200 godina od rođenja Ante Starčevića

[Inkvizitor]

Lijepa slika.

Ove godine obilježava se 200. obljetnica rođenja dr. Ante Starčevića.

Poznati fotograf Šime Strikoman tim povodom danas je uz pomoć 1300 učenika srednjih i osnovnih škola s područja Grada Gospića na Trgu Stjepana Radića snimio milenijsku fotografiju u obliku portreta Ante Starčevića

[Gelsey Azalea]

Otac Domovine i neke od njegovih bezvremenskih izjava;

"Mi Hrvati imamo dvije narodne mane iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakome vjerujemo bez da promišljamo i lako zaboravljamo krivice koje nam drugi učine."

"Narod koji uvek traži zaštitnika nije vredan slobode".

"U Bosni živi strana našega najčišćega, najnepokvarenijega naroda, koji lakše može biti bez nas, negoli mi bez njega. Za nas je njegov život znamenitiji negoli pariških proletera i njemačkih mudraca, njegovo je naravno stanje za nas korisnije i potrebitije negoli zapadna civilizacija koja smućuje pamet, truje srce i ubija nam život."

[Inkvizitor]

Moram priznat da nisam puno znao o Starčeviću i da ono što u startu ne volim titule "otac Domovine" me je odbijalo.

Ali lik je stvarno bio pametan i njegove političke postavke su fenomenalne i tako danas aktualne. Što je dokaz da nas nije konumizam iskvario nego da to vučemo kroz stoljeća.

Ima on još dobrih i jačih izjava pogotovo o tome da on neće biti "gončin" ( vođa) i prepoznavanje štetnosti hrvatskih regionalizama koje razaraju i dijele Hrvatsku

[Grunf]

Foto: Rodna kuća Ante Starčevića


Napisala: Tanja Otmačić

Publicist, književnik, a nadasve poznat kao osnivač Stranke prava i njezin prvi predsjednik rođen je u pretpreporodnom razdoblju 1823., a već u Hrvatskom narodnom preporodu djeluje kao Gajev suradnik i pobornik njegovih ideja

U djetinjstvu školuje ga stric, svećenik Šime Starčević, koji ga kasnije šalje na daljnje školovanje koje i financira. Ante u Zagrebu 1843. završava Klasičnu gimnaziju, te odlazi u Senjsko sjemenište, a zatim na studij teologije u Peštu gdje je 1846. promoviran u doktora znanosti. Tada odustaje od svećeničkog poziva, vraća se u Hrvatsku i postaje gorljivi propovjednik slobodne i suverene Hrvatske, koja se tada nalazi u sklopu Habsburške Monarhije, pod austrijskom krunom, a zajedničkim poslovima povezana s Mađarskom.

Nakon velikih uspjeha preporoditelja predvođenih banom Jelačićem Hrvatski sabor dobiva velike ovlasti, hrvatske zemlje se ujedinjuju, a hrvatski jezik postaje službeni u Hrvatskoj. Zabrinut za takvu veliku neovisnost koju Hrvatska stječe unutar krune, tadašnji car Franjo Josip I u suradnji s ministrom Baachom uvodi tzv. „baachov apsolutizam“ (1852.-1859.) gdje su svi uspjesi preporoditelja proglašeni ništavnim, a Hrvatskom saboru je zabranjeno djelovanje. To je bio veliki udarac na slobode hrvatskog naroda a brojni preporoditelji su zatvarani. Međutim, Austrija pritisnuta lošom međunarodnom politikom i neuspjelim ratovima u Europi boji se da u zemlji ne dođe do nemira (nakon poraza od Italije, a kasnije i Pruske) te na kraju desetljeća ukida apsolutizam i ponovo saziva Hrvatski sabor – tu instituciju koja je simbol hrvatske samostalnosti. Ante Starčević se u periodu apsolutizma zapošljava u odvjetničkom uredu, te na izborima za Hrvatski sabor 1861. biva izabran za zastupnika. Glavno pitanje Sabora 1861. je odrediti stav Hrvatske prema Austriji i Mađarskoj, a Starčević se zalaže: „niti s Austrijom niti s Mađarima“ već treba stvoriti samostalnu Hrvatsku, na što dobiva pljesak dijela zastupnika s kojima kasnije formira Stranku prava.

Jedan od glavnih suradnika bio mu je Eugen Kvaternik koji 1871. u Rakovici pokraj Slunja podiže ustanak protiv vlasti, za stvaranje nezavisne Hrvatske države, koji je vrlo brzo ugušen, a sam Kvaternik ubijen. Nakon toga na kratko vrijeme prestaje i djelatnost Stranke prava, a Starčević iako nije sudjelovao u ustanku biva zatvoren. Starčević nadalje borbe vodi govorima i pisanjem. Glavni protivnik mu je srpski jezikoslovac Vuk Karadžić koji smatra da su „Srbi svi i svuda“ – svi koji govore štokavskim dijalektom su prema njemu Srbi, čemu se Starčević usprotivljuje i jednako gorljivo omalovažava srpski jezik. Ipak, nije mu isprva mrska ideja povezivanja južnoslavenskih naroda u državu ukoliko bi oni (Srbi i Slovenci) prihvatili hrvatsko ime, od čega kasnije zbog izostale podrške odustaje. Uz ideju o slobodnoj Hrvatskoj izvan granica Austro-Ugarske Monarhije, Starčević ostaje zapamćen kao promicatelj kulta Zrinskih i Frankopana, te se bori za njihovu rehabilitaciju smatrajući da oni nisu bili urotnici protiv Beča, kako ih se do tada prikazivalo, već su pružili otpor Bečkom kršenju hrvatskih sloboda, što je stav i današnje hrvatske historiografije. Iako je primio naobrazbu od svećenika, te jedno vrijeme i sam proveo kao sjemeništarac Starčević pomalo iznenađuje kritikom klera, pravdajući je time da su klerici preveliki pobornici službene austrijske politike, a tu se naročito okomio na isusovce. Čini se da ih ne pridobiva sasvim za svoje ideje i to Crkvi zamjera, a neki smatraju da je na njega previše utjecala literatura francuskih prosvjetitelja i liberalizam.

Ne znamo tko ga je prozvao ocem domovine, no znamo da je taj nadimak nosio još za života kao utemeljitelj hrvatskog nacionalizma, a njegova ideja će u punoj mjeri zaživjeti tek u sljedećem, dvadesetom stoljeću. Njegov lik krasio je do nedavno najveću hrvatsku novčanicu od tisuću kuna koja je ukinuta baš ove godine, na veliku godišnjicu njegova rođenja. Najpoznatiji citati Ante Starčevića su:

„Mi Hrvati imamo dvije mane, iz kojih izvire sva naša narodna nesreća: mi svakome vjerujemo bez da premišljamo i lako zaboravljamo krivice koje nam drugi učine.“

„Naše dijeljenje, naša nesloga, postoji samo zato što ih izvana uzdržavaju i jačaju.“

„Ako narod ne razazna bolje od gorih, bit će mu muka kako i do sada.“

„Dok budemo imali domaćih izdajica, dotle ćemo imati tuđinskih gospodara.“

https://heritagecroatia.com/bastina/...a-oca-domovine

[Inkvizitor]

Neke misli genijalnog Ante Starčevića


1. Deržave grade i razgrađuju ljudi, a ljude vodi sloboda, blagostanje - sreća. Gde ne ima ove, ni deržavi neima obstanka, pa bila kako mu drago stara i priznata. A deržavu utemeljiti, ili deržati na nesreći deržavljana, još nikome nije pošlo za rukom, ter ako se nekoje vrieme što takova pričinja, prvom sgodom nestaje obsjene i s njom deržave. Sreća je dakle ljudi pojedinaca i narodâ kao cjelinâ jedini smisao države. Ja ne gledam koliko je dušah u narodu ili deržavi, nego gledam, jesu li sve dueš srećne, da ih koja nepravedno ne terpi.

2. Zašto smo tako tverdokorni? Zato, jer znamo da smo na onomu temelju koj je sam samcat čverst i nepromenljiv: dok narod hoće da bude narodom, dotle će narod biti za svoju samostalnost i neodvisnost. Ovo je uvet njegova obstanka, ovo je duh i smer našega programa. Samo onda kada se onaj obstanak osigura, može nastatitemeljito pitanje o rešavanju deržavnih strukah unutarnjega narodna života. [...] Uz samostalnost i neodvisnost naroda, u rešavanju domaćih i izvanjskih pitanjah, može biti različnih mnenjah, stranakah; nu kad se radi o souverenstvu naroda, tu ne može biti nego braniteljah i izdajicah naroda. A bez souverenstva kao pokrajina ili krunovina, graditi zakone, rešavati makar samo domaća pitanja, znamenuje ludovat ili prostotu obsenjivat

3. Tko i sam sebe smatra za sužnja, taj se nemari čuditi ako ga i drugi takovim scene. Tko nije svoj, taj je svačii, jer od njega nestoji, čiji će biti. Tko se i hotice za sužnja izdaje, taj nema pravo tužiti se, što ide od ruke do ruke, - što mienja gospodare.

4. Ja nerazumim, što hoće da kažu oni, koji vele da kraljevina Hervatska, kraljevina pet stoletjah perkosivša iztoku i zapadu, nemože o sebi neodvisna stajati. Nijedan narod nemože bez drugih narodah obstati, pa itako svako selo može kao neodvisna deržava biti. Narod francezki, narod u trih stranah zemlje deržeći svoju slavodobitnu zastavu razvijenu, i taj narod trebuje drugih narodah, a itako San Marino i mnoge druge deržavice obstoje takodjer i živu sreći i slobodi

5.- Vi govorite o kraljevinah Hervatskoj, Slavoniji i Dalmacii, a zna se, da sva ta tr dela sa drugimi kroz vekove sačinjavaše jednu kraljevinu Hervatsku, a napose nijedan taj del nije bio kraljevina, niti je imao kralja.

U svih zemljah Europe bijaše herpah samosvojnih deržavah, pak su otačbenici radili, da sve slože u jednu; a vi, gospodo, vi cepate u zemljopisna imena naš narod; vi izmišljate deržave, kojih ikada nije bilo; vi obavljate posao tudjinacah, nepriateljah našega naroda


6. Izraz pervaka stranke prava, koj mi se daje,bez dvojbe, razumeva se tako da sam medju jednakimi drugovi možda najstarii u godinah i u javnu poslovanju. Zato mi godi i ova čast; a u svemu ostalom, nas svaki jest i ima biti pervak na svojemu mestu, u svojoj radnji.

Žao mi je, da se uznose i uzveličavaju moje zasluge za domovinu. Po mojemu osvedočenju, to je glavna mana Hervatah, da lahkoumno hvale i lahkoumno kude; u pervom slučaju poveravaju se preko mere i gube samostalnost, u drugom su nepravedni, u obih samo si škode.

7. Živa čoveka, koji se bavi javnimi posli, nevalja slaviti, nego je dosta negerditi ga nakoliko nije kriv. Samo po njegovoj smerti moći je o njegovih delih obračun načiniti. Svatko, radeć za obćenito dobro koliko može, samo svoje deržanstvo izvršuje, ako za to treba ili prima hvale, on je nečist sebičjak, ili, što još gorjega, ili doista slabić, i može škodljiv, pogibelan biti narodu, koj se na njega zanaša. Naša je povest puna takvih primera. Nebilo ih u buduće!

Bez dvojbe, jedan muž može narodu premnogo učiniti. Ali jedan muž uvek ostaje samo jedan muž, i bio velik kako mu drago, narod koj ga je rodio i velikim učinio, još je većji od njega. A narod koj je pao samo na jednoga muža, vredno je i morada propadne


8. Za stalno, svaki sin domovine dužan je služiti svojemu narodu, primiti svako mesto, koje odgovara njegovoj sposobnosti, i na kojemu može domovini kakovo dobro izkazati.

U tom ga nesme prečiti njegovo makar temeljito osvjedočenje da obstojeći sustav nevalja, ili da se neslaže s njegovimi načeli.

On bo ima služiti narodu, i samo ako mu može svojom službom koristiti, deržan je primiti ju. Osobni nazori imaju se podložiti obćenitu dobru; i bolje je ikoliko dobra činiti, nego učiniti ga ni malo.

Pače ono jer deržanstvo tako sveto, da otadžbenika veže i onda, kada zna, da u obstojećem sustavu nemože ni malo dobra učiniti, nego da svojom službom može pripomoći, da se sustav na bolje okrene

9. Deržeć se toga načela, mi iskreno ljubimo i za brata deržimo i Serba, i Nemca, i Talijana, i Žida, i Ciganina, i Luterovca, itd., svakoga tko radi za obćenito dobro svega naroda i cele domovine, a plašimo se jednako i Hervata i Serba, itd., svakoga tko je proti onim skupnim svetinjam.

[Inkvizitor]

Još misli Ante Starčevića

Donosimo 10 misli dr. Ante Starčevića, Oca domovine izrečenih ili napisanih.

1. O sužanjstvu

Tko i sam sebe smatra za sužnja, taj se ne mari čuditi ako ga i drugi takovim scene. Tko nije svoj, taj je svačiji, jer od njega ne stoji, čiji će biti. Tko se i hotice za sužnja izdaje, taj nema pravo tužiti se, što ide od ruke do ruke – što menja gospodare.

2. O Austriji

Austrija je vazda jedna te ista, ona niti se mijenjala, niti se mijenja. Ja vam kažem u ime povjesnice, da se despocije ne popravljaju, nego propadaju.

3. O Hrvatima u Bosni

U Bosni živi strana našega najčišćega, najnepokvarenijega naroda, koji lakše može biti bez nas, negoli mi bez njega. Za nas je njegov život znamenitiji negoli pariških proletera i njemačkih mudraca, njegovo je naravno stanje za nas korisnije i potrebitije negoli zapadna civilizacija koja smućuje pamet, truje srce i ubija nam život.

4. O vođenju i gonjenju

Najstrašnie su vam reči, da ćete mene ‘slediti’. Toga ne bude. Ako trebate gončina, tražite si ga drugde. Ja niti koga vodim, niti gonim. To je glavna nesreća Hervatah, da se derže ljudih, a ne načelah, a ne programa. S toga je ovaj narod tako često izdan i prevaren, i vazda mu stvari drugačie izpadaju, nego li je on očekivao. Tko sam za se ne mari, čemu da se nada od drugih? Koga nose tuđe noge, neka se ne čudi, ako padne. Gončin će vas tim većma prezirati, čime mu se većma podate. Nas će jedan za drugim u zemlju, a program, kako i narod, ima živeti. Ja ne deržim ni izdaleka do mojih nazorah koliko vi, nego razmišljavam kako mogu, pa kažem izkreno kako mogu. Tako treba da svi radimo. Kad se mnenja pokrešu i izbistre: deržimo se onoga, koje ih je najbolje i najpogodnije po sav narod. Tako ću biti ja s vami kako i vi sa mnom: svi ćemo biti jedinac za dobro domovine.

5. O hrvatskim manama

Mi Hrvati imamo dvije narodne mane iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakome vjerujemo bez da promišljamo i lako zaboravljamo krivice koje nam drugi učine.

6. O životu

Boj se Boga, čini pravo, nikoga se ne plaši.

7. O nezavisnosti

Ja ne razumim što hoće da kažu oni koji vele da kraljevina Hervatska, kraljevina pet stoletjah prkosivši Istoku i Zapadu, ne može o sebi, neodvisna stajati. Ni jedan narod ne može bez drugih narodah obstati, pa itako svako selo može kao neodvisna deržava biti.

8. O vjeri

Stranka prava ima narod podučavati, da je vjera stvar duševnosti; da se po vjeri ne dieli nijedan narod; da vjera mora biti slobodna tako, da ne smie nitko u ničiju dirati ni svoju drugome namećati; da narod, različan vjerom ni jedan narodnošću i domovinom, ima biti jedan i u sreći i u slobodi, i da dosadanja te struke nesloga u Hrvatskoj dobro služi samo neprijateljima naroda.

9. O domaćim izdajicama

Dok budemo imali domaćih izdajica, dotle ćemo imati tuđinskih gospodara.

10. O hrvatskim spomenicima i jeziku

Narod hrvatski ima starije spomenike u svome jeziku negoli ijedan njegov slavjanski brat: hrvatski jezik proslaviše stotine pisaca u ono doba, kad zapadni narodi, danas najizobraženiji jedva da su znali Oče naš u svome jeziku izbrojiti.