+ Odgovori na temu
Stranica 4 od 5 PrviPrvi ... 2 3 4 5 PosljednjePosljednje
Prikaz rezultata str. 61/85

Tema: Partizansko-Četnički zločini

  1. #61
    Citiraj Prvotno napisano od Bobani Vidi poruku
    ogledalce može li nešto ili neke podatke u sažetom obliku staviti ovdje da ih vidimo. Čuo sam o tim knjigama ali nisam imao priliku imati osim jedne, a ta je BRANILI SMO HRVATSKU od dra. Vjekoslava Vrančića, koju još uvijek imam i kojom se često služim, jer je puna dobrih i povijestnih podataka.
    Bobani znam da knjige postoje a di se mogu nabaviti ili bilo kakav sadržaj o ovim knjigama , neznam, moraću pitat prijatelja koji možda znaju,,,,,
    malo ću se raspitat kod osoba koje više znaju,,
    ZALUD HEROJI POVIJEST PIŠU ,
    JER NAĐU SE ONI ŠTO ISTINU BRIŠU DA HERCEG BOSNA SINOVE JE DALA A DANAS JOJ NEMA NI RIJEČI HVALA !!!!
    HERCEG-BOSNO SUZO MOJA ZEMLJO BEZ SPOKOJA !!!

    http://www.youtube.com/watch?feature...Czx_uWqo74#t=0

    http://www.youtube.com/watch?v=leNFPy5HOxU

    http://www.youtube.com/watch?v=5veX-SqhXdA

  2. #62

  3. #63
    Slučajno sam naletio na ovaj http://www.hawlina.com/teksti/Povojn...ca_Crngrob.htm text koji govori o likvidaciji Hrvata u okolini Škofje loke i lokacijama na kojima su pokopani-
    Spomenuti:
    Dr. Nikola Mandić, pred(sednik) vlade,Josip Djebić, nač(elnik) ureda pred(sednika),Ademaga Mesić, čl(an) min(istarskog) savjeta,Dr. Mile Budak, (ustaški doglavnik, op. APF),Lavoslav Milić, g(e)n(e)r(a)l, zast. naj. min.,Prebeg Viktor, g(e)n(e)r(a)l,Dr. Pavao Canki, min(istar) pravosudja,Dr. Julija Makanac, min(istar) prosvj(ete), Marko Lovoković, glavar ureda ministra ruda, Dr. Fedor Čačić, drž(avni) tajnik min(istarstva) trg(ovine), Steifel Nikola, admiral, Tudor Adolf, pukovnik Benak Alexandar, izv(odjač) posl(ova) i.(?) op(?) min(istarstva), Benak Štefica, žena, Benak Aleksandar, savetnik odelenja min(istarstva) unut(ašnjih) poslova
    Benak Ružica, žena ministr. posl(anika?) i dijete Dragutin
    Dr. Bruno Nardeli, drž(avni) tajnik min(istarstva) unutr(ašnjih)
    Juco Rukavina, puk(ovnik) i viječnik, jedan od najpoz(atijih) krvnika

    text je na slovenskom, a za sve skupa se potrudio g. Alojzij Pavel Florjančič.
    Hajduk, 45 200+-

    U VESELJU I U PLACU ZA HAJDUKA ZIVOT DACU


  4. #64
    Adil Zulfikarpašić - Put u Foču, kraj 1941. i početak 1942. godine.

    Putem nam je dolazio u susret neki seljak. Vidjelo se po nošnji, da je Srbin.

    – Šta je bilo sa ovim svijetom, čiča?

    – Kojim svijetom? – pravio se stari nevješt.

    – Iz Poljica i Draca, iz ovih kuća, pokazao sam mu rukom na zgarišta.

    – A sa Turcima? – kao dosjetio se on. – Satrli ih, brate, i sjeme im satrli. Puni su ih potoci, to će u proljeće, ako ih zvijeri dotle ne pojedu da smrdi. Još ćemo kakvu bolest navući. Kazo sam ja vojvodi Klariću: ‘Iskopajte jame, pa zatrpajte; naćerajte, neka sami sebi jame kopaju!’ – A on meni kaže: 'Nemamo vremena, čoče, jer partizani mogu svaki čas da bahnu. Dolaze od Jeleča.' Vi ste ih, eto, vala omeli. Mogu nam čeljad od smrada oboljeti. Po njegovom mišljenju na tome je jedino počivala težina problema. Ništa nisam odgovorio.
    Na Miljevini smo naišli na strašnu sliku. Kod jednog potoka, preko kojega smo morali projahati, stajala je hrpapoklanih žena, staraca i djece. Preko njih je bio pao snijeg. Ispod bijelih nanosa virile su noge, glave, ruke ili ramena. Leševi su bili iznakaženi, otekli. Snijeg koji se topio bio je crvenkast i siv od krvi i truleži. Po tragovima se vidjelo, da grabljivice razvlače leševe. Na više mjesta ležale su odrtine ljudskih tjelesa, s kojih su ptice jele ljudsko meso. Vonjalo je u zraku, jer je već nekoliko dana sijalo sunce. Nekoliko kuća u dolini bilo je spaljeno. Jašući dalje cestom prema Foči, svugdje smo nailazili na spaljena sela. Dančići i Susjesno su bili do temelja spaljeni. Stanovnici koji nisu na vrijeme izbjegli, pobijeni su i poklani. Čitavim putem do Foče nismo sreli ni jednog muslimana ni muslimanke. Što je sa njima? Prije je u fočanskom srezu bilo 67% muslimana.
    S one strane Drine sablasno se prostirala nekad lijepa i šarena Foča. Mjesto crvenih krovova, bijelih kuća i šarenih bašči iz snijega su virila crna zgarišta. Na mostu nas je dočekala patrola. Iz bivše maltarnice izišao je jedan partizan. Poznao sam ga, bio je to Vojin Božović, Crnogorac. On je dugo radio u Foči i bili smo dobri znanci. Rukovali smo se bez riječi. Preko mosta smo pošli pješice. Još uvijek je most bio krvav. Ispod mosta niz zidine kula, visile su poput stalaktita (u carstvu Nečastivoga) ogromne ledenice krvi. Pod tim strašnim crvenim baldahinom Drina je ljuljuškala mrtva tijela kao da ih uspavljuje. Uz obalu ležali su naduti leševi žena, djece i ljudi u građanskim i seljačkim odijelima. Neki mrtvaci su bili goli.

    – Tu na mostu je izvršeno klanje muškaraca – objašnjava nam Božović – kapetan Sergije Mihajlović i komandant mjesta prota Vasilije Jovičić naredili su, da se svi muškarci muslimani pohapse. Poslije su svi oni koji su bili veći od konjičkog karabina poklani. Ali ljudi su ubijani svuda: i po kućama, dvorištu, ulicama. Kasnije je red došao na žene i na djecu. Drina je izbacivala leševe. Da se to spriječi, razrezivali bi im trbuhe, onda bi tjelesa potonula.
    Vidiš, ovako već deset dana, otkako su došli partizani, ljudi skupljaju po ulicama i kućama i sahranjuju ih. Došli smo na Ćehotinski most. – Sve se to dogodilo iznenada. Talijani su se jednog dana uznemirili. Priprema se napad partizana, govorilo se. U zoru je domobranska četa sa ono malo ustaša napustila Foču i povukla se prema Brodu, jer su im Talijani rekli, da neće braniti, nego će biti predana četnicima. Talijani su otišli jedno poslije ponoći prema Čajniču za Pljevlje, a četnici su isto jutro došli. Ujutru svi mještani Srbi bili su sa kokardama i pod puškama. Desetak ih se proglasilo za vojvode, stotine za komandante i komandire. Komandant mjesta je fočanski prota Jovičić. Svi muslimani morali su predati ključeve radnji i duplikate kućnih ključeva. Ali nitko nije otključavao, vrata su se obijala. Veče nakon toga počelo je klanje. Po moga oca i brata došao je Dejan Kocović sa nekoliko seljaka i Dejanova sestra. Dok su ih vezali, nas je ona počela tuci da kažemo, gdje imamo zlato. Bože, to nije vjerovati, da prva naša komšinica, s kojom smo bili čitavo vrijeme tako dobro, je u stanju tako nešto uraditi.

    – Dobro, a što je sa Vladom Hadživukovićem, Vasilijem Sunarom, Slavkom Mazićem i ostalim uglednim Srbima, koje smo mi muslimani držali prijateljima i zaštićivali ih od ustaša.

    Vlado i Vasilije bili su u glavnom odboru komande mjesta i pravili plan strijeljanja. Slavko je sa Bobom Jejićem bio za preuzimanje radnji. Eto dali smo sve. U Foči nećeš naći nijednu muslimansku kuću, koja ima rezerve odijelo ili više da se presvuče ili kilu brašna da ispeče kruh. Naše pokućstvo je razvučeno. Ali najstrašnije su bile noći. Po danu su samo odvodili na strijeljanje. Ali po noći su išli po kućama i onda je počinjalo silovanje i tučnjava. Samo si čuo pomaganje i vidio vatru. U bivšem srezu i sudu napravili su bili zatvor. Tamo su mučili prije klanja. Ali i na trgovima i na ulicama moglo se vidjeti najstrašnijih stvari. Jednog dana priredili su lov. Pravi lov na ljude. Uzeli su pse i nekoliko stotina vojnika i otišli u brda da love one koji su bili izbjegli smrti. Tragovi po snijegu i psi otkrivali su ljude. Tu veče čuli smo pucnjavu, nisu ih dovodili u grad, ubijali su ih na licu mjesta.
    Pošto sam imao jugoslavensku oficirsku uniformu, kožni kaput, pištolj, MP, jašio konja, to su prema meni Srbi seljaci bili povjerljivi u uvjerenju, da sam Srbin.

    – Kakovi ste, brate, vi Srbi, – pitali su me Srbi seljaci, kad ne date da istrijebimo Turke?

    – Nije srpstvo valjda u strijeljanju muslimana. – Pokušao sam da im objasnim, kako žive drugi narodi i da je sramota što se kod nas radi. – Samo da vi odete. Daćemo mi njima, – kazala mi je jedna žena.
    Muslimani su bili prestrašeni. Nisu se nama tužili, niti se na nas nešto obraćali.
    Otrčao sam u komandu mjesta, Čolaković Rodoljub i Risto Tosović su bili tamo. Ispričao sam im uzbuđen sve to i tražio, da se ovi koljači uhapse. Čolaković i Tosović nisu nimalo bili začuđeni niti uzbuđeni ovom pričom. Čolaković mi je rekao:

    Kada bi mi hapsili koljače među ovdašnjim Srbima, onda bi pohapsili pola našeg Narodnog odbora i većinu vojnika.

    – Pa to je strašno, drugovi, da mi ništa ne radimo, nego ih još primamo u naše redove.

    Mi ne možemo voditi protusrpsku politiku, u našoj vojsci nalazi se preko 95% Srba, rekao mi je Tito kad sam tražio njegovu intervenciju za ovaj slučaj.


    – Ali to nije protusrpska politika. To je protukoljačka politika i ja sam uvjeren, da to nije na svim mjestima tako. – Ti izgledas slabo, ti treba da se ispavaš i odmoriš, rekao mi je Tito opraštajući se.
    http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/2...u-oluje-2.html
    Posljednje uređivanje od Grunf : 06-09-2017 at 10:06

  5. #65
    https://narod.hr/kultura/9-rujna-194...ijih-18-godina

    9. rujna 1943. Zrin – partizanski masakr je preživjelo samo 16 muškaraca Hrvata starijih od 18 godina…

  6. #66

    75. obljetnica četničkog pokolja u selima vrgoračke krajine

    Svetim misama zadušnicama te polaganjem cvijeća kod spomen-obilježja u Kozici i Rašćanima, obilježena je 75. obljetnica četničkoga pokolja u Zabiokovlju. Prema riječima starijih mještana, u ovome strašnom zločinu stradalo je 270 nevinih žrtava iz zapadnih sela vrgoračke krajine, dok pojedini službeni podatci govore da je stradala 141 osoba. No dugo godina ovaj strašan zločin kao i njegovi počinitelji bili su tabu tema za vrijeme bivše države pa tako se i s brojem žrtava manipuliralo.

    Svetu misu za stradale u Kozici služio je župnik fra Marko Bitanga, a cvijeće je pored rodbine stradalih položio i vrgorački gradonačelnik Ante Pranić. Gradske vlasti u Vrgorcu, gradiću u kojem su na vlasti, u neformalnoj koaliciji u Gradskom vijeću SDP i NLM (Most), a gradonačelnik dolazi iz redova NLM, nisu su potrudile ovu tužnu obljetnicu podignuti na višu razinu pa nitko od županijskih i državnih dužnosnika nije nazočio odavanju počasti nevinim žrtvama. Gradonačelnik je tek protokolarno odradio polaganje cvijeća, a nije se pojavio na misi zadušnici.

    Potkraj kolovoza 1942. god, tijekom operacije „Albia“, četnici su uz pomoć Talijana, upali u zapadna sela vrgoračke ČetniciPo završetku akcije, major Petar Bačević pisao je Draži Mihailoviću: „Vratio sam se s puta po Hercegovini. Četiri naša bataljuna, oko 900 ljudi krenuli su 30. augusta preko Ljubuškoga, Imotskog i Podgore i izbili kod Makarske, na more. Sedamnaest sela spaljeno, 900 ustaša ubijeno, nekoliko katoličkih sveštenika živo oderano. Prvi put posle sloma poboli srpsku zastavu u more i klicali kralju i Draži. Naši gubici minimalni.“krajine Dubravu, Dragljane, Vlaku, Kozicu i Rašćane i pritom popalili sve kuće redom te poubijali muškarce, žene, djecu i svećenike. Prema riječima preživjelih svjedoka, ovaj strašni zločin počinile su jedinice zloglasnoga četničkog vojvode Draže Mihailovića pod vodstvom majora Petra Bačevića. Regrutirani četnici (krvnici) bili su iz okolice Gackoga, Nevesinja i Stoca, s područja istočne Hercegovine, koje su Talijani doveli i propustili preko svojih Cetnicipoložaja u Velikome Prologu i Ravči do Dubrave, gdje je počeo pokolj koji je trajao nekoliko dana. Paljene su crkve, kuće i staje, a pored trudnica i staraca ubijena su i tri svećenika – fra Ladislav Ivanković (kozički župnik), don Ivan Čondić (rašćanski župnik) i don Josip Braenović (župnik Župe Biokovske). Ovo je bio sigurno najkrvaviji dan u novijoj vrgoračkoj povijesti, ali i jedan od najbrutalnijih četničkih zločina tijekom Drugoga svjetskog rata na području Dalmacije, kojega se rodbina stradalih s posebnom tugom prisjeća.

    - Subota 29.kolovoza 1942. godine najtužniji je dan u povijesti naše župe. Kad se nadaleko čuo miris paljevine, miris krvi nevine djece, staraca, trudnica i muškaraca u najboljoj snazi... Zločin je počinjen iz mržnje, samo za to što su bili katoličke vjere i hrvatske nacionalnosti. No mržnju ne smijemo gajiti ni držati u svome srcu – kazao je kozički župnik fra Marko Bitanga prije nego što je počeo čitati imena stradalih mještana Kozice.

    Dobroslav Ravlić, kao dijete svjedočio je četničkome pokolju, a poslije je to sve opisao u svojoj knjizi. Pred spomen-obilježje došao je s jednom bijelom ružom.

    - Otac me držao u naručju, četnici su ga prvo svukli i misli li ga ubiti na sebi svojstven način, a onda je jedan Dražapovikao kad je mene vidio – pusti ga! Smilovali su mu se zbog mene, vjerojatno. Major Petar Bačević zapovijedao je s akcijom i bio na izravnoj vezi s Dražom Mihailovićem, a tada je u Kozici zapaljeno 397 kuća i staja, oko 85 posto objekata. No jugoslavenska propaganda plasirala je vijest kako su ovo napravile ustaše te da su među njima bile i ustaše iz Dusine, jednoga vrgoračkog sela. Taj mit dugo je živio, a tek se 90-ih godina počelo otvoreno pričati kako su ovo napravili četnici – istaknuo je Ravlić koji je u svojoj knjizi opisao i događaj koji se do danas prepričava u vrgoračkoj krajini. Na kraju krvoločnoga četničkog pokolja nevinih stanovnika vrgoračke krajine, pokojna Manda Begović na konja je stavila tijelo svoga ubijenog sina i supruga te ih osam kilometara nosila do kozičkoga groblja kako bi ih pokopala, a u tom joj je pomogao tadašnji remeta, pokojni Ivan Štulić.

    Po završetku akcije, major Petar Bačević pisao je Draži Mihailoviću: „Vratio sam se s puta po Hercegovini. Četiri naša bataljuna, oko 900 ljudi krenuli su 30. augusta preko Ljubuškoga, Imotskog i Podgore i izbili kod Makarske, na more. Sedamnaest sela spaljeno, 900 ustaša ubijeno, nekoliko katoličkih sveštenika živo oderano. Prvi put posle sloma poboli srpsku zastavu u more i klicali kralju i Draži. Naši gubici minimalni.
    http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/2...t-zrtvama.html

  7. #67
    https://narod.hr/kultura/22-rujna-19...-pobili-hrvate

    22. rujna 1942. četnički major Petar Baćević – U Makarskoj smo zaboli srbijansku zastavu u more i pobili Hrvate

    Četnički major Petar Baćević (Crnogorac rođenu u Nikšiću) i njegovi vojnici, 22. rujna 1942., napali su sedamnaest hrvatskih sela u Makarskom primorju i ubili devetsto Hrvata, a nekoliko svećenika žive oderali. Potkraj studenoga 1942., isti četnici Petra Baćovića, podržavani od Talijana, spaljuju hrvatska sela oko Prozora u Bosni i ubijaju oko dvije i pol tisuće Hrvata. U Gatima, Naklicama i Čišli, u makarsko-omiškom zaleđu, ubili su sto devet Hrvata, a u Gacku više od sto Hrvata.

    Tako su Srbi počinili nebrojene zločine na teritoriju NDH nad Hrvatima.

    Godinu dana kasnije ustanovljuje se u izvješću je da je u obližnjem kotaru Ljubuški stanovništvo spalo sa šesnaest tisuća na sedam i pol tisuća stanovnika uslijed četničkih i partizanskih ubijanja i bježanja stanovništva u druga područja NDH. Četnici su ubili i mnoštvo svećenika: kod Šibenika, iduće godine, 9. svibnja 1944., utopili u moru svećenika Antuna Jurićeva, a 4. lipnja 1944. sasjekli su na komade vlč. Ivana Šarića, župnika u Primoštenu. U lipnju 1944. u Kotoru su ubili kanonika vlč. Jura Perušinu. To je samo dio zločina nad svećenicima jer se većina tih zločina dogodila u Banjolučkoj i Vrhbosanskoj biskupiji.

    Osim ovih zločina, ista četnička grupacija počinila je i zločine nad Hrvatima u Gračacu i Vrlici 1943. godine

    Izvještavajući o zločinima, četnički major Bačević je pisao Draži Mihajloviću da su četnici njegove “kaznene ekspedicije” izmedu Ljubuškog i Vrgovca “oderali živa tri katolička svećenika” i da su “ubijali sve muškarce od 15 godina na više”.

    „Vratio sam se sa puta po Hercegovini. Četiri naša bataljona, oko 900 ljudi, krenuli su preko Ljubuškog, Imotskog i Podgore i izbili kod Makarske na more. Sedamnaest sela spaljeno, 900 ustaša ubijeno, nekoliko katoličkih sveštenika živo odrano. Prvi put posle sloma smo poboli srpsku zastavu u more i klicali kralju i Draži. Naši gubici minimalni.”, napisao je u svom izvješću četnički major Baćević.

    Dragoljub Mihailović Draža je na to odgovorio:


    „Zadovoljan sam sa vašim izveštajem o izbijanju na more. Iskoristite ovu akciju da se postavi siguran kanal za vezu sa Dinarskom divizijom. Na ovome kanalu postaviti naše odrede, a pored ovih i hrvatske odrede kojima na čelo staviti Hrvate oficire koji su se ranije stavili vojvodi na raspoloženje. Posle ovoga za najkraće vreme Vi zajedno sa dinarcima treba da raščistite prostoriju između: Mostar — Konjic — Visoko — Travnik — Jajce — Livno, Dinarce postaći na jači rad i što hitniju organizaciju i aktivnu borbu protiv komunista i ustaša.” (izvješće na originalnom srpskom jeziku)

    Četnici pod vodstvom vojvode Petra Baćovića počinili su nebrojene zločine na teritoriju NDH, a osobito se ističe pokolj nekoliko tisuća muslimana u Foči koji su pobacani u Drinu.

    Četnički pokret je rehabilitiran u Srbiji, a najviši srbijanski državnici bili su simpatizeri i članovi četničkih stranaka poput Šešeljeve Radikalne stranke, dok je donedavni predsjednik Srbije Tomislav Nikolić četnički vojvoda koji kao srpski dobrovoljac palio i žario hrvatskim selima Istočne Slavonije.

    narod.hr

  8. #68
    Zanimljivo, podatak koji sam čuo u Bujici da je dugogodišnji alkarski vojvoda i zapovjednika II dalmatinske brigade Bruno Vuletić 91-ve godine otišao u Beograd i tamo živio do smrti 1997-me

    Zanimljiv tekst inače o zločinima te II dalmatinske brigade koje je počinila u Širokom Brijegu..

    http://hrsvijet.net/index.php/magazi...nstvo-u-zloinu
    .....kad bi mladost znala...kad bi starost mogla.....

  9. #69
    Još o istom događaju i osobi..




    Kraška vrtača nedaleko od Kozice u Vrgorcu, skriva tajnu o smrti jedne skupine širokobrijeških franjevaca

    Obronci Biokova, preko kojih stara cesta, iz sela Kozice, vodi prema Makarskoj, po svemu sudeći skrivaju tajnu nestanka jedne skupine širokobrijeških franjevaca koje su 08. ili 09 veljače 1945. partizani odveli „Via Spalato“.

    Zaključak je to jedne skupine istraživača koja se bavi prikupljanjem povijesnih dokumenata i svjedočenja očevidaca vezanih za komunističke zločine nad hercegovačkim franjevcima i civilnim pučanstvom.

    Prema podatcima kojima raspolažemo, mikrolokalitet te masovne grobnice je lociran a nalazi se u jednoj kraškoj vrtači, nedaleko od stare cestovne komunikacije između Kozice i Makarske.

    Spomenuta masovna grobnica prekrivena je betonskom pločom, koju je tamošnje lokalno pučanstvo, pod pritiskom komunističkih prvaka, postavilo negdje oko 1948. godine.

    Sudeći prema izjavama očevidaca, u spomenutoj masovnoj grobnici nalazi se oko šezdesetak tijela. Riječ je o zarobljenicima koje su dalmatinski partizani sa sobom doveli iz Širokog Brijega i Ljubuškog.

    Vicepostulator Vicepostulature „Fra Leo Petrović i 65 subraće“ fra Miljenko Stojić potvrdio je kako i on osobno raspolaže tim saznanjima, dodavši kako je, ipak, prerano govoriti o bilo kakvim detaljima vezanim za taj zločin.

    S druge strane već je napravljena i sama rekonstrukcija pokreta dalmatinskih postrojbi na povratku iz Hercegovine, zahvaljujući kojom imamo točan pregled postrojbi i zapovjednika, koji su po svemu sudeći izravno sudjelovati u pripremi i samom izvršenju ovog zločina.

    Prema podatcima iznesenim u spomenutoj rekonstrukciji, rađenoj na temelju dostupne arhivske građe i izjava očevidaca, odgovornost za ovaj zločin izravno leži na zapovjednoj strukturi II. dalmatinske brigade i njenom zapovjedniku Bruni Vuletiću, dugogodišnjem bliskom suradnikuJosipa Broza Tita i nekadašnjem vojvodi sinjskih alkara.

    Ta je postrojba, prema tvrdnjama povjesničara, sve do siječnja 1945. bila u sastavu II. crnogorskog korpusa. Tek u siječnju 1945., na zapadnim je prilazima Širokom Brijegu, na temelju zapovjedi Vrhovnog štaba, bila izravno uključena u strukturu 9. dalmatinske divizije.

    U bojevim djelovanjima s početka veljače 1945., vođenim sjeverno od Širokog Brijega i Mostara, zahvaljujući isključivo grubim pogreškama zapovjednika i katastrofalno lošoj procjeni, II. dalmatinska brigada razvučena je na dosta velikoj zemljišnoj prostoriji, što je u konačnici dovelo do velikih ljudskih gubitaka.

    Zbog tih gubitaka, ali i određenih unutarnjih problema, u koje neki izvori ubrajaju i pobunu zbog zločina koje su pripadnici ove postrojbe počinili nad šestoricom franjevaca u Mostarskom Gracu, Vuletićeva je brigada bila prebačena u korpusnu rezervu, i prije službenog okončanja Mostarske operacij.

    Upravo u pobrojanim činjenicama treba tražiti i odgovor na pitanje zbog čega su ovoj postrojbi i njenom zapovjedniku Bruni Vuletiću bili povjereni ratni zarobljenici, zaključuju autori ove rekonstrukcije.

    Međutim, postoje i iskazi očevidaca prema kojima je u izravna ubojstva zarobljenika bio osobno umješan i Ivan Gaće iz Zagvozda, koji je u to vrijeme bio zapovjednik IV. splitske brigade, što na neki način dodatno usložnjava čitav ovaj slučaj.

    Obadvije ove postrojbe nalazile su se u zapovjednom lancu 9. dalmatinske divizije, na čijim su se najistaknutijim zapovjednim pozicijama u to vrijeme isticali: Ljubo Truta, Ilija Radaković iAndro Kovačević, koji su izravno bili podređeni dvojcu Petar Drapšin-Boško Šiljegović, suverenim vladarima u štabu 8.dalmatinskog korpusa i podređenim mu postrojbama.

    Rekonstrukcija puta do mjesta zločina

    Nakon povlačenja iz Širokog Brijega, II. dalmatinska brigada je sa sobom povela dio ratnih zarobljenika koji su se zadesili u nekoliko improviziranih partizanskih zatvora u tom mjestu i okolnim selima, uključujući i zatvor u Knešpolju, gdje je skupina franjevaca iz franjevačke hidrocentrale, čak, i zanoćila jednu noć.

    „Dok je novoimenovani komandant obrane Ljubuškog Marijan Primorac, tadašnji gospodin života i smrti u ovom djelu Hercegovine, uz političku i obavještajnu potporu svoga „rojaka“ Jure Galića, ljudskim tijelima punio masovne grobnice u okolici ovog mjesta, iz pravca Širokog Brijega u ovaj je gradić stigao jedan bataljun II. dalmatinske brigade koji je sa sobom vodio skupinu od šezdesetak zarobljenika“, kaže se također u rekonstrukciji.

    Nakon razgovora obavljenih sa Perom Jelčićem i Marjanom Primorcem, pripadnici štaba II. dalmatinske brigade, iz zatvora u Ljubuškom, sa sobom odvode i nekoliko ratnih zarobljenika, uključujući i fra Julijana Kožula, te fra Zdenka Zubca.

    Sudeći prema zaključcima rekonstrukcije, jedan se bataljun iz sastava II. dalmatinske brigade, vodeći sa sobom tu istu skupinu zarobljenika, iz Ljubuškog uputio prema vrgoračkom selu Kozicu, gdje su kraće vremensko razdoblje i boravili.

    Sudeći prema određenim svjedočenjima, nitko od nazočnih partizanskih oficira nije na sebe želio preuzeti odgovornost za njihovu sudbinu. Čekale su se, naime, upute s viših zapovjednih instanci.

    Nakon kraćeg vremenskog razdoblja, i očito primljenih uputa, dvije su se partizanske čete, vodeći sa sobom manji dio zarobljenika, zaputile prema Zagvozdu.

    Prema zaključcima autora rekonstrukcije, spomenuti je podatak ujedno ključan za rasvjetljavanje enigme - kako su u istoj masovnoj grobnici u Zagvozdu pronađena tijela fra Julijana Kožula i fra Zdenka Zubca, odvedenih iz zatvora u Ljubuškom, te fra Melhiora Prlića, za koga se pouzdano zna da je uhićen 08. veljače na Širokom Brijegu.

    Druga skupina partizana, brojnosti jedne pješačke čete, iz Kozice se starom cestom uputila prema Makarskoj. Sa sobom su poveli i šezdesetak zarobljenika, među kojima je bio i ostatak skupina širokobrijeških franjevaca, koji su se u vrijeme žestokih borbi bili sklonili u franjevačku hidrocentralu pored rijeke Lištice.

    Prema izjavi jednog i danas živućeg partizanskog vojnika iz sastava Vuletićeve II. dalmatinske brigade, ta je skupina zarobljenika pobijena u jednoj kraškoj vrtači nedaleko od ceste koja od Kozice vodi prema Makarskoj.

    Samu egzekuciju obavila su dvojica vojnika od posebnog povjerenja, kazao je očevidac, dodajući kako je jedan od njih bio Srbin iz Imotskog, a drugi Hrvat iz jednog dalmatinskog mjesta na jadranskoj obali, što je samo po sebi ironičan pokazatelj funkcioniranja bratstva i jedinstva u zločinu.

    Naravno, podatci koje je spomenuta rekonstrukcija ponudila - svakako raduju. Na potezu je sada Vicepostulatura »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, ali i općinska povjerenstva u Ljubuškom i Širokom Brijegu. Njihove naredne aktivnosti svakako trebaju ići ka suradnji sa službenim tijelima Republike Hrvatske, što bi u konačnici trebalo dovesti do eshumiranja ove masovne grobnice južno od sela Kozice.

    Tajnu mučeničke smrti fra Radoslava Vukšića, fra Fabijana Paponje, fra Andrije Jelčića, fra Leonarda Rupčića, fra Bonifacija Majića, fra Fabijana Kordića i fra Miljenka Ivankovića treba naime razriješiti i na dostojanstven ih način pokopati.
    .....kad bi mladost znala...kad bi starost mogla.....

  10. #70
    Citiraj Prvotno napisano od ljuta trava Vidi poruku



    Godine, 1945. u Crvenicama se dogodio još jedan stravičan zločin nad šestoricom mladića iz Roškog Polja. Oni su zapaljeni u Lešinoj kući, jedan je pokušao pobjeći ali su ga komunisti dočekali te izboli bajunetama. To su bili:

    1. Ante Križić (1923.)
    2. Mate - // - (1925.)
    3. Marijan Jozić ( 1925.)
    4. Ante Ljubas (1910.)
    5. Ivan - // - (1926.)
    6. Jozo Šapina (1924.)
    ovo mi je promaklo..pa moram naknadno reagirat i ispravit neke netočnosti, jer sam dobro upućen i pošto su mi tu stradala dva strica, po kome sam jednom od njih i sam dobio ime.

    Možda je netko dao krive podatke a autor oposta prenio.

    dakle, istina je da su ovih 6 ljudi tada poginuli/izgorjeli u Crvenicama ali nisu ubijeni oni koji su se predali jer da je tako onda ja ne bi tipkao, jer se preživio moj otac tj braća su ga izbacili iz goruće kuće nadajuć se da ga partizani neće ubiti jer je bio maloljetan..i nisu doista.

    preživio je i jedan susjed koji je bio punoljetan...je dobio je degeneka, i tukli su ga kasnije i vodali kroz Duvno upregnuta u volovska kola ali preživio je..

    dakle..treba paziti kad se prenosi..
    Posljednje uređivanje od Inkvizitor : 20-01-2018 at 11:52
    .....kad bi mladost znala...kad bi starost mogla.....

  11. #71
    Postoje li negdje podaci o cetnickim i komunistickim zlocinima u jugoistocnoj Hercegovini?

  12. #72

  13. #73
    Svjedočanstvo partizanskog topnika o zločinima u Širokom Brijegu i Gospiću.

    https://komunistickizlocini.net/2016...oko-200-ljudi/
    .....kad bi mladost znala...kad bi starost mogla.....

  14. #74
    Citiraj Prvotno napisano od Inkvizitor Vidi poruku
    Svjedočanstvo partizanskog topnika o zločinima u Širokom Brijegu i Gospiću.

    https://komunistickizlocini.net/2016...oko-200-ljudi/
    To se tako moralo, netko zapovijedio...Ne zna se tko, ali ako ne poslusas leti glava...Aha. Prije da ste vi krvolocni nego da se moralo.

  15. #75
    Citiraj Prvotno napisano od Grunf Vidi poruku
    To se tako moralo, netko zapovijedio...Ne zna se tko, ali ako ne poslusas leti glava...Aha. Prije da ste vi krvolocni nego da se moralo.
    Pa nije svaki partizan bio krvolok. Ovaj čovjek je odbio poslije rata sve povlastice tako da svjedočanstvo je prilično realno.
    .....kad bi mladost znala...kad bi starost mogla.....

  16. #76
    Citiraj Prvotno napisano od Inkvizitor Vidi poruku
    Pa nije svaki partizan bio krvolok. Ovaj čovjek je odbio poslije rata sve povlastice tako da svjedočanstvo je prilično realno.
    Govorim za njihovu postrojbu. Ako ti je dosta cuti neodredenu pricu da je netko naredio ubijanje da pocnes ubijati onda si krvolok.

  17. #77
    Citiraj Prvotno napisano od Grunf Vidi poruku
    Govorim za njihovu postrojbu. Ako ti je dosta cuti neodredenu pricu da je netko naredio ubijanje da pocnes ubijati onda si krvolok.
    pa nisu ni svi partizani ni sve ustaše ni domobrani a priori bili krvoloci. čak ni svi četnici u Vukovaru nisu bili apriorni zločinci (hint "preživio sam Vukovar i Ovčaru)

  18. #78
    Otvarač teme je vjerujem (ne)namjerno stavio ovaj naslov.
    Četnički zločini trebaju dobit posebnu temu kao i partizanski svoju posebnu temu. Autor teme vjerojatno četnike i partizane doživljava kao iste vojne formacije što je velika greška koja samo velikosrbima ide na ruku.
    Ovakvim temama se svaki put rehabilitira Draža, Nedić i ostala ekipa koja se svrstava u neku antifašističku koaliciju dok mi ispadamo fašisti koji su dobili što su zaslužili.
    Malo mućnite prije nego uďete u ovakvu vrstu rasprave,ovo je naivno.
    Ar aghaidh Thuaisceart Éireann

  19. #79

    Žrtve "osloboditelja" 1945. - Ekshumirani posmrtni ostaci najmanje 24 osobe

    Probnim iskapanjem i pronalaskom posmrtnih ostataka potvrđena je lokacija, a ekshumirani su posmrtni ostaci najmanje 24 osobe koji su prevezeni na Zavod za sudsku medicinu i kriminalistiku zagrebačkog Medicinskog fakulteta na daljnju obradbu do njihovoga dostojnoga trajnog zbrinjavanja, odnosno pokopa, ističu iz Ministarstva.
    Aktivnosti su provedene u koordinaciji s mjerodavnim tijelima, ministarstvima obrane i unutarnjih poslova, Sigurnosno obavještajnom agencijom i Županijskim državnim odvjetništvom Zagreb, a nastavit će se dolaskom boljih klimatskih uvjeta, dodaje se u priopćenju.
    Iz Ministarstva hrvatskih branitelja napominje kako je istraživanje lokacije na zagrebačkom Tuškancu pokrenuto 17. svibnja 2016., na temelju proslijeđene predstavke građanina.

    Postupci su provedeni nakon prethodno izvršenih istraživanja, prikupljanja podataka i arhivske građe, terenskoga pretraživanja terena cadaver psima te terenskog opažanja, mjerenja i kartiranja.
    Ministarstvo hrvatskih branitelja ujedno poziva sve hrvatske građane, vlasnike zemljišta te fizičke i pravne osobe – kada prilikom obavljanja infrastrukturnih, urbanističkih i arheoloških radova te radova na gradilištima i zemljištu pronađu posmrtne ostatke osoba za koje se, prema procjeni starosti može pretpostaviti da su posmrtni ostaci žrtava Drugog svjetskog rata i/ili poslijeratnog razdoblja – da u duhu humanosti, pravde i pijeteta, odmah obustave radove i obavijeste Upravu za zatočene i nestale Ministarstva hrvatskih branitelja te nadležnu policijsku upravu MUP-a.

    Postupak probnoga iskapanja na zagrebačkom Tuškancu, u sklopu terenskih istraživanja na području Grada Zagreba, Uprava za zatočene i nestale Ministarstva hrvatskih branitelja počela je 29. siječnja, temeljem spoznaja da bi se na toj lokaciji mogli nalazati posmrtni ostaci žrtava poslijeratnog razdoblja.
    https://narod.hr/hrvatska/tuskancu-e...svjetskog-rata

  20. #80
    Citiraj Prvotno napisano od Nervozni listonoša Vidi poruku
    https://narod.hr/kultura/22-rujna-19...-pobili-hrvate

    22. rujna 1942. četnički major Petar Baćević – U Makarskoj smo zaboli srbijansku zastavu u more i pobili Hrvate
    Nikad čuo za ovo kod Makarske. Raspitat ću se.

+ Odgovori na temu

Pravila pisanja poruke

  • Ne možeš otvoriti novu temu
  • Ne možeš ostaviti odgovor
  • Ne možeš stavljati dodatke
  • Ne možeš uređivati svoje postove