+ Odgovori na temu
Stranica 1 od 5 1 2 3 ... PosljednjePosljednje
Prikaz rezultata str. 1/92

Tema: Partizansko-Četnički zločini

  1. #1

    Partizansko-Četnički zločini



    Četnici i partizani su, bez ikakva suđenja, hladnokrvno i barbarski, od 1942. do 1945., ubili šezdesetšest hercegovačkih franjevaca, čime je Hercegovačka franjevačka provincija izgubila više od jedne trećine fratara.

    Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja Blažene Djevice Marije, sa sjedištem u Mostaru, 4. studenoga 2004., na sjednici Uprave provincije, ustrojila je zasebno Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika, s poglavitom nakanom da se dobro prouče životi pobijenih hercegovačkih fratara te o njima prikupe svi dostupni podaci, kako bi se u budućnosti sve prikupljeno moglo predočiti Svetoj Stolici u svrhu pokretanja službenog postupka za proglašenje mučenicima vjere nedužno ubijenih hercegovačkih franjevaca.
    I prije ustrojstva spomenutog Povjerenstva, hercegovački fratri te rodbina i prijatelji ubijenih fratara, tražili su trideset devet nepoznatih mjesta njihova posljednjeg počivališta. Unatoč nesmiljenom komunističkom zlosilju, već 15. veljače 1945., fra Gaudencije Ivančić i fra Pavao Dragičević išli su u partizansko zapovjedništvo ("komandu") u Mostar pitati, što se dogodilo s fratrima nasilno odvedenima u nepoznatom smjeru. Nu, odgovor nisu dobili, ali su ga mogli naslutiti kroz dvije zlokobne i zlosretne riječi: - Grob nepoznat! - što nije bila sudbina samo pobijenih hercegovačkih fratara, već i više stotina tisuća nevinih vjernika iz našega napaćenog hrvatskog naroda, koje su partizanski zločinci ubili i strpali u stotine jama od Slovenije do Makedonije. Partizani su, u veljači 1945., pobili sve fratre koji su nosili habit. Tko se nije sklonio - na neizbježnu smrt je osuđen bio. Ubili su ih samo radi toga što su bili Hrvati, katolici, još k tome i fratri.

    Komunisti su sračunato, perfidno imali paklenu računicu. Držali su, pobiju li narodne pastire (fratre) - stado će tada lakše rastjerati, zgodnije se obračunati s katolištvom i hrvatstvom u našem narodu. U rečenom smislu partizanska mržnja je bila upravo đavolska, a o razmjerima partizanske mržnje bjelodano govore partizanska zlodjela. Među ubijenim fratrima bili su: ondašnji provincijal, mostarski i širokobriješki gvardijani, vikar širokobriješkog samostana, ravnatelj gimnazije, ravnatelj konvikta, meštri širokobrijeških učenika, potom trinaest profesora, četrnaest župnika, osam župnih vikara, nekoliko teško bolesnih franjevaca … Koliki je opseg franjevačkog mučeništva u Drugom svjetskom ratu i poraću bio najzornije pokazuje slijedeći podatak: U četiri i pol stoljeća turskog zlosilja ubijena su devedeset četiri franjevca, a od 1942. do 1945. (za samo tri godine!) mučeno je i ubijeno šezdeset šest hercegovačkih fratara. Dvadeseto stoljeće pokazalo se najkrvavijim u progonu kršćanstva. To se poglavito odnosi na zemlje s komunističkim strahovladama, u kojima je Crkva napose trpjela progone, bjesomučne napadaje i grozomorna mučeništva. Bolesna marksistička ideologija imala je stožerni cilj podložiti pa uništiti katoličku vjeru. Velikosrpska politika prihvatila je zdušno isti cilj i uperila ga navlastito protiv Hrvata i Katoličke crkve u Hrvata.

    Mutno okružje Drugoga svjetskog rata bilo je četnicima prigoda za ostvaridbu mračnih šovinističkih velikosrpskih ciljeva. Ni službeni svršetak Drugoga svjetskog rata, zlotvore nije zaustavio u zločinačkom pothvatu. Dapače, i poslije sloma NDH, nakon 15. svibnja 1945., srbopartizani su pobili još sedamnaest franjevaca. U nekoliko mjeseci 1945. mučili su više od šezdeset franjevaca: njih trideset devet imalo je manje od četrdeset godina, a samo ih dvadeset sedam je bilo iznad četrdeset godina života. Suluda mržnja prema katoličkoj vjeri bila je stožerni motiv četnicima i partizanima za ubijanja hercegovačkih fratara. Već sam spomenuo da je tijekom trogodišnjeg ratnoga pakla Hercegovačka franjevačka provincija izgubila jednu trećinu redovnika, druga trećina se nalazila u inozemnoj pastvi, a njih sedamdesetak, koji su preživjeli 1945. godinu, osuđeni su od nove "narodne" vlasti na više od četiristo godina surove robije.paljena Širokobriješka gimnazija

    Oznaka Katoličke crkve u Hercegovini bila je onodobno veliko mučeništvo franjevaca za svete ideale Kristove Crkve. Početkom veljače 1945., partizani su napadali žestoko Široki Brijeg, a u pozadini ratnih djelovanja krile su se mnoge ljudske tragedije. Najveća se dogodila u Širokom Brijegu, koji je širem općinstvu poznat kao znamenito Gospino svetište. Prije zaposjedanja Širokog Brijega od strane srbopartizanske barbarske horde, širokobriješka crkva i samostan, konvikt, gimnazija i sjemenište, bili su hrvatsko vjersko i intelektualno središte u Hercegovini. Upravo je na Širokom Brijegu, počevši od 7. veljače 1945., počinjen neviđeni partizanski zločin nad fratrima. Istoga dana partizani su nemilice, mučki pobili dvanaest nevinih franjevaca, hladnokrvnim hicima u zatiljak. Ubili su sve redom koje su zatekli u habitu: od učenika klerika do najstarijeg fra Marka Barbarića.

    Tijela ubijenih franjevaca spalili su u ratnom skloništu, potom ga zatrpali, a prethodno su mrtvim fratrima, poradi partizanske smišljene promidžbe, stavili strojnice u ruke i fotografirali pokojnike, ali zločin se nije mogao sakriti ni opravdati. Krvavi, nesmiljeni, vražji pir partizani su proveli tih zlosretnih dana koljući fratre i u: Kočerinu, Izbičnu, Mostarskom Gradcu, Čitluku, Čerinu, Međugorju i Mostaru. Osim počinjenih bestijalnih zločina, širokobriješko svetište je obeščašćeno i barbarski devastirano: crkva je oštećena, uništene su stare matične knjige, knjižnica s više od sto tisuća knjiga posve je uništena, uništeno je golemo povijesno i kulturno blago, franjevačka imovina je nacionalizirana i oduzeta te naposljetku je zabranjen rad sjemeništu, gimnaziji i konviktu za vanjske (svjetovne) učenike, kako bi se uništilo sve hrvatsko i katoličko u Hercegovini. Komunisti su 1953. Širokom Brijegu promijenili ime u Lištica, na što je hrvatski katolički puk sa Širokog Brijega spontano sklonio pjesmu brojalicu: "Lištica se samo rijeka zove - Široki je rodno mjesto moje!" Zlosretne 1945. i tijekom poraća partizani su proveli bezprimjerni kulturocid na Širokom Brijegu, ali danas su franjevačka vjerska, kulturna i prosvjetna zdanja posve obnovljena i lijepo uređena, što je svojevrstan pokazatelj kako bezumlja, natražnost i divljaštvo u konačnici ne mogu pobijediti kulturu, vjeru i hrvatski nacionalni ponos u Hercegovini.

    U sljedećim redcima navest ću - susljedno po nadnevku smrti - imena svih šezdeset šest nevino ubijenih fratara, mučenika katoličke vjere, uz pripomenu da su prva imena fratara redovnička, a druga - njihova krsna imena: 24. svibnja 1942. ubijen je fra Stjepan (Nikola) Naletilić; 30. listopada 1944. ubijen je fra Križan (Nikola) Galić; 28. siječnja 1945. ubijen je fra Maksimilijan (Ljubo) Juričić; 7. veljače 1945. ubijeni su: fra Marko (Mate) Barbarić - Lesko, fra Tadija (Mirko) Kožul, fra Viktor (Bože) Kosir, fra Stanko (Petar) Kraljević, fra Krsto (Nikola) Kraljević, fra Žarko (Jerko) Leventić, fra Stjepan (Ante) Majić, fra Dobroslav (Bože) Šimović, fra Ivo (Ivan) Slišković, fra Ludovik (Ivan) Radoš, fra Borislav (Ljubo) Pandžić i fra Arkanđeo (Nikola) Nuić. Sutradan, 8. veljače 1945. ubijeni su: fra Leonard - Augustin - Ludvig Zubac, fra Roland (Mato) Zlopaša, fra Radoslav (Ivan) Vukšić, fra Kornelije (Ante) Sušac, fra Leonardo (Mijo) Rupčić, fra Melhior (Jerko) Prlić, fra Fabijan (Jakov) Paponja, fra Krešimir (Stjepan) Pandžić, fra Bonifacije (Ante) Majić, fra Fabijan (Jozo) Kordić, fra Rudo (Karlo) Jurić, fra Andrija (Jozo) Jelčić, fra Miljenko (Ivan) Ivanković i fra Zvonko (Pero) Grubišić. Dne 9. veljače 1945. ubijen je fra Jako (Ante) Križić - a 10. veljače 1945. ubijeni su: fra Paško (Ivan) Martinac, fra Julijan (Jure) Kožul, fra Ćiril (Gabrijel) Ivanković i fra Filip (Jure) Gašpar - Galić. Dne 11. veljače 1945. ubijeni su: fra Nevinko (Andrija) Mandić, fra Marko (Nikola) Dragičević i fra Bono (Ivan) Andačić. Sutra, 12. veljače 1945., ubijeni su: fra Martin (Franjo) Sopta i fra Mariofil (Marijan) Sivrić, a dan potom, 13. veljače 1945. ubijeni su: fra Zdenko (Andrija) Zubac i fra Slobodan (Ivan) Lončar. Dne 14. veljače 1945. ubijeni su: fra Grgo (Jozo) Vasilj, fra Brno (Frano) Smoljan, fra Rafo (Ivan) Prusina, fra Leo (Grgo) Petrović, fra Nenad - Vanacije - Josip Pehar, fra Jozo (Ivan) Bencun i fra Kažimir (Franjo) Bebek. Neutvrđenog nadnevka, također u veljači 1945., ubijen je fra Petar (Marijan) Sesar. Dne 11. svibnja 1945. ubijen je fra Bono (Ivan) Jelavić, a poslije 15. svibnja 1945., izginuli su u grozomornim četveroredima smrti slijedeći hercegovački franjevci: fra Tihomir (Tadija) Zubac, fra Jenko (Stanko) Vasilj, fra Benjamin - Branko - Ivan Šušak, fra Matija (Emil) Stipić, fra Anđelko (Jure) Nuić, fra Lujo (Nikola) Miličević, fra Svetislav (Ante) Markotić, fra Dane (Franjo) Čolak i fra Bruno (Silvo) Adamčik. Dne 21. svibnja 1945. ubijeni su: fra Valentin (Marijan) Zovko i fra Andrija (Božo) Topić - a 27. svibnja 1945. ubijen je fra Radoslav (Andrija) Glavaš. U noći između 4. i 5. lipnja 1945., ubijeni su: fra Metoda (Andrija) Pulić, fra Julijan (Berislav) Petrović i fra Darinko (Božo) Mikulić. Svoj krvavi pir partizani su finalizirali 6. kolovoza 1945. još jednim zločinom, kada su "ubili" fra Antu (Dobroslava) Majića, koji je umro od posljedica mučenja tijekom Križnog puta.

    Prosječna starosna dob šezdeset šest ubijenih fratara bila je 41,6 godina. Četvorica ubijenih franjevaca bili su mlađi od dvadeset godina, trinaestorica od trideset, dvadesetorica od četrdeset, devetorica od šezdeset, osmorica od sedamdeset, a trojica ubijenih fratara bili su stariji od sedamdeset godina. Prema zavičajnom podrijetlu, to jest mjestu rođenja, statistika nam kazuje slijedeće: sa Širokoga Brijega potječu devetorica franjevaca, iz Međugorja petorica, iz Drinovaca sedmorica, iz Duvna trojica, iz Roškog Polja dvojica, iz Vitine četvorica, s Hamzića trojica, po dvojica iz Studenaca, Stubica, Kočerina, Klobuka, Grljevića i Grandića te po jedan su rodom iz Posušja, Jablanice, Rakitna, Humca, Čitluka, Čerina, Dužica, Gorice, Grabovnika, Posuškog Graca, Hardomilja, Konjica, Lipna, Ljutog Doca, Mostara, Ružića, Sovića, Zarića, Vašarovića, Veljaka i Posuških Vinjana. Od šezdeset šest ubijenih franjevaca Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja Marijina: pedeset per je bilo svećenika, sedam klerika i četiri brata laika.

    Osim šezdeset šest franjevačkih mučenika, u razdoblju od 1942. - 1945., među žrtve srbokomunističkog zlosilja, mogli bi se posve opravdano ubrojiti i oni hercegovački franjevci, koji su umrli u samostanima, poslije nesmiljenih zatvorskih tortura. Već sam spomenuo da je sedamdeset devet hercegovačkih franjevaca provelo u drastičnim uvjetima jugokomunističkih kazamata 249 godina teške robije, jer je po mnogim svjedočenjima danas poznato, da su u onodobnim zatvorima politički zatvorenici kudikamo gore prolazili od okorjelih kriminalaca. Nu, franjevci Herceg - Bosne posne nisu se napatili samo tijekom komunističke strahovlade. Dapače, franjevci Herceg - Bosne gorili su, u ne tako davnoj povijesti, između tri vatre: tursko-osmanlijske, grčko-pravoslavne i partizansko- komunističke. Prvi su govorili: da nema fratara, sav bi ovaj narod bio muhamedanski; drugi: da nema franjevaca, sav bi ovaj narod bio pravoslavni; a treći, najgori komunistički zlosilnici, u bijesu su govorili: fratri su krivi što sav narod nije komunistički. Ali, Božja providnost i plemenita franjevačka revnost nisu dopustili da se rečeni zlohudi i podlo smišljeni naumi neprijatelja katolištva i hrvatstva oživotvore u stvarnosti.

    Po svoj prilici, ubojice fratara u Širokom Brijegu, bili su zlikovci sa zvijezdom petokrakom na šajkači, a s četničkom kokardom u pustoši bolesne duše. Rečeno potkrjepljujem navodom iz knjige fra Andrije Nikića "Hercegovački franjevački mučenici (1524-1945)", tiskane u Mostaru 1992., u kojoj naš ugledni znanstvenik, na 73. stranici, doslovno piše: - Jedan primjer potpisane izjave svjedoka zločina, na kojoj stoji opaska: "Iz više razloga neka se ime svjedoka ne spominje dok je živ!" glasi: Fratre na Širokom Brijegu u veljači god. 1945. ubili su Rajko Vukoja, rodom iz sela Plana (Bileća) i potporučnik Milivoje Drašković iz Gacka, po nalogu Slobodanke Šakota iz Čapljine - sada žive u Beogradu. U to vrijeme štab OZNE bio je u Dabru … Oni su se s još 20 vojnika pomiješali u Dalmatinsku brigadu i izvršili ubojstva fratara. Izjavio T. S. iz Blagaja, živi u Mostaru. Mostar, 25. svibnja 1991. - Završen navod!

    Hrvatski katolički narod u Hercegovini nije - niti smije! - zaboraviti franjevačke žrtve. Franjevci su kroz povijest narod učili voljeti svoje - a tuđe poštivati, u duhu dobro poznate istine koja kaže, da je svaka mržnja razorna i prokleta, intelektualno glupa i životno skupa te u konačnici zacijelo oprečna katoličkom pogledu na život, čovjeka i svijet. Hercegovački franjevci nikada narod nisu ostavljali na cjedilu, pa ni u najtežim trenutcima gladi, nametnute nepismenosti i u ratnim strahotama. Hercegovački franjevci, u škrtome, krševitu hercegovačkom krajoliku, o čijoj opstojnosti u oskudnosti bjelodano govore drače, zmije i kamen, bili su i ostali stožerni čuvari i svjetlonosni branitelji katolištva i hrvatstva od islamskih, pravoslavnih i pogotovo perfidnih komunističkih napadaja, iako, ni prvi, ni drugi, ni treći neprijatelji nisu odveć držali, ni do Božjih, ni do ljudskih plemenitih pravila, normi i zakona. Dapače, pod maskom "bratstva i jedinstva" srbokomunisti su progonili brutalno sve nesrpsko, a poglavito Hrvate i franjevce u Hercegovini, s bestijalnom, monstrouznom nakanom stvaranja Velike Srbije, što se zorno pokazalo i dokazalo i tijekom nedavnog pravednog, obrambenog hrvatskog Domovinskog rata.

    Neka je svim franjevačkim mučenicima, znanim i neznanim, laka i blagoslovljena naša škrta, siromašna i napaćena, ali istodobno neumrlim duhom bogata i ponosna: hercegovačka, hrvatska i katolička zemlja. A ovdašnji narod, hrvatski i katolički, franjevačke mučenike, ponavljam, ne smije i ne će nikada zaboraviti, jerbo su oni, svi odreda, svojim uzornim kršćanskim životima, zauzetim revnovanjem za križ časni i slobodu zlatnu - na Gospodnjoj i narodnoj njivi - nedvojbeno zaslužili da upamćeni budu na ponos - i za mnoge buduće naraštaje - vjernog katoličkog puka svete hrvatske zemlje Hercegovine i naravski za vječnost zabilježeni u Božjem libru života, koji je neprolazan i kojega zub vremena ne izjeda. Za svoju svetu vjeru, majku Crkvu i narod katolički franjevci su žrtvovali najviše: vlastite živote suobličujući se tako svom učitelju Isusu Kristu u njegovoj mučeničkoj, odkupiteljskoj muci i smrti na križu.

    Za grozomorna mučka, zvjerska ubojstva šezdesetšest hercegovačkih franjevaca još nitko sudbeno nije odgovarao. Dapače, nesmiljeni ubojice još se diče "antifašizmom". Nu, unatoč rečenom, franjevački mučenici su pobjednici skupa s uskrslim Kristom! Jugokomunisti (bolje reći KNOJ, OZNA, pa potom UDBA i KOS) htjeli su pošto-poto, ubijajući i progoneći hercegovačke franjevce i druge hrvatske domoljube i katoličke intelektualce, uništiti katolištvo i hrvatstvo u kršnoj Hercegovini.

    Međutim, pogani i zločinački naumi zatiranja su propali skupa s komunizmom i nakaznom versajsko-avnojevskom kvazitvorbom Jadnoslavijom, a točnima se bjelodano pokazali stihovi glasovite domoljubne pjesme:

    - Tko na tvrdoj stini svoju povist piše, tom ne može nitko prošlost da izbriše!

    Ivica Karamatić i Posušje-online.info
    http://www.posusje-online.info/index...utvo&Itemid=54
    Posljednje uređivanje od Gala : 15-09-2011 at 11:04

  2. #2
    Donosimo ispovijest Josipa Joze Sutona o strahotama robijanja u mostarskom zatvoru - Ćeovini:


    Nakon bleiburške tragedije moj križni put vodio je pravcem Bleiburg - Dravograd - Maribor - Krapina - Zagreb - Karlovac - Korenica - Split - Metković - Čapljina - Mostar. Iz logora na Firulama u Splitu izdvojeno nas je oko osamdesetak i ukrcano na brod za Metković. U Mostar nas je stiglo 27, dok su svi ostali izdvojeni od Metkovića do Čapljine.

    Prepoznavali su ih partizani i odvodili, za nas u nepoznato, najvjerojatnije na neko odredište za smaknuće.

    Pri dolasku u Mostar dočekala nas je skupina organiziranih huligana - cigana, koji su uzvikivali: “Ustaše, ustaše, zlikovci, na vješala” i slično. Pljuvali su po nama i gađali nas kojekakvim predmetima te nasrtali na nas, a sprovodnici nas kao branili. Tako su nas dopratili do Ćelovine.

    Ulazeći u dvorište te zloglasne kuće, tu nas je dočekala i preuzela skupina nekakvih goropadnih partizanskih balavandera obučenih u odjeću od kostrijeti u šarenim gatačkim čarapama i opancima kljunašima, s titovkama na glavama. Uz psovke, prijetnje i udarce uvodili su nas jednoga po jednoga u zgradu kod nekoga oficira, koji nas je nakon uzimanja generalije upućivao u zatvorske ćelije.

    Kasnije sam saznao da je šef tih balavandera bio zloglasni Ćima, brat dr. Esada. Ćimića. Svi su ga oslovljavali s “druže komandire”. Kako i ne bi kad je bio komandir odreda za mučenje i likvidaciju uhićenika. Isto tako saznao sam da je onaj oficir koji nam je uzimao podatke i upućivao nas u ćelije imenom i prezimenom Dušan Duka Pudar, poznati hrvatožder,Ćelovina spada među najmasovnija komunistička morilišta hrvatske mladosti Ćelovinu je izgradila Austrija za zatvor Okružnog suda u Mostaru. U nju se ulazilo, simbolično kazano, s kosom na glavi, a iz nje izlazilo s ćelavom glavom. Po tomu je i prozvana Ćelovinom. Za razliku od njene namjene, partizani su je pretvorili u masovno morilište hrvatske mladosti. U nju su skupljali hrvatski živalj s područja Hercegovine za masovno mučenje i likvidiranje.

    To su sustavno činili. Organizirali su po čitavom hercegovačkom području službu zloglasne OZN-e i u nju regrutirali najokrutnije poslušne sluge velikosrpske politike, među kojima je bilo, nažalost, i Hrvata. Te poslušne sluge svakodnevno su progonile i zlostavljale hrvatski puk, i to jedan dio ubijali na terenu, među kojima i sedamdesetak fratara, a drugi dio kupili po hercegovačkim selima i zajedno s vraćajućim hrvatskim vojnicima i civilima, koji su uspjeli preživjeti bleiburšku tragediju i križne puteve i domaći se živi do Mostara, punili Ćelovinu, te tako zadovoljavali apetite velikosrpske politike. U Ćelovini su se ćelije svakodnevno punile i praznile. Zatočenici su isključivo u rukama oznaša, koji su nad njima imali neograničenu vlast, Nikomu nisu odgovarali za svoje postupke, koji su bili usredotočeni na uništavanje hrvatskoga bića. Za ostvarenje takvog uništavanja bila su dozvoljena sva sredstva.

    Moje svjedočenje

    Uvjeti života po ćelijama bili su više nego očajni. Tjeskoba, bez prostirača i pokrivača, stjenice, uši, glad, žeđ i svi drugi jadi. Nitko nije imao bilo kakvu vezu sa svojom obitelji, rodbinom ili s bilo kim izvan ćelije. Redovito su se provodila noćna saslušanja, iznuđivanja raznih iskonstruiranih priznanja, premlaćivanja, mučenja, samice, bolesti, hladnoća, izdvajanja i odvođenja na stratišta. Stoga je Ćelovina postala strah i trepet za hrvatski puk u Hercegovini. Narod je saznao da se u njoj masovno zatočenici muče i ubijaju maljevima, hladnim i vatrenim oružjem, bacanjem u jamu na Bišini, u Neretvu i drugdje, te da svaki onaj koji uđe u nju, vrlo će teško, pa makar i ćelave glave, izaći iz nje.Zatočenici u Ćelovini obično su bivali likvidirani, njihov život bio je isključivo u rukama oznaša. Oni su odlučivali o njihovoj sudbini. Zatočenici nisu imali pravo ni na kakvu zaštitu. Dželati koji su odlučivali o njihovim životima, nisu nikomu odgovarali za svoje postupke. Oni su mogli u svako doba činiti sa zatvorenicima što god ih je volja, mučiti ih, ubiti ih maljem, nožem, vatrenim oružjem, trovanjem, vješanjem, davljenjem, bacanjem u jame i rijeke itd., i to s jednim sustavnim ciljem - da se uništi što veći broj hrvatskoga življa.

    Mučenja su bila redovito u primjeni. Načine tih mučenja nemoguće je iskazati. To su uglavnom glad, žeđ, premlaćivanja, prijetnje smrću, vezanja, vješanja, samice te različita fizička i psihička zlostavljanja, kao i svi drugi mogući načini koji uništavaju ljudsko biće.

    Uz takva mučenja i zlostavljanja oznaši su vršili i masovnu likvidaciju zatočenika, primjenjujući najokrutnije metode. Evo nekih koje ja osobno svjedočim:

    Unutar Ćelovine postojala je “krvnička prostorija” u kojoj su dželati ubijali zatočenike maljevima. Svojim očima gledao sam u toj prostoriji zidove na kojima su ostaci rasprsnutoga ljudskog mozga.

    Jedne noći ubačen je u moju ćeliju neki čovjek. Bačen je unutra kao vreća.

    Mi, koji smo unutra tamnovali nismo znali što to znači, niti tko je taj čovjek, je li zatočenik kao i mi, ili kakav oznin žbir.

    Kako god je ubačen, tako je ostao i dalje u istom položaju, uz duboke i isprekidane jecaje.

    Ujutro smo vidjeli da je taj patnik toliko premlaćen da mu je čitavo tijelo bilo modro od udaraca, da je u vrlo teškom psihičkom i fizičkom stanju i da je u agoniji. No, makar je bio u stanju bunila, saznali smo da se preziva Herceg, da je dovođen iz Sarajeva i da je bio nekakav činovnik.

    Toga istoga dana prije podne iznijeli su ga od nas iz ćelija i vjerojatno likvidirali.

    Stravično je bilo ubojstvo Hamdije Hasanefendića, gradonačelnika Mostara, i njegove supruge. Oni su se povlačili iz Mostara prema Sarajevu i dalje prema Zagrebu. Susreo sam se s njima na zagrebačkim ulicama pred samo povlačenje prema Austriji. Nakon pada NDH i početka bleiburške tragedije dotjerani su u Ćelovinu. Tu su ih mučili i u najvećim mukama umorili u ćeliji broj, ako sam dobro zapamtio, 13 ili 14. Mučeni su oko tjedan dana. Njihovo jaukanje čulo se na ulicama oko Ćelovine. Ispod vrata ćelije u kojoj su ih držali svezane i mučili, vidjela se podlivena krv.

    Nakon njihova umorstva dugo se vremena prepričavalo među zatočenicima kako su u teškim mukama umoreni.

    Na isti je način umoren i dr. Božo Nikolić, odvjetnik iz Mostara, i mnogi drugi.

    Jedne večeri, mislim da je to bilo u studenom 1945. godine, dok sam se nalazio u jednoj podrumskoj samici, iznenadno su zagrmjeli rafali strojnica i pucnji pušaka unutar Ćelovine i u dvorištu oko nje. Jedan rafal završio je upravo pred vratima samice u kojoj sam se nalazio.

    Ta pucnjava trajala je dvadesetak minuta. Nisam znao što se uopće događa. Očekivao sam svake sekunde da će se vrata moje ćelije otvoriti i da ću biti rafalom pokošen. Osluškivao sam hoće li se čuti daljnji rafali i pucnji, Međutim, iza toga nastupila je tišina. Ja sam se iz skupljenog položaja podigao i u napetosti, strahu i iščekivanju proveo čitavu noć.

    Teško je iskazati moje ondašnje osjećaje i psihičko stanje. Znao sam da je to Ćelovina u kojoj je sve moguće. Moja nemoćnost prema ovome da je sve moguće, činila me je, čak bih kazao ne htijući, ravnodušnijim i prema životu i prema smrti, pa i prema svemu što će se sa mnom dogoditi.

    Ujutro oko 9 sati stražar je otvorio vrata i kazao mi povišenim i zapovjedničkim glasom “Izlazi ovamo!” Pošao sam prema vani, ali ugledavši ispred vrata u krvi mrtva čovjeka, stresao sam se i zastao. Stražar je u tom trenutku viknuo: “Gazi ga, bando jedna, tako ćeš i ti završiti!” Prekoračio sam preko njega i pošao hodnikom pred stražarom prema stepenicama koje vode iz podruma u prizemlje gdje se nalazi WC. Od samice iz podruma do WC-a u prizemlju ležali su pobijeni ljudi. Nabrojao sam ih devet. Među njima prepoznao sam Šimuna Romića Antina, zv. Sušica, rođenog 1916, godine u Rakitnu, Bio je to stravičan prizor!

    Kasnije sam saznao da je te kobne večeri ubijeno 26 zatočenika. Najviše ih je ubijeno unutar zgrade, po hodnicima i stepeništu, Nekoliko ih je ubijeno i ispred ulaznih vrata.

    Teško je točno kazati što se te večeri događalo unutar Ćelovine, Sjećam se da se govorkalo kako su pobijeni nasrnuli na stražara pri otvaranju vrata njihove ćelije, s namjerom da pokušaju bježati, jer su saznali da će biti likvidirani. No čini mi se da je to malo vjerojatno, jer kamo su mogli bježati kad je Ćelovina opasana visokim zidinama tri-četiri metra, s jednim velikim metalnim vratima, koja su bila uvijek zaključana i čuvana od dvojice stražara i danju i noću. Najvjerojatnije je ovaj zločin uslijedio na ovakav način zbog zadovoljavanja bolesne mašte njegovih izvršitelja i zbog zadavanja straha ostalim zatočenicima.

    Leševi pobijenih nisu odmah sklonjeni s mjesta smaknuća, nego su ostavljeni na tim mjestima čitav dan, valjda zbog zastrašivanja ostalih sužanja, kojih je bila krcata Ćelovina.

    U Ćelovini su mjesecima 1945. godine vršena masovna smaknuća zatočenika, Svi oni koji su se uspjeli vratiti s povlačenja, morali su najprije doći u Ćelovinu, Osim toga, Ozna je odreda zatvarala ljude na području Hercegovine te na takav način punila i praznila Ćelovinu. Punila je uhićenicima s terena i dovoženim mučenicima križnog puta, a praznili je masovnim likvidacijama.

    Od moga dogona u tu zloglasnu “kuću”, krajem lipnja 1945. godine, pa do konca te godine, oznaši su svaku noć odvodili veće skupine zatočenika prema Nevesinju i na Bišini, obronku Veleža, ubijali ih i ubacivali u jamu.

    U predvečerje svakog dana izlazio bi na hodnike Ćelovine po jedan oznaški oficir s popisom u rukama i naredio bi stražarima da stanu na odškrinuta vrata ćelija. Zatim bi on čitao iz toga popisa imena zatočenika, a stražari bi prenosili pročitana imena u ćelije. Prozvani bi izlazili iz ćelija i svrstavali se u redove. Nakon završenog prozivanja, izdvojeni su odvođeni, za nas neprozvane, u nepoznato. Uglavnom, nisu se više vraćali među nas,

    U početku nismo znali zašto se vrše ta izdvajanja i kamo

    odvode te ljude. Štoviše, prozivani su se radovali, misleći da napuštaju Ćelovinu i da odlaze svojim kućama. Mi neprozvani čak smo se žalostili što nismo prozvani. Međutim, kadi smo kasnije saznali da te prozvane vode u posebnu prostoriju i po noći odvoze na smaknuće, svaki dan, a osobito kada se primicala prozivka, dočekivali smo sa strepnjom jer smo znali da svaki prozvani odlazi u smrt.

    Sjećam se kako su se prozivani iz moje ćelije pri izlazu opraštali od nas koji ostajemo. Njihove su riječi bile uglavnom sljedeće: “Zbogom braćo! Ako netko od vas ostane živ i ako sretne nekoga od moje obitelji, rodbine ili poznatih, kažite mu kakva je moja sudbina!”

    U nekim ćelijama, osobito onim koje su bliže glavnom ulazu u dvorište Ćelovine, ili onima od kojih su prozorčići okrenuti prema tomu ulazu, često su zatočenici čuli u tihoj noćnoj tišini kako dolaze u dvorište vozila, kako u njih ubacuju kao vreće svezane žrtve, od kojih su se čuli prigušeni jecaji.

    Te žrtve uglavnom su odvozili cestom prema Nevesinju, na Bišinu. Tu su ubijani i ubacivani u tamošnju jamu, za koju dr. Srećko Božičević u svojoj knjizi “Jame (kao) grobnice” navodi da je oko 1980. godine, istražujući jedan izvor - pećinu u Nevesinju, doznao od investitora, ne navodi mu naziv ili ime, pored ostalih speleoloških objekata, i za jamu na planini Velež - prijevoju Bišini uz cestu Mostar - Nevesinje. On dalje navodi na stranici 59. te knjige da se ta jama koristi kao legalno smetlište, da iz njezina tamnoga i zjapećeg grotla širokog oko l0 metara, iz nepoznate dubine izbija dim mirisave paljevine raznog otpada, da je uz njen rub otvora napravljena betonska rampa (prag), na kojoj se zaustavljaju kamioni, vozeći unatrag da izbace svoj teret u dubinu jame, da je pri kraju rata “progutala” na stotine konjskih zaprega i ostalog materijala i tisuće ljudi, da se svakodnevno godinama istresa u nju po desetak kamiona nevesinjskoga smeća, da je bivši kotar Mostar izdao nalog i rješenje za ovaj deponij.

    Vezano ta tu jamu dr. Božičević navodi i ovo: “Kada sam kazao da je onaj koji je to dopustio pravi zločinac nad zdravljem i čistoćom brojnih izvora u nižim horizontima i da bi ga radi toga trebalo kazniti, odgovoreno mi je - pokušajte. On je sada delegat u Skupštini u Beogradu i zaslužan je za naš kraj!”

    U tu jamu bačeno je zasigurno tisuće i tisuće hercegovačkih Hrvata katoličke i islamske vjere. Najviše ih je ubačeno u lipnju, srpnju, kolovozu i rujnu 1945. godine. To su bili mjeseci u kojima su se uglavnom vraćali preživjeli hrvatski zarobljenici nakon pada NDH i hrvatske tragedije koja se dogodila na Bleiburškom polju u Austriji, Brojne hrvatske majke u Hercegovini, čiji su se sinovi povlačili kao hrvatski vojnici, umrle su u uvjerenju da su im ti sinovi poginuli ili ubijeni negdje oko Bleiburga ili drugdje dalje od Mostara, pa čak i u nadi da su se spasili prelaskom preko granice, Međutim, ako su se uspjeli živi domoći hercegovačkog tla, završavali su u Ćelovini ili u Sjevernom logoru u Mostaru, odakle su masovno odvoženi na stratišta, a pretežito na Bišinu do te bezdanske jame u koju su ih ubacivali, s nastojanjem da se zamete svaki trag tom zločinu.

    To su obično činili u noćnim satima, bez moguće prisutnosti javnosti. Jer je lokacija te jame na planinskom i dosta nepristupačnom terenu, pa je prikladna za masovne zločine, skrivene od javnosti.

    Da bi se onemogućilo svako eventualno istraživanje izvršenih zločina u toj jami, neki su od nalogodavaca ili sudionika toga zločina naredili da se ta jama puni nevesinjskim smećem i da se to smeće u njoj spaljuje i na takav način spriječi otkrivanje zločina.

    O likvidacijama u Mostaru 1945. godine progovorio je Ante Barbir, jedan od prvih šefova opunomoćstva OZN-e za Hercegovinu. Zapravo, nakon nekoliko desetaka godina proteklih od izvršenih masovnih zločina u Hercegovini, našao sam se jedne prigode u društvu s Antom Barbirom u Zagrebu u prisutnosti Kreše Primorca i Jure Šimunovića, oba iz Zagreba.

    Tijekom razgovora u kojemu smo dotaknuli i masovne likvidacije hrvatske mladosti u poratnim godinama u Hercegovini, Barbir je sasvim otvoreno, to sam dobro zapamtio, progovorio o prilikama u Hercegovini 1945. godine i, pored ostalog, kazao da se u Mostaru u Ćelovini i u Sjevernom logoru prikupilo oko tri tisuće hrvatskih mladića, pretežito zarobljenika, koji su u Mostar pristizali nakon pada NDH. On kao šef OZN-e za Hercegovinu pitao je, kako je kazao, tadašnjeg ministra za unutarnje poslove Republike BiH Uglješu Danilovića što će učiniti s tim mladićima. Nakon nekoliko dana dobio je nalog da ih likvidira.

    Prema njegovu kazivanju, on taj nalog nije izvršio, bilo mu je žao te hrvatske mladosti, nego je jedan veći broj poslao u partizanske radne brigade, jedan broj pustio na slobodu, a jedan broj zadržao u logoru, odnosno u Ćelovini. Zbog neizvršenja naloga ministra Danilovića, Barbir je bio, kako kaže, smijenjen s te dužnosti te, kako je naveo, iza toga nikad više nije obnašao neku značajniju dužnost, unatoč tome što je bio stari komunist.

    Pripomene uz svjedočenja

    Naprijed prikazana svjedočenja su jedan odlomak iz opisa viđenja i proživljenosti bleiburške tragedije i križnoga puta, koji je još u rukopisu, neobjavljen. Ova svjedočenja sam usredotočio uglavnom više na masovne nego na pojedinačne zločine, koje su počinili oznaši u mostarskoj Ćelovini za vrijeme moga sužnjevanja u toj “kući straha, mučenja i smrti”, od kraja lipnja 1945. do 15. veljače 1946. godine.

    Ta moja svjedočenja o zločinima jugokomunista počinjenim nad hrvatskim pučanstvom unutar i izvan Ćelovine, tj. u njoj i izvođenjam iz nje na druga stratišta, pretežito na obronak Veleža - Bišinu u jamu kraj puta koji vodi od Mostara prema Neveainju, jedan su doprinos za otkrivanje povijesne istine o kojoj se desetljećima šutjelo jer se o njoj nije smjelo ni misliti, a kamoli govoriti i pisati.

    Istina je to o kojoj treba progovoriti, govoriti i pisati, istina koju moraju saznati mladi naraštaji te dobro je znati i zapamtiti, a ne zaboraviti tko su počinitelji tih stravičnih zločina. Ona su, čak bih kazao, moja ispovijed za obilježavanje 70. obljetnice poda NDH i hrvatske tragedije koja se zbila na bleiburškim poljanama u Austriji 15. svibnja 1945, godine. Nalogodavce i izvršitelje tih zločina treba reći imenom i prezimenom te identificirati njihove žrtve. Planovi i nalozi po kojima su oni činili zločine o kojima svjedočenja govore, stizali su im linijom Beograd - Sarajevo - Mostar. Dakle, svi su ti zločini djela velikosrpske politike i sustavne provedbe velikosrpskog programa. Istina, među izvršiteljima je, nažalost, bilo i nekih nevoljnih Hrvata, koji su postali slijepe sluge jedne politike, politike u koju su se na vješt način ubacili četnici u partizanskim odorama, politike kojoj je bio i ostao cilj optuživanje, zlostavljanje i uništavanje hrvatskoga narodnog bića. Što ima žalosnije, nego kada rođeni sinovi svoga naroda ubijaju taj isti svoj narod?

    Stoga smatram neodgodivim da se pristupi istraživanju žrtava Ćelovine i ostalih stratišta po Hercegovini te posebno, kad to budu okolnosti dopuštale, da se istraži jama na Bišini i utvrde njene žrtve. Isto tako smatram potrebnim da se pristupi obilježavanju svih grobišta na području Hercegovine, u kojima su hrvatske žrtve koje je pobio jugokomunistički sustav.

    http://www.vecernji.ba/vijesti/mosta...-clanak-326209

  3. #3
    ja npr dok nisam boravio u ovom ratu na ramskom području nisam uopće znao za četnički pokolj u Rami.

    a nije da sam rođen daleko

    i dajte nešto kraće, sažetije..ljudima se na da čitati to sve..

  4. #4
    Inkvi nemoj zagovarati iskljucivo skracene vezije kad su ovakve stvari u pitanju. Moze onaj tko postavlja link napisati neki kratki uvod, al ovakve ispovjesti se trebaju prenositi u cjelini.

  5. #5
    u redu u redu..

  6. #6
    Jel netko zna nesto vise o Jusukinoj jami? Nalazi se povise Cetine.

    U nju su pri kraju rata bacali zive Hrvate iz livanjskog i dalmatinskog kraja. Svjedoci su pricali da su se jauci i tjednima poslje culi.

  7. #7
    evo van malo kako je bilo u Splitu Bogdan Radica "Hrvatska 1945".Jedno su priče¸a jedno je stvarnost.





    http://www.google.hr/url?sa=t&source...UYn8Ug&cad=rja

  8. #8
    off

    sa live strane imate regije koje su tada bile na stranici slobodne dalmacije...
    Posljednje uređivanje od Graničar Jozo : 14-09-2011 at 09:32

  9. #9
    Ja donekle razumim represiju prema ustaškim krajevima ali represiju prema Splitu..to se vidi da je bolest.

    ustvari njih nije toliko zanimalo opredjeljenje kraja koliko uništavanje građanskog sloja društva i inteligencije, to je razvidno.

  10. #10
    Citiraj Prvotno napisano od Graničar Jozo Vidi poruku
    off

    sa live strane imate regije koje su tada bile na stranici slobodne dalmacije...
    gdje, šta..o čemu se radi?..

  11. #11
    Citiraj Prvotno napisano od Inkvizitor Vidi poruku
    gdje, šta..o čemu se radi?..

    ma ovaj link koji je stavio bandira
    http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20.../podlistak.htm

  12. #12
    caporegime caporegime avatar
    Datum registracije
    Nov 2010
    Lokacija
    south zg
    Poruke
    14,769
    Blog Entries
    4
    pa zato su i odlučili slomiti slobodnu dalmaciju jer je tih godina bila jedino slobodno glasilo.
    onda je jugovićka gamad bez srama i obraza ugušila tu slobodu, dovela svoje ljude i sad besramno seru o slobodi tiska.
    kad ih samo vidim, pilić, laušić, ljubičić, dežulović, pavičić, prnjak......pa gdje su našli te kanalizacijske naplavine jebote, da takvi nemaju koji dinar od toga što pišu (a pišu ne zato jer znaju pisati nego što po zadatku seru a inače su talentirani ko vedran mlikota ili slaven knezović za glumu) umrli bi od gladi jer ništa korisno ne znaju raditi
    s kojim guštom bi im jebo majku samo da mi netko da pola sata vremena i aboliciju od kaznenog progona.
    ex. m. BBB ZG 40, 50+ Allah , suria, Bashaar w bas

  13. #13
    Citiraj Prvotno napisano od Inkvizitor Vidi poruku
    Ja donekle razumim represiju prema ustaškim krajevima ali represiju prema Splitu..to se vidi da je bolest.

    ustvari njih nije toliko zanimalo opredjeljenje kraja koliko uništavanje građanskog sloja društva i inteligencije, to je razvidno.
    evo ti još malo Bogdana Radice



    sad vidi malo komunističku propagandu u Splitu u bivšoj državi¸a vidi činjenice.Prosjek ogroman i za današnje vrime.
    zdenko radelić " hrvatska u SFRJ 1945-1990"



    Ivo Rojnica piše o dojmovima kardinala Šepera na prvom putovanju u Dalmaciji 1965.





    http://www.google.hr/url?sa=t&source...PPNxgQ&cad=rja
    ps malo sam se maka s teme pa ako moderator misli da ne pripada nek briše
    Posljednje uređivanje od bandira : 14-09-2011 at 16:37

  14. #14
    caporegime caporegime avatar
    Datum registracije
    Nov 2010
    Lokacija
    south zg
    Poruke
    14,769
    Blog Entries
    4
    itekako pripada. sve su to komunistički zločini.
    ex. m. BBB ZG 40, 50+ Allah , suria, Bashaar w bas

  15. #15
    Citiraj Prvotno napisano od Inkvizitor Vidi poruku
    Ja donekle razumim represiju prema ustaškim krajevima ali represiju prema Splitu..to se vidi da je bolest.

    ustvari njih nije toliko zanimalo opredjeljenje kraja koliko uništavanje građanskog sloja društva i inteligencije, to je razvidno.
    točno to. to je upravo onaj odnos kakav su pokazale vlade od 03.01.2001. godine prema hrvatskim generalima i braniteljima općenito. dakle, u komunističkoj doktrini je bilo uništiti sve što je građansko, a to građansko se u DR najbolje manifestira u vidu branitelja. to j onaj mekani soj društva neopterećen ničim.

  16. #16

  17. #17
    Kad smo već kod Dakse. Evo link slobodne dalmacije. http://www.slobodnadalmacija.hr/Hrva...8/Default.aspx

    pogledajte komentare i vidit ćete da se apsolutno ništa nije promijenilo u zadnje 2-3 godine.

    od kada je ono laramarko ministar MUP-a?

  18. #18

  19. #19

  20. #20
    Član u nastajanju
    Datum registracije
    May 2011
    Lokacija
    Posušje
    Poruke
    239
    Obljetnica četničkog pokolja u kojem su četnici na području Širokog Brijega, Posušja i Rame, početkom listopada 1942. godine, pobili i masakrirali gotovo 2000 nedužnih civila, obilježena je u nedjelju, 2. listopada na Šarića Dabilu - pored Rakitna.

    Na mjestu sagrađenog spomen obilježja, gdje se mještani prisjećaju svojih nevinih žrtava, sv. misu predvodio je župnik župe sv. Ante, u Sutini-Rakitno, don Slaven Ćorić. Osvrnuvši se na našu učestalu sklonost zaboravljanju pojedinih događanja iz ne tako davne prošlosti don Slaven je posebno ukazao na važnost i značaj okupljanja vjernika u spomen na žrtve svih ratova.

    Spomen obilježje žrtvama pokolja s ovog područja sagrađeno je 2001. godine, a obljetnica spomena obilježava se prve nedjelje iza sv. Mihovila, 29. rujna. Ukupno 28. imena žrtava uklesanih u spomen ploču od kojih najviše iz obitelji Šarića, potom Perko, Karačić, Mihalj i Raspudić bili su redom civili, mještani i nomadi, od kojih je najviše stradalo na licu mjesta, dok su pojedine četnici odveli u nepoznatom smjeru i pogubili pa im se ni do danas ne zna ni za kakav trag.

    Tih kobnih dana listopada nekoliko tisuća četnika, uz angažman talijanske vojske, kreću u osvetnički pokolj iz smjera istočne Hercegovine preko Goranaca, Bogodola, Dabila i Rakitna prema Blidinju i Risovcu, gdje se dijele u dvije grupe od kojih jedna odlazi prema Doljanima dok druga grupa kreće prema Rami gdje čine najveći pokolj civila.

    Odabrani krvnici na područje Dabila stižu 6. listopada u zvjerski pohod na sve živo što pronađu, dok ostala skupina, drugoga dana, pali kuće i staje te ubija preostale civile koji su im se našli na putu. Gotovo svi stradali ubijeni su u obavljanju svojih svakodnevnih poslova o čemu svjedoče mjesta pronalaska njihovih unakaženih tijela. Mnogi su stradali na svojim njivama i vrtačama, vadeći krumpire i pripremajući zimnicu. Samo na jednom mjestu četnici masakriraju trojicu braće Šarić-Džanić, dok četvrtog brata ubijaju sutradan na Risovcu. Potresna svjedočanstva govore o trenucima kada otac u nevjerici pronalazi tijela trojice ubijenih sinova te njihova iznakažena tijela pokušava skriti u obližnju staju koju, u svom novom zločinačkom pohodu, četnici zapale zajedno s tijelima ubijenih.

    Važno je istaknuti kako su četnici, po svjedočenju nekih preživjelih, žrtvama najprije obećavali kako im neće učiniti nikakvo zlo, te da se cjelokupna operacija provodi u cilju njihovog i talijanskog obračuna s partizanima. Pojedine mještane su optuživali da partizanima daju hranu i ostale potrepštine, dok samo nekoliko godina kasnije, 1946. i 1947., partizani nastavljaju ubojstva i odvođenje mnogih civila, muškaraca i žena. Tako je zvjerstvima četnika i partizana lijevo krilo spomen obilježja na Dabilu ispisano imenima stradalih iz samo jedne obitelji, Šarić – Džanić, čiji se ukupan broj stradalih popeo na 10.

    U spomen na ove i sve ostale nevino stradale prisjetimo se njihove žrtve i patnje barem na obljetnicu stradanja koje smo se, kako je kazao don Slaven, dužni prisjećati.

+ Odgovori na temu

Pravila pisanja poruke

  • Ne možeš otvoriti novu temu
  • Ne možeš ostaviti odgovor
  • Ne možeš stavljati dodatke
  • Ne možeš uređivati svoje postove