Imamo to i na naslovnici Borna
Imamo to i na naslovnici Borna
malo o četničkom pokolju u Rami..
http://youtu.be/jPnjSluxogA
Posljednje uređivanje od Inkvizitor : 04-10-2011 at 11:14
Upravo to, zato su za mene komunisti gori od četnika.Prvotno napisano od Inkvizitor
Posljednje uređivanje od NorthStand : 09-10-2011 at 06:37
Je li netko od vas čuo za "Sivu knjigu"?
BURIĆA ŠTALA - RANA I PONOS GAREVCA
Drugi svjetski rat donio je svijetu, posebno Europi, strahovita, do tada nezapamćena zla. Diljem Europe porušeni su gradovi, deseci milijuna raseljenih, milijuni pobijenih i odvedenih u zarobljeništvo odakle se neki nikada nisu vratili. Umjesto njih dolazile su samo «crne karte», obavijesti da je taj i taj umro ili poginuo. Za mnoge čak ni to. Preko četiri godine smrt je gospodarila i harala Europom ostavivši na kraju brojna stratišta, jame, fojbe. Ovo nezapamćeno zlo nije mimoišlo ni Garevac, pitomo selo nadomak Modriče u Bosanskoj Posavini.
Do Drugoga svjetskog rata Garevac je bio čisto hrvatsko katoličko selo. Pred Drugi svjetski rat u selu nije bilo niti jedne osobe druge vjere ili druge nacionalnosti osim Hrvata - katolika. Pripadao je župi i općini Modriča. Pučanstvo se bavilo isključivo zemljoradnjom i ponešto uzgojem stoke. Od toga su živjeli od toga davali državi i Crkvi dažbine. Ljudi su smatrali, ako su koševi i tavani puni, ako domaćin u toru ima kravu, u svinjcu krmaču, pred kućom nekoliko kokoša, ništa mu drugo i ne treba. Svatko se trudio da to ima i većina je imala. U jesen bi domaćin pokiselio kacu kupusa, zatrapio u trap par stotina kilograma krumpira, pripremio drva i mirno bi čekao zimu. Selo je desetljećima živjelo is-tim, mirnim, jednoličnim a ipak interesantnim životom. Kuće su bile pune čeljadi posebno djece. Bile su malene ali nikada tijesne. U mnogim kućama oženjeni sinovi živjeli su s roditeljima. Kada bi se dijelili onda bi najstariji oženjeni sin izlazio i formirao novu obitelj a najmlađi bi imao obvezu ostati s roditeljima i dohraniti ih. Živjelo se teško – isključivo od žuljeva i motike, ali se i pored toga svaku verečer selom, a danju po poljima orila pjesma momaka i djevojaka. Garevljani su se ženili a Garevljanke udavale u okviru svoga sela ili nešto malo iz okolnih sela: Donjih Kladara, Čardaka a manje iz Gornjih Kladara ili brdskih sela iznad Modriče. Posve rijetko iz prekobosanskih sela. Kada je riječ o ženidbi ili bilo kojem drugom događaju u selu treba reći da je sve skupa imalo svoj po-seban ritual. Cijelo selo održavalo je taj ritual kao neku svetinju. Bila je to jedna vrst nepisanog zakona za cijelo selo.
Djeca su se rađala kod kuće. Nije bilo ni stručnih porodilja ni rodilišta. U selu je bilo nekoliko starijih žena koje su porađale, bile prisutne kod poroda, moglo bi se reći seoske babice. U selu je bila četverogodišnja škola koju su pohađala skoro sva djeca pa je relativno mali broj bio onih koji nisu znali barem čitati i pisati. Evo u taj i takav Garevac ušuljao se rat. Poremetio je dotadašnji miran način života njegovih mještana. Poremetio ga do te mjere da se nikada poslije nije oporavio a kulimiralo je tragedijom u Burića štali. Osnivanjem Nezavisne Države Hrvatske 10. 04. 1941. godine Garevac je ušao u njezin sastav. U svim područjima pa i u Garevcu formirane su ustaško-domobranske jedinice. Moblizirani su svi sposobni punoljetni muškarci. Svi su dobili vojničke uniforme a neki, ne svi, lako oružje. Na području Garevca nije bilo vojarne nego su vojni obveznici boravili kod svojih kuća, radili svagdanje poslove a po rasporedu odazivali se na stražu po rubu sela i kod «stožera». Jedan manji dio bio je u Rajkovčevoj jedinici preko Bosne. Naime na glavnom raskršću dviju cesta koje prolaze kroz Garevac, one koja dolazi od Modriče i kroz Garevac prolazi prema Bosanskom Šamcu te one koja ide od Čardaka, presjeca spomenutu cestu i ide kroz Mariće, odnosno Kaiće kako smo ih zvali, prema rijeci Bosni i poljima uz Bosnu, napravljen je zidani bunker sa puškarnicama u sva četiri pravca. Bio je udaljen od kuće u kojoj sam rođen i živio oko 100 metara. Bio je, čini mi se, na tri kata. Pokojnom ocu, koji je bio na straži u bunkeru ponekad sam znao odnijeti nešto da pojede. Stožer je imao drvene podove i ljestve između katova a na svakoj strani bio je po jedan vojnik sa strojnicom uperenom kroz puškarnicu u smjeru ceste. Pedesetak metara od bunkera, odnosno stožera, kako ga je selo zvalo, uokolo bila je bodljikava žica. Naša kuća bila je tik izvan žice. Nekoliko desetaka metara izvan žice bili su bunkeri-zemunice u koje je bilo raspoređeno po pet ili šest vojnika. Sjećam se tri od nekoliko bunkera-zemunica koji su bili u blizini naše kuće. Jedan je bio u našem dvorištu, drugi na Perkušića ledini, točno gdje je danas kuća Perije Peraka i treći iza Krpanove (Nike Jagustina) kuće prema Šimunovićima. Poslije sam čuo da su bili i na drugim stranama sela osim prema Bosni. Vojnici koji su bili na dužnosti kod naše kuće boravili su uglavnom u našem dvorištu, ponekad bi cijepali drva ili radili u našoj bašči ubijajući tako dosadu i krateći vrijeme. Moja pokojna mama im je znala po kojiput nešto skuhati, a ja sam pak kao dijete često ulazio k njima u bunker. Bunkeri su bili ukopani u zemlju oko metar i pol, pokriveni balvanima, zemljom i na vrhu slamom. Sjećam se da se vojnici u njima nisu mogli uspraviti nego su hodali pogureno. Unutra je bio ležaj-palača, oružje, puške, šljemovi, vojničke torbice i municija. O jednom balvanu u kutu vjesio je fenjer. Rubni dijelovi sela, Baje prema srpskom selu Skugrić, i Gornjani prema Modriči bili su takoreći nezaštićeni. Upravo na te dvije strane bila su pravoslavna, srpska sela odakle su očekivani i odakle su dolazili napadi četnika. Odatle je došao i napad partizana u kojem je Garevac definitivno pao. U tom dijelu sela, koliko mi je poznato, bili su samo plitki bunkeri sa grudobranima i straže. Kada bi došlo do napada, a događali su se uglavnom sporadično i noću, stanovnici dijelova sela koji su bili napadnuti povlačili su se u unutrašnjost sela prema stožeru čak i u ograđeni dio oko stožera. Sjećam se gužve u našim malim seoskim kućama oko stožera u koje brojim i svoju rodnu kuću. Uplakane i uplašene žene, rasplakana djeca. U nekoliko navrata bježali smo skelom preko Bosne u naša polja gdje je jedan broj Garevljana imao navise, kolibe, u kojima smo prenoćili noć-dvije i ponovno se vraćali svojim kućama. Napadi su uvijek dola-zili iz pravca srpskog sela Skugrića koje se nalazi na putu Modriča Gradačac. Sa sjeveroistočne strane od srpskog sela Bosanski Miloševac bili smo «zaštićeni» hrvatskim selom Donjim Kladarima. U Kladare su upadali Srbi iz Bosanskog Miloševca. Pljačkali bi i često ubijali mještane. Poznat je pokolj u Dubravčevoj kući negdje u siječnju 1945. godine kada je zaklano, čini mi se, šesetoro Dubravaca uglavnom ženske djece. Podaci o ovom masakru nalaze se u Matici umrlih župe Modriča. U tom masakru preživjela je i cijeli život nosila biljeg srpskog zločina Anka Dubravac kojoj je od udarca nožem u vrat ostalo iskrivljeno lice i jedno oko zatvoreno. Doživjela je duboku starost u Donjim Kladarima noseći taj biljeg. Vjerojatno su koljači mislili da je i ona zaklana, a ona je eto preživjela. Svi koji su poklani u Dubravčevoj kući dovezeni su noću na volovskim kolima bez kovčega, kao drva naslagani na volovska kola, kući Stjepana Cvitkušića, druga kuća od moje. Poslagani su bili u Stjepanovoj udžeri.Već su se bili ukočili i smrzli. Pokopani su u zajedničku grobnicu na garevačkom groblju bez kovčega. Drugi napad i ujedno pokolj dogodio se nedugo poslije pokolja u Dubravcima u kući Banovića. U ovom pokolju ubijeno je desetak osoba. I oni su dovezeni na isto mjesto i eno ih pokopanih uz grob moga pokojnog oca na garevačkom groblju. Što je rat više odmicao napadi su bivali češći i žešći.
Po povratku iz izbjeglištva preko Bosne zatekli bismo opljačkane kuće, otjeranu ili puštenu stoku. Kuće nisu paljene ali je bivalo odneseno sve što je iole vrijedilo. Jedan bizaran detalj ostao mi je u pamćenju. Kada smo se jednom zgodom vratili iz polja zatekli smo između ostalog mecima isporobijanu burad od rakije. Rakija je, razumije se, iscurila. Tata mi je zbog toga bio jako tužan. Po povratku selo je saniralo rane napada i nastavljalo svoj, ako se može reći, normalan život, jednim uhom uvijek osluškujući hoće li negdje u Bajama od Skugrića zapucati. Kada su u proljeće 1945. partizani zajedno s četnicima žestoko napali selo bilo je jasno da se svi Garevljani trebaju povući preko Bosne. Takva je naredba i izdana. Tada sam imao sedam godina. U vrijeme povlačenja jedan mali dio ženskog svijeta, uglavnom onaj stariji, ohrabrio se ostati u selu i dočekati takozvanu narodnooslobodilačku vojsku. S njima su ostali i oni Garevljani koji su cijelo vrijeme tajno surađivali s partizanima. U vrijeme povlačenja naveliko je radila propaganda kako se nikome ništa neće dogoditi, neka ne bježe. Partizani su zauzeli cijelo selo i došli na sami njegov rub prema rijeci Bosni na obalu. S obale koja je od skele bila udaljen malo više od jednog kilometra pucali su po vojsci i civilima koji su se panično nastojali ukrcati u skelu. S civilima je bila i vojska – ustaše. Oni su zapravo i organizirali povlačnje. Teško je i zamisliti kakva je panika zavladala. Žene, djeca, starci, bolesni, stoka... Nosilo se sve što se moglo ponijeti. Sjećam se jedne starije žene koja je u jednoj ruci nosila zavežljaj a u drugoj sepet u kojem je bila pokrivena kvočka s pilićima. Sve je to grnulo prema skeli praćeno zvižducima metaka. Skela je bila vrlo ograničenog kapaciteta i mogla je primiti tridesetak osoba a cijelo selo je grnulo prema skeli. Događalo se da skela nije mogla krenuti jer je bila preopterećena i prijetila je opasnost da se potopi prije nego stigne na drugu stranu a nitko nije htio izići. Jedva se čekalo da se skela ponovno prazna vrati i uzme drugu turu. Neki su sa sobom gonili stoku koju su natjerali na Bosnu da prepliva. Djeca su plakala, u gužvi se gubila od roditelja, a sa obale je pucalo. Opći kaos. Prebacivanje preko rijeke Bosne trajao je od ranog jutra, cijeli dan, do kasno u noć. U poljima preko Bosne počela je potraga za ukućanima i raspitivanje je li se taj i taj prevezao. U prvom momentu oni koji su izbjegli preko Bosne mislili su da su spašeni. No tek tada je nastao problem i pitanje: kamo sada? Prelaskom preko Bosne narod se otiskivao dalje u polja, smještao po naviesima, pod drvećem, pod vedrim nebom. Oni malobrojni koji su imali rodbinu ili poznate u Mrkoj Adi i Prudu pošli su kod rodbine i prijatelja. Vidjelo se da povratka uskoro neće biti. Za neke zapravo nikada jer će poginuti na Odžaku, u Balegovcu i Prudu. Partizani nisu s garevačke strane prelazili Bosnu.
Izbjegli Garevljani stalno su osluškivali što se događa u Garevcu, jesu li kuće popaljene, je li netko ubijen, ima li nade u povratak. Za obične ljude pomalo su dolazile ohrabrujuće vijesti. Nitko od onih koji su ostali nije bio ubijen, kuće su ostale čitave. Punom parom proradila je po Garevcu propaganda da se ljudi vraćaju. U početku pojedinačno i sa strahom a kasnije masovnije vraćale su se samo žene i djeca, da bi se na koncu vratili svi osim muškaraca sposobnih za vojsku. Domaći aktivisti uzeli su nagovarati žene da idu do Bosne a neke i preko Bosne s porukama: «Vratite se, ništa vam se neće dogoditi. Vratite se, treba početi obrađivati polja i sijati kukuruz.» Supruge su dozivale svoje muževe preko Bosne i prenosile im poruke. Nisu bile svjesne da svoje muževe mame u smrt. No nisu uspjele nikoga pojedinačno nagovoriti. Nitko nije na njihov poziv došao. A možda bi drugačije bilo da su počeli pojedinačno dolaziti. Čak je bio i jedan takav slučaj, da je otac bio simpatizer partizana i ostao u Garevcu dočekati ih, a sin mu je bio u ustašama i izbjegao preko Bosne. Ta silna propaganda urodila je u Garevcu beznađem a na drugoj strani Bosne konačno je urodila tragičnom predajom Garevljana i muškaraca iz ostalih sela s istu stranu Bosne.
Predaja se dogodila na gazu – plićaku Bosne oko kilometar i pol nizvodno od skele, u predjelu između njiva koje se zovu Topolik i Božićke u polju ispod Maksimove bašče, svega dvjestotinjak metara nizvodno od budućeg stratišta. Ustaše su u Gornjem polju prije nego će nagaziti na Bosnu ostavljali oružje. Rijetki su ponijeli sa sobom, ali su ga morali držati iznad glave dok su se predavali i odložiti čim su pregazili Bosnu. Nisu partizani bili tako neoprezni. Velik dio oružja garevačke su ustaše pobacale u Tolešin (Ilije Burića) rovanj, jezero. To je bila jama prilično duboka, prečnika dvadestak metara u kojoj nikada čak ni za sušnih godina nije nestajalo vode i gdje smo kasnije često dovodili na pojenje stoku koja se u navisima gojila za prodaju. Kasnije se u selu pričalo o tom oružju koje je pobacano u rovanj pa nas je uvijek bilo strah da koje govedo ne zagazi u vodu i aktivira koju bombu. Roditelji su nas uvijek upozoravali da goveda koja dovedemo na pojenje nikada ne puštamo sa štrange da ne bi zagazila dublje u vodu. Katastarski bi se moglo točno odrediti lokacija tog rovanja. Jedan dio vojnika bacao je oružje u međe kada su pošli prema Bosni. Kasnije su Garevljani potkrčujući međe oko svojih imanja pronalazili municiju i poneki komad zahrđalog oružja.
Iz detalja koje ću sada iznijeti vidi se da je sve ono što će uslijediti bilo vrlo brižno i precizno planirano.
Nakon predaje svi su se vojnici morali zadržati i čekati dok posljednji ne pregazi Bosnu i preda se. Tu je bilo, sjećam se, jedno veliko drvo, udaljeno od Bosne pedesetak metara u čiji su se hlad neki od vojnika sklonili i posjedali a neki čak i polijegali. Kada je poslije nekoliko sati bila okončana predaja i svi pregledani da ne nose skriveno oružje krenuli su pod pratnjom partizana prema selu. Neuvjerljivo zvuči da su partizani bili toliko neoprezni pa su u tom neoprezu dopustili da u Burića štalu zarobljenici donesu nekoliko bombi, što tvrdi gospodin Babić u svojoj knjizi Bosanskoposavski Bleiburg. Na koncu svaki onaj koji bi bio uhvaćen da to čini znao je da ga čeka smrt. A čim je pošao predati se nadao se da će ostati živ. Ne bih se također ovom prigodom želio upuštati i iznositi brojke o broju zarobljenika, jer je to stvar ozbiljne istrage i prikupljanja vjerodostojnih podataka. Svakako nisu točne brojke s kojima barata spomenuti gospodin Babić u svojoj knjizi. U jednom dopisu upućenom Nadbiskupskom Ordinarijatu u Sarajevu tadašnji modrički župnik Franjo Jurić piše: «Župski ured poslao je prošle godine obširni izvjerštaj dana 1. 8. 1946. o sudbini onih 250 ljudi koji su bili zarobljeni.» U arhivu Nadbiskupskog Ordinarijata pronašao sam taj dopis i evo njegove kopije gdje na spisku stoji 251 osoba. Franjo Jurić bio je župnik u Modriči od 25. 07. 1908. godine do 1948. i nikada, ni za vrijeme rata nije napuštao Modriču i znao je sve svoje župljane u glavu i sve detalje zbivanja u njegovoj župi u koju je spadao i Garevac. Skoro sve one koji su pobijeni u Burića štali pokojni Franjo Jurić je krstio, pripremao na prvu pričest i krizmu, vjenčao. Dakle pratio ih je kroz 40 godina. Stoga smatram da je ovo najvjerodostojniji podatak o broju poginulih u Burića štali.
Za predaju se u selu odmah pročulo pa su žene i djeca izlazili i iza međe i provirivali je li njihov netko u koloni. Normalno bi bilo da su nakon predaje u selo krenuli putem koji je od mjesta predaje išao pored Rokića kuća kroz Kaiće do groblja odnosno mjesta gdje će ih prije Burića štale nakratko na otvorenom smjestiti. Nije se tako dogodilo. Spomemnutim putem od mjesta predaje išli su nešto preko jedan kilometar i prošli po onom istom Bajeru (obali) gdje će kroz dvije noći mnogi od njih biti likvidirani, da bi ih potom usmjerili uskim pješačkim putem, jednostopicom prema njivama zvanim Travnjačine, preko Travnjačina prema cesti koja je išla od Modriče prema Bosanskom Šamcu, točno na sastavu ceste koja iz Kaića dolazi na glavnu cestu Modriča Bosanski Šamac. Ova lokacija će biti u ovom sjećanju još jednom spomenuta. Zbog čega su partizani tako učinili? Zbog čega su ih poveli ovim uskim putićem kroz polje? Razlog je vrlo jednostavan i razumljiv. Ako bi išli pored Rokića kuća zatim kroz Kaiće onda su morali proći kroz gusto naseljeni dio sela. Uz samu tu cestu bile su mnoge kuće: Rokića, Marića-Kaića, Kovača. Tu su bile štale, kokošinjci, šupe, koševi, a iz mnogih od tih kuća u koloni su bili oni čije su to kuće, pa je po-stojala opasnost da ljudi počnu bježati iz kolone u svoje kuće. Za ovaj put jedno-stopicu znali su samo Garevljani, vojnici sigurno ne, pa su im oni koji su bili simpatizeri partizana i surađivali s njima preporučili da idu tim pravcem. Dakle konačni cilj i svršetak drame već se tada znao: Likvidacija zarobljenih bez ikakve mogućnost da se dokopaju svojih kuća. Na ovom uskom, pješačkom putu kojim je krenula kolona s jednom malom uzbrdicom do izlaska na glavnu cestu nije bilo niti jedne kuće. Kada su došli na glavnu cestu do mjesta gdje će biti okupljeni, na dužini od otprilike kilometar i pol bilo je uz cestu samo pet kuća, četiri s lijeve i jedna s desne strane. S lijeve strane bila je Loze Šimunovića, Vukadinova, Čelonjina i Durijina kuća a s desne samo Ivića Marića. Cilj i zborno mjesto prije prelaska u Burića štalu bila je Andrića njiva s desne strane njihova pravca dolaska, prije ceste koja pored groblja ide u Kaiće. Tu je bila ravno nasuprot groblja samo kuća Pere Tokića zvanog Frajter a danas je kuća Franike Jagustina, Jaranova. Tu sam s mamom i ostalim ženskim svijetom i djecom prisustvovao dolasku zarobljenih ustaša. Većina svijeta bila je na mjestu gdje je bio stožer, koji su partizani čim su ušli u selo porušili i teren poravnali. Kada su dovedeni u Andrića njivu svi su morali posjedati. Ovaj dio od predaje pa do dolaska u Andrića njivu nisam vidio ali nam je, istina nerado, pričao pokojni otac koji je bio među onima koji su se predali.
Žene su se propinjale da poznaju nekoga svoga. Mahale su rukama i maramama i dozivale. Između civila i vojske stražarila je s puškama na gotovs partizanska straža. Nitko nije smio zakoračiti preko kanala na cestu. Bilo je prilično mnogo svijeta. Nitko ni od civila ni od zarobljenih vojnika nije znao ni što se tu čeka ni koliko će se još dugo čekati. Tu i tada umalo nisam zaglavio. Kada sam opazio oca istrgao sam se iz gomile, ne znajući koja mi opasnost prijeti, povikao sam «eno tate» i potrčao da pređem cestu. Vojnik je već bio potegao pušku ali me zgrabila neka žena opalila mi šamar iza ušiju i odvuka natrag u gomilu. Nikad poslije nisam saznao koja mi je žena spasila život i opalila spasonosni šamar.
Nakon možda sat, sat i pol došlo je još partizanske vojske. Rastjerali su okupljene civile i po redu kako su sjedili, ustaše su u pratnji partizana propratili u štalu garevačkog kulaka Pere Burić, Perende ili Kile, kako ga je selo zvalo. Štala je od tog mjesta bila udaljena oko 200 metara s lijeve strane na putu prema Čardaku. Toga dana već od jutra dok se ustaše nisu bile ni predale vidjeli smo da se oko Perendine kuće nešto neobično događa. Cijelo dvorište u kojem su bile dvije zidane kuće, zidana štala sa prostorom za stoku i visokim potkrovljem za sijeno, koševi, sušnica za sušenje šljiva, kovačnica, šupa za rakijski kazan, kace, bila je ograđena takozvanom turskom ogradom-tarabom, visokom preko dva metra «daska na dasku» tako da se nikada nije moglo vidjeti što se u Perendinom dvorištu događa. Mi smo djeca ponekad sa strahom provirivali u dvorište kroz rupice od kvrga koje su ispale da vidimo što sve tamo ima. Dva su dakle razloga zbog čega je odabrana Burića štala. Prvi je što je to bio, osim škole, koja je bila duboko u selu, jedini čvrsto zidani objekt s toliko prostora. Drugi je bila ta turska taraba da se ne može vidjeti što se unutra događa.
Perenda i sva njegova prilično brojna obitelj iseljena je iz obadvije kuće. Jedini koji je u svom dvorištu ostao bio je njegov sin Anto zvani Tulo, koji je bio oženjen Kajom, zvanom Kajcarom, ali on je bio među zarobljenim i kasnije će biti likvidiran. Ne znam kamo su Perendini iseljeni. Čini mi se da sam čuo da su otišli kod brata mu Matije Burića čija je kuća bila na drugoj strani iza štale. Sva stoka koja je bila u štali otjerana je nekamo. I kuće i štala i dvorište ostali su pusti. Na kapiju je postavljena straža. U jednoj od Perendinih kuća takozvanoj «novoj» useljen je nekakav ured. Vjerojatno je to bilo zapovjedništvo partizanske jedinice koja je tu bila i koja će kraju privesti započeti plan likvidacije, pobiti skoro sve zarobljene. Naoružana straža postavljena je i ispred obadvojih štalskih vrata i ispod malih prozora na štal. Bilo je nekoliko vojnika i na cesti koji su natjerivali da svijet koji je tu sa strahom prolazio, prođe što prije ne okrećući glavu k štali. Čista izmišljotina je koju iznosi gospodin Babić u svojoj knjizi da im je dodavana hrana i voda. Odmah po dolasku izdvajani su maloljetnici koji su se našli sa zarobljenima. To poslijepodne po nekakvom ključu, koji nitko nije znao pušteno je nekoliko civila. Među prozvanim i puštenim bio je i moj otac Pero Burić Franjin, zvani Crljo. Pričao je: «Prozvao me je netko. Javio sam se. Rečeno mi je da iziđem. Popeo sam se nekome na ramena i kroz mali prozor izišao. Na vrata nisu puštali nikoga. Doveli su me pred jednog oficira.
Upitao me je "poznaješ li me"? Nisam znao što odgovoriti, jer ga u tom momentu nisam prepoznao. Ako reknem da ga ne poznam, možda me čeka smrt. Isto tako ako reknem da ga poznajem. Odluka je bila brza i rekao sam - ne. Tada me je upitao: "Sjećaš li se onog desetara iz Knina, kojme si čitao pisma kada su dolazila od kuće i pisao pisma njegovoj kući." Rekao sam da, sjećam se! "Ja sam taj", odgovorio je i upitao me "imam li još nekoga svog u štali". Rekao sam da imam brata Ivu. Prozvali su i njega i pozvali da iziđe. Brat Ivo se javio ali nije mogao izići jer je bio ranjen a trebao je izići kroz mali prozor. Rekao je: "Ja ne mogu sada jer sam ranjen, a izišao danas ili sutra, svejedno je."» Kasnije nije ni izišao nego je likvidiran zajedno s ostalima. Moj otac je naime služio redoviti vojni rok u Kninu. Taj oficir ga je pustio i dao mu mali papirić kao propusnicu i tata je došao kući. Naša stara kuća imala je s prednje strane verandu-trijem. U verandi je bila jedna malo dulja klupa i pored klupe kanta vode i šalica od frtalj litre da se može zahvatiti i napiti vode ne ulazeći u kuću. Tata je uzeo «frtaljušu» zagrabio vode i iskapio a potom «frtaljušu» bacio na dvorište. Zgrabio je kantu i nagnuo. Ispio je na dušak skoro pola kante vode i sjeo na klupu.
Radi istine ovdje želim spomenuti i pitanje dukata koje je Ana Burić, žena Matije dala stražaru, koje spominje i gospodin Babić u svoj knjizi. Ne radi se o onom broju koji on spominje, niti o otkupu nekoliko desetaka ustaša. U štali je bio zarobljen i zatvoren Matijin i Anin sin Matan a ne Ivo kako govori gospodin Babić. Istina je da su Matija i Mara ima li sina Ivu - Ivčina, ali on je puno mlađi i poslije je oženjen Kajicom Mate Perića. Da bi Ana, Matanova majka oslobodila svoga sina Matana dala je stražaru «struku» dukata koje je pod vratom kao cura nosila njihova kći Đuđa. Dala je dakle struku dukata. Na struci je najvjerojatnije bilo deset malih dukata i u sredini veliki dukat zvani «šorvan». Isto tako ne radi se o oslobađanju nikoga drugog nego samo njezinog sina Matana. No dukati su otišli a Matan nije bio pušten.
To poslijepodne kada su ustaše dotjerane u štalu iz svih kuća oko štale mobilizirane su sve sposobne žene. Među njima je bila i moja pokojna mama Ana čiji je muž, moj otac Pero, bio u štali, zatim Katica Bećirova, Mate Burića supruga, Anđa Burić, Jerkuša, jetrva moje mame čiji je muž, već spominjani brat moga oca Ivo bio u štali i još neke. Ove žene, ako su imale svoju zapregu morale su spremiti: nahraniti volove i upregnuti u kola. One koje nisu imale svoju zapregu, među njima i moja strina Anđa Jerkuša, dobile su nečiju zapregu iz sela. Sve su otjerane u Modriču. Na kola je natovarena po hrvatskim selima opljačkana roba. Pričala nam je pokojna mama kako je vidjela gdje partizani iz jednog magacina koji je bio nedaleko od današnjeg MUP-a iznose naramke narodnih nošnji i sanduke u kojima se držala odjeća. Čak je vidjela kako jedan vojnik nosi flašicu koja se kod nas zvala satljik, začepljenu paturinom, u kojoj je vjerojatno bio petrolej-gas. Zadjenuo je satljik među natovarenu robu. Kada su sve potovarli žene su u koloni propraćene preko Gradačca u Gračanicu. Na taj način što su udaljili te žene partizani su željeli oko štale imati što manje svjedoka događanja. Moja mama, dakle, nije bila kod kuće kada je tata bio pušten. Bila je u to vrijeme već u Modriči ili negdje na putu prema Gračanici i vozila pljačku. Ove žene su se vratile tek kada je štala bila prazna i obadvoja štalska vrata i kapija na dvorištu otvorena a štala je zjapila prazna, i bez vojnika i bez stoke. Partizana već više nije bilo u selu. Taj dan Garevljanke su obukle crninu koju većina nije skinula do smrti. U njoj su proživjele ostatak života, umrle i ukopane u njoj. Taj dan rodila se pjesma:
«Mladi ljudi, momci neženjeni
U Burića štali pobijeni.
Što je mogla pokrila je trava
A što nije, odnijela je Sava
Svako jutro pokraj rijeke Save
Djevojačke marame se plave.
Svaka traži svojega dragana,
Kad ga nađe tiho progovara:
Savo vodo, ustavi, ne nosi,
Poznala sam dragana po kosi.
Savo vodo, ustavi valove
Da pokupim kosti draganove...»
Ova se pjesma godinama pjevala krišom na sijelima uz «debelu žicu» violine i uz mnogu gorku suzu.
Nakon predaje došla je noć strepnje i neizvjesnosti i među seljanima i među zarobljenim ustašama. Garevljani koji su surađivali s partizanima i koji su u vrijeme povlačenja ostali u Garevcu, stalno su govorili da svi budu mirni, da ne prave paniku. Da će svi zarobljeni biti saslušani i koji ne budu krivi da će biti pušteni. Nitko od njih nije se osjećao i nije bio kriv pa su zato vjerovali propagatorima. Pogotovo jer su im to «garantirali» njihovi mještani. Svi zarobljeni bili su zapravo u pravom smislu riječi domobrani. Niti jedan od njih nikada nije krenuo u napad na neko drugo selo. Samo su branili svoje. Partizanski suradnici mogli su cijelo vrijeme nesmetano ulaziti u Perendino dvorište. I ulazili su i izlazili.
Istu večer stotinjak metara oko Burića štale od svih domaćinstava odnesene su lopate i ašovi-štila. Skupljali su ih isti garevački aktivisti u pratnji vojnika, partizana. Sve sakupljeno oruđe odneseno je u Perendino dvorište. Bila je to noć strave i užasa koju ni jedan odrasli Garevljanin, odnosno Garevljanka nisu prospavli. U zraku je vjesila kobna slutnja da se sprema nešto strašno. I dogodilo se. Tu noć kamionom je odvezeno nekoliko grupa zarobljenika iz štale nekamo prema Bajama. U prvi moment nije se znalo točno mjesto kamo su ih odvezli. No već sutradan seljani su krišom otkrili da su pobijeni i pokopani na Pašincu. Vidjeli su svježe zatrpanu jamu. Iskopali su je dakle sami zaobljeni ustaše onim alatom što je pokupljen po okolnim kućama, pobijeni i bačeni u nju. Poslije su, kada se vojska povukla žene išle na mjesto pogibije i pričale kako je danima zemlja «disala» - pomicala se valjda odraspadanja tjelesa. Tko je odvezen tamo a tko na drugo mjesto ne zna se. Prije nego bi bili utovareni u kamione svi su odvođeni u Perendinu kuću i tamo vezani žicom po dvojica s rukama na leđima. Ovaj podatak pričao je jedan od onih koji su pobjegli iz kamiona, odležao debelu tamnicu ali je preživio. Drugu noć zarobljene ustaše nisu više vožene na Pašinac, nego na Bosnu i u Šamac na Savu. Na Bosnu su voženi glavnom cestom prema Šamcu a onda su na onom mjestu gdje su kao zarobljenici s Bosne izišli na ovu cestu skrenuli lijevo te pored kuće Ivice Marića – Kaića i Bože Rokića odvezeni na Bajer Bosne koji se nalazio svega dvjestotinjak metara uzvodno od mjesta gdje su pregazili Bosnu. Tu su likvidirani, vjerojatno pucnjem u potiljak.
U Garevcu je bio običaj da se svake mlade nedjelje ide na groblja. To jutro «obilazilo bi se groblje» - išlo se putićem koji je bio oko cijelog groblja i molila krunica a potom se išlo na grobove pokojnika. Na mladu nedjelju koja je došla poslije masakra nitko nije otišao na groblje. Svi Garevljani su otišli na Bajer. Tamo sam bio sa svojom mamom. Niz Bosnu, počev od Topolika duž cijelog polja bio je kolski put kojim su seljani išli u svoje njive Vrbake i Božićke. Sjećam se da je na Bajeru gdje su ustaše pobijne netko od prašine na putu napravio mali humak. Na vrh humka udario je mali križ načinjen od dvije prekrižene šibe i oko njega omotao vjenčić od poljskog cvijeća. Bajer se nalazio oko pola kilometra ispod Maksimovih Bašča, koje su bile na obali desno.
Poljski put koji sam već spomenuo, koji je išao Bajerom gdje su ustaše likvidirane morao je tog proljeća biti prebačen dublje u njive. Naime kada bi Bajerom naišli volovi u zaprezi, odjednom bi počeli beukati-kriviti se i kopati zemlju nogama. Nije ih se moglo natjerati da idu dalje. Nama djeci bilo je čudno zbog čega se do tada mirni volovi tako ponašaju. Stariji su nam rastumačili da su volovi osjetili krv pa bi skoro pobjesnili.
Sutradan poslije pokolja garevački aktivisti su obišli stratište i ustanovili da se nizvodno nekoliko stotina metara dalje na plićaku i u grmlju zaustavilo podosta tjelesa. Uzeli su Peru Burića, zvanog Erlić i naredili mu da ode i oturi ta tjelesa dublje u Bosnu. Pero Burić, Erlić je sin Prende Burića u čijoj su štali bili zatvoreni ustaše. Njegov brat, odnosno drugi Perendin sin Anto-Tulo bio je među zarobljenima i likvidiranim ustašama. Erlić je otiskujući tjelesa pobijenih, među onima koji su zastali na plićaku prepoznao toga svog brata Antu-Tulu. Zakopao ga je u pijesak i kasnije prenio u garevačko groblje. To je ujedno jedini koji je odveden iz Burića štale i ubijen a pokopan na garevačkom groblju. Ostali su otplivali Bosnom u Savu kao hrana somovima.
Ona pjesma neznanog autora koja se cijelo vrijeme tajno pjevala u Garevcu kaže:
«Mladi ljudi, momci neženjeni u Burića štali pobijeni.
Što je mogla pokrila je trava, a što nije odnijela Sava» označva dvije lokacije likvidacije zarobljenih. I jedna i druga lokacija je bila pomno izabrana. I Pašinac i Bajer su bili izvan sela i pogodni za likvidaciju uz minimalnu mogućnost da budu otkriveni barem u vrijeme masakra. Sigurno je da ni jednu od ovih lokacija nisu poznavalai strani vojnici. Birali su ih domaći izdajnici. Kada su noću kamionom voženi na strijeljanje, s vojnikom koji je upravljao vozilom sigurno je sjedio netko od Garevljana. Na ta mjesta trebalo je znati doći, pogotovo noću, a stranac sam to sigurno ne bi znao. Taj Garevljanin je vjerojatno prisustvovao barem dijelu likvidacije. Tko je to bio može se samo pretpostavljati. Bog neka mu sudi.
Premda je nezahvalno ali radi istine moram spomenuti, a to su svi Garevljani znali, najaktivniji suradnici partizana bili su Petar Stanušić, zvani Pero Jozića-Staljin, Petar Jurilj, Niko Stanić, zvani Niko Policija i Mato Andrić-Veliki ili Kokotan, kako su ga mještani zvali. Kokotana treba razlikovati od Mate Andrića Malog, kako smo ga zvali koji je kasnije bio Republičko sekretar državne bezbjednosti u Sarajevu. Bilo je još nekoliko sitnih, malih pomagača koji nisu značili nešto posebno. Kolika je njihova odgovornost nitko osim njih i Boga ne zna. Ali zbog njihove suradnje s partizanima mještani im na dušu stavljaju puno toga.
Kada sam 1965. godine trebao imati mladu Misu u Garevcu osobno sam otišao kući Petra Jurilja, obavijestio ga i pozvao da dođe na mladomisnički ručak. Znao sam da na misu neće doći. Na moj poziv opsovao je meni i svima koji se kod mene okupe «ustašku mater». I razumije se nije došao.
Jako dugo postavljalo se pitanje tko je izvršio likvidaciju zarobljenika u Burića štali.
Odgovor na ovo pitanje možda nudi sljedeći podatak.
Poslije Drugoga svjetskog rata u modi je bilo bratimljenje. Bratimili su se gradovi, sela, škole... Garevac je bio zbratimljen s Braničevim (Braničevo), mjestom u Srbiji preko Dunava od Bele Crkve, skoro na Rumunjskoj granici. Posjete Garevca i Braničeva izmjenjivale su se svake godine. Jedne godine Garevljani su išli u Braničevo a druge godine Braničevljani su dolazili u Garevac. U posjet su išli takozvani napredni poljoprivrednici i kulturnoumjetnička društva u narodnim nošnjama. Ostajali bi po nekoliko dana. Tako su jedne godine Braničevljani bili domaćini Garevljanima a druge godine Garevljani Braničevljanima. Nikada nitko se nije upitao kako je došlo do toga da se bratime dva mjesta koja između sebe nemaju nikakve veze. Jedno u Istočnoj Srbiji a drugo u Bosanskoj Posavini. Jedno čisto srpskopravoslavno a drugo čisto hrvatsko-katoličko. Siguran sam da u vrijeme prije bratimljenja nitko od Garevljana nije nikada čuo za Braničevo. Nosio sam negdje duboko u podsvijesti pitanje: Kako je došlo da se baš ova dva tako različita mjesta bratime? Nisam nikada posebno tražio odgovor niti sam znao od koga ga tražiti. Do jednoga dana.
Od 1977. do 1982. boravio sam u Australiji i djelovao među melbournškim Hrvatima.
Kada sam se 1982. godine vratio bratimljenja i bratskih posjeta više nije bilo. Kada sam upitao zbog čega je prestalo, ispričali su mi sljedeću zgodu.
U tom vremenu jedne godine, ne znam koje, dolazili su borci NOB-a iz Braničeva na nekakvu proslavu u motel Majna iznad Modriče. Tadašnji predsjednik mjesne zajednice Garevca, Marko Andrić zvani Pušak, organizirao je Garevljane da iziđu kod Perijine gostionice, dakle samo preko ceste od Andrića njive, mjesta gdje su ustaše zadržane prije prelaska u Burića štalu. Pred «goste» izišli su svi oni koji su bivali gosti u Braničevu. Iznesena je rakija da se nazdravi «dragim» gostima. Svi kupljeni bili su otprilike iste dobi. Uglavnom rođeni neposredno prije rata, uz rat i mlađi. Svakako sinovi i kćeri onih koji su pobijeni u Burića štali. Među njima našao se i jedan sudionik starije dobi, Marko Andrić zvani Ronđoš. Kada se pozdravljao s jednim herojem-borcem ovaj ga je upitao: «Odakle si ti?» Marko mu je odgovorio: «Iz Garevca!» Tada je taj borac rekao: «Boga ti tvoga, kako si ostao? Iza nas nije ostao tvoje dobi nitko živ!»
Marko Andrić zvani Ronđoš u vrijeme stradanja u Burića štali bio je na ratištu negdje kod Maglaja.
Interesantna dakle pojedinost i pitanje: Zbog čega su borci NOB-a za proslavu izabrali motel u Modriči, nadomak Garevca? Pojedinost koja govori puno i ne kaže ništa.
Na koncu dvije tri riječi o poratnom Garevcu.
Burića štala ostala je do današnjeg dana na duši svakog Garevljanina kao tužan biljeg, jer je skoro iz svake kuće poneko u njoj stradao. Iz nekih i po nekoliko. No Burića štala ostala je, po mišljenju komunističkih vlasti, sve vrijeme njihova trajanja kao «sramotan biljeg» izdajništva. Zbog toga je Garevac cijelu svoju poratnu povijest živio pod kaznama. Odmah poslije rata, kada je u Garevcu uspostavljen Matični ured u njega je kao matičar postavljen Srbin iz Miloševca. Duge godine je to bio Pero Jovanović. Tako je bilo sve do Domovinskog rata. Još i danas Garevljani moraju ići u Bosanski Miloševac po dokumente, jer je tamo prenesen matični ured iz Garevca. Poštanski ured za Garevac postavljen je poslije Drugoga svjetskog rata u isto srpsko selo Miloševac. Nebo iznad Garevca bilo je iskrižano dalekovodima a Garevac je dobio struju tek negdje 1964. godine, ako se ne varam. Telefone smo dobili tek polovicom devedesetih. Kada je Šamac povezivan asvaltnom cestom koja prolazila kroz Garevac sa Sarajevom, asfaltirana je dionica od Bosanskog Šamca do ulaza u Garevac. Garevac je preskočen i nastavljeno asfaltiranje od Modriče do Doboja. Kada je i ta dionica završena tek tada vraćeni su strojevi i asvaltiran dio kroz Garevac. Htjelo se Garevljane kazniti da do zadnjeg trenutka žive u prašini.
Na kraju ovoga svog sjećanja spomenut ću i to da je prvi garevački župnik pokojni Mijo Thon tražio da se na mjestu Burića štale gradi župna crkva. Sinovi pokojnog Perende, svećenik Nikola i Ivčin, koji je živio na tom gruntu darovali bi zemlju. No vlasti nisu dozvolile gradnju garevačke crkve na tom mjestu pa je napravljena ondje gdje danas stoji.
Anto Burić, svećenik
Garevac.net
Posljednje uređivanje od gorand556 : 14-08-2012 at 12:56
Najsigurniji je onaj, koji je na sve pripravan.
meni je otac pričao o Burića štali. njegovi stričevi su tamo bili zarobljeni, a i otac mog tetka iz Garevca. za njega znam sigurno da je ubijen.Prije nego bi bili utovareni u kamione svi su odvođeni u Perendinu kuću i tamo vezani žicom po dvojica s rukama na leđima. Ovaj podatak pričao je jedan od onih koji su pobjegli iz kamiona, odležao debelu tamnicu ali je preživio. Drugu noć zarobljene ustaše nisu više vožene na Pašinac, nego na Bosnu i u Šamac na Savu. Na Bosnu su voženi glavnom cestom prema Šamcu a onda su na onom mjestu gdje su kao zarobljenici s Bosne izišli na ovu cestu skrenuli lijevo te pored kuće Ivice Marića – Kaića i Bože Rokića odvezeni na Bajer Bosne koji se nalazio svega dvjestotinjak metara uzvodno od mjesta gdje su pregazili Bosnu. Tu su likvidirani, vjerojatno pucnjem u potiljak.
za ovo podebljano - vezani su po dvojica ili četvorica, i kolijko se sjećam, vezani su bodljikavom žicom. ovo drugo - malj u glavu i bacanje u Bosnu. to sam dobro zapamtila.
Ti nisi ono što jesi sad, nego ono što tek možeš biti! Ti si trenutno žir, ali smisao tvog života je biti hrast! ~ T. Ivančić
יֵשׁ מֵאַיִן
Bilo je tu svega i svačega, neke stvari sam i sam čuo od mog djeda, koji je preživio bitku na Odžaku .Preživio je jer se odbio predati tih prvih dana ,jer su tada svi redom pobijeni. U njegovom slučaju do predaje je došlo nakon 10-15-ak dana skrivanja po okolnim šumama, sa manjom grupom ljudi. Odvedeni su u zatvor (neznam gdje), gdje su proveli neko vrijeme uz dobre batine i svakakva iživljavanja, da bi onda stupilo na snagu naređenje da se više ne ubijaju zarobljenici.
Ovo što si rekla gore za likvidacije, bilo je tu svega,nažalost.Stvari koje normalni ljudski um ne može razumjeti.
Najsigurniji je onaj, koji je na sve pripravan.
...
U odžački kraj slila se Hrvatska vojska i izbjegli civili s desne strane rijeke Bosne iz šamačke, modričke i gradačačke općine. U kutu između rijeke Save i Bosne, te planine vučjak, ostala je Hrvatska vojska zajedno sa svojim narodom i svećenstvom braniti svoje kuće i svoju svetu zemlju. U taj slobodni kut hrvatske zemlje sklonili su se ostaci ustaških postrojbi iz Modriče i Garevca sa zapovjednikom Dragutinom Vargom i 450 vojnika. Tu se sklonio i Ibrahim Pjanić, brnitelj utvrde Sokol kod Gračanice, sa svojom skupinom od 1000 vojnika. Pristigao je i Avdaga Hasić iz Kladnjasa sa svojom skupinom ustaša, te ustaška vojska s Plehana, Žepča, Sivše, te ustaški časnici iz Slavonije: Špinger, Perković, Spicer i Mrkonjić.
....
Na zapadnoj strani Odžačke općine od Brusnice i Svilaja je pristizala partizanska tehnika i ljudstvo, a sa sjeverozapada su već bile upućene jake snage krajiških proletera s određenim ciljem k Vučjaku, Joševici i dalje prema Odžaku.
S desne strane rijeke Bosne partizanske snage su bile stacionirane u Modriči, Miloševcu, Crkvini, Obudovcu i Zasavici.
Komandant 56-te divizije Miloš Jovanović, prijeratni komunist, raspoređivao je partizanske jedinice čije su prethodnice bile nadomak Odžaka. Izvještaji su govorili da u Odžaku uopće nema partijske organizacije, niti se zna da u tom kraju ima iti jedan komunist.
Po ustaljenoj praksi sve su četničke vođe, izuzev Bože Matića koji je sa svojim četnicima bio stacioniran na Trebavi i u Dugoj njivi, svoje formacije dolaskom partizanskih jedinica stavile na raspolaganje «narodnoj» vojsci tj. partizanskim komunistima. Sada su u istom stroju gazili proleteri i bivši četnici iz vučjačkog i trebavskog četničkog odreda, koji su počinili teške zločine. Samo su u Garevcu, selu nadomak modriče, za jednu noć na zvjerski način mučili i ubili velik broj ljudi koji su bili okupljeni na Burića posjedu.
...
Organizirani otpor partizanskoj vojsci u samom Odžaku je trajao do 24. svibnja 1945. godine, kada je Odžak zvanično pao u partizanske ruke. Posljednje jače uporište ostalo je u Vlaškoj Maloj, odakle se jedan dio boraca probio prema Prudu. Nakon mnogih partizanskih juriša, do posljednjeg su izginuli branitelji toga kraja. Tako će u partizanske ruke pasti bolnica obrambenih snaga i velik broj civila. Odmazda je uslijedila odmah, partizani su pobili sve ranjenike i civile koje su tu našli. Tu se danas nalazi zajednička grobnica poznata pod nazivom Nujića Bašča, koja je za Hrvate bila simbol dolaska partizanske «slobode» na području posavske regije. Cjelokupna Vlaška Mala pala je u partizanske ruke 25. svibnja 1945. godine. Zadnje borbe vodit će se još kod Pruda na ušću Bosne u Savu, gdje su partizani nekoliko puta forsirali rijeku Bosnu, ali su u njoj mnogi i ostali. Padom Pruda pao je i posljednji slobodni hrvatski teritorij pod komunističku velikosrpsku vlast.
Najsigurniji je onaj, koji je na sve pripravan.
1. UVOD
Koncem II. svjetskog rata i u godinama poraća hrvatski je narod u Hercegovini bio izložen iznimno brutalnoj represiji komunističkih represivnih organa. Kad se tome pridoda i određen, mada ne i veliki, broj stradalih u prvim godinama rata dolazimo do brojčanih pokazatelja koji pokazuju koliki je obim protuhrvatske zločinačke histerije koja se na hercegovačke Hrvate „sručila“ na temelju zapovijedi iz Beograda.
Na području Hercegovine koja pripada Mostarsko-duvanjskoj i Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji, tijekom II. svjetskog rata i poraća, prema nepotpunim podacima, je 18 400 stradalih osoba. Ukoliko ovoj brojci pribrojimo i 1529 stradalih na prostoru Rame, koji zemljopisno nedvojbeno pripada Hercegovini, dođe se do podatka o 19929 žrtava II. svjetskog rata i poraća sa područja Hercegovine, što u postocima iznosi nešto iznad 10 % ukupnog stanovništva.
Najveća stradanja Hrvata katolika zabilježena su u župi Nevesinje. Od 1647 Hrvata, koliko ih je 1940. živjelo na prostoru ove župe, u godinama II. svjetskog rata i poraća živote je izgubilo 847 osoba. Što je čak polovica tadašnjeg stanovništva hrvatske nacionalnosti.
Strukturu ubijenih teško je procijeniti. Sa sigurnosti se može kazati da je među ubijenima 81 katolički svećenik i jedna časna sestra. Ukupan broj stradalih civila na temelju šture dokumentacije još uvijek nije moguće kvalitetno prosuditi.
Slična je stvar i s vojnicima. Naime, na temelju dostupnih izvora nemoguće je precizno utvrditi koliki je broj vojnika stradao u borbama, koliki je pogubljen na temelju bilo kakve presude, a kolikom se broju, nakon okončanja rata, gubi svaki trag.
Na temelju dostupnih podataka i svjedočenja očevidaca, ipak, se može izvesti vrlo precizan zaključak. Naime, daleko najveći broj stradanja hercegovačkih Hrvata dogodio se tijekom završnih ratnih operacija 1945. i odmah nakon njih. Mnogobrojni izvori i svjedočenja pokazuju da su masovne grobnice u Sloveniji i bezbrojna stratišta duž Križnih putova smrti zapravo mjesta koja jedina mogu razotkriti tajnu o smrti najvećeg djela od ukupno 19 929 žrtava II. svjetskog rata i poraća sa ovog područja.
2. KOMUNISTIČKI ZLOČINI U RATU I PORAĆU:
2.1 Zločini nad hrvatskim katoličkim pukom:
Prvi zločini nad hercegovačkim Hrvatima dogodili su se i prije 10. travnja 1941., odnosno proglašenja Nezavisne Države Hrvatske. Naime, odmah nakon 06. travnja 1941. i njemačkog napada na kraljevinu Jugoslaviju četnički su elementi počinili stravične zločine u Ilićima i Čapljini, što je, na žalost, u narednim danima dovelo do odmazdi novoformirane ustaške vlasti.
Prvi partizanski zločini u Hercegovini dogodili su se u prosincu 1942.god. Partizani su tada zauzeli Livno, te pobili sve muškarce koje su uhvatili. Najstrašnije je bilo u selu Priluke, gdje su u samo jednoj noći poubijali preko šezdeset muškaraca. Te zločine počinile su I. dalmatinska i IV. Crnogorska brigada tzv. NOV. Stanovništvo se tada počelo povlačiti iz livanjskih i duvanjskih sela prema Zapadnoj Hercegovini. Slična sudbina ubrzo je snašla i ostale hercegovačke Hrvate.
Već 1943.god. partizanske jedinice iz Biokova i Imotske krajine prelaze u Hercegovinu te pljačkaju i teroriziraju pučanstvo.
U selu Tihaljina (današnja općina Grude) partizani su zarobili trojicu muškaraca (Vladu Vrdoljaka, Veselka Begića i Ljubu Glibotu) opljačkali ih, a potom ubili i njihova tijela masakrirali. Partizani su pljačkali i radnike koji su radili na isušenju Imotsko – Bekijskog polja, a poslije svojih diverzija povlačili su se natrag u biokovska sela pripremajući se za ponovne napade na pučanstvo Zapadne Hercegovine.
Partizani su poharali i planinsko područje između Čvrsnice i Vrana pljačkajući pastire, oduzimajući im blago i hranu.
Želeći uništiti sve hrvatsko i katoličko partizani su ženama iz ovih krajeva ugrijanom metalnim šipkama pržili ruku, ako su imale ucrtan križ ili hrvatski grb.
U ljeto 1944.god stravičan zločin dogodio se u selu Paklinama u duvanjskom kraju. Partizani su tada prvo mučili, zatim pobili 18 seljaka (od toga 3 žene) iz sela Vedašića koji su krenuli u potragu za svojom stokom, prethodno otetom od partizana. Najstariji od njih Ivan Miškić imao je 58 godina, a najmlađi Blaž Bilić samo 18 god.
U selu Aržanu na samoj granici Hercegovine i Dalmacije partizani su mučki pogubili 103 hrvatska domobrana, tako što su ih žive pobacali u Markovića jamu.
U siječnju 1945.god partizani su u Posuškom Gracu upali na „silo“ i zarobili petoricu mladića. To su bili Ante Begić Jarčević (1910.), Ivan Grubišić Zlojo (1915.), Ante Grubišić Durešić (1921.), Mate Grubišić Tomić (1922.) i Mate Bašić (1917.). Odveli su ih u Mamiće te ih postrijeljali kod mamićkoga groblja.
U zimu 1945. god partizani su upali u kući Bogdana Miličevića, te odveli njega i njegovog petnaestogodišnjeg sina, te ih uz još jednog Tomića strijeljali na Kočerinu.
Komunističke vlasti su nakon završetka rata nastavile sa zločinima započetima u ratu, pogotovo su se obračunavale sa škriparima, članovima njihovih obitelji i jatacima (ljudima koji su im donosili hranu, te ostale potrepštine).
Zarobljeni hrvatski vojnici u Širokom Brijegu, 07.veljače 1945.
U jesen 1947.god pripadnici UDBE počinili su stravičan zločin u selu Oklaji pokraj Širokog Brijega. Optuživši ih da surađuju sa neprijateljima narodne vlasti, škriparima, strijeljali su djevojke Ivu Soldo iz Dobrkovića i Šimu Topić iz Oklaja. Rodbini su zabranili da ih zakopaju u groblje, te su zakopane ispod jednog drijena. Ovaj zločin počinili su udbaši Lovre Kovačević i Marko Primorac, a pod izravnim zapovjedništvom šefa OZNE, Mirka Praljka.
Jedan od najstravičnijih komunističkih zločina u širokobriješkom kraju dogodio se 23.svibnja 1946.god na Kuljića brigu, gdje je ubijeno petero nevine djece Sliškovića-Kuljića. Pod optužbom da su surađivali sa škriparima komunistički zlikovci predvođeni Mirkom Praljkom, Antom Primorcem i Markom Knezovićem, strijeljali su četiri djevojke i dječaka. Sve se to dogodilo pred njihovim kućnim pragom na očigled uplakanih roditelja i rodbine.
1. Ana Slišković ( 20 god.)
2. Iva - // - ( - // - )
3. Mila - // - ( 19 god. )
4. Zora - // - ( 17 god. )
5. Ivan - // - ( 17 god. )
Njihova sestra i rodica Ruža, koja je također bila određena za strijeljanje uspjela je pobjeći. Obitelj je bila izložena maltretiranju i mučenju, iako su i sami zlikovci znali da oni ne znaju gdje je Ruža. Nakon nekog vremena i ona je uhvaćena i osuđena na višegodišnju robiju.
8. studenog 1947. god. komunisti su počinili stravičan zločin u selu Drinovci. Uhitili su Dragicu Glavaš ženu škripara Ante Glavaša . Mučili su je na razne načine kako bi rekla gdje se nalazi njen muž, što ona uopće nije znala. Tada su okupili mnoštvo naroda ispred crkve u Drinovcima, te je osudili na smrt strijeljanjem. Ubio ju je Petar Marinović Perica pucnjem u zatiljak. Njezin muž Ante ubijen je u blizini Crvenica kod Tomislavgrada.
Na blagdan Sv. Stjepana Prvomučenika, 26. prosinca 1945. god, teško mučeništvo i smrt podnio je Pere Tolić. Naime njega su komunisti presreli na putu za Drinovce te nemilosrdno mučili, probadajući ga noževima,nabijajući mu zdjelu na glavu i udarajući ga sjekirom. Potom su ga ubili i sasjekli sjekirom te ga zakopali u malu rupu.
Nezapamćeno mučenje i ubojstvo dviju Dragica Pavković dogodio se u Izbičnu pokraj Širokog Brijega u kasnu jesen 1947.god. Dragicu, ženu pok. Mile, odvode na Svi Svete 1947. na crnačke Cerove Doce u Spržića kuću gdje je bio zatvor i tamo je muče sustavno. Svjedoci kažu da su je svih tih zimskih i pre hladnih dana po noći skidali golu i noću je po nekoliko puta polijevali vodom da se voda na njoj mrzla, a naravno, pod svim tim torturama uvijek postavljali pitanja i davali „najblaženije uvjete“ da oda gdje im se nalaze odbjegla braća i ostali škripari. To nisu i doživjeli. Kao majka i žena pokojnika kojega su jednako ubili i kao vjernica i katolkinja nije sebi dopustila da bude izdajica.
Njena sudruga i sumučenica je bila djevojka. Uhićena je da bi odala gdje joj se brat nalazi kao bjegunac-škripar na blagdan Svih Svetih 1947. Nju su odveli u mjesni zatvor u oskvrnjenom Župnom uredu u Izbičnu. Naravno kao mlada i lijepa djevojka da su svi zapamtili da je ušla u zatvor i uhićena sa svim i lijepim bijelim zubima. Kada je strijeljana, 12. prosinca, nije imala ni jednoga zuba u glavi. Pokopane su na mjestu gdje su strijeljane, u istom grobu, nogama okrenute jedna prema drugoj.
Dragica Pavković, žena Milanova i Dragica Pavković, kćerka Ilijina
Komunističke vlasti žestoko su se obračunavale sa škriparima bivšim hrvatskim vojnicima koji se nisu željeli predati. Jedan od takvih bio je i Benedikt Benko Penavić iz Širokog Brijega. Bio je fakultetski obrazovan i još od gimnazijskih dana bavio se politikom. Prošao je Bleiburg i Križni put te stigao do Sarajeva. Ne mogavši se pomiriti sa zarobljeništvom bježi iz Sarajeva i dolazi u rodni kraj. Tu se priključuje križarima pod vodstvom Bože Mandića i postaje jedan od glavnih vođa križarskog pokreta. 1947. god biva teško ranjen u okršaju sa komunistima, te je smješten u Vrljića pojatu u selu Bogodolu podno Čabulje. Za njega su se brinuli Jure, Manda i Frano Vrljić. Komunističkim vlastima izdao ih je Pero Čuljak iz Goranaca te je Benko otkriven i ubijen kao i njegovi domaćini. Glava mu je tri dana bila izložena na mostu u središtu Širokog Brijega, a lištički komunisti su se iživljavali stavljajući mu cigaretu u usta i igrajući kozaračko kolo oko njegove glave.
U Posušju su 12. prosinca 1947. god. na smrt osuđena i strijeljanja sedmorica mladića. Presudu je pred okupljenim narodom pročitao Mirko Praljak.
Tad su ubijeni :
1. Ivan Kovačić ( 1925.)
2. Ivan Bakula (1926.)
3. Ivan Biško (1911.)
4. Jure - // - (1921.
5. Marijan Bošnjak Marjanica (1915.)
6. Ivan Marić Bili (1909.)
7. Jozo Karamatić Josa (1919.)
U duvanjskom selu Crvenice udbaši su uhitili mladića Petra Karačića i optužili ga da je nosio hranu škriparu Anti Glavašu. Mučili su ga i tražili priznanje no nisu uspjeli. Petar nije želio biti izdajnik i svu krivnju je prebacivao na sebe. Strijeljali su ga ispod kuća u Crvenicama. Tri su puta pucali ali je Petar ostao živ, ubijen je tka kad mu je jedan udbaš opalio metak u čelo.
Godine, 1945. u Crvenicama se dogodio još jedan stravičan zločin nad šestoricom mladića iz Roškog Polja. Oni su zapaljeni u Lešinoj kući, jedan je pokušao pobjeći ali su ga komunisti dočekali te izboli bajunetama. To su bili:
1. Ante Križić (1923.)
2. Mate - // - (1925.)
3. Marijan Jozić ( 1925.)
4. Ante Ljubas (1910.)
5. Ivan - // - (1926.)
6. Jozo Šapina (1924.)
U Mostaru su 28. listopada 1947. god osuđeni na smrt i strijeljani braća Ante i Stipan Gelo iz sela Ljubunčića kod Livna. Oni su prema lažnom svjedočenju Milke Ćurković optuženi da su ubili njezina dva ujaka u Ljubunskom lugu. Kasnije se uspostavilo da su ih ubila dvojica četnika, koja su za taj zločin dobila po sedam godina zatvora. Za isto djelo nevina braća Gelo, Hrvati, su osuđeni na smrt. To je bila pravda u komunističkoj Jugoslaviji.
2.2 Ubojstava i progoni hercegovačkih franjevaca:
„Bog ih je stavio na kušnju i našao da su ga dostojni. Primio ih je kao žrtvu paljenicu, za malo muke zadobiše dobra velika“
Komunistička mržnja prema religiji, tj. Katoličkoj Crkvi očitovala se na najgori način baš u Hercegovini. Želeći u potpunosti uništiti Hrvate-katolike na ovim područjima nemilosrdno su se okomili na Crkvu u Hercegovini. Pogotovo su na udaru bili Hercegovački franjevci kao duhovni pastiri katoličkog puka. Oni ne samo da su bili duhovni pastiri, nego su i najzaslužniji za očuvanje hrvatskog identiteta i tradicije među ovim narodom. Komunisti su mislili da će ako unište Crkvu, lakše manipulirati narodom. Od komunističke ruke stradalo je 66 fratara Hercegovačke franjevačke provincije, a više stotina prošlo je kroz komunističke tamnice i mučilišta. Od 66 ubijenih hercegovačkih franjevaca za grobove njih 36 još se ne zna. Prije tri godine pokrenuta je kauza mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, a generalni postulator Franjevačkog reda fra Luka M. De Rosa imenovan je postulatorom kauze.
Za vrijeme Drugoga svjetskog rata, napose u veljači 1945., komunisti su doslovce počinili masakr nad Hercegovačkom franjevačkom provincijom (ozemlje zapadne Hercegovine, duvanjskoga kraja i Slanoga u Dalmaciji), ubivši joj 66 fratara, bez suđenja i krivnje, što je trećina od ukupnoga broja ondašnjih hercegovačkih franjevaca. Još se ne zna se grobove njih 35. Drugu su trećinu pojela dugogodišnja uzništva, iz kojih se većina nije niti vratila. Čak je 89 franjevaca osuđeno na 341,5 godina zatvora. Njih je 15 ubijeno i na odsluženju vojnoga roka. Posljednja se trećina Provincije 1945. nalazila izvan hrvatskih područja (Europa, SAD, Kanada, jedan u Kini). Provincija je tako do 1952. godine istrijebljena te nosi tegobnu odrednicu mučeničke provincije. Nakon završetka rata, kada su Hrvati sa svojim svećenicima još ubijani u kolonama smrti, komunisti su zabranjivali rad sjemeništa, novicijata i studija teologije, ali je broj franjevačkih novaka svejedno rastao izvan svih nadanja, rodivši iz krvi mučenika sjeme pomlatka Crkve u Hrvata.
Već u svibnju 1942. god partizani su upali u župni stan na Kongori te zarobili župnika fra Stjepana Naletilića, rođenog 1907.god na Širokom Brijegu. Prije smrti su ga ispitivali, “sudili” i vjerojatno mučili, a za njegove se kosti ne zna do današnjeg dana. S njim su ubijena još dvojica Hrvata, fra Stjepanov brat Marijan i njegov prijatelj Matiša Penavić sa Širokog Brijega. Po svemu sudeći, nakon smaknuća, 25. svibnja, ubačeni su u provaliju zvanu Suho jezero, na planini Ljubuši iznad sela Zanaglina u blizini Rilića, u kupreškoj općini.
U jesen 1944. god točnije 30. listopada, pripadnici XII. Hercegovačke divizije su ubacili bombu u župni stan u Međugorju te pritom ubili 74-godišnjeg umirovljenog fratra fra Križana Galića. Ukopan je na groblju Kovačica u Međugorju.
28. srpnja na Humcu je, po nalogu OZNE, uhićen župni vikar i drugi meštar novaka fra Maksimilijan Jurčić (1913.), te odveden u Vrgorac i strijeljan. Posmrtni ostaci pronađeni su mu u masovnoj grobnicu u Vrgorcu 2008.god. Pokopan je u studenom 2009. na Širokom Brijegu.
Kao župnika u Čapljini, partizani su fra Petra Sesara (1895.) koncem siječnja 1945. odveli iz župnog stana u Čapljini. 2. veljače vratili su ga noću u zvonik, podmetnuli mu strjeljivo u džepove i ubili ga pod izlikom da je bio naoružan. Prema partizanskim izvorima fra Petra Sesara uhitili su pripadnici 4. Splitske brigade. Nakon toga preuzeo ga je major Jovan Andrić, zapovjednik II. brigade KNOJ-a, te odveo na lijevu obalu Neretve. Do danas mu se za grob ne zna.
Stravičan zločin dogodio se 6. veljače u župi Mostarski Gradac. Partizani, pripadnici II. proleterske brigade, kojom je zapovijedao major Bruno Vuletić, su zarobili šestoricu fratara, dva vojnika i jednog civila, naredili im da se skinu do gola te ih sve postrijeljali iznad crkve u Gornjem Gracu.
Tada su ubijeni:
1. fra Augustin Leopold Zubac (1890.), ž. vikar i upravitelj hidrocentrale na rijeci Lištici
2. fra Krešimir Pandžić (1892.), profesor na Širokom Brijegu
3. fra Roland Zlopaša (1912.), profesor na Širokom Brijegu
4. fra Zvonko Grubišić (1915.), ž. vikar u Mostarskom Gracu
5. fra Rudo Jurić (1925.), klerik
6. fra Kornelije Sušac (1925.), klerik
Već od jeseni 1944. god. partizani pokušavaju ovladati područjem Širokog Brijega, jednim od najčvršćih ustaških uporišta. Malobrojni i slabo naoružani branitelji (HOS, Nijemci i najvećim djelom seoska milicija), dugo su odolijevali žestokim napadima partizanskog pješaštva, topništva i zrakoplovstva.
Svakodnevne borbe vođene su sve do početka veljače 1945., odnosno do dolaska na prilaze Širokom Brijegu i Mostaru VIII dalmatinskog korpusa (zapovjednik general Petar Drapšin, politički komesar pukovnik Boško Šiljegović)
U odlučni udar na Široki Brijeg partizansko je pješaštvo iz sastava 26. divizije ( zapovjednik pukovnik Božo Božović, politički komesar Dušan Korać) i 9. divizije ( zapovjednik pukovnik Ljubo Truta, politički komesar potpukovnik Andro Kovačević) krenulo uz potporu topništva, tenkova i zrakoplovstva.
Prvi dan općeg napada na Široki Brijeg, 06. veljače 1945., partizani su poduzeli i tenkovski napad, ali su zaustavljeni u uskom Klancu na samom ulazu u Široki Brijeg.
Široki Brijeg, a posebno crkva i samostan, bili su izloženi dvodnevnoj paljbi teškog topništva. Samo je crkva u tim danima pogođena čak 296 puta. U prijepodnevnim satima 07. veljače pripadnici 11. Dalmatinske brigade (zapovjednik major Ivan Guvo) iz sastava 26. divizije zauzeli su crkvu i samostan. Pred njih je izašao fra Borislav Pandžić, te im otvorio samostanska vrata. Ubrzo su partizanski obavještajni oficiri i povjerenici OZNE zarobili 12 fratara te ih počeli ispitivati. Bacili su pred njih sliku Poglavnika i naredili da je pogaze. Fratri su to naravno odbili.
Nakon ispitivanja poubijali su ih u protuavionskom skloništu, jednog po jednog, a potom njihova tijela polili benzinom i zapalili. Sve se to dogodilo u zoni odgovornosti 11. dalmatinske brigade, iste one partizanske postrojbe koju zbog zločina nad ratnim zarobljenicima na Kočevskom rogu u svojim iskazima prozivaju ratni pripadnici te postrojbe Ivan Gugić i Simo Dubajić
Poslije je partizanska propaganda širila neistine o tome da su fratri pucali na partizane sa crkvenog zvonika, te da su ih polijevali vrelim uljem. Činili su sve kako bi umanjili odjek stravičnog zločina koji su počinili.
Osam fratara iz širokobriješkog samostana sklonilo se zajedno sa đacima i nešto puka u fratarsku hidrocentralu na rijeci Lištici. 8.veljače nakon završetka borbi izašli su da vide što je se oko njih događa, no bivaju zarobljeni. Partizani ih odvode kamionima „via Split“, kako se tada govorilo. Na području Zagvozda pronađena je jedna masovna grobnica, u kojoj su, iz ove skupine franjevaca, pronađeni i identificirani, jedino, posmrtni ostaci fra Melhiora Prlića, dočim se zemnim ostacima ostalih franjevaca i dalje traga.
Zbog nekih razloga Fra Mariofil Sivrić, tadašnji zamjenik gvardijana na Širokom Brijegu, izdvojen je iz te skupine i vjerojatno ubijen oko 10. veljače negdje na području Širokog Brijega. Vrlo je izgledno da se njegovi posmrtni ostatci nalaze u masovnoj grobnici Dubrava u Knešpolju. Sudeći prema najavama iz Vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« kao i medijskim natpisima proces iskapanja i premještanja ove masovne grobnice trebao bi otpočeti uskoro.
OSTATAK TEKSTA MOŽETE PROČITATI NA http://komunisticki-zlocini.blog.hr/
malo o operaciji "Albia" i četničkim zločinima
29. VIII. do 4. IX. 1942. grupa od oko 1.000 istocnohercegovackih cetnika je za vrijeme talijanske vojne operacije “Albia” protiv partizana na Biokovu izvrsila masovnu pljacku, palez i zlocine nad tamosnjim civilnim hrvatskim pucanstvom. Tako je samo na podrucju velike zupe Cetina (u mjestima Rascani, Zupa biokovska, Kozica i Dragljani) zaklano, strijeljano i spaljeno oko 160 Hrvata, medju kojima i tri svecenika i to: Ivan Condic, Josip Braenovic, kojemu su otsjekli glavu, i Ladislav Ivankovic. Bacovic je 5. IX. 1942. o toj “kaznenoj ekspediciji” izvijestio D. Mihailovica da su cetnici pobili preko “1.000 ustasa”, a da sami nisu imali “ni jednog mrtvog i ranjenog”, da su na tome putu od Ljubuskog do Vrgorca “oderali ziva tri katolicka svestenika”, ubijali “sve muskarce od 15 godina na vise”, te da “17 sela je potpuno spaljeno” nakon cega su juzno od Makarske s pjesmom i srpskom zastavom “dosli na obalu naseg Jadrana gde su na obali poboli nasu zastavu”. Od svibnja do rujna 1942. u istocnoj Hercegovini su cetnici na osnovu sporazuma s Talijanima preuzeli vlast,osim gradova, te pobili nekoliko stotina Hrvata i Muslimana, nakon cega je uslijedilo masovno iseljavanje hrvatskog i muslimanskog pucanstva s lijeve obale Neretve. U ovom periodu taj egzodus je bio vecinom s podrucja stolackog kotara na kojemu od “oko 28.000 katolika i muslimana”, osim nekoliko obitelji u samom Stocu nije ostao ni jedan Hrvat i Musliman, kaze se u jednom cetnickom dokumentu. U tijeku talijanske vojne operacije protiv partizana na prozorskom podrucju u listopadu 1942., cetnici su najprije na mostarskom podrucju ubili oko 200 Hrvata i Muslimana, a zatim na prozorskom ubili, zaklali, bacili u vodu ili jamu 1.716 ljudi, od kojih su 340 bili Muslimani, a ostalo Hrvati civili, dok su na povratku na konjickom kotaru ubili dvadesetak Hrvata, opljackavsi kuce i sela i mnoge zapalivsi. Bacovic je brzojavom 23. X. 1942. izvijestio D. Mihailovica: “U operacijama Prozor zaklano je preko 2.000 Sokaca i Muslimana. Vojnici se vratili odusevljeni”.22
Istodobno i na podrucju sjeverne i srednje Dalmacije cetnici su u reziji Talijana i pod njihovim okriljem izvrsili vise zlocina genocida nad Hrvatima. Tako su pocetkom listopada 1942. na podrucju velike zupe Cetina, predvodjeni vojvodom M. Rokvicem u selima Gata, Naglice, Cisla, Ostrvica, Zvecanji, Dugopolje, Kolenice, Srijani i Dolac Gornji pobili oko 200 Hrvata, a nakon pljacke mnoge kuce zapalili. Kako su Talijani zabiljezili: “Poklane su vecinom starije osobe, zene i djeca koje nisu imale nikakve veze s partizanima”. Svatko je zaklan tamo gdje je i uhvacen. Cetnici su usput pjevali: “Nama Petar iz Londona pise oj Hrvati nema vas vise”. Zatim su Djujicevi cetnici 21. X. 1942. u Bitelicu, kod Sinja, u reziji Talijana ubili 29, a u Otisicu 6 Hrvata, zapalivsi pritom 220 hrvatskih kuca. Prema izvjescu talijanskog generala Berardija iz Knina “svaki katolik je mucen i zaklan, a poslije je vecina lesina izmrcvarena na najgrozniji nacin”, ali nije reagirao. Djujic je brzojavom izvijestio D. Mihailovica: “Moji su klali sreda!” I Medacki cetnici su 3. X, 1942. ubili petoricu Hrvata iz Ribnika. Svi dokumenti pokazuju da su u ovim pokoljima stradali civili, sto se vidi i po cetnickim gubicima, a isti su imali za posljedicu novi val izbjeglih Hrvata iz ovih podrucja prema moru i dalje u unutrasnjost NDH.23
Obićno ne volim ovo da komentarišem, ali interesuje me iz kojih zvaničnih arhiva je potvrđeno ovo za Baćovića i Đujića. Za Manu Rokvića znam da je izvršio pokolj, ali nad muslimanskim stanovništvom. Moguće je da su pobijeni i Hrvati, ali je on od đenerala D.M. za taj čin dobio smrtnu kaznu koja je kasnije i izvršena. Ako se vodite komunističkim činjenicama to su gnusne laži i prevare. Imam ja brdo tih dokumenata iz II Svetskog rata i komunističkih i JVuO.
Delije Sever, 40+
HIC: Medjunarodni znanstveni skup "JUGOISTOCNA EUROPA 1918.-1995.", Četnički zločini genocida nad Hrvatima i Muslimanima u Bosni i Hercegovini i Hrvatima u Hrvatskoj tijekom Drugoga svjetskoga rata (1941.-1945.), Mr Zdravko Dizdar.
Dio na portalu je iz navedenog članka
http://hrcak.srce.hr/search/?q=zdravko+dizdar
na linku ima još ponešto od ovog povjesničara
Posljednje uređivanje od galija : 20-09-2012 at 20:38
http://www.google.hr/url?sa=t&rct=j&...JkXv8g&cad=rja
http://www.google.hr/url?sa=t&rct=j&...mWT8fLZtJ2PrXA
30. septembra 1942. godine u 20 sati iz Splita u Omiš prispeli su italijanskim kamionima 130 "antikomunističkih milicionara", koji su iste večeri prenoćili u italijanskom logoru u Omišu. 1. oktobra u 6 sati naoružani strojnim puškama i bombama pomognuti od dve satnije italijanske vojske krenuli su pešice za selo Gat opštine Prikopoljice, kuda je ista milicija stigla do Gata. Tu su sreli devet devojaka, mlekarica koje su nosile mleko za Omiš i na mestu ih ubili.[1] Protivkomunistička milicija je ubijanje vršila noževima, što je tipičan način četnika."[1]
Čim je antikomunistička milicija stigla u selo Gat počela je da pali kuće, prvenstveno one uz puteve. Tako je spaljeno 115 kuća. Ta četnička milicija ubijala je koga je stigla tako da je ubijeno 89 lica, a ranjeno preko 30.[1] Od svih kuća u selu ostalo je 6, koje nisu popaljene. Pored paljevine i ubijanja milicija je vršila pljačku vrednota i zadržavala kod sebe. U istom pohodu, osim Gata, stradala su i okolna sela Čisla, Zvečanje i Ostrvici. U selu Ostrvici istoj opštini popaljene su tri kuće sa životnim namirnicama. U selu Zvečane popaljeno je pet kuća. Protivkomunističku miliciju u svim selima pratila je redovno italijanska vojska za sve vreme dok je trajala akcija, od 1 oktobra u 6 sati do 2 oktobra.[1]
Kao odgovoran za pokolje navodi se Mane Rokvić, čije su snage bile dio Dinarske četničke divizije, odnosno kvislinške formacije Antikomunistička dobrovoljačka milicija. Pokolj je obilježila i okrutnost prema žrtvama od kojih je veliki broj prije ubijanja bio sakaćen, mučen, a neki i živi spaljeni. Pokolj je, između ostalih, rekonstruiran ne samo na temelju svjedočenja preživjelih, nego i nekih Rokvićevih pretpostavljenih kojima je detaljno opisao napad na selo.
Poručnik Đorđe Nikolić, komandant puka "Kralj Aleksandar" Dinarske divizije je 11.12. 1942. protestovao Draži Mihailoviću, komandantu JVUO, zbog unapređenja Mana Rokvića:
Krajem septembra meseca Mane Rokvić na zahtev Komande Talijanske Divizije "Sasari" čijoj se vlasti jedino i pokoravao, preduzme akciju protiv hrvatskih sela iznad Splita i Klisa ka Sinju. Kako je u izgledu bila dobra pljačka uspeo je da sakupi oko 120 boraca vičnih njemu — sve same aramije — i pođe u akciju. Kako je docnije sam pričao i otvoreno se hvalio, uspeo je da spali 19 hrvatskih sela i da pobije sav narod — govorio je da je samo u jednom selu zapalio školu zajedno sa svima đacima i učiteljima... Zbog prednjeg tražili smo da se Mane Rokvić isključi iz organizacije kao apsolutno štetan. Umesto toga dolazi dekret o njegovom unapređenju u čin četničkog vojvode, a unapređen je na predlog kapetana Ivaniševića...
Posljednje uređivanje od bandira : 20-09-2012 at 22:11
torcida,45,45
Koju su kaznu dobili Todorović, Dangić i Đurišić dobili za pokolje muslimana uz Drinu i na sandžaku? Jevđević za pokolje u Rami?
Slava Ukrajini-Herojima slava
Zbog Eline i bokala vina
zapalit ću Krajinu do Krima
Zapalit ću dva-tri ruska štaba
da ja nisam dolazio džaba
premješteno na drugu temu, pa se tamo može povesti rasprava o navodima
http://www.hrhb.info/showthread.php?t=116&page=18
ex. m. BBB ZG +40, 50-100
Inače, ovo svjedočanstvo je kao "stvoreno" za ovu temu.Svjedok je Ante Pranić, koji govori o tome kako je tridesetak partizana i četnika, odnosno njegovih susjeda sa petokrakama i kokardama, poklalo njegovu obitelj:
http://www.youtube.com/watch?v=xmxyh...feature=relmfu
Nije za one slabijeg želuca.
Pravila pisanja poruke
Odgovori s citatom
