hrvatskih komunista, jer je sudbina hrvatskog naroda ovisila od ta tri elementa: Ustaštva, HSS-a i Hrvatskih Komunista. Osobno sam, pak, imao uvid u sve tri struje: bio sam medju onima, koji su imali i vršili vlast, imao sam vrlo česti kontakt s Drom. Mačekom, jer sam vršio potrebni nadzor osobno, a sa hrvatskim komunistima imao sam kontakt preko onih, koje smo uhitili ili zarobili u borbama. Pa kako sudbina hrvatskog naroda još uvijek leži (iako sada djelomično) podjenako u rukama istih elemenata, reći ću po koju i o tome, ili barem napomenuti, u koliko se radilo o Dru. Mačeku. Sve ono što može objasniti držanje od jučer, sve to može biti korisno i upotrebljivo u nastojanjima za - budućnost! (To je upravo što muči našeg kolegu SPONZORAŠA, mene i mnoge druge, i svi zajedno tražimo način(e) kako što svrhodnije odgovoriti još uvijek na neodgovorena pitanja,moja opaska) Treba poći tim putem, jer ako nastavimo u sve tri hrvatske struje i nadalje s optuživanjima, da je svaki drugi izdajnik Hrvatske, a mi jedini rodoljubi, dogodit će nam se opet, da ćemo se tuđi za tudje interese, a naš će narod patiti, kao moja majka: a što će biti sa pukom, sa hrvatskim pukom? (Treba pročitati (po)nekoliko puta ove opise generala Drinjanina kako bi ga se moglo razumijeti. Tek onda ćemo shvatiti zašto je on, general Maks Luburić, izdao PORUKU IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA 1964. godine,moja opaska).
Kada je Dr. Maček stvarao svoju vojsku, tj. HRVATSKU GRADJANSKU SELJČKU ZAŠTITU, on ju je stvarao, jer je vjerovao, da mu je potrebna, kao i svakoj civiliziranoj zajednici. Pa ipak dosta mu je bilo, da se spomene Vojska, pa da postane nervozan, da izgubi raspoloženje, da se omrzovolji. Bilo je kao biku crvena krpa. Jednom smo mu diskretno ostavili na stolu jednu staru novinu, mislim da je to bilo HRVATSKI DNEVNIK, gdje je bila jedna fotografija Dra. Mačeka na bijelom konju na čelu nekog mimohoda na Prilazu. Bilo je to kad je vidio u našim novinama Poglavnika na konju i pošprdno se izjasnio o tome, iako se istini za volju nije mogla praviti nikakva usporedba, a ako se je htjela praviti, onda je tu Maček gubio. Poglavnik je izgledao dostojanstveno, bio je priličan jahač, a nekada je bio mislim i Starješina Hrvatskog Konjaničkog Sokola, bio je tjelesno krupniji, dok je Maček bio sitan, nevojničkog stasa, i k tome u zaštitarskom "škrlaku". Tada nismo dva dana razgovarali, a ja sam otišao van i tako se stvar zaboravila.
Nastavlja se.
" A MOJ VLADKO, TKO ĆE TEBI POMOĆI!? " (drugi (2) dio)
domobran.prkos.com
(Autor: Mile Boban) NASLOVNICA
HRVATSKA I USTAŠTVO (55)
Vojnici, sa ovih visina Piramida 40 stoljeća će vas promatrati. Napoleon u Egiptu 21.7.1798. Sa vrha hrvatskih planina se promatraju slave Hrvatske Vojske, general Drinjanin.
Piše: general DRINJANIN (povodom smrti V. Mačeka)
" OBRANA " br. 35-36 1966. godine.
Pa, ipak, moja je starica insistirala, da šta će biti sa pukom, ako dodju partizani, a ne bude Hrvatske Vojske, da obrani puk. Dr. Maćek je joč uvijek gledao na sve kroz čisto parlamentarnu iliti stranačko - političku kombinaciju. Za njega je sve to bila jedna kombinacija: HSS nije na Vladi, kao ni Radikali, Klerikalci, nego jedna čudna zbrka gdje su Pravaši vladali u Hrvatskoj, a Vojnička Vlada generala Nedića u Srbiji, a sve to pod čizmom Njemaca. Pa kako su i HSS i Komunisti izvan Vlade, tj. progonjeni, Tito u šumi, a on interniran, logični rasplet situacije je bio, da kada padne ova koalicija, tj. osovinska, fašistička, pravaška i generalsko-klikaška, da dolazi druga, "pučko-frontaška" iliti seljačko-partizanska.
Pa kada je to tako, a on je to tako gledao, rasplet situacije bio bi, da će on na vlast, a nama "kaj bu"! Bilo preko članova moje obitelji, preko časnika, koje sam postavio za nadzor, preko Vlade Singera, koji je neko vrijeme bio skupa sa Mačekom, a kasnije uglavnom preko generala Ante Močkova, ja sam uvijek nastojao dru. Mačeku servirati one podatke, koji bi mu dali znati, da se dogadja nešto više, nego jedan rasplet političke naravi. S jedne strane je tu jasna ideja HRVATSKE DRŽAVE (da, kako general Drinjanin kaže, da su Hrvati imali tada jasnu ideju da su imali HRVATSKU DRŽAVU,a ovu hrvatsku državu je trebalo braniti od onih koju su ju apadali i rušili, a tu su bili četnici Tito i njihovi pomagači, moja opaska, Otporaš), pojam, koji je ušao u hrvatske mozgove, pa se samo može govoriti o evoluciji hrvatskog političkog života na bazi DESETOG TRAVNJA prema formama koje bi najviše odgovarale, - izvan svake Jugoslavije. S druge strane radi se o komunizmu, koji je nova pojava i to ne samo političke pozadine, nego i kao jedan posebni nazor na svijet, sa svojom doktrinom, sa filozofijom, gospodarskom strukturom, a sa radjanjem jedne nove klase, koja neće više prihvatiti patrijarkalni sistem, koji je vladao, i gdje je svaka stranka (HSS, Pravaška (čitaj ustaška,moja opaska) i katolička) imala i svoje RADNIČKE ORGANIZACIJE. Bit će radnika i medju nacionalistima, kao što je bila borbena i revolucionarna RADNIČKA PRAVAŠKA OMLADINA (o kojoj je u svojim političkim uspomenama pisao dr. Branko Jelić,moja opaska), bit će masa rasdnika-seljaka i u organizaciji HSS-a, bit će i KRŠĆANSKIH SINDIKATA, - ali to nije isto. Nu dr Maček još ni 1943. godine svega toga nije vidio. "Pa i Pavelić je bio napravio sporazum sa Pašićem, kao što sam i ja sa Pribićevićem, kao i sada komunisti sa srpskom Crkvom i čarsijom". ( General Drinjanin govori 1966. godine o problemu/sporu izmedju Beograda/čarsije,tj. jugoslavenskog komunizma i srpske pravoslavne Crkve u to doba, moja opaska) On je htio viditi sve, samo ne HRVATSKU DRŽAVU I HRVATSKU VOJSKU. Njegova je Vojska, tj. Zaštita, bila stvorena da bude stranačka Vojska, s kojom je mislio poduprijeti svoje političke kombinacije. To ga je dovelo u ćorsokak.
Zaštita je trebala biti VOJSKA - POLICIJA - STRANAČKI ODRED, a on, Dr Maček njen šef kao vodja Stranke-Naroda! Tako se dogodilo da su neki odredi bili upotrebljeni za zatvarati nacionaliste-ustaše-stranačke protivnike, kao i za zatvoriti hrvatske komuniste u Kerestinac, logor kojega smo isto naslijedili od Banovine, ili za manevar protiv srpske-jugoslavenske vojske, koja je bila mač u rukama beogradskih vlastodržaca, ne za stvaranje ili obaranje Hrvatske ili Srbije, nego za držanje vlasti u Jugoslaviji. Opet se vraćamo u isto, u Jugoslaviju. (Zato je kadkada potrebno podsjetiti i nadodati i to, da su upravo srpski partizani i srpski komunisti izmanipulirali one Hrvate koji su se borili pritiv talijanskog fašizma, prisilili hrvatske komuniste, tj. i jedne i druge, da se opet vrate u Jugoslaviju, tj. da se bore za istu, o kojoj upravo sada govori general Drinjanin, moja opaska) Zato je logično morala propasti i politika-strategije, koja je bila vezana uz tu vojsku Dra Mačeka.
Nu on je tako gledao i na Ustaštvo, i na Četnistvo i na Partizane. Svi su oni, za njegove pojmove, bili oružana snaga STRANKE IDEOLOŠKIH STRUJA, tj. Vojska Pravaštva, Velikosprpstva i Komunističke Partije Jugoslavije.
Kad je Zaštita svijesna povijesne uloge odbila nalog Mačeka, da se bori za očuvanje Jugoslavije, a pristala Ustaškom režimu, Maček je to smatrao IZDAJOM. Izdajom - stranačke ideologije i interesa Seljačkog Pokreta. To za njega nije bio problem Srba i Hrvata, problem Hrvatske Države, borbe za biološki obstanak, nego jedan čisto stranačko - politički manevar. Zaštita je trebala biti više politički i psihološki čimbenik, masa za manevar na stranačko - političkom polju unutar granica JUGOSLAVIJE, - nego dio Hrvatske Vojske, jezgra, oko koje će se kasnije okupiti narod u obrani granica i interesa naroda. Zato nije htio da sebi pusti zapovjednike bivše Zaštite, kako sam predlagao, da mu dovedem pukovnika Batušića, pukovnika Kovačevića, dopukovnika Pribanića i druge, sa kojim sam bio u dobrim i prijateljskim odnosima kroz cijelo vrijeme rata.
Nastavlja se.
U slijedećem opisu EPILOG opisa generala Drinjanina o smrti dra. V. Mačeka.
Objavljeno: 22.06.2009. u 14:49h
Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 1085
Gracena13 22.06.2009 17:16 h
Hrvatska zemlja život mi je dala
za nju sam vezan od prvoga plača
i ma gdje bio čujem srce njeno
moja je ljubav i od sunca jača.
Kamen i nebo opili me snagom
ko mladog hrasta slavonska ravnica
Hrvatska pjesma grijala mi dušu
topla ko suza sa majčina lica.
Kad sklopim oči ja Hrvatsku sanjam
i često molim u ponoćne sate
o Bože čuvaj moju rodnu grudu
o Bože čuvaj sve moje Hrvate!
Rasuti svijetom ko jesenje lišće
dok jednim sviće drugim sumrak pada
al svi smo braća od iste smo majke
i nek nam ljubav bude put i nada.
Kad sklopim oči ja Hrvatsku sanjam
i često molim u ponoćne sate
o Bože čuvaj moju rodnu grudu
o Bože čuvaj sve moje Hrvate!
Ivo Fabijan
Gracena13 22.06.2009 17:34 h
g.Otporaš:
citat:
Niti smo mi bolji od vas tamo niti ste vi gori od nas ovamo u emigraciji.
__________________________________
Stihove iznad priložila sam umjesto odgovora na vašu rečenicu.
Osobno nisam ljubitelj podjele među Hrvatima ni po jednoj osnovi, dapače uvijek koristim priliku za vrijeme prisustva na Net-u da uputim pozdrav :
Hrvati i Hrvatice, Bog vas blagoslovio i bdio nad vama, gdje god bili ovog trenutka !
Gracena13 22.06.2009 18:11 h
Uzrok svim našim nevoljama kako ranije, tako i u današnje vrijeme je nažalost neizlječiva boljka u Hrvata, - hrvatska nesloga.
Mnogi su se protivnici stjecanja samostalnone RH u prošlim vremenima vješto okoristili ovom spoznajom , a i danas
mnogi u RH podrigajavaju svjesno tenzije da i nadalje ostanemo podijeljeni ideološki ( npr, kao Stjepan Mesić danas, i nije jedini primjer, ima ih bezbroj) jer dok se Hrvati međusobno glože unutar RH, i sa dijasporom, on i njemu slični iskoriste priliku i tok vode usmjere u njihov mlin. .
Domobran 22.06.2009 18:56 h
Gracena13. Po tim stihovima izgleda mi da ste pročitali moju dušu. Hvala vam, i ne znam po koji put.
Ona moja gore spomenuta izreka je odraz odgovora (u množini) na neke primjedbe, da samo za sada ostanem tu, a sve ostalo je onako kako ste rekli. Pozdrav.
Gracena13 22.06.2009 18:59 h
Mnoštvo odalo počast žrtvama partizanskih zločina na Žumberku
Osim vojnika, ondje su ubijeni i ranjenici, medicinsko osoblje i časne sestre koji su četrdeset pete odvedeni iz bolnica.
Okupljeni su zatražili osuđivanje komunističkih zločina. Misu zadušnicu predvodio je pomoćni biskup zagrebački monsinjor Valentin Pozaić, koji je prozvao za prikrivanje istine o stratištima poput Jazovke.
Spmen-pohodu odazvali su se mnogi, a oni najstariji još uvijek pamte to strašno vrijeme.
'U Brezovici kod Siska politički vrh RH opet krivotvori povijesnu istinu slaveći četničko-komunistički ustanak od 22.lipnja 1941. kada takozvani antifašisti započeše mnoštveno ubijati hrvatsku slobodu!', izjavio je tijekom odavanja počasti ubijenim pripadnicima hrvatskih postrojbi u Drugom svjetskom ratu
Boris Prebeg, predsjednik HOZ-a Jazovka.
http://dnevnik.hr/vijesti
_____________________________________
MUČENICIMA JAZOVKE!
Pokoj Vam vječni Mučenici naši,
U grotlu duboke Jazovke jame,
Klanjaju se vama naraštaji vaši,
Na mjestu strašne krvave drame.
Čujemo zadnje krikove smrti,
Nad otvorom ove duboke jame,
Tu gdje se sotonizam vrti,
Kroz psovke, udarce i kame…
Ranjeni mladići, djevojke, djeca,
Nezavisne ratne Države Hrvata,
Od krvnika groznih pada i kleca,
Putovima križnim poslije rata…
Stotine vas samo u Jazovki leži,
U ovoj jami pod zemljom duboko,
Osjećaji na vas vječno su svježi,
Vidimo svake vaše zjene oko …
Molimo se za vas mučenici jame,
Naroda istog mi smo djeca vaša,
Nikli smo iz teške životne drame,
Preživjela koju je Hrvatska naša.
Genocid strašni narodu Hrvatu,
Stotine tisuća pobiše bez suda,
Krvnici nakon Drugog svjetskog rata,
Dok kosti vaše ostadoše svuda...
Zločinaca mnoštva Hrvatskom se kreće,
Ubojice vaše u miru bez rata,
I nitko ih za to kažnjavati neće,
Ordene nose za pokolj Hrvata…
Stotine masovnih stratišta ima,
Postajama dugim križnoga puta,
Počiniše koje nama Hrvatima,
Nakon onog rata krvava i kruta.
Još se nitko od njih poklonio nije,
Hrvatskim žrtvama strašnog genocida,
Zločinstvo u njima neprekidno klije,
Bez ikakva ljudskog morala i stida.
A samo zato krivi ste bili,
Željeli što ste Hrvatskoj slobodu,
Umiraše zbog tog naši pređi mili,
Za temeljna prava hrvatskom narodu.
Hvala vam i slava mučenici sveti,
Za hrvatsku što ste živote dali,
Uspomena na vas vječno će živjeti ,
Sa stratišta vaših mi smo ustali.
Mučenicima u spomen
Mato Ćavar
________________________________
Počivali u miru Božjem!
Pedsjednik RH Stjepan Mesić
matrixdc 22.06.2009 20:08 h
Predsjednik RH Stjepan Mesić: "Naša je država mlada, izrasla na Domovinskom ratu u borbi za slobodi i samostalnost. Ova današnja Hrvatska nema baš nikakve veze s tvorevinom koja je u vrijeme Drugog svjetskog rata okaljala hrvatsko ime, i koja je odgovorna za besprimjerne zločine protiv Srba, Židova, Roma, Hrvata antifašista i svakoga za koga se i posumnjalo da bi mogli biti drugačiji. Niti je tzv. NDH bila izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda, niti je današnja Republika Hrvatska na bilo koji način njezin nastavak ili njezino uskrsnuće. Tzv. NDH nije bila ni nezavisna, ni hrvatska, ni država", naglasio je predsjednik Mesić.
matrixdc 22.06.2009 20:42 h
Okupljenim se obratila i potpredsjednica Vlade Jadranka Kosor kazavši da su se antifašistički borci borili dostojanstveno te da zaslužuju poštovanje i trajno sjećanje. Upravo su oni poveli hrvatski narod na stranu antifašizma. Ustaški režim je osudila kao režim zla, mržnje i nesnošljivosti, a »Vlada najoštrije osuđuje ustaške zločine i bilo kakvo koketiranje s ustaškim simbolima danas«. Potpredsjednik Sabora Josip Friščić naglasio je da je 70-ak članova Prvog partizanskog odreda imalo jasnu spoznaju o tome da aveti koja je krenula Europom treba pružiti otpor i da se, s obzirom na prirodu aveti, taj otpor ne može pružiti dijalogom. Za Friščića borba protiv fašizma nije završila kada je stao rat jer se u svakoj generaciji pojavljuju oni koji misle da se može vladati silom.
Gracena13 22.06.2009 21:03 h
matrixdc:
matrix. I što je pisac htio reći ?
Objesi mačku o rep ovo što si priložio iznad.
Osim toga, zar je ovo jedino što ti je palo na um da upišeš uz prilog o stravičnoj patnji nedužnih hrvatskih žrtava ?
Srami se !
matrixdc 22.06.2009 21:24 h
Ja sam ponosan što sam antifašista, što je moj nono uspio pobjeći iz Jasenovca i ispričati mi što su takvi kao ti i vama slični radili,što je moj otac Partizan ja hrvatski branitelj koji se borio protiv četnika. Dakle, tko ima krvave ruke i tko bi se treba sramiti.
Gracena13 22.06.2009 21:29 h
Uzalud vam trud svirači .
Antifašizam je jedno pitanje, a tko je zaslužan za osnutak samostalne i neovisne države RH 1990. god. drugo pitanje.
Država RH je stvorena na nesebično uloženom trudu, i patnji hrvatskih rodoljuba. Svi oni, koji su se dobrovoljno odazvali te podnijeli na vlastitim plećima teret i napose onima koji su polažući vlastite živote u temelje Domovine podnijeli stravične patnje u ime svih nas polažu isključivo sva prava na odavanje štovanja i počasti.
Gracena13 22.06.2009 21:52 h
matrixdc@
citat:
takvi kao ti i vama slični radili
_______________________________
Kakvi su to ljudi poput mene g.matrixdc?
Osobno nisam sposobna ni miša umoriti , a kamoli ljudsko biće. Osim toga kada se zbivao WW2, nisam bila osobno prisutna. jer nisam bila niti živa u to vrijeme.
Ne trudite se uzalud pisati bedastoće van svake pameti, jer takovi poput vas nisu dostojni da poljube đon od moje sandale.
matrixdc 22.06.2009 22:24 h
U antifašiste ubrajamo i sve one koje su se i nakon rata trudili da bi svijet uvidio nelogičnosti fašističkih ideja. Hrvati su među prvim narodima koji su organizirano ustali protiv nacizma i fašizma. Hrvatski pokret otpora (partizanski pokret ili vojska) bio je jedan od najbrojnijih u svijetu.
matrixdc 22.06.2009 22:28 h
Obnovljeni spomenici
Gradonačelnik Bakra Tomislav Klarić (HDZ) citirao je stihove »Grobovi silni govore o našoj krvavoj žrtvi«.
– To su riječi koje nikada ne smijemo zaboraviti. O antifašističkoj borbi moramo s poštovanjem govoriti i prisjećati se onih koji su svoje živote položili na oltar domovine. Isto je i s Domovinskim ratom. Naša je dužnost graditi domovinu u slozi i zajedništvu. Sveto tlo hrvatsko natopljeno je krvlju antifašističkih boraca koji su se borili za ono što danas imamo. U Gradu Bakru obnovili smo 16 antifašističkih spomenika. Naša je obveza da se sjećamo i da se spominjemo svih žrtava, kazao je Klarić.
Domobran 22.06.2009 23:56
kolega matrix. Lijepo je to što se vi grčevito držite antifašizma. Svakom poštenom Hrvattu to ne bi trebalo smetati, tim više kada se uzme u obzir da su naši potlačeni Hrvati iz onih krajeva koji su bili dodjeljeni Italiji za "suluge" u prvom svjetskom ratu, su se pobunili davno prije drugog svijetskog rata proti talijanskih okupacionih vlasti - čitaj fašističkih vlasti - i ta se pobuna prozvala antifašistička pobuna. Ustanci KPJ iz lipnja 1941. godine, koje upravo danas Mesi i kompanija slave, tada nisu imali blage veze sa antifasištičkim pokretom naših Hrvata u Dalmaciji i Istri. Matrix, treba se poznavati prošlost i o njoj smijelo i bez mržnje govoriti; a oni koji ne poznaju svoju vlastitu povijest su kao putnici bez putnih isprava. A koliko ih još uvijek danas ima u Hrvatskoj koji su putnici bez putnih isprava, tj. niti znadu gdje idju, niti odakle su došli, niti dokle trebaju doći, niti kakova im je svrha i uloga u nacionalnom javnom životu za nas Hrvate.
Pred mnom stoji knjižica " THE CASE OF ARCHIBISHOP STEPINAC " na engleskom jeziku koju je izdalo jugoslavensko poslanstvo u Washingtonu 1947. godine. Knjižicu je potpisao neki SAVA N. KOSANOVIĆ Ambassador of the Federal Peoples Republic of Tugoslavia. Velika sramota da jedan diplomat može takove laži pisati. On usporedjuje bivšu kraljevsku Jugoslavijom sa ovom novom koju on predstavlja u Ameriki kao dvije iste države, dvije iste zemlje koje su se herojski borile protiv okupatora, kojega je Alojz Stepinas zdušno pomagao i kojemu je klicao, i od dva milijuna Srba u Hrvatskoj, Ustaški program je organizirano radio na tome da jedan dio pobio, drugi raseli a treći prisilno prekrsti na katolicizam. Matrix dali vi još uvijek vjerujete u bivše sistematske jugoslavenske laži protiv nas Hrvata i naše Hrvatske? Takodjer imam pred sobom kopiju članka iz "Američkog Srbobrana" od 31 ožujka 1967 godine, gdje neki Stanislav M Vuković pise: " PLAVI JADRAN - MORE CARA DUŠANA " Predugo bi bilo ga prenijeti ovdje, ali šta ovaj Vuković kaže ovdje je srpsko općenito mišljenje Srba, pa što onaj koji s tobom sijedi za stolom misli o tebi, tako isto misli o tebi i onaj koji se sakrio pod stol a ti ne znaš za njega. Ilije Garašanina ideja.
colonia.tino 23.06.2009 00:57 h
Gracena13. U svakom trenutku i na svakom mjestu mogu potvrditi i potpisati tvoju rečenicu, svaka ti je na mjestu, odmjerena, bez ikakvog prostora da sama sebi dopustiš da te netko isprovocira, što je nekima jedini sport i zabava.
Kolega Otporaš u komentaru si rekao sve što reći treba, odlično..
matrixdc 23.06.2009 16:55 h
Molim nemojte me nazvati kolega, pa nismo u saboru i nismo ideološki bliski, čak nismo ni godinama bliski. Ajde se vi titulirajte među sobom. Ne dao bog da smo kolege.
Otporaš 23.06.2009 19:56 h
Gospodine matrix pročitao sam vas opis i razumio vašu želju. Gospodine matrix će biti uslužen i neće ga se više oslovljavati sa "kolegom". Iskreni pozdrav, gospodine matrix. Otporaš.
Gracena13 23.06.2009 20:09 h
g.Marixdc , čemu taj odbojan ton ?
Nije vas g.Otporaš pod silom natjerao da se pojavite na njegovoj temi, niti vam je opsovao roditelje, niti vam je uputio prijavnicu da se učlanite kao član kao političke opcije koja je osobno njemu bliska.
Osobno mi ne smetaju ničiji prilozi. Što me zanima to pročitam, a što ne preskočim.
Provirim ja i na vašu stranicu, ali se ne oglašavam.
Vi se ne bi rado složili da na vašim temama objavim priloge o stravičnim stradanjima hrvatskih žrtava.
G.Otporaš, prilaže i piše što njemu osobno paše, a ja
mu se zahvaljujem na ljubaznosti, jer mi dopusti da mu remetim koncept pisanja sa prilozima o sirotim žrtvama.
Svakog od nas ponaosob zanima ponešto od sadržaja .
Nismo u obvezi pratiti sve što se objavi, a ponajmanje
izazivati prepirke na osobnoj osnovi poradi sadržaja tema koje pojedini GN prilože.
Čak i ako jeste po godinama mlađi od g.Otporaša, nije
nimalo lijepo od vas da primjedbu o godinama koristite kao jedan od razloga , jer vas ne smetaju zapravo njegove godine, već sadržaj koji objavi na temi.
" A MOJ VLADKO, TKO ĆE TEBI POMOĆI"!?
domobran.prkos.com
(Autor: Mile Boban) NASLOVNICA
HRVATSKA I USTAŠTVO (55)
Vojnici, sa ovih visina Piramida 40 stoljeća će vas promatrati. Napoleon u Egiptu 21.7.1798. Sa vrha hrvatskih planina se promatraju slave Hrvatske Vojske, general Drinjanin.
Piše: general DRINJANIN (povodom smrti V. Mačeka)
" OBRANA " br. 35-36 1966. godine.
Pa, ipak, moja je starica insistirala, da šta će biti sa pukom, ako dodju partizani, a ne bude Hrvatske Vojske, da obrani puk. Dr. Maćek je joč uvijek gledao na sve kroz čisto parlamentarnu iliti stranačko - političku kombinaciju. Za njega je sve to bila jedna kombinacija: HSS nije na Vladi, kao ni Radikali, Klerikalci, nego jedna čudna zbrka gdje su Pravaši vladali u Hrvatskoj, a Vojnička Vlada generala Nedića u Srbiji, a sve to pod čizmom Njemaca. Pa kako su i HSS i Komunisti izvan Vlade, tj. progonjeni, Tito u šumi, a on interniran, logični rasplet situacije je bio, da kada padne ova koalicija, tj. osovinska, fašistička, pravaška i generalsko-klikaška, da dolazi druga, "pučko-frontaška" iliti seljačko-partizanska.
Pa kada je to tako, a on je to tako gledao, rasplet situacije bio bi, da će on na vlast, a nama "kaj bu"! Bilo preko članova moje obitelji, preko časnika, koje sam postavio za nadzor, preko Vlade Singera, koji je neko vrijeme bio skupa sa Mačekom, a kasnije uglavnom preko generala Ante Močkova, ja sam uvijek nastojao dru. Mačeku servirati one podatke, koji bi mu dali znati, da se dogadja nešto više, nego jedan rasplet političke naravi. S jedne strane je tu jasna ideja HRVATSKE DRŽAVE (da, kako general Drinjanin kaže, da su Hrvati imali tada jasnu ideju da su imali HRVATSKU DRŽAVU,a ovu hrvatsku državu je trebalo braniti od onih koju su ju apadali i rušili, a tu su bili četnici Tito i njihovi pomagači, moja opaska, Otporaš), pojam, koji je ušao u hrvatske mozgove, pa se samo može govoriti o evoluciji hrvatskog političkog života na bazi DESETOG TRAVNJA prema formama koje bi najviše odgovarale, - izvan svake Jugoslavije. S druge strane radi se o komunizmu, koji je nova pojava i to ne samo političke pozadine, nego i kao jedan posebni nazor na svijet, sa svojom doktrinom, sa filozofijom, gospodarskom strukturom, a sa radjanjem jedne nove klase, koja neće više prihvatiti patrijarkalni sistem, koji je vladao, i gdje je svaka stranka (HSS, Pravaška (čitaj ustaška,moja opaska) i katolička) imala i svoje RADNIČKE ORGANIZACIJE. Bit će radnika i medju nacionalistima, kao što je bila borbena i revolucionarna RADNIČKA PRAVAŠKA OMLADINA (o kojoj je u svojim političkim uspomenama pisao dr. Branko Jelić,moja opaska), bit će masa rasdnika-seljaka i u organizaciji HSS-a, bit će i KRŠĆANSKIH SINDIKATA, - ali to nije isto. Nu dr Maček još ni 1943. godine svega toga nije vidio. "Pa i Pavelić je bio napravio sporazum sa Pašićem, kao što sam i ja sa Pribićevićem, kao i sada komunisti sa srpskom Crkvom i čarsijom". ( General Drinjanin govori 1966. godine o problemu/sporu izmedju Beograda/čarsije,tj. jugoslavenskog komunizma i srpske pravoslavne Crkve u to doba, moja opaska) On je htio viditi sve, samo ne HRVATSKU DRŽAVU I HRVATSKU VOJSKU. Njegova je Vojska, tj. Zaštita, bila stvorena da bude stranačka Vojska, s kojom je mislio poduprijeti svoje političke kombinacije. To ga je dovelo u ćorsokak.
Zaštita je trebala biti VOJSKA - POLICIJA - STRANAČKI ODRED, a on, Dr Maček njen šef kao vodja Stranke-Naroda! Tako se dogodilo da su neki odredi bili upotrebljeni za zatvarati nacionaliste-ustaše-stranačke protivnike, kao i za zatvoriti hrvatske komuniste u Kerestinac, logor kojega smo isto naslijedili od Banovine, ili za manevar protiv srpske-jugoslavenske vojske, koja je bila mač u rukama beogradskih vlastodržaca, ne za stvaranje ili obaranje Hrvatske ili Srbije, nego za držanje vlasti u Jugoslaviji. Opet se vraćamo u isto, u Jugoslaviju. (Zato je kadkada potrebno podsjetiti i nadodati i to, da su upravo srpski partizani i srpski komunisti izmanipulirali one Hrvate koji su se borili pritiv talijanskog fašizma, prisilili hrvatske komuniste, tj. i jedne i druge, da se opet vrate u Jugoslaviju, tj. da se bore za istu, o kojoj upravo sada govori general Drinjanin, moja opaska) Zato je logično morala propasti i politika-strategije, koja je bila vezana uz tu vojsku Dra Mačeka.
Nu on je tako gledao i na Ustaštvo, i na Četnistvo i na Partizane. Svi su oni, za njegove pojmove, bili oružana snaga STRANKE IDEOLOŠKIH STRUJA, tj. Vojska Pravaštva, Velikosprpstva i Komunističke Partije Jugoslavije.
Kad je Zaštita svijesna povijesne uloge odbila nalog Mačeka, da se bori za očuvanje Jugoslavije, a pristala Ustaškom režimu, Maček je to smatrao IZDAJOM. Izdajom - stranačke ideologije i interesa Seljačkog Pokreta. To za njega nije bio problem Srba i Hrvata, problem Hrvatske Države, borbe za biološki obstanak, nego jedan čisto stranačko - politički manevar. Zaštita je trebala biti više politički i psihološki čimbenik, masa za manevar na stranačko - političkom polju unutar granica JUGOSLAVIJE, - nego dio Hrvatske Vojske, jezgra, oko koje će se kasnije okupiti narod u obrani granica i interesa naroda. Zato nije htio da sebi pusti zapovjednike bivše Zaštite, kako sam predlagao, da mu dovedem pukovnika Batušića, pukovnika Kovačevića, dopukovnika Pribanića i druge, sa kojim sam bio u dobrim i prijateljskim odnosima kroz cijelo vrijeme rata.
Nastavlja se.
U slijedećem opisu EPILOG opisa generala Drinjanina o smrti dra. V. Mačeka.
Objavljeno: 22.06.2009. u 14:49h
Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 1085
Gracena13 22.06.2009 17:16 h
Hrvatska zemlja život mi je dala
za nju sam vezan od prvoga plača
i ma gdje bio čujem srce njeno
moja je ljubav i od sunca jača.
Kamen i nebo opili me snagom
ko mladog hrasta slavonska ravnica
Hrvatska pjesma grijala mi dušu
topla ko suza sa majčina lica.
Kad sklopim oči ja Hrvatsku sanjam
i često molim u ponoćne sate
o Bože čuvaj moju rodnu grudu
o Bože čuvaj sve moje Hrvate!
Rasuti svijetom ko jesenje lišće
dok jednim sviće drugim sumrak pada
al svi smo braća od iste smo majke
i nek nam ljubav bude put i nada.
Kad sklopim oči ja Hrvatsku sanjam
i često molim u ponoćne sate
o Bože čuvaj moju rodnu grudu
o Bože čuvaj sve moje Hrvate!
Ivo Fabijan
Gracena13 22.06.2009 17:34 h
g.Otporaš:
citat:
Niti smo mi bolji od vas tamo niti ste vi gori od nas ovamo u emigraciji.
__________________________________
Stihove iznad priložila sam umjesto odgovora na vašu rečenicu.
Osobno nisam ljubitelj podjele među Hrvatima ni po jednoj osnovi, dapače uvijek koristim priliku za vrijeme prisustva na Net-u da uputim pozdrav :
Hrvati i Hrvatice, Bog vas blagoslovio i bdio nad vama, gdje god bili ovog trenutka !
Gracena13 22.06.2009 18:11 h
Uzrok svim našim nevoljama kako ranije, tako i u današnje vrijeme je nažalost neizlječiva boljka u Hrvata, - hrvatska nesloga.
Mnogi su se protivnici stjecanja samostalnone RH u prošlim vremenima vješto okoristili ovom spoznajom , a i danas
mnogi u RH podrigajavaju svjesno tenzije da i nadalje ostanemo podijeljeni ideološki ( npr, kao Stjepan Mesić danas, i nije jedini primjer, ima ih bezbroj) jer dok se Hrvati međusobno glože unutar RH, i sa dijasporom, on i njemu slični iskoriste priliku i tok vode usmjere u njihov mlin. .
Domobran 22.06.2009 18:56 h
Gracena13. Po tim stihovima izgleda mi da ste pročitali moju dušu. Hvala vam, i ne znam po koji put.
Ona moja gore spomenuta izreka je odraz odgovora (u množini) na neke primjedbe, da samo za sada ostanem tu, a sve ostalo je onako kako ste rekli. Pozdrav.
Gracena13 22.06.2009 18:59 h
Mnoštvo odalo počast žrtvama partizanskih zločina na Žumberku
Osim vojnika, ondje su ubijeni i ranjenici, medicinsko osoblje i časne sestre koji su četrdeset pete odvedeni iz bolnica.
Okupljeni su zatražili osuđivanje komunističkih zločina. Misu zadušnicu predvodio je pomoćni biskup zagrebački monsinjor Valentin Pozaić, koji je prozvao za prikrivanje istine o stratištima poput Jazovke.
Spmen-pohodu odazvali su se mnogi, a oni najstariji još uvijek pamte to strašno vrijeme.
'U Brezovici kod Siska politički vrh RH opet krivotvori povijesnu istinu slaveći četničko-komunistički ustanak od 22.lipnja 1941. kada takozvani antifašisti započeše mnoštveno ubijati hrvatsku slobodu!', izjavio je tijekom odavanja počasti ubijenim pripadnicima hrvatskih postrojbi u Drugom svjetskom ratu
Boris Prebeg, predsjednik HOZ-a Jazovka.
http://dnevnik.hr/vijesti
_____________________________________
MUČENICIMA JAZOVKE!
Pokoj Vam vječni Mučenici naši,
U grotlu duboke Jazovke jame,
Klanjaju se vama naraštaji vaši,
Na mjestu strašne krvave drame.
Čujemo zadnje krikove smrti,
Nad otvorom ove duboke jame,
Tu gdje se sotonizam vrti,
Kroz psovke, udarce i kame…
Ranjeni mladići, djevojke, djeca,
Nezavisne ratne Države Hrvata,
Od krvnika groznih pada i kleca,
Putovima križnim poslije rata…
Stotine vas samo u Jazovki leži,
U ovoj jami pod zemljom duboko,
Osjećaji na vas vječno su svježi,
Vidimo svake vaše zjene oko …
Molimo se za vas mučenici jame,
Naroda istog mi smo djeca vaša,
Nikli smo iz teške životne drame,
Preživjela koju je Hrvatska naša.
Genocid strašni narodu Hrvatu,
Stotine tisuća pobiše bez suda,
Krvnici nakon Drugog svjetskog rata,
Dok kosti vaše ostadoše svuda...
Zločinaca mnoštva Hrvatskom se kreće,
Ubojice vaše u miru bez rata,
I nitko ih za to kažnjavati neće,
Ordene nose za pokolj Hrvata…
Stotine masovnih stratišta ima,
Postajama dugim križnoga puta,
Počiniše koje nama Hrvatima,
Nakon onog rata krvava i kruta.
Još se nitko od njih poklonio nije,
Hrvatskim žrtvama strašnog genocida,
Zločinstvo u njima neprekidno klije,
Bez ikakva ljudskog morala i stida.
A samo zato krivi ste bili,
Željeli što ste Hrvatskoj slobodu,
Umiraše zbog tog naši pređi mili,
Za temeljna prava hrvatskom narodu.
Hvala vam i slava mučenici sveti,
Za hrvatsku što ste živote dali,
Uspomena na vas vječno će živjeti ,
Sa stratišta vaših mi smo ustali.
Mučenicima u spomen
Mato Ćavar
________________________________
Počivali u miru Božjem!
Pedsjednik RH Stjepan Mesić
matrixdc 22.06.2009 20:08 h
Predsjednik RH Stjepan Mesić: "Naša je država mlada, izrasla na Domovinskom ratu u borbi za slobodi i samostalnost. Ova današnja Hrvatska nema baš nikakve veze s tvorevinom koja je u vrijeme Drugog svjetskog rata okaljala hrvatsko ime, i koja je odgovorna za besprimjerne zločine protiv Srba, Židova, Roma, Hrvata antifašista i svakoga za koga se i posumnjalo da bi mogli biti drugačiji. Niti je tzv. NDH bila izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda, niti je današnja Republika Hrvatska na bilo koji način njezin nastavak ili njezino uskrsnuće. Tzv. NDH nije bila ni nezavisna, ni hrvatska, ni država", naglasio je predsjednik Mesić.
matrixdc 22.06.2009 20:42 h
Okupljenim se obratila i potpredsjednica Vlade Jadranka Kosor kazavši da su se antifašistički borci borili dostojanstveno te da zaslužuju poštovanje i trajno sjećanje. Upravo su oni poveli hrvatski narod na stranu antifašizma. Ustaški režim je osudila kao režim zla, mržnje i nesnošljivosti, a »Vlada najoštrije osuđuje ustaške zločine i bilo kakvo koketiranje s ustaškim simbolima danas«. Potpredsjednik Sabora Josip Friščić naglasio je da je 70-ak članova Prvog partizanskog odreda imalo jasnu spoznaju o tome da aveti koja je krenula Europom treba pružiti otpor i da se, s obzirom na prirodu aveti, taj otpor ne može pružiti dijalogom. Za Friščića borba protiv fašizma nije završila kada je stao rat jer se u svakoj generaciji pojavljuju oni koji misle da se može vladati silom.
Gracena13 22.06.2009 21:03 h
matrixdc:
matrix. I što je pisac htio reći ?
Objesi mačku o rep ovo što si priložio iznad.
Osim toga, zar je ovo jedino što ti je palo na um da upišeš uz prilog o stravičnoj patnji nedužnih hrvatskih žrtava ?
Srami se !
matrixdc 22.06.2009 21:24 h
Ja sam ponosan što sam antifašista, što je moj nono uspio pobjeći iz Jasenovca i ispričati mi što su takvi kao ti i vama slični radili,što je moj otac Partizan ja hrvatski branitelj koji se borio protiv četnika. Dakle, tko ima krvave ruke i tko bi se treba sramiti.
Gracena13 22.06.2009 21:29 h
Uzalud vam trud svirači .
Antifašizam je jedno pitanje, a tko je zaslužan za osnutak samostalne i neovisne države RH 1990. god. drugo pitanje.
Država RH je stvorena na nesebično uloženom trudu, i patnji hrvatskih rodoljuba. Svi oni, koji su se dobrovoljno odazvali te podnijeli na vlastitim plećima teret i napose onima koji su polažući vlastite živote u temelje Domovine podnijeli stravične patnje u ime svih nas polažu isključivo sva prava na odavanje štovanja i počasti.
Gracena13 22.06.2009 21:52 h
matrixdc@
citat:
takvi kao ti i vama slični radili
_______________________________
Kakvi su to ljudi poput mene g.matrixdc?
Osobno nisam sposobna ni miša umoriti , a kamoli ljudsko biće. Osim toga kada se zbivao WW2, nisam bila osobno prisutna. jer nisam bila niti živa u to vrijeme.
Ne trudite se uzalud pisati bedastoće van svake pameti, jer takovi poput vas nisu dostojni da poljube đon od moje sandale.
matrixdc 22.06.2009 22:24 h
U antifašiste ubrajamo i sve one koje su se i nakon rata trudili da bi svijet uvidio nelogičnosti fašističkih ideja. Hrvati su među prvim narodima koji su organizirano ustali protiv nacizma i fašizma. Hrvatski pokret otpora (partizanski pokret ili vojska) bio je jedan od najbrojnijih u svijetu.
matrixdc 22.06.2009 22:28 h
Obnovljeni spomenici
Gradonačelnik Bakra Tomislav Klarić (HDZ) citirao je stihove »Grobovi silni govore o našoj krvavoj žrtvi«.
– To su riječi koje nikada ne smijemo zaboraviti. O antifašističkoj borbi moramo s poštovanjem govoriti i prisjećati se onih koji su svoje živote položili na oltar domovine. Isto je i s Domovinskim ratom. Naša je dužnost graditi domovinu u slozi i zajedništvu. Sveto tlo hrvatsko natopljeno je krvlju antifašističkih boraca koji su se borili za ono što danas imamo. U Gradu Bakru obnovili smo 16 antifašističkih spomenika. Naša je obveza da se sjećamo i da se spominjemo svih žrtava, kazao je Klarić.
Domobran 22.06.2009 23:56
kolega matrix. Lijepo je to što se vi grčevito držite antifašizma. Svakom poštenom Hrvattu to ne bi trebalo smetati, tim više kada se uzme u obzir da su naši potlačeni Hrvati iz onih krajeva koji su bili dodjeljeni Italiji za "suluge" u prvom svjetskom ratu, su se pobunili davno prije drugog svijetskog rata proti talijanskih okupacionih vlasti - čitaj fašističkih vlasti - i ta se pobuna prozvala antifašistička pobuna. Ustanci KPJ iz lipnja 1941. godine, koje upravo danas Mesi i kompanija slave, tada nisu imali blage veze sa antifasištičkim pokretom naših Hrvata u Dalmaciji i Istri. Matrix, treba se poznavati prošlost i o njoj smijelo i bez mržnje govoriti; a oni koji ne poznaju svoju vlastitu povijest su kao putnici bez putnih isprava. A koliko ih još uvijek danas ima u Hrvatskoj koji su putnici bez putnih isprava, tj. niti znadu gdje idju, niti odakle su došli, niti dokle trebaju doći, niti kakova im je svrha i uloga u nacionalnom javnom životu za nas Hrvate.
Pred mnom stoji knjižica " THE CASE OF ARCHIBISHOP STEPINAC " na engleskom jeziku koju je izdalo jugoslavensko poslanstvo u Washingtonu 1947. godine. Knjižicu je potpisao neki SAVA N. KOSANOVIĆ Ambassador of the Federal Peoples Republic of Tugoslavia. Velika sramota da jedan diplomat može takove laži pisati. On usporedjuje bivšu kraljevsku Jugoslavijom sa ovom novom koju on predstavlja u Ameriki kao dvije iste države, dvije iste zemlje koje su se herojski borile protiv okupatora, kojega je Alojz Stepinas zdušno pomagao i kojemu je klicao, i od dva milijuna Srba u Hrvatskoj, Ustaški program je organizirano radio na tome da jedan dio pobio, drugi raseli a treći prisilno prekrsti na katolicizam. Matrix dali vi još uvijek vjerujete u bivše sistematske jugoslavenske laži protiv nas Hrvata i naše Hrvatske? Takodjer imam pred sobom kopiju članka iz "Američkog Srbobrana" od 31 ožujka 1967 godine, gdje neki Stanislav M Vuković pise: " PLAVI JADRAN - MORE CARA DUŠANA " Predugo bi bilo ga prenijeti ovdje, ali šta ovaj Vuković kaže ovdje je srpsko općenito mišljenje Srba, pa što onaj koji s tobom sijedi za stolom misli o tebi, tako isto misli o tebi i onaj koji se sakrio pod stol a ti ne znaš za njega. Ilije Garašanina ideja.
colonia.tino 23.06.2009 00:57 h
Gracena13. U svakom trenutku i na svakom mjestu mogu potvrditi i potpisati tvoju rečenicu, svaka ti je na mjestu, odmjerena, bez ikakvog prostora da sama sebi dopustiš da te netko isprovocira, što je nekima jedini sport i zabava.
Kolega Otporaš u komentaru si rekao sve što reći treba, odlično..
matrixdc 23.06.2009 16:55 h
Molim nemojte me nazvati kolega, pa nismo u saboru i nismo ideološki bliski, čak nismo ni godinama bliski. Ajde se vi titulirajte među sobom. Ne dao bog da smo kolege.
Otporaš 23.06.2009 19:56 h
Gospodine matrix pročitao sam vas opis i razumio vašu želju. Gospodine matrix će biti uslužen i neće ga se više oslovljavati sa "kolegom". Iskreni pozdrav, gospodine matrix. Otporaš.
Gracena13 23.06.2009 20:09 h
g.Marixdc , čemu taj odbojan ton ?
Nije vas g.Otporaš pod silom natjerao da se pojavite na njegovoj temi, niti vam je opsovao roditelje, niti vam je uputio prijavnicu da se učlanite kao član kao političke opcije koja je osobno njemu bliska.
Osobno mi ne smetaju ničiji prilozi. Što me zanima to pročitam, a što ne preskočim.
Provirim ja i na vašu stranicu, ali se ne oglašavam.
Vi se ne bi rado složili da na vašim temama objavim priloge o stravičnim stradanjima hrvatskih žrtava.
G.Otporaš, prilaže i piše što njemu osobno paše, a ja
mu se zahvaljujem na ljubaznosti, jer mi dopusti da mu remetim koncept pisanja sa prilozima o sirotim žrtvama.
Svakog od nas ponaosob zanima ponešto od sadržaja .
Nismo u obvezi pratiti sve što se objavi, a ponajmanje
izazivati prepirke na osobnoj osnovi poradi sadržaja tema koje pojedini GN prilože.
Čak i ako jeste po godinama mlađi od g.Otporaša, nije
nimalo lijepo od vas da primjedbu o godinama koristite kao jedan od razloga , jer vas ne smetaju zapravo njegove godine, već sadržaj koji objavi na temi.
" A MOJ VLADKO, TKO ĆE TEBI POMOĆI " (treći (3) dio i kraj)
domobran.prkos.com
(Autor: Annie Boban) NASLOVNICA
HRVATSKA I USTAŠTVO (56)
Antifašisti su ubijali Hrvate više nego četnici i komunisti zajedno. Čiji su to antifašisti bili: talijanski ili hrvatski?Ako su bili hrvatski i ubijali Hrvate, neka ih je SRAM! Otporaš.
Piše: general DRINJANIN (povodom smrti V. Mačeka)
" OBRANA " br. 35-36 1966. godine.
Zato nije ni očekivao pomoć od svoje Vojske, a nije ni mislio na Partizane kao vojsku, zato mu nije bilo stalo ni do HRVATSKE VOJSKE, jer od nje nije ništa očekivao. On je vjerovao u političku soluciju, tj. kombinaciju i to na bazi psihološkog vezivanja "progonjenih partizana i HSS-a" i političkoj igri na bazi vlade i opozicije, iliti: umrla jedna vlada, dolazi druga. Pa kako je i dosada Maček izlazio iz zatvora i internecije, da bude u Vladi, ili kako bi rekao pok. Radić, PRI VLADI, nije gledao tako tragično ni na sudbinu, ni svoju, ni puka, ni Hrvatske.
Dogadjaji rata nisu bili nepoznati Dru Mačeku. Dali smo mu sve mogućnosti da zna što se dogadja i ja sam mu osobno davao i neke povjerljive vjesti stranih radio postaja s ciljem, da vidim reakciju. Nekada bi bacio pogled, pročitao, i onda odgurnuo bez riječi. Jedno je sigurno: on je vjerovao u pobjedu zapadnih saveznika mnogo sigurnije nego mi u pobjedu naših saveznika, posebno nakon frakasa "blitzkriega" tj. strjelovitog, brzog rata sa strane Nijemaca u Staljingradu. On je vjerovao i u to, da će na našem području zapadni saveznici imati riječ, a ne Rusija. Nije mogao vjerovati da bi Englezi dopustili da Rusija stigne na Mediteran preko Jadrana. Stvorio je svoju političku filozofiju, i mirno čekao. Nije, dakle, trebao da ga netko brani. On je mislio čekati u svome dvoru u Kupincu razvoj situacije, kao nekada na svom putu izmedju Zagreba-Beograda i Kaznionice.
Kada bi mu rekli, da je pao neki grad, da je pobijena posada, da je ubijen neki njegov narodni zastupnik, da su saveznici bombardirali ovo i ono mjesto, on je skoro uvijek na sve lakonski i bezbrižno odgovorio: je, kaj bumo, v ratu smo, kaj im ja mogu, je tak, itd.
Svakako valja reći, da je jedan jedini puta reagirao violentno, zaćudjujuće i što nikada neću zaboraviti. On je, naime, imao jedno uzorno gospodarstvo, bogato i moderno stočarstvo na bazi najčistijih rasa u kravama i svinjama. Svinjac mu je bio podalje od imanja, jako moderno uredjen, kako su mi rekli, da su bolje živile Mačekove svinje, nego mnogi ustaški borac za vrijeme rata. Straža koja je čuvala imanje bila je, naravno, koncentrirana oko kuće, blizu kuće i na glavnim točkama sela s ciljem da bi se spriječilo ne da Maček utekne, nego da ga ne odvedu Srbi, nijemci ili Partizani ili tko drugi, ili da ga ne ubiju oni, koji su mogli imati interesa. ( i sve to shvaliti na Ustaše, Vladu NDH, a naši hrvatski antifašisti (ima ih i danas mnogo na čelu sa Mesićem i kompanijom, su za to bili bolji majstori od svih komunista/Srba/četnika,moja opaska) Mi smo rado gledali na kontakte Dra Mačeka sa onima iz vana, pomagali ih, jer nam je bio cilj da Maček zna istinu i iz drugih izvora. Pa zato na svinjac nitko nije ni mislio, a niti su od nas zahtijevali (UNS koji je vodio Dido Kvaternik,moja opaska) jer su bili uvjereni, da se nitko nebi usudio dirnuti u imanje Maceka u Kupincu. Nije ni on sam vjerovao, pa ni onda, kada smo mu znali reći kako su ovome ili onome HSS-ovcu zapalili imanje i pobili obitelj. On je znao reći, da je to zbog toga, jer su suradjivali sa Ustašama. Jednog dana se dogodilo da su se partizani (čitaj hrvatski antifasisti,moja opaska) privukli i odnijeli sve što je bilo u svinjcu. Pa i one skupocjene čiste pasmine. Kad su mu to rekli bjesnio je: vrag ima vlašku...Psovao je, sjetio se svega što su vlasi napravili, i tu je bilo riječi, koje ne želim staviti na papir, ali svakako tada sam ja imao pravo, kako je rekao, jer iz njih da nikada neće biti ljudi. Zaželio sam da partizani i vlasi odvedu sve svinje svijeta svim demokratima, svim veleposjednicima, svim bogatašima koji su švercali sa mesom za dukate, a Ustaše "žuljale kukuruzu" i očevi im u Hercegovini gladovali, pa neki i pomrli od gladi za vrijeme samog postojanja Hrvatske Države.
Bio je to, politički, za mene jedan uspjeh, i bio je, osobno, jedan od najtužnijih dana moga života.
Pri kraju rata već je bilo malo drugčije. Namjerno smo puštali sve vijesti, koje su neki "konspirativno" slali dru Mačeku. General Moškov je, k tome bio u rodu sa Božom Vučkovićem, koji je bio zastupnik ili kandidat za zastupnika u Boki, pa smo nastojali da Božo dostavi što više vijesti Mačeku.
Posebno nakon "puča Lorković-Vokić" očito je bilo da jedan dio Hrvatskog Domobranstva, pa i dio Ustaša, a i naroda uopće, ipak gleda na Mačeka, blagosivajući činjenicu, da je interniran i prema tome tobože "nekompropitiran" suradnjom sa Nijemcima, Ustašama itd. Previše se toga već bilo dogodilo, a kasnije i čitavim državama i narodima, a da bi Maček mogao ostati kod vjerovanja u svoje konbinacije sa strankama, vladama i političkim osobama. Nije mu bilo stalo do Hrvatske Države, nego do stanja HSS-a u novim prilikama, te kakvo će stanovište zauzeti pojedinci prema HSS-u i njemu osobno. On je vjerovao ili u kombinaciju Subašića, kao što je prije vjerovao u kmobinaciju Krnjevića, tj. i u kombinaciju sa komunizmom i onu drugu sa velikosrpstvom, i svakako u neku kombinaciju izmedju zapadnih saveznika, i Jugoslavije kao Države.
(RAZGOVOR UGODNI NARODA HRVATSKOGA O - SABIRNIM LOGORIMA) (Na su žalost ovo se nije nastavilo o Sabirnim Logorima, moja opaska, Otporaš.)
xxxxxxxxxx
To su bili opisi generala DRINJANINA povodom smrti dra V. Mačeka. Moglo bi se zaključiti po završetku ovog zadnjeg opisa da će se nastaviti. Evo šta se kaže u " CROATIA PRESS " br. 4 1967. god. strana 17: "Uspomene nisu završene. Obećani nastavak ili nastavci nisu uslijedili".
Može se danas samo nagadjati dali je ili nije pok. general DRINJANIN nastavio sa tim opisima. Ako jest, gdje su???
Oni koji su imali priliku pratiti ove opise, zacijelo mogu donekle popuniti svoje iskrivljene priče kako o generalu Vjekoslavu Luburiću, tako i o Jasenovcu i mnogim drugim dogodovštinama drugog svjetskog rata, vezane za osobu generala DRINJANIA. O njemu će biti još mnogo prikladnih opisa kada za to dodje vrijeme.
Objavljeno: 23.06.2009. u 17:51h
Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 1504
Gracena13 24.06.2009 08:48 h
citat:
Antifašisti su ubijali Hrvate više nego šetnici i komunisti zajedno. Čiji su to antifašisti bili: talijanski ili hrvatski? Ako su bili hrvatski i ubijali Hrvate, neka ih je SRAM! Otporaš.
__________________________________________
Tko je zapravo idejni tvorac , u ime čega i koga, i odgovorni naredbodavac izvršenja exekucija nad hrvatskim narodom , tko ima želju da se pobliže nepristrano uputi u istinu prilažem pomoć u vidu komentara:
TITO - fenomen stoljeća
Tko želi još više izvornih podataka o Walteru (tako je Tita Staljin zvao njegovim austrijskim imenom) iz arhiva Centralnoga komiteta komunističke partije SSSR-a (građa Kominterne) neka nabavi knjigu Pere Simića "Tito- fenomen stoljeća".
Upozoravam, da ta knjiga može prouzročiti nesanice kod čitatelja. Može se nabaviti na kioscima "Tiska" po cijeni od 79,-- kn.
Prof. Lukšić
Gracena13 24.06.2009 09:00 h
Prije nego krenete u potragu za knjigom obavezno nije na odmet da pročitate prilog objavljen na stranici
Dr. Zoran Božić: Tito je bio naredbodavac pokolja hrvatskog stanovništva u svibnju i lipnju 1945.
http://hakave.org/index.php?option=com_content&task=view&id=4724&Itemid=162#akocomment12760
Gracena13 24.06.2009 09:55 h
Nadopuna komentaru: Zanemarite riječ obavezno , jer sve što se silom nameće ne daje ploda.
Gracena13 24.06.2009 11:10 h
g.matrixdc@
g.matrix@. Biste li bili ljubazni da nakon što pročitate prilog dr.Božića, budući da sam totalno neupućena,
a osobno su mi temelji i smjenice demokratskih načela prihvatljivi i vrlo bliski , ne pridajem značaj a ni prednost nijednoj od ideologija (nacizam i fašizam) kojima je zločin nad nedužnim kao osnovni i neizbježni detalj utkan u podlogu, niti klikćem liderima bezuvjetno za svaki počinjeni čin ,
iznova mi pojasniti što zapravo znači smisaono pojam riječi antifažisam ?
Domobran 24.06.2009 13:17 h
Gracena13. Vrlo lijepo ste pozvali javnost: tko ima želju da se pobliže neprostrano uputi u istinu prilažem pomocću vidu komentara:
TITO - fenomen stoljeća. Kome je stalo do istine, osobito do naše hrvatske istine, taj će se potruditi i prevrnuti svaki kamen kako bi došao do te ISTINE : ZAŠTO SU HRVATSKI ANTIFAŠISTI POUBUJALI TOLIKE STOTINE TISUĆA SVOJE BRAĆE HRVATA??? Na ovo još uvijek bolno pitanje mogu odgovoriti naši antifašisti, osobito oni koji se svojim antifašizmom i danas ponose kao svraka repom.
Kada je riječ o Tito imam jedan časopis "LIFE" iz godine 1948 u kojem ima Titin intervju na više stranica sa popratnim slikama. Što je ovdje upadljivo je to kako je prevodilac sa "srpskohrvatskog" preveo na engleski Titine psovke. Tito je opsovao Boga, prevodilac to prevodi s MY GOD, što je američki novinar objasnio čitateljskoj javnosti engleskog govornog jezika, kako Tito nije komunista, kako je Tito katolik i vjernik, jer spominje ime Bog. Eto do koje mjere se je Tita okivalo u zvijezde. To su bila ona vremena koja su prošla. Sada su ova vremena u kojima otkrivamo sva njegova zlodjela.
Gracena13 24.06.2009 14:07 h
prevodilac to prevodi s MY GOD, sto je americki novinar objasnio citateljskoj javnosti engleskog govornog jezika, kako Tito nije komunista, kako je Tito katolik i vjernik, jer spominje ime Bog.
____________________________
Na ovo mogu još dodati izreku: "Lud zbunjenog"
A i vama imam potrebu uputiti primjedbu, tek toliko da ne pomislite da je točno ono što g.colonia.tino promišlja javno o mom osobnom stilu odmjerenosti pri verbalnom izričaju promišljanja na javno portalu.
Pitanje za vas glasi : Što je ispravnije navesti kao naziv?
Otporaš ili odporaš
a) lapsus linguae ?
b) lapsus calami ?
c) lapsus memoriae ?
Ne ću namjerno upisati i prijevod s latinskog pored, jer
se odnosi osobno na vas ( nije poželjno da uši ostalih prisutnih zamaraju se oko pitanja upućenog osobno vama:))))))))), ) osim toga izražavam želju da dobro promislite prije nego upišete odgovor.
Gracena13 24.06.2009 14:34 h
Napomena:
Uvijek se može na lijep način divanit ?, :))))))) ak' sugovornici pri razmjeni mišljenja nastoje uložiti bar nužnu dozu dobre volje, kako bi postigli što konstruktivniju podlogu za daljnji tijek rasprave o sadržaju temu, umjesto svođenja diskusije na razinu pračovjeka (kada ti ne paše odgovor, toljagom po glavi :)))), ) .
Gracena13 24.06.2009 16:49 h
g.Otporaš
prilažem vam linck stranice na kojoj je objavljen prilog jednog od meni osobno najdražeg kolumniste na Net-u, pa kada budete mogli odvojiti trenutak slobodnog vremena potražite ovu stranicu i pročitajte temu koja nosi naslov :
HRVATSKA – KINESKI MODEL VLASTI
autor gosp.Mile Prpa
http://amac.hrvati-amac.com/index.php?option=com_content&task=view&id=3045&Itemid=192
Otporaš 24.06.2009 18:41 h
Gracena13. Jako dobro smišljeno i postavljeno pitanje. Na vaše pitanje odgovor je ( "a" ) lapsus languae.
Usput Gracena13, povijesti radi želim ovdje navesti i opisati podrijetlo te riječi ODPOR, koja je, naravno, postojala uvijek u hrvatskom jeziku, a koju se je stavilo u organizaciju HRVATSKI NARODNI ODPOR, koju je osnovala hrvatska drzavna vlada na Ivan Planini, bolje rečeno Ivan Sedlu u listpoadu 1944. godine kao zalaznica HOS, kojoj ja na čelu bio hrvatski generala Vjekoslav Maks Luburić.
Hrvatski Narodni Odpor (HNO) je ponovno pokrenut 1951. godine, više kao vojničke naravi ogranizacija, koja je okupljala kako nove snage, tako isto i preživjele vojnike, za ponovno oslobodjenje Hrvatske. Poradi hrvatske državotvorne misli/ideje HNO je bio taj koji je 1964. godine pružio ruku pomirnicu hrvatskim komunistima i socijalistima i izdao PORUKU IZMIRENJA. Za tu poruku pet (5) godina kasnije jugoslavenska Udba ga je na zvijerski način ubila, razbivši mu lubanju toljagom, kao što su i Andriji Hebrangu smrskali lubanju o radijator u podrumu 1949 godine.
Poslije smrti generala Drinjanina dolazi do polarizacije u organizaciji HNO. Jedni su htjeli nastaviti sa izvornim imenom ODPOR, dok su drugi tvrdili da je jezik živ kao riba i da se uskladjuje prema vremenu i evoluciji jezika, te je došlo do sastanka u Hamiltonu, Canada, 1974. godine, gdje se je odlučilo i prvobitnu riječ ODPOR izmijenilo u OTPOR. Ova organizacija HNO je službeno djelovala u emigraciji sve do saziva prve Konvencije HDZ u Clevlandu u siječnju 1990. godine. Tada su se u subotu večer 20.1.1990., dužnosnici organizacije HNO sastali u kući sada pok. Mladena Dedića i cijelu noć vijećali, pretresli sve moguće i nemoguće, te jednodušno došli do zaključka da je organizacija HNO IZVRŠILA SVOJU EMIGRANTSKU MISIJU te da ju treba raspusti i staviti na raspolaganje HDZ. Sutra, u nedjelju 21 siječnja 1990. godine u dupko punoj dvorani "Kardinal Stepinac" u Cleveland-u razdraganih Hrvata, Pročelnik HNO gos. Mile Boban je predao, uz stisak dviju hrvatskih desnica, (dok ovo pišem gledam u tu sliku ove dvojice Hrvata kako se za ruke drže u znak učvršćenog ugovora) organizaciju HNO predsjedniku HDZ dru. Franji Tudjmanu.
Gracena13
matrixdc
24.06.2009 19:41 h
Ne znam koliko godina imaš ali po pogledu na tvoj status imaš samo 1 godinu, stoga se ni ne čudim tvojim dvojbama. Sve odgovore imaš u Britanskoj,Američkoj Francuskoj,Talijanskoj Encikloprdiji.Na koncu tebi bliže Wikipedija ti je on-line. Ispraznost lamentacije s "problematičnom" literaturom kojom barata Otporas, meni i ne samo meni je samo naivan pokušaj izmišljanja neke nove istine ili neke njihove istine. Sad se postavlja pitanje što su čekali sve ove godine i dali je cijeli svijet lud ili su oni koji iznose ovakve "istine" ludi. Sklon sam vjerovanju da su potonji ipak ti i takvi. Razlika fašizma i nacizma ti ja tamo jako dobro opisana. Samo treba knjige uzeti u ruke.
Gracena13 24.06.2009 21:06 h
g.Matrixdc @
Gle čuda, tko se našao pozvanim da mi pere savjest? :))))))
Tko je javno upisao onu nadasve grozomornu profašoidnu izjavu?
Da je kojim slučajem Hićo živ i danas, vjerovatno bi vama ponudio vrlo visoku poziciju u njegovu radnom kabinetu.
Citat :
g.matrixdc
Izgleda da JBT nije završio posao kako treba do kraja ...
_____________________________________________
"Tko o čemu, a k.... o poštenju" veli izreka .
Ovo što ste vi naveli i poželjeli da se dogodi Hrvatima, osobno ne bih mogla poželjeti ni najvećem neprijatelju..
Gracena13 24.06.2009 21:22 h
g.matrixdc@
Molim lijepo, ne odgovarajte mi na pitanja koja upućujem g.Otporašu i ne zapodjevajte prepirku bez potrebe sa mnom .
Ja nisam ljubitelj priča s placa tko s kim, tko stoji u RL
iza anonimnog naziva nicka, niti prikupljam potajno podatke osobne o bilo kom prisutnom članu, a napose ne vršim akcije protuzakonite da se dočepam IP adrese , ne podmještam aplikacije članovima na komp . radi uhođenja kao što pojedini čine s namjerom da nanesu zlo sugovorniku.
Iznad sam vam uputila zamolibu na koju se do ovog trenutka niste oglasili tumačenjem pojma riječi antifažizam . Izvornog pojma, a ne izmišljene priče, jer vama osobno tako odgovara ili paše. Što se čeka, u čemu je problem ?
arcanoid 25.06.2009 01:13 h
matrica. Ne moraš biti toliko zajedljiv. Literature ima raznovrsne a ti izgleda čitaš i prihvaćaš samo onu koja tebi odgovara. Znamo kako se nekada čitala samo podobna a danas ima i drugih izvora koji nešto drugačije tumače pa to tebi nije jasno jer si gradivo naučio po PS-u. Čovjek se uči dok je živa a za tebe to ne važi.
Ajde molim te probaj prihvatiti činjenicu kako nije sve onako kako su tebe naučili. Znaš, i ja sam nekada bio kao ti ali sam evoluirao i izvlačim iz svega ponešto. Danas daleko jasnije vidim razlike. Nije sve onako kako su nas učili jer su se sada pojavili neki drugi ljudi koji imaju što za reći za ovu ili onu stranu. Tvoja ili moja je sposobnost razlučivanja što je istina ili laž.
Interesantna je karakteristika vas crveno obojenih da svoja stajališta branite pod cijenu laganja. Krijete se pod parolom antifašizma a sam vaš komunizam je fašizam. Nema dileme, svijet se je jasno odredio po pitanju komunizma. Razumijem da je to teško prihvatiti ali nemoj molim te biti zadnja budala.
Domobran 25.06.2009 02:06 h
arcanoid. Vrlo dobro rečeno, ali za one koji žele nešto naučiti. A ima ih koji su se začaurili u prošlost i naprosto ne žele ništa više čuti, naučiti niti saznati, osim onoga što su im drugi naturili i utuvili u mozak. Oni se drže antifašizma kao pijan plota iako znaju da je upravo taj njihov antifašizam počinio najveća zlodjela i zločine nad nezaštićenim hrvatskim narodom. Ali ubrzo dolazi vrijeme kada će se oni početi stidjeti tog njihova antifašizma, kojega neće moi oprati niti obraniti od tolikih zločina koje su počinili od Blejburga, masovnih grobnica, Maršveva smrti i križnih puteva...Blago onima koji na vrijeme progledaju!!!
Da zakljućim
matrixdc 25.06.2009 07:55 h
Da zaključim. "Pravo na glupost je demokratsko pravo, a glupost, osim toga, ne bira koje će obrazovne kategorije stanovništva zahvatiti. Ako se netko znanstveno bavi jednim dijelom fizike ili matematike, to ne znači da taj išta zna o funkcioniranju društva, ali ga neznanje neće spriječiti da svima drži lekcije i da se postavlja kao moralni arbitar."
Gracena13 25.06.2009 11:33 h
citat: Domobran.
Oni se drže antifasizma kao pijan plota iako znaju da je upravo taj njihov antifašizam počinio najveća zlodjela i zločine nad nezaštićenim hrvatskim narodom.
________________________________
"Pravo na glupost je demokratsko pravo, veli matrixdc.
Bravo, matrixdc, jer zna tvoj jezik( je da je rijedak slučaj) , ipak ponekad i pravo izreći :))))))))
arca 25.06.2009 11:37 h
matrixdc. Moralna arbitraža stvar je stupnja razvijene svijesti/znanja i ne ovisi o zvanju/zanimanju.
Drugim riječima, jedno isključuje drugo: tamo gdje postoji razvijena svijest/znanje, ne postoji glupost i obrnuto, neovisno o 'demokratskom pravu na glupost', zvanju, zanimanju i inim stvarima.
Ili, ako netko iz neznanja drži lekcije i postavlja se kao moralni arbitar, onda je, dakako, glup, jer njegovi su horizonti ograničeni. Naravno, vrijedi i obrnuto. Dakle, preostaje ti samo zaključiti kojoj od te dvije skupine pripadaš.
Domobran 25.06.2009 12:53 h
Mak Luburić je rekao skoro prije pola stoljeća: RECI ISTINU I RAZBIŠE TI GLAVU!
25.06.2009 13:06 hmatrixdc:
citat:
Gracena13, stoga se ni ne čudim tvojim dvojbama.
ISTARSKI NARODE!
" OBRANA " broj 101-102 siječanj 1969. godine
Piše: Marin Sopta
General Drinjanin i njegovi odani suradnici, članovi pa čak i simpatizeri Hrvatskoga narodnoga otpora koji su prihvaćali njegove ideje, nisu vodili mnogo računa o kritikama i napadima koji su na njega dolazili sa svih strana, što najbolje potvrđuje i objavljivanje »Proglasa« koji su hrvatski istarski partizani uputili u povodu priključenja Istre Hrvatskoj.
Cijeli tekst toga »Proglasa« objavljen je u siječanjskom broju Obrane 1969. i glasi: ("Obrana" br. 101-102 strana 13, mo, Otporaš)
»Istarski narode! Duh Istre ostao je nepokoren. Mi nismo htjeli postati poslušno roblje.
U ovim odlučnim časovima naš narod pokazao je visoku nacionalnu svijest. Dokazao je svima i svakome da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati.
Svojim vlastitim snagama, ne čekajući da im drugi donesu slobodu, Istrani su ustali, jurnuli na kasarne, uhvatili čvrsto oružje u svoje ruke, njime brane svoje pravo i slobodu. Otvorena su vrata zloglasnih tamnica, i pušteni na slobodu dični sinovi nikad pokorene Istre. Nećemo više nikad dozvoliti da se našom sudbinom drugi poigrava.«
»RODOLJUBI ISTRE!",
Talijanski garnizoni u našim su rukama. Talijanski vojnici bježe s naše rodne grude. Prvi put u našoj historiji uzima narod kormilo u svoje ruke.
ISTRA SE PRIKLJUČUJE MATICI HRVATSKOJ I PROGLAŠUJE UJEDINJENJE SA OSTALOM HRVATSKOM BRAĆOM.
I S T R A N I!
DRŽIMO ČVRSTO ORUŽJE U NAŠIM RUKAMA! Stanimo na branik naše slobode. Ne dajmo je više nikome za živu glavu! Moramo da ostanemo na svome.
Budimo disciplinirani i slušajmo upute naše narodne vlasti: naših NARODNO - OSLOBODILAČKIH ODBORA.
ŽIVJELA HRVATSKA ISTRA!
ŽIVJELA JUNAČKA NARODNO-OSLOBODILAČKA VOJSKA!
ŽIVIO ZAVNOH!
ŽIVJELA CRVENA ARMIJA!
ŽIVJELE SAVEZNIČKE ARMIJE!
Smrt fašizmu - sloboda narodu!
(13. rujna 1943. Narodnooslobodilački odbor za Istru.«
U službenom glasilu Hrvatskoga narodnoga otpora Obrana, uređivanom i tiskanom u Španjolskoj, sve više i više se piše i analiziraju aktualni događaji u domovini. Raščlambe o tome je li moguć opstanak federacije i koliko su jake snage koje zagovaraju konfederaciju Jugoslavije, o budućnosti i položaju hrvatskoga književnog jezika, o gospodarskoj krizi u bivšoj Jugoslaviji, o sukobu »tvrde i konzervativne linije« s jedne strane i »liberalni snaga« u komunističkim partijskim redovima Jugoslavije i Hrvatske, o sudbini Zlatka Tomčića i njemu sličnih slučajeva, o položaju »gostujućih radnika« na privremenom radu u Zapadnoj Njemačkoj, pridonijele su da je HNO stjecao sve više i više simpatizera.
Mnogim kritičarima njegove politike pomirbe general Drinjanin odgovara u Obrani 10. travnja 1968. U članku »Put i cilj« na naslovnoj stranici on piše:
»Mnogi mi znaju predbaciti da 'baš ja' koji sam bio predstavnikom radikalizma naše dinarske rase, pružam ruku hrvatskim komunistima. To čine oni koji su je pružali četničkim koljačima Dalmacije, Sandžaka, Bosne i Hercegovine. Pružalo su ruke srpskim gazdama Stojadinoviću, Pašiću, niškom Ciganinu Dragiši, fašisti Ljotiću, koljačima sirotice Istre, talijanskim fašistima, najizrazitijim predstavnicima njemačkog imperijalizma i nacizma.
To su oni, koji nikada nisu razmišljali o tome što je u šumu na Kordun otjeralo pjesnika hrvatskih kraljeva Vladimira Nazora i četnicima priklanog pjesnika Ivana Gorana Kovačića. To su 'profesionalni antikomunisti' koji su bili kadri navijestit rat Americi i Vatikanu zato, jer nisu dovoljno aktivni antikomunisti. Ima dosta ljudi koji su tek onda postali pravi komunisti, kada im se na to nijekalo pravo. Mi nismo komunisti. Prošlost je o tome dokaz. Ali nismo ni isključivo i samo jedino 'antikomunisti', koji nemaju drugog životnog cilja do suzbijati komunizam u bilo kojoj formi.
Nema tako 'slabog Hrvata' s kojim ne bih rušio i 'najbolju Jugoslaviju' i nema tako 'dobrog Srbina' s kojim bih ja 'čuvao Jugoslaviju'. Neka ne optužuju, jer smo svi mi davno već na optuženičkoj klupi, pa iako nam se eventualno neće suditi, jer će smrt preteći ovozemaljske sudce, sudit će nam svima Bog i Povijest, i mnogi će od nas završiti na đubrištu te povijesti. Optuženi i tužitelji podjednako! Mi smo bili sudionici događaja i nismo pozvani ni sebi davati svjedodžbu pameti ni poštenja, ni drugima je nijekati!«
Svjesni da su ideje i program HNO-a uzeli velikoga maha u širokim masama hrvatskog iseljeništva i da promidžbeni materijal u tisućama primjeraka putem hrvatski pečalbara na privremenom radu u Zapadnoj Njemačkoj i drugim europskim državama stiže u domovinu, jugoslavenska Udba odlučuje likvidirati generala Luburića.
Uslijedile su ozbiljne pripreme i atentator je nađen u Iliji Staniću, sinu njegova bivšeg časnika. Nakon što ga je Luburić, na nagovor i preporuke fra Branka Marića, prihvatio u svoj dom da mu pomaže u tiskari, atentator s leđa čekićem udara nekoliko puta u glavu generala Luburića i bježi na jugoslavenski brod koji je usidren u španjolskoj luci i njime odlazi u Jugoslaviju.
Napomena:
1.) Ovdje se mora nadodati, za današnje prilike, da je Poglavnike NDH, dr. Ante Pavelić prekidom svih veza sa fašističkom Italijom 9 rujna 1943., povratio sve silom okupirana hrvatska područja Hrvatskoj.
2.) Dr. Ante Ciliga (1898-1992) istaknuti komunista KPJ od njenih prvih početaka dvadesetih godina prošlog stoljeća, je bio Istranin, iz Istre. Kao komunista, i to hrvatski komunista, koliko je on utjecao u sastavljanju ovog proglasa, teško je dana reći.
3.) Dali su istarski komunisti i istarski partizani se ugledali na Poglavnikov PROGLAS HRVATSKOM NARODU OD 10 RUJNA 1943., te se smiono i odlučno i nada sve hrvatski odlučili dati ovaj PROGLAS ISTARSKOM NARODU, teško je dans to reći.
4.) U ovom proglasu niti jedne jedine rijči o Titi, jugoslavenstvu ni državi Jugoslaviji. Ja to zovem DRŽAVOTVORNI HRVATI ISTRE!
5.) "Živio Zavnoh" kojeg su ovdje u ovom proglasu spomenuli Hrvati Istre se ne govori o drugim narodima Jugoslavije, nego isključivo o Hrvatskoj.
6.) Živjela Crvena Armija ne znači u ovom slučaju: PROPAST NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKO! Bilo je mnogo Hrvata koji su bili crveni i ispod i iznad kože, tj. da su bili socijalno/komunistčkog uvjerenja, kojeg je štitila, branila i zanj se borila i ginula upravo Staljinova crvana armija.
7.) "Živjele savezniče armije" Hrvati Istre su koristili više kao vojnički simbol proti talijanskih fašista, jer hoćeš-nećeš Saveznici su se borili protiv talijanskog i svakog fašizma.
8.) PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA je izišla u Istarskoj "DRINI", br. 3-4 1964, strana 17-21.
9.) Ovu Poruku Izmirenja je najprije bio napisao Željko Bebek, tadašnji glavni i odgovorni urednik novine "OBRANA". kada ju je general Drinjanin pročitao, nije se sa tim složio. Poslao ju je dr. Miljenki Dabi Peraniću u Pariz. Kako smo dr. Peranić radili zajedno i u istom poduzeću LIBRAIRIE HACHETTE, dr. Peranić mi je to pokazao i otvoreno, ljutito rekao da se tom Porukom ne slaže. Pričali smo o tome i dr. Peranić kaže da on mora hitno skoknuti u Valenciju kod generala dok ne bude sve kasno. Tada je dr. Peranić u početku 1964 godine otišao kod generala Drinjanina, i tako je došlo do ove povijestne PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANAa da se ništa nije uzelo od rukopisa Željka Bebeka.
10.) Nadam se da sam uspio pojasniti neke nejasnoće u ovom vrijednom opisu dra. Marina Sopte. Otporaš.
SMRT GENERALA DRINJANINA IMA DVOSJEKLU OŠTRICU.
Mnogo se je pisalo a još više reklo o smrti pogibiji Vjekoslava Maksa Luburića, generala Drinjanina. A mnogo će se toga još reći, čim iziđe knjiga ili knjige PISMA MAKSA LUBUIRIĆA.Neki su mi iskreni prijatelji i vrli rodoljubi Hrvati, u iskrenom razgovoru rekli, da je možada za hrvatsku stvar i bolje da Maksa Luburića nije bilo ni u "Hrvatskom Proljeću" 1971., ni u stvaranju hrvatske države 1990-91 godine. Poznavajaću Maksa Luburića vojničku stručnost i vojničko umijeće, njegov veliki utjecaj među mlađim Hrvatima, sumnja se ba bi Maks jednostavno stao po strani. On bi sa svojim izgrađenim Otporašima se stavi na čelo hrvatske borbe i time na sebe navukao sablasti prošlosti. To bi bilo jedno zeleno svijetlo svim neprijateljima Hrvatske Države i na Zapadu i na Istoku, kako se Ustaše vraćaju. Za sigurno to nebi pomoglo hrvatsku osloboditeljsku borbu u Domovinskom ratu, s obzirom na klevete, laži i crnilo koje su neprijatelji nabacili na Ustaše i na hrvatski narod.
Smrt hrvatskog generala Drinjanina je imala velik odjek u španjolskim medijima.
»Za vrijeme rata bio sam na najvišim položajima i ja se kao vojnički zapovjednik osjećam odgovornim za sva svoja djela. No koliko su ta djela bila dobra ili zla neće suditi komunisti niti srpski šovinisti, nego Hrvati na poštenom sudu u slobodnoj i suverenoj državi Hrvatskoj«, rekao je general Luburić
Piše: Marin Sopta
Smrću generala Vjekoslava Maksa Luburića 20. travnja 1969. u mjestu njegova stanovanja Carcagenteu prestaje rad, prema ocjeni CIA-ina agenta, čovjeka koji je bio »najveći i najbolji hrvatski konspirator u dvadesetom stoljeću«.
Luburićeva smrt imala je velikoga odjeka u španjolskim medijima. Tako, na primjer, u tekstu koji je donio Levente 29. travnja 1969. izvještavajući o ubojstvu piše: »General Luburić nije se nikada predao... Bio je inteligentan, odlučan i nadasve dobar poznavalac politike Balkana... Nije bio samo odličan poznavalac ratnog umijeća, nego i politike i humanističkih nauka.«
Druge španjolske novine, Jornada, donose 29. travnja veliki članak u kojem se ističe da je »mučki ubijen profesionalni vojnik. Borio se uvijek za nezavisnost Hrvatske«, a Vincente Talon u El Pueblu od 26. travnja piše veliki članak o životnom putu generala Luburića.
Kao zapovjednik južne bojišnice, Luburić je sa znanjem državne vlade osnovao 1944. na Ivan-planini, bolje rečeno Ivan Sedlu, organizaciju Hrvatski narodni otpor s ciljem da bi »vojne i ostale gerilske jedinice trebalo prebacivati u neprijateljsku pozadinu i nastaviti gerilsku borbu, jer je bilo očito da je rat izgubljen«. On se, prema zapovijedi državnoga vodstva, vraća u Zagreb i preuzima vrhovno zapovjedništvo sveukupne hrvatske vojske u povlačenju.
Ne želi prijeći austrijsku granicu i predati se savezničkim snagama. Vraća se u hrvatske šume i bori do 1947. godine. U jednoj od borbi bio je ranjen, i njegovi ga suborci prebacuju preko Drave u Mađarsku. Odatle preko Beča odlazi u Francusku, gdje je nekoliko mjeseci radio u rudniku. Preodjeven u svećeničko odijelo uspio se prebaciti u Španjolsku, (kako neki izvori govore da je prešao francusko/španjolsku granicu 18 listopada 1948., mo) gdje je živio u nekom samostanu.
U intervjuu koji je 1960. (br. 3-4) dao Novoj Hrvatskoj (glavni urednik Jakša Kušan), na pitanje: »Kako sada nakon Poglavnikove smrti gledate na Ustaški pokret«, Luburić je odgovorio: »Ne bih bio iskren ako ne bih priznao da sam bio, da jesam i da ću uvijek ostati ustaša. Ali istodobno svjestan sam da su potrebne promjene u Ustaškom pokretu kao i u svakoj stranci ili organizaciji nakon izvjesnog vremena...
Ustaški pokret ne može danas ujediniti narod, a narod treba jedinstvo duha, kako bi hrvatska akcija i borba mogla staviti sve Hrvate u službu nezavisnosti i oslobođenja.«
A na pitanje: »Vjerojatno Vam je poznato koliko je komunistička i velikosrpska propaganda uspjela ozloglasiti Vaše ime. Kakav je zato Vaš odgovor na sve ono što Vam se predbacuje?«, on je tu rekao:
»Za vrijeme rata bio sam na najvišim položajima i ja se kao vojnički zapovjednik osjećam odgovornim za sva svoja djela. No koliko su ta djela bila dobra ili zla neće suditi komunisti niti srpski šovinisti, nego Hrvati na jednom poštenom sudu u slobodnoj i suverenoj državi Hrvatskoj.«
Kada je propala »Akcija 10. travanj«, u hrvatskoj javnosti poznatija kao »Kavranova akcija«, u redovima hrvatske političke emigracije došlo je do velikih rasprava i optužbi da je jedan od vodiča Srećko Rover, koji danas živi u Australiji, izdajica. Prema kazivanju, uz Srećka Rovera još jedinoga preživjelog svjedoka »Kavranove akcije«, g. Mile Markića, koji se nakon četrdesetogodišnje emigracije vratio u domovinu, general Drinjanin svojim je autoritetom stao u obranu optuženoga, zahtijevajući da se formira povjerenstvo koje će ispitati cijeli slučaj.
Zanimljivo je spomenuti da – iako je o tome bilo velikih rasprava, kako u osobnim dopisima tako i u emigrantskom tisku – povjerenstvo nije nikada osnovano. Slučaj Srećka Rovera prisilio je generala Luburića da ponovno aktivira rad Hrvatskoga narodnog otpora, kako bi pozornost i političko djelovanje hrvatskih iseljenika usmjerio prema domovini. U tome leži sva tajna uspješnosti njegova političkoga djelovanja.
Zato nije teško shvatiti i objasniti kako su Hrvati različitih generacija, različitog obrazovanja i, što je najvažnije, iz svih krajeva Hrvatske postali članovima Hrvatskoga narodnoga Otpora ili simpatizeri njegova puta i cilja: prof. Miljenko Peranić, rođen na otoku Pagu; Enver Mehmedagić, hrvatski pjesnik, rođen u Zagrebu, supotpisnik s generalom Drinjaninom politike »Hrvatskoga mira«; nekadašnji prvoligaški igrač zagrebačkog kluba Zagreb Franjo Ivić, rođen u Zagrebu, koji je 1970. došao u New York, gdje je igrao za klub Croatia; Mile Markić, Hrvat iz Like, koji i danas priznaje da na početku nije Luburića ... nikada volio, ali da je s vremenom promijenio stav i odnos prema njemu i postao njegovim najvećim pobornikom.
Tu su i pripadnici mlađe poslijeratne generacije poput Stipe Bilandžića, Zvonka Bušića, Ante Ljubasa, Marka Lončara, Ivana i Krešimira Mišetića, Velimira Sulića, Ivana Jukića, braće Luburića, Stipe Ivkošića, Mile Bobana, Miška Maslaća, Mladena Dedića, Mira Barešića i tisuće drugih širom svijeta koji također postaju članovi HNO-a.
Nikola Štedul, Hrvat iz Karlovca, jedan od posljednjih neuspjelih žrtava atentata Udbinih profesionalnih agenata ubojica, prihvaća program HNO-a u Australiji, da bi poslije postao njegovim glavnim tajnikom. Istaknutih članova i visokih dužnosnika kao i suradnika HNO-a bilo je Hrvata rođenih u Slavoniji, Bosni i Hercegovini, Srijemu, Dalmaciji, naročito Zadru, Lici...
"DRUGI KORAK"
Donosim ovdje "DRUGI KORAK" HRVATSKOG NADRONOG ODPORA kojeg je general Drinjanin tiskao pred Božić 1962 godine. Koliko je meni poznato general je tiskao TRI "KORAKA". Ja imam prvi i drugi. Prvi je tiskan neposredno Poglavnikove smrti, mislim 1960. Moglo bi biti i 1961 godine, ali nisam siguran. Imam ga za sigurno i nije izgubljen, nego negdje među masom kutija: novina, knjiga, pisama i ostalog papira se zagubio. Zbog povijesne važnosti kad ga pronađem, iznijeti ću gaovdje. Za "KORAK" nisam više siguran da li ga imam, jer već dugo godina nije naišao pod ruke.
Nedavno me je iz Canade nazvao jedan stari borac Hrvatskog Narodnog Odpora koji redovito prati PISMA MAKSA LUBURIĆA. Zamolio me je da svakako iznesem prvi, drugi i treći "KORAK" HNO, koji su nove smjernice poslije Poglavnikove smrti 28. prosinca 1959 godine. Moglo se je iz prošlih pisama uočiti da general često spominje: neka nam ovo bude "DRUGI KORAK". Pismo "DRUGI KORAK" je veličine 15 i pol sa 9 i pol inches-a ili 40 sa 24 i pol centimetara gusto tipkanih redaka s obje strane. Ovo detalje donosim kako bi zainteresirani imali što pregledniju sliku dotičnog dokumenta, koji, za tri mjeseca bit će upravo pedeset (50) godina da je pisan. Prelažem sada opis:
" D R U G I K O R A K "
"DRINA"
Apartado 5024
MADRID - ESPANA
HRVATSKI VOJNICI !!
Stojimo na pragu 1963. godine, vjerni našem običaju, nastojati ćemo reći ponešto o učinjenom u 1962. godini, kao i o našim namjerama za budućnost.
Rekli smo načelno, da "Drinu" nećemo upotrebljavati za rješavanje političkih i inih problema, jer je njena uloga čisto odgojna. To ne znači, da mi nemamo pravo kometirati političke dogadjaje. Zato ćemo putem letaka i okružnica nastojati razjasniti stanovita pitanja, kao i odgovoriti na mnoge upite pripadnika Odpora, na koje nam je nemoguće odgovoriti u osobnim pismima.
U našoj analizi nastojati ćemo biti stvarni do krutosti i, baš zato, biti ćemo apsolutno objektivni prema svemu i svakomu.
ŠTO SMO I ZA KOGA SMO?
Nama je već dosadilo u pismima i "Drinama" (Novina OBRANA je pokrenuta na Novu Godinu 1963. i to je dan prvog (1) broja "OBRANE", mo) uvjeravati hrvatske vojnike razasijane po svijetu, da nismo dio ni u sastavu ni jedne postojeće političke stranke ili grupe u emigraciji. Mi smo HRVATSKA VOJSKA i služimo samo i jedino Hrvatsku. Za to činiti nije nam potrebno, kao ljudima, biti pripadnici neke političke stranke, a kao institucija ne bi nam služilo na čast biti dio ili sastav bilo koje hrvatske političke stranke. Mi , kao moderni ljudi i demokrate, ne niječemo nikome pravo biti član bilo koje stranke ili organizacije, ako rad te stranke ili organizacije nije u protivbi s hrvatskim, demokratskim i moralnim zasadama.
HRVATSKA VOJSKA
je, dakle, institucija sama za sebe, kako smo to dosta puta istakli, i ta će Hrvatska Vojska izvršiti svoju dužnost kao takova. Zato molimo sve one, koji nas bombaditaju s pitanjima: da li smo pričli ovomu ili onomu političaru ili organizaciji, te, da li je s nama ovaj ili onaj..., neka ne troše svoje vrijeme na takva pisma i neka nas poštede od čitanja i dužnog odgovaranja. Mi znamo, da bezsavjestni stranačarski korteši i agenti UDB-e vitlaju našim ljudima, koji im dobronamjedrno nasjedaju. Nu, mi imamo previše posla, a da bi na takove besmislice mogli odgovarati. NISMO NOVA NITI NEKA STARA STRANKA, NISMO SASTAVNI DIO NI JEDNE I NE MISLIMO TO BITI! Mi smo vojnici naše domovine Hrvatske onako, kako su i ostali vojnici svijeta svojih domovina.
NOVA "DRINA"
U isto vrijeme dok odpremamo ovo okružno pismo, razašiljemo po svijetu novu "Drinu" br. 7-9 od 1962. godine, koja ima 300 stranica i 20 klišeja, a posvećena je Njegovom Veličanstvu kralju Jordana Huseinu I. (U prošlim pismima koje sam već iznio ovdje bilo je o tome govora. Potrebno je samo potražiti ta pisma i povezati slučaj s ovim pismom, mo). Prema tome, "Drina" će do vas stići odprilike kad i ovo pismo. Iz nje ćete vidjeti mnogo toga o našim vezama s muslimanskim svijetom. Ova "Drina" je posvećena kralju Huesinu zato, jer je Njegovo Veličanstvo priznalo Državu Hrvatsku i odredilo čitavi niz mjera u naču korist. U novoj "Drini" ima i nekoliko i stručnih članaka, na čemu bi nam mogli zaviditi mnogi slobodni i vojnički jaki narodi.
"Drinu" ćete dobiti od naših povjerenika u skoro svim hrvatskim kolonijama u svijetu, a gdje istih nema, obratite se nama te ćemo vas uputiti na najbližeg povjerenika.
Sljedeća "Drina" posvećena je fra. Dominiku Mandiću i već se sprema. Odajemo hvalu Ocu Mandiću za njegov na****i i dugogodišnji znanstveni rad, kojim je zaslužio titulu najboljeg hrvatskog povjestničara svih vremena. Njegova tri debela svezka povjesti bosansko hercegovačkih Hrvata najjača je podloga našem geslu: NAŠE JE IME NAŠ PROGRAM, A ZOVEMO SE "DRINA".
PRETVARANJE RIJEČI U DJELA
Trebalo je imati hrabrosti, 1945., 1946. godine itd. reći da si Hrvat (Čitajte dra. Branka Pešelja i druge istaknute prvake HSS koji su u mjesecu svibnju 1945 godine u povlačenju slijedili sudbinu na stotine tisuča drugi HrvataČ oni su stalno i neumorno izjavljivali da su Jugoslaveni, kako bi što zgodnije i lakiše došli do Pariza i dalje, mo), a kamo li to, da želimo Hrvastku Državu. Čitati onu staru "Croatiu", koja je izlazila u Fermu, Italija, ili recimo "Danicu" iz Chicaga, izpunjava nas ponosom. Ali danas, na pragu 1963. godine i nakon 17 godina emigracije, izgleda nam suvišno pisati kilometarske članke o tome, kako Hrvati žele svoju državu, kako imaju na to pravo i kako moramo ostati vjerni nekim našim evoropskim i zapadnim poslanjima. Danas znamo, ne samo da su Hrvati za svoju državu, nego da je i dobar dio hrvatskih komunista za to i da se medju hrvatskim pravoslavcima i Srbima diže glas za Hrvatsku Državu.
Došlo je vrijeme, da razgovaramo o tome, kako ta naša priželjkivanja sprovesti u djelo; kako protjerati srbokomunističkog okupatora iz Hrvatske, kako srušiti Jugoslaviju i stvoriti (Obnoviti, mo) Hrvatsku Državu?
Eto, to je ono, o čemu vam želimo govoriti. Riječi bez popratnog djela ostaju puste i dosadne fraze, koje ubijaju duh. Mi se ne želimo izživljavati.
HOĆEMO LI OSLOBODJENJE HRVATSKE VEZATI ZA TREĆI SVJETSKI RAT ?
Nitko, pa ni Hrvatska Vlada ni Poglavnik, ne bi mogao iz Hrvatske izvesti 17 divizija naše vojske, da nam nije bilo rečeno, da se imaju veze s Amerikancima i Englezima te da se ide po novo oružje i da skorom počima rat izmedju Amerike i Rusije, a da ćemo mi na strani Amerike pobjedonosno doći natrag na Drinu. Računalo se, dakle, s trećim svjetskim ratom kao s gotovom činjenicom. Danas, nakon 17 godina emigracije vidimo, da je onda bilo ljudski na to računati, ali je sada sasvim druga situacija. Činjenica je, da Amerika i Rusija imaju straha od rata, u kojem mogu samo izgubiti. Posebno je pitanje tko sve ima pravo, a tko nema i da li će uopće biti trećeg svjetskog rata, a ako ga i bude, da li će to biti i atomski rat. U to nema sumnje. Rusija subverzivnim revolucionarnim i lokalnim ratovima osvaja pozicije u svijetu i priprema sprovodjenje svjetske komunističke revolucije. Poljednjim dogadjajima u Kubi i Indiji dokazuje se, da Amerika neće to dozvoliti.
Dok se u mnogobrojnim Božijim hramovima diljem svijeta moli Boga za svjetski mir, većina Hrvata moli, da dodje do rata. To je logično, iako nismo sigurni, da će ga biti.
Što onda, dakle, čekati? Čekati treći svjetski rat, koji ne dolazi, ili početi borbom i bez njega? Previše smo čekali i ništa ne dočekali.
REVOLUCIJOM I USTANKOM DO SLOBODE !
Morali smo već jednom kao vojnici doći do zaključka, da ne možemo čekati treći svjetski rat. trebamo sprovesti naću vlastitu HRVATSKU REVOLUCIJU i povesti HRVATSKI rat, istjerati dvojstruke okupatore i uzpostaviti Hrvatsku Državu.
U tu svrhu treba koordinirati sve moguće snage. Emigracija je dužna stvoriti vanjsko - politički i diplomatski front, koji će pisati strancima na stranim jezicima o pravima Hrvata, mjesto dosadašnjeg medjusobnog uvjeravanja, da : JOŠ HRVATSKA NIJ' PROPALA, DOK MI ŽIVIMO !....Mi vam velimo, da Hrvatska propada, iako smo svi za nju. Mi vam tvrdimo i to, da imamo dovoljno snaga za sprovesti hrvatsku revoluciju, samo te snage nisu mobilizirane, nisu svrstane za bojni pohod. Do sada nitko ništa nije učinio (osim Kavranove Akcije), da se narod povede u borbu.
Hrvatski narod danas ima revolucionarnu i vojničku elitu mnogo jaču, nego 1941. godine. Snage su tu i nude se hrvatskoj revoluciji. Treba ih mobilizirati i krenuti u konačno.
112 VRHOVNIČKIH ZASTAVA vijore se na zgradi Ujedinjenih nacija u New Yorku. Preko 50 nacija postigle su svoju slobodu u posljednja vremena, nakon drugog svjetskog rata. Neke od tih zemalja su podpuno beznačajne, primitivne, mizernog gospodarskog nivoa i još mizernije kulture. Da li je netko tim narodima dao slobodu na tanjuru? Ni jedan od tih naroda nije došao do slobode bez borbe, Ni jedna od kolonijalnih zemalja nije darovala slobodu nikomu. Činjenica je, da su ti narodi svoju slobodu kombiniranim akcijama vojno - revolucionarnog smjera u zemlji i političko - diplomatskim akcijama u svijetu.
Kada su počele padati glave, izbijati štrajkovi, goriti poduzeća i kada se skoro uvjek vidila crvena ruka, koja je darežljivo djelila instruktore i diverzantska sredstva,
(odnosi se na komunističke zemlje koji su svugdje u svijetu pomagale pobune i takozvane "osloboditeljske popularne frontove" iza kojih je uvijek stala, naravno USSR, tako, da su mnoge te pobunjene zemlje, pod okriljem USSR-a, dobile, s jedne strane svoju državnu nezavisnost, dok s druge strane simpatije prema USSR-u, Moskvi i svim komunističkim zemljama. Tako je i Tito postao polularan u tom, kako se je to tada tako zvalo, trećem svijetu, kojeg je on pomagao i kapom i šakom, i pod šarlatanskim vodstvom Tita stvorio se je BLOK NESTVRTANIH, koji, kako današnje vijesti kažu, ima svoj sastanak nesvrstanih, hoćeš/nećeš i bivši predsjednik RH šarlatan Stjepan Mesić je bio pozvan, ali nije išao, jer mu je mali prst bio ozlijeđen i malo otekao, mo), onda su progovorili "humanitarni" osjećaji te se nekima i previše brzo dala sloboda, da još i danas, kao u Kongu, moraju držati okupatorske snage (plave kacige ujedinjenih naroda u borbi protiv ljevičarskog popularnog fronta kojeg je vodio Patrique Lumumba i koji je u tim borbama protiv plavih kaciga poginuo (1925-1961., mo).
Zato je i na nama Hrvatima stvoriti ta dva fronta i povesti borbu za oslobodjenje i riješiti se jednom onog buržujskog nazdravičarstva i hrvatovanja. Narod je svjestan potrebe revolucije. Narod je zreo i ne želi samo govoriti o slobodi, nego se za nju i boriti.
HRVATSKO NARODNO VIJEĆE.
Mi smo dugi niz godina sustavno naglašavali potrebu koordinacije hrvatske emigracije. kada smo bili primorani na šutnju (u vremenu od razlaza s Poglavnikom početkom 1956. pa do poglavnikove smrti 28 prosinca 1959 god., to bi se mogao nazvati "zimski san" generala Drinjanina, mo), u anonimnim i skromnim letcima koji su kružili Domovinom i emigracijom, zagovarali smo ideju snošljivosti, sloge i koordinacije snaga. podpisivali smo te letke skromnim imenom "Sluge Domovine" i mnogi je od vas dobio te letke, a da nikada nije znao od koga su. Mi smo uvjek zagovarali ideju narodnog predstavnika ili vijeća.
Od onoga dana kada je fra. Silvije Grubišić (1909-1985) s Rudom Erić, Došanom i drugovima u Chicagu počeo stvarati Ujedinjene Američke Hrvate pa do sadašnjeg predsjednika Hrvatskog Narodnog Vijeća Dra. Ibrahim . bega Džinića, hrvatski vojnicu su uvjek bili prvi u požrtvovanom i nezahvalnom radu zagovaranja sloge i zajedničkog nastupa.
Zato smo sve od sebe dali, da se sastanu delegati i stvori Hrvatsko Narodno Vijeće u New Yorku. Predsjednik Vijeća beg Džinić emotivnim riječima je molio, da se u njegovo ime zahvalimo hrvatskim vojnicima na nesebičnoj pomoći svake vrste, te da se ideja sprovede u djelo.
Pa ipak, mnogo smo progutali dosta gorkih pilula, a i još danas gutamo, od naših nesvjestnih političara.
ŠTO JE VIJEĆE?
Nasuprot HOP-a i HSS-a njihovih mnogobrojnih kompleksa, legaliteta i kontinuiteta itd., ogromna većina predstavnika hrvatskih živih snaga u emigraciji našli su se na okupu u New yorku. To je već samo po sebi jedan od najznačajnijih uspjeha hrvatske emigracije. Sama činjenica, da smo u kozmopolitiskom gradu Ujedinjenih Nacija u New Yorku uspjeli održati jednu hrvatsku demokratsku političku koncentraciju, znači više, nego sve što smo napisali u 17 godina emigracije. To je bio ispit zrelosti, a on je takav, da nikada nije odličnim uspjehom položila jedna čitava škola; nisu svi učenici jednoga kvaliteta.
Vijeće, dakle, nije ono, što smo mi želili. Ni mi nismo onakovi, kakovi bi mogli i trebali biti. Ni naši političari i stranačari nisu išli u New York "sdjavolskim rogovima na glavi", a da bi se vratili preporodjeni "s andjeoskim krilima" iz New Yorka. Vijeće nije onakovo, kakovo je potrebno hrvatskom narodu, ali je tu i na nama je, koji smo ga stvarali, ojačati ga, reorganizirati, poboljšati i osposobiti za akciju, koju mora sprovesti, a to je koordinacija svih hrvatskih snaga za oslobodjenje Hrvatske.
ODPOR VIJEĆE
Naši su glavni predstavnici brat Erić i brat Rover (prvi iz USA, a drugi iz Australije) na čelu elitne, stegovne i mnogobrojne delegacije Odpra sudjelovali u radu Vijeća, te je na prvoj sjednici Izvršnog Odbora zaključeno, da će brat Erić biti veza izmedju Odpora i Vijeća, kako bi se u službi Domovine izvršola kooperacija vojnorevolucionarnih snaga Odpora s političkopropagandističkom akcijom Vijeća.
Brat Srećko Rover, glavni povjerenik Odpora za Oceaniju, postao je član Vijeća i šef odsjeka za organizaciju. Zadaća je, dakle, svih pripadnika Odpora suradjivati s Vijećem preko naših glavnih povjerenika i predstavnika.
Hrvatski vojnici biti će vjerni izrečenim pbećanjima i vjerni svojoj misiji te će svugdje u svijetu pomagati nastojanja Vijeća na političkom polju, dok će kao svjestni pripadnici Odpora izvršiti svoju domovinsku dužnost na vojnorevolucionarnom sektoru kada ih Zapovjedništvo Odpora pozove.
VOJSKA I POLITIKA
Reći će nam kritičari, neki i dobronamjerni, zašto mi kao vojnici pravimo medjunarodne ugovore i podpisujemo ih u ime hrvatskog naroda. Dati ćemo im vrlo jednostavan odgovor:
Prije nego što pozovemo hrvatsku emigraciju na vojnorevolucionarnu akciju i hrvatski narod na gverilu i ustanak, morali smo stvoriti jasne baze. Podpisani, kao posljednji zapovjednik hrvatske vojske od 1945. godine, vrši svoju ulogu zapovjednika, ne po pravu, nego po dužnosti. Činjenica da smo izgubili rat ne može osloboditi preživjele za Bleiburga od služenja Domovini kao vojnici. Mi, zapravo, trebamo vladu i državnog poglavara, da nam zapovjedaju. Ne vidimo nigdje te vlade ni poglavara. Stari hrvatski političari svadjaju se upravo oko toga tko je na vlasti, a mi te vlasti nigdje ne vidimo. HSS smatra, da uopće nismo vojska, jer smo služili NDH, a to nije bila država njihove stranke. Poglavnik je umro i pokoj mu duši, a ono, što se danas zove HOP, ne liči ni vlasti, ni iopoziciji, ni stranci, ni pokretu i nas samo boli, da čitave legije dobrih idealista u zbrci pojmova gube svaki smisao za stvarnost.
Iz tih jednostavnih razloga htjeli smo na vrhu hrvatske politike viditi jednu demokratsku ustanovu, koja bi u hrvatskoj hijerarhiji zauzela svoje mjesto, a da se mi vratimo našoj misiji. Naš teret se povećao.
ŠTO VIJEĆE NIJE?
Rekli smo, da smo želili viditi vrhovničke poslove u rukama Vijeća, da ono stvori vojni odsjek, odredi nam odnosnog ministra ili vijećniika, kojemu bi se mi kao vojnici pokoravali i uzpostavili ravnotežu izmedju gradjanske i vojničke vlasti, kao što je to uvjek bilo u hrvatskoj državi u prošlosti i kao što je to danas u zapadnim demokratskim državama.
Mi smo prije podpisa ugovora s organizacijom "Braća Muslimani", Sveislamskim Kongresom u Jeruzalemu i prije nego smo preko častnika HOS-a stupuli u kontakt s preko 20 nama sklonih prijateljskih zemalja, ponudili Narodnom Vijeću (Hrvatskom Narodnom Vijeću, mo) preko našeg glavnog povjerenika brata Erića i izravnim pozivom predsjednika Džinića, da on stvori odnosnu ustanovu i preuzme taj dio posla, koji na nas vojnike i ne spada, osim ako od civilnih vlasti za tu ulogu budemo pozvani.
Mi, dakle, nismo uzurpali nikakovih vlasti niti iz svog vojničkog zvanja želimo praviti cirkus. Nama se je dogodilo, da nam je jednostavno nitko ne želi zapovjedati. Ni Vijeće nije što bi trebalo biti. A Hrvatska čeka 17 godina. Ne želimo čekati još 17.
AMERIČKA I HRVATSKA KONSTITUCIJA
Prije održanja Vijeća nama su skoro svi prisutni, pa i sam predsjednik Džinić, govorili o bezuvjetnom stvaranju vojnog odsjeka i o akcijama. Mi vjerujemo i to javno ispovjedamo, da bi svaki od prisutnih na Kongresu uzeo pušku u ruku i išao u borbu za Hrvatsku. Vjerujemo, da bi to učino i Dr. Krnjević, pa i Dr. Hefer, unatoč godina starosti i fizičkih poteškoća. Pa ipak, kada se je Vijeće sastalo, prevladao je stanoviti strah i izvjestne antimilitarističke natruhe.
Zašto? O neugodnim stvarima, vele, da je najbolje ne govoriti. Dobar dio prisutnih, koji su imali glavnu riječ na zasjedanju Vijeća, američki su državljani i imaju obligacije (obveze, dužnosti, mo) prema svojoj novoj domovini. S druge strane, srbokomunisti svih boja nastojali su podsjetiti ih, da smo 1941. godine navijestili rat Americi.
Mi razumijemo situaciju. Njih osobno obvezuje američka konstitucija. Ljudi Odpora uvjek su bili, jesu i ostaju prijatelji Amerike s punim rešpektom za američku konstituciju. Ali, pored našega razumijevanja i rešoekta, mi dugujemo naše živote zarobljenoj Hrvatskoj i to predpostavljamo bilo kojem drugom osjećAju ili interesu.
Odpor veže samo i jedino HRVATSKA KONSTITUCIJA. Što ne može Vijeće, može Odpor.
NAŠA POLITIČKA I DIPLOMATSKA DJELATNOST
Danas u slobodno svijetu postoje tri ozbiljne hrvatske političke konstitucije: HSS, HOP i Hrvatsko Narodno Vijeće. Svi ostali, manje ili više, gledaju neku mogućnost u tim konstitucijama. Mi bi vojnici najsretniji bili, da se što prije sastanu Dr. Krnjević, Dr. Hefer i Dr. Džinić te da barem skupa popiju kavu, ako već ne mogu napraviti hrvatsku vladu u emigraciji ili neki drugi organ, koji bi za nas vojnike predstavljao vrhovničku vlast. Medjutim, ako oni to ne učine, mi ćemo vršiti našu ulogu kako najbolje i najpametnije budemo znali.
Predstavnici Odpora nalaze se u pregovorima s preko 20 zemalja i predstavnicima medjunarodnih antikomunističkih organizacija. Svjestni smo, da ćemo progutati mnogu gorku pilulu u tim pokušajima, ali ćemo uvjek iznova pokušati, jer znamo, da ne možemo zagaziti u ozbiljnu borbu, dok ne budemo našli bratske ruke, koje će nas pomagati, da plod naše borbe i krvi bude zaista iskorišćen. U Kavranovoj akciji palo je 100 divova, a da je odjek u svijetu bio ravan nuli u korist Hrvatske. Reklo bi se..."od sto glasa, glasa nije bilo"...Čekali smo 17 godina, ali više ne mošemo. Hrvatski su političari vojnike pretvorili u diplomate. Idemo do konačnoga ! (Koliko je ovo "DRUGO PISMO" pomoglo onoj devetorki iz Australije ljeta 1963., teško je reći, mo).
VOJNIK DO VOJNIKA - SATNIJA
Prema onoj narodnoj "zrno do zrna pogača, kamen do kamena palača", postavimo našu parolu : vojnik do vojnika - satnija, satnija do satnije - armija.
Ni komunisti ni kapitalisti, ni Hrvati ni Srbi ne prave nikakovih iluzija u pogledu Jugoslavije. Hrvatski komunistički prvak Hebrang bio je u našim rukama i nismo ga ubili, nego su ga srbokomunisti ubili zato, jer se borio, da hrvatski Srijem bude u sastavu "Hrv. Repubilke", a ne Beograda.
Imamo sasvim jasan uvid u stanje medju bivšim hrvatskim partizanima iz Dalmacije i Istre. Mnogi od njih danas nam daje pravo (kao što je i dr. Hebrang mlađi rekao prije par godina da se je Luburić borio za hrvatske interese i Hrvatsku Državu, pa je dobio po trtici od Mesića, Josipovića i kompanije, mo) da smo se borili za Državu Hrvatsku i protiv komunizma, kao što i mi njih mnoge shvaćam, da su se borili protiv Talijana, fašista i četnika u partizanskim sastavima.
Mnogi su hrvatski sindikalisti i socijalisti svršili na Golom Otoku i beogradskim kazamatima zato, jer su uvidjeli, da je komunistička doktrinalna revolucija bila prevara i da je komunistička stranka u Hrvatskoj bila slijepo oružje u rukama srpske soldateske i beogradske čaršije. Mi sa sažaljenjem gledamo na one Hrvate u emigraciji, koji zatvaraju oči pred činjenicom, da će naši saveznici biti mnogi od dojučerašnjih dalmatinski partizana (i to se ostvarilo u Domovinskom ratu, mo) i mnogi od starih hrvatskih sindikalista i socijalističkih vodja, koji su mislili, da se na strani Tita bore za socijalna prava.
Mi ovima pružamo ruku (iz ovoga "...pružamo ruku"...je proizišla PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA koja je izišla u Istarskoj "DRINI" 1964., mo) u zajedničkoj borbi protiv komunističke podvale i srpske okupacije. Pozivamo hrvatske pravoslavce i one, koji se osjećaju Srbima, a žele živjeti kao lojalni gradjano Hrvatske, da nam se pridruže. Svi smo gradjani Hrvatske i svi smo vojnici svoje Domovine.
NAŠ PSIHOLOŠKI RAT
Uspjesi hrvatske emigracije stvaranjem Vijeća, vezama s islamskim svijetom, radom Bleiburškog Odbora (koji je izdao 1970. knjigu na engleskom jeziku OPERATION SLAUGHTERHOUSE, hrvatski KLAONICA a koja je prevedena na hrvatski HOLOKAUST II. U Zagrebu 2005., mo) i stotinu drugih uspješnih akcija u slobodnom svijetu, a mi medju uspjehe ubrajamo i putovanja Dra. Hefera, kao i izjave Dra. Krnjevića, te zahvati mladih hrvatskih snaga i borbenost nove generacije, pokrenuli su hrvatske duhove.
Čim su se snage usmjerile protiv Jugoslavije i komunizma, a došlo do zbliženja Hrvata medju sobom, poveden je hrvatski psihološki (hladni) rat. Nastalo je vrenje i u redovima HOP-a i HSS-a. Svugdje ima idealista i boraca.Medju malim ljudima zapravo i nema problema. Problem je medju vodjama. Onoga časa kada naša sigurnostna služba pronadje i odstrani agenet UDB-e,
(što je bilo jako teško, iz jednostavnog razloga, da je Hrvata iz svih hrvatskih pokrajina bilo više od jednog milijuna u slobodnim zapadnim zemljama, koji su, preko pisama, telefonskih razgovora, telegrama, brzojava, posjetama i uzajmnim poznavanjima držali veze u oba smjera: iseljeništvo/domovina, domovina/iseljeništvo. Poslije Rankovićeve amnestije iz 1962 godine, prilike su bile mnogo povoljnije nego prije da bi svojta mogla posjećivati svojtu ili svoje u iseljeništvu. Kroz te posjete UDB-a je vršila svoj antihrvatski posao i slala svoje doušnike i plaćenike u emigraciju medju "svoje zemljake", kako se je to tada govorilo. Varka je bila smišljna koju je jako bilo teško otkriti, jer smo nekako svi bili nekim slučajnim poznajstvima povezani. Svak svakome vjerovao a u isto vrijeme svak u svakoga sumnjao. Kako je UDB-a preko svojih agenata ubrzala ubojstva hrvatskih političkih emigranata i djelatnika, medjusobne sumnje su se povećale iz dana u dan. Tako su propale mnoge dobronamjerne hrvatske akcije, kako ona Božidara Kavrana iz 1947/1948., tako i ona 1963. Oblak/Tolić/Stojić, kao i najpoznatija braće Andrića Bugojanska Akcija iz 1972., mo), niknuti će neodoljiva hrvatska volja za slobodom. Ta je volja sada paralizirana. Tito baca "kost" medju nas i mi trošimo naše energije u medjusobnoj borbi.
Onoga časa kada oslobodimo te energije i usmjerimo ih pravom cilju, Tito će izgubiti svoj psihološki rat, koji melje naše živce i naše nade.
Jedinstveni i borbeni nastup emigracije dignuti će i naš narod i osigurati nam saveznike (kako lijepo rečeno "...i osigurati nam saveznike...", mo), ugled i pomoć u slobodnom svijetu. Biti ćemo snaga, s kojom se računa. Hrvatska emigracija je već stupila u fazu psihološkog rata. Podržavajmo ga !
HRVATSKI MARCHALLOV PLAN
(Riječ/dvije o ovom planu. George Catlett Marschall (1880-1959) je bio američki general u WW2. Svojim sposobnostima je postao ministar vanjskih poslova SAD 1947-1949., te kao takav svojim utjecajem je uspio uvjeriti vladu predsjednika Trumana da je neophodno potrebno pomoći gladnu i razrušenu Europu. Tako se je stvorio MARSCHALLOV PLAN. Osobno se vrlo dobro sjećam te humanitarne pomoći, najviše u hrani. Kada bi dobivali "deke", tako se je to tada zvalo, što bi značilo slijedovanje koje bi dobivali po broju člavova u obitelji, dobivali smo i jaja u prašku; na osnovu čega su momci izmislili pjesmu koju su pjevali u gangi: "Mala moja dobila na pluća, jeduć jaja Trumanova vruća", mo).
Ne znamo, da li je ta usporedba dobra. Nu, mi je upotrebljavamo, jer je poznata. U Španjolskoj je jedan film pod naslovom "Dobro došao, mister Marschall !" postigao ogromnu popularnost, jer se je izrugivao s Marschallovim planom i pustim vjerovanjem da ne treba trti glavu za budućnost, jer da dolazi mister marchall i dati će svakom gradjanu iz svoje vreće onoliko dolara, koliko mu je potrebno. Poznato je, da je zaista gen. Marschall poslije II. svjetskog rata stvorio plan i s milijune dolara spriječio socijalne potrese u nastradalim zemljama.
Na nama je Hrvatimastvoriti vlastiti "Marschallov plan" za oslobodjenje (Hrvatske, mo). Pored svih nastojanja u slobodnom svijetu kod naših starih i novih prijatelja, dužnost nam je u prvom redu mobilizirati naše vlastite snage, racionalno ih iskoristiti i povesti borbu. Kada pokažemo da smo dostojni i požrtvovani, da dajemo svoja sredstva i ginemo za stvar oslobodjenja, onda će nas pomoći i drugi i pojačati naš potencijal. Ako mi sami ne budemo žrtvovali svoju krv i svoj znoj, nemamo prava očekivati ni od Istoka ni od Zapada da za nas čine ono, što sami za sebe nismo kadri učiniti.
SEDAMNAESTI BOŽIĆ U EMIGRACIJI
Nastojati ćemo, da vam ovi redci stignu za Božić i Novu Godinu; velike blagdane kršćanskog svijeta. Naši su muslimani s poštovanjem gledali na naše božićevanje, kao i katolici na muslimansko bajramovanje.
Do sada smo uvjek čestitali Božiće i Barjame sljedećim riječima: "Dao Bog, da dogodine slavili Božić i Barjam u našoj dragoj, patničkoj, slobodnoj, nezavisnoj itd...Hrvatskoj...."
Mi kao vojnici vjerujemo i u Božija čuda, jer ih je i do sada činio. I Biblija i Kur'an govore o pobjedama, koje je Gospodar bitaka davao pravednim vojskama. naša je stvar pravedna i molimo Boga, da nas pomogne. Vjerujemo, da će Bog biti uz nas u danima borbe. (što se je i ostvarilo u Domovinskom rati 1991-1995., mo).
Medjutim, bez Velikog Petka nema ni Uskrsa i bez naše vlastite žrtve i pregnuća nemamo pravo očekivati milost. Ne smijemo računati s milošću Neba kao strateškim činbenikom.
Bog nam je dao srdca junaka, milost vjernika i inteligenciju Božijih stvorenja, a na nama je ostalo.
HRVATSKI VOJNICI, HRVATSKA BRAĆO!
Ako ste uvjereni da smo na pravom putu, pomozite nas i to odmah, individualno, pa i onda, ako ste do sada uvjek pomagali. Učinite to ovim putem i izravno, u znaku plebiscita i odobrenja. Nama treba moralna i materijalna podrška. Mi znamo s kim se hvatamo u koštac i dokazali smo, da smo i u prošlosti s uspjehom pobijali neše neprijatelje. Nisu oni nepobjedljivi. Imamo mi ljude i ideja. Složni hrvatski ljudi mogu sve učiniti kada hoće.
Prilog svakog od vas za nas je znak, da nismo sami. NEKA ZA BOŽIĆ 1962. GODINE I VAŠE IME UDJE U SPOMENKNJIGU ODPORA !
ŽELIMO SVIMA SRETAN BOŽIĆ I NOVU GODINU !
Uz naš vojnički pozdrav,
general Drinjanin v.r.
TISKANICU KOJU PRILAŽEMO OVOM OKRUŽNOM PISMU ISPUNITI I NAMA NAJHITNIJE POVRATITI!
"DRUGI KORAK"
Donosim ovdje "DRUGI KORAK" HRVATSKOG NADRONOG ODPORA kojeg je general Drinjanin tiskao pred Božić 1962 godine. Koliko je meni poznato general je tiskao TRI "KORAKA". Ja imam prvi i drugi. Prvi je tiskan neposredno Poglavnikove smrti, mislim 1960. Moglo bi biti i 1961 godine, ali nisam siguran. Imam ga za sigurno i nije izgubljen, nego negdje među masom kutija: novina, knjiga, pisama i ostalog papira se zagubio. Zbog povijesne važnosti kad ga pronađem, iznijeti ću gaovdje. Za "KORAK" nisam više siguran da li ga imam, jer već dugo godina nije naišao pod ruke.
Nedavno me je iz Canade nazvao jedan stari borac Hrvatskog Narodnog Odpora koji redovito prati PISMA MAKSA LUBURIĆA. Zamolio me je da svakako iznesem prvi, drugi i treći "KORAK" HNO, koji su nove smjernice poslije Poglavnikove smrti 28. prosinca 1959 godine. Moglo se je iz prošlih pisama uočiti da general često spominje: neka nam ovo bude "DRUGI KORAK". Pismo "DRUGI KORAK" je veličine 15 i pol sa 9 i pol inches-a ili 40 sa 24 i pol centimetara gusto tipkanih redaka s obje strane. Ovo detalje donosim kako bi zainteresirani imali što pregledniju sliku dotičnog dokumenta, koji, za tri mjeseca bit će upravo pedeset (50) godina da je pisan. Prelažem sada opis:
" D R U G I K O R A K "
"DRINA"
Apartado 5024
MADRID - ESPANA
HRVATSKI VOJNICI !!
Stojimo na pragu 1963. godine, vjerni našem običaju, nastojati ćemo reći ponešto o učinjenom u 1962. godini, kao i o našim namjerama za budućnost.
Rekli smo načelno, da "Drinu" nećemo upotrebljavati za rješavanje političkih i inih problema, jer je njena uloga čisto odgojna. To ne znači, da mi nemamo pravo kometirati političke dogadjaje. Zato ćemo putem letaka i okružnica nastojati razjasniti stanovita pitanja, kao i odgovoriti na mnoge upite pripadnika Odpora, na koje nam je nemoguće odgovoriti u osobnim pismima.
U našoj analizi nastojati ćemo biti stvarni do krutosti i, baš zato, biti ćemo apsolutno objektivni prema svemu i svakomu.
ŠTO SMO I ZA KOGA SMO?
Nama je već dosadilo u pismima i "Drinama" (Novina OBRANA je pokrenuta na Novu Godinu 1963. i to je dan prvog (1) broja "OBRANE", mo) uvjeravati hrvatske vojnike razasijane po svijetu, da nismo dio ni u sastavu ni jedne postojeće političke stranke ili grupe u emigraciji. Mi smo HRVATSKA VOJSKA i služimo samo i jedino Hrvatsku. Za to činiti nije nam potrebno, kao ljudima, biti pripadnici neke političke stranke, a kao institucija ne bi nam služilo na čast biti dio ili sastav bilo koje hrvatske političke stranke. Mi , kao moderni ljudi i demokrate, ne niječemo nikome pravo biti član bilo koje stranke ili organizacije, ako rad te stranke ili organizacije nije u protivbi s hrvatskim, demokratskim i moralnim zasadama.
HRVATSKA VOJSKA
je, dakle, institucija sama za sebe, kako smo to dosta puta istakli, i ta će Hrvatska Vojska izvršiti svoju dužnost kao takova. Zato molimo sve one, koji nas bombaditaju s pitanjima: da li smo pričli ovomu ili onomu političaru ili organizaciji, te, da li je s nama ovaj ili onaj..., neka ne troše svoje vrijeme na takva pisma i neka nas poštede od čitanja i dužnog odgovaranja. Mi znamo, da bezsavjestni stranačarski korteši i agenti UDB-e vitlaju našim ljudima, koji im dobronamjedrno nasjedaju. Nu, mi imamo previše posla, a da bi na takove besmislice mogli odgovarati. NISMO NOVA NITI NEKA STARA STRANKA, NISMO SASTAVNI DIO NI JEDNE I NE MISLIMO TO BITI! Mi smo vojnici naše domovine Hrvatske onako, kako su i ostali vojnici svijeta svojih domovina.
NOVA "DRINA"
U isto vrijeme dok odpremamo ovo okružno pismo, razašiljemo po svijetu novu "Drinu" br. 7-9 od 1962. godine, koja ima 300 stranica i 20 klišeja, a posvećena je Njegovom Veličanstvu kralju Jordana Huseinu I. (U prošlim pismima koje sam već iznio ovdje bilo je o tome govora. Potrebno je samo potražiti ta pisma i povezati slučaj s ovim pismom, mo). Prema tome, "Drina" će do vas stići odprilike kad i ovo pismo. Iz nje ćete vidjeti mnogo toga o našim vezama s muslimanskim svijetom. Ova "Drina" je posvećena kralju Huesinu zato, jer je Njegovo Veličanstvo priznalo Državu Hrvatsku i odredilo čitavi niz mjera u naču korist. U novoj "Drini" ima i nekoliko i stručnih članaka, na čemu bi nam mogli zaviditi mnogi slobodni i vojnički jaki narodi.
"Drinu" ćete dobiti od naših povjerenika u skoro svim hrvatskim kolonijama u svijetu, a gdje istih nema, obratite se nama te ćemo vas uputiti na najbližeg povjerenika.
Sljedeća "Drina" posvećena je fra. Dominiku Mandiću i već se sprema. Odajemo hvalu Ocu Mandiću za njegov na****i i dugogodišnji znanstveni rad, kojim je zaslužio titulu najboljeg hrvatskog povjestničara svih vremena. Njegova tri debela svezka povjesti bosansko hercegovačkih Hrvata najjača je podloga našem geslu: NAŠE JE IME NAŠ PROGRAM, A ZOVEMO SE "DRINA".
PRETVARANJE RIJEČI U DJELA
Trebalo je imati hrabrosti, 1945., 1946. godine itd. reći da si Hrvat (Čitajte dra. Branka Pešelja i druge istaknute prvake HSS koji su u mjesecu svibnju 1945 godine u povlačenju slijedili sudbinu na stotine tisuča drugi HrvataČ oni su stalno i neumorno izjavljivali da su Jugoslaveni, kako bi što zgodnije i lakiše došli do Pariza i dalje, mo), a kamo li to, da želimo Hrvastku Državu. Čitati onu staru "Croatiu", koja je izlazila u Fermu, Italija, ili recimo "Danicu" iz Chicaga, izpunjava nas ponosom. Ali danas, na pragu 1963. godine i nakon 17 godina emigracije, izgleda nam suvišno pisati kilometarske članke o tome, kako Hrvati žele svoju državu, kako imaju na to pravo i kako moramo ostati vjerni nekim našim evoropskim i zapadnim poslanjima. Danas znamo, ne samo da su Hrvati za svoju državu, nego da je i dobar dio hrvatskih komunista za to i da se medju hrvatskim pravoslavcima i Srbima diže glas za Hrvatsku Državu.
Došlo je vrijeme, da razgovaramo o tome, kako ta naša priželjkivanja sprovesti u djelo; kako protjerati srbokomunističkog okupatora iz Hrvatske, kako srušiti Jugoslaviju i stvoriti (Obnoviti, mo) Hrvatsku Državu?
Eto, to je ono, o čemu vam želimo govoriti. Riječi bez popratnog djela ostaju puste i dosadne fraze, koje ubijaju duh. Mi se ne želimo izživljavati.
HOĆEMO LI OSLOBODJENJE HRVATSKE VEZATI ZA TREĆI SVJETSKI RAT ?
Nitko, pa ni Hrvatska Vlada ni Poglavnik, ne bi mogao iz Hrvatske izvesti 17 divizija naše vojske, da nam nije bilo rečeno, da se imaju veze s Amerikancima i Englezima te da se ide po novo oružje i da skorom počima rat izmedju Amerike i Rusije, a da ćemo mi na strani Amerike pobjedonosno doći natrag na Drinu. Računalo se, dakle, s trećim svjetskim ratom kao s gotovom činjenicom. Danas, nakon 17 godina emigracije vidimo, da je onda bilo ljudski na to računati, ali je sada sasvim druga situacija. Činjenica je, da Amerika i Rusija imaju straha od rata, u kojem mogu samo izgubiti. Posebno je pitanje tko sve ima pravo, a tko nema i da li će uopće biti trećeg svjetskog rata, a ako ga i bude, da li će to biti i atomski rat. U to nema sumnje. Rusija subverzivnim revolucionarnim i lokalnim ratovima osvaja pozicije u svijetu i priprema sprovodjenje svjetske komunističke revolucije. Poljednjim dogadjajima u Kubi i Indiji dokazuje se, da Amerika neće to dozvoliti.
Dok se u mnogobrojnim Božijim hramovima diljem svijeta moli Boga za svjetski mir, većina Hrvata moli, da dodje do rata. To je logično, iako nismo sigurni, da će ga biti.
Što onda, dakle, čekati? Čekati treći svjetski rat, koji ne dolazi, ili početi borbom i bez njega? Previše smo čekali i ništa ne dočekali.
REVOLUCIJOM I USTANKOM DO SLOBODE !
Morali smo već jednom kao vojnici doći do zaključka, da ne možemo čekati treći svjetski rat. trebamo sprovesti naću vlastitu HRVATSKU REVOLUCIJU i povesti HRVATSKI rat, istjerati dvojstruke okupatore i uzpostaviti Hrvatsku Državu.
U tu svrhu treba koordinirati sve moguće snage. Emigracija je dužna stvoriti vanjsko - politički i diplomatski front, koji će pisati strancima na stranim jezicima o pravima Hrvata, mjesto dosadašnjeg medjusobnog uvjeravanja, da : JOŠ HRVATSKA NIJ' PROPALA, DOK MI ŽIVIMO !....Mi vam velimo, da Hrvatska propada, iako smo svi za nju. Mi vam tvrdimo i to, da imamo dovoljno snaga za sprovesti hrvatsku revoluciju, samo te snage nisu mobilizirane, nisu svrstane za bojni pohod. Do sada nitko ništa nije učinio (osim Kavranove Akcije), da se narod povede u borbu.
Hrvatski narod danas ima revolucionarnu i vojničku elitu mnogo jaču, nego 1941. godine. Snage su tu i nude se hrvatskoj revoluciji. Treba ih mobilizirati i krenuti u konačno.
112 VRHOVNIČKIH ZASTAVA vijore se na zgradi Ujedinjenih nacija u New Yorku. Preko 50 nacija postigle su svoju slobodu u posljednja vremena, nakon drugog svjetskog rata. Neke od tih zemalja su podpuno beznačajne, primitivne, mizernog gospodarskog nivoa i još mizernije kulture. Da li je netko tim narodima dao slobodu na tanjuru? Ni jedan od tih naroda nije došao do slobode bez borbe, Ni jedna od kolonijalnih zemalja nije darovala slobodu nikomu. Činjenica je, da su ti narodi svoju slobodu kombiniranim akcijama vojno - revolucionarnog smjera u zemlji i političko - diplomatskim akcijama u svijetu.
Kada su počele padati glave, izbijati štrajkovi, goriti poduzeća i kada se skoro uvjek vidila crvena ruka, koja je darežljivo djelila instruktore i diverzantska sredstva,
(odnosi se na komunističke zemlje koji su svugdje u svijetu pomagale pobune i takozvane "osloboditeljske popularne frontove" iza kojih je uvijek stala, naravno USSR, tako, da su mnoge te pobunjene zemlje, pod okriljem USSR-a, dobile, s jedne strane svoju državnu nezavisnost, dok s druge strane simpatije prema USSR-u, Moskvi i svim komunističkim zemljama. Tako je i Tito postao polularan u tom, kako se je to tada tako zvalo, trećem svijetu, kojeg je on pomagao i kapom i šakom, i pod šarlatanskim vodstvom Tita stvorio se je BLOK NESTVRTANIH, koji, kako današnje vijesti kažu, ima svoj sastanak nesvrstanih, hoćeš/nećeš i bivši predsjednik RH šarlatan Stjepan Mesić je bio pozvan, ali nije išao, jer mu je mali prst bio ozlijeđen i malo otekao, mo), onda su progovorili "humanitarni" osjećaji te se nekima i previše brzo dala sloboda, da još i danas, kao u Kongu, moraju držati okupatorske snage (plave kacige ujedinjenih naroda u borbi protiv ljevičarskog popularnog fronta kojeg je vodio Patrique Lumumba i koji je u tim borbama protiv plavih kaciga poginuo (1925-1961., mo).
Zato je i na nama Hrvatima stvoriti ta dva fronta i povesti borbu za oslobodjenje i riješiti se jednom onog buržujskog nazdravičarstva i hrvatovanja. Narod je svjestan potrebe revolucije. Narod je zreo i ne želi samo govoriti o slobodi, nego se za nju i boriti.
HRVATSKO NARODNO VIJEĆE.
Mi smo dugi niz godina sustavno naglašavali potrebu koordinacije hrvatske emigracije. kada smo bili primorani na šutnju (u vremenu od razlaza s Poglavnikom početkom 1956. pa do poglavnikove smrti 28 prosinca 1959 god., to bi se mogao nazvati "zimski san" generala Drinjanina, mo), u anonimnim i skromnim letcima koji su kružili Domovinom i emigracijom, zagovarali smo ideju snošljivosti, sloge i koordinacije snaga. podpisivali smo te letke skromnim imenom "Sluge Domovine" i mnogi je od vas dobio te letke, a da nikada nije znao od koga su. Mi smo uvjek zagovarali ideju narodnog predstavnika ili vijeća.
Od onoga dana kada je fra. Silvije Grubišić (1909-1985) s Rudom Erić, Došanom i drugovima u Chicagu počeo stvarati Ujedinjene Američke Hrvate pa do sadašnjeg predsjednika Hrvatskog Narodnog Vijeća Dra. Ibrahim . bega Džinića, hrvatski vojnicu su uvjek bili prvi u požrtvovanom i nezahvalnom radu zagovaranja sloge i zajedničkog nastupa.
Zato smo sve od sebe dali, da se sastanu delegati i stvori Hrvatsko Narodno Vijeće u New Yorku. Predsjednik Vijeća beg Džinić emotivnim riječima je molio, da se u njegovo ime zahvalimo hrvatskim vojnicima na nesebičnoj pomoći svake vrste, te da se ideja sprovede u djelo.
Pa ipak, mnogo smo progutali dosta gorkih pilula, a i još danas gutamo, od naših nesvjestnih političara.
ŠTO JE VIJEĆE?
Nasuprot HOP-a i HSS-a njihovih mnogobrojnih kompleksa, legaliteta i kontinuiteta itd., ogromna većina predstavnika hrvatskih živih snaga u emigraciji našli su se na okupu u New yorku. To je već samo po sebi jedan od najznačajnijih uspjeha hrvatske emigracije. Sama činjenica, da smo u kozmopolitiskom gradu Ujedinjenih Nacija u New Yorku uspjeli održati jednu hrvatsku demokratsku političku koncentraciju, znači više, nego sve što smo napisali u 17 godina emigracije. To je bio ispit zrelosti, a on je takav, da nikada nije odličnim uspjehom položila jedna čitava škola; nisu svi učenici jednoga kvaliteta.
Vijeće, dakle, nije ono, što smo mi želili. Ni mi nismo onakovi, kakovi bi mogli i trebali biti. Ni naši političari i stranačari nisu išli u New York "sdjavolskim rogovima na glavi", a da bi se vratili preporodjeni "s andjeoskim krilima" iz New Yorka. Vijeće nije onakovo, kakovo je potrebno hrvatskom narodu, ali je tu i na nama je, koji smo ga stvarali, ojačati ga, reorganizirati, poboljšati i osposobiti za akciju, koju mora sprovesti, a to je koordinacija svih hrvatskih snaga za oslobodjenje Hrvatske.
ODPOR VIJEĆE
Naši su glavni predstavnici brat Erić i brat Rover (prvi iz USA, a drugi iz Australije) na čelu elitne, stegovne i mnogobrojne delegacije Odpra sudjelovali u radu Vijeća, te je na prvoj sjednici Izvršnog Odbora zaključeno, da će brat Erić biti veza izmedju Odpora i Vijeća, kako bi se u službi Domovine izvršola kooperacija vojnorevolucionarnih snaga Odpora s političkopropagandističkom akcijom Vijeća.
Brat Srećko Rover, glavni povjerenik Odpora za Oceaniju, postao je član Vijeća i šef odsjeka za organizaciju. Zadaća je, dakle, svih pripadnika Odpora suradjivati s Vijećem preko naših glavnih povjerenika i predstavnika.
Hrvatski vojnici biti će vjerni izrečenim pbećanjima i vjerni svojoj misiji te će svugdje u svijetu pomagati nastojanja Vijeća na političkom polju, dok će kao svjestni pripadnici Odpora izvršiti svoju domovinsku dužnost na vojnorevolucionarnom sektoru kada ih Zapovjedništvo Odpora pozove.
VOJSKA I POLITIKA
Reći će nam kritičari, neki i dobronamjerni, zašto mi kao vojnici pravimo medjunarodne ugovore i podpisujemo ih u ime hrvatskog naroda. Dati ćemo im vrlo jednostavan odgovor:
Prije nego što pozovemo hrvatsku emigraciju na vojnorevolucionarnu akciju i hrvatski narod na gverilu i ustanak, morali smo stvoriti jasne baze. Podpisani, kao posljednji zapovjednik hrvatske vojske od 1945. godine, vrši svoju ulogu zapovjednika, ne po pravu, nego po dužnosti. Činjenica da smo izgubili rat ne može osloboditi preživjele za Bleiburga od služenja Domovini kao vojnici. Mi, zapravo, trebamo vladu i državnog poglavara, da nam zapovjedaju. Ne vidimo nigdje te vlade ni poglavara. Stari hrvatski političari svadjaju se upravo oko toga tko je na vlasti, a mi te vlasti nigdje ne vidimo. HSS smatra, da uopće nismo vojska, jer smo služili NDH, a to nije bila država njihove stranke. Poglavnik je umro i pokoj mu duši, a ono, što se danas zove HOP, ne liči ni vlasti, ni iopoziciji, ni stranci, ni pokretu i nas samo boli, da čitave legije dobrih idealista u zbrci pojmova gube svaki smisao za stvarnost.
Iz tih jednostavnih razloga htjeli smo na vrhu hrvatske politike viditi jednu demokratsku ustanovu, koja bi u hrvatskoj hijerarhiji zauzela svoje mjesto, a da se mi vratimo našoj misiji. Naš teret se povećao.
ŠTO VIJEĆE NIJE?
Rekli smo, da smo želili viditi vrhovničke poslove u rukama Vijeća, da ono stvori vojni odsjek, odredi nam odnosnog ministra ili vijećniika, kojemu bi se mi kao vojnici pokoravali i uzpostavili ravnotežu izmedju gradjanske i vojničke vlasti, kao što je to uvjek bilo u hrvatskoj državi u prošlosti i kao što je to danas u zapadnim demokratskim državama.
Mi smo prije podpisa ugovora s organizacijom "Braća Muslimani", Sveislamskim Kongresom u Jeruzalemu i prije nego smo preko častnika HOS-a stupuli u kontakt s preko 20 nama sklonih prijateljskih zemalja, ponudili Narodnom Vijeću (Hrvatskom Narodnom Vijeću, mo) preko našeg glavnog povjerenika brata Erića i izravnim pozivom predsjednika Džinića, da on stvori odnosnu ustanovu i preuzme taj dio posla, koji na nas vojnike i ne spada, osim ako od civilnih vlasti za tu ulogu budemo pozvani.
Mi, dakle, nismo uzurpali nikakovih vlasti niti iz svog vojničkog zvanja želimo praviti cirkus. Nama se je dogodilo, da nam je jednostavno nitko ne želi zapovjedati. Ni Vijeće nije što bi trebalo biti. A Hrvatska čeka 17 godina. Ne želimo čekati još 17.
AMERIČKA I HRVATSKA KONSTITUCIJA
Prije održanja Vijeća nama su skoro svi prisutni, pa i sam predsjednik Džinić, govorili o bezuvjetnom stvaranju vojnog odsjeka i o akcijama. Mi vjerujemo i to javno ispovjedamo, da bi svaki od prisutnih na Kongresu uzeo pušku u ruku i išao u borbu za Hrvatsku. Vjerujemo, da bi to učino i Dr. Krnjević, pa i Dr. Hefer, unatoč godina starosti i fizičkih poteškoća. Pa ipak, kada se je Vijeće sastalo, prevladao je stanoviti strah i izvjestne antimilitarističke natruhe.
Zašto? O neugodnim stvarima, vele, da je najbolje ne govoriti. Dobar dio prisutnih, koji su imali glavnu riječ na zasjedanju Vijeća, američki su državljani i imaju obligacije (obveze, dužnosti, mo) prema svojoj novoj domovini. S druge strane, srbokomunisti svih boja nastojali su podsjetiti ih, da smo 1941. godine navijestili rat Americi.
Mi razumijemo situaciju. Njih osobno obvezuje američka konstitucija. Ljudi Odpora uvjek su bili, jesu i ostaju prijatelji Amerike s punim rešpektom za američku konstituciju. Ali, pored našega razumijevanja i rešoekta, mi dugujemo naše živote zarobljenoj Hrvatskoj i to predpostavljamo bilo kojem drugom osjećAju ili interesu.
Odpor veže samo i jedino HRVATSKA KONSTITUCIJA. Što ne može Vijeće, može Odpor.
NAŠA POLITIČKA I DIPLOMATSKA DJELATNOST
Danas u slobodno svijetu postoje tri ozbiljne hrvatske političke konstitucije: HSS, HOP i Hrvatsko Narodno Vijeće. Svi ostali, manje ili više, gledaju neku mogućnost u tim konstitucijama. Mi bi vojnici najsretniji bili, da se što prije sastanu Dr. Krnjević, Dr. Hefer i Dr. Džinić te da barem skupa popiju kavu, ako već ne mogu napraviti hrvatsku vladu u emigraciji ili neki drugi organ, koji bi za nas vojnike predstavljao vrhovničku vlast. Medjutim, ako oni to ne učine, mi ćemo vršiti našu ulogu kako najbolje i najpametnije budemo znali.
Predstavnici Odpora nalaze se u pregovorima s preko 20 zemalja i predstavnicima medjunarodnih antikomunističkih organizacija. Svjestni smo, da ćemo progutati mnogu gorku pilulu u tim pokušajima, ali ćemo uvjek iznova pokušati, jer znamo, da ne možemo zagaziti u ozbiljnu borbu, dok ne budemo našli bratske ruke, koje će nas pomagati, da plod naše borbe i krvi bude zaista iskorišćen. U Kavranovoj akciji palo je 100 divova, a da je odjek u svijetu bio ravan nuli u korist Hrvatske. Reklo bi se..."od sto glasa, glasa nije bilo"...Čekali smo 17 godina, ali više ne mošemo. Hrvatski su političari vojnike pretvorili u diplomate. Idemo do konačnoga ! (Koliko je ovo "DRUGO PISMO" pomoglo onoj devetorki iz Australije ljeta 1963., teško je reći, mo).
VOJNIK DO VOJNIKA - SATNIJA
Prema onoj narodnoj "zrno do zrna pogača, kamen do kamena palača", postavimo našu parolu : vojnik do vojnika - satnija, satnija do satnije - armija.
Ni komunisti ni kapitalisti, ni Hrvati ni Srbi ne prave nikakovih iluzija u pogledu Jugoslavije. Hrvatski komunistički prvak Hebrang bio je u našim rukama i nismo ga ubili, nego su ga srbokomunisti ubili zato, jer se borio, da hrvatski Srijem bude u sastavu "Hrv. Repubilke", a ne Beograda.
Imamo sasvim jasan uvid u stanje medju bivšim hrvatskim partizanima iz Dalmacije i Istre. Mnogi od njih danas nam daje pravo (kao što je i dr. Hebrang mlađi rekao prije par godina da se je Luburić borio za hrvatske interese i Hrvatsku Državu, pa je dobio po trtici od Mesića, Josipovića i kompanije, mo) da smo se borili za Državu Hrvatsku i protiv komunizma, kao što i mi njih mnoge shvaćam, da su se borili protiv Talijana, fašista i četnika u partizanskim sastavima.
Mnogi su hrvatski sindikalisti i socijalisti svršili na Golom Otoku i beogradskim kazamatima zato, jer su uvidjeli, da je komunistička doktrinalna revolucija bila prevara i da je komunistička stranka u Hrvatskoj bila slijepo oružje u rukama srpske soldateske i beogradske čaršije. Mi sa sažaljenjem gledamo na one Hrvate u emigraciji, koji zatvaraju oči pred činjenicom, da će naši saveznici biti mnogi od dojučerašnjih dalmatinski partizana (i to se ostvarilo u Domovinskom ratu, mo) i mnogi od starih hrvatskih sindikalista i socijalističkih vodja, koji su mislili, da se na strani Tita bore za socijalna prava.
Mi ovima pružamo ruku (iz ovoga "...pružamo ruku"...je proizišla PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA koja je izišla u Istarskoj "DRINI" 1964., mo) u zajedničkoj borbi protiv komunističke podvale i srpske okupacije. Pozivamo hrvatske pravoslavce i one, koji se osjećaju Srbima, a žele živjeti kao lojalni gradjano Hrvatske, da nam se pridruže. Svi smo gradjani Hrvatske i svi smo vojnici svoje Domovine.
NAŠ PSIHOLOŠKI RAT
Uspjesi hrvatske emigracije stvaranjem Vijeća, vezama s islamskim svijetom, radom Bleiburškog Odbora (koji je izdao 1970. knjigu na engleskom jeziku OPERATION SLAUGHTERHOUSE, hrvatski KLAONICA a koja je prevedena na hrvatski HOLOKAUST II. U Zagrebu 2005., mo) i stotinu drugih uspješnih akcija u slobodnom svijetu, a mi medju uspjehe ubrajamo i putovanja Dra. Hefera, kao i izjave Dra. Krnjevića, te zahvati mladih hrvatskih snaga i borbenost nove generacije, pokrenuli su hrvatske duhove.
Čim su se snage usmjerile protiv Jugoslavije i komunizma, a došlo do zbliženja Hrvata medju sobom, poveden je hrvatski psihološki (hladni) rat. Nastalo je vrenje i u redovima HOP-a i HSS-a. Svugdje ima idealista i boraca.Medju malim ljudima zapravo i nema problema. Problem je medju vodjama. Onoga časa kada naša sigurnostna služba pronadje i odstrani agenet UDB-e,
(što je bilo jako teško, iz jednostavnog razloga, da je Hrvata iz svih hrvatskih pokrajina bilo više od jednog milijuna u slobodnim zapadnim zemljama, koji su, preko pisama, telefonskih razgovora, telegrama, brzojava, posjetama i uzajmnim poznavanjima držali veze u oba smjera: iseljeništvo/domovina, domovina/iseljeništvo. Poslije Rankovićeve amnestije iz 1962 godine, prilike su bile mnogo povoljnije nego prije da bi svojta mogla posjećivati svojtu ili svoje u iseljeništvu. Kroz te posjete UDB-a je vršila svoj antihrvatski posao i slala svoje doušnike i plaćenike u emigraciju medju "svoje zemljake", kako se je to tada govorilo. Varka je bila smišljna koju je jako bilo teško otkriti, jer smo nekako svi bili nekim slučajnim poznajstvima povezani. Svak svakome vjerovao a u isto vrijeme svak u svakoga sumnjao. Kako je UDB-a preko svojih agenata ubrzala ubojstva hrvatskih političkih emigranata i djelatnika, medjusobne sumnje su se povećale iz dana u dan. Tako su propale mnoge dobronamjerne hrvatske akcije, kako ona Božidara Kavrana iz 1947/1948., tako i ona 1963. Oblak/Tolić/Stojić, kao i najpoznatija braće Andrića Bugojanska Akcija iz 1972., mo), niknuti će neodoljiva hrvatska volja za slobodom. Ta je volja sada paralizirana. Tito baca "kost" medju nas i mi trošimo naše energije u medjusobnoj borbi.
Onoga časa kada oslobodimo te energije i usmjerimo ih pravom cilju, Tito će izgubiti svoj psihološki rat, koji melje naše živce i naše nade.
Jedinstveni i borbeni nastup emigracije dignuti će i naš narod i osigurati nam saveznike (kako lijepo rečeno "...i osigurati nam saveznike...", mo), ugled i pomoć u slobodnom svijetu. Biti ćemo snaga, s kojom se računa. Hrvatska emigracija je već stupila u fazu psihološkog rata. Podržavajmo ga !
HRVATSKI MARCHALLOV PLAN
(Riječ/dvije o ovom planu. George Catlett Marschall (1880-1959) je bio američki general u WW2. Svojim sposobnostima je postao ministar vanjskih poslova SAD 1947-1949., te kao takav svojim utjecajem je uspio uvjeriti vladu predsjednika Trumana da je neophodno potrebno pomoći gladnu i razrušenu Europu. Tako se je stvorio MARSCHALLOV PLAN. Osobno se vrlo dobro sjećam te humanitarne pomoći, najviše u hrani. Kada bi dobivali "deke", tako se je to tada zvalo, što bi značilo slijedovanje koje bi dobivali po broju člavova u obitelji, dobivali smo i jaja u prašku; na osnovu čega su momci izmislili pjesmu koju su pjevali u gangi: "Mala moja dobila na pluća, jeduć jaja Trumanova vruća", mo).
Ne znamo, da li je ta usporedba dobra. Nu, mi je upotrebljavamo, jer je poznata. U Španjolskoj je jedan film pod naslovom "Dobro došao, mister Marschall !" postigao ogromnu popularnost, jer se je izrugivao s Marschallovim planom i pustim vjerovanjem da ne treba trti glavu za budućnost, jer da dolazi mister marchall i dati će svakom gradjanu iz svoje vreće onoliko dolara, koliko mu je potrebno. Poznato je, da je zaista gen. Marschall poslije II. svjetskog rata stvorio plan i s milijune dolara spriječio socijalne potrese u nastradalim zemljama.
Na nama je Hrvatimastvoriti vlastiti "Marschallov plan" za oslobodjenje (Hrvatske, mo). Pored svih nastojanja u slobodnom svijetu kod naših starih i novih prijatelja, dužnost nam je u prvom redu mobilizirati naše vlastite snage, racionalno ih iskoristiti i povesti borbu. Kada pokažemo da smo dostojni i požrtvovani, da dajemo svoja sredstva i ginemo za stvar oslobodjenja, onda će nas pomoći i drugi i pojačati naš potencijal. Ako mi sami ne budemo žrtvovali svoju krv i svoj znoj, nemamo prava očekivati ni od Istoka ni od Zapada da za nas čine ono, što sami za sebe nismo kadri učiniti.
SEDAMNAESTI BOŽIĆ U EMIGRACIJI
Nastojati ćemo, da vam ovi redci stignu za Božić i Novu Godinu; velike blagdane kršćanskog svijeta. Naši su muslimani s poštovanjem gledali na naše božićevanje, kao i katolici na muslimansko bajramovanje.
Do sada smo uvjek čestitali Božiće i Barjame sljedećim riječima: "Dao Bog, da dogodine slavili Božić i Barjam u našoj dragoj, patničkoj, slobodnoj, nezavisnoj itd...Hrvatskoj...."
Mi kao vojnici vjerujemo i u Božija čuda, jer ih je i do sada činio. I Biblija i Kur'an govore o pobjedama, koje je Gospodar bitaka davao pravednim vojskama. naša je stvar pravedna i molimo Boga, da nas pomogne. Vjerujemo, da će Bog biti uz nas u danima borbe. (što se je i ostvarilo u Domovinskom rati 1991-1995., mo).
Medjutim, bez Velikog Petka nema ni Uskrsa i bez naše vlastite žrtve i pregnuća nemamo pravo očekivati milost. Ne smijemo računati s milošću Neba kao strateškim činbenikom.
Bog nam je dao srdca junaka, milost vjernika i inteligenciju Božijih stvorenja, a na nama je ostalo.
HRVATSKI VOJNICI, HRVATSKA BRAĆO!
Ako ste uvjereni da smo na pravom putu, pomozite nas i to odmah, individualno, pa i onda, ako ste do sada uvjek pomagali. Učinite to ovim putem i izravno, u znaku plebiscita i odobrenja. Nama treba moralna i materijalna podrška. Mi znamo s kim se hvatamo u koštac i dokazali smo, da smo i u prošlosti s uspjehom pobijali neše neprijatelje. Nisu oni nepobjedljivi. Imamo mi ljude i ideja. Složni hrvatski ljudi mogu sve učiniti kada hoće.
Prilog svakog od vas za nas je znak, da nismo sami. NEKA ZA BOŽIĆ 1962. GODINE I VAŠE IME UDJE U SPOMENKNJIGU ODPORA !
ŽELIMO SVIMA SRETAN BOŽIĆ I NOVU GODINU !
Uz naš vojnički pozdrav,
general Drinjanin v.r.
TISKANICU KOJU PRILAŽEMO OVOM OKRUŽNOM PISMU ISPUNITI I NAMA NAJHITNIJE POVRATITI!
http://ivana.josipovic.prkos.com/gn.php?m=1&rbr=26705&kategorija=0
https://mail.google.com/mail/u/1/?ui=2&ik=e2a234015a&view=att&th=1417a2f6d14789db&attid=0.1.1&disp=emb&zw&atsh=1
JANKA PUSTA USAVRŠILA JURU, JURE USAVRŠIO JANKA PUSTU, KAŽE MAKS LUBURIĆ
domobran.prkos.com
(Autor: Mile Boban) NASLOVNICA
HRVATSKA I USTAŠTVO (21)
Janka Pusta je usavršlila Juru, Jure je usavršio Janka Pustu, piše u osvrti na juru Franćetica Maks Luburić...
Kako sam već najavio u prošlom opisu da ću nastaviti opis(e) o Janka Pusti. Istini za volju mnogo se je papira potrošilo u pisanju i opisivajući Janka Pustu. Ali, opet istini za volju, mnoge stvari su se pisale iz Bog dragi zna koje ruke. Nikada iz prve ruke! Zato ću nastojati iznijeti mnoge dogodovštine o Janka Pusti iz prve ruke, od sudionika prvih početaka Janke Puste, hrvatskog buntovnika i kasnijeg Ustaškog pukovnika i generala HOS Vjekoslava Luburića, Maksa. Prije nego predjem na opise Maksa Luburića, želio bih ukratko spomenuti šta o Janka Pusti kaže francuski novinar imenom Michel Gorel, u " MIROIR du MONDE " br. 242 = "Ogledalo Svijeta" od 20 listopada 1934. godine, dakle, samo 10 dana poslije izvršenog atentata na kralja Aleksandra Karadjordjevića u Marseille-u 9 listopada 1934. god.
"Le Brasier Croate" = Hrvatsko žarište. Članak je malo predug a previše hvalospjeva kralju Aleksandru i njegovu "heriozmu" u balkanskim ratovima od 1912-13 itd., posebice njegove vojničke zasluge sa solunskog fronta, povezanost Srbije i Francuske, trajno prijateljstvo izmedju dvije zemlje, itd., itd., a sve najcrnje o dr. Anti Paveliću i narano ni jedne jedine riječi o bilo kakovom hvalospjevu za naš hrvatski narod.
" Janka Pusta? Jedna mala madjarska farma, izgubljena u guštarama, divljeg i romantičkog izgleda, okružena tamom i maglom, nekih 9 km. od jugoslavenske granice. Pavelić je sakupio tu najodlučnije medju hrvatskom emigracijom. Dao im je ima "ustasa", branitelji Ustava i Prava. Ali obrana ovog Prava, oni (Ustaše,moja opaska) su to shvatili na neobično čudan i krvav način...Janka Pusta je jedno ratarsko priznato (od strane madjarskih vlasti, moja opaska) imanje kojeg su osnovali hrvatski izgnanici...I jednog dana, na veseloj ulici Canebiere, čovjek sa Janka Puste - "demonskog lica" rekao je kasnije general Geogres - je ubio kralja i predsjednika Bartou... "
Pred sobom imam masu napisanog materijala o mnogim dogodovštinama sa Janka Puste. Naravno da tu spadaju Djordje Ličina, Mato Rajković, Bogdan Krizman i drugi, ali, po mom skromnom mišljenju bi bili najvjerodostojniji oni zapisi koje je pisao hrvatski general Maks Luburić u svojim 15 nastavaka u " OBRANI " 1965. god., glavnom glasilu Hrvatskog Narodnog Odpora, HNO, povodom smrti dr. Vladka Mačeka 1964. godine u Washingtonu. U zadnjih nekoliko dana sam pročitao nekoliko puta sve te zapise, tražeći načina kako bi to u što u sažetijim crticama opisao i iznio. Čak sam napravio i kopije svih ti nastavaka kao bih imao što bolji pregled; podcrtavao sam sve ono što bih stavio a što ne. Što god više odbijam stvari staviti, to više gubi na vrijednosti i same važnosti. Zašto? Zato što je pok. Maks Luburić kada je to opisivao, išao je redosljedom svojih sjećanja na sve dogodovštine Janka Puste, Ustaškog Pokreta, stvaranjem Hrvatske Države, dr. Vladka Mačeka, koji je pune četiri (4) godine bio "zatvorenik" Maksa Luburića, koji je imao i te kako uvida u vodjenje hrvatske "ustaške" politike. I kao takav imao je uvida u svu politiku dr. Vladka Mačeka i njegove HSS. Imavši sve to u vidu da čitatelji stranice " hrvatska i Ustaštvo " saznaju što više pravu istinu i stvore osobnu sliku o "ustaštvu", Mačekovoj zaštiti i partizanstvu" i zašto je to bilo, što je bilo, izmedju te tri hrvatske političke ideologije za vrijeme drugog svjetskog rata, pa i kasnije, odlučio sam, iako je malo predugo, staviti i predočiti po prvi puta hrvatskoj javnosti, sve, u cijelosti, Maksa Luburića opise. Da bi se to moglo donekle bolje razumijeti, sada ću staviti, ovdje, iz Hrvatske Revije, "Pred Vratima Domovine" od Vinka prof. Nikolića, Pariz-Munchen 1967, strana 53.
"Nakon tragedije Hrvatske u svibnju 1945., u Pariz se sklonio dr. Vladko Macek, predsjednik HSS, i tu ostaje do 1946., kada odlazi u USA. U vezi Macekova boravka ovdje cesto se prepricavala o nekakvoj slici kralja Petra Karadjordjevica, koju da je dr. Macek imao u svojoj sobi. Dali je to bila njegova ili francuska politika, tesko je reci, no u svakom slucaju jedna karakteristicna crta hrvatskog politicara: da li je u Pariz dosao da spasava Jugoslaviju?"
Godine 1934. godine, 12 svibnja u Beogradu su obješeni ustaše Josip Begović i Petar Oreb. Čaša hrvatskog GNJEVA se puni.
Objavljeno: 11.05.2009. u 17:39h
Broj jedinstvenih otvaranja (prvih 24h): 63
Prosječna ocjena: 1
Broj bodova: 63
Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 2242
Ukupno: 2242
CKSKH SE BOJI USTAŠKE EMIGRACIJE, TJ. HNO.
46. nastavak
Partijske tvrdnje o povezanosti s ustaškom emigracijom i Hrvatskim Narodnim Otporom su uzdrmale temelje CKSKH.
Reorganizacija i pokušaji uspostavljanja novog unutarnjeg ustrojstva u HNO-u nakon smrti generala Luburića odvijali su se relativno brzo, koliko su objektivne okolnosti, poput prostornih i vremenskih razlika i materijalnih sredstva, dopuštale. Tome svakako treba dodati i najvažniji čimbenik: događaje i uvjete koji su vladali u Hrvatskoj, odnosno bivšoj Jugoslaviji, što je bez ikakove sumnje dovelo i do Karađorđeva koncem 1971. godine, kao i Bugojanskog ustanka 1972. godine.
Piše: Marin Sopta
Nekoliko tjedana nakon pokopa generala Luburića, da bi pokazali svoju odlučnost da se nisu preplašili zbog njegove nasilne smrti, te da organizacija i dalje funkcionira i da će nastaviti sa svojim djelovanjem, u američkom gradu Lakawani sastaju se najutjecajniji članovi Hrvatskoga narodnog otpora za SAD i Kanadu. Uz domaćina Stipu Glamuzinu, na sastanku su bili još Mile Markić i Stjepan Šego iz Chicaga, Ratko Gagro iz Toronta i Mate Čurić iz Hamiltona.
Najvažniji zaključak bio je da se mora što prije održati svjetski kongres HNO-a, koji je, nakon provedenih organizacijski priprema i dogovora, i održan 15. i 16. studenoga 1969. u Torontu. Nakon dvodnevnog zasjedanja, na kojem su bili članovi vodstva HNO-a sa svih kontinenata, izlaganja, analiza i rasprava izabran je Glavni stožer na čelu s Rudolfom Erićem iz Clevelanda.
Izaslanici su se složili da je to samo privremeno rješenje koje će dati dosta vremena Glavnom stožeru za sve potrebne pripreme za sazivanje novoga svjetskog kongresa HNO-a.
Uz mnogo donesenih odluka i zaključaka koji su se odnosili na unutarnjopolitičko ustrojstvo, na prvom je kongresu zaključeno da će »Hrvatski narodni otpor... nastaviti s programom čiji je zadatak sljedeći:
Prvo, pomoći stvaranju demokratske države Hrvatske: u kojoj će vladati jednakopravnost svih građana bez obzira na vjersku pripadnost ili ideološko opredjeljenje.
Drugo, da će se poštivati prava čovjeka; da će se uspostaviti politička prava; sloboda štampe, te sloboda sastajanja i udruživanja. Da ćemo također humanim i socijalnim poretkom urediti društvene odnose i prava najsiromašnijih, te zajamčiti rad, kao i pravednu raspodjelu materijalnih dobara.«
Odmah nakon što je završio Prvi svjetski kongres HNO-a prišlo se organiziranju kontinentalnih kongresa na kojima su se biralo novo vodstvo. Za pročelnika Južne Amerike izabran je Lukas Juričić, potpredsjednik postaje Blaž Jurković i tajnik Mirko Bušić. U Australiji Jozo Matković izabran je za pročelnika tog kontinenta, Pavo Gagro, Ivan Mandić i Rade Buljibašić izabrani su kao njegovi najbliži suradnici. U Kanadi Ratko Gagro postao je pročelnikom, a za njegove najbliže suradnike izabrani su Nikola Jerković, Nikola Štokan, Abel Popović, Božo Čurlin, braća Mate i Stipe Čurić i drugi.
Nažalost, kao i druge organizacije (HOP, HSS, Hrvatski narodni odbor i dr.) u kojima je nakon smrti njihovih utemeljitelja nastala kriza, i Hrvatski narodni otpor nije mogao izbjeći tu sudbinu. Prva velika kriza koja je uzdrmala redove organizacije dogodila se u Clevelandu.
To nije bio samo sukob generacija i ideoloških razlika između »stare garde«, predvođene novoizabranim pročelnikom Rudolfom Erićem i njegovim istomišljenicima i bliskim suradnicima Antom Pivcem, Ivanom Džebom i drugima, i »mladih jastrebova«, koje su prevodili Zvonko Bušić, Vinko Logarušić, Branko Čorić, Ante Bevanda i drugi.
Bio je to sukob koncepta budućeg rada i djelovanja HNO-a. Nastali sukob između dvije frakcije bilo je nemoguće pomiriti što iz objektivnih, što iz subjektivnih razloga. Neriješena situacija u Clevelandu kao i činjenica da Rudolf Erić, kao šef Glavnog stožera HNO-a, izbjegava sazvati kontinentalni sabor za Sjevernu Ameriku, primorale su potpredsjednika za SAD Milu Markića da sazove kontinentalni sabor.
Na održanom saboru u Lansingu u američkoj državi Michigan potkraj veljače 1971. za pročelnika HNO-a sjevernoameričkog kontinenta izabran je Zvonko Bušić.
Reorganizacija i pokušaji uspostavljanja novog unutarnjeg ustrojstva u HNO-u nakon smrti generala Luburića odvijali su se relativno brzo, koliko su objektivne okolnosti, poput prostornih i vremenskih razlika i materijalnih sredstva, dopuštale. Tome svakako treba dodati i najvažniji čimbenik: događaje i uvjete koji su vladali u Hrvatskoj, odnosno bivšoj Jugoslaviji.
Različite vrste djelatnosti i pisanje pojedinih novina u hrvatskoj političkoj emigraciji izazvali su reakciju u redovima Saveza komunista Hrvatske, koja se najbolje očituje u ovom priopćenju CKSK Hrvatske iz 1971. godine: »Centralni komitet SK Hrvatske na 19. sjednici, koja je održana 6. travnja ove godine, obaviješten je o raspravi u Izvršnom birou Predsjedništva Saveza komunista Jugoslavije, održanoj 23. ožujka 1971. godine o nekim pitanjima neprijateljske djelatnosti protiv SFR Jugoslavije i o zaključcima, koji su na toj sjednici doneseni.«
U nastaloj raspravi na sjednici CKSK Hrvatske u kojoj je govorilo 37 sudionika »izraženo je potpuno jedinstvo u ocjeni... da se nastoji organizirano u široj javnosti kao i među članovima komunističke partije diskvalificirati političko rukovodstvo SR Hrvatske širenjem klevetničke tvrdnje o navodnoj povezanosti rukovodstva SR Hrvatske s ustaškom emigracijom, a sve to s ciljem da se izazove politička nestabilnost, međurepublička trvenja i nepovjerenje, da se oslabi političko jedinstvo i oteža daljni samoupravni socijalistički razvoj«.
NE MRZIM NIKOGA, A VOLIM SVE ONE KOJI SU ZA HRVATSKU DRŽAVU
general DRINJANIN
30.VII.1959.
Br. Daniel Jolić,
TORONTO, Kanada
Primioo sam Tvoje pismo, a i da ga nisam primio, uviek je lik Tvoj i svih drugih prijatelja predamnom. Da, šutio sam, jer sam htio dokazati, da nemam ama ama baš nikakvih ambicija i da nisam htio postati novi Poglavnik. (Ovdje se mora o tome reći nekoliko riječi, za današnje hrvatske naraštaje, kako bi oni mogli znati pravi razlog ili prave razloge sukoba i razlaza Piglavnik/Luburić. Iz ovih pisama će se mnogo toga saznati, a što se već zna, a to je da je polazna točka bila sastanak Poglavnika dra. Ante Pavelića s hrvatske strane i dra. Milana Stojadinovića s srpske strane. Navodno da je do tog sastanka došlo nagovorom Stjepana Subašića, glavnog i odgovornog urednika časopisa IZBOR. Navodno da su se tu Poglavnik i Stojadinović dogovorili o podjeli BOSNE. Kada je taj sastanak izbio u javnost, general Drinjanin je odmah reagirao i upozorio hrvatsku emigraciju Okrućnim Pismom: POZOR USTAŠE, PRODANO JE POLA BOSNE. Kako su tada stvari izgledale, nije bilo najsjajnije. Iz dana u dan napetost je rasla. Oni koji su bili za taj sastanak Poglavnik/Stojadinović automatski su bili za Poglavnika, iako su mnogi prije bili protiv njega. Oni koji su bili protiv toga sastanka, automatski su bili za generala Drinjanina, odnosno HRVATSKI NARODNI ODPOR. Nastala su pripucavanja, upiranje prstom u krivce, izmišljale se krivice i mane i jednih i drugih, uzajmno se napadalo, neprijatelj se veselio, od veselja ruke trljao itd, itd. NIKLA POLARIZACIJA HRVATSKE EMIGRACIJE!!!
Sada smo tu gdje jesmo, u vrtlogu nacionalne svađe. General Luburić odriče se svih zasluga, slava, kumstva i svega što je u borbi za Hrvatsku Državu na bojnom polju zaslužio, te vraća Poglavniku sva odličja i činove, a za sebe sam zadržava ustašku čast i ustaško ime. To je tako bilo sa generalove strane, ali sa strane Poglavnika je bilo malo drugačije. Preko časopisa IZBORA i preko službenog glasila HOP-a ili Hrvatskog Domobrana novine HRVATSKA, počela su napadanja na generala Drinjanina, prozvavši ga i nazvavši ga IZDAJNIKOM. Tako je to počelo, i svi oni koji su na bilo koji način stali uz Maksa, prizivani su izdajnikom, pa ni moja malenkost nije bila pošteđena. Nisu me mogli prozvati da sam "ipak izdajnik", ali su me zato prozvali da sama "beogradski Hrvat".
U ovom velikom metežu najogromnija većina Hrvata je stala po strani, po onoj starinskoj: "brigo moja priđi nadrugoga"General Drinjanin je osnovao HRVATSKI VOJNIČKI ČASTNI SUD u svubnju 1956 godine. Po do sada izloženim pismima moglo se je vidjeti da s Poglavnikove strane ama baš nitko nije došao na taj sud. Ali su zato nastavili napadi na generala da je on to sve izmislio kako bi postao novi Poglavnik. I dans, poslije više od pola stoljeća, dok ovo pišem, tako sam i ja mislio i u toj srdžbi napisao generalu pismo od 53 žučljive naravi pitanja. Dobio sam odgovor gdje mi general između ostaloga kaže "...A kada ti srdce rekne, da vjeruješ starom Maksu, onda mi se javi..." Pismo možete u cijelosti pročitati ako se povratite na datum 17 studenoga ov. ili opis 498.
Poslije Častnog Suda 1956 godine, general Drinjanin se potpunama povlaču u samoću, a dr. Dabo Peranić mi je pričao da je on njemu rakao: da je otišao proživijeti ZIMSKI SAM. I u ovom pismu Danijelu Joliću general o toj šutnji govori. Usput, ovo pismo je zadnje pismo kojeg je general pisao Danijelu Joliću. Neznam točno kada je Danijel Jolić umro. Mo, Otporaš.)
Htio sam dokazati dostojanstvo jednog borca, koji je branio ideale istine i prijatelje, a štono kažu kod nas "prezkurac" puklo kud puklo. Osta sam isti od uviek, a eto današnjica mi daje za pravo u svakom pogledu. Zato se nisam javljao jer sam to htio dokazati, pa tko je bio prijatelj, ostao je, tko nije, daleko mu kuća.
Ne mrzim nikoga, a volim sve one, koji su nešto učinili za Hrvatsku ili su voljni učiniti. I to se odnosi na sve.
Neobično sam zahvalan svima Vama drugovima za držanje, koje ste pokazali. Nismo fukara, bolan, nego koljenovići, pa makar u opancima, ali koljenovići.
Neznam ništa o Tvom bratu, jer je tu stvar imao Fra. Branko Marić. ofm. San Francisco el Grande, Madrid.piši njemu, a ako ti ne razjasni, ja imam prijatelja u direkciji zatvora, pa ću Ti razjasniti ja.
Mi se možemo osjećati pobjednicima, jer nitko više ne govori o podjeli Bosne, a ustašuju sada i u Buenos Airesu, Vrančić je davno izletio iz redova. Ja, a i svi mi, nemožemo biti drugo nego smo bili "cilog vika", pa neka nas zovu kako im ćeif.
Ne samo Artuković, nego ogromna većina starih boraca na našoj je strani, i bez te garde nema ništa. Rekli su da će svaki 15 dana izdati jednu "DRINU" od 100 klišeja i od 400 stranica, pa šta su napravili? (Ovdje se radi o tome da je Poglavnikovo "vodstvo" najavilo - poslije Maksova razlaza sa Poglavnikom i njegovog povlačenja i "šutnje" - da će oni izdavati svaka dva tjedna "DRINU". Kako je poznato da od konca 1956. pa do početka 1960. godine, niti jedna jedina DRINA nije izišla, mo, Otporaš)
Ja sam zahvalan svima Vama, koji ste me u svoje vrieme pomagali u radu, i zahvalan sam Vam, jer ste pokazali kasnije, da ste drugovi. Hvala tebi i ustašiji, borcima.
Pozdravi sve, Bog Vas štitio, Hrvatska će Vas trebati.
Tvoj odani Maks.
KROZ OGLEDALO IDEJA MAKSA LUBURIĆA!
Mon, Jun 4, 2012 at 7:19 PM
Dragi brate Ante Staniću,
Kako mi je bilo drago s tobom malo prije prodivaniti. Drago mi je da si dobro ti i svi tvoji. Šaljem ti što sam rekao i obećao. Mene uveliko zanima saznati sve, ama baš sve o našem Maksu. On je tajna za cijeli svijet a nada i inspiracija za Hrvatsku. Ja to tako gledam. Ja ne gledam na danas/sutra. Ja gledam na budućnost a ta budućnost će dati za pravo Maksu i svima koji su postupali kao Maks. Kažem postupali "kao Maks" tim mislim reći u mislima, u borbi i obrani naše Hrvatske.
Želim ti sretan put u Domovinu Hrvatsku i još bolji povratak. Čut ćemo se prije nego kreneš na put. Pozdrav. Bog! Tvoj prijatelj Mile Boban i obitelj.
KROZ OGLEDALO IDEJA MAKSA LUBURIĆA !
Kada čitatelj pročita jednu knjigu, kroz izraženi sadržaj iste nesumnjivo će doći do zaključka kuda je sadržaj knjige ciljao. Ista stvar je i sa pismima generala Drinjanina. On je pisao mnogima i nikada se za sigurno neće znati broj Hrvata kojima je pisao niti broj pisama koliko ih je napisao. Ali za sigurno će se znati - i zna se - da je svako njegovo pismo pisano iz ljubavi prema Hrvatskoj i kako pomoći Hrvatskoj. Svako pismo (za)počimlje: "Dragi brate, draga hrvatska braćo, braći Hrvatima itd". Ovo spominjem zato da poštovani čitatelji kroz čitanje ovih Maksovih pisama sami ocijene smijernice pisanja Maksa Luburića. Kroz ova pisma je izraz Maksove ljubavi prema Hrvatskoj. Otporaš.
(ovdje je grb HNO)
general DRINJANIN
stan dne, 29. X . 1956.
Dragi brate. (Radi se o Anti Kršenić,mo)
Primio sam Tvoje drugo pismo od 20. X. kao i prilog za "Drine". Hvala na pomoći za "Drinu", i prilažem potvrdu. Molim da se bratu Vidiću u ime moje zahvališ na daru za "Drinu". Hvala na tako iskrenom i opširnom pismu. Nastojat ću biti isto tako iskren, kao i uviek.
Ja sam podpuno složan s Tobom u Tvom kriteriju, da, "Drina" nebi smjela napadati. Moj san je napraviti "Drinu" kao svetište nacionalnih težnja, prema poviesnog, političkog i vojničkog štiva, bez napadaja, bez prgavosti i sitničavosti. Pritisak je naših ljudi, da se odgovori, jer su na fra Borić i Majić zaista bili prešli sve mjere razumljivog i poštenog. Svaki kaže, da ih se napada i zamjeruju i onako što ne idem putem "Izbora". (Časopis koji je izlazio u Argentini,mo) Ja sam nastojao ipak kritizirati pojedince, a braniti instituciju i ne dozvoljavam da se generalizira. Ostaje nam vjera u sebe i u borbu. Zato moramo voditi računa i o borcima i njihovu raspoloženju, jer ih pomalo rastvaraju i mnoge privlače sebi propagandom, koja nije uvjek čista. Znate svi Vi u USA. da je ključ rada u rukama svećenika, koje je ipak državotvorno. Ja sam to svećenstvo ipak branio, a osudio pojedince. "Hrvatska" (novina koja je izlazila u Argetini, mo) bi to zapravo trebala činiti, ili netko drugi, pa da mi nemoramo. Mnogi najbliži suradnici isto žele, da se napada, odnosno brani, jer su vremena težka i prilično luda. Ja ću na prvoj sjednici Stožera predložiti s dva rješenje:
a., da se "Drina" ne bavi time,
b., da se u posebnim okr. pismima rješi ta stvar i napadne onaj tko je to zaista zaslužio. Hvala Tebi na savjetu. Ja želim izdići "Drinu" na viši stupanj i znam, da je to nemoguće ovako.
I sada kada pišemo "Jadransku Drinu" uz suradnju sviju, molim Tebe, da mi napišeš nešto za ovaj broj. Možda malo podrobnije o Korčuli, (Ante Kršenić je iz Korčule, mo) narodnom odporu itd. Učini to, ali što prije. Ako imaš fotografiju Korčule, pošalji. Napravi jedan mali dopis, sada je baš prigodno.
Krnjević (dr. Juraj, u to vrijeme glavni tajni HSS, mo) hoće Hrvatsku, ali je pitanje, kuda će ju strpati Maček i društvo, koje govori u ime HSS! Oni su razdielili uloge - i opet po starom, pa tko ispliva - s njim će i posle - tražiti više. Tako nikad Hrvatske. Ne niečem nikom hrvatstvo, tek upoznali smo te ljude, što su išli sa svakim, ali još nisu nikada čisto, jasno i glasno za Hrvatsku Državu! Krnjevića poznajem iz naše prve emigracije, ljudski je mizerija, politički je kao i svi iz fine garniture te nesretne stranke u kojoj počima osvajati pristaše Košutić za političku suradnju sa Titom. Oni igraju na tri karte, ali kasno stignu na sve, jer se neće izložiti, neće umirati nego žele vladati, biti "uz vladu, pri vladi", kako je pokojni Radić volio, a ja vjerujem da ima samo jedna politika, ta je ustanak na strani Amerike za Hrvatsku. Sve drugo je - samoubojstvo. Krnjevič kaže, da je protiv Jugoslavije, Maček je za nju, a onda Krnjević kaže, da je 100% sporazuman s Mačekom. Bog i vrag ih nebi razumili, ni odgonetnuli.
A sada jedna obiteljska nota: Bog neka poživi tvoju zlatnu kćerkicu Lindu Marie - i dao Ti svemogući još dosta andjelaka, možda kojeg andjlaka u hlačama, ali svjedno, sve što Bog da, je zato, jer tako mora biti. Ja sam kao lud čekam nasljednika jer smo 400 god. uviek prvo muške imali, i to je jedno čudo, ali bi bio sretan i sa kćerkicom isto kao i sa sinom. (Ovdje se mora nešto pojasniti. Inače, moglo bi doće do jednog velikog povjesnog propusta. Kako se je moglo vidjeti po datumu da je pismo pisano 29. X. 1956 god. Posjedujem karticu u originalu koju je general Drinjanin poslao Anti Kršenić kao čestitku na rodjenju njegove kćeri Drine. Citirat ću doslovno:
" Zahvalni Svevišnjemu Saopćujemo Vam Radostnu Viest, Da Nam Se je Rodila Kćerka
D r i n a
Dana 12 veljače Sretni Rodlitelji
1956 god. Isabel i Vjekoslav Luburić ", mo)
Čestitam i neka bude berićetno. Gledajući sviet i tamnu budućnost istog, možda je ipak bolje imate kćerke, jer ih neće rat zahvatiti kao sinove. Sreća roditelja je u djeci, i zdravlju, napredku....i utjeha je za starost u vjekovnoj dobroti. Za ovo su bolje curice, zasladjuju život. Mi očekujemo u veljači - ili malu Drinu ili Vjeku, pa neka se širi vira Isusova, kako kažu kod nas. Ako u mene bude sinova, a u tebe kćeri, pa ćemo ih ženiti i vezati tako Hrvatsku i Ameriku, Korčulu i Hercegovinu! Rukoljub Tvojoj milostivoj supruzi, pahuljica od poljubca malom čedu, Lindi Mariji, a Tebi hrvatski pozdrav,
odani Tvoj
Bog! Drinjanin.
Nota:
Koliko sam ja do sada mogao saznati iz raznih izvora i sa raznih strana u Maksa Luburića se rodilo četvero djece, i to po redosljedu: Sin Domagoj 1955, kćerka Drina 1956, sin Vjeko 1957 i kćer Marica 1958. Ovi izvori su prepisivani, dopisivani sa svih strana. Kroz ova pisama će se za sigurno saznati prava stvar, jer će to doći iz ruke i pera samog Maksa Luburića.
Sa moje strane ću poduzeti sve da saznam nešto više, jer, moj prijatelj je kojemu ovo šaljem je oženio kćerku Ante Kršenića Lindu o kojoj general upravo piše u ovom pismu. Ja ovo iznosim iz povijesnih motiva, pa koga ovo bude zanimalo neka čita i prati.
Nastavlja se. Otporaš mb.
NEK SE ČUJE I DRUGA STRANA
Jedan dio Info. o generalu Drinjaninu
Mile Boban
Fri, Mar 2, 2012 at 2:39 PM
Dragi Mirko,
Ukratko da ti se javim. Tražeći po internetu neke stvari naletih na ovo što je napisao Zvonko Palavra. Po opisu reklo bi se da on iz bliza poznaje obitelj Luburić, jer opisiju stvari za koje mnogi mi nismo znali ili smo površno znali. Što se tiče mišljenja Zvonke Palavra da je Luburić bio "sitni lopov", to mene uopće ne smeta. Oni koji su se rodili, živijeli i odgojili na selu, kopali, goveda čuvali, duhan sadili, nizali i na silo išli, neka prvi baci kamen koji, vraćajući se sa sila, nije ubrao susjedovu smokvu, trešnju, jabuku, bostan i slično.
Mirko, ovo sačuvaj. Izvadi što ti treba ili što ti fali. Ali svakako imaj na umu da Luburić nije tada bio kući, tj. u Ljubuškome, kako ovaj Zvonko navodi. Po Maksovu osobnom pisanju on je već 1929/30 godine bio u Zagrebu. Po knjigi Povijest "Crne Legije" koju je napisao Mirko Marković, Maks je skoro među prvima bio na Janka Pusti, i to mislim 1931. godine. To će se, svakako, u konačnici, kada se bude jedna potpuna i istinita povijest pisala o Maksu Luburiću, utančine pronaći i napisati. Jer, Vjekoslav Luburić Maks, general Drinjanin, nije jedan "mali i sitni lopov" kako ga neprijatelji žele prikazati. On je jedan GENIJ kojega se treba sustavno proučavati i to proučavati kroz sve moguće aspekte i dimenzije. Nezaboravimo jednu stvar, Mirko. Dok god se bude spominjalo ime Maksa Luburića, spominjat će se i ime naše lijepe i drage Hrvatske, pa to tko volio ili ne.
Pozdrav tebi i svim tvojim. Bog! Otporaš. mb.
Glasno i jasno, ali ne tajno nego JAVNO.
Maks Luburić je bio sitni lopov, a kakvi su Jelavić i Čović, te kakav će biti Budimir?
PONEDJELJAK, 04 TRAVANJ 2011 18:38
LJUBUŠKI - Povijest se ne briše - ni u svojim strahotama, ni u svojim veličinama, ničija, pa ni hrvatska, nikom za volju, ljubav, štetu ili korist!
Piše: Zvonko Palavra
Jako bi se prevarili misleći da bi smo trebali iznositi samo lijepe stvari iz naše povijesti, a samo se braniti, ako bi nam neprijatelji iznosili neugone stvari a sve ljudske tragedije vremenom pretvaraju se u komedije.
Kriminalna karijera Vjekoslava Luburića počela je još davne 1929. godine. Iz orginalnog temeljnog policijskog lista vidljivo je da je Luburić prvi put kažnjen 7.rujna 1929. godine na dva dana zatvora zbog skitnje. Presudom Okružnog suda u Mostaru od 5. prosinca 1931. godine, br.Kzp.719/31 osuđen je na pet mjeseci zatvora zbog pronevjere 8305 dinara na štetu Javne burze u Mostaru!
Uhićen je još jednom 4. lipnja 1932. godine, također zbog pronevjere.
Njegovo pravo ime je Vjekoslav, a nadimak Maks, kojim se tako rado koristio u vrijeme kratkotrajne NDH. Nadimak su mu dali najbliži njegovi suradnici. Luburićev otac Ljubomir bio je pomoćni bankovni činovnik, radio je u Ljubuškom, a majka Marija, rođena Soldo, bila je tvrdi se, buržoazijskog porijekla, jer otac joj bio obrtnik.
Dok je Vjekoslav bio mlad obitelj Luburić za kratko vrijeme snašle su dvije nesreće: najprije je umro otac Ljubomir, a ubrzo poslije njega Vjekoslavova starija sestra Olga počinila je samoubojstvo bacivši se u rječicu Trebižat jer joj je majka zabranila da se uda za muslimana. Kratko vrijeme nakon toga Luburićeva majka preudala se za nekog Jozu Tambića i rodila mu troje djece.
Luburićev otac koji je bio poznat i kao krijumčar duhana, zapravo je teško ranjen u jednom obračunu sa žandarima od čega je iskrvario. Vjekoslavova oca su ubili srbijanski žandari iz srbijanske kraljevske kuće Karađorđević. Prebili su ga na oči cjele obitelji i pred nejakom djecom, jer nije htio odati svoje jatake i tada su ga polili vodom i bacili u podrum. Pošto je vladala žestoka zima, sutradan su ga izvadili mrtvog iz podruma.
Međutim, Vjekoslav u policijsku evidenciju ipak najprije dospijeva kao klasični kriminalac - zbog pronevjere. Nakon izlaska iz zatvora Luburić je promijenio životne planove a uvjeren da mu u Ljubuškom više nema kruha te pakira stvari i kreće na put sjeverne Hrvatske. Odatle u Suboticu gdje se zadržao kratko vrijeme i potom pobjegao u Mađarsku.
Neretvanski general Ante Jelavić je progasio Herceg Bosnu a granicu na Neretvi koja je sada puno bližu od Luburićeve Drine. Dakle, isto je postupio kao general Drinjanin - pobjegao u Hrvatsku a za ovakve silnike platila je sirotinja. Baš je to ono što protunarodna gospoda, koja se krije ispod plašta vjere i crkve ,jer sada nam je posve jasno da se iza leđa sirotinje kriju raznorazni špekulanti, ratni
bogataši, crnoberzijanci, koji su na muci i stradanju vlastitog naroda nagomilali ogromna bogastva kao svi dosadašnji vodeći lideri svih stranaka.
Ova vladajuća "družina", nije čudo da je povezana na tom polju kriminala, prije tajno a sada javno, jer oni su od ranije bili povezani iz Saveza Komunista a oni su uvijek bili jedinstveni, jer im je borba bila zajednička. Borili su se protiv svoga naroda.
Maks je mogao sve biti osim koljača kako su ga partizani opisali jer u svoj "vakat" bio je sitni lopov, a ovi danas pokradoše sve jer su se pokazali na dijelu, a na riječima smo vidili sve prošle vladavine. Kako ćemo komentirati ovu na čelu sa Lagumđžijom vidjet ćemo s vremenom.
Ja neznam, ali vrlo se malo podudaraju naše i njihove želje. Ja opet kažem koliko je ovo ispravno vidjet ćemo. Ovih zadnjih dvadeset godina radi politike samo smo istupili zube, a stari ljudi bi govorili "Đava odnijo i politiku i onoga ko je donese i zarazi narod s njom", jer Adam i Eva su za jednu jabuku istjerani iz raja a ovi pokrali milijune!!!!!
Jadan bio fratar koji vas je krstio. A u narodu bi rekli: "kakav si, đavo te krstio" (a to je sve češća uzrečica kod Hercegovaca ).
Ljudi moji nije lako vladati. To je živa muka, gore nego kopati najtvrđu zemlju u Hercegovini. Za sve si odgovoran i najmanja narodna sitnica ti stalno tuca u glavu jer i do sada se pokazalo da smo svi nevini kod pravosudnih organa i policije.
Do sada smo evo imali generala Drinjanina - Luburića, te generala s Neretve Antu Jelavića. Evo pojavi se novi general Živko Budimir a pred njim su postavljeni veliki zadaci na bojnom polju.
On je osjetio da se sve na svaki način sprečava, iskivanje brastva i jedinstva svih naroda u Bosni i Hercegovini te pokušat će svim mogućim načinima da se to ujedini jer za njega to je obični bauk.
Kao nekadašnje vojno lice JNA imao je ogromno iskustvo u polaganju vjenaca na Jasenovcu (potvrdio u emisiji kod Duške Jurišić na FTV-u) te osobno smatram da će u tijeku svoga mandata više se posvetiti na polaganju vijenaca s Jurom Galićem-Rojakom predsjednikom SUBNOR-a. Mislim da će obnoviti i osvježiti spomenike revolucionara Marka Šoljića, Franje Budimira-Bunde i posvetiti se Antifašizmu. Što Vi mislite dragi čitatelji?
Budimir će pokazati pitanje bratstva i jedinstva i njegovo učenje pokazati na djelu a ne samo aplauzom, a to treba pokazati i na konkretnim primjerima u Hercegovini te osvježiti Savez Boraca Zapadne Hercegovine.
Kao zaključak svega ovoga izvodi se da je za Hrvate Zapadne Hercegovine puno značajniji, pozitivniji lik jednog Maksa Luburića nego Jelavić, Čović i Budimir skupa. Povijest će to dokazati.
JAVNO.ba
ILIJA STANIĆ DOBIO PAKRAŠKI REKRET
Dragi moj Marin Sopta,
Jutro, rano, Cvijetna Nedjelja/Palme Sunday 2012, neda mi se spavati; izvukao sam se iz kreveta kao zmija iz svoje košulje, i u potražnju one generalove izreke "...da mu samo hrvatski slobodni Sabor može suditi a ne Srbi i komunisti..." ili tako nešto slično, koju si tražio. Znam da ju imam ali ju ne mogu pronaći. Zato sam pronašao nešto drugo što je za mene osobno zanimljivo. Zanimljivo je zato što se danas više zna (ito "službena") pozadina Ilije Stanića da ga je Ubda poslala da likvidira generala Drinjanina, a moj kum i desna ruka i glavni Povjerenik generala Drinjanina dr. Miljenko Dabo Peranić je o tome pisao svoje dojmove u knjigi POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA, vlastita naklada 1984 u New York-u. Taj rukopis mi je dr. Peranić dao u svojoj kući u New Yorku kolovoza 1978 godine. Imam ga u kopiji i danas. Kada sam sve pročitao i, poznavajući skoro sve osobe koje on spominje iz Pariza u toj knjigi, došao sam do zaključka da nije potrebno izlaziti s tom knjigom vani, jer ima mnogo;...osobnoga i čula vidila kazala...To sam mu javio i rekao da to treba temeljito pripraviti...S tim se je složila i njegova supruga Marija, a on i meni i kumi Mariji odgovara ovako:"...Ni slova se ne mijenja. Ili ovako sve ili ništa..."
Moj kum Dabo Peranić se je naljutio i izdao tu knjigu 1984. godine o vlastitom trošku. U toj knjigi Dabo spominje Iliju Stanića 40 puta. Na stranici 25 kaže:
"Krajem rujna 1968 g., oko 6 mjeseci prije pogibije, poslao mi general u Paris Iliju Stanića (koga je morao otpustiti iz tiskare i odstraniti iz svoje kuće) da ga legaliziram u Francuskoj i pobrinem mu se za zaposlenje. (Tokom ovog izvještaja će o tome biti govora.")
Dragi Marin pošto me ovo mnogo zanima (da ne kažem smeta) i, hoćeš/nećeš, više manje sam žrtva bezrazložnih spletaka, ogovaranja, napadanja, prozivanja (i na sve ovo da ne kažem "mržnje" i "ljubomore"), davno sam došao do zaključka: Kada se rehabilitira Hitler, bit će rehabilitiran i naš Poglavnik, bit će rehabilitiran i Maks Luburić...Kada se rehabilitira moj vjenčani kum dr. Miljenko dabo Peranić, bit će rehabilitiran i Mile Boban...Stoga sam se počeo baviti napisati nešto o dru. Peraniću, kao na primjer: Uspon i pad dra. Miljenka Dabe Peranića. U tu svrhu sam nazvao u Zagreb Milu Markića i sa njima popričao o tome. Koliko se danas sjećam da je to bilo samo par tjedana prije njegove smrti. Složio se i dao mi jedan jako dobar i lijep savijet. "...Imenjače, što god budeš pisao, samo istinu piši..." Pošto je njemu bilo ime Mile kao i meni, mismo se između sebe zvali "imaenjače".
Ja se malo odulji od namjeravanog sadržaja. Bez obzira šta je dr. Peranić u svojoj knjigi pisao o Iliji Staniću, zašto je Ilija došao kod Peranića, ili, zašto je moj kum Peranić meni, iako sam u to vrijeme još uvijek bio u Parizu, prešutio taj Ilije Stanića dolazak u Pariz, ili, zašto je meni, meni moj dragi Milan Bagarić, koji je sa svojim autom vozao po Parizu Iliju Stanića i Dabu Peranića, prešutio taj Ilije Stanića boravak u Parizu? Sve se to - kao jedna "vojnička" tajna - može razumijeti iz ugla one "da tajna nije tajna ako ju dvojica znaju". Ali, danas, kada se znade razgovor Ilije Stanića sarajevskoj Udbi od 29 travjna 1969 godine gdje on, Ilija, otvoreno govori kako je ubio generala Drinjanina, onda i knjiga dra. Peranića ima drugačije svjetlo. Zato donosim izvadak iz generalova pisma kojeg je on pisao Dabi Peranić 16 rujna 1968. godine, a što i Dabo Peranić potvrđuje u svojoj knjigi "...oko 6 mjeseci prije pogibije..."
Pismo počima:
" 16.IX.1968.
general DRINJANIN
Dragi moj profešure,
Vratio sam se iz Madrida, pa evo da ti najprije reknem par riječi, prije nego zabodem nos v drek svagdašnji, koji mi se je povećao, jer sam morao izdati Iliji "pakrački dekret"/ baš sada kada je počeo biti koristan, jer je za vrijeme moje dsutnosti došao u sukob sa svim radnicima i cijelom familijom, gospodjom i djecom/. (Da li je ovo bio početak nervoze oko pripremanja onoga što se je dogodilo 20 travnja 1969 g., teško je reći, moja opaska mb)
I kad smo već kod njega: bio sam zadovoljan već pomalo i gajio nadu, da bi bio koristan, kao što je čestit. Mislim da li bi možda mogao biti koristan za našu stvar (opet Maks o našoj tj. hrvatskoj stvri,mo mb). Bio je glup i dao se već drugi puta navući na tanak led, a ona biti "energičan", mjesto da bude obratno, i našto sam ga upozorio prije puta (svakako je general mislio ovim "prije puta" reći: prijašnjih puta, mo mb). Pao je dvaput na istom mjestu ( što bi, Marine, po mome mišljenju trebalo saznati koji je i kada bio "prvi put", ako uzmemo ovo pismo kao za "drugi put". Preko pisama koje posjedujem će se, ako Bog dragi dadne, i to pronaći, ili barem približno pronaći Ilije Stanića postupke u radnji, tiskari, kući, sa radnicima, okolo kuće i sl. Sve će to biti važno saznati da bi se moglo koliko/toliko klupko spletaka odvijati, mo, mb), i onemogućio se u vršenju "vlasti"! Pokušat ću ga negdje namjestiti ovdje, blizu, pa onda negdje gdje bi za Hrvatsku bio koristan, jer ovdje to već nije mogoće. Žao mi je i šteta, pa ako već tu ne može, da bi barem bio koritan za Odpor vani. Razmisli, a i ja ću..."
Eto, dragi Marine, šta Maks kaže o Iliji Staniću. Ima toga na km...koji vrag će sve to povezati u jedno. Ja ću se truditi da nešto ostavim nadolazećim hrvatskim naraštajima. Kada kažem " ja ću " tim mislim samo na: me, myself and I. Jer u protivnom će ispasti što god više baba, kilavije djete.
Iskreni pozdravi. Bog i s poštovanjem tvoj Mile Boban.
LUBURIĆ I MAČEK U MRAČNIM VREMENIMA
Sliku učitao: ivana.josipovic.prkos.com
IVAN MUŽIĆ
Luburić i Maček u mračnim vremenima
Kontroverzna knjiga koja prije svega nastoji analizirati odnos između tamničara i žrtve, vrijeme koje je vođa HSS-a proveo u Jasenovcu.
Kontroverzna knjiga, jednako tako kontroverznog hrvatskog publicite i povijesničara, Ivana Mužića, rođenog u Solinu prije sedam i pol desetljeća, pokušava nam dočarati odnos između dva čovjeka, sasvim različitog psihološkog profila i političke orijentacije, odnos između tamničara i žrtve, između ustaškog zločinca Maksa Luburića i nasljednika Stjepana Radića na liderskoj poziciji HSS-a, doktora Vladka Mačeka.
Od zapovjednika Jasenovca do generala Drinjanina
Naime, kao što je poznato, ustaški režim je u Jasenovcu zatvorio bojne protivnike režima pa čak i istinskog vođu hrvatskog naroda u to vrijeme s legitimitetom demokratskog ( demokracija u to vrijeme bijaše upitna ) pobjednika na prijeratnim izborima, Vladka Mačeka, " domaćin " Mačeku u Jasenovcu bio je jedan od najozloglašenijih ustaških generala, Vjekoslav Maks Luburić koji će kasnije u dijaspori postati poznat pod nadimkom general Drinjanin, objavljujući pod tim pseudonimom brojne članke u hrvatskim tiskovinama u inozemstvu.
S obzirom na prirodu komunističkog režima, poslijeratna uloga " generala Drinjanina " može se pozitivno vrednovati, pogotovo stoga što je ustrajao na " pomirbi svih Hrvata " u borbi protiv " komunističke aveti ", za razliku od njegovog djelovanja tijekom Drugog svjetskog rata koje je s pravom obojano najtamnijim bojama, zapovjednika koncentracijskog logora u Jasenovcu bojali su se čak i neki ustaški časnici, njemu podređeni u zapovjednom lancu.
Odnos Luburić-Maček
Usprkos svemu, knjiga strasnog hrvatskog polemičara i slobodno možemo reći nacionaliste, poglavito sa stajališta ekstremne hrvatske malograđanske ljevice, odnosno " državotvornog " književnika kako o njemu govore oni s desne strane hrvatskog političkog pola, daje nam sasvim novu predožbu u odnosu između Luburića i Mačeka, naime u samoj knjizi se provlači teza kako se s vremenom odnos Mačeka i Luburića pretvorio u odnos dvojice ljudi koji su se protokom vremena zbližavali te su nestajale naizgled nepromostive političke razlike pacifističkog pogleda na stvarnost toga vemena i jednog čvrstog militarističkog stava kakav je nesumnjivo zagovarao Maks Luburić.
Drugim riječima, čitajući knjigu nameće se pitanje, kakav je bio stvarni odnos Luburića i Mačeka, neke pojedinosti u odnosu spomenute dvojice mogle bi se preslikati i na odnos drugog poznatog hrvatskog zatočenika u Jasenovcu, Andrije Hebranga i Luburića.
Prema nekim tumačenjima, do danas nije potpuno rasvijetljena Luburićeva uloga tijekom tamnovanja poznatog hrvatskoog partizanskog lidera, Hebranga starijeg, iako je ustaški režim itekako desetkovao obitelj Hebrang tijekom četverogodišnje vladavine.
Usprkos tome, Hebrangu starijem nije presudila ustaška ruka, već ga je poslije rata snašla sudbina mnogih komunističkih disidenata koji su predstavljali opasnost, bilo stvarnu, bilo imaginarnu, za režim koji su i sami pomogli dovesti na vlast.
Mužić i Dežulović
Ne može se reći kako se autor u knjizi koncentrira samo na odnos dva čovjeka, on se prije svega svojim uobičajenim stilom pokušava vratiti u prošlost te nam iznijeti neke nove pojedinosti o životu hrvatskog naroda stoljećima untrag. Naravno više možete saznati ukoliko pronađete vremena da pročitate jedan povijesni osvrt za kojeg je predgovor lektorirao profesor Ivan Bošković.
Uostalom, Mužiću veliku pažnju pridaje i nekadašnji novinar neumrlog, no ipak propalog Feral Tribunea, Boris Dežulović, u današnje vrijeme poznat kao " beogradski propovijednik ".
Objavljeno: 05.02.2010. u 11:02h
ivana.josipović
Otporaš5.02.2010 14:12 h
Vrlo mi je drago da ste komentirali na knjigu Ivana Mužića. Naravno da je on pisao u toj knjigi mnoge stvari koje su mu bile servirale sa svih - mogucih i nemogucih - strana. Ali ipak on je u toj knjigi iznio mnoge nama Hrvatima još nepoznate stvari povijesne naravi. Zato je dobro da se piše i iznosi. Ivana, za sugurno se sjećate da sam od prvih početaka pisanja na ovim stranicama zagovarao TEZU da se piše i samo piše i stalno piše, jer na taj način će se iznijeti što još nije iznijeto. Istini za volju i vi ste na osnovu Ivana Mužića knjige iznijeli ono što vi mislite i napisali jako lijep članak.
Ivana, ja sam htio 1979 godine napisati jednu "knjižicu" ili knjigu povodom desete (10) obljetnice mučeničke smrti generala Drinjanina s naslovom: MAKS LUBURIć U TRI DIMENZIJE, prva (1) od rodjenja kao Vjekoslav Luburić pa do Janka Puste i do stvaranja Hrvatske Države 10 Trav nja 1941., druga (2) za vrijeme drugog svjetskog rata i njegova uloga u istome, najviše poznat kao Maks i treća (3) poslijeratna djelatnost generala Vjekoslava Maksa Luburića, poznat kao general DRINJANIN.
Za tu svrhu sam bio prikupio priličito gradje; ali su me tadašnje hrvatske emigrantske političke prilike prisilile da sve stavim u zadnje sjedalo, pa neka čeka. Eto, to još uvijek čeka, ali sa ponosom mogu reći da nije propalo, i sa Bozijom pomocu neće propasti.
Tko je pratio nedavni opis na ovom portalu: "USTAŠKI MIR NA GROBU POGLAVNIKA" moglo se je vidjeti i pročitati Maksova izreka:.." Ali nakon Bleiburga poneka je ustaška glava počela misliti ". Za sigurno Maks Luburić je tom izrekom mislio na sebe i na " PORUKA IZMIRENJA " koja je izišla u Istarskoj DRINI 1964. godine.
Ivana čestitam vam na vačoj odvažnoj važnosti pisati o " zločastom dečku " kako je to Maks sam za sebe rekao na Poglavnikovu grobu 1962. godine.
ivana.josipovic/Otporaš
DOMOLJUB 5.02.2010 20:18 h
Iskrene čestitke Ivani Josipović na opisu ili komentaru knjige Ivana Mužića: MACEK I LUBURIC, kao i Otporašu na njegovu komentaru.
Pozdrav. Domoljub.
vojnička odora
Delivuk
5.02.2010 23:05 h
U mojoj kući je bilo svakavi odora. Moja baba bi magare i gudina isušivala sa njima kad ji mi okupamo u lepuški i smokovin liston. Ja san sve pročita i ništa vele nisan raumija. Meni je samo ža da moj dida nije živ pa da mi priča ko je ko. Otaj Luburić je tija da svak bude Rvat i da se svak bori za Rvacku. Tako su moja dva strica govorila koja su bila u Ustašama. Toga se sićan. A otaj Otporaš nešto sasvin drugo priča što ja ne mogu razumit. Ili je on pametan a ja lud, ili obratno, ne znan.
ivana.josipovic 5.02.2010 23:55 h
" Blago onima koji ne vidješe a vjeruju, njihovo je Kraljevstvo nebesko "
ivana.josipovic
DOMOLJUB
6.02.2010 12:40 h
Ivana, ne samo da ste dobra kao novinarka, već ste dobra kao čitateljica Biblije u upotrebi njenih izreka.
Čestitam!
(NE)ZABORAVNA OBITELJ JOSE MRAVUNCA
(Tko je imao priliku čitati GOVOR GENERALA DRINJANINA Hrvataima za Deseti Travanj 1968., mogao je tu pročitati šta o tome kaže očevidac dogođenog zločina general Maks Luburić. Koliko je meni poznato da još vlasti RH nisu podigle spomenik toj nedužnoj hrvatskoj obitelji Jose Mravunca. Mo. Otporaš)
Petak, 06 Svibanj 2011 07:36
Uz 70-u obljetnicu srbskog pokolja nedužnih HrvataOvaj stariji članak se daje u javnost povodom 70. obljetnice srbskog četničkog i komunističkog pokolja mirne 8-člane hrvatske obitelji Jose Mravunca, mlinara na Korani u Hrvatskome Blagaju.Taj svirepi pokolj izvršili su srbski zločinci sljedbenici obadvije vrste fašizma - četničkoga i komunističkoga, noću 5/6. svibnja 1941. godine, uoči srbskog pravoslavnog Đurđev dana.
Komemorirajući pokolj hrvatske obitelji Mravunac od srbskih zločinaca noću 5/6 svibnja 1941. - zapalio sam svijeću za nedužne žrtve, noćas 5-6. svibnja 2011. godine u znak 70-e obljetnice. Četnički i komunistički zločinci imaju na Veljunu velečanstvenu spomen kosturnicu, na kojoj je Milorad Pupovac povećao broj s 35 strijeljanih srbskih zločinaca na 528, ali nedužne hrvatske žrtve, poklane od tih četnika i komunista nemaju javnog spomenika. Članak se ponovljeno objavljuje uz 70-u obljatnicu prvog srbskog genocidnog zločina na tlu bivšeg Kotara slunjskog, što sada približno odgovara prostoru Dekanata slunjskog.
Taj pokolj mirnih Hrvata slavio je na četnički način Milorad Pupovac s komunistom Josipom Boljkovcem pa su ih Hrvatski domobrani, veterani iz Slunja najurili u bijeg.
Slijedi stariji članak s osvrtom na 70-u obljennicu srbskog zločina na mirnoj obitelji Mravunac:
HRVATSKI DOMOBRAN
Udruga ratnih veterana
Cetingrada, Rakovice, Saborskoga, Slunja i Veljuna
O G R A N A K S L U N J
HR-47240 SLUNJ - Školska 11
********************************
Mr.ph.sci. Dragan Hazler, predsjednik Slunj/Basel 18. travnja 2002.
DOGAĐAJI U SLUNJSKOM KRAJU UZ USTOLIČENJE NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE
1) Proglašenje Nezavisne Države Hrvatske 10. Travnja 1941.
2) Oružani četnički napad na mjesto Slunj 12. travnja 1941. Slunj jedva obranjen.
3) Noću 18. travnja 1941. (danas je obljetnica) srbski četnički i drugi odmetnici porušili telefonske stupove na domak Slunja, u smjeru Primišlje.
4) Četnički i komunistički pokolj 8-člane hrvatske obitelji Jose Mravunca mlinara na Korani, noću 5/6. svibnja 1941. uoči četničko-hajdučkog Đurđev dana. Opis slijedi kasnije.
5) Pokretnim sudom NDH osuđeno je za to zlodjelo na smrt i pogubljeno 27 četnika i 8 komunista okrivljenih i dokazanih izvršitelja zločinačkog pokolja nad hrvatskom obitelji Mravunac.
6) Četnici i komunisti su strijeljani u Hrvatskom Blagaju, 9. svibnja 1941. godine, a srbo-komunističke vlasti su im prenijele posmrtne ostatke u Kosturnicu na Veljunu uz samu cestu i napisali 528 žrtava ustaškog terora. O tome slijedi kraći osvrt tijekom ovog članka.
7) Hrvatske žrtve srbskog četničkog terora - 8-člane obitelji Jose Mravunca su uz Bjelovarske žrtve (6.travnja 1941) PRVE ŽRTVE srbsko-četničkog terora u Hrvatskoj u travnju/svibnju 1941. ili još točnije rečeno ŽRTVE MIRNIH BLAGAJKIH HRVATA.
8) OBITELJ JOSE MRAVUNACA su ŽRTVE prvog srbsko-četničkog i komunističkog udruženog pokolja Hrvata u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, noću 5/6. svibnja 1941. godine.
9) Dana 6. svibnja je slavljenički četničko-hajdučki - pravoslavni Đurđev dan. Poznata je srbska izreka:
"Đurđev danak četnički/hajdučki sastanak - Dmitrov danak četnički/hajdučki rastanak!"
Lažna manipulacija hrvatskim žrtvama Mravunac.
S ovim hrvatskim žrtvama su srbo-komunisti iza Drugog svjetskog rata vrlo lažno manipulirali, tvrdeći u svojoj povijesnoj literaturi, da su tu hrvatsku 8-članu obitelj Jose Mravunca poklali sami ustaše, da bi imali alibi za teror nad Srbima. To je besmislena laž, kojoj ne treba niti komentara, a da je laž potvrđuju sami srbo-komunisti:
1) Da je hrvatska 8-člana obitelj Mravunac poubijana od ustaša, koji u to vrijeme nije niti bilo. Štoviše talijanski okupatori nisu dozvoljavali nikakove vojne i oružane formacije u Slunjskom kraju, osim ograničenog broja oružnika, koje su oni trebali.
U slučaju, kad bi to bilo zlodjelo nepostojećih ustaša, komunistički partizani bi napravili tima žrtvama veći spomenik, nego onaj u JASENOVCU jer se radi "o prvim žrtvama ustaškog terora".
2) Znade se da te prve žrtve srbsko-četničkog terora - 8-člana hrvatska obitelj Jose Mravunca NEMA UOPĆE JAVNOG SPOMENIKA.
Dakle, boljeg dokaza od ovoga i ne treba jer on govori jasnim jezikom, da su to žrtve srbsko-četničkog i komunističkog terora, a ne ustaškog pa im zato komunističko-četnički Srbi nisu podigli nikakav javni spomenik.
Nažalost, ni sadašnje vlasti Republike Hrvatske ne podižu spomenobilježja hrvatskim žrtvama, nego srbskim počiniterljima žrtava na Hrvatima.
3) Ako su ustaše takovi, kako ih je velikosrbska četnička i komunistička ideologija demonizirala, sotonizirala i skandalizirala, zašto bi ustaše uopće trebali alibi i to na nedužnoj, poštenoj i nacionalno zdravoj hrvatskoj obitelji Mravunac.
4) Poklana hrvatska 8-člana obitelj Jose Mravunca, mlinara na Korani u Hrvatskom Blagaju je dokazivo srbsko-četnički i komunistički zločin, za što postoji živi svjedok Milka Mravunac, koju su Srbi - zločinci nedotučenu bacili u nabujalu rijeku Koranu, pri čemu se je ova, (onda) 13-godišnja djevojčica osvijestila, isplivala na obalu i otišla u selo javiti o četničkom zločinu. Ona je prepoznala po govoru i po viđenju, da se radi o srbskim četnicima iz Veljuna i okolnih srbskih sela. O tome svjedoči preživjela Milka Mravunac kroz čitav život do sada i nadalje.
5) Postoje još živi svjedoci u Hrvatskom Blagaju, koji su vidjeli okupljanje i kretanje poznatih Srba četnika oko Korane uz Mravunčev mlin poslije podne i uvečer 5. svibnja, uoči pokolja obitelji Mravunac. Prevažali su se Mravunčevom lađom s jedne na drugu stranu Korane, gdje su inače srbska sela poznata po četničkoj rabijatnosti i trajnoj mržnji na Hrvate (Raletina, Poloj, Ralić selo i Primišlje).
6) Istražitelji Pokretnog suda NDH su našli kod veljunskog paroha, inače četničkog vođe Branka Dobrosavljevića jedan popis od 27 četnika i drugi popis od 8 Srba, za koje se je dokazima utvrdilo da su komunisti.
Svi su osuđeni i smrtnu presudu je izvršio 9. svibnja 1941. strjeljački vod Maksa Luburića, na prostoru Hrvatskog Blagaja, a ne Veljuna, gdje je zločincima podignut spomenik.
Već je naprijed napisano, da su im kosti u Veljunskoj kosturnici na javnom mjestu tik uz glavnu hrvatsku prometnicu D/1, da bi uvjeravala javnost u "ustaški zločin".
Demoniziranje i sotoniziranje ustaša - Hrvatske ustaške vojnice vrši velikosrbska ideologija već desetljećima i to upotrebljava kao strateško oružje protiv Hrvata.
1) Ustaše - Ustaška vojska nisu bili zločinci, nego obrana novostvorene Nezavisne Države Hrvatske. Po sadašnjem kriteriju našlo bi se među ustašama pojedinaca, koje bi na primjer Međunarodni sud u Den Haagu proglasio ratnim zločincima. U svima vojskama svijeta među ratujućim vojnicima ima zločinaca pa zašto bi od toga bili ustaše imuni. Među ustašama je bilo zločinaca, ali ustaška vojska nisu zločinci, nego branitelji, svojih obitelji, svojih domova i svoje ugrožene domovine Hrvatske.
2) Ustaše su najstariji hrvatski domobrani. Pučki ustaše su stari, koliko je star i hrvatski narod. Suvremeni Hrvatski ustaški pokret i ustašku vojnicu ustrojio je dr. Eugen Kvaternik i podigao prvi ustaški rat za Neodvisnu državu Hrvatsku, 8. listopda 1871. u Rakovici. Zato se s opravdanjem Slunjski kraj naziva Ustaškim gnijezdom, na što je ponosan svaki Hrvat u Slunjskom i Ogulinskom kraju, jer je Kvaternikov ustanak izbio u Rakovici na dijelu Slunjskog kotara, koji je pripadao Ogulinskoj pukovniji.
3) Dr. Ante Pavelić je prihvatio ideju dr. Eugena Kvaternika o neodvisnoj državi Hrvatskoj i vojnički naziv USTAŠE za svoju Hrvatsku ustašku vojnicu, koja nije napadala susjedne narode, nego je štitila unutarnji redi i mir i branila granice Nezavisne Države Hrvatske. To potvrđuje starodrevna hrvatska izreka:
"Plug i brana Hrvatu je hrana, a Ustaša, to mu je obrana!"
4) Istu ideju dr. Eugena Kvaternika, preuzeo je i dr. Franjo Tuđman i sa svojim ustanicima izborio Neovisnu državu Hrvatsku - Republiku Hrvatsku.
Dr. Franjo Tuđman je čak najviši čin državotvorne emancipacije Hrvatske izveo 8. listopada 1991. na dan 120. obljetnice Ustanka u Rakovici, pod vodstvom i tvorcem Ustaškog pokreta dr. Eugena Kvaternika.
Dan prije toga (ne bez razloga!) su Srbi izvršili bombardiranje Banskih dvora da ubiju hrvatskog predsjednika Dr. FranjuTuđmana.
Slično podlo ubijstvo su počinili Srbi nad Kvaternikom, Bachom i Rakijašem 1871. (Srbska zasjeda na čelu s Radom Ćuić) u klancu Ljubči između Slunja i Rakovice.
Povijest srbskih zločina se ponavlja i nažalost ponavljat će se i nadalje jer im Hrvatska olako oprašta sva zločinstva.
5) Velikosrbska ideologija demonizira i sotonizira ustaše, što joj služi kao strateško oružje jer znade da su upravo USTAŠE nepobjedivi i najhrabriji domobrani, koji nikada ne će dozvoliti da velikosrbska politika i velokosrbsko oružje pretvore Hrvatsku u dio Velike Srbije. Inače USTAŠE su se ponašali u ratu kao sve druge vojske u ratu. Krase ih brojne pjesme poput ove:
"...A na straži, a na straži stoje kano kipovi,
Spremni da se za Hrvatsku, bore kao lavovi!"
6) Postavlja se pitanje, kada će hrvatska historiografija pristupiti revalorizaciji vrijednosti Hrvatskog ustaškog pokreta, bez kojega ne bi bilo ni Rakovičkog ustanka, ni 10. Travnja, ni današnje suverene - neovisne države - Republike Hrvatske.
Stari hrvatski, ujedno ustaški pozdrav glasi: ZA DOM SPREMNI! - A NE osvajanje tuđega.
Domobranski pozdrav je: ZA HRVATSKU - UVIJEK!
Zahvaljujem mojim hrabrim veteranima domobranima i pomoći Hrvatskih dragovoljaca, Hrvatskih branitelja, da smo najurili u bijeg četničku rulju od nekih 1500 - 2000 četnika i komunista, koje su u Veljunu okupila zločinačka subraća Milorad Pupovac i Josip Boljkovac.
Mr.sci. Dragan Hazler, predsjednik Urv.Hrvatski Domobran - Ogranak Slunj
Slunj/Basel 18. travnja 2002.
Post scriptum u znaku rekvijema za Hrvatske žrtve
Članak se posvećuje 8-članoj obitelji Mravunac, prvim Hrvatskim žrtvama Slunjskog kotara, od strane srbskih divljačkih zločinaca obadva predznaka i daje u javnost 5/6. svibnja 2011. u znak 70-e obljetnice.
Slava Hrvatskim žrtvama srbskog pradivljačkog terora!
S nama ste - naši dragi pokojnici Hrvati!
Dragan Hazler
PISMO PERI TUTAVCU U ARGENTINU
Piše: general DRINJANIN
15.X.1962.
Dragi Pero! (Pismo je pisano Peri (Blić)Tutavcu u Argentinu, glavnom i odgovornom uredniku novine NAPREDAK mo)
Eto sijedim i jučer sam zaspao nad fasciklima, ali je manji. I evo nastavljam, a ako Bog dao i dovršiti ću.
Evo gledam stvar sa Walterom Tomičićem. (ne znam tko je ovaj, mo) Ja sam njemu slao, kao i na 2.000 adresa svu "masovnu propagandu". On mi najednom piše čudno pismo, da neka ne šaljem jer ode u Airesa, a tamo sve čita, jer je i on Republikanac. kakav je to način! Šta je htio? Nastaviti tamo, gdje je prestao "profesur"? Nemam vremena. I ja zaradjujem kruh sebi i djeci. I radim na Drini. I pišem. I putujem. Ali ne stignem ni Tebi, ni Tugomiru, (Ovdje se radi o Stjepanu Fištroviću-Sabolović, bojniku (Tugomiru) HOS-a NDH koji je napisao knjigu HRVATSKA U BURI I OLUJI. Ova knjiga je najprije tiskana na španjolskom jeziju u Peru 1958 godine s naslovom: Y MANANA...QUE SERA ?, a za Deseti Travnja 1973. godine Pero Tutavac, Bilić, glavni i odgovorni urednik povremenika novine na čistoj hrvatskoj ikavici NAPREDAK, ju je tiskao u vlastiroj nakladi, na spomen i uspomenu pok. njegovu prijatelju Stjepanu Fištroviću-Sabolović, bojniku Tugomiru. Mo), ni suradnicima odgovoriti. Šta dakle, da uzpostavljam jednu vezu sa kojom trebam pametovati.
Evo čitao sam pismo jednog sa Salte, (Salta je ime ulice gdje je bila službena adresa Hrvatskog Domobrana i uredništva novine HRVATSKA, mo), koji je pisao Tugomiru kako sam pokrao od invalida 15.000 dolara! Dobro mu je, bogovski, odgovorio Tugomir! Poslao sam mu odgovor. Nikada se ni dotakao nisam stvari invalida, baš zato, jer sam znao za pljačku. Ali nisam nikada mislio, da će meni trpati stvari, što su, kako su rekli kod nas "izili" i u "fond borbe" za.......Odgovorio mu je Tugomir, a znajući Tebe i Tvoju dialektiku, netrebam se bojati, jer vidim, da ih poznate. Ja ih samo sažaljavam, a kad bih mogao, kad bih bio blizu, onda bih mu rekao: kurvin sine, lani sada!
Dakle načelno: neka pljuju. Ja sam odgovorio u ovoj Drini (DRINA br. 10/11/12/ 1962., mo) načelno, gospodski. A ti lupi pomalo. A Tugomir piše godspotski, ali odlučno. Tako mene ne zanimaju takovi. Ni svadljivci, koji jedva čekaju da se izgrizu kao crveni mravi. S time sam dovršio stvar Ealtera. Tamo je zapovjednik Tugomir, ako šta hoće, neka govori njemu, ako hoće Tebi, a ima nas još tamo. I ako hoće Oršanić (Prof. Ivan Oršanić predsjednik HRS, mo) neka veli Tugomiru, neka veli Eriću, neka Roveru. meni je pravo. Nu neka ne čekaju da trošim moje vrieme na to. Sada zaista ne mogu. Dakle ostanimo pri tome: gdje vidiš da možeš u Napredku, udri. Gdje ne, reci. Gdje možeš i uvijek dogovoreno sa Tugomirom, pisma. sastanci. A gdje je potrebno, pisati ću, kao Vukoji.
I to se odnosi na sve druge Republikance. Ja sam bio dobar sa gospom načelnika slobodnog kraljevskog glavnog grada Zagreba. Nu ako je i on za to da se grizemo, jok vala! Pokušaj, govori s njim. Inače dolaze vijesti o izjavama Oršanića, koje su kao i prije. Negativno za vojsku, katastrofalno za mene. I šta? Šta je to prema diki nebeskoj! Tako, eto, pa ti uredi Tvoje držanje u pogledu mene.
VUKIĆ I JURKOVIĆ se osvećuju, jer im nisam dao moj podpis za PODPORNO DRUŠTVO, gdje je trebalo uplaćivati... U to se nedam. Mogu radi mene šta i kako hoće. Vukić (Ante Vukić iz Njemačke, mo) je fakin, ako nije šta gore, a Jurković je bolji, ali je bijeda u svakom pogledu. trgovati sa političkim programima, revijama, itd. i kupiti i zardžati upisninu. To im je specijalitet. I unijek na 3-4 čovjeka. Neće daleko Oršanić sa njima. Naj im bu.
Inače: Oršanić je moje pismo, koje sam mu osobno pisao i govorio o Vukiću ovome poslao. Toliko da znaš, jer mi je Vukić doslovno citirao sve što sam napisao Oršaniću. Ne vjeruj. Sada imaš razloga nakon stvari sa Josom. (Jozo, Josip Marković, nekadašnji i bivši urednik novine HRVATSKA, mo) Jedna je to škola.
Ne dobivam Slobodnu Rieč. Pa neka ide upm.
Štiru daj sve Drine. Šaljem ti kopiju pa te molim, da ju prošitaj i uništiš. On je stari moj suradnik i ne bi mu bilo drago, da zna, da sam ti poslao kopiju. On je vrlo razdražen i osjećajan. Inače vjerujem da neće išta učiniti, osim ako bi mu dali vodstvo Vojske. Tko to može učiniti? Neznam. Svakako drži vezu. On je zaslužan za stvar, stari je i dragi prijatelj.
Ilija Jurić nije onaj koga oba tražimo. Nemam adrese, ali mi vele, da ga nema. Ne znaju. Nastavi tražiti. Majcen: ne mogu ništa tiskati ni da plati u dolarima, ni u rublima.
Tvoje stvari ću preporučiti, odkupiti, rasprodavati, prisiliti, da kupe, šta god hoćeš. Ali sada ne mogu ništa tiskati. Moram još ići u druge tiskare. Spremam mnogo toga, ako ne zapne radi para, bit će svašta.
Dobio sam kopije pisama ostalima na sektorima. Dobro. Nastavi. Prema onome mom pismu, koje vidim da ti se svidilo, pa si i drugima vadio dijelove o stvaranju KRUGOVA. Jedno je potrebno: voditi brigu o ljudima., periodično im dati nešto. Na Tugomiru je, i na Tebi posebno za Aires i Argentinu da izkoristite dogadjaje i bilo u listu, bilo u vezama, date verziju, koju mi želimo i trebamo.
Od komunista trebamo mnogo toga naučiti. Oni stalno ganjaju ljude, daju im nešto, obradjuju svaki dogadjaj. Ni Tugomiru ni Tebi ne fali umjeća u dijalektici. Sve je onako, kako nama konvenira. Sve treba tako prikazati. Ti se specijaliziraj u JAVNOJ PROPAGANDI, jer i tako imaš novine. Nije isto tehnika javne kao tajne propagande, pa pogledaj medju prijateljima, koga imaš u Salti, za interpretaciju. Imamo tamo prijatelja i kada bi Hefer znao, nebi spavao. A radi Šćepe, (Stjepan Barbarić, mo) on je u klapi, i dok mu ne bude kao Markoviću, (Josipu Markoviću kojeg su izbacili iz uredništva novine HRVATSKA i tako pao u nemilost među HOP-ovcima, mo) neće se opametiti. Nu slijediti će sudbinu ostalih urednika Hrvatske! Meni ga je žao. Bilo smo kao djeca suborci u Orlu. Ali eto, on ode svojim putem, pa kao Cigan, kada se vlasti domogao, objesio Ćaću. Oni su mene htjeli objesiti! Ipak sam više očekivao od braće Barbarića.
Eto, ja ću siediti dok ne ispraznim fascikle. Naići ću još na stvari, koje želim komentirati.
Inače: radim na letku kojega ću tiskati u 100.000 primjeraka, i kojim namjeravamo DRUGI KORAK, tj. psihološki rat. Nova DRINA je namjenjena KRALJU HUSEINU i već ima 230 stranica, i dvije Tvoje za napredak i knjigu. Ima dekreta, arapskog teksta, slika moja sa arapskim tekstom, Kraljeva itd. itd.Ta donesi svašta a najviše stručnog štiva.
Prati tisak i pošalji avionski sve što misliš da trebam znati. HRVATSKU ŽELIM DOBIVATI KAO I GRUDU. Predplati se na način kako hoćeš, i sve brojeve šalji, posebno Grude. (HRVATSKA GRUDA je časopis kojeg je uređivao bojnik Josip Biošić, mo)
Svakako mi javi stvar sa Josom kako se razvija. Nevjerujem u ovakvim slučajevima, jer vidim, da tu obraza nema. Škola je poznata, gdje se nikog i ništa ne rešpektira.
Ja sam dobro, zdravo, kao i obitelj., djeca, i velika djeca. Živko vasilj i Željko Bebek. Rade obojica izključivo na sektoru MLADIH I EVROPE. zadovoljan sam sa obojicom. Čim mognem dolazi i još jedan. (Za sigurno se ovdje radi o Dru. Miljenki Dabo Peranić, jer sam upoznat s ovim potezom, mo) Inače su stvar DRINE preuzeli administrativno i tehnički, a ja nadzirem i pomažem. Grli Tebe i Tvoje odnai Ti Maks. Podpis plavom olovkom Maks.
PRIJE ILI KASNIJE POĆI NAM JE ISTIM PUTEM
Dragi moji Mirko,
Samo da ti se javim da sam fala Bogu jako dobro i zdravo sa svom obitelji. Nalazim se kod sinova u Austinu. Bit ću ovdje još neko vrijeme i onda odo kući.
Jutros, odnosno upravo sada, sam pronašao nešto u novini Napredak koju je osnovao 1955 godine u Buenos Airesu, Argentina, Pere (Bilić) Tutavac. U broju 21 za prosinac 1961 godine na prvoj stranici ima jedan zanimljiv opis generala Drinjanina: PRIJE ILI KASNIJE, POĆI NAM JE "NAPRIDKOVIM" PUTEM. gen. Drinjanin. Kako sam ovim opisom zadovoljan, jer diše mojim duhom i ukusom, odlučio sam ti ga u cijelosti i izvornom pisanju poslati s namjerom da ga staviš, tj. da ga dadneš staviti kao uvod ili u predgovor kao uvod u knjigu generala Drinjanina.
Dragi Mirko ti učini po tvojem zacrtanom planu onako kako misliš da će biti najbolje. A sada prelazim na pretipkavanje opisa. Pozdrav tebi i tvojima. Bog! Mile Boban.
P R I J E I L I K A S N I J E
POĆI NAM JE " NAPRIDKOVIM" PUTEM
Gen. DRINJANIN u jednom od nedavnih listova piše nam:
"Napridkov" napor je zaista pohvalan i vridan dobre sudbine. Ikavština je jezik naših didova, pa kad i ne bi bilo drugih razloga, sentimentalni bi bili dovoljni, da nas potiču da se žrtvujemo za očuvanje tog našeg čistog hrvatskog narodnog govora. Medjutim, i bez ulaženja u meritum jezičnog problema kao takvoga, postoji politički razlog koji nas upravo sili, da se sa našom ikavicom i u pismu služimo. Ona je samosvojni jezik Hrvatskog Naroda, jezik, koji nikada nije bio ničiji drugi, a najmanje srpski, kao što ni danas nije ničiji nego hrvatski. Odatle i nužda da našu ikavicu spašavamo, pa da se tako i sa njom razlikujemo od Srba i Srbijanaca. To je odsudno u političkim zbivanima!
Ima i kulturnih razloga, koji proizlaze iz činjenice, što je najstarije, najsigurnije i najhrvatskije hrvatsko kulturno stvaranje na ikavštini. Pa kako bismo se onda mogli odreći našega za volju nekakvog "jezika", koji nam je postavljen skupa s ostalim produktima "slavomanije"?! Priko tih podvala zacrtan je put Bleiburgu, gdi je južnoslavjanska krlatica "jedan narod jedan jezik treba da imade", dosegla svoj vrhunac. Sve je to plod jednog davno djavolski pripravljenog plana, kojem smo mi nasili. Pitanje je sada, kako se spasiti iz tog vrtloga?
Eto, govorilo se je i o "ustaškom pravopisu" i odbijalo se "koriensko pisanje" iz stranačarskih razloga, a kad tamo i Maček mu pristaša... Tako je nekako i s ikavštinom. Srdce i razzum govori u njezin prilog. Zato se i "Napredak" mora održati, kao luč, koja osvitluje put. Prid hrvatskim intelektualcima je strahovita odgovornost!
Za mog ditinjstva u junačkom Ljubuškom, nisam nikad ni pomišljao, da bi nešto drugo moglo biti hrvatski osim ikavice. Tek kasnije, kad su veze sa selom popustile, i škole (s kojima su upravljala tudjinska ministarstva) učinile svoje, dogodilo se ono što se dogodilo i ostalima. Zatim je došla emigracija, pa borba na život i smrt, gdi se nisam mogao baviti s tim problemom - a, iskreno govoreći, nije me stvar ni zanimala. Tek kad sam posli rata bio ranjen u šumi, imao sam vrimena razmišljati o svačemu - pa i o tome. Posebno kad su mi čobanice donosile mlika... One nisu govorile ni "mlijeka", ni "mlieka", a još manje "mleka"...
Kad čovik trpi, a k tome osudjen na nekretanje, postaje filozofom. Misli. Tako je i meni sinulo prid očima, ovo što se zbilo jednom narodu s tisućgodišnjom kulturom!...
Velika je zasluga Hrvatsa muslimana i u tome, što su se za vrime tudjinskih haranja po našem području, izolirali i tako spasili mnogo autohtnog hrvatskog kulturnog blaga, medju kojim svakako prvo misto zauzimlje hrvatski jezik: ikavica, po njihovim mahalama i kućama.
Kad sam, dakle, počeo čitati Tvoje (radi se o osnivaču i glavnom uredniku "Napredka" Peri Tutavcu, moja opaska) stvari, od srdca sam se veselio.
Izdrži!!!
Virujem da žrtva oko "Napridka" neće biti uzaludna. Osigurat će svom rodu i svom imenu čestito misto u povisti Hrvatske, tim više što je u teškim emigrantskim prilikama znao nositi jedan borbeni stieg; stieg narodnog govora i narodnog pisma.
Čvrsto sam uviren, da će se jednom morat poći "Napredkovim" putem, pa to neka služi na čast njegovu uredniku, suradnicima i prijateljima, koji omogućuju izlaženje i širenje "Napridka" i s tim razplamsuju baklju zapaljenu.
Mnogo sreće, Pero, jer to je kao da stojiš u borbi na čelu divizije. "Ikavska" je postala udarnom. Stani na biljegu dok i drugi stignu. Divizija "Drine" će svoje isto učiniti. MAKS.
PISMO GDJA. MIRI BUNTIĆ
piše general Drinjanin
Otporaš 26th December 2012, 11:01
16. IV. 1968.
Gdja Mira Buntić o obitelj
Toronto
Pišem Vam ovih nekoliko riječi s uvjerenjem, da ćete znati Vi i Vaša obitelj razumijeti mene i moje stanje u pogledu naših veza, koje su izišle iz normalnih veza dviju obitelji, da postanu stvar u kojoj imaju riječ i pripadnici Odpora. Ljudi kao ja ne pripadaju samo sebi i svojim obiteljima, nego i jednoj zajednici, gdje svi imamo i stanovitih dužnosti i prava medju nama.
Radi se o tome da sam odjednom počeo dobivati pisma sa skoro istim sadržajem o tobožnjoj trgovini sa zlatom, draguljima, dolarima itd. i to u vrijeme kada u "Vjesniku" i još jednom Udbaš M. Rajković posvećuje meni čitave stranice, a počeli su me miješati u trgovinuh zlatnih dukata, koje u Munchenu vodi gosp. Tudjina. (Gosp. Zlatko Tudjina je imao radnju zlatarije u Munchenu u kojoj je izrađivao dukate i razne nakite od zlata ili pozlaćene, te uz te nakite i hrvatske Velikane: Kralja Tomislava, S. Radića, Kardinala Stepinca, Poglavnika, NDH isl. To je bio jedan jako lijep ukras i poklon prijatelja prijatelju. Hrvati su to kupovali više iz ukrasa i ljubavi nego nekog isticanja. U ovom pismu general o tome piše i po sadržaju pisma se može primijetiti da je ljut što je gdja Buntić i neoprezno širila vijest da je u trgovini dragulja sa generalom Drinjaninom. Mo) Znam da Vi niste zlonamjerno rekli ni jednu riječ, ali je nažalost sasma sigurno, da ste nekim Hrvatima u Torontu govorili o tome da Vam ja šaljem zlatne predmete i vrijednosti, a Vi da to prodajete i meni šaljete novce. Manje ili više nešto slično ste morali reći, jer to inače nebi mogli znati ljudi izvan obiteljskog kruga Vašeg i mog. Zato je potrebno ovu stvar postaviti na svoje mjesto, u koju svrhu mi je dužnost obavijestiti sestru (Maksova polusestra Zora udata za pukovnika HOS Jakova Džala, mo) i prijatelje u Torontu, jer ova stvar već nije osobna.
Vi ste došli u Španjolsku, kao i 18 milijuna turista, i medju njima nekoliko stotina Hrvata. Neki od njih donijeli su mi i pisma i poruke, knjige, darove itd. za mene i moju djecu. I to nikad nije bio problem. Običaj je, da se ljudi i prijatelji daruju, i to su mnogi učinili, a nekima sam uzvratio, nekima ne, prema postojećim odnosima medju nama. Donijeli ste mi i pozdrave od moje sestre Zore, donijeli ste mi filmove, fotografije od moje stare majke ( generalova majka je rođena 1886. a umrla kod kćeri u Rijeki 1989. Bilo joj je 103 godine kada je umrla, mo) i morali ste taj film vratiti mojoj sestri Zori, s kojom ste bili u prijateljskim odnosima. Trebali ste mi donijeti i paket novina. Bili ste u Mallorci, (Kanarski otoci, mo) i na povratku u Madrid, prošli ste kroz Valenciju, bili u kući moje gazdarice, bili s nama par dana, i rastali smo se kao prijatelji. Za mene i moju djecu značilo je mnogo da ste nam donijeli film o mojoj starici. (Majki, mo)
U isto vrijeme donijeli ste kao dar neke svetere itd. (engleska riječ sweater, što bi u ovom slučaju moglo značiti pleteni džemper, mo) i shvatili smo da je to od Vas i moje sestre. Bio sam uvjeren, da ste to skupa činili. Rekli ste mi da imate mogućnost kupiti jeftino robu sa malim manjcima. (sa malim odštetama, mo) Ja nisam htio da to bude žrtva bilo za Vas, bilo za moju sestru. Zato sam Vam ponudio da ovdje kupimo kakve stvarčice, koje se tamo mogu prodati, da bi tako platili kako tako tu razmijenu u robi. Pitao sam što bi išlo, i javili ste mi da se mogu medju prijateljicama prodati medaljoni, izradba tipična, koja se zove "arte toledano" tj. stare arapske rezbarije.
Kupio sam prvu pošiljku u javnoj prodaji u Valenciji i poslao Vam skupa sa omotom, cijenama, koje su u javnoj prodaji bile izmedju dolara i dva dolara. Mislim da sam poslao 6 i desetak medeljica Sv. Ante ili slično, isto u vrijednosti od dolara po komadu. Zatim sam Vam poslao mislim 35 medelja "toledanskih" i zatim 6. Cijena ovih je 70 peseta, tj. nešto malo više od dolara. Kupio sam to preko prijatelja Madžara, koji to kupuje na veliko i šalje u Ameriku. Oni se time bave profesionalno i dobivaju cijenu tvorničku. Poslao sam Vam to kao "Muestru bez vrijednosti" i tako je i stiglo.
Istina ove rezbarije imaju jedan inkrustirani konac zlata, (ja bih to preveo sa:..."ove rezbarije imaju jedan navučeni sloj zlata, mo) i u tome jest posebnost te rezbarije. Nu koliko to može vrijediti vidi se od tvorničke cijene od 70 P. ili dolar po komadu.
Sve to nebi imalo razloga za bilo kakvo opravdanje. Pokušali smo i nažalost bez uspjeha sa drugim našim ljudima razne stvari iz USA unovčiti ovdje. Izmijeniti medaljone za svetere, medju prijateljima, i kad je po srijedi jedna sestra i tako drago čeljade kao moja seka, je sasma normalna stvar. Nu prestala je biti normalna kada se bilo iz indiskrecije, bilo jer niste davali važnost, kao ni ja, kazali našim ljudima, da trgujemo sa zlatnim predmetima. I to je stiglo na ulicu, i vrlo vjerojatno će stići u javnost. Da to potkrijepim evo Vam slučaja sa dukatima g. Tudjina:
Obrana, Danica, Hrv. Revija, Dom, Hrv. Glas, Naš Put, Glasnik Srca Isusova i Marijina, Glasnik Župe u Njemačkoj, Hrv. Narod, i valjda sve hrvatsko novinstvo je donijelo oglas g. Tudjine, kojega je donijela i OBRANA. On je te oglase platio, nama i svima drugima. Pa ipak nije se govorilo o drugome nego o "Luburiću i Tudjini" i "njihovim zlatnicima". Eno i Vjesnik o tome piše. Ja toga gospodina (Tudjinu, mo) u životu vidio nisam, a sa njegovim poslom sam imao toliko (toliko veze, mo) koliko i Vi sa atomskom bombom, iako su u Munchenu neki naši ljudi dugi niz godina živjeli i tako poznavali g. Tudjinu. To je lako. Mogu staviti oglas u OBRANI i time stvar završena. Ljudi će vjerovati tko je voljan, ali Udba će tada reći “posvadili se Tudjina i Luburić oko dukata”, a neće manjkati ni hrvatskih ljudi i novina, koje će iz prsta izsisati priču o “hrvatskom zlatu iz kojeg Tudjina i Luburić prave dukate”. Isto tako mogli bi izmisliti da smo (or)obili jednu Banku, pojeli jednog kardinala, silovali jednu babu, ili napravili tajni sporazum sa Heferom i U Tant-om (Thant (Sithu U) 1909-1974, glavni tajnik Ujedninjenih Naroda od 1061-1071., mo) za preuzimanje vlasti u Vijetnamu. To me mnogo ne zabrinjava, jer sam kroz 40 godina borbe imao prilike upoznati srpske manevre ali i hrvatsku fukaru.
Mene smeta da je jedna stvar, koju ste kao praktične žene dogovorili sa mojom gazdaricom, ali s mojim odobrenjem, i jer se radi o Hrvatima i mojima, mojoj sestri i mojoj djeci, da se ta stvar eto pretvorila u trgovinu zlatom, draguljima, dolarima koje mi šaljete itd. Ako trebamo ponoviti, mogu to učiniti deset puta, da vjerujem da ste Vi to učinili dobronamjerno i da niste mislili da može biti bilo kakvih poteškoća iz ove naivne obiteljske izmjene robe za stvarčice. Smeta me da je moja sestra i Jakov, (Jakov Džale, suprug generalove polusestre Zore, mo) iako indirektno umješani, i jer je to došlo medju naše ljude i pripadnike Odpora. Naravno da morate razumijeti da to nije onaj Maks, kakvog ljudi vole, poznaju i slijede, posebno ako se nadoda tome svemu sva ona zla krv koju ljudi nekada i nehotice umiješaju u bilo što. Bilo je nažalost Hrvata i eno baš o tome piše Vjesnik, kako je fra. Branko Marić tobože obavijestio moga punca da ja nisam general nego koljač, i da je iza toga nastao spor u mojoj obitelji. A ženio me fra. Branko! Ja ne mogu znati koliko je istina , ali bilo je ljudi koji su dolazili u Španjolsku da saznaju jeli istina “da su Maksa zatvorili u ludnicu”. Čeprkanje je to po starim ranama i ne spada ovamo. Htio sam podsjetiti Vas, da svaki detalj moga života ima stanovitu vrijednost na crnoj burzi, vijesti koju podržava Udba. U doba dok sam ja živio u najstrožem samostanu Španjolske, bilo je Hrvata koji su davali sigurne podatke o tome kako živom sa jednom talijanskom glumicom. Ima takovih stvari na stotine, ali neću duljiti.
Zato ću Vam biti zahvalan ako bi ovu stvar prihvatili kao dokaz prijateljstva. Mi nismo nikada vodili nikakve trgovine, nismo nikda slali nikakvih novaca, i najbolje je da i ovu razmjenu nekako završimo, kako bi Vi odprilike imali odštetu za stvari koje ste nam donijeli ili poslali, tj. svetere i džempere. Ukoliko ima razlika izmedju ovih stvari i onih, koje sam Vam poslao, budite dobri pa to nekako sračunajte, pa da to uredimo bez novca, kao i do sada, ali tako da budu računi čisti i duga ljubav. Mi drugih poslova imali nismo, osim što smo Hrvati, jer Vi niste u našoj organizaciji, i neznam kakvi su Vaši politički nazori, niti me intereseira. Imate pravo kao i svaki Hrvat osjećati jedno ili drugo, ili ne osjećati, i to nije ni dolazilo u obzir. Dokrajčimo ovu operaciju kao prijatelji, a ako ima poteškoća, nebih htio mješati druge osobe, pa da izravnamo račune i prestanemo s ovom izmjenom, koja je postala, kako vidite, za mene jedan problem. Ni jedan Odporaš ne može zamisliti Maksa kako trguje sa zlatom, nakitima, draguljama i dolarima, - iako ni takva jedna trgovina nebi imala ništa amoralno za bilo koga drugoga. Ja sam napustio trgovinu, da se mogu posvetiti Hrvatskoj i želim takav ostati u očima Odporaša i svih Hrvata.
Vi bi mene jako zadužili ako bi osobama kojima ste bilo što govorili o našoj inače nedužnoj izmjeni, rekli istinu, kakva jest, a ja ću jednom kopijom ovoga pisma obavijestiti moju sestru, kao i organizaciju Odpora, jer oni imaju prava znati istinu o svom zapovjedniku. Nema ništa zla u svemu što se dogodilo, ali ne želim da bi se produljenjem ove prakse stvaralo medju pripadnicima Odpora jedno netočno mišljenje. Poznam jednog visokog dužnosnika Madjara, koji se time profesionalno bavi, kupuje, prodaje, i ostao je gospodin čovjek, kao i onaj koji prodaje kuće, cipele ili kao Tudjina, dukate. Ove netko kupi i plati, ako mu konvenira, ako ne, neka ne kupi. Ali vidite, general Drinjanin ne može trgovati sa “zlatom, draguljima i dolarima”.
Ja Vam se još jedno zahvaljujem na usluzi koju ste nam učinili da ste nam uzput donijeli film i darove, i oprostite na kojoj riječi, koju bi možda mogli smatrati nepodesnom. Nije mi bio cilj drugo doli spriječiti, da jedna nedužna stvar postane izvor političkih škandala. Rekao sam: ne pripadam samo sebi i djeci, nego i jednoj poštenoj, borbenoj i idealističkoj zajednici ljudi, pa je potrebno da se ne naškodi toj zajednici ljudi sa pričama, koje nuždno nastaju u ovakovim slučajevima.
Vašemu gosp. mužu Vašoj dragoj dječici i Vama srdačne i hrvatske pozdrave, a ovima se pridružuju svi moji. Odani Vam
general Drinjanin.
Ps. A šta reći na ovo pismo!? Svak sebe može u njemu pronaći, na jedan ili drugi način. Neka povijesničari kažu svoju završnu riječ kada za to dođe vrijeme.
Dr. Ante Ciliga je u novini Danica za prosinac 1969 godine donio jako lijep članak o smrti generala Luburića, i tu rekao oko prilike ovako: Da što god je Maks Luburić radio u svom životu, radio je iz ljubavi za Hrvatsku, a ne iz koristoljublja i za svoje osobne probitke. Najveću hvalu koju će mu hrvatski narod dati je kada njegovo tijelo bude prenešeno iz Španjolske u Hrvatsku, te kroz Zagreb bude prolazilo u njegov rodni kraj Ljubuški. Tako je nekako rekao i Dr. Andrija Hebrang mlađi u svojoj predsjedničkoj kampanji 2009 godine; da se je general Luburić borio za interese Hrvatske. Za ovu izreku smo svi čuli i znamo da je dr. Hebrang malađi za ovu izreku dobio po "trtici" i nije bio izabran za predsjednika Hrvatske. Otporaš
PISMO GDJA. MIRI BUNTIĆ
piše general Drinjanin
Otporaš 26th December 2012, 11:01
16. IV. 1968.
Gdja Mira Buntić o obitelj
Toronto
Pišem Vam ovih nekoliko riječi s uvjerenjem, da ćete znati Vi i Vaša obitelj razumijeti mene i moje stanje u pogledu naših veza, koje su izišle iz normalnih veza dviju obitelji, da postanu stvar u kojoj imaju riječ i pripadnici Odpora. Ljudi kao ja ne pripadaju samo sebi i svojim obiteljima, nego i jednoj zajednici, gdje svi imamo i stanovitih dužnosti i prava medju nama.
Radi se o tome da sam odjednom počeo dobivati pisma sa skoro istim sadržajem o tobožnjoj trgovini sa zlatom, draguljima, dolarima itd. i to u vrijeme kada u "Vjesniku" i još jednom Udbaš M. Rajković posvećuje meni čitave stranice, a počeli su me miješati u trgovinuh zlatnih dukata, koje u Munchenu vodi gosp. Tudjina. (Gosp. Zlatko Tudjina je imao radnju zlatarije u Munchenu u kojoj je izrađivao dukate i razne nakite od zlata ili pozlaćene, te uz te nakite i hrvatske Velikane: Kralja Tomislava, S. Radića, Kardinala Stepinca, Poglavnika, NDH isl. To je bio jedan jako lijep ukras i poklon prijatelja prijatelju. Hrvati su to kupovali više iz ukrasa i ljubavi nego nekog isticanja. U ovom pismu general o tome piše i po sadržaju pisma se može primijetiti da je ljut što je gdja Buntić i neoprezno širila vijest da je u trgovini dragulja sa generalom Drinjaninom. Mo) Znam da Vi niste zlonamjerno rekli ni jednu riječ, ali je nažalost sasma sigurno, da ste nekim Hrvatima u Torontu govorili o tome da Vam ja šaljem zlatne predmete i vrijednosti, a Vi da to prodajete i meni šaljete novce. Manje ili više nešto slično ste morali reći, jer to inače nebi mogli znati ljudi izvan obiteljskog kruga Vašeg i mog. Zato je potrebno ovu stvar postaviti na svoje mjesto, u koju svrhu mi je dužnost obavijestiti sestru (Maksova polusestra Zora udata za pukovnika HOS Jakova Džala, mo) i prijatelje u Torontu, jer ova stvar već nije osobna.
Vi ste došli u Španjolsku, kao i 18 milijuna turista, i medju njima nekoliko stotina Hrvata. Neki od njih donijeli su mi i pisma i poruke, knjige, darove itd. za mene i moju djecu. I to nikad nije bio problem. Običaj je, da se ljudi i prijatelji daruju, i to su mnogi učinili, a nekima sam uzvratio, nekima ne, prema postojećim odnosima medju nama. Donijeli ste mi i pozdrave od moje sestre Zore, donijeli ste mi filmove, fotografije od moje stare majke ( generalova majka je rođena 1886. a umrla kod kćeri u Rijeki 1989. Bilo joj je 103 godine kada je umrla, mo) i morali ste taj film vratiti mojoj sestri Zori, s kojom ste bili u prijateljskim odnosima. Trebali ste mi donijeti i paket novina. Bili ste u Mallorci, (Kanarski otoci, mo) i na povratku u Madrid, prošli ste kroz Valenciju, bili u kući moje gazdarice, bili s nama par dana, i rastali smo se kao prijatelji. Za mene i moju djecu značilo je mnogo da ste nam donijeli film o mojoj starici. (Majki, mo)
U isto vrijeme donijeli ste kao dar neke svetere itd. (engleska riječ sweater, što bi u ovom slučaju moglo značiti pleteni džemper, mo) i shvatili smo da je to od Vas i moje sestre. Bio sam uvjeren, da ste to skupa činili. Rekli ste mi da imate mogućnost kupiti jeftino robu sa malim manjcima. (sa malim odštetama, mo) Ja nisam htio da to bude žrtva bilo za Vas, bilo za moju sestru. Zato sam Vam ponudio da ovdje kupimo kakve stvarčice, koje se tamo mogu prodati, da bi tako platili kako tako tu razmijenu u robi. Pitao sam što bi išlo, i javili ste mi da se mogu medju prijateljicama prodati medaljoni, izradba tipična, koja se zove "arte toledano" tj. stare arapske rezbarije.
Kupio sam prvu pošiljku u javnoj prodaji u Valenciji i poslao Vam skupa sa omotom, cijenama, koje su u javnoj prodaji bile izmedju dolara i dva dolara. Mislim da sam poslao 6 i desetak medeljica Sv. Ante ili slično, isto u vrijednosti od dolara po komadu. Zatim sam Vam poslao mislim 35 medelja "toledanskih" i zatim 6. Cijena ovih je 70 peseta, tj. nešto malo više od dolara. Kupio sam to preko prijatelja Madžara, koji to kupuje na veliko i šalje u Ameriku. Oni se time bave profesionalno i dobivaju cijenu tvorničku. Poslao sam Vam to kao "Muestru bez vrijednosti" i tako je i stiglo.
Istina ove rezbarije imaju jedan inkrustirani konac zlata, (ja bih to preveo sa:..."ove rezbarije imaju jedan navučeni sloj zlata, mo) i u tome jest posebnost te rezbarije. Nu koliko to može vrijediti vidi se od tvorničke cijene od 70 P. ili dolar po komadu.
Sve to nebi imalo razloga za bilo kakvo opravdanje. Pokušali smo i nažalost bez uspjeha sa drugim našim ljudima razne stvari iz USA unovčiti ovdje. Izmijeniti medaljone za svetere, medju prijateljima, i kad je po srijedi jedna sestra i tako drago čeljade kao moja seka, je sasma normalna stvar. Nu prestala je biti normalna kada se bilo iz indiskrecije, bilo jer niste davali važnost, kao ni ja, kazali našim ljudima, da trgujemo sa zlatnim predmetima. I to je stiglo na ulicu, i vrlo vjerojatno će stići u javnost. Da to potkrijepim evo Vam slučaja sa dukatima g. Tudjina:
Obrana, Danica, Hrv. Revija, Dom, Hrv. Glas, Naš Put, Glasnik Srca Isusova i Marijina, Glasnik Župe u Njemačkoj, Hrv. Narod, i valjda sve hrvatsko novinstvo je donijelo oglas g. Tudjine, kojega je donijela i OBRANA. On je te oglase platio, nama i svima drugima. Pa ipak nije se govorilo o drugome nego o "Luburiću i Tudjini" i "njihovim zlatnicima". Eno i Vjesnik o tome piše. Ja toga gospodina (Tudjinu, mo) u životu vidio nisam, a sa njegovim poslom sam imao toliko (toliko veze, mo) koliko i Vi sa atomskom bombom, iako su u Munchenu neki naši ljudi dugi niz godina živjeli i tako poznavali g. Tudjinu. To je lako. Mogu staviti oglas u OBRANI i time stvar završena. Ljudi će vjerovati tko je voljan, ali Udba će tada reći “posvadili se Tudjina i Luburić oko dukata”, a neće manjkati ni hrvatskih ljudi i novina, koje će iz prsta izsisati priču o “hrvatskom zlatu iz kojeg Tudjina i Luburić prave dukate”. Isto tako mogli bi izmisliti da smo (or)obili jednu Banku, pojeli jednog kardinala, silovali jednu babu, ili napravili tajni sporazum sa Heferom i U Tant-om (Thant (Sithu U) 1909-1974, glavni tajnik Ujedninjenih Naroda od 1061-1071., mo) za preuzimanje vlasti u Vijetnamu. To me mnogo ne zabrinjava, jer sam kroz 40 godina borbe imao prilike upoznati srpske manevre ali i hrvatsku fukaru.
Mene smeta da je jedna stvar, koju ste kao praktične žene dogovorili sa mojom gazdaricom, ali s mojim odobrenjem, i jer se radi o Hrvatima i mojima, mojoj sestri i mojoj djeci, da se ta stvar eto pretvorila u trgovinu zlatom, draguljima, dolarima koje mi šaljete itd. Ako trebamo ponoviti, mogu to učiniti deset puta, da vjerujem da ste Vi to učinili dobronamjerno i da niste mislili da može biti bilo kakvih poteškoća iz ove naivne obiteljske izmjene robe za stvarčice. Smeta me da je moja sestra i Jakov, (Jakov Džale, suprug generalove polusestre Zore, mo) iako indirektno umješani, i jer je to došlo medju naše ljude i pripadnike Odpora. Naravno da morate razumijeti da to nije onaj Maks, kakvog ljudi vole, poznaju i slijede, posebno ako se nadoda tome svemu sva ona zla krv koju ljudi nekada i nehotice umiješaju u bilo što. Bilo je nažalost Hrvata i eno baš o tome piše Vjesnik, kako je fra. Branko Marić tobože obavijestio moga punca da ja nisam general nego koljač, i da je iza toga nastao spor u mojoj obitelji. A ženio me fra. Branko! Ja ne mogu znati koliko je istina , ali bilo je ljudi koji su dolazili u Španjolsku da saznaju jeli istina “da su Maksa zatvorili u ludnicu”. Čeprkanje je to po starim ranama i ne spada ovamo. Htio sam podsjetiti Vas, da svaki detalj moga života ima stanovitu vrijednost na crnoj burzi, vijesti koju podržava Udba. U doba dok sam ja živio u najstrožem samostanu Španjolske, bilo je Hrvata koji su davali sigurne podatke o tome kako živom sa jednom talijanskom glumicom. Ima takovih stvari na stotine, ali neću duljiti.
Zato ću Vam biti zahvalan ako bi ovu stvar prihvatili kao dokaz prijateljstva. Mi nismo nikada vodili nikakve trgovine, nismo nikda slali nikakvih novaca, i najbolje je da i ovu razmjenu nekako završimo, kako bi Vi odprilike imali odštetu za stvari koje ste nam donijeli ili poslali, tj. svetere i džempere. Ukoliko ima razlika izmedju ovih stvari i onih, koje sam Vam poslao, budite dobri pa to nekako sračunajte, pa da to uredimo bez novca, kao i do sada, ali tako da budu računi čisti i duga ljubav. Mi drugih poslova imali nismo, osim što smo Hrvati, jer Vi niste u našoj organizaciji, i neznam kakvi su Vaši politički nazori, niti me intereseira. Imate pravo kao i svaki Hrvat osjećati jedno ili drugo, ili ne osjećati, i to nije ni dolazilo u obzir. Dokrajčimo ovu operaciju kao prijatelji, a ako ima poteškoća, nebih htio mješati druge osobe, pa da izravnamo račune i prestanemo s ovom izmjenom, koja je postala, kako vidite, za mene jedan problem. Ni jedan Odporaš ne može zamisliti Maksa kako trguje sa zlatom, nakitima, draguljama i dolarima, - iako ni takva jedna trgovina nebi imala ništa amoralno za bilo koga drugoga. Ja sam napustio trgovinu, da se mogu posvetiti Hrvatskoj i želim takav ostati u očima Odporaša i svih Hrvata.
Vi bi mene jako zadužili ako bi osobama kojima ste bilo što govorili o našoj inače nedužnoj izmjeni, rekli istinu, kakva jest, a ja ću jednom kopijom ovoga pisma obavijestiti moju sestru, kao i organizaciju Odpora, jer oni imaju prava znati istinu o svom zapovjedniku. Nema ništa zla u svemu što se dogodilo, ali ne želim da bi se produljenjem ove prakse stvaralo medju pripadnicima Odpora jedno netočno mišljenje. Poznam jednog visokog dužnosnika Madjara, koji se time profesionalno bavi, kupuje, prodaje, i ostao je gospodin čovjek, kao i onaj koji prodaje kuće, cipele ili kao Tudjina, dukate. Ove netko kupi i plati, ako mu konvenira, ako ne, neka ne kupi. Ali vidite, general Drinjanin ne može trgovati sa “zlatom, draguljima i dolarima”.
Ja Vam se još jedno zahvaljujem na usluzi koju ste nam učinili da ste nam uzput donijeli film i darove, i oprostite na kojoj riječi, koju bi možda mogli smatrati nepodesnom. Nije mi bio cilj drugo doli spriječiti, da jedna nedužna stvar postane izvor političkih škandala. Rekao sam: ne pripadam samo sebi i djeci, nego i jednoj poštenoj, borbenoj i idealističkoj zajednici ljudi, pa je potrebno da se ne naškodi toj zajednici ljudi sa pričama, koje nuždno nastaju u ovakovim slučajevima.
Vašemu gosp. mužu Vašoj dragoj dječici i Vama srdačne i hrvatske pozdrave, a ovima se pridružuju svi moji. Odani Vam
general Drinjanin.
(Ps. A šta reći na ovo pismo!? Svak sebe može u njemu pronaći, na jedan ili drugi način. Neka povijesničari kažu svoju završnu riječ kada za to dođe vrijeme.
Dr. Ante Ciliga je u novini Danica za prosinac 1969 godine donio jako lijep članak o smrti generala Luburića, i tu rekao oko prilike ovako: Da što god je Maks Luburić radio u svom životu, radio je iz ljubavi za Hrvatsku, a ne iz koristoljublja i za svoje osobne probitke. Najveću hvalu koju će mu hrvatski narod dati je kada njegovo tijelo bude prenešeno iz Španjolske u Hrvatsku, te kroz Zagreb bude prolazilo u njegov rodni kraj Ljubuški. Tako je nekako rekao i Dr. Andrija Hebrang mlađi u svojoj predsjedničkoj kampanji 2009 godine; da se je general Luburić borio za interese Hrvatske. Za ovu izreku smo svi čuli i znamo da je dr. Hebrang malađi za ovu izreku dobio po "trtici" i nije bio izabran za predsjednika Hrvatske. Otporaš.)
Izvadak iz jednog pisma Maksa Luburića
Pismo je pisano dr. Miljenki Dabi Peranić 23 studenoga 1967. Navesti ću samo neke odlomke iz tog pisma: "...Ako padnem - Rankovićevci će Te napsati da si me Ti ubio. O tome smo već jednom govorili. Logično: kada su pucali na Poglavnika, okrivili su mene. Pucat će na mene - okrivit će tebe...To je logika. I što je najtragičnije, emigracija će im povjerovati. Nažalost...
...Što se mene tiče, ja sam s Bogom uredio svoju savjest. A s Hrvatskom? Za nju ne bih dosta učinio niti da živim tri ljudska života. Pao dakle danas ili sutra ili za dvadeset godina, za moju je savjest sporedno, jer kada se za Hrvatsku dade život, daje se ono najviše.
...Kada sebe stavim prema Hrvatskoj, umirem mirne savjesti. Učinio sam mnogo. Jednom smo razgovarali - sjećaš li se? - da bih se dao rado objesiti, kada bih visio među Titom i Rankovićem...Kada bih mogao vješati se uz Tita, ali tako, da Ranković bude među nama, ne bih mi bilo žao, pa makar bilo vješanje ono pravo. I tako hrvatski narod neće biti sretan dok nas sve skupa ne vidi obješene...
...Svi danas vide da sam ih vraški razdjelio. Kao avet stojim među njima. Jaz je mešu njima, kao što je i među Srbima i Hrvatima. Tu je veliki dio moje, ali i Tvoje, povijesne misije...
...A ako ništa drugo, postoji Jasenovac. I dokle bude postojala ta uspomena, mira neće biti mešu Srbima i Hrvatima. Mogu oni govoriti kolikogod hoće o "bratstvu i jedinstvu"! Neće ga nikada biti, je ga ubija spomen na Jasenovac. Na njemu se danas kolju hrvatski i srpski komunisti, kao i svi Hrvati i svi Srbi. Hrvatski komunisti su ovjekovječili s onim spomenikom - Jasenovac. Baš kao da su radili pod mojom sugestijom. (Možda i jesu, jer se pokazalo da se "bratstvo i jedinstvo" sastojalo samo u likvidiranju svega hrvatskoga, pa i komunističkoga, kako su to dokazale "žrtve" Hebrang i tisuće Hrvatskih Partizana - pobijenih da bi se moglo ostvariri to Rankovićevo "bratstvo i jedinstvo"). Baš taj njihov i moj Jasenovac uništava svaku Jugoslaviju. Htio sam razdvojiti Hrvate i Srbe. Dogadjaji, o kojima sam najprije sa skepsom mislio...dokazuju da sam ih razdvojio..."
Eto tako general DRINJANIN, Vjekoslav Maks Luburić piše, a što piše tako i misli, o događajima iz godine 1966 kada se je Ranković smjenio i 1967 povodom Deklaracije Hrvatskog Književnog Jezika, dakle događajima o kojima se još uvijek mnogi živući Hrvati mogu prisjetiti. To su bila burna vremena kada je KPJ sa svim svojim polittičkim aparatom u ime "narodne vlasti i u ime bratstva i jedinstva" nastojala što više ocrniti hrvatski narod, podižući taj spomenik "žrtava fašizma" u Jasenovcu, kako bi time, još jednom naturili hipoteku kolektivne odgovornosti ratnih žrtana na podrušju Hrvatske.
Sada je vrijeme, poslije skoro 45 godina od ovoga pisma, da se jave oni kojima je do ISTINE stalo. Ja ću. prikladno mojim prilikama, iznositi neka pisma MAKSA LUBURIĆA.
BUDIMO INTELIGENTNIJI NEGO UDBA.
NAŠE LOVORIKE USAHLE SU NA BLEIBURGU.
Piše general DRINJANIN
Pismo u obliku OKRUŽNICE
Dragi brate!
Molim vas da ovo pismo shvatite kao moje osobno pismo, koje šaljem mnogobrojnim pripadnicima, suradnicima i prijateljima ODPORA. činim to radi jednog izvanrednog dogadjaja, kojega smatram odsudnom prekretnicom u povijesti ODPORA. To je 20-godišnjica našeg vojničkog povlačenja i napuštanja teretorija N.D.H., te u vezi s tim i stvaranje ideje i organizacije HRVATSKOG NARODNOG ODPORA.
Organizacija ODPORA "Erik Lisak" u Torontu, uz sudjelovanje ogranaka i povjereništava u Kanadi, te uz djelatno sudjelovanje predstavnika organizacije "Prijatelja Odpora" u Sjedinjenim Državama su proslavili obljetrnicu. Tom zgodom RADNI SASTANAK ODPORA stvorio je medju inim i zaključak, da se prigodom proslave dana državnosti DESETOG TRAVNJA u Torontu održi, osim već uobičajne proslave i radnog sastanka, i jedan širi radni sastanak.
Taj širi radni sastanak imao bi vijećati i zaključiti o mnogim važnim problemima organizacije i djelovanja ODPORA. Približava se taj dan i mislim, da bi bilo potrebno izvršiti tri koraka:
1. - Da središnjica ODPORA u Torontu i središnjica "Prijatelja ODPORA" u U.S.A. predvide sve potrebne korake, kako bi se za taj sastanak pripremilo sve potrebno u pogledu organizacije proslave sastanka i organizacije koncentracije samih predstavnika iz raznih gradova U.S.A. i Kanade. Tako na primjer zajedničko putovanje i zajednički trošak za prebacivanje autima, smještaj delegata u Torontu, njihova veza i sabirno mjesto, koje svi moraju poznavati. Tako isto izgraditi program rada s obzirom na vanjske delegate radi njihova povratka na vrijeme.
2. - Potrebno bi bilo da bi svi oni, kojima je moguće sudjelovati, na vrijeme konzultirati krug istomišljenika, krug simpatizera, pa čak i naših političkih i lokalnih protivnika, ili kako se kaže - omjeriti puls prijatelja i neprijatelja - kako bi se na Radnom Sastanku predstavili ne samo sa vrijednošću svoje vlastite osobe i snagom svoga uvjerenja, nego i sa konkretnim pismenim referatima. Ti referati, pisani po mogućnosti u tri primjerka na pisaćem stroju, morali bi sadržavati ne samo izvjeđće o stanju u okolici samog delegata, nego i njegove konkretne prijedloge i misli. Svaki delegat morao bi dati sasma konkretno ideje o tome što i kako bi trebalo raditi na vanjskom frontu ODPORA. Vidjeli smo iz nedavne prošlosti, da su mnogi, inače poduzetni, pametni, vjerni i inteligentni ljudi, počinili tako velike pogreške, da ispadamo smiješni kao nosioci jedne revolucije, koja se želi suprostaviti mnogobrojnim neprijateljima HRVATSKE DRŽAVE.
Mnoge od tih pogrešaka nikle su možda iz svestrane inicijative i od, možda, izgaranja za Hrvatsku, pa su pojedinci u isto vrijeme htjeli biti i nosioci legalnog, društvenog, političkog, socijalnog, kulturnog, vjerskog, športsko-viteškog i drugog djelovanja u stranom svijetu, te čak i predstavnici najviših hrvatskih javnih ustanova pred svijetom, a u isto vrijeme organizirati raznovrsni ilegalni rad, spremanje revolucionarnih grupa, itd. Dogodilo se je zato, da je pri najmanjem neuspjehu u ilegalnom radu - stardala ne samo ta osoba ili ta ilegalna grupa, nego i ona javna društva ili niz društava, pa čak i čitave hrvatske kolonije u pojedinim zemljama, koje takav ilegalan rad zabranjuju.
Ne radi se o tome, dali se nama svidja ili ne pojedinih elemenata ili nama nesklonih skupina u pojedinim državama, nego se radi o tome, da je u mnogim tim državama dozvoljen do stanovite mjere javni rad, a nije onaj ilegalni. Treba, dakle, te činjenice uzeti na znanje i na jedan inteligentan i odgovorran način reorganizirati hrvatsku djelatnost u emigraciji, kako agenti Udbe i drugi neprijatelji nebi imali podršku u našim izgredima i propustima, da bi ih iskoristili - ne samo protiv ideje hrvatske DRŽAVE ili pojedine organizacije, nego i protiv samog opstanka Hrvata u tim državama. Mnogobrojni su primjeri takovih čina i nije ih moguće ovdje nabrojiti, ali ako ih vi svi nabrojite u svojim referatima o lokalnim prilikama, onda će naš R A D N I S K U P u Torontu moći iz toga mozaika naše tragedije stvoriti potrebne zaključke. Tako ćemo stvoriti svoje akcione principe i svoju borbenu taktiku.
Jedan od tih principa mora biti jasno ustanovljen, a to je - da ni jedan od hrvatskih predvodnika ne smije u isto vrijeme biti nosioc legalnog i reprezentativnog rada, a sa druge strane konspirirati i sudjelovati u zabranjenim akcijama. Time nismo htjeli reći, da se takovih akcija odričemo, nego smo htjeli istaknuti, da takovi na sve spremni ljudi automatski moraju prestati sa javnim djelovanjem, kako u slučaju pada ne bi za sobom povukli i čitave legalne organizacije, čije je djelovanje ovisno o stranim vlastima. Zato neka naša braća razmisle, napišu svoje zaključke i prijedloge, te jedan primjerak dostave meni, drugi predaju Radnom Skupu u Torontu, a treći zadrže za sebe, kako bi se kasnije moglo osvrnuti na prijedloge i njihovu efektivnost.
3. - U pogledu one braće diljem svijeta, koji ne mogu osobno prisustovati, moj savjet je slijedeći: - Napisati svoj referat, isto tako dostaviti ga meni i jedan primjerak poslati ODPORU u Toronto, kako bi RADNI SKUP odredio posebnog izvjestitelja, koji bi svoj toj braći, povjereništvima ili ograncima, dostavio zaključke i ideje, koje nisu namjenjene za široku javnost. RADNI SKUP će nastojati u bratskoj suradnji i razumjevanju izgraditi osnovne misli - vodilje za sav naš javni i legalni rad u slobodnom svijetu, a na našim predstavnicima izvan područja U.S.A. - Kanada je dužnost, da te direktive i smjernice usklade sa domaćim prilikama, a uvijek imajući u vidu principe o kojima smo govorili. Tako će organizacije ili skupovi raznih vrsta moći sudjelovati sa onim organizmom, kojega će stvoriti RADNI SKUP za takovi javnu i legalnu djelatnost. Time će se postići i još jedan cilj: osloboditi će se, odnosno odteretiti mene osobno od riješavanja mnogobrojnih lokalnih problema, koje ja ne mogu i ne želim riješavati. To je zato potrebno, jer bi svaka moja interferencija zasnijela djelovanje domaćih kadrova, da se tako izrazim, a koji se moraju sami izgradjivati baš u tom javnom djelovanju. To će biti spasonosno i radi budućnosti, kada će Hrvatska sve vas pozvati na jedan odgovoran i samostalan rad.
Dapače mogu tvrditi, da je to potrebno i radi još nečega drugog: moje mišljenje u vaše manje probleme stvara - zlu krv. Kako smo rekli za vrijeme naše - pobune - (za današnje naraštaje koji ne znaju o kojoj "pobuni" se radi, ja ću vam reći da je general ovdje htio reći o pobuni iz 1955. godine kada došlo do pobune između Poglavnika i Maksa Luburića, mo. Otporaš) nije zadaća ni glavara, ni ministara, a još manje generala, da skidaju i postavljaju predsjednike, tajnike i odbornike u društvima, koje ste sami stvorili vlastitom inicijativom i bratskom suradnjom. Možda će se na ovakav način otupiti oštrice onih bodeža, kojih su protiv mene osobno upereni. Živimo u vremena, koja su mnogo čemu različita od prijašnjih. Generali su dobri, umni, pošteni, inteligentni, vitezovi, heroji, sveti i neumrli - tako dugo, dok dobivaju bitke. Oboga časa, kada se ratna sreća okrene . postoja nepismeni, ratni zločinci, harambaše itd. Stvara se jedno javno mišljenje i znate kakvi su učinci propagande u svijetu.
U posljenja vremena vidjeli ste sa koliko strana smo morali podnositi napadaje u hrvatskim i stranim novinama, kao i na njemačkoj televiziji. Mi znademo da je to rezultat rada naših neprijatelja, te da hrvatski stranačari ovima daju materijala, ali činjenica je da je to tako i da, nažalost, s tim treba računati i u budućnosti. Pa budući nije važno vezati moju osobu uz svaki vaš akt i, jer se ne želimo upuštati u bratoubilačke borbe, koje samo umanjuju hrvatske mogućnosti - budimo velikodušniji nego li hrvatski stranačari, budimo inteligentniji nego Udba. To ne znači, da me morate zanijekati ili napustiti, ali treba ostaviti otvorena vrata za sve mogućnosti. Bitka se bije za Hrvatsku, a ne za ministre, generale i osobe!
Iz istog razloga potrebno je da se na tom Radnom Sastanku stvori RADNI SKUP - za fanjski front. To se može postići samo kolaboracijom svih vas, koji ne ćete biti osobno prisutni, ali ćete biti s ostalom braćom u duhu zajedno i preko vaših punomoći i referata.
U ove tri točke sugerirao sam vam nekoliko ideja. Vi sugerirajte druge ideje i onda u bratskom povjerenju i razumjevanju stvorite zaključke, koje ćemo svi poštivati. Samo tako ćemo moći spriječiti, da nam se ne dogodi ono što se je, nažalost, dogodilo drugim hrvatskim organizacijama.
Radi svega gornjega potrebno je da na proslavi i sastanku u Torontu budemo fizički ili duhovno prisutni - svi mi - kojima je na srcu Hrvatska. Pogledajmo oko sebe i lako će nam biti ustanoviti naše stanje. Došlo se je u ćor-sokak i mi se osjećamo pozvanima, sposobnima i jakima, da hrvatsku stavr izvedemo iz ćor-sokaka. zato smatram torontsku proslavu i sastanak od presudne važnosti, kao prekretnicu. Nakon ove tri godine naše epohe, izvršimo reviziju svih koncepta i sa te proslave i sastanka pružimo još jednom ruku državotvornim Hrvatima za jedan ozbiljan rad, bez zakulisnih planova, medjusobnog proždiranja, bolesnih ambicija i drugog, a za stvarno oslobodjenje Hrvatske.
Jedan uspjeh takvog bratskog i demokratskog zaključivanja otvorit će nove perspektive za ODPOR, dokazat će našu zrelost i političku svijest, a zatvorit će usta onim straničarima, koji love političke muhe u zrakopraznom prostoru hrvatske problematike. I još jednom će se dokazati, da smo mi vjerni idejama, koje smo pokrenuli kao "SLUGE DOMOVINE", a ne kao gospodari nepostojeće baštine. Treba početi sa ništa, ali svugdje po svijetu. naša će tiskara izvršiti i već izvršava dio dužnosti, stvaranjem odgojne i stručne literature, a svi skupa odgojem i formacijom novih boraca i predvodnika. Naše lovorike usahle su na Bleiburgu i izživljavanje sa proslošću samo je znak senilnosti onih, koji se boje istini pogledati u oči. Svi ste vi sudionici naših uspjeha i svi ćete biti odgovorni pred Bogom i Domovinom, ako sustanete u ovoj svetoj borbi. Zato - svi u Toronto - na proslavu vječnog DESETOG TRAVNJA i, koji ste pozvani, svi na proslave, nego da bude polazna točka jednog novog slavnog doba.
Nakon 20 godina postojanja aktivnog i pasivnog ODPORA, stvorim preduvjete za jedan rad, koji će dati obilježje, smisao i značenje našim živorima u tudjini. na taj način najbolje ćemo se odužiti uspomeni palih boraca i povjerenju živih, koji u nas polažu svoje nade za budućnost.
Uz naš vojnički pozdrav,
GENERAL DRINJANIN
U Glavnom Stanu, veljača 1965.
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------
Pozdrave, telegrame i referate slati na Glavno Tajništvo KANADSKO HRVATSKI NARODNI ODPOR P.O.Box 92. Postal station "D"
Toronto 9, Ontario, Canada.
---------------------------------
Radi dogovora o zajedničkom putovanju, boravku i smještaju - obratiti se na:
U.S.A. RUDOLPH ERICH, 718 Grant Street, Akron 11, Ohio, - Stipe Šego 2703 Princeton Chicago 16 Ill.
KANADA - VLADO ŠIMUNAC 15 Nickle Street, Toronto 15, Ont. - RATKO GAGRO 47 Cloverdale Rd. Toronto 9. Ont.
-------------
Prepisao iz Okružnog Pisma - Mile Boban, Otporaš
HRVATSKA U BURI I OLUJI
Piše: general DRINJANIN
15.X.1962.
Dragi Pero! (Pismo je pisano Peri Tutavcu u Argentinu, mo)
Eto sijedim i jučer sam zaspao nad fasciklima, ali je manji. I evo nastavljam, a ako Bog dao i dovršiti ću.
Evo gledam stvar sa Walterom Tomičićem. (ne znam tko je ovaj, mo) Jasam njemu slao, kao i na 2.000 adresa svu "masovnu propagandu". On mi
najednom piše čudno pismo, da neka ne šaljem jer ode u Airesa, a tamo sve čita, jer je i on Republikanac. kakav je to način! Šta je htio?
Nastaviti tamo, gdje je prestao "profesur"? Nemam vremena. I ja zaradjujem kruh sebi i djeci. I radim na Drini. I pišem. I putujem. Ali
ne stignem ni Tebi, ni Tugomiru, (Ovdje se radi o Stjepanu Fištroviću-Sabolović, bojniku (Tugomiru) HOS-a NDH koji je napisao knjigu HRVATSKA U BURI I OLUJI. Ova knjiga je najprije tiskana na španjolskom jeziju u Peru 1958. godine s naslovom: Y MANANA...QUE SERA ?, a za Deseti Travnja 1973. godine Pero Tutavac, Bilić, glavni i odgovorni urednik povremenika novine na čistoj hrvatskoj ikavici NAPREDAK, ju je tiskao u vlastiroj nakladi, na spomen i uspomenu pok. njegovu prijatelju Stjepanu Fištroviću-Sabolović, bojniku Tugomiru. Mo), ni suradnicima odgovoriti. Šta dakle, da uzpostavljam jednu vezu sa kojom trebam pametovati.
Evo čitao sam pismo jednog sa Salte, (Salta je ime ulice gdje je bila službena adresa Hrvatskog Domobrana i uredništva novine HRVATSKA, mo), koji je pisao
Tugomiru kako sam pokrao od invalida 15.000 dolara! Dobro mu je, bogovski, odgovorio Tugomir! Poslao sam mu odgovor. Nikada se ni dotakao nisam stvari invalida, baš zato, jer sam znao za pljačku. Ali nisam nikada mislio, da će meni trpati stvari, što su, kako su rekli kod nas "izili" i u "fond borbe" za.......Odgovorio mu je Tugomir, a znajući Tebe i Tvoju dialektiku, netrebam se bojati, jer vidim, da ih poznate. Ja ih samo sažaljavam, a kad bih mogao, kad bih bio blizu, onda bih mu
rekao: kurvin sine, lani sada!
Dakle načelno: neka pljuju. Ja sam odgovorio u ovoj Drini (DRINA br. 10/11/12/ 1962., mo) načelno, gospodski. A ti lupi pomalo. A Tugomir piše godspotski, ali odlučno. Tako mene ne zanimaju takovi. Ni svadljivci, koji jedva čekaju da se izgrizu kao crveni mravi. S time sam dovršio stvar Ealtera. Tamo je zapovjednik Tugomir, ako šta hoće, neka govori njemu, ako hoće Tebi, a ima nas još tamo. I ako hoće Oršanić (Prof. Ivan Oršanić predsjednik HRS, mo) neka veli Tugomiru, neka veli Eriću, neka Roveru. meni je pravo. Nu neka ne čekaju da trošim moje vrieme na to. Sada zaista ne mogu. Dakle ostanimo pri tome: gdje vidiš da možeš u Napredku, udri. Gdje ne, reci. Gdje možeš i uvijek dogovoreno sa Tugomirom, pisma i sastanci. A gdje je potrebno, pisati ću, kao Vukoji.
I to se odnosi na sve druge Republikance. Ja sam bio dobar sa gospom načelnika slobodnog kraljevskog glavnog grada Zagreba. Nu ako je i on za to da se grizemo, jok vala! Pokušaj, govori s njim. Inače dolaze vijesti o izjavama Oršanića, koje su kao i prije. Negativno za vojsku, katastrofalno za mene. I šta? Šta je to prema diki nebeskoj! Tako, eto, pa ti uredi Tvoje držanje u pogledu mene.
VUKIĆ I JURKOVIĆ se osvećuju, jer im nisam dao moj podpis za PODPORNO DRUŠTVO, gdje je trebalo uplaćivati... U to se nedam. Mogu radi mene šta i kako hoće.
Vukić (Ante Vukić iz Njemačke, mo) je fakin, ako nije šta gore, a Jurković je bolji, ali je bijeda u svakom pogledu. trgovati sa političkim programima, revijama, itd. i kupiti i zardžati upisninu. To im je specijalitet. I unijek na 3-4 čovjeka. Neće daleko Oršanić sa njima. Naj im bu.
Inače: Oršanić je moje pismo, koje sam mu osobno pisao i govorio o Vukiću ovome poslao. Toliko da znaš, jer mi je Vukić doslovno citirao sve što sam napisao Oršaniću. Ne vjeruj. Sada imaš razloga nakon stvari sa Josom. (Jozo, Josip Marković, nekadašnji i bivši urednik novine HRVATSKA, mo) Jedna je to škola. Ne dobivam Slobodnu Rieč. Pa neka ide upm.
Štiru daj sve Drine. Šaljem ti kopiju pa te molim, da ju prošitaj i uništiš. On je stari moj suradnik i ne bi mu bilo drago, da zna, da sam ti poslao kopiju. On je vrlo razdražen i osjećajan. Inače vjerujem da neće išta učiniti, osim ako bi mu dali vodstvo Vojske. Tko to može učiniti? Neznam. Svakako drži vezu. On je zaslužan za stvar, stari je i dragi prijatelj. Ilija Jurić nije onaj koga oba tražimo. Nemam adrese, ali mi vele, da ga nema. Ne znaju. Nastavi tražiti. Majcen: ne mogu ništa tiskati ni da plati u dolarima, ni u rublima.
Tvoje stvari ću preporučiti, odkupiti, rasprodavati, prisiliti, da kupe, šta god hoćeš. Ali sada ne mogu ništa tiskati. Moram još ići u druge tiskare. Spremam mnogo toga, ako ne zapne radi para, bit će svašta.
Dobio sam kopije pisama ostalima na sektorima. Dobro. Nastavi. Prema onome mom pismu, koje vidim da ti se svidilo, pa si i drugima vadio dijelove o stvaranju KRUGOVA. Jedno je potrebno: voditi brigu o ljudima., periodično im dati nešto. Na Tugomiru je, i na Tebi posebno za Aires i Argentinu da izkoristite dogadjaje i bilo u listu, bilo u vezama, date verziju, koju mi želimo i trebamo.
Od komunista trebamo mnogo toga naučiti. Oni stalno ganjaju ljude, daju im nešto, obradjuju svaki dogadjaj. Ni Tugomiru ni Tebi ne fali umjeća u dijalektici. Sve je onako, kako nama konvenira. Sve treba tako prikazati. Ti se specijaliziraj u JAVNOJ PROPAGANDI, jer i tako imaš novine. Nije isto tehnika javne kao tajne propagande, pa pogledaj medju prijateljima, koga imaš u Salti, za interpretaciju. Imamo tamo prijatelja i kada bi Hefer znao, nebi spavao. A radi Šćepe, (Stjepan
Barbarić, mo) on je u klapi, i dok mu ne bude kao Markoviću, (Josipu Markoviću kojeg su izbacili iz uredništva novine HRVATSKA i tako pao u nemilost među HOP-ovcima, mo) neće se opametiti. Nu slijediti će sudbinu ostalih urednika Hrvatske! Meni ga je žao. Bilo smo kao djeca suborci u Orlu. Ali eto, on ode svojim putem, pa kao Cigan, kada se vlasti domogao, objesio Ćaću. Oni su mene htjeli objesiti! Ipak sam više očekivao od braće Barbarića.
Eto, ja ću siediti dok ne ispraznim fascikle. Naići ću još na stvari, koje želim komentirati.
Inače: radim na letku kojega ću tiskati u 100.000 primjeraka, i kojim namjeravamo DRUGI KORAK, tj. psihološki rat. Nova DRINA je namjenjena
KRALJU HUSEINU i već ima 230 stranica, i dvije Tvoje za napredak i knjigu. Ima dekreta, arapskog teksta, slika moja sa arapskim tekstom, Kraljeva itd. itd.Ta donesi svašta a najviše stručnog štiva. Prati tisak i pošalji avionski sve što misliš da trebam znati. HRVATSKU ŽELIM DOBIVATI KAO I GRUDU. Predplati se na način kako hoćeš, i sve brojeve šalji, posebno Grude. (HRVATSKA GRUDA je časopis kojeg je uređivao bojnik Josip Biošić, mo)
Svakako mi javi stvar sa Josom kako se razvija. Nevjerujem u ovakvim slučajevima, jer vidim, da tu obraza nema. Škola je poznata, gdje se nikog i ništa ne rešpektira.
Ja sam dobro, zdravo, kao i obitelj., djeca, i velika djeca. Živko vasilj i Željko Bebek. Rade obojica izključivo na sektoru MLADIH I EVROPE. Zadovoljan sam sa obojicom. Čim mognem dolazi i još jedan. (Za sigurno se ovdje radi o Dru. Miljenki Dabo Peranić, jer sam upoznat s ovim potezom, mo) Inače su stvar DRINE preuzeli administrativno i tehnički, a ja nadzirem i pomažem. Grli Tebe i Tvoje odnai Ti Maks.
Podpis plavom olovkom Maks.
MAKS LUBURIĆ, HRVAT KATOLIK ILI SRBIN PRAVISLAVAC
Poštovanom gospodinu i Šjor Ivanu Prceli
G. Vuskic
<trup1959@gmail.com> Sat, Nov 16, 2013 at 8:59 PM
Poštovani Šjor prcela,
Ovo sam pronašao na dolje niže priloženom linku. Čudom sam se čudio
dok sam ovo čitao. Vi ste za mene jedna živa enciklopedija pa sam se
vama obratio za svako pojašnjenje na dolje priloženom dijalogu.
Pozdrav iz naše Domaje.
Maks Luburić, Hrvat katolik ili srbin pravoslavac
Stranice prijatelji websitea Slobodni.net
Tema: Maks Luburić, Hrvat katolik ili Srbin pravoslavac.
14.5.2012, 23:08:13 #1
Bračni status korisnika: married
Otporaš
Početno Maks Luburić, Hrvat katolik ili Srbin pravoslavac
Vrlo interesantno!
Ovo upravo pronđoh na jednom srpskom portalu za potražnje. I
evo čuda! Maks Luburić više nije Hrvat. Sad je Crnogorac ili Srbin,
svakako pravoslavac. Mi Hrvati se više ne trebamo natezati oko
Jasenovca koliko je milijuna žrtava tu bilo. Neka se sada počmu drugi
natezati tko je bio Maks Luburić. po ovoj pšotražnji on više nije
Hrvat. Hvala ti Bože!, kako kaže naša hrvatska poslovica: Zemlja se je
zaklinjala raju, da se na njoj sve tajne znaju!
Možda će neki od komentatora popuniti nejasnoće iz ove
potražnje. Ovdje ima posla za sve komentatore ovog Foruma. Samo
naprijed.
Milan Gabrić
Texas
Re: Re: Potražnja 30/1/2010
Želio bih znati da li je Vkekoslav Maks Luburić Hrvat ili
Srbin. Ponekada sam pročitao da je on, Maks Luburić, "poreklom Srbin".
To bih želio znati. Hvala.
ljiljana leksa
cro
Broj poruka: 77
Re: Re: Re: Potraznja 31/1/2010
rođen u hercegovini,katolik-hrvat,general u ndh-ustaša,zaključite sami
čedo luburić
crna gora
Broj poruka: 1
Re: Re: Re: Re: Re: Potražnja 9/2/2010
Svaki Luburić na ovoj planeti je poreklom pravoslavac ,iz Crne
Gore. Luburići su se prezivali Vujačići i slavili su nikolj dan.
Pročitaj knjigu Andrije Luburića'' Drobnjak'' pa će ti sve biti jasno.
Ovi Luburići Hrvati su pokatoličeni početkom 18 veka,i od njih je Max
Luburič. Svi dobro znaju da su pravolsavne porodice prelazile u
katoličanstvo u zap herc, čak postoje tačni podatci koje su slave
slavili.
15.5.2012, 15:21:38 #2
Otporaš
Brat Ilije Stanić, Luka, je imao aktivnu ulogu u ubojstvu Maksa Luburića
Na znanje i ravnanje:
Ilija Stanić kada je ubio hrvatskog generala Maksa Luburića te
kobne nedjelje 20 travnja 1969 godine, napustio je Luburićevu kuću oko
četeri sata poslije podne. Taksijem se je odvezao do Valencije i
taksisti dao petstotina pesota španjolskog novca. Taksista mu je rekao
da je to mnogo, načto je Stanić odgovorio: Pij, ja časti. Zatim je
nazvao svojeg brata Luku i on je bio prvi kojemu je Ilija javio:
"...Nema više "M", tj. Maksa..." Tako stoji u izvještaju sarajevske
Udbe od 29 travnja 1969 godine kojeg je Ilija Stanić dao 9 dana
poslije gnjusnog zločina.
HRsvijet.net - Hrvatski svijet
Tuesday, May 15th Last update:09:34:32 AM GMT
NASLOVNICA POVIJESNI IDENTITET
I BRAT ILIJE STANIĆA IMAO AKTIVNU ULOGU U UBOJSTVU MAKSA LUBURIĆA
UTORAK, 15 SVIBANJ 2012 11:06
Nakon ekskluzivnog svjedočanstva Udbinog agenta Ilije Stanića
koji je koncem travnja 1969. godine u središnjici Udbe u Sarajevu
podnio izvješće o egzekuciji ustaškog generala Maksa Luburića,
navodeći pri tome da ga je ubio jer je uvrijedio njegovog oca Jozu,
ustaškog križara, pojedini dokumenti Udbe otkrivaju da je i Ilijin
brat Luka, također, radio za zloglasnu Udbu.
>>Ilija Stanić: Za sudjelovanje u ubojstvu Maksa Luburića
nagrađen sam vilom na Dedinju i novim BMW-om
No, za razliku od Ilije, koji je bio "krupna" Udbina riba,
Luka je bio sitni prokazivač, ali prema podacima napisanim u njegovu
kartonu, riječ je o veoma pouzdanoj osobi, tvrdi se u istraživačkom
članku koji objavljuje Večernji list.
Ilija Stanić
Za razliku od njegova brata čije je kodno ime bilo Mungos,
Luka Stanić je zaveden pod kodnim imenom Martin. Rođen u selu Ćolopeci
kod Konjica, Luka je završio školu za ugostitelje i radio je pri
željeznicama kao kondukter na kolima za spavanje i ručavanje pri
tadašnjem ŽTP-u Sarajevo. Kako je i opisano u kartonu riječ je o
komunikativnoj osobi koja poznaje njemački jezik, te uživa alkohol u
umjerenim količinama.
>>Serijal 'Jugoslavenske tajne službe': Objavljen iskaz Ilije
Stanića s detaljima vezanim za Luburićevo ubojstvo
Dakako, u rubrici koja se odnosi na podatke iz prošlosti
navodi se kako mu je otac Jozo bio odmetnik koji se raznio bombom i na
taj način skratio sebi život kao posljednji križar, ali tek 1950.
godine kada se nije želio predati komunističkim vlastima, već se
raznio ručnom bombom. No, Luka je za razliku od svog brata bio samo
sitni "šmeker", ali je ipak u početku kao Udbin suradnik bio veza
između Udbinih organizatora i brata Ilije u dijelu priprema Luburićeve
likvidacije. Ilija je pak bio puno ambiciozniji, posebno nakon
smaknuća Luburića. U prilog tomu ide i izjava jednog od kasnijih
šefova Udbe u Beogradu Ivana Lasića Gorankića koji je kazao: "Stanić
je opet podivljao. Radio nam je problema i štete više nego što bi
Luburić da je ostao živ".
Čelnici UDBE: Đorđević, Perković, Lasić. Čolak i Spasić
Nakon sedam godina provedenih u Beogradu Ilija je promaknut za
Udbinog analitičara, stručnjaka za pitanje hrvatske emigracije, i
vratio se u Sarajevo. Upravo u tom razdoblju čovjek kodnog imena
Mungos s pravom se može smatrati i sukrivcem za ubojstvo Ilije Vučića
iz sela Blatnice pokraj Čitluka. Naime, Vučić je bio predsjednik
ogranka Hrvatskog narodnog odbora u Njemačkoj i sudjelovao je u
demonstracijama u Bad Godesbergu kada je smrtno stradao domar
jugoslavenskog veleposlanstva Momčilo Popović.
Upravo je Ilija Stanić u svom izvješću nakon povratka u
Jugoslaviju označio Vučića jednim od najopasnijih neprijatelja
beogradskog režima. Zbog tog i još nekoliko drugih izvješća Udbinih
agenata, Udba je odlučila likvidirati Iliju Vučića.
To se dogodilo u ranim jutarnjim satima, u lipnju 1975.
godine, kada je Ilija Vučić prolazio pokraj jedne napuštene zgrade na
putu prema poslu u Stuttgartu, atentator je na njega ispalio pet
hitaca. Pet dana kasnije Vučić je podlegao od zadobivenih rana.
Neposredno nakon tog ubojstva, njemačka je policija posumnjala u Vinka
Jurkića, koji je kratko nakon Vučićeva ubojstva pobjegao iz Njemačke,
kao jednog od sudionika njegove likvidacije.
Prema podacima iz središnjeg arhiva bh. središnjice Udbe u
Sarajevu, Vinko Jurkić počeo je raditi za sarajevsku Udbu u siječnju
1970. godine pod pseudonimom Novinar. Nakon povratka u Jugoslaviju, do
rata je živio u Sarajevu, a kasnije preselio u Zagreb gdje je radio
kao taksist. Inače, Jurkić je rođen u Vijaki kod Vareša, a radio je u
tvornici čokolade u Stuttgartu. Usmjeren je bio na obradu pojedinaca
iz skupine "Luburićeva drina", a vezu je održavao preko Udbinog
operativca u Švicarskoj, u jednoj kavani. Za Novinara se u Udbinom
kartonu navodi da je riječ o "veoma pouzdanoj osobi, hrabroj i
neustrašivoj, što bi ga moglo dovesti u situaciju da sam sebe
provali". (R.H.)
15.5.2012, 16:01:47 #3
Korisnik Zelena_oaza avatar
Pa da, njegov otac je bio iz Crne Gore (tačnije granica Crne
Gore i Hercegovine) od Luburića, oženio se Hrvaticom i prešao na njeno
imanje.
Pokazali su mi mjesto iz kojeg je familija njegovog oca.
Šta je tu čudno? Djeca iz mješovitih brakova znaju i te kako
biti extremni, valjda zbog silnog dokazivanja kojoj su se strani
priklonili a koje odrekli, onda malo u tom dokazivanju pretjeraju.
Pa i Pavelić je rodjen u srpskoj kući dok su mu otac i majka
radili na pruzi. Tu su Pavelićevi roditelji stanovali kao podstanari.
15.5.2012, 16:40:36 #4
Delivuk
I Hitler se je rodio u Austriji, borio se za Njemačku. Tito se
rodio u Hrvatskoj, borio se za Jugoslaviju. Srpski kralj Aleksandar
Karadjordjević se rodio u Crnoj Gori, borio se za Veliku Srbiju. Ista
stvar sa Pavlem Djurišićem, rodio se u Crnoj gori borio se sa Dražom
za Srbiju. Djilas mali Crnogorac a borio se za veliku Srbiju. Maks
Luburić Srbin - i gle čuda! - borio se za Hrvasku. Pavelić rodjen u
"srpskoj" kući (gdje i kad, adresu molim) i postao hrvatski Poglavnik.
Svijet i na svijetu svašta!
15.5.2012, 18:12:31 #5
Korisnik Zelena_oaza avatar
Citat Originalni autor citata je Delivuk Vidi poruku
" I Hitler se je rodio u Austriji, borio se za Njemačku. Tito
se rodio u Hrvatskoj, borio se za Jugoslaviju. Srpski kralj Aleksandar
Karadjordjević se rodio u Crnoj Gori, borio se za Veliku Srbiju. Ista
stvar sa Pavlem Djurišićem, rodio se u Crnoj gori borio se sa Dražom
za Srbiju. Djilas mali Crnogorac a borio se za veliku Srbiju. Maks
Luburić Srbin - i gle čuda! - borio se za Hrvasku. Pavelić rodjen u
"srpskoj" kući (gdje i kad, adresu molim) i postao hrvatski Poglavnik.
Svijet i na svijetu svašta!"
Gdje i kad je rodjen Pavelić to možeš naći na netu a kuća u
kojoj je rodjen je negdje kod Bradine, u Hercegovini, unuk tog
čovjeka, koji je čuvao Pavelića dok su mu roditelji radili na pruzi,
je pričao jednom na TV, pokazao kuću u kojoj se rodio, gdje je
spavao...stara kuća koja je spaljena i u onom pa onda u ovom ratu, da
ironija bude veća, od ustaša...
A to da je Max Luburić pola Srbin ili Crnogorac nebitno, možeš
čuti kada odeš u zapadnu Hercegovinu, oni njegovu istoriju znaju
napamet, čak znaju i za vanbračno dijete koje je napravio u Americi
(poznati glumac koji je prije nekoliko godina posjetio Hercegovinu)
ali sada ne bih o tome, jer je to već neprovjerena priča. Zašto se ne
bi vjerovalo zapadnim Hercegovcima kada i sam Luburić vuče korijene iz
tog kraja?
Mene ne čudi porijeklo ni jednog čovjeka sa ovih područja,
toliko smo se sretali, živjeli zajedno, miješali, pokrštavali,
prelazili iz jedne vjere u drugu zbog politike, da mi ni jednog
terenutka nije bila čudna priča o Maxu Luburiću...U zapadnoj
Hercegovini postoji izraz "Nema ustaše dok ga ne zadoji majka
Srpkinja"...
Pričam ovu priču jer sam je čula u zapadnoj Hercegovini
(Široki Brijeg) a ne na srpskim portalima, čak sam i slike Luburićeve
imala prilike da gledam...
15.5.2012, 18:51:49 #6
Iskusni korisnik miv avatar
sad kad čitam ovo,neke stvari su jasnije....upravo ono što je
oaza napisala, očito su oni koji su (u svojim glavama) bili
"sumnjivog"porijekla, su bili najkrvaviji i najžešći kad se trebalo
dokazivat da pripada nekome...očit primjer su janjičari iz doba
otomanskih osvajanja, oni su bili najkrvoločniji i najopasniji
pripadnici turskih snaga, a svi su bili kao djeca odvedeni od svojih
kuća (katolici i pravoslavci) i pomuslimanjeni i zadojeni mržnjom
prema pripadnicima druge vjere...
ne'do'bog da obama pomisli da nije pravi amerikanac....
Ljubav je velika pobjeda mašte nad inteligencijom!
..........da nisam ovo, ja bih bio biljka.....
15.5.2012, 19:17:00 #7
Korisnik Zelena_oaza avatar
Ja nisam htjela nikoga ni da veličam ni ponizavam, samo kažem
koliko su na našim prostorima česte neke nelogičnosti jer smo
isprepleteni...
Zato se stalno vodi polemika je li Šeselj Hrvat ili Srbin, da
li je Dodik "čisti" Srbin itd...naročito u Hercegovini, postoje čitave
porodice podijeljene na srpski i hrvatski dio, jedna od njih je i
Šeselj. Pola prešlo na katolicizam, pola ostali Srbi (Popovo
polje)...takvih je porodica mali milion, kako drugačije protumačiti
ista prezimena a različite nacije...Ja sam upoznala u Splitu
Obrenovića Hrvata a ovdje Pavelića Srbina...možda ćete reći da pričam
nebuloze ali je tako...A sem toga, moja drugarica se udala za Luburića
koji vodi direktno porijeklo od tih Luburića, s tim što oni sada žive
u istočnom Sarajevu.
15.5.2012, 19:29:16 #8
Delivuk
Prvo Luborić nikada nije bio u Ameriki, koliko ja znam. Drugo
ja ne znam s kim je Maks Luburić spavao. Treće ja znam i slike
posjedujem da se je oženio s jednom vrijednom Španjolkom 1953. godine
i da sa njom ima četvero djece. Domagoj 1955, (jedan iz povijesti
hrvatskih knezeva) Drina 1956, (Maks Luburić je svojoj kćeri dao ime
Drina na vječitu uspomenu granice rijeke DRINE izmedju Hrvatske i
Srbije. Zato je sebi dao ime general Drinjanin) Vjekoslav 1957. dao mu
svoje ime, ime oca, Marica 1958. po uzoru Velike Gospe Marije
Bistričke. To je što ja znam i što sam čuo o Maksu Luburiću.
A što se tice izraza da nema Ustaše dok ga ne zadoji majka
srpska, mi zvuči kao da vremena dolaze da je biti Ustaša je biti sada
vrlo popularan. Dali će sada Hrvati i Srbi morati koplja lomiti u
dokazivanju čiji je Vjekoslav Maks Luburić? Ako se dokaže da je Srbin,
onda će se morati sve svjetske enciklopedije mijenjati i svijetu
dokazivati da taj Srbin Maks Luburić nije bio tako zločast kako smo ga
mi Srbi prije opisivali i da taj, sada naš srpski Maks Luburic, nije u
Jasenovcu ubijao Srbe nego Hrvate.
15.5.2012, 19:33:53 #9
Korisnik Zelena_oaza avatar
Citat Originalni autor citata je Delivuk Vidi poruku.
"Prvo Luborić nikada nije bio u Ameriki, koliko ja znam. Drugo
ja ne znam s kim je Maks Luburić spavao. Treće ja znam i slike
posjedujem da se je oženio s jednom vrijednom Španjolkom 1953. godine
i da sa njom ima četvero djece. Domagoj 1955, (jedan iz povijesti
hrvatskih knezeva) Drina 1956, (Maks Luburić je svojoj kćeri dao ime
Drina na vječitu uspomenu granice rijeke DRINE izmedju Hrvatske i
Srbije. Zato je sebi dao ime general Drinjanin) Vjekoslav 1957. dao mu
svoje ime, ime oca, Marica 1958. po uzoru Velike Gospe Marije
Bistričke. To je što ja znam i što sam čuo o Maksu Luburiću."
A što se tiče izraza da nema Ustaše dok ga ne zadoji majka
srpska, mi zvuči kao da vremena dolaze da je biti Ustaša je biti danas
vrlo popularan. Dali će sada Hrvati i Srbi morati koplja lomiti u
dokazivanju čiji je Vjekoslav Maks Luburić? Ako se dokaže da je Srbin,
onda će se morati sve svjetske enciklopedije mijenjati i svijetu
dokazivati da taj Srbin Maks Luburić nije bio tako zločast kako smo ga
mi Srbi prije opisivali i da taj, sada naš srpski Maks Luburić, nije u
Jasenovcu ubijao Srbe nego Hrvate.
Šta ima tu da se dokazuje?
Otac Srbin, majka Hrvatica. Takvih je mali milion na našim prostorima.
A to da nije nikad bio u Americi...ne bih rekla, ali
dobro...Pričala sam s čovjekom, starim djedom koji je lično poznavao
njegovu porodicu, ima slike s njim, djed živi u Širokom Brijegu i jako
je dobro upućen u njegovu biografiju. Sad je skoro umro kao najstariji
Briježanin.
15.5.2012, 20:10:43 #10
Otporaš
Zelena_oaza pogriješkom je ovaj opis otišao na novu temo.
Prebacio sam ga ovdje poradi boljeg nastavka razrađivanje ove nam
zajedničke teme. Molim da se uvaži. Otporaš.
Poznavati odakle je Maks Luburić...
Treba najprije čitati šta je Maks sam o sebi pisao kroz svoj
burni život. Ja sam iz srca Hercegovine, nedaleko Širokog Brijega.
Nikada nisam čuo da kod nas ima pravoslavaca. Čuo jesam, vidio ih, s
njima bio prijatelj itd., da je bilo muslimana - i ima ih - u
Ljubuškom, Vitini i okolici. Pravoslavaca je bilo i ima ih u Čašljini
i okolici Čapljine. Poslije ova dva zadnja rata mnoge stvari su se
izmijenile, ali, kako sam rekao da nikada nisam čuo da u rodnom mjestu
generala Drinjanina Vjekoslava Maksa Luburića u Humcu je bilo
pravoslavaca u ono vrijeme kada se je on rodio 1913 godine. Svakako da
je ovo stvar za jedno ozbiljno istraživanje. Ja sam jedan od mnogih
koji se bavi pitanjem Vjekoslava Maksa Luburića, generala Drinjanina.
Uz pomoć drugih - pa i tvoju zelena_oaza - pronađimo ISTINU o Maksu
Luburiću.
Maks Luburić je sam pisao kako su mu srpski žendari pred Božić
1919 godine ubili u podrumu jedne kuće oca Ljubo(mira) i da je zakopan
u Trebinju, da mu se je on, Vjekoslav došao na grob pokloniti, Bogu
pomoliti i da se je tu zakleo da će on svojega ćaću osvetiti.
Pa ako je ta osveta došla da Vjekoslav Luburić prisegne na
grobu svojega oca u Trebinju prije nego je otišao u emigraciju, na
Janka Pustu u Mađarsku gdje su se Ustaše vježbale za oslobođenje
Hrvatske od srpske kraljevske Jugoslavije, onda mi, i Hrvati i Srbi,
trebamo ozbiljno potražiti te uzroke koji su Vjekoslava Luburića
naveli da on bude ono zašto ga se okrivljiva. Ovdje se više ne radi o
Maksu Luburiću jeli on Hrvat ili Srbin, nego, nego se treba raditi o
tome zašto je on bio ono što je bio. Pozdrav. Otporaš.
Saznajte više: Poznavati odakle je Maks Luburić...
http://slobodni.net/t112211/#ixzz1uxlVrGGU
15.5.2012, 21:05:54 #11
Korisnik Zelena_oaza avatar
@Otporas, ja nisam ni rekla da je njegov otac iz zapadne
Hercegovine, nego da se oženio njegovom majkom i prešao na njeno
imanje. Otac je iz Crne Gore, tačnije na samoj granici sa
Hercegovinom, onaj dio gdje Nikšić graniči sa Gackom. Taj dio neko
zove i stara Hercegovina. To da je otac bio prebijen u zatvoru to
znam. Opet ti kažem, ja sam tu priču o Maxu čula u Širokom Brijegu od
čovjeka koji poznaje njegovu familiju, i koji je njega lično poznavao.
Čudi me da si ti iz zapadne Hercegovine a da ne znaš za tu priču.
15.5.2012, 21:27:35 #12
Otporaš
Znam ja, poštovana, mnogo više nego ti misliš. Meni je drago a
još više me veseli da te ovaj slučaj zanima. Samo ti iznosi što ti
znaš a ja ću što ja znam. Još bi bilo bolje da se i drugi priključe
ovoj temi tako da iznesemo što više pojedinosti o ovoj stvari.
Za mnogo Hrvate, uključujući i mene, Maks Luburić je
izmiritelj između ustaša i hrvatskih partizana. Sami dr. Franjo Tuđman
je u svoj program Hrvatske Demokratske zajednice, HDZ koju je osnovao
u lipnju 1989. godine stavio generala Drinjanina izreku: Kada sinovi
Ustaša i sinovi hrvatskih partizana budu rame uz rame se borili za
Hrvatsku Državu, tada će Hrvati i imati svoju hrvatsku državu. Dotle
Hrvatska ostaje u Jugoslaviji. Pa nadodaje: Svi oni koji žele
nastaviti ustaško partizanski rat su IZDAJNICI HRVATSKE STVARI.
Vjekoslav Luburić je dobio konspirativno ime Maks na Janka
Pusti 1932. godine a dao mu ga je Jure Francetić. Jure je postao
Laslo. Vjekoslav Maks Luburić je sebi dao ime "general Drinjanin"
1951. godine kada je pokrenuo časopis DRINA, knjižnica za odgoj i
izobrazbu budućih hrvatskih častnika, dočastnika i vojnika u borbi za
ponovnu Obnovu Hrvatske Slobodne Države. General Drinjanina je pojam
prošlosti, pojam današnjosti i biti će pojam budućnosti. Tako ja to
predviđam, pa bi bilo shodno i za Hrvate i za Srbe da temeljito i bez
mržnje istražimo podrijetlo Vjekoslava Maksa Luburića.
15.5.2012, 21:46:24 #13
Delivuk
Zelena_oaza volin čitati što ti pišeš, ali takodjer ti želin
reći da je Barak Obama Afrikanac. Otac mu je iz Kenya a on rodjen u
Ameriki, smatrao se Amerikancom i kao takav imao je sve američke
ustavne privilegije da postane predsjednikom Amerike.
Istu stvar i Vjekoslav Maks Luburić ima. Rodjen je u Hrvatskoj
najprije kao Hrvat, par dana iza toga roditelji ga krstili u
katoličkoj crkvu na Humcu, krštenjem postao katolik, a političko
uvjerenje stekao okolnostima prilika u kojima je živio. Ja nisam
upućen u mnoge stvari kao ti i Otopraš pa ne mogu mnogo o tome. Zato
mi je drago čitati što ti i Otporaš i drugi pišete. Uvjek trčim na
računalo da vidim šta si ti napisala, a supruga me odmah zove da joj
nešto pomognem samo da sam što manje na kompjutoru.
15.5.2012, 22:36:31 #14
Korisnik Zelena_oaza avatar
Citat Originalni autor citata je Delivuk Vidi poruku.
"Zelena_oaza volin čitati sto ti pišeš, ali takodjer ti želin
reći da je Barak Obama Afrikanac. Otac mu je iz Kenya a on rodjen u
Ameriki, smatrao se Amerikancom i kao takav imao je sve američke
ustavne privilegije da postane predsjednikom Amerike.
Istu stvar i Vjekoslav Maks Luburić ima. Rodjen je u Hrvatskoj
najprije kao Hrvat, par dana iza toga roditelji ga krstili u
katoličkoj crkvu na Humcu, krštenjem postao katolik, a političko
uvjerenje stekao okolnostima prilika u kojima je živio. Ja nisam
upućen u mnoge stvari kao ti i Otopraš pa ne mogu mnogo o tome. Zato
mi je drago čitati što ti i Otporaš i drugi pište. Uvjek trčim na
računalo da vidim šta si ti napisala, a supruga me odmah zove da joj
nešto pomognem samo da sam što manje na kompjutoru."
Ja to ne sporim, samo kažem da mu je otac bio Srbin. Ako si iz
tog kraja onda znaš gdje su Biograce, ja sam priču tu čula, ne na
forumima ni na netu. Sasvim slučajno sam se našla tamo pretprošlog
ljeta i slušala djeda kako priča, a on mi je mjerodavniji nego svi
forumi zajedno. Čovjek se svega sjeća kao da juče bilo. A priča je
krenula u zezanju, jer su htjeli djeda malo izbaciti iz takta rekavši
mu da ću se ja udati za njegovog unuka, pa ga pitali kako bi reagovao,
i onda je on počeo priču o Luburiću. Spominjao je još neke, ali nisam
upamtila, žao mi je što nisam. Pričao mi je i o Šeseljovoj porodici,
Dodikovoj...
Mislim, nebitno...samo kažem da naša istorija nije sva
crno-bijela, ima malo i sivoga...
15.5.2012, 23:29:11 #15
Otporaš
Najozbiljnije te molim Zelena_oaza da pronađeš što mnogo
podataka iz te priče sa tvojim djedom. Za mene je to vrlo važno. Ja se
bavim pitanjem Maksa Luburića preko pola stoljeća. O njemu namjeravam
knjigu izdati. Možda si i uočila da njega često spominjem , kako to
neki misle, nego da što više prikupiim podataka. Bez obzira kakovi
podatki bili, za mene Vjekoslav Luburić ima tri (3) dimenzije: Prošlu
(1), sadašnju (2) i buduću (3). Prošla (1) za mene je Vjekoslav
Luburić, današnja (2) je Maks Luburić, buduću (3) je general Drinanin.
Te tri dimenzije ja želim razraditi i razlučiti jednu od druge. Zato
te molim da tvojeg djeda, ako je još živ, nadajmo se da jest, dobro
priupitaš o sveme i zabilješke napraviš. Unaprijed ti se zahvaljujem s
iskrenim pozdravom ostajem Otporaš.
15.5.2012, 23:34:30 #16
Korisnik Zelena_oaza avatar
Citat Originalni autor citata je Otporaš Vidi poruku.
"Najozbiljnije te molim Zelena_oaza da pronađeš što mnogo
podataka iz te priče sa tvojim djedom. Za mene je to vrlo važno. Ja se
bavim pitanjem Maksa Luburića preko pola stoljeća. O njemu namjeravam
knjigu izdati. Možda si i uočila da njega često spominjem , kako to
neki misle, nego da što više prikupiim podataka. Bez obzira kakovi
podatki bili, za mene Vjekoslav Luburić ima tri (3) dimenzije: Prošlu
(1), sadašnju (2) i buduću (3). Prošla (1) za mene je Vjekoslav
Luburić, današnja (2) je Maks Luburić, buduću (3) je general Drinanin.
Te tri dimenzije ja želim razraditi i razlučiti jednu od druge. Zato
te molim da tvojeg djeda, ako je još živ, nadajmo se da jest, dobro
priupitaš o sveme i zabilješke napraviš. Unaprijed ti se zahvaljujem s
iskrenim pozdravom ostajem Otporaš."
Slušaj, kako da pronadjem, nisam ja to našla na netu. Ja inače
malo stvari koje ovdje iznesem nadjem na netu, tako da imam problema
zbog toga...napišem nešto a onda mi traže dokaz u vidu linka. I nije
to moj djed, ja sam se sasvim slučajno našla u njegovoj kući, ali ja
volim da pričam sa starijim ljudima, nešto su mi njihove priče
interesantne. Kada ste otvorili ovu temu sjetila sam se te priče i mog
boravka u zapadnoj Hercegovini. Ako zeliš podatke o Maxu, obidji malo
i istočnu i zapadnu Hercegovinu, oni sve znaju o njemu.
15.5.2012, 23:41:20 #17
Otporaš
Hvala ti. Isti je slučaj i s menom. Sve volim čuti, nešto
zapamtim a malo što zapišem, pa mi danas žao. Ti svakako nastoj se
sjetiti gdje i u čijoj kući je to bilo, šta se je reklo. Uzmi si
vremena. Ja imam nekoliko stotina pisama generala Drinjanina. Neka sam
već objavio. Neka ću objavljivati postepeno. Maks Luburić je jako
zanimljiva osoba. Ne ulazim u njegove grijehe. Svi smo mi na jedan ili
drugi način griješnici. Nisam Bog da nekoga sudim. Sve što želim je sa
ISTINOM NA ČISTAC. Pozdrav. Otporaš.
16.5.2012, 2:13:03 #18
Delivuk
Možda Zelena_oaza i Otporaš uspiju nešto pronaći o Maksu
Luburiću. Rado bih se k vama pridružio ali se bojim nedostataka koji
mi fale. Sa željom pratim razvitak ove teme.
16.5.2012, 10:20:12 #19
Korisnik Zelena_oaza avatar
Neću ja ništa tražiti o Luburiću, samo sam vam ispričala priču
koju sam ja čula u zapadnoj Hercegovini od čovjeka koji ga je lično
poznavao. U Hercegovini se inače mogu čuti svakakve priče i o Srbima i
Hrvatima, o prijeklu raznih porodica, to je kraj koji je uvijek bio
specifičan po svemu, imaju burnu istoriju koja je doprinijela i nekim
dogadjajima koje mi ne možemo ni shvatiti, pa i ta da su najveće
ustaše, pa i četnici upravo djeca iz mješovitih brakova. Ljudi se
znaju izmedju sebe, ne treba tamo guglati i tražiti po nekim spisima
dogadjaje, postoje ljudi koji još uvijek pamte sva dogadjanja iz burne
prošlosti.
Taj djed je znao kompletan istorijat Luburića, znao je
porodicu Mire Barešića (onog što je izvršio atentat na ambasadora
Rolovića), Miljenka Hrkača (koji je bio osudjen za podmetanje bombe u
BG bioskopu), porodicu Šeselj, čak i porodicu Vuka Draškovića...a ja
sam opet takva...volim da zabadam nos i tamo gdje mu nije mjesto...
16.5.2012, 13:39:03 #20
Otporaš
Cijenjena Zelena_oaza razumio sam te i shvaćam. Ti si mi već
mnogo pomogla i sa onim što si već rekla. Svaki pa i najmanji dijelić
inoformacija će nekome pomoći. Mi smo ovih dana čuli, odnosno vidjeli
7 dio DVD jugoslavenskih tajnih služba gdje Ilija Stanić danas iznosi
svoju lažljivu tezu da on nije "lično" ubio generala Maksa Luburića,
ali ipak kaže ..."da to ne bi moglo biti bez njega..."
Ja ću ubrzo izći s jednim pismom kojeg je general Drinjanin
pisao svojem suradniku u Paris dru. Miljenki Dabi Peranić 25 rujna
1968 godine u kojem piše razlog ili razloge zašto je odpusrio Iliju
Stanića iz tiskare DRINAPRESS. Zatim ću iznijeti pismo kojeg su meni
osobno poslali dva najodgovornija čovjeka u organizaciji HNO:
IZVJEŠTAJ O SMRTI GENERALA LUBURIĆA DRINJANINA. Pismo su potpisali dr.
Miljenko Dabo Peranić i pukovnik Hrvatskih Oružanih Snaga HOS Stjepan
Štef Crnički s nadnevkom 16 svibnja 1969 godine. Ako vas ovo bude
zanimalo, pratite i čitajte te po mogućnosti komentirajte. Pozdrav
Otporaš.
28.9.2012, 18:17:09 #21
Delivuk
Maksa Luburića bi sada svi htjeli prisvojiti; Bošnjaci kažu da
je njijov, Hrvati da je njijov a sad ga počeli i Srbi svojetati da je
Srbin iz dno kace. Ni jedni, ni drugi pa ni treći ne znaju ništa o
Maksu Luburiću, niti kada je bio oženjen, ni skim je bija oženjen, ni
koliko je djece imao, pogotovu koliko je braće i sestara imao. Neka se
jave oni koji znaju.
Prethodni post je napisan u 16:50:12
Novi post je dodan u 17:17:09
Franjo Tudjman i Maks Luburić su se borili za istu stvar. I
priloženo pismo govori o tome. I bivši predsjednički kandidat dr.
Andrija Hebrang je rekao da su se Tudjman i Luburić borili za hrvatske
interese.
Jedno pismo !
U zrakoplovu od Clevlanda do Austina, 22 sijecnja 1990.
Dragi moj Mišo,
Neću ti pisati dugo pismo iako sam mislio. Nalazimo se
uinflaciji vremena,tj. dok se ovo pismo piše mnoge stvari se dogadjaju
i to u korist hrvatske slobode, demokracije i hrvatske države. Primio
sam tvoje pismo prošli tjedan. Sve sam razumio i hvala ti na
informacijama, i to iz više razloga:
1. ) Pozvan sam na Prvu Konvenciju HDZ u Cleveland (Ohio)
20.21 siječnja 1990. Bilo je lijepo vidjeti 71 delegata iz Amerike i
Kanadae. Ja sam predstavljao državu Texas. U mojim preko 1500
rodoljubnih i političkih sastanaka u emigraciji, vidio sam i doživio
svašta, ali nisam doživio jedno sveopćehrvatsko oduševljenje kao na
ovoj Konvenciji. Kako su Hrvati inteligentni i civiliziran narod! Bilo
je tu: Doktora, profesora, inžinjera, privrednika, biznesmena,
svećenika i svih drugih. Lica su izrazito vesela bila i u nekoliko
puta suzama radosnicama bila orošena činjenicom da je konačno došlo
vrijeme da se uljudno može sjesti za okrugli stol i oni iz BRIGADA i
oni iz BOJNI i raspravljati o sudbini i budućnosti hrvatskog naroda.
Gosp. Franjo Tudjman - predsjednik HDZ - je krasio ovu Konvenciju.
2. ) Vjesnik HDZ je državotvoran i u prvi pet brojeva je
više-manje izrazio moje želje kao i želje mnogih drugih. Nadopunjati
ćemo ga od sada svi zajedno i neka nam to bude dužnost.
Ja znam da ima na pomolu i drugih politiških organizacija u
Hrvatskoj koje bi željele doći do punog izražaja u ovim povjesnim
trenutcima. I to je dobro, jer je to izražaj dobre volje, nacionalnog
izražaja i demokracije. Ali, mišljenja sam da je u iseljeništvu gosp.
Tudjman osvojio teren i srca mnogih. Takodjer sam mišljenja da je on
jedini koji je najmjerodavniji predvoditi hrvatski narod k svom
nacionalnom suverenitetu u ovim povjesnim trenutcima kako bi mogao
skinuti crne mrlje sa svoje prošlosti i prošlosti onih Hrvata koji su
svoje idealizme uzidali u zavnoh i avnoj i tako bili prevareni. Kao
što je u svoje vrijeme hrvatski general Maks Luburić izjavio da je on
odgovoran za Ustašku revoluciju i kao takav je mjerodavan pruziti ruku
pomirenja hrvatskim komunistima i pregovarati sa hrvatskim Srbima, jer
se je borio protiv jednih i drugih. Osim toga gosp. Tudjman je poznati
povjesničar koji gleda stvari najmanje sto godina unaprijed, što bi se
i kako moglo reći o njemu i drugima, kakav bi se film o njemu mogao
snimati, ili kao o rodu ili IZRODU. On je bez dvojbe izabrao ovo prvo
i skinuo partizansku kapu kao što je i Maks Luburić skinuo ustašku.
Koliko je gosp. Tudjman dalekovidan u svom programu, najbolje se može
očitovati iz odgovora na upit: Sta on misli o generalu Luburiću,
odgovor je glasio: Oba smo mi hrvatski generali.
3. ) Na 24-25 veljače o.g. će se održati GLAVNA KONVENCIJA HDZ
u Zagrebu. Najmanje dva "Chartera" će doći sa ovog američkog
kontinenta s Hrvatima, delegatima HDZ. Ovi Hrvati će predstavljati
iseljeništvo a i svoje organizacije ako to hoće i žele. Samim ovim
sazivom će se udariti pečat demokracije HDZ-ci. Ako dodje do zabrane
tada će se održati u Beču. U svakom slučaju Konvencija će se održati.
I HNO će imati delegate (2) koja će biti na Konvenciji u Zagrebu,
odnosno Beču, jer je HNO i srcem i dušom za državotvorni program HDZ.
Dužnosnici HNO su se sastali u subotu večer (20.1.90) i raspravljali
skoro cijelu noć, što i kako dalje nastaviti s radom HNO. Odlučeno je
da je za sada misija HNO dovršena i da se naša buduća djelatnost
usmjerava u pravcu rada HDZ. Predlagalo se je da ja podjem kao
delegat, ali opreznosti radi - jer nikada ne znaš šta se može desiti -
izabrana su druga dvojica. Ja ću tebi naknadno javiti. Ti svakako
nastoj biti nazočan na Konvenciji kao promatrač. Svakako nastoj -
kažem nastoj - sa svojom ekipom pridonijeti što više možeš da se preko
TV Zagreb prenosi što više. Delegati dolaze u petak a odlaze u
ponedjeljak. Neće biti vremena za razbacivanje.
4. ) HDZ je u iseljeništvu do sada - u ovo kratko vrijeme -
uspjelo povratiti poljuljanu i izgubljenu nadu medju Hrvatima tako da
se sada svaki osjeća kao da je deset stopa visok. To oduševljenje nam
je potrebno jer se pred nama nalazi velika i odgovorna zadaća. Samo
velikim oduševljenjem možemo mase okupiti, i samo masama možemo
povratiti ono izgubljeno u krilo Hrvatske. U protivnom slučaju će biti
zli jezika koji će širiti priče da je HDZ prodalo BiH kao što je bilo
zli jezika koji su govorili da je Poglavnik prodao Dalmaciju
Talijanima, iako nikada nisu mogli pokazati kopiju čeka.
5. ) Raspitaj se kod uprave HDZ za savjete kako osnovati
ogranke u Sl. Požegi (ogranak HDZ Mato Boban) i u Sovićima - Grude
(ogranak HDZ Braća Šimići ili slično. Svakako ime se stavi na
raspolaganje. Nemoj stati po strani. Predloži u upravi HDZ potrebu
jednog MOTTO-GESLO oko kojeg će se Hrvati i gradjani Hrvatske
okupljati. Predloži ovaj kojeg sam ja predložio u nedjelju na
Konvenciji a gosp. Tudjman zapisao: NAŠ PROGRAM, NAŠE IME A ZOVEMO SE
HRVATSKA DEMOKRATSKA ZAJEDNICA.
6. ) U mome pismu mojim komšijama - na Veliki petak 1988. -
sam priložio sliku Nikaraguvanaca kako su se oni sastali i učinili
Nikaraguansko Nacionalno Izmirenje. Tada sam sam rekao da ću se svim
raspoloživim i demokratskim sredstvima boriti da i ja budem na sliki
Hrvatskog Nacionalnog Izmirenja. I hvala Bogu to se je ostvarilo u
Clevelandu (Ohio) u nedjelju 21.1.1990. (Slika je uistinu izišla u
časopisu Matice Iseljenika Hrvatske na stranici 42 za prosinac 2009.,
mo). Tko vjeruje i čeka, taj dočeka. Ja sam zagovarao, vjerovao i
dočekao da budem na sliki Hrvatskog Izmirenja. Sada to trebaju bez
bojazni i drugi učiniti. Navik on zgine ki živi ko janje. Dragi Mišo
to sam tako namjerno napisao.
Tvoj Stric Milan.
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Mišo, bilo bi dobro da napraviš kopiju ovog pisma i pošalješ u
Australiju P.O.Box 293. St. Albans, Vic. 3021, Australia. Svakako ga
podaj upravi vjesnika HDZ s molbom da ga objave ako smatraju za
shodbno i da bi mogao i druge poticati da prigrle program HDZ. Javi
se. Volite tvoj stric Milan. Pozdravi sve.
Ovo je kopija pisma koju sam dobio ima tome dugo. Kako je
sadržaj zanimljiv meni smatram da bi moga biti zanimljiv i drugima,
tim vise da je sadašnja politika RH protiv Tudjmana, pa da se vidi
kako je prije bilo.
28.9.2012, 19:48:12 #22
VOLODJA Mladi korisnik
Zar je uopšte važna Lubutrićeva nacionalnost, čoveka odredjuju
njegova dela a ne nacionalnost izmišljena radi još podela, i novih
ratova ali zbog love u suštini, a podele su nazovi opravadanja.
28.9.2012, 20:50:33 #23
Delivuk
Daj pobogu brate, VOLODJA, kaži nam nešto o tom Luburiću. Ja
da znam ja bi reka. Sve što o nemu znam je to što su drugi rekli, a
često puta se je dokazalo da što su drugi rekili, da je bila velika
laž ili da nije bila istina. Svjedno, laž je laž, a o Luburiću samo
treiba pronaći ko viže laze: Bošnjaci, Rvati ili Srbi. Ja ne vidjoh
drugih da bi se interesirali za njega osim ove trojice koje san
spomenija. Sve što znam je to da se je borija za Pavelićevu Hrvatsku,
a Pevelićeva Hrvatska je kralja Tomislava Hrvatska, Matije Gubca
Hrvatska, Zrinjiskih i Frankopana Hrvatska, Josipa Bana Jelačića
Hrvatska, Eugena Kvaternika Hrvatska, Stjepana Radića Hrvatska, Franje
Tudjmana Hrvatska, samo i za sigurno se može reći da nije Titina
Hrvatska. Eto, kao drugi vide za koju Hrvatsku nepoznati i ne
istrazeni Maks Luburić se je borija. To je sve što ja znan. Ako neko
drugi više zna, bilo bi mi drago da to iznese ovdeka.
28.9.2012, 21:04:57 #24
VOLODJA Mladi korisnik
Delivuk, ako tako gledaš vraćajući se u hrvatsku povest do
dolaska Hrvata na Balkan, onda to nije hrvatska zemlja nego Zapadnog
Rimskog Carstava, a srpska zemlja tako gledano je je Vizantijska.
O Maksu Luburiću su, kao što sam rekao, pokazala njegova dela
jer je bio medju vladajućom ustaškom elitom, koja je naredjivala a
zločini u NDH su dokazani i po hrvatskim merilima i izvorima, tako da
je on zločinac ali je potpuno nebitno da li je bio veliki ili mali
zločinac jer zločinac je zločinac, ne postoji mali zločin, ako gledamo
ljudski a ne statistički.
28.9.2012, 22:29:56 #25
Delivuk
Nisan ja mislija ići natrag tamo daleko u prošlost od Adama i
Eve. U njojovo doba svi smo mi pripadali njima, jer je sva zemlja, i
svičija zemlja, bila njojova zemlja. Dakle svi smo potomci Adama i Eve
pa i zagonetni Maks Luburić, koji nikada nigdi, kako srpaski portal
Beogradcafe kaže, nije bija na sudu niti ga je bilo koji sud osudija,
niti ga je bilo koja ili čija porota saslušala, najedanput posta
zlikovac, ili ti ga zločinac. Svakako da je svaki ubojica zlikovac i
zločinac, samo mu se to mora dokazati, a ne po onoj čula, vidila,
kazala. Punda je i Tito zločonac, Draža, Ranković, Djilas, vaš kralj
Aleksandar i Petar, Koča Popović, Simo Dubajić, Petar Stambulić, Ilija
Garašanin, Miloš Obrenović, Musa Kesadžija, Marko Kraljević i svi
drugi koji su nešto nekada značili u prošlosti. Ja volin čitat i pisat
o prošlosti iako mi to ne daje današnji zalogaj hljeba, ili ti ga
rvacki kruva, kruha, ni sam neznam šta je više pravilno a šta nije.
Daj ti meni, brate dragi, kaži ciji san ja, ili ciji si ti,
kad mi ne znaš reći čiji je Maks Luburić?
Saznajte više: Maks Luburić, Hrvat katolik ili srbin pravoslavac
http://slobodni.net/t112192/#ixzz2krRPIdG0
MAKS LUBURIĆ, HRVAT KATOLIK ILI SRBIN PRAVISLAVAC
Poštovanom gospodinu i Šjor Ivanu Prceli
G. Vuskic
<trup1959@gmail.com> Sat, Nov 16, 2013 at 8:59 PM
Poštovani Šjor prcela,
Ovo sam pronašao na dolje niže priloženom linku. Čudom sam se čudio
dok sam ovo čitao. Vi ste za mene jedna živa enciklopedija pa sam se
vama obratio za svako pojašnjenje na dolje priloženom dijalogu.
Pozdrav iz naše Domaje.
Maks Luburić, Hrvat katolik ili srbin pravoslavac
Stranice prijatelji websitea Slobodni.net
Tema: Maks Luburić, Hrvat katolik ili Srbin pravoslavac.
14.5.2012, 23:08:13 #1
Bračni status korisnika: married
Otporaš
Početno Maks Luburić, Hrvat katolik ili Srbin pravoslavac
Vrlo interesantno!
Ovo upravo pronđoh na jednom srpskom portalu za potražnje. I
evo čuda! Maks Luburić više nije Hrvat. Sad je Crnogorac ili Srbin,
svakako pravoslavac. Mi Hrvati se više ne trebamo natezati oko
Jasenovca koliko je milijuna žrtava tu bilo. Neka se sada počmu drugi
natezati tko je bio Maks Luburić. po ovoj pšotražnji on više nije
Hrvat. Hvala ti Bože!, kako kaže naša hrvatska poslovica: Zemlja se je
zaklinjala raju, da se na njoj sve tajne znaju!
Možda će neki od komentatora popuniti nejasnoće iz ove
potražnje. Ovdje ima posla za sve komentatore ovog Foruma. Samo
naprijed.
Milan Gabrić
Texas
Re: Re: Potražnja 30/1/2010
Želio bih znati da li je Vkekoslav Maks Luburić Hrvat ili
Srbin. Ponekada sam pročitao da je on, Maks Luburić, "poreklom Srbin".
To bih želio znati. Hvala.
ljiljana leksa
cro
Broj poruka: 77
Re: Re: Re: Potraznja 31/1/2010
rođen u hercegovini,katolik-hrvat,general u ndh-ustaša,zaključite sami
čedo luburić
crna gora
Broj poruka: 1
Re: Re: Re: Re: Re: Potražnja 9/2/2010
Svaki Luburić na ovoj planeti je poreklom pravoslavac ,iz Crne
Gore. Luburići su se prezivali Vujačići i slavili su nikolj dan.
Pročitaj knjigu Andrije Luburića'' Drobnjak'' pa će ti sve biti jasno.
Ovi Luburići Hrvati su pokatoličeni početkom 18 veka,i od njih je Max
Luburič. Svi dobro znaju da su pravolsavne porodice prelazile u
katoličanstvo u zap herc, čak postoje tačni podatci koje su slave
slavili.
15.5.2012, 15:21:38 #2
Otporaš
Brat Ilije Stanić, Luka, je imao aktivnu ulogu u ubojstvu Maksa Luburića
Na znanje i ravnanje:
Ilija Stanić kada je ubio hrvatskog generala Maksa Luburića te
kobne nedjelje 20 travnja 1969 godine, napustio je Luburićevu kuću oko
četeri sata poslije podne. Taksijem se je odvezao do Valencije i
taksisti dao petstotina pesota španjolskog novca. Taksista mu je rekao
da je to mnogo, načto je Stanić odgovorio: Pij, ja časti. Zatim je
nazvao svojeg brata Luku i on je bio prvi kojemu je Ilija javio:
"...Nema više "M", tj. Maksa..." Tako stoji u izvještaju sarajevske
Udbe od 29 travnja 1969 godine kojeg je Ilija Stanić dao 9 dana
poslije gnjusnog zločina.
HRsvijet.net - Hrvatski svijet
Tuesday, May 15th Last update:09:34:32 AM GMT
NASLOVNICA POVIJESNI IDENTITET
I BRAT ILIJE STANIĆA IMAO AKTIVNU ULOGU U UBOJSTVU MAKSA LUBURIĆA
UTORAK, 15 SVIBANJ 2012 11:06
Nakon ekskluzivnog svjedočanstva Udbinog agenta Ilije Stanića
koji je koncem travnja 1969. godine u središnjici Udbe u Sarajevu
podnio izvješće o egzekuciji ustaškog generala Maksa Luburića,
navodeći pri tome da ga je ubio jer je uvrijedio njegovog oca Jozu,
ustaškog križara, pojedini dokumenti Udbe otkrivaju da je i Ilijin
brat Luka, također, radio za zloglasnu Udbu.
>>Ilija Stanić: Za sudjelovanje u ubojstvu Maksa Luburića
nagrađen sam vilom na Dedinju i novim BMW-om
No, za razliku od Ilije, koji je bio "krupna" Udbina riba,
Luka je bio sitni prokazivač, ali prema podacima napisanim u njegovu
kartonu, riječ je o veoma pouzdanoj osobi, tvrdi se u istraživačkom
članku koji objavljuje Večernji list.
Ilija Stanić
Za razliku od njegova brata čije je kodno ime bilo Mungos,
Luka Stanić je zaveden pod kodnim imenom Martin. Rođen u selu Ćolopeci
kod Konjica, Luka je završio školu za ugostitelje i radio je pri
željeznicama kao kondukter na kolima za spavanje i ručavanje pri
tadašnjem ŽTP-u Sarajevo. Kako je i opisano u kartonu riječ je o
komunikativnoj osobi koja poznaje njemački jezik, te uživa alkohol u
umjerenim količinama.
>>Serijal 'Jugoslavenske tajne službe': Objavljen iskaz Ilije
Stanića s detaljima vezanim za Luburićevo ubojstvo
Dakako, u rubrici koja se odnosi na podatke iz prošlosti
navodi se kako mu je otac Jozo bio odmetnik koji se raznio bombom i na
taj način skratio sebi život kao posljednji križar, ali tek 1950.
godine kada se nije želio predati komunističkim vlastima, već se
raznio ručnom bombom. No, Luka je za razliku od svog brata bio samo
sitni "šmeker", ali je ipak u početku kao Udbin suradnik bio veza
između Udbinih organizatora i brata Ilije u dijelu priprema Luburićeve
likvidacije. Ilija je pak bio puno ambiciozniji, posebno nakon
smaknuća Luburića. U prilog tomu ide i izjava jednog od kasnijih
šefova Udbe u Beogradu Ivana Lasića Gorankića koji je kazao: "Stanić
je opet podivljao. Radio nam je problema i štete više nego što bi
Luburić da je ostao živ".
Čelnici UDBE: Đorđević, Perković, Lasić. Čolak i Spasić
Nakon sedam godina provedenih u Beogradu Ilija je promaknut za
Udbinog analitičara, stručnjaka za pitanje hrvatske emigracije, i
vratio se u Sarajevo. Upravo u tom razdoblju čovjek kodnog imena
Mungos s pravom se može smatrati i sukrivcem za ubojstvo Ilije Vučića
iz sela Blatnice pokraj Čitluka. Naime, Vučić je bio predsjednik
ogranka Hrvatskog narodnog odbora u Njemačkoj i sudjelovao je u
demonstracijama u Bad Godesbergu kada je smrtno stradao domar
jugoslavenskog veleposlanstva Momčilo Popović.
Upravo je Ilija Stanić u svom izvješću nakon povratka u
Jugoslaviju označio Vučića jednim od najopasnijih neprijatelja
beogradskog režima. Zbog tog i još nekoliko drugih izvješća Udbinih
agenata, Udba je odlučila likvidirati Iliju Vučića.
To se dogodilo u ranim jutarnjim satima, u lipnju 1975.
godine, kada je Ilija Vučić prolazio pokraj jedne napuštene zgrade na
putu prema poslu u Stuttgartu, atentator je na njega ispalio pet
hitaca. Pet dana kasnije Vučić je podlegao od zadobivenih rana.
Neposredno nakon tog ubojstva, njemačka je policija posumnjala u Vinka
Jurkića, koji je kratko nakon Vučićeva ubojstva pobjegao iz Njemačke,
kao jednog od sudionika njegove likvidacije.
Prema podacima iz središnjeg arhiva bh. središnjice Udbe u
Sarajevu, Vinko Jurkić počeo je raditi za sarajevsku Udbu u siječnju
1970. godine pod pseudonimom Novinar. Nakon povratka u Jugoslaviju, do
rata je živio u Sarajevu, a kasnije preselio u Zagreb gdje je radio
kao taksist. Inače, Jurkić je rođen u Vijaki kod Vareša, a radio je u
tvornici čokolade u Stuttgartu. Usmjeren je bio na obradu pojedinaca
iz skupine "Luburićeva drina", a vezu je održavao preko Udbinog
operativca u Švicarskoj, u jednoj kavani. Za Novinara se u Udbinom
kartonu navodi da je riječ o "veoma pouzdanoj osobi, hrabroj i
neustrašivoj, što bi ga moglo dovesti u situaciju da sam sebe
provali". (R.H.)
15.5.2012, 16:01:47 #3
Korisnik Zelena_oaza avatar
Pa da, njegov otac je bio iz Crne Gore (tačnije granica Crne
Gore i Hercegovine) od Luburića, oženio se Hrvaticom i prešao na njeno
imanje.
Pokazali su mi mjesto iz kojeg je familija njegovog oca.
Šta je tu čudno? Djeca iz mješovitih brakova znaju i te kako
biti extremni, valjda zbog silnog dokazivanja kojoj su se strani
priklonili a koje odrekli, onda malo u tom dokazivanju pretjeraju.
Pa i Pavelić je rodjen u srpskoj kući dok su mu otac i majka
radili na pruzi. Tu su Pavelićevi roditelji stanovali kao podstanari.
15.5.2012, 16:40:36 #4
Delivuk
I Hitler se je rodio u Austriji, borio se za Njemačku. Tito se
rodio u Hrvatskoj, borio se za Jugoslaviju. Srpski kralj Aleksandar
Karadjordjević se rodio u Crnoj Gori, borio se za Veliku Srbiju. Ista
stvar sa Pavlem Djurišićem, rodio se u Crnoj gori borio se sa Dražom
za Srbiju. Djilas mali Crnogorac a borio se za veliku Srbiju. Maks
Luburić Srbin - i gle čuda! - borio se za Hrvasku. Pavelić rodjen u
"srpskoj" kući (gdje i kad, adresu molim) i postao hrvatski Poglavnik.
Svijet i na svijetu svašta!
15.5.2012, 18:12:31 #5
Korisnik Zelena_oaza avatar
Citat Originalni autor citata je Delivuk Vidi poruku
" I Hitler se je rodio u Austriji, borio se za Njemačku. Tito
se rodio u Hrvatskoj, borio se za Jugoslaviju. Srpski kralj Aleksandar
Karadjordjević se rodio u Crnoj Gori, borio se za Veliku Srbiju. Ista
stvar sa Pavlem Djurišićem, rodio se u Crnoj gori borio se sa Dražom
za Srbiju. Djilas mali Crnogorac a borio se za veliku Srbiju. Maks
Luburić Srbin - i gle čuda! - borio se za Hrvasku. Pavelić rodjen u
"srpskoj" kući (gdje i kad, adresu molim) i postao hrvatski Poglavnik.
Svijet i na svijetu svašta!"
Gdje i kad je rodjen Pavelić to možeš naći na netu a kuća u
kojoj je rodjen je negdje kod Bradine, u Hercegovini, unuk tog
čovjeka, koji je čuvao Pavelića dok su mu roditelji radili na pruzi,
je pričao jednom na TV, pokazao kuću u kojoj se rodio, gdje je
spavao...stara kuća koja je spaljena i u onom pa onda u ovom ratu, da
ironija bude veća, od ustaša...
A to da je Max Luburić pola Srbin ili Crnogorac nebitno, možeš
čuti kada odeš u zapadnu Hercegovinu, oni njegovu istoriju znaju
napamet, čak znaju i za vanbračno dijete koje je napravio u Americi
(poznati glumac koji je prije nekoliko godina posjetio Hercegovinu)
ali sada ne bih o tome, jer je to već neprovjerena priča. Zašto se ne
bi vjerovalo zapadnim Hercegovcima kada i sam Luburić vuče korijene iz
tog kraja?
Mene ne čudi porijeklo ni jednog čovjeka sa ovih područja,
toliko smo se sretali, živjeli zajedno, miješali, pokrštavali,
prelazili iz jedne vjere u drugu zbog politike, da mi ni jednog
terenutka nije bila čudna priča o Maxu Luburiću...U zapadnoj
Hercegovini postoji izraz "Nema ustaše dok ga ne zadoji majka
Srpkinja"...
Pričam ovu priču jer sam je čula u zapadnoj Hercegovini
(Široki Brijeg) a ne na srpskim portalima, čak sam i slike Luburićeve
imala prilike da gledam...
15.5.2012, 18:51:49 #6
Iskusni korisnik miv avatar
sad kad čitam ovo,neke stvari su jasnije....upravo ono što je
oaza napisala, očito su oni koji su (u svojim glavama) bili
"sumnjivog"porijekla, su bili najkrvaviji i najžešći kad se trebalo
dokazivat da pripada nekome...očit primjer su janjičari iz doba
otomanskih osvajanja, oni su bili najkrvoločniji i najopasniji
pripadnici turskih snaga, a svi su bili kao djeca odvedeni od svojih
kuća (katolici i pravoslavci) i pomuslimanjeni i zadojeni mržnjom
prema pripadnicima druge vjere...
ne'do'bog da obama pomisli da nije pravi amerikanac....
Ljubav je velika pobjeda mašte nad inteligencijom!
..........da nisam ovo, ja bih bio biljka.....
15.5.2012, 19:17:00 #7
Korisnik Zelena_oaza avatar
Ja nisam htjela nikoga ni da veličam ni ponizavam, samo kažem
koliko su na našim prostorima česte neke nelogičnosti jer smo
isprepleteni...
Zato se stalno vodi polemika je li Šeselj Hrvat ili Srbin, da
li je Dodik "čisti" Srbin itd...naročito u Hercegovini, postoje čitave
porodice podijeljene na srpski i hrvatski dio, jedna od njih je i
Šeselj. Pola prešlo na katolicizam, pola ostali Srbi (Popovo
polje)...takvih je porodica mali milion, kako drugačije protumačiti
ista prezimena a različite nacije...Ja sam upoznala u Splitu
Obrenovića Hrvata a ovdje Pavelića Srbina...možda ćete reći da pričam
nebuloze ali je tako...A sem toga, moja drugarica se udala za Luburića
koji vodi direktno porijeklo od tih Luburića, s tim što oni sada žive
u istočnom Sarajevu.
15.5.2012, 19:29:16 #8
Delivuk
Prvo Luborić nikada nije bio u Ameriki, koliko ja znam. Drugo
ja ne znam s kim je Maks Luburić spavao. Treće ja znam i slike
posjedujem da se je oženio s jednom vrijednom Španjolkom 1953. godine
i da sa njom ima četvero djece. Domagoj 1955, (jedan iz povijesti
hrvatskih knezeva) Drina 1956, (Maks Luburić je svojoj kćeri dao ime
Drina na vječitu uspomenu granice rijeke DRINE izmedju Hrvatske i
Srbije. Zato je sebi dao ime general Drinjanin) Vjekoslav 1957. dao mu
svoje ime, ime oca, Marica 1958. po uzoru Velike Gospe Marije
Bistričke. To je što ja znam i što sam čuo o Maksu Luburiću.
A što se tice izraza da nema Ustaše dok ga ne zadoji majka
srpska, mi zvuči kao da vremena dolaze da je biti Ustaša je biti sada
vrlo popularan. Dali će sada Hrvati i Srbi morati koplja lomiti u
dokazivanju čiji je Vjekoslav Maks Luburić? Ako se dokaže da je Srbin,
onda će se morati sve svjetske enciklopedije mijenjati i svijetu
dokazivati da taj Srbin Maks Luburić nije bio tako zločast kako smo ga
mi Srbi prije opisivali i da taj, sada naš srpski Maks Luburic, nije u
Jasenovcu ubijao Srbe nego Hrvate.
15.5.2012, 19:33:53 #9
Korisnik Zelena_oaza avatar
Citat Originalni autor citata je Delivuk Vidi poruku.
"Prvo Luborić nikada nije bio u Ameriki, koliko ja znam. Drugo
ja ne znam s kim je Maks Luburić spavao. Treće ja znam i slike
posjedujem da se je oženio s jednom vrijednom Španjolkom 1953. godine
i da sa njom ima četvero djece. Domagoj 1955, (jedan iz povijesti
hrvatskih knezeva) Drina 1956, (Maks Luburić je svojoj kćeri dao ime
Drina na vječitu uspomenu granice rijeke DRINE izmedju Hrvatske i
Srbije. Zato je sebi dao ime general Drinjanin) Vjekoslav 1957. dao mu
svoje ime, ime oca, Marica 1958. po uzoru Velike Gospe Marije
Bistričke. To je što ja znam i što sam čuo o Maksu Luburiću."
A što se tiče izraza da nema Ustaše dok ga ne zadoji majka
srpska, mi zvuči kao da vremena dolaze da je biti Ustaša je biti danas
vrlo popularan. Dali će sada Hrvati i Srbi morati koplja lomiti u
dokazivanju čiji je Vjekoslav Maks Luburić? Ako se dokaže da je Srbin,
onda će se morati sve svjetske enciklopedije mijenjati i svijetu
dokazivati da taj Srbin Maks Luburić nije bio tako zločast kako smo ga
mi Srbi prije opisivali i da taj, sada naš srpski Maks Luburić, nije u
Jasenovcu ubijao Srbe nego Hrvate.
Šta ima tu da se dokazuje?
Otac Srbin, majka Hrvatica. Takvih je mali milion na našim prostorima.
A to da nije nikad bio u Americi...ne bih rekla, ali
dobro...Pričala sam s čovjekom, starim djedom koji je lično poznavao
njegovu porodicu, ima slike s njim, djed živi u Širokom Brijegu i jako
je dobro upućen u njegovu biografiju. Sad je skoro umro kao najstariji
Briježanin.
15.5.2012, 20:10:43 #10
Otporaš
Zelena_oaza pogriješkom je ovaj opis otišao na novu temo.
Prebacio sam ga ovdje poradi boljeg nastavka razrađivanje ove nam
zajedničke teme. Molim da se uvaži. Otporaš.
Poznavati odakle je Maks Luburić...
Treba najprije čitati šta je Maks sam o sebi pisao kroz svoj
burni život. Ja sam iz srca Hercegovine, nedaleko Širokog Brijega.
Nikada nisam čuo da kod nas ima pravoslavaca. Čuo jesam, vidio ih, s
njima bio prijatelj itd., da je bilo muslimana - i ima ih - u
Ljubuškom, Vitini i okolici. Pravoslavaca je bilo i ima ih u Čašljini
i okolici Čapljine. Poslije ova dva zadnja rata mnoge stvari su se
izmijenile, ali, kako sam rekao da nikada nisam čuo da u rodnom mjestu
generala Drinjanina Vjekoslava Maksa Luburića u Humcu je bilo
pravoslavaca u ono vrijeme kada se je on rodio 1913 godine. Svakako da
je ovo stvar za jedno ozbiljno istraživanje. Ja sam jedan od mnogih
koji se bavi pitanjem Vjekoslava Maksa Luburića, generala Drinjanina.
Uz pomoć drugih - pa i tvoju zelena_oaza - pronađimo ISTINU o Maksu
Luburiću.
Maks Luburić je sam pisao kako su mu srpski žendari pred Božić
1919 godine ubili u podrumu jedne kuće oca Ljubo(mira) i da je zakopan
u Trebinju, da mu se je on, Vjekoslav došao na grob pokloniti, Bogu
pomoliti i da se je tu zakleo da će on svojega ćaću osvetiti.
Pa ako je ta osveta došla da Vjekoslav Luburić prisegne na
grobu svojega oca u Trebinju prije nego je otišao u emigraciju, na
Janka Pustu u Mađarsku gdje su se Ustaše vježbale za oslobođenje
Hrvatske od srpske kraljevske Jugoslavije, onda mi, i Hrvati i Srbi,
trebamo ozbiljno potražiti te uzroke koji su Vjekoslava Luburića
naveli da on bude ono zašto ga se okrivljiva. Ovdje se više ne radi o
Maksu Luburiću jeli on Hrvat ili Srbin, nego, nego se treba raditi o
tome zašto je on bio ono što je bio. Pozdrav. Otporaš.
Saznajte više: Poznavati odakle je Maks Luburić...
http://slobodni.net/t112211/#ixzz1uxlVrGGU
15.5.2012, 21:05:54 #11
Korisnik Zelena_oaza avatar
@Otporas, ja nisam ni rekla da je njegov otac iz zapadne
Hercegovine, nego da se oženio njegovom majkom i prešao na njeno
imanje. Otac je iz Crne Gore, tačnije na samoj granici sa
Hercegovinom, onaj dio gdje Nikšić graniči sa Gackom. Taj dio neko
zove i stara Hercegovina. To da je otac bio prebijen u zatvoru to
znam. Opet ti kažem, ja sam tu priču o Maxu čula u Širokom Brijegu od
čovjeka koji poznaje njegovu familiju, i koji je njega lično poznavao.
Čudi me da si ti iz zapadne Hercegovine a da ne znaš za tu priču.
15.5.2012, 21:27:35 #12
Otporaš
Znam ja, poštovana, mnogo više nego ti misliš. Meni je drago a
još više me veseli da te ovaj slučaj zanima. Samo ti iznosi što ti
znaš a ja ću što ja znam. Još bi bilo bolje da se i drugi priključe
ovoj temi tako da iznesemo što više pojedinosti o ovoj stvari.
Za mnogo Hrvate, uključujući i mene, Maks Luburić je
izmiritelj između ustaša i hrvatskih partizana. Sami dr. Franjo Tuđman
je u svoj program Hrvatske Demokratske zajednice, HDZ koju je osnovao
u lipnju 1989. godine stavio generala Drinjanina izreku: Kada sinovi
Ustaša i sinovi hrvatskih partizana budu rame uz rame se borili za
Hrvatsku Državu, tada će Hrvati i imati svoju hrvatsku državu. Dotle
Hrvatska ostaje u Jugoslaviji. Pa nadodaje: Svi oni koji žele
nastaviti ustaško partizanski rat su IZDAJNICI HRVATSKE STVARI.
Vjekoslav Luburić je dobio konspirativno ime Maks na Janka
Pusti 1932. godine a dao mu ga je Jure Francetić. Jure je postao
Laslo. Vjekoslav Maks Luburić je sebi dao ime "general Drinjanin"
1951. godine kada je pokrenuo časopis DRINA, knjižnica za odgoj i
izobrazbu budućih hrvatskih častnika, dočastnika i vojnika u borbi za
ponovnu Obnovu Hrvatske Slobodne Države. General Drinjanina je pojam
prošlosti, pojam današnjosti i biti će pojam budućnosti. Tako ja to
predviđam, pa bi bilo shodno i za Hrvate i za Srbe da temeljito i bez
mržnje istražimo podrijetlo Vjekoslava Maksa Luburića.
15.5.2012, 21:46:24 #13
Delivuk
Zelena_oaza volin čitati što ti pišeš, ali takodjer ti želin
reći da je Barak Obama Afrikanac. Otac mu je iz Kenya a on rodjen u
Ameriki, smatrao se Amerikancom i kao takav imao je sve američke
ustavne privilegije da postane predsjednikom Amerike.
Istu stvar i Vjekoslav Maks Luburić ima. Rodjen je u Hrvatskoj
najprije kao Hrvat, par dana iza toga roditelji ga krstili u
katoličkoj crkvu na Humcu, krštenjem postao katolik, a političko
uvjerenje stekao okolnostima prilika u kojima je živio. Ja nisam
upućen u mnoge stvari kao ti i Otopraš pa ne mogu mnogo o tome. Zato
mi je drago čitati što ti i Otporaš i drugi pišete. Uvjek trčim na
računalo da vidim šta si ti napisala, a supruga me odmah zove da joj
nešto pomognem samo da sam što manje na kompjutoru.
15.5.2012, 22:36:31 #14
Korisnik Zelena_oaza avatar
Citat Originalni autor citata je Delivuk Vidi poruku.
"Zelena_oaza volin čitati sto ti pišeš, ali takodjer ti želin
reći da je Barak Obama Afrikanac. Otac mu je iz Kenya a on rodjen u
Ameriki, smatrao se Amerikancom i kao takav imao je sve američke
ustavne privilegije da postane predsjednikom Amerike.
Istu stvar i Vjekoslav Maks Luburić ima. Rodjen je u Hrvatskoj
najprije kao Hrvat, par dana iza toga roditelji ga krstili u
katoličkoj crkvu na Humcu, krštenjem postao katolik, a političko
uvjerenje stekao okolnostima prilika u kojima je živio. Ja nisam
upućen u mnoge stvari kao ti i Otopraš pa ne mogu mnogo o tome. Zato
mi je drago čitati što ti i Otporaš i drugi pište. Uvjek trčim na
računalo da vidim šta si ti napisala, a supruga me odmah zove da joj
nešto pomognem samo da sam što manje na kompjutoru."
Ja to ne sporim, samo kažem da mu je otac bio Srbin. Ako si iz
tog kraja onda znaš gdje su Biograce, ja sam priču tu čula, ne na
forumima ni na netu. Sasvim slučajno sam se našla tamo pretprošlog
ljeta i slušala djeda kako priča, a on mi je mjerodavniji nego svi
forumi zajedno. Čovjek se svega sjeća kao da juče bilo. A priča je
krenula u zezanju, jer su htjeli djeda malo izbaciti iz takta rekavši
mu da ću se ja udati za njegovog unuka, pa ga pitali kako bi reagovao,
i onda je on počeo priču o Luburiću. Spominjao je još neke, ali nisam
upamtila, žao mi je što nisam. Pričao mi je i o Šeseljovoj porodici,
Dodikovoj...
Mislim, nebitno...samo kažem da naša istorija nije sva
crno-bijela, ima malo i sivoga...
15.5.2012, 23:29:11 #15
Otporaš
Najozbiljnije te molim Zelena_oaza da pronađeš što mnogo
podataka iz te priče sa tvojim djedom. Za mene je to vrlo važno. Ja se
bavim pitanjem Maksa Luburića preko pola stoljeća. O njemu namjeravam
knjigu izdati. Možda si i uočila da njega često spominjem , kako to
neki misle, nego da što više prikupiim podataka. Bez obzira kakovi
podatki bili, za mene Vjekoslav Luburić ima tri (3) dimenzije: Prošlu
(1), sadašnju (2) i buduću (3). Prošla (1) za mene je Vjekoslav
Luburić, današnja (2) je Maks Luburić, buduću (3) je general Drinanin.
Te tri dimenzije ja želim razraditi i razlučiti jednu od druge. Zato
te molim da tvojeg djeda, ako je još živ, nadajmo se da jest, dobro
priupitaš o sveme i zabilješke napraviš. Unaprijed ti se zahvaljujem s
iskrenim pozdravom ostajem Otporaš.
15.5.2012, 23:34:30 #16
Korisnik Zelena_oaza avatar
Citat Originalni autor citata je Otporaš Vidi poruku.
"Najozbiljnije te molim Zelena_oaza da pronađeš što mnogo
podataka iz te priče sa tvojim djedom. Za mene je to vrlo važno. Ja se
bavim pitanjem Maksa Luburića preko pola stoljeća. O njemu namjeravam
knjigu izdati. Možda si i uočila da njega često spominjem , kako to
neki misle, nego da što više prikupiim podataka. Bez obzira kakovi
podatki bili, za mene Vjekoslav Luburić ima tri (3) dimenzije: Prošlu
(1), sadašnju (2) i buduću (3). Prošla (1) za mene je Vjekoslav
Luburić, današnja (2) je Maks Luburić, buduću (3) je general Drinanin.
Te tri dimenzije ja želim razraditi i razlučiti jednu od druge. Zato
te molim da tvojeg djeda, ako je još živ, nadajmo se da jest, dobro
priupitaš o sveme i zabilješke napraviš. Unaprijed ti se zahvaljujem s
iskrenim pozdravom ostajem Otporaš."
Slušaj, kako da pronadjem, nisam ja to našla na netu. Ja inače
malo stvari koje ovdje iznesem nadjem na netu, tako da imam problema
zbog toga...napišem nešto a onda mi traže dokaz u vidu linka. I nije
to moj djed, ja sam se sasvim slučajno našla u njegovoj kući, ali ja
volim da pričam sa starijim ljudima, nešto su mi njihove priče
interesantne. Kada ste otvorili ovu temu sjetila sam se te priče i mog
boravka u zapadnoj Hercegovini. Ako zeliš podatke o Maxu, obidji malo
i istočnu i zapadnu Hercegovinu, oni sve znaju o njemu.
15.5.2012, 23:41:20 #17
Otporaš
Hvala ti. Isti je slučaj i s menom. Sve volim čuti, nešto
zapamtim a malo što zapišem, pa mi danas žao. Ti svakako nastoj se
sjetiti gdje i u čijoj kući je to bilo, šta se je reklo. Uzmi si
vremena. Ja imam nekoliko stotina pisama generala Drinjanina. Neka sam
već objavio. Neka ću objavljivati postepeno. Maks Luburić je jako
zanimljiva osoba. Ne ulazim u njegove grijehe. Svi smo mi na jedan ili
drugi način griješnici. Nisam Bog da nekoga sudim. Sve što želim je sa
ISTINOM NA ČISTAC. Pozdrav. Otporaš.
16.5.2012, 2:13:03 #18
Delivuk
Možda Zelena_oaza i Otporaš uspiju nešto pronaći o Maksu
Luburiću. Rado bih se k vama pridružio ali se bojim nedostataka koji
mi fale. Sa željom pratim razvitak ove teme.
16.5.2012, 10:20:12 #19
Korisnik Zelena_oaza avatar
Neću ja ništa tražiti o Luburiću, samo sam vam ispričala priču
koju sam ja čula u zapadnoj Hercegovini od čovjeka koji ga je lično
poznavao. U Hercegovini se inače mogu čuti svakakve priče i o Srbima i
Hrvatima, o prijeklu raznih porodica, to je kraj koji je uvijek bio
specifičan po svemu, imaju burnu istoriju koja je doprinijela i nekim
dogadjajima koje mi ne možemo ni shvatiti, pa i ta da su najveće
ustaše, pa i četnici upravo djeca iz mješovitih brakova. Ljudi se
znaju izmedju sebe, ne treba tamo guglati i tražiti po nekim spisima
dogadjaje, postoje ljudi koji još uvijek pamte sva dogadjanja iz burne
prošlosti.
Taj djed je znao kompletan istorijat Luburića, znao je
porodicu Mire Barešića (onog što je izvršio atentat na ambasadora
Rolovića), Miljenka Hrkača (koji je bio osudjen za podmetanje bombe u
BG bioskopu), porodicu Šeselj, čak i porodicu Vuka Draškovića...a ja
sam opet takva...volim da zabadam nos i tamo gdje mu nije mjesto...
16.5.2012, 13:39:03 #20
Otporaš
Cijenjena Zelena_oaza razumio sam te i shvaćam. Ti si mi već
mnogo pomogla i sa onim što si već rekla. Svaki pa i najmanji dijelić
inoformacija će nekome pomoći. Mi smo ovih dana čuli, odnosno vidjeli
7 dio DVD jugoslavenskih tajnih služba gdje Ilija Stanić danas iznosi
svoju lažljivu tezu da on nije "lično" ubio generala Maksa Luburića,
ali ipak kaže ..."da to ne bi moglo biti bez njega..."
Ja ću ubrzo izći s jednim pismom kojeg je general Drinjanin
pisao svojem suradniku u Paris dru. Miljenki Dabi Peranić 25 rujna
1968 godine u kojem piše razlog ili razloge zašto je odpusrio Iliju
Stanića iz tiskare DRINAPRESS. Zatim ću iznijeti pismo kojeg su meni
osobno poslali dva najodgovornija čovjeka u organizaciji HNO:
IZVJEŠTAJ O SMRTI GENERALA LUBURIĆA DRINJANINA. Pismo su potpisali dr.
Miljenko Dabo Peranić i pukovnik Hrvatskih Oružanih Snaga HOS Stjepan
Štef Crnički s nadnevkom 16 svibnja 1969 godine. Ako vas ovo bude
zanimalo, pratite i čitajte te po mogućnosti komentirajte. Pozdrav
Otporaš.
28.9.2012, 18:17:09 #21
Delivuk
Maksa Luburića bi sada svi htjeli prisvojiti; Bošnjaci kažu da
je njijov, Hrvati da je njijov a sad ga počeli i Srbi svojetati da je
Srbin iz dno kace. Ni jedni, ni drugi pa ni treći ne znaju ništa o
Maksu Luburiću, niti kada je bio oženjen, ni skim je bija oženjen, ni
koliko je djece imao, pogotovu koliko je braće i sestara imao. Neka se
jave oni koji znaju.
Prethodni post je napisan u 16:50:12
Novi post je dodan u 17:17:09
Franjo Tudjman i Maks Luburić su se borili za istu stvar. I
priloženo pismo govori o tome. I bivši predsjednički kandidat dr.
Andrija Hebrang je rekao da su se Tudjman i Luburić borili za hrvatske
interese.
Jedno pismo !
U zrakoplovu od Clevlanda do Austina, 22 sijecnja 1990.
Dragi moj Mišo,
Neću ti pisati dugo pismo iako sam mislio. Nalazimo se
uinflaciji vremena,tj. dok se ovo pismo piše mnoge stvari se dogadjaju
i to u korist hrvatske slobode, demokracije i hrvatske države. Primio
sam tvoje pismo prošli tjedan. Sve sam razumio i hvala ti na
informacijama, i to iz više razloga:
1. ) Pozvan sam na Prvu Konvenciju HDZ u Cleveland (Ohio)
20.21 siječnja 1990. Bilo je lijepo vidjeti 71 delegata iz Amerike i
Kanadae. Ja sam predstavljao državu Texas. U mojim preko 1500
rodoljubnih i političkih sastanaka u emigraciji, vidio sam i doživio
svašta, ali nisam doživio jedno sveopćehrvatsko oduševljenje kao na
ovoj Konvenciji. Kako su Hrvati inteligentni i civiliziran narod! Bilo
je tu: Doktora, profesora, inžinjera, privrednika, biznesmena,
svećenika i svih drugih. Lica su izrazito vesela bila i u nekoliko
puta suzama radosnicama bila orošena činjenicom da je konačno došlo
vrijeme da se uljudno može sjesti za okrugli stol i oni iz BRIGADA i
oni iz BOJNI i raspravljati o sudbini i budućnosti hrvatskog naroda.
Gosp. Franjo Tudjman - predsjednik HDZ - je krasio ovu Konvenciju.
2. ) Vjesnik HDZ je državotvoran i u prvi pet brojeva je
više-manje izrazio moje želje kao i želje mnogih drugih. Nadopunjati
ćemo ga od sada svi zajedno i neka nam to bude dužnost.
Ja znam da ima na pomolu i drugih politiških organizacija u
Hrvatskoj koje bi željele doći do punog izražaja u ovim povjesnim
trenutcima. I to je dobro, jer je to izražaj dobre volje, nacionalnog
izražaja i demokracije. Ali, mišljenja sam da je u iseljeništvu gosp.
Tudjman osvojio teren i srca mnogih. Takodjer sam mišljenja da je on
jedini koji je najmjerodavniji predvoditi hrvatski narod k svom
nacionalnom suverenitetu u ovim povjesnim trenutcima kako bi mogao
skinuti crne mrlje sa svoje prošlosti i prošlosti onih Hrvata koji su
svoje idealizme uzidali u zavnoh i avnoj i tako bili prevareni. Kao
što je u svoje vrijeme hrvatski general Maks Luburić izjavio da je on
odgovoran za Ustašku revoluciju i kao takav je mjerodavan pruziti ruku
pomirenja hrvatskim komunistima i pregovarati sa hrvatskim Srbima, jer
se je borio protiv jednih i drugih. Osim toga gosp. Tudjman je poznati
povjesničar koji gleda stvari najmanje sto godina unaprijed, što bi se
i kako moglo reći o njemu i drugima, kakav bi se film o njemu mogao
snimati, ili kao o rodu ili IZRODU. On je bez dvojbe izabrao ovo prvo
i skinuo partizansku kapu kao što je i Maks Luburić skinuo ustašku.
Koliko je gosp. Tudjman dalekovidan u svom programu, najbolje se može
očitovati iz odgovora na upit: Sta on misli o generalu Luburiću,
odgovor je glasio: Oba smo mi hrvatski generali.
3. ) Na 24-25 veljače o.g. će se održati GLAVNA KONVENCIJA HDZ
u Zagrebu. Najmanje dva "Chartera" će doći sa ovog američkog
kontinenta s Hrvatima, delegatima HDZ. Ovi Hrvati će predstavljati
iseljeništvo a i svoje organizacije ako to hoće i žele. Samim ovim
sazivom će se udariti pečat demokracije HDZ-ci. Ako dodje do zabrane
tada će se održati u Beču. U svakom slučaju Konvencija će se održati.
I HNO će imati delegate (2) koja će biti na Konvenciji u Zagrebu,
odnosno Beču, jer je HNO i srcem i dušom za državotvorni program HDZ.
Dužnosnici HNO su se sastali u subotu večer (20.1.90) i raspravljali
skoro cijelu noć, što i kako dalje nastaviti s radom HNO. Odlučeno je
da je za sada misija HNO dovršena i da se naša buduća djelatnost
usmjerava u pravcu rada HDZ. Predlagalo se je da ja podjem kao
delegat, ali opreznosti radi - jer nikada ne znaš šta se može desiti -
izabrana su druga dvojica. Ja ću tebi naknadno javiti. Ti svakako
nastoj biti nazočan na Konvenciji kao promatrač. Svakako nastoj -
kažem nastoj - sa svojom ekipom pridonijeti što više možeš da se preko
TV Zagreb prenosi što više. Delegati dolaze u petak a odlaze u
ponedjeljak. Neće biti vremena za razbacivanje.
4. ) HDZ je u iseljeništvu do sada - u ovo kratko vrijeme -
uspjelo povratiti poljuljanu i izgubljenu nadu medju Hrvatima tako da
se sada svaki osjeća kao da je deset stopa visok. To oduševljenje nam
je potrebno jer se pred nama nalazi velika i odgovorna zadaća. Samo
velikim oduševljenjem možemo mase okupiti, i samo masama možemo
povratiti ono izgubljeno u krilo Hrvatske. U protivnom slučaju će biti
zli jezika koji će širiti priče da je HDZ prodalo BiH kao što je bilo
zli jezika koji su govorili da je Poglavnik prodao Dalmaciju
Talijanima, iako nikada nisu mogli pokazati kopiju čeka.
5. ) Raspitaj se kod uprave HDZ za savjete kako osnovati
ogranke u Sl. Požegi (ogranak HDZ Mato Boban) i u Sovićima - Grude
(ogranak HDZ Braća Šimići ili slično. Svakako ime se stavi na
raspolaganje. Nemoj stati po strani. Predloži u upravi HDZ potrebu
jednog MOTTO-GESLO oko kojeg će se Hrvati i gradjani Hrvatske
okupljati. Predloži ovaj kojeg sam ja predložio u nedjelju na
Konvenciji a gosp. Tudjman zapisao: NAŠ PROGRAM, NAŠE IME A ZOVEMO SE
HRVATSKA DEMOKRATSKA ZAJEDNICA.
6. ) U mome pismu mojim komšijama - na Veliki petak 1988. -
sam priložio sliku Nikaraguvanaca kako su se oni sastali i učinili
Nikaraguansko Nacionalno Izmirenje. Tada sam sam rekao da ću se svim
raspoloživim i demokratskim sredstvima boriti da i ja budem na sliki
Hrvatskog Nacionalnog Izmirenja. I hvala Bogu to se je ostvarilo u
Clevelandu (Ohio) u nedjelju 21.1.1990. (Slika je uistinu izišla u
časopisu Matice Iseljenika Hrvatske na stranici 42 za prosinac 2009.,
mo). Tko vjeruje i čeka, taj dočeka. Ja sam zagovarao, vjerovao i
dočekao da budem na sliki Hrvatskog Izmirenja. Sada to trebaju bez
bojazni i drugi učiniti. Navik on zgine ki živi ko janje. Dragi Mišo
to sam tako namjerno napisao.
Tvoj Stric Milan.
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Mišo, bilo bi dobro da napraviš kopiju ovog pisma i pošalješ u
Australiju P.O.Box 293. St. Albans, Vic. 3021, Australia. Svakako ga
podaj upravi vjesnika HDZ s molbom da ga objave ako smatraju za
shodbno i da bi mogao i druge poticati da prigrle program HDZ. Javi
se. Volite tvoj stric Milan. Pozdravi sve.
Ovo je kopija pisma koju sam dobio ima tome dugo. Kako je
sadržaj zanimljiv meni smatram da bi moga biti zanimljiv i drugima,
tim vise da je sadašnja politika RH protiv Tudjmana, pa da se vidi
kako je prije bilo.
28.9.2012, 19:48:12 #22
VOLODJA Mladi korisnik
Zar je uopšte važna Lubutrićeva nacionalnost, čoveka odredjuju
njegova dela a ne nacionalnost izmišljena radi još podela, i novih
ratova ali zbog love u suštini, a podele su nazovi opravadanja.
28.9.2012, 20:50:33 #23
Delivuk
Daj pobogu brate, VOLODJA, kaži nam nešto o tom Luburiću. Ja
da znam ja bi reka. Sve što o nemu znam je to što su drugi rekli, a
često puta se je dokazalo da što su drugi rekili, da je bila velika
laž ili da nije bila istina. Svjedno, laž je laž, a o Luburiću samo
treiba pronaći ko viže laze: Bošnjaci, Rvati ili Srbi. Ja ne vidjoh
drugih da bi se interesirali za njega osim ove trojice koje san
spomenija. Sve što znam je to da se je borija za Pavelićevu Hrvatsku,
a Pevelićeva Hrvatska je kralja Tomislava Hrvatska, Matije Gubca
Hrvatska, Zrinjiskih i Frankopana Hrvatska, Josipa Bana Jelačića
Hrvatska, Eugena Kvaternika Hrvatska, Stjepana Radića Hrvatska, Franje
Tudjmana Hrvatska, samo i za sigurno se može reći da nije Titina
Hrvatska. Eto, kao drugi vide za koju Hrvatsku nepoznati i ne
istrazeni Maks Luburić se je borija. To je sve što ja znan. Ako neko
drugi više zna, bilo bi mi drago da to iznese ovdeka.
28.9.2012, 21:04:57 #24
VOLODJA Mladi korisnik
Delivuk, ako tako gledaš vraćajući se u hrvatsku povest do
dolaska Hrvata na Balkan, onda to nije hrvatska zemlja nego Zapadnog
Rimskog Carstava, a srpska zemlja tako gledano je je Vizantijska.
O Maksu Luburiću su, kao što sam rekao, pokazala njegova dela
jer je bio medju vladajućom ustaškom elitom, koja je naredjivala a
zločini u NDH su dokazani i po hrvatskim merilima i izvorima, tako da
je on zločinac ali je potpuno nebitno da li je bio veliki ili mali
zločinac jer zločinac je zločinac, ne postoji mali zločin, ako gledamo
ljudski a ne statistički.
28.9.2012, 22:29:56 #25
Delivuk
Nisan ja mislija ići natrag tamo daleko u prošlost od Adama i
Eve. U njojovo doba svi smo mi pripadali njima, jer je sva zemlja, i
svičija zemlja, bila njojova zemlja. Dakle svi smo potomci Adama i Eve
pa i zagonetni Maks Luburić, koji nikada nigdi, kako srpaski portal
Beogradcafe kaže, nije bija na sudu niti ga je bilo koji sud osudija,
niti ga je bilo koja ili čija porota saslušala, najedanput posta
zlikovac, ili ti ga zločinac. Svakako da je svaki ubojica zlikovac i
zločinac, samo mu se to mora dokazati, a ne po onoj čula, vidila,
kazala. Punda je i Tito zločonac, Draža, Ranković, Djilas, vaš kralj
Aleksandar i Petar, Koča Popović, Simo Dubajić, Petar Stambulić, Ilija
Garašanin, Miloš Obrenović, Musa Kesadžija, Marko Kraljević i svi
drugi koji su nešto nekada značili u prošlosti. Ja volin čitat i pisat
o prošlosti iako mi to ne daje današnji zalogaj hljeba, ili ti ga
rvacki kruva, kruha, ni sam neznam šta je više pravilno a šta nije.
Daj ti meni, brate dragi, kaži čiji san ja, ili ciji si ti,
kad mi ne znaš reći čiji je Maks Luburić?
Saznajte više: Maks Luburić, Hrvat katolik ili srbin pravoslavac
http://slobodni.net/t112192/#ixzz2krRPIdG0
JEDNO ZABORAVLJENO PISMO - I TVRDA ĆIVERICA
(Za dugo mi nije odgovorio, što mene nije smetalo da mu i dalje pišem, i osim toga, na moje zagovranje preporučim Dra. Miljenka Dabu Peranića 1962. da svoje radove hrvatske povijesti pošalje u Madrid generalu Luburiću, što je Dr. Peranić i učinio. Tako je počela suradnja između Dra. Peranića i generala Drinjanina. I tako sada dolazo do ovog "zaboravljenog" pisma. Mo)
general DRINJANIN
13. III. 1963.
Bratu Mile Boban
France
Dragi brate !
Hvala na pismu. Mene veseli svako pismo, svako mišljenje, svaki stav, pa mi se svidjao ili ne. Glavno je, da netko još nešto radi, da živi, da ima mišljenje i da ga brani. Znaši, da još ima ljubavi za Hrvatsku.
Adresu Jerkinu (Jerko Boban (1934-1994) moj kolega, moj sumještanin, iz istog sela, zajedno smo prešli granicu i došli u emigraciju, dijelili sve tegobe i nedaće zajedno, on je branio mene a ja branio njega, o tom Jerki general govori, mo) su mi poslali Hercegovci, mislim Pavo Gagro i Hercegovci iz Sydneya.
Ja sam general i organiziram vojsku. Ta će biti Hrvatska. A neka se hrvatski političari slože gdje i kako hoće. Meni je svejedno, ako hoće i u HOP, ali neće. Eto i oni, koje je Poglavnik ostavio, svadjaju se. Pa sada i opet ista priča : Hefer zove Markovića izdajnikom, a Marković Hefera. Kud ćemo tim putem? Vojska se ne može tako voditi, ni borba za oslobodjenje. Eto šta je napravio HOP? Proglasio izdajnikom svakoga, tko nije u HOP-u, pa sada se kolju i medjuse.
Da je Ranko Boban živ, bio bi danas isto izdajnik, kao i skoro svi živi stari zapovjednici, generali, ministri, pukovnici. Tako je i Maks postao izdajnik, a bio je Ustaša kada svi ti razni viećnici nisu znali ni šta je Ustaša. Tako je i Andrija Artuković, i Lovre Sušić, i stotinjak pukovnika, generala, viših ust. dužnostnika utučeno. Ali mene neće. Ja imam tvrdu ćivericu, i idem vojničkim putem i prihvatiti ću svakoga bez razlike. Tko bude dobar, upotrebit. Tko bude lopov, toga treba objesiti, a ne u novinama ga blatiti.
U svietu vlada demokracija. Neće Washington razgovarati sa drom Heferom, jer da ga je Poglavnik ostavio. Treba imati od naroda i demokratskih izbora mandat. Hefer nije Ustaša bio, nije ni sada, a osim toga NIJE ISTINA DA IH JE POGLAVNIK OSTAVIO. To su izmislili sami. Sada jedni druge optužuju. Nema medju njima nijednog starog borca, kao što smo bili Francetić, Boban, Maks, Artuković, Dumandžić i drugi. Eto, pa ti razmisli i slušaj šta ti vele oni sami zadnjih dana. A kad ti srdce rekne, da vjeruješ starom Maksu, onda mi se javi. (Vjerovali ili ne, ovo pismo me je uvjerilo u potpunu iskrenost Maksa Luburića i od toga dana sam postao član HRVATSKOG NARODNOG ODPORA, a dotle sam samo bio simpatizer u krugu PRIJATELJA DRINE u Parizu, kojeg su vodili: Dr. Dabo Peranić, Igor Buljan i Mile Boban.
UMIREM MIRNE SAVJESTI, KAŽE MAKS LUBURIĆ
Izvadak iz jednog pisma Maksa Luburića
Pismo je pisano dr. Miljenki Dabi Peranić 23 studenoga 1967. Navesti ću samo neke odlomke iz tog pisma: "...Ako padnem - Rankovićevci će Te napsati da si me Ti ubio. O tome smo već jednom govorili. Logično: kada su pucali na Poglavnika, okrivili su mene. Pucat će na mene - okrivit će tebe...To je logika. I što je najtragičnije, emigracija će im povjerovati. Nažalost...
...Što se mene tiče, ja sam s Bogom uredio svoju savjest. A s Hrvatskom? Za nju ne bih dosta učinio niti da živim tri ljudska života. Pao dakle danas ili sutra ili za dvadeset godina, za moju je savjest sporedno, jer kada se za Hrvatsku dade život, daje se ono najviše.
...Kada sebe stavim prema Hrvatskoj, umirem mirne savjesti. Učinio sam mnogo. Jednom smo razgovarali - sjećaš li se? - da bih se dao rado objesiti, kada bih visio među Titom i Rankovićem...Kada bih mogao vješati se uz Tita, ali tako, da Ranković bude među nama, ne bih mi bilo žao, pa makar bilo vješanje ono pravo. I tako hrvatski narod neće biti sretan dok nas sve skupa ne vidi obješene...
...Svi danas vide da sam ih vraški razdjelio. Kao avet stojim među njima. Jaz je među njima, kao što je i među Srbima i Hrvatima. Tu je veliki dio moje, ali i Tvoje, povijesne misije...
...A ako ništa drugo, postoji Jasenovac. I dokle bude postojala ta uspomena, mira neće biti među Srbima i Hrvatima. Mogu oni govoriti kolikogod hoće o "bratstvu i jedinstvu"! Neće ga nikada biti, jer ga ubija spomen na Jasenovac. Na njemu se danas kolju hrvatski i srpski komunisti, kao i svi Hrvati i svi Srbi. Hrvatski komunisti su ovjekovječili s onim spomenikom - Jasenovac. Baš kao da su radili pod mojom sugestijom. (Možda i jesu, jer se pokazalo da se "bratstvo i jedinstvo" sastojalo samo u likvidiranju svega hrvatskoga, pa i komunističkoga, kako su to dokazale "žrtve" Hebrang i tisuće Hrvatskih Partizana - pobijenih da bi se moglo ostvariri to Rankovićevo "bratstvo i jedinstvo", mo, Otporaš). Baš taj njihov i moj Jasenovac uništava svaku Jugoslaviju. Htio sam razdvojiti Hrvate i Srbe. Dogadjaji, o kojima sam najprije sa skepsom mislio...dokazuju da sam ih razdvojio..."
(Eto tako general DRINJANIN, Vjekoslav Maks Luburić piše, a što piše tako i misli, o događajima iz godine 1966. kada se je Ranković smjenio i 1967. povodom Deklaracije Hrvatskog Književnog Jezika, dakle o događajima o kojima se još uvijek mnogi živući Hrvati mogu prisjetiti. To su bila burna vremena kada je KPJ sa svim svojim polittičkim aparatom u ime "narodne vlasti i u ime bratstva i jedinstva" nastojala što više ocrniti hrvatski narod, podižući taj spomenik "žrtava fašizma" u Jasenovcu, kako bi time, još jednom naturili hipoteku kolektivne odgovornosti ratnih žrtava na području Hrvatske.
Sada je vrijeme, poslije 45. godina od ovoga pisma, da se jave oni kojima je do ISTINE stalo. Ja ću. prikladno mojim prilikama, iznositi neka pisma MAKSA LUBURIĆA. Otporaš.)
ZADNJE PISMO MAKSA LUBURICA
Donosim ovdje za hrvatsku javnost zadnje pismo generala Drinjanina. Možda se necće nikada (sa)znati za njegovo prvo pismo kada je pisano.
Napomena:
Riječi podvučene i crno premazane su moj dodatak.
Zadnje pismo u životu generala Vjekoslava viteza Luburića je pismo pisano Koordinatoru Stjepanu ( Štef-u ) Crničiki (1903-2006), pukovnik Hrvatskih Oružanih Snaga, HOS.
general DRINJANIN
18.lV.1969.
Dragi Štef !
Hvala na trudu, na vijestima, pozdravima i brigama za nas. Nisam ti se javljao, jer si stalno u pokretu, kako smo se dogovorili a kako sve ide u redu, nisam se požurivao. Ja sam dobro, logoraši su bili za praznike (po svoj prilici ovdje general Drinjanin misli na svojih troje djece koja su bila smještena kod nekoga radi škole a ova ih baba čuvala i na njih pazila preko tjedna dok bi oni išli u školu. Često bi dolazili kući za week-end gdje bi se oni osjećali kao "logoraši", misleći na logor Janka Pusta, mo, Otporaš), baba nas obilazila, pa iako sam išao i u Barcelonu, sve je bilo uredu, i logoraši se vratili u logor, baba kući, a nas troje ko i obično (ovdje general Luburić misli na Iliju Stanića - Udbinog agenta i generalova ubojicu - , Domći, Domagoj, generalov sin koji je stanovao sa njima i general), u redu. Danas je Domći bio kuhar, Ilija isto, i ja isto. I proživili smo , kako vidiš i ovo. Nema problema, i sada pravim OBRANU, (novina, mjesečnik, glavno glasilo organizacije Hrvatski Narodni Otpor HNO., mo), dovršili smo Dabinu povijest, (dr. pr. Miljenko Dabo Peranić (1926-1995) je bio uski suradnik generala Drinjanina. Dabina knjiga je: Povijest za vrijeme narodnih vladara, mo), otpremamo pomalo ono prije napravljeno, Mijatovića i Nikice. Dica dobro, zdravlje isto, a i vijesti su dobre. (general pozetivno misli o hrvatskoj stvari a da ni slutio nije da ima guju ljuticu u svojim njedrima, mo), kako od Tebe i Dabe, tako je već stigloa i od Stanića iz Hamiltona, (potrebno je ovdje spomenuti da je u Hamiltonu živio jedan čestit Hrvat istim prezimenom Stanić i da je bio vjerni generalov suradnik. Nije mi poznato da li su ova dva Stanića rodbinski povezani, mo) da je bilo naroda iznad očekivanja u Torontu a nadam se da je ispalo dobro i drugdje. (radi se o proslavama Dana hrvatske državnosti 10 Travanja, mo). U Chicagu Grgić, Ilić, fra. Vendalin (Vasilj) i vitez Ćorić Dominik, naš kapelan, (radi se o glavnim govornicima na proslavi) pa vjerujem da smo i tamo dostojno svršili. Javljaju da ide dobro i fond za kuću u Torontu (kupnja Doma Hrvatskog Narodnog Otpora HNO),drugi nista, posebno iz Usa (ovdje se misli na Ameruku)
Bobek nam je poslao 40.000 P.(esota) i veli da će i drugo do kraja maja. (radi se o Željku Bobek koji je od 1962. do konca 1968 godine radio sa generalom Drinjaninom u tiskari DRINAPRESS. On je napisao knjigu: JEDAN NAROD U OPASNOSTI i tiskao ju u tiskari DRINAPRES za koju nije imao novca da plati ni minimalne troškove. Tih 40.000 pesota su za tu svrhu) Kum Prcela (Ivan) piše za knjigu Blajburška (Bleiburška Tragedija) da će ju morati pregledati jezični i drugi stručnjaci, i da su odlučili čekati. (Koliko mi je poznato morali su (sa)čekati da se sakupi dovoljno dobrovoljnih doprinosa za pokriti troškove tiskanja spomenute knjige, koja je na koncu ugledala svijetlo dana 1970 godine).
Jedino nam se gazda od kuće joguni i sada traši 600.000 peseta, jer da je novac izgubio vrijednost. Rekao sam: njet. I bumo vidili.
(Ovdje se treba objasniti hrvatskoj javnosti da je kuća u kojoj je stanovao hrvatski general Vjekoslav Maks Luburić i u kojoj je bila tiskara DRINAPRESS, gdje su se tiskale mnoge knjige, časpopisi, letci, novina OBRANA i vojnički priručnici za izobrazbu budućih hrvatskih vojnika DRINA, nije bila vlasništvo generala Drinjanina, nego je bila iznajmljena i pod kirijom.
Vlasnik kuće je htio prodati kuću generalu Drinjaninu u vrijednsti za 4.000 američkih dolara, što je bilo čudo manje od sada tražene 600.000 pesota cijene. General se obratio Hrvatima grada Toronto da bi mu oni prikupili sredstva da kupi ovu kuću tako da se ne mora preseljavati. Evo šta o tome kaže generalov suradnik Ratko Gagro (1913-1975).
Pismo 11.3.1969.
Dragi Generale,
..." U vezi kuće sam sve razumio...Meni je to prva vijest da se prodaje...kako vi navadjate za $ 4.000...Moje je mišljenje da se da par stotina dolara kapare i stavi se rok mjesec ili dva ...Dotle treba dati vrimena organizaciji i pojedincima da se svota pronadje i dostavi za odredjeni datum...Ako svi zataje neće Šimunac, Stanić, Nikica, Ćurić i Gagro. Stoga kupite..."
(Tako kaže Ratko Gagro o toj kupnji, koja se na svu hrvatsku žalost nije ostvarila, jer je neprijatelj hrvatskog naroda drugačije planirao...)
Sve to ovo pišem zato, da budeš miran, da se ne žuriš i dobro iskoristiš tvoje vakancije, kad si jednom već tamo i pare u put utrošio. (Ovdje se radi o Stjepanu (Štefu) Crničkom koji je iz Clevelanda za tu svrhu došao u Europu kao Koordinator organizacija HNO.) Istina jest da je kuća bez tebe prazna, da i ja i dica ostasmo kao siročad, jer te smatramo dijelom obitelji. Mirica (generalova kćer) stalno je pitala, a kad otvore televiziju i pokažu se "picolitinos", svi odmah na tebe misle, i o tebi govore. Fališ nam kao brat, otac, stric, pocolitino, što hoćeš, ali fališ. Ali još ima dana da budemo skupa i ne može se uvijek putovati. Pa iskoristi dobro, obadji i prijatelje a i prijateljice, a kad ti dojadi, a para nestane, ti lijepo kući. Ali nije hitnja, pa za to ne beri brige.
Nadam se da ćeš Dabi, (dr. Miljenko Dabo Peranić koji je živio u Parizu) zato šaljem na njega pismo. Pozdravi gdju Rolf, ako ju vidiš. Grli te tvoj odani
Vjeko.
USTAŠKI MIR NA GROBU POGLAVNIKA
(Prenosim ovdje za čitatelje portala javno iz DRINE br. 2-3 1962. jako zanimljiv članak generala DRINJANINA, moja opaska.)
U S T A Š K I M I R N A G R O B U P O G L A V N I K A
Na Tvom je grobu, Poglavniče, održano je mnogo govora, izrečene su mnoge misli. O Tebi je napisano i napisati će se mnogo knjiga. Bit će svakakvih mišljenja. Tako je to sa velikim ljudima. A onda će Poviest reći svoju o Tebi i o onima, koji o Tebi govore i pišu. I onda će Bog suditi svima skupa.
Lako je Tebi, jer si našao svoj mir, ali težko nama, koji smo ostali. Ja Te molim povrati i meni moj mir. Za Tvog života nisam htio sageti šiju pred Tobom, ali pred Tvojim kostima to činim. Ne radi Tebe, ne radi ostalih, nego radi sebe. Potreban mi je taj mir, jer ustašku čašu treba ispiti do kraja, još treba jurišati, još treba ustašovati, (kao što je i Stjepan Mesić ustašovao kada je trebalo i u Osjeku i u Australiji, moja opaska) pa makar se i ne zvalo tim imenom.
Lako je bilo i meni, kao i ostalima iz prvih dana. Nije bilo druge kategorije nego Poglavnik i Ustaše. I s druge strane Srbi i Jugoslavija. Ali onda je došla nesretna politika i nastaše. Mi smo u Tebi gledali Poglavnika, čvrsta, jaka, granitna, revolucionarca, borca. Ti nisi volio ni politiku, ni političare, a mi još manje. Mene su u lance vezali na Janka Pusti, jer nisam htio, kao dijete, položiti prisege Ustaškom "vodstvu". Mi smo htijeli Ustaškog Poglavnika. Zvučilo je to ljepše u ono herojsko doba ustaške romantike. Zato se ni nismo razumijeli s Tvojim ministrima, a kako vidiš, ni danas se ne razumijemo s Tvojim nasljednicima, pomoćnicima i vjećnicima. Nama će opet biti lako tek onda, kada se još šačica preživijeli sastanu s Tobom. Ustaše trebaju Poglavnika, ili nisu Ustaše. A Poglavnika medju nama nema, i neće i ne smije biti. I Otac Domovine je bio samo jedan. Nikada više drugoga. Eto zato se i Tvoji nasljednici i pomoćnici ne razumiju i teško im je, kao i meni.
Mi smo u svoje vrijeme smatrali ustaštvo revolucionarnom hrvatskom vojskom. Ti si bio Vodja. Ali nakon Bleiburga poneka je ustaška glava počela misliti. Nastala je pobuna duhova. Da sam bio rastrgan na komadiće kao moj mali braco, ne bih imao problema, ali sam tu, u 48 godini, snažan, poletan, sa stanovitom životnom školom i obligacijom, da služim Hrvatsku do kraja. Došao je čas, da ustvrdimo, da su Ustaše zaželile Poglavnika, a Poglavnika nema...Ima samo politika, Ujedinjene Nacije, Zapad,Istok, i narod u dvojstrukom robstvu. Ti si nam ostavio ciljeve, naučio si nas kako se treba boriti, možeš u legendi juriti na konju pred hrvatskim vojnicima, ali hrvatski vojnici trebaju efektivno vojničko zapovjedničtvo i efektivnu hrvatsku vladu, da bi ovi uskladili našu borbu sa stanjem u svietu, kako ne bi išli glavom kroz duvar i u drugi Bleiburg. (to je uistinu što je dr. Franjo Tudjman i prakticirao u Domovinskom ratu, proučivši " Poruku Izmirenja" generala Drinjanina, koja je izišla u Istarskoj Drini 1964 godine, moja opaska)
Ostani, Poglavniče, u legendi, pa jurišaj skupa sa novim generacijama, i zaustevi se na Drini. Vitez Pijanić i tako misli, da Ti moraš počivati na Drini, jer se tako nitko ne bi usudio Drine prekoračiti. I moli za nas, Tvoje nesretne učenike, da nadjemo mir na Tvojem grobu, i da taj mir koristno upotrebimo za stvarnu oslobodilačku borbu za Hrvatsku. Pa da Pjanićevi unuci čuvaju mrtvu stražu s Tobom skupa na Drini.
Znam, Poglavniče, da u svojim zadnjim časovima nisi više htio govoriti o problemima hrvatske politike, jer si osjetio, da Tvoj duh traži druge horizonte. Tvoje umorno tielo nije više moglo podnieti. Osjetio si da se ide na zadnji, veliki put. Pa kada si na isti bio pripremljen, znam, da Ti se povratio Tvoj klasični i dominirajući mir, kojim si uvjek znao impresionirati. Bio si sviestan, da sada drugi moraju nastaviti. Znao si i to, da to neće biti lako. I nije lako. Ja, eto, idem sa Tvoga groba uvjeren, da si razumio svoga "zločastog dečka" koji Te je slijedio kroz svoje djetinstvo, kroz mladenačko i muževno doba i koji od Tebe ne traži ništa osim mira. Povrati mi mir, a Ti u legendi čekaj polazak u novi boj, (što se je i obistinilo u Domovinskom ratu, moja opaska) da se odatle Tebi pridruže i ostali: oni sa Kaptola, sa Jankapuste, sa Lipara. A onda, i za sve vjeke vjekova, uvjek će trebati stvarati nove legije, uvjek ići na grob velikana po snagu. Ovdje, na Tvom grobu, je jedan od izvora.
Za Dom Spremni!
Ustaša Maks.
STARI MORAJU PREDATI NEOKALJANI STIJEG MLADIM BORCIMA.
general DRINJANIN
6.XI.1968.
Brat
Jerko Grubišić
Chicago
Dragi Jerko!
Prilažem ti pismo za Odbor, (Ogranak Hrvatskog Narodnog Odpora "Rafajel Vitez Boban", mo) pa budi dobar upoznaj sa sadržajem ostalu braću i zahvali im se.
Rado ti pišem, iako ne stignem pisati ni najužim suradnicima. Rado to činim i podsjeća me na jerku Grubišića, kojeg će se Stipe (Šego, mo) sigurno sjećati. Mislim da je bio zastavnik i dugo vremena je bio moj osobni pratioc na putovanjima. Ako se ne varam bio je brat fra. Silvija Grubišića. (Istina je da je Jerko Grubišić (o kojem general ovdje priča) brat fra. Silvija Grubišića i da je on stric Jerke Grubišića kojem je general pisao ovo pismo. Uz to želim ovdje spomenuti da sam radio u Slovenj Gradcu i Dravogradu 1957. godine sa Ivanom Boban, zvani i poznati Juka. On mi je pričao da je bio u Ustašama i na povlačenju kroz Slovenj Gradec da je vidio slučajeve da partizani odmah ubijaju zarobljene Ustaše, dok sa zarobljenim Domobrancima popunjaju svoje jedinice. Tako je on došao na ideju da sa mrtva Domobrana uzme odoru a skine ustašku te se obuče kao Domobran. Jedne nedjelje smo išli posjetiti jedno mjesto između Slovenj Gradca i Dravograda gdje je naišao na ovog u pismi Jerku Grubišića. Tada mu je susjed i kolega Ivan rekao da se presvuče u domobransku odoru kao i on, te možda tako da spase glavu. Nato mu je Jerko odgovorio: To mi neće ništa pomoći. kada dođem kući, prvi će me susjedi izdati i reći da sam bio u Ustašama. Ja ima zadnji metak u mojem samokresu za mene. Predati se neću a niti će me partizani zarobiti.Mo) Bio je dobar junak, pa budi i ti, i svi mladi.
Ponekad mi se javi, iako ti ne odgovorim uvijek brzo, odgovoriti ću svakako.
Pokušajte svakako u pogledu tiska pomoći Stipi, jer on sam ne može stići. (Stipe Šego je prodavao tisak DRINAPRESS-a, mo) Ako svaki od Vas uzme na sebe obligatorno nešto, Chicago može mnogo više knjiga i novina kupiti, a to za nas znači dupli uspjeh, materijalni i moralni.
Izrući moj pozdrav svima mladima, jer na njima je naša budućnost. Stari moraju predati neokaljani stijeg mladim našim borcima, tijeg i znanje, i mladi moraju s ponosom i spremni na sebe uzeti dužnost.
Uz naš vojnilki pozdrav, grli te odani
general Drinjanin. (podpis)
ZAKRŽLJATI U DUHU I IDEJAMA, ZNAČI ZAVISITI O VOLJI JEDNOG ČOVJEKA...
"OGRANAK RAFAEL VITEZ BOBAN"
general DRINJANIN
6.XI.1968.
Bratskom Odboru
Ogranka "RAFAEL VITEZ BOBAN"
Chicago
Draga braćo!
Brat Jerko Grubišić poslao mi je ček na 300 dol. (na koji) potvrditi primitak, i zatim zahvaliti se Vama svima, koji ste za ovu svrhu pomogli, i koji i inače snosite težinu rada na svojim ledjima.
Koristim ovu zgodu da Vam svima stavim na srdce potrebu zajedničkog rada, dogovoaranja, izmjene misli, pa i dobre konstruktivne kritike, kako bi bili na visini potreba, kako nebi zakržljali u duhu i idejama, kako nebi nikada više ovisiti niti o volji jednog čovjeka, niti jedne grupe, niti jedne stranke, nego da što širi krug svijestnih rodoljuba bdije nad narodnom sudbinom.
Potrebno je s jedne strane zadržati monolitnost organizacije Odpora, i s druge strane suradjivati sa svakim našim državotvornim pokretom bez razlika na jačinu. To se mora činiti, naravno, na jednoj ozbiljnoj bazi, na odgovornom načinu, solidno i bez osobnih i malih razlika, koje često znaju anulirati uspjehe i ozbiljnih i svijestnih ljudi i grupa.
Brat Šego (Stipe, mo) je stari borac, vojnik, a kasnije je u novim borbama i progonima naučio politički misliti. Vidite da je znao i suradjivati sa državotvornim grupama, i stvoriti ogranak na koji smo svi ponosni. Hrvati Chicaga mogu mnogo toga učiniti. I ja vjerujem da će Vaš Ogranak znati biti prvi.
Grli Vas sve i čestita Vam, uz naš vojnički pozdrav
odani Vam
general Drinjanin (podpis)
PRVO PISMO MAKSA LUBURIĆA DRU. MILJENIKI DABI PERANIĆU
(Sada ću donijeti odlomak jednog pisma kojeg je general Drinjanin pisao svojem suradniku dru. Miljenki Dabi Peraniću. Ovo što ću sada donijeti treba jedno objašnjenje a ja sam taj koji ga u cijelosti može dati. Naravno da sam spreman vjerovati da objava pisama Maksa Luburića neće zanimati mnoge Hrvate nego samo one koje povijest zanima.
Doktora Miljenka Dabu Peranića sam upoznao na polnoćki za Božić u Notre Dame de Paris u Parizu 1959 godine. Hrvatska Katolička Misija u Parizu koju je vodio Dominikanac Teodor Dragun je organizirao polnoćku svetu Misu za Božić u Notre Dame de Paris. Dr. Peranić je bio glazbenik i svirao je klavir za vrijeme sv. mise. Poslije Mise, vani pred Notre Dame de Paris Hrvati veseli, vade ploske rakije iz džepova, čestitaju jedni drugima Božić itd. Tada sam prišao dru. Peraniću, predstavio se i od tada se poznajemo. Naše obostrano prijateljstvo se razvilo do te mjere da me je 1961. zaposlio u poduzeću u kojem je i on radio. To je bilo poduzeće Librairie Hachette.
Kako smo zajedno radili imali smo svaki dan vremena raspravljati o problemima koji nas tište, a naravno to je bila naša Hrvatska. Ja sam bio član HOP-a, Hrvatski Oslobodilački Pokret. Mnogo puta sam ga pitao da se učlani. Uvijek je izbjegavao. Pisao je knjige. Imao je u svom stanu neku vrst tiskare koja se je sastojala u tome da je imao na tisuće i tisuće slova svih vrsta. Kada bi htio nešto napisati, tim slovima bi sastavio rečenice u neke šipke koje bi šarafima stegnuo i potom stavio u neki valjak - koji se je zvao, ako se ne varam "šapirograf" koji bi se okrećao i dodirivao papir kojeg je mašina pripremala i gurala pod taj valja. Noći i noći sam sa njim proveo tiskati kojekakove potrebeštine za hrvatsku promidžbu u Parizu za Hrvate pred crkvom hrvatske Katoličke Misije.
Poslije Poglavnikove smrti u Madridu 28 prosinca 1959. godine, mnogi istaknuti predstavnici HOP su išli u Madrid na sprovod Poglavniku. Već u siječnju 1960. na povratku za London kroz Pariz je navratio i dr. Andrija Ilić koji je u to doba bio ministar u novoj HDV koju je Poglavnik osnovao kada je pretvorio Ustaški Pokret u HOP. Na moj zahtijev dr. Peranić je pristao se sastati s dr. Andrijom Ilić. Dr. Ilić je zapovjednim tonom tražio od dra. Peranića da se učlani u HOP. Kako je dr. Peranić odbio kao moj prijatelj, ja se nelagodno osjećao.
U to vrijeme sam dobivao od generala Luburića letke "Prvi Korak" i drugog materijala sve vezano za borbu kako osloboditi Hrvatsku od jugoslavenskih pandža. Sve sam to pokazivao i davao dru. Peraniću. Njemu se svidjala ideja generala Drinjanina, osobito njegov intervju u Novoj Hrvatskoj Jakše Kušana iz Londona povodom Poglavnikove smrti. Kako se dr. Peranić sve više zagrijavao za Hrvatski Narodni Odpor i generala Drinjanina, ja sam se sa moje strane sve više i više ohlađivao novim stavom HOP-a.
Jednu noć kako smo radili u njegovu stanu na jednom od njegovih projekata, zamolio me je da pošaljem generalu Drinjaniu njegove knjižice o Iranskoj Hrvatskoj, što sam i učino. Nedugo iza toga prvi se javlja dru. Peraniću general Drinjanin. dr. Peranić sav u oduševljenju mi pokazuje i čita pismo generala Drinjanina. Tako je počela suradnja između dra. Miljenka Dabe Peranića i generala Drinjanina u rujnu 1962. godine.
Koristim ovu priliku kao uvod za sve one Hrvate koje ova pisma budu zanimala da im kažem sljedeće: Doktor Miljenko Dabo Peranić i ja smo bili usko povezani dobrim prijateljstvom koje se je razvilo do te mjere da mi je bio vjenčani kum, on i njegova supruga Marija. Dr. Peranić je taj koji je sastavio i napisao PORUKU IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA. General Drinjanin ju je samo djelomično izmjenio i korigirao. Sve sam ovo naveo tako da ne ponavljam svakoga puta kada budem iznosio ova BLAGA vrijedna PISMA MAKSA LUBURIĆA.
Prvo pismo Maksa Luburića dru Dabi Peraniću.
general DRINJANIN
26.VIII.1962.
G.Dr. Dabo Peranić,
Pariz
Poštovani gospodine profesore!
Pročitao sam sve tri knjižice, što ste nam poslali, pa Vam od srca čestitam na tom radu. Meni je neobično drago, da ste se pos