Najranija povijest Hrvata, doseljenje, zaboravljeni hrvatski knezovi...

[Henri]

Proto-Hrvati

Mitski proto-Hrvati - od 400. prije Krista do 639. poslije Krista

​Skitsko-sarmatski kao jezična skupina pripada indo-iranskim jezicima te čini poveznicu sa slavenskim odnosno ostalim indo-europskim dijalektima.

​U 4. stoljeću prije Krista preci Hrvata nalaze se zajedno s ostalim Sarmatima na podrčju euroazijskih stepa.

​Neki kažu da proto-Hrvati potječu iz Haravatiša, satrapije Perzijskog carstva gdje su se nalazili oko 500. prije Krista. Prethodno tome obitavali su na različitim prostorima Bliskog Istoka i mediterana tisućama godina unatrag još od vremena Akadskog carstva, približno 2300. prije nove ere.

​Prema biblijskom tumačenju Noin sin Jafet imao je sedam sinova. Jedan od njih je bio Magog, predak svih Skita, Sarmata i većine Slavena.

​Skiti i Sarmati

​Sarmati su bili plemenski savez iz središnjih euroazijskih stepa koji je započeo svoju zapadnu ekspanziju u 4. stoljeću prije Krista. Do 2. stoljeća prije Krista potpuno su zavladali nad područjem kojim su prethodno dominirali Skiti. Sarmatsko pleme Jaziga već 20. godine po. Kr. zauzima prostor uz Dunav u Panoniji.

​Tako su se u 1. Stoljeću nakon Krista, Sarmati protezali od Vistule i Dunava sve do Volge i Kavkaza. Negdje na tom prostoru nalaze se i začeci proto-hrvatskog plemena.

​U 2. Stoljeću, u Tanaisu na Azovskom moru (Tanajske ploče) nalazimo spomen imena Horouthos. Smatra se da to ime dolazi od etnonima „Hrvat”. Zanimljivo je da na gotovo istom prostoru nalazimo i grobne ukope „Amazonki” poznatih sarmatskih žena ratnica iz grčkih legendi. Riječ Sarmat je u prijevodu značila bogat ženama, dok je riječ Hrvat u prijevodu značila bogat zemljom. Moguće je da su sestre Hrvatice Tuga i Buga iz 7. stoljeća, o kojima će kasnije biti riječ, zapravo hrvatske žene ratnice.

Crveni Hrvati

​Oko 200. godine Sarmati, a među njima i proto-Hrvati ratuju s Gotima. 370. godine vladavinu Gota prekidaju Huni. Dio Hrvata pod arhontom Ukromirom i njegovim nasljednikom Radogojem ostaju u vazalnom odnosu prema Hunima sve do 450. godine, a dio odlazi prema Karpatima gdje postaju Bijeli Hrvati.

​„Crveni” Hrvati se održavaju u srednjoj Ukrajini još sljedećih nekoliko stoljeća. Oko 482. godine osnovan je grad Kijev, a među njegovim legendarnim osnivačima spominju se Kyi, Šćek, Horev i Lybi.

​Antički pisci iz 5. i 6. stoljeća spominju blizu Crnog Mora kod Dnjepra sarmatsko pleme Horiti odnosno konjanički narod Hrwts, vikinški putopisci 9. stoljeća spominju Krowataland, engleski izvori narod Horita, poljski izvori i Nestor Russiae Carvati, Rothe Krobathen, Czerwen Russy, Horvaty itd.

​Slaveno-Sarmati, proto-Hrvati i Goti u 5. i 6. stoljeću

​Uz sarmatske, turske, uralske i gotske skupine na prostoru euroazijskih stepa pa sve do područja današnje Poljske prostirala su se mnogobrojna slavenska odnosno vendska plemena. Slaveni su bili dio sarmatskih, hunskih i gotskih konfederacija.

​Zapadna migracija Slavena i Sarmata počinje već u 5. i 6. stoljeću kada pod Gotima prodiru prema istočnom području današnje Njemačke, Podunavlju, Sjevernoj Italiji, Panoniji i Balkanu. Goti i Slaveno-Sarmati dolaze na prostor Dalmacije oko 480-ih istovremeno tjerajući stare Jazige. Bizantski povjesničari zapisuju da su Slaveni u 6. stoljeću naselili i dijelove Male Azije.

​Toma Arhiđakon tvrdi da su rani Hrvati nastali od sedam ili osam plemena iz krajeva Poljske koja ovdje dovodi gotski vladar Totila. Totila je inače bio ostrogotski kralj od 541. do 552. U Hrvatskoj kronici se također spominje rana mješavina Gota i "Sklavina” na području rimske Dalmacije. Neki od ostrogotskih vladara iz toga doba nose imena poput Valamir i Teodemir, a u Hrvatskoj kronici se spominju i Bris, Stroil, Sviolad, Silimir, Bladin i Ratimir što upućuje na gotsko-slavensku sintezu iz tog doba.

​Što se tiče konkretnih Slaveno-sarmatskih plemena na širem panonskom prostoru u to vrijeme spominju se Duljibi, Anti i Hrvati, a može se pretpostaviti da su među njima bili i Vistulani, Moravljani, Bohemi, Alani i Srbi.

​O Bohemima, Moravljanima, Vistulanima i Lendijanima

​"Za Tatrami, v rovinách při řece Visle rozkládala se od nepaměti charvátská země, část prvotní veliké vlasti slovanské"

​Iz bohemijske (češke) legende saznajemo sljedeće: „Iza planine Tatra, u dolini Vistule, prostire se od davnina Hrvatska zemlja. U Hrvatskoj postoji više plemena, povezanih jezikom, običajima i načinom života.”

​U Porfirogenetovom Upravljanju Carstvom, slavensko pleme Lędzianie, Lz’njn ili Lachy spomenuto je na praktički identičnom području kao i Bijeli Hrvati. Uz to zabilježeno je za ovdašnje Zahumljane da pleme prokonzula i patricija Mihajla, sina Višetinog, arhonta Zahumljana potiče od nekrštenih koji su stanovali na rijeci Visli i koji su se zvali Litciki.

​Bijeli Hrvati i Crni Hrvati

​Bijeli Hrvati sa Karpata postaju dio Antsko-Slavenskog plemenskog saveza oko 500. godine. 518. Bizantski pisci bilježe antske upade na teritorij preko Dunava.

​Neki od poznatih vladara te plemenske konfederacije između 550. i 600. su Dobrogost, Udarist, Mesimir, Čelogost, Mužok, Radogost i Pirogost. 560. – 602. Avari postupno napadaju i uništavaju Savez.

​Dio BIjelih Hrvata sa Karpata seli u južnu Poljsku oko Krakowa te u Češku oko Libica gdje opstaju sve do 10. Stoljeća. Dio Hrvata ostaje u Galiciji, u zapadnoj Ukrajini i Slovačkoj te također opstaju do 10. stoljeća – poznati su i kao Crni Hrvati (Volohnjani).

​Pseudo-Avari 568. – 626.

Avari su bili nomadski ratnici. Gradili su zemljane nasipe, koncentrična utvrđenja, nisu kovali svoj novac, a s obzirom na krajnje oskudne izvore izgleda da nisu vodili apsolutno nikakve spise u svojoj "državi".

Turci iz Gokturskog Kanata oko 565 objašnjavaju Bizantincima da su panonski „Avari” zapravo pseudo-Avari, odnosno da to nisu orginalni Avari. Radi se o odbjeglim Varkunitima, odnosno dijelovima plemena Var i plemena Kun (Chun), kojih ima oko 20 000 i koje su sebi prethodno podložili odnosno protjerali Gokturci. Kad su Varkuniti došli u Europu, Onoguri, Barsili i Sabiri su ih zamijenili za orginalne Avare i pri tom im se klanjali u strahu što su Varkuniti iskoristili kao prednost. Ta plemena su postala dio horde zajedno sa Utigurima i Kutrigurima. Tarniaci, Kocagiri i Zabenderi pridružili su se Avarima sa svojih 10 000 ratnika, također bježeći od Turaka.

​Prema određenim povjesničarima postoji mogućnost da je dio Hrvata, kao elitne vojne jedinice, također sudjelovao u pseudo-Avarskoj plemenskoj konfederaciji.

Bajan I je bio prvi kan Varkunitskog pseudo-Avarskog Kanata između 562 i 602.

568. je došao sa dijelom Bugara u Panoniju gdje su naišli na Langobarde, Gepide i Slavene. Napali su Gepide u savezu s Langobardima. Langobardi dobivaju rat protiv Gepida, ali se ipak povlače sa oko 100 000 ljudi iz Panonije u Italiju, zajedno sa još 20 000 Sasa.

Avari su razbili i slavensko pleme zapadnih Duljiba koje se nalazilo na prostoru Karantanije i Panonije krajem 6. stoljeća. Dio ih je ostao na tom prostoru, a dio se povukao sjeverno prema Češkoj. Oko 10 000 Kutrigura pustoši Dalmaciju

Do 579. pseudo-Avari žive u miru sa Bizantom, a tada Bajan odluči zauzeti Srijem.

579.-584. dolazi do velike slavenske najezde na Balkan. Pseudo-Avari iskorištavaju slabost Bizanta koje s istoka napadaju Sasanidi. Anti pomažu Bizantu da se riješi pseudo-Avara i Slavena. Hrvati su se možda nalazili na obje strane, kao dio eltinih pseudo-avarskih postrojba te kao dio antskog saveza.

​586 vojska od 100 000 pseudo-Avara i Slavena napada Solun

592. Bizant sklapa mir s Perzijancima, seli snage na Balkan. Avari ulaze u savez s Langobardima iz Italije.

596. neuspješno napadaju Singidunum (Beograd), a 597. Dalmaciju. Vojska Slavena i Bugara neuspješno napada Solun. Već tada su Slaveni činili glavninu stanovništva kaganata, dok su Bugari imali veliki udio u njegovoj eliti.

600. su pseudo-Avari bili blizu Carigradu kada su uništili hram Sv. Aleksandra Mučenika. Tada ih je snašla kuga od koje je umrlo i 7 kaganovih sinova. Iste godine Bizant prodire duboko u avarski teritorij i negdje u današnjoj Vojvodini porazila pseudo-avarske snage. U toj bici poginulo je drugih 4 kaganovih sinova.

602. Bajana I nasljeđuje njegov sin Bajan II, koji vlada do 617.

603. Pseudo-Avari, Slaveni i Langobardi pustoše Istru.

611. Slaveni naseljavaju cijeli Balkan, pseudo-Avari napadaju Venete u Italiji, a 613. vode bitke s Francima.

623. zapadni Slaveni se bune protiv pseudo-Avara. Nakon dvije neuspješne opsade Konstantinopola 617. i 626., pseudo-Avarski Kaganat propada.

​Na zapadu kaganata se bune Slaveni i Goti (potomci Gepida i Langobarda) pod Samom koji uspostavlja moćnu državu. Ona vlada od 626. sve do 658.

​Tadašnji neimenovan kagan biva ubijen. Što se tiče orginalne dinastija pseudo-Avara iz plemena Var i Kun, ona je vjerojatno nestala u periodu 617.-630. i ta plemena su više manje izgubila na značaju. Između 596.-630. u eliti su sve prominentniji proto-Bugari.

​630. počinje sukob između Bugara i psuedo-Avara.

Kubrat (Chobratos), iz klana (tj. dinastije) Dulo, vladar Onogurskih Bulgara (proto-Bugara), osnivač Velike stare Bulgarije na području Ukrajine, potčinjava ostatak panonskih Varkunita oko 631. te vlada sve do 665. Pronađeno je prstenje s njegovim imenom - "XOBPATOY ПATPIKIOY" (prsten C) - "Chobratoi patrikioi".

Između 639. i 641. Hrvati ratuju s ostacima pseudo-Avara, rasturajući ih tako kroz središte nekadašnjeg kaganata pa sve do donje Panonije i Dalmacije.

​Nakon 670. Velika stara Bulgarija se raspada, jedan od sinova Chobratosa, Chober, vlada Panonijom Sekundom (srednja/istočna Slavonija i Srijem). Pseudo-Avari te Slaveni i Goti koji su do nedavno bili pod Samom ulaze u savez.

680. Chober ratuje protiv pseudo-avarsko-slavenskog saveza te napušta provinciju sa svojim pukom i ide za Makedoniju.

Pseudo-Avarski kaganat je teritorijalno prepolovljen s obzirom na stanje prije 626. Na Balkanu više nemaju nikakvu vlast. Kaganat ne predstavlja čak niti regionalnu silu u Panoniji, a kamoli šire.

Slavenski element prevladava. Slavenski je bio lingua franca u kaganatu i većina kostura upućuje na to da su stanovništvo pretežito bili Slaveni. Kroz 8. stoljeće ostaci turskih plemena su najvjerojatnije potpuno apsorbirani u slavensku masu što je vidljivo u kasnije formiranom Balatonskom Principatu.

705.-720. za vrijeme bizantske krize, Slaveni, Germani i pseudo-Avari upadaju u sjevernu Italiju.

745. Karantanski Slaveni i Goti traže pomoć od germanskih Bavaraca i postaju vazali Franaka kako bi se zaštitili od pritiska s istoka.

763.-788. Bavarski vojvoda Tasil ulazi u savez sa pseudo-Avarima te ratuje protiv Franaka.

788. nakon Tasilovog pada Slaveni, Germani i ostaci pseudo-Avara prodiru u Bavariju i Italiju. Tim bezuspješnim napadom počinje avarsko-franački rat koji završava uništenjem pseudo-Varkunitske države 803. Sa zapada je uništavaju Franci, sa istoka Bugari.

[Grunf]

Zanimljiv tekst o najranijoj povijesti Hrvata i ovih prostora. Koji su ti izvori za sve ovo?

[Henri]

Zanimljiv tekst o najranijoj povijesti Hrvata i ovih prostora. Koji su ti izvori za sve ovo?

Obajvim kasnije ostatak, ima još toga... Navest ću i izvore

[Henri]

Narodna mudrost

U puku stoji prava sila naroda, on je od svega naroda najviše spojen sa zemljom, a bude li u njega obrazovanja i samosvijesti, ni sve sile svijeta neće narod skrenuti s puta kojim udariti mora; zaman su sve tuđe spletke, zaman su vanjski pokušaji da navuku narod na svoje – on stoji čvrsto kao dub, jer je dubu silan korijen, a taj korijen je puk. (…) al dobro je da narod sam zaviri u dušu, da otvori krvavu knjigu minulih dana, jer je prošlost vazda zrcalom sadanjeg doba. Dobro je da narod sazna gdje je zgriješio i posrnuo, gdje li se proslavio i podičio. To neka mu je naukom za buduća vremena. - August Šenoa, Naša književnost; Seljačka buna.

Vladimir Nazor 1930. godine napisao je da stihove o hrvatskim kraljevima peti put šalje u svijet. Ti su stihovi nepotpuni i nedotjerani nastali 1903. godine u Zadru, gdje se tvrdilo i nastojalo dokazati da Hrvati nemaju svoju stariju povijest i da nemaju svoje predaje niti na moru niti na kopnu. Međutim, uza sve naše plahovitosti, zajedljivosti, gorčine, strančarske borbe i bratske svađe, koje su se pokazivale od najstarijih vremena, vjerovalo se i isticalo da smo i mi dobroćudni Slaveni, žrtveni bijeli golubovi i jaganjci Božji, koji će svojom ustrpljivošću i svojim trpljenjem otkupiti jednom svijet, piše Nazor i nastavlja. Jedni su nam tanjili povijest i kidali niti koje nas vežu s našim predcima. Književna djela koja su se stvarala u to vrijeme govore o hrvatskim banovima i kraljevima, koji su zbog svoje dobrote i pravednosti samo znali stradavati. Nazor ističe da je upravo, u vrijeme ropstva i bratske svađe – trebalo osjetiti svu snagu i žestinu, koje su ključale iz dalekih vrela, pa da ih se ne odreknemo, i uputimo ih niz pravo korito i upotrijebimo i protiv drugih i protiv sebe. Pišući o razlozima zbog kojih je na pjesmama o hrvatskim kraljevima radio dvadeset pet godina, Nazor kaže (…) i jer ono, od čega i zbog čega su nastale, kao da je neprestano bilo – a možda je i dandanas – tu, među nama (Nazor, 1977: 93).

[Henri]

Hrvati od 7. do 9. stoljeća

Teorije porijekla

​Genetski, prema Y-kromosomskim haplogrupama, 39% stanovništva pripada I2a, staroj europskoj haplogrupi koja je sudjelovala u etnogenezi ranih Slavena. I2a je u potpunosti došla ovdje iz Ukrajine tijekom migracija ranih Slavena. I2a ima veću varijabilnost u Ukrajini dok na Balkanu nema, što znači da je na Balkanu došlo do "Founder effecta". Mala populacija došiljaka specifičnog subtipa te haplogrupe se proširila na ovom prostoru došavši sa područja istočne Europe.

​Oko 22% stanovništva pripada r1a slavensko-sarmatskoj haplogrupi. Iranska i Slavenska teorija su ustvari potpuno kompatibilne jer r1a gen nose kako Slaveni, tako i Alani (Sarmati), Iranci (Perzijanci) te sjeverni Indijci (Arijanci). Govorimo slavenskim jezikom, a ime nam je sarmatskih korijena.

​11% „albanskoj” varijanti balkanskih starosjedilaca E1b1. Te grupe su davno došle iz Male Azije (i Mediterana) te se postupno ilirizirale, romanizirale i na koncu slavenizirale. Valja napomenuti da je I2a skupina osim na Balkanu jako zastupljena u Ukrajini pa je moguće da se seobom Hrvata dio stanovništva samo cirkularno vratio na Dinaride. Ilirska odnosno preciznije starosjedilačka teorija ima snažno uporište.

​Oko 7,5% imamo bliskoistočno-maloazijske J skupine (srodne I skupini) koja je rezultat seobe anatolskih poljoprivrednika još u neolitiku, ali i kasnijih turskih invazija. 1,8% indijske „dravidske” H skupine koja je također došla preko Bliskog istoka te 1% bliskoistočnih L i T skupina.

​Nalazimo oko 3% G skupine sa Kavkaza koja je mogla doći s Hunima, Avarima, Hrvatima, Bugarima, Mađarima ili bilo kime tko je dolazio s istoka prema panonskoj nizini. Ispod 1% srednjoazijske Q skupine, te ispod 1% uralske N skupine koja je vjerojatno došla s mađarskom elitom.

​Genetski imamo 8% orginalno keltskih i latinskih gena, odnosno r1b haplogrupe (druga varijanta IE-haplogrupe). Od Germana su se na ovom prostoru nalazili Ostrogoti, Gepidi, Langobardi i kasnije Austrijanci, tako da i gotska teorija ima neko malo uporište u genetici. Imamo još i 5,8% starosjedilačke skandinavske haplogrupe I1 koja je krenula sa Dinarida prema sjeveru Europe još u neolitiku, a sudjelovala je u etnogenezi germanskih naroda.

​Avari i Bugari bili su nam susjedi, no za njih je teško reći koje su gene donijeli s obzirom da se radi o heterogenim skupinama.

[Henri]

Povijesna vrela i legende

Prema dva povijesna vrela koja je zabilježio bizantski car Konstantin Porfirogenet Hrvati oko 640. dolaze u Dalmaciju. Druga dva povijesna vrela (Toma Arhiđakon i Ljetopis popa Dukljanina / Hrvatska kronika) smještaju naš dolazak nešto ranije, tijekom gotske vladavine u Dalmaciji od 5. do 6. stoljeća.

Ponovno je zabilježen običaj korištenja boja za označavanje strana svijeta: bijela-zapad, Crvena-jug, crna-sjever, zelena-istok. Hrvati su sa sobom donijeli i svoju orginalne hrvatske vladarske titule „ban” i „župan” te organizacijsku podjelu na županije.

Hrvate su vodili Klukas, Kosmat, Lobel, Muhlo, Hrvat te Tuga i Buga.

U Panoniji su najvjerojatnije Klukas i Lobel sa svojim plemenima osnovali banovinu sa središtem oko Siska. U Lici i prema Bosni odnosno Hercegovini nastanile su se Tuga i Buga, a Muhlo i Hrvat su dobili dalmatinsko zaleđe. To je sve bila banovina Bijela Hrvatska. Moguće da je Kosmat sa dijelom Hrvata nastanio i južnu Dalmaciju koja je kasnije bila poznata pod nazivom Crvena Hrvatska.

Legenda o dolasku Hrvata 639.-641. - petero braće i dvije sestre

"Dojdoše iz priko Babinih gora Hervati najprvo u Dalmaciju i ove sadanje hrvatske i slovinske strane, s mlogim bojem istiravši Abare, ovdi se nastaniše. Prid ovim bijaše pet bratje: Kluka, Klobej, Kožočeš, Muklo, Hrvat i dvi sestre: Tuga i Buga. I od njih Dalmacija, koja je od mora do Dunava dosegla, hrvatsko ime prija, i zove se do današnjega dneva. – Upade u turske ruke Peršija; Turci se odvojiše od oblasti rimskih cesara."

​Verzija legende koju je zapisao car Konstantin Porfirogenet

"Hrvati su u to vrijeme živjeli iza Bagibareje, tamo gdje su sada Bjelohrvati (Belohrobatoi). Od njih se odijelio jedan rod od petoro braće, Kloukas i Lobelos i Koseniz i Mouhlo i Hrobatos i dvije sestre, Touga i Bouga, i došli su sa svojim narodom u Dalmaciju i našli su Avare kao gospodare zemlje. Pošto su jedni s drugima ratovali nekoliko godina, Hrvati su nadvladali i pobili neke od Avara a ostale su prisilili na podložnost. I tako je od tog vremena ova zemlja zaposjednuta po Hrvatima, a u Hrvatskoj (Hrobatia) još postoje potomci Avara, i njih se prepoznaje kao Avare. Ostali Hrvati su ostali kod Franačke i sada se nazivaju Bjelohrvati, to su bijeli Hrvati, i oni imaju svoga vlastitoga kneza, oni su podložni Otonu, velikom kralju Franačke, ili Saksonije (Saksias), i oni su nekršteni, i oni se uzajamno žene s Turcima i prijateljuju s njima. Od Hrvata, koji su došli u Dalmaciju, jedan se dio odvojio, i zaposjeo Ilirik (Illurikon) i Panoniju (Pannonian), oni su također imali svoga neovisnoga kneza, koji je obdržavao prijateljske sveze, i to samo putem poslanika, sa knezom Hrvatske. Hrvati u Dalmaciji bili su niz godina podložni Francima, kao što su ranije bili u svojoj vlastitoj zemlji, ali su njih Franci ugnjetavali takvom okrutnošću tako da su ubijali i dojenčad te su ih bacali psima. Hrvati nisu više mogli trpjeti takvo ponašanje Franaka, zbog toga su se pobunili, te su pobili one Franke koje su imali za svoje poglavare. Zbog toga na njih je krenula iz Franačke velika vojska, pa iza kako su ratovali sedam godina, konačno su Hrvati uspjeli nadvladati te razbiti Franke zajedno s njihovim vođom kojemu je bilo ime Kotzilin (Kocil). Od toga vremena su oni neovisni i samoupravni. " - O upravljanju carstvom/Gl. XXXI. O Hrvatima i zemlji u kojoj sad stanuju

Legenda o kraljici Bugi

"U Dučiću, u Prisoju, bila je gospodarica, neka Buga i po njoj je nazvano Buško jezero i narod, mi ovde, Bužani. Tu u jezeru ima neka gradina, najprije da je rimska, ali sad se ne vidi. Kad je sušna godina dobro se vidi. Veliki je to bijo grad i tu je bilo groblje, sićam se da sam jednom vidila kad su te mrtve iskapali. (Korita kod Tomislavgrada)."

Ivan Zovko je koncem 19. stoljeća zapisao da je prezime Bužana uvijek u ženskom rodu.

​Hrvatsko pleme Bužana, za vladavine narodnih vladarā živjelo na području oko današnjega Smiljana u Lici.

Legenda o kraljici Tugi

"Daleko, daleko odakle pušu ladni vitrovi i snig vije, nalaze se visoke gore, di su u davna vrimena stolovali naši pradidovi. To se gorje zove Karpati. Naši su pradidovi čuli kako je toplo u krajevima blizu sinjih vali, pa su pod vodstvom petero braće i dvi sestre krenili na dalek put. Jedan od braće, najstariji zva se Hrvat, a sestre su bile Tuga i Buga. Hrvat je ka najstariji brat bija snažan i jak i duž puta je branija svoj narod od zviri i neprijatelja. Tuga je bila divojka duge zlatne kose i crnih očiju. Govorilo se da je biloj vili druga. Ona je svake večeri i jutra uveseljavala ljude svojom pismom. Onda im je bilo lakše putovati kroz šume i nizine, dok nisu napokon ugledali more. To je bila njihova nova domovina koju podilili među sobon. Bilo je dvanaest plemena. I Tuga je dobila lip kraj, ravnicu podno Mosora – Poljica. Ona je tu sagradila svoje dvore, a oko njena dvora plemići su sagradili palače. I tako je nasta gradić koji su zvali Tugini dvori, a danas se zovu Tugari. Bila je Tuga pobožna i dobra i činila svima lipega. U Policin se nije smilo govorit ružno, ni svađat ili štogod jedno drugom uzet. Svi su radili, trudili se i punu su kuću svega imali. Svi su živili u jubavi. A kad je Tuga umrla, svi su za njon plakali i nisu je Poljičani ni dan danas zaboravili. Ona i danas zna, za misečine, u biloj haljini i dugeplave kose proći priko ruševina svoga dvora u Tugarima bdijući nad Pojičanima i Pojicama. U livanjskom kraju i danas pripovijedao da je planina Tušnica nazvana po kraljici Tugi koja je ondje dolazila u posjete svojoj sestri Bugi."

Hrvati u Panoniji od 7. do 9. st. - Donja Panonija / Panonska Hrvatska

Banovi Klukas i Lobel

​"Od Hrvata, koji su došli u Dalmaciju, jedan se dio odvojio, i zaposjeo Ilirik (Illurikon) i Panoniju (Pannonian), oni su također imali svoga neovisnoga kneza, koji je obdržavao prijateljske sveze, i to samo putem poslanika, sa knezom Hrvatske." - O upravljanju carstvom, Gl. XXX. Priča o provinciji Dalmaciji - Konstantin VII. Porfirogenet, oko 950. g.

​Oko 640. Klukas i Lobel dolaze u Panoniju, na prostor Pounja i okolice Siska. Zapadni susjed im je karantaski knez Valuk te slavenski vođa Samo (koji vlada od 623. do 658.).

Od 665. do 680. istočni susjed njima (ili njihovim nasljednicima) je bugarski vladar, Chober – sin bugarskog vladara Chobratosa, koji odlazi u Makedoniju i ostavlja iza sebe vakum u Srijemu i Istočnoj Slavoniji.

Lapčani (od Lobela) bili su hrvatski plemićki rod i jedno od dvanaestero plemena Kraljevine Hrvatske koje je kasnije imalo pravo birati hrvatskog kralja. Imali su posjede na području Krbave i Pounja, a sjedište im je bilo u gradu Lapcu u Lučkoj županiji (Lika). Poznati član roda Lapčana bio je Viniha koji je oženio hrvatsku princezu Klaudiji, kćer kralja Zvonimira (prethodno bana Slavonije) i navodno dobio Karin u miraz.

Na sjeveru su im susjedi pseudo-Avari, odnosno Slaveni među njima i Hrvati, koji čine kontinuum sve do Bijele Hrvatske.

​"Hrvati su uvidjeli prednosti i stratešku važnost zagrebačkog područja. Na to ponajprije upućuje otkriće ostataka bedemske konstrukcije na Gradecu, s istočne strane brda, južno od zgrade Muzeja grada Zagreba, prema Radićevoj i Tkalčićevoj ulici. Šest metara široki obrambeni zid sačinjavala je nabijena i pečena ilovača umetnuta u nosivi okvir od kasetno položenih drvenih oblica. Dendrokronološkom metodom sačuvani drveni dijelovi datirani su u kasno 7. stoljeće, u 679. godinu."

​"Podrijetlo imena grada Zagreba zaokuplja pozornost već više od dva stoljeća. Ovo je zanimanje u stručnoj i znanstvenoj javnosti do danas rezultiralo pravom malom knjižnicom. Nekoć se ime najčešće izvodilo iz glagola „zagrabiti”, zaimati živu vodu, temeljem čega su ispredane brojne legende i priče, među kojima je i ona o Manduši i zdencu. Kako navodi jedna od predaja koje je potkraj 19. stoljeća zabilježio Ivan Tkalčić, ovim je krajevima u vrijeme silne suše prolazio ban sa svojom vojskom. Iscrpljeni od žeđi, stigli su do izvora, gdje su zatekli djevojku Mandušu koja je onamo došla po vodu. Ban joj je tada doviknuo: „Zagrabi, Mandušo!” Po tomu je zdenac na današnjem Trgu bana Josipa Jelačića nazvan Manduševac, a sâm grad je dobio ime Zagreb."

​Knez iz Bojne (datacija između 680. i 780. g.)

​"Pronađeni ranosrednjovjekovni nalazi, među njima i 37 grobova, neprocjenjivi su za poznavanje najranije hrvatske povijesti u razdoblju od 7. do 9. stoljeća. Zbog malog broja arheoloških nalaza s područja kontinentalne Hrvatske koji se mogu datirati u ovo razdoblje i malo povijesnih izvora, ovi nalazi pružaju dragocjene podatke. Među nalazima bogato opremljenih pokojnica i pokojnika ističe se grob kneza koji je sahranjen s luksuznom opremom (srebrne, pozlaćene ostruge s garniturom za pričvršćivanje, privjesak s gorskim kristalom, zlatan novac bizantskog cara Konstantina V. Kopronima te odjeća protkana zlatnim nitima), poput njegova suvremenika iz Biskupije kod Knina, jednog od najznačajnijih središta ranosrednjovjekovne hrvatske kneževine. Otkrića s Bojne ukazuju na postojanje jednako snažnog političkog središta na području današnje Banovine, čime se otvara novo poglavlje u poznavanju najranije hrvatske povijesti."

​"Jako je zanimljiv nalaz groba 4 iz Bojne, južno od Gline. U njemu je pokopan muškarac s opremom koja je vrlo slična, gotovo identična opremi u nekoliko grobova s područja Dalmacije, a može se datirati u prvu polovicu 9. st. Taj je grob važan zato što pokojnike s takvom opremom, karolinškim ostrugama, oružjem i nakitom, ali i s bizantskim zlatnikom cara Konstantina V., identificiramo kao pripadnike elite, kao nositelje hrvatskog identiteta. Ovo je najsjeverniji takav nalaz i govori u prilog prostiranju ranosrednjovjekovne hrvatske kneževine do Kupe, čime potvrđuje i pisane izvore. Osim toga su zanimljivi i novi podaci i tumačenja vezana uz drugu polovicu 8. st."

​Karolinški utjecaj u Panoniji (Lobor, Varaždin, Sisak)

​"Budući da je Karlo Veliki na Jadranu ušao u konfrontaciju s Bizantom, trebalo je osigurati južnu Panoniju i dalmatinsko zaleđe od pretenzija istočnobalkanskih sila, Bizanta i Bugara. Sjajan primjer karolinške prisutnosti u Panoniji Saviji je tvrđavni i sakralni kompleks Lobora u središnjem Zagorju. Crkva na Loboru moguće je jezgra jedne od prvih karolinških misija u Donjoj Panoniji. Do nje se nešto kasnije podiže monumentalna trobrodna crkva s tornjem uz zapadnu fasadu, moguće s ravnim istočnim završetkom. Vrijedni istraživač Lobora Krešimir Filipec predlaže nekoliko faza 9. i ranog 10. stoljeća, čemu bi odgovarao i niz faza bogatog pleternog uresa zgrade. Vrsni poznavatelj pleterne skulpture Nikola Jakšić smatra da su pleteri Lobora (odnosno barem neki od njih) nastali pod utjecajem skulpture iz vremena oko 800. na sjevernom Jadranu, a i poznati na Loboru davno nađeni ulomak s natpisom „SUMME(TRINITATIS)...“ kao zazivanje Sv. Trojstva ukazuje na ranije karolinško razdoblje."

​Karolinška umjetnost (od 8. do 10. st.), svoj procvat doživljava u umjetnosti Karla Velikog. On je pokušao sačuvati sve što je ostalo od Rimske civilizacije, posebno rimsku književnost kroz sakupljanje i prepisivanje starih rimskih rukopisa. Na taj način je pokušao usaditi dio slavne prošlosti Europe u barbarske duše svoga naroda. . Karlo Veliki je osobno izučavao arhitekturu carskog Rima, te je u svoju prijestolnicu u Aachenu, u današnjoj Njemačkoj, prenjeo duh nekadašnje rimske gradnje.

​Karolinška umjetnost

Danas poznajemo rimske pisce, uglavnom zahvaljujući brojnim i izuzetno kvalitetnim karolinškim rukopisima. Tako se njegova Dvorska kapela sastoji od širokog narteksa, koji je sa svake strane imao po dvije kule sa stubištem. Upravo će ovakva konstrukcijska shema “ulaza s dvije kule” (westwerk) biti osnova za arhitekturu srednjeg vijeka.

Prepisivačke škole koje je ustanovio Karlo Veliki bile su isključivo samostanske, a prepisivači monasi. Danas srednjovjekovne rukopise opremljene crtežima i slikama smatramo samostalnim umjetničkim cjelinama, ali su sve one u vrijeme svog nastajanja bile dio crkvene cjeline i kao svete knjige spadale su u opremu Božjeg hrama kao što su bile zidne slike i crkveni namještaj i bile su potrebne za bogosluženje. Samostan bez knjižnice je bio kao tvrđava bez oružarnice.

Ovo je umjetnost uskog dvorskog kruga i nekoliko samostanskih centara pod carskom zaštitom, koja je svjesno imala za cilj oživjeti „rimske” stilove i standarde kako dolikuje novoosnovanom Svetom Rimskom Carstvu. Neki centri karolinške umjetnosti u svojim su radovima razvili ekspresivne stilove kao npr. Psaltir iz Utrechta i Evanđelja iz Ebboa gdje slike evanđelista i Krista na prijestolju zauzimaju cijele stranice. Iz istog vremena je i Codex Aureus („Zlatni zakonik”) - knjiga o pravilima ponašanja, zakonik za vladanja Pipina Malog. Korice za knjigu su potpuno urađene iskucavanjem zlatnim pločama i inkrustrirana dragim kamenjem.

Po prvi se put u umjetnosti sjeverne Europe pojavljuje kršćanska monumentalna skulptura i utvrđuje prikaz ljudskih likova u narativnim prizorima.

​Ban Vojnimir

​791.- 810. – panonski ban Hrvata Vojnomir pomaže Francima u ratu sa pseudo-Avarima koji konačno bivaju uništeni.

​Ban Kocilj

​798. Panonska Hrvatska je vazal Franačke. Moguće da na vlast dolazi ban Kocilj.

​Ban Ljudevit Posavski

​Od 810. do 823. vlada Ljudevit Posavski. 818. godine ustaje protiv franačke vlasti.

819. bitka na Dravi; Ljudevitova vojska gubi. Bitka na Kupi: s juga prodire Borna, ban Bijele Hrvatske, njegov saveznik Dragomuž, Ljudevitov tast koji predovdi Gačane ipak prelazi na Ljudevitovu stranu. Ljudevit napada Borninu banovinu, ali biva potisnut. Ban Borna ponovno potčinjava Gačane.

820.-821. Ljudevit zaustavlja jednu franačku vojsku kod Alpa, drugu na Dravi pa se povlači. Sveukupno uspjeva poraziti 10 franačkih vojski.

Ne bi bilo nevjerojatno da je gradečka utvrda konačno uništena upravo u ovim borbama jer bi se Ljudevit i na nju oslanjao u svom otporu. Zna se iz franačkih vrela da je donjopanonski knez učvršćivao utvrde na svom području, pa to čini sasvim izglednom mogućnost i da je gradečka utvrda tada prolazno obnovljena.

​Susedgrad je još jedna srednjovjekovna utvrda, podignuta na krajnjim sjeverozapadnim obroncima Medvednice (Podsused, Zagreb), a na čijem je području pronađen grob ratnika iz ranog 9. stoljeća. Uz njega je ležao željezni mač s pripadajućim lijevanim brončanim okovima s pomoću kojih je mač bio vezan uz pojas.

822. Ljudevit napušta Sisak i bježi prema Srbima (istočno od Vrbasa). 823 umire u progonstvu. Bugari su tih godina zavladali Srijemom i krenuli u rat s Francima.

​Ban Ratimir

​827. panonski ban Ratimir zajedno s bugarskim knezom Mortagom ratuje protiv Franaka. Bugari prodiru do Štajerske i Koruške. Tamo postavljaju svoje vazale, vjerojatno je i Ratimir prije pobune bio njihov vazal.

Kod Ratimira se sklanja nitranski velikaš Pribina koji se sukobio s Francima.

838. Obojica bježe u primorsku Hrvatsku

​Blatonski koštel

​Blatnograd (Mosaburg, Mosapurc, Zalavar) kao središte donjopanonske kneževine Kocilja i Pribine, dakle u rasponu od oko 830. i 875. mjesto je nevjerojatne kulturne aktivnosti. Prema poznatom spisu Conversio Bagoariorum et Carantanorum (Pokrštenje Bavaraca i Karantanaca), napisanom u Salzburgu oko 870., sagrađeno je i posvećeno u Blatnogradu i okolici u tom razdoblju 37 crkava! Samo su tri istražene, a jednu poznajemo iz starog crteža.

​Knez Pribina

846. – 861. Pribina iz Nitre (Moravska) se miri s bavarskim markogrofom Ratbodom i dobiva na upravu Blatonski principat. Glavni grad je bio Blatnograd kod Blatnog jezera. Donja Panonija je sa svojim banom vjerojatno bila dio Blatonskog principata.

​U državi su živjeli Karantanci, Hrvati i moravski Slaveni.

​Što se tiče nacionalne slike: minimalni broj povijesnih zapisa dovodi do nikad riješenog pitanja o nacionalnosti tamošnjih žitelja. Procjene se najčešće bacaju ovisno o nacionalnosti samog pisca, činjenica u kojoj se svi slažu je da su bili Slaveni. Najzapadniji kraj države je vjerojatno spadao u slovensko nacionalno područje, južni dio neupitno spadao u hrvatsko (između jezera Balaton i Drave), a područje sjeverno od Balatona je bilo nacionalno pomješano između Hrvata i Moravaca-Slovaka čije glavne točke naseljavanja tijekom seobe naroda su se nalazile u današnjoj Slovačkoj.

​Pribina umire u ratu s Moravljanima. Nasljeđuje ga njegov sin Kocelj koji vlada od 861. do 876. kada država gubi samostalnost. On vjerojatno ratuje s banom Bijele Hrvatske Ninoslavom

​Veze Pannoniae Saviae, dakle onoga što bismo danas nazvali sjeverozapadnom Hrvatskom, s blatnogradskom kneževinom pokazuje ime brežuljka Kocilj sjeveroistočno od Bisaga na sjajnom strateškom položaju, te vrha Nadkrižovski Kocilj sjeverno od Macelja u Sloveniji.

​Donja Panonija je također stalno poprište sukoba između Bugara i Franaka.

Tada djeluju i Čirili i Metod, a Metod čak postaje i biskup panonsko-srijemski (postavljen od pape Hadrijana II)

Ban Mutimir

873. banu Mutimiru (koji je vjerojatno Hrvat, donjopanonski vazal Kocelja) papa Ivan VIII piše pismo da se podloži panonskom biskupu.

Ban Braslav

Od 880. do 898. donjopanonski ban Hrvata, Braslav, spominje se kao „dux“ između Save i Drave 884. Kasnije 896. Braslav dobiva na upravu cijeli Blatonski principat, ratuje s Francima protiv Moravljana.

Braslav i njegova supruga Ventenscela upisani su u Čedadski evanđelistar, svetu knjigu koja se čuva u Cividaleu, gdje su se potpisali i neki drugi hrvatski i ini vladari europskog jugoistoka, na primjer, Branimir sa suprugom Marušom, Trpimir, Zdeslav.

Braslav se također upisao u krajobraz u Braslovču sjeveroistočno od Laškog, ali i u Bratislavi.

896. Mađari se nastanjuju u Panoniji, potisnuti od Bugara. Oko 898. Braslavu se gubi svaki trag.

U donju Panoniju postupno prodire kralj Tomislav. Na Crkvenom saboru u Splitu 928. Grguru Ninskom se nudi Sisačka biskupija. U Sumpetarskom kartularu (s početka 12. stoljeća) među ostalima se spominje i funkcija "ban Slavonije" u Hrvatskom kraljevstvu.

„Tempore transacto erat consuetudo in regno Croatorum: erant septem bani qui eligerant regati in Croacia, quando rex sine liberis moriebatur, ... banus Sclavonie banus Sclavonie"

„U prošlim vremenima u kraljevstvu Hrvata bio je ovakav običaj: bilo je sedam banova, koji su birali kralja u Hrvatskoj, kada bi kralj umro bez djece, ... ban Slavonije treći...”

Izvornik ovih zapisa vjerojatno je nastao u 11. stoljeću, nakon smrti kralja Petra Krešimira IV., koji je umro bez izravnih potomaka.

Karantanija

U 10. stoljeću u franačkoj Karantaniji javljaju se Kosezi ili kasazi (njem. Edlingen), koji među sobom postavljaju kneza. Na prostoru Karantanije oko Gospe Svete (njem. Maria Saal) osnovana je politička i državna organizacija koja je u povijesnim dokumentima zabilježana kao "Pagus Chrouati" (obično se prevodi kao “hrvatska župa” ili “hrvatski kotar”. U Koruškoj, Štajerskoj i Kranjskoj postoje brojni hrvatski etnonimi.

[Henri]

Hrvati u Dalmaciji od 7. do 9. st. - Dalmatinska Hrvatska

Predromanika i pleterna ornamentika u Europi (6.-8. stoljeće)

​Ova umjetnost podrazumijeva likovna ostvarenja Kelta, Vandala, Ostrogota, Vizogota, Franka, Langobarda, Slavena, kao i predstavnika drugih pokrštenih naroda ranog srednjeg vijeka. Predromanika se, prema najutjecajnijim narodima, dijeli na:

- Barbarsku ili Merovinšku umjetnost - germanska umjetnost koja je dobila ime po Franačkim vladarima Merovinzima koji su od 5. do 8. st. vladali područjem današnje sjeverne Italije, Francuske i Španjolske); uključuje vandalsku, langobardsku, ostrogotsku i vizigotsku umjetnost ovog razdoblja.

​- Karolinšku umjetnost (8. - 9. st.) kojoj je suvremena insularna umjetnost u Britaniji.

​- Otonsku umjetnost (10. st.) koja je prva njemačka umjetnost koja ujedno pripada i romanici.

​Zajedničke likovne karakteristike umjetnosti u doba seobe naroda jesu izrazita ornamentika i dekorativnost. U arhitekturi svi obično koriste dio ranokršćanske i kasnoantičke arhitekture.

​Uvezana knjiga u pergamentu mijenja knjigu u obliku svitka, a tekst dostiže vrhunac u slikarski obrađivanom inicijalu. Rukopis se prepisuje na pergamentu, a crta se isključivo perom. Javlja se mogućnost oslikavanja knjiga (iluminacija) koje postaju bogate u boji i pozlati, a rade se u tradiciji rimskog iluzionizma. Najstarija ilustrirana Biblija je Bečki Genesis, s početka 6. st. Ukrašena je bogatim ilustracijama u formi kontinuirane naracije što znači da slika ispod teksta opisuje prizor iz teksta.

​Knjiga iz Durrowa (engleski: Book of Durrow) je naziv za ranosrednjovjekovni latinski iluminirani rukopis čiji se tekst sastoji od četiri evanđelja, a koji je najvjerojatnije izrađen u Opatiji Durrow u Irskoj, u Northumbriji (današnja sjevernoistočna Engleska) ili u opatiji na otoku Iona u Škotskoj, u drugoj polovici 7. stoljeća.

The Lindisfarne Gospels je iluminirani manuskript evanđelja proizvoden između 715. i 720. u samostanu kod Lindisfarna, blizu Northumberland-a.​

Sutton Hoo, kod Woodbridgea, Suffolk, mjesto je dva groblja iz šestog, te jednog groblja iz sedmog stoljeća. Jedno groblje sadrži pokop u obliku malog broda te bogate anglo-saske artefakta neprocjenjive umjetničko-povijesne i arheološke značajnosti. Brodski pokop datira u rano sedmo stoljeće.

Predromanika u Hrvatskoj

Hrvati su se početkom 7. st. s Avarima i drugim Slavenima iz sjeverne Europe preselili na jug i naselili krajeve gdje i danas žive. Hrvati su ubrzo preuzimali antičku kulturu i umjetnost, ali prije svega kršćansku vjeru. Prve crkve su podizane kao kraljevske bogomolje, a kasnoantički utjecaj je bio najjači u Dalmaciji zbog gustoće kasnoantičke urbanizacije. Postepeno je taj utjecaj negiran i dolazi do pojednostavljivanja, mijenjanja naslijeđenih oblika i čak stvaranja originalnih tipova građevina. Sve one (desetak većih i stotinjak manjih) građene su od lomljenca (grubo lomljena kamena povezanih debelim slojem žbuke izvana).

Oltarne pregrade i prozori tih crkava bili su ukrašeni prozirnim plitkim vrpčastim ornamentom koji po načinu kako su oblici na njima bili isprepleteni nazivamo pleterom. Ti pleteri su bili živo obojeni (crvenom, modrom i žutom), a kako se slike (koje se spominju u pisanim izvorima, npr. Splitski evanđelistar iz 8.–11. st.) nisu očuvale, oni su i jedini ostaci starohrvatskog slikarstva. Ponegdje je pleter zamijenjen prizorom s likovima iz Evanđelja (kao u sv. Nedjeljici u Zadru) ili života (kao Reljef kralja u Splitu) ili natpisom na hrvatskom jeziku (glagoljici).

​Moguće je da su neki od ranohrvatski spomenika nastali u razdoblju prije kraja 8. stoljeća, iako ih se uobičajeno smještava u razdoblje od kasnog 8. do ranog 12. stoljeća.

​Revalorizacija Hrvatske kronike

​Imena vladara u kronici sinteze su stvarnih vladara, grupirana po vremenskim slojevima (ne nužno kronološki). Zadnjih 8 vladara koji se spominju u kronici su: Cepimir, Svetožak, Radoslav, Seislav, Koloman, Krišimir (i Prelimir) i Zvonimir. Jasno je da se radi o vremenskom sloju 11. stoljeća. Stvarni akteri iz 11. stoljeća su Krešimir III (Crepimir), Svetoslav, Radovan (Zvonimirov sin), Slavac, Koloman, Petar Krešimir IV (i Gojislav) i Zvonimir.

Prije njih se u dijelu spominju Tvrdoslav, Kristvoj, Tolimir i Pribislav. Vremenski sloj pripada 10. stoljeću, vladari Tvrdoslav = Tomislav/Trpimir, Kristvoj = Krešimir I/II, Tolimir = Tomislav/Miroslav te Pribislav - ban Pribina koji je ubio Miroslava.

Zatim Sebislav, Razbivoj i Bladimir, Kanimir - pripadaju sloju druge polovice 9. stoljeća. Stvarni akteri Sebislav = Zdeslav, Razbivoj i Bladimir = Domagoj i Branimir/Mutimir, Kanimir = Branimir/Mutimir.

Dalje Vladislav, Polislav; radi se o sloju ranog 9. stoljeća, stvarni akteri su Vladislav i možda Višeslav (grč. poli = više) ili Mislav koji se nekad spominje kao Ojslav/Mojslav.

Satimir, Budimir, Svetolik - sloj iz 8. stoljeća "Sveti-lik"je iz period bizantske ikonoklazme 8. stoljeća. Budimir je starohrvatsko ime i radi se o specifičnom elementu koji se nalazi samo u hrvatskoj kronici. U raznim ranohrvatskim izvorima se spominju ljudi koji nose ime "Budimir", a u ta vremena su se često davala imena prema narodnim vladarima, tako da je moguće da je Budimir bio stvarna ličnost. Satimir - moguće da se radi o Svatimiru, Svetimiru ili ponovno o nekoj sintezi.

Prije njih se spominju 4 neimenovana vladara i Ratimir. Vezano uz Ratimira, postoji jedna Klaićeva tvrdnja o pričanju "koje nije ničim utvrđeno, po kojem je 688. knez Radoslav razbio i pokorio arbanaske snage sve do Lješa te bio vrlo silnim vladarem." Moguće da je postojao neki Radolsav ili Ratimir. Što se tiče 4 vladara, prešućeni su vjerojatno vođe ranih plemena; Hrvat, Klukas itd., Porga, avarski kagani. Moguće da je Got "Bladin" (prije Ratimira) zapravo Bajan I.

Sadržaj kronike treba odvojiti od vladarskih imena. Događaji su netočno pripisivani vladarima.

Kad se gledaju sami motivi naracije bez imena vladara, mogu se otprilike skicirati paralele sa stvarnom povijesnom kronologijom.

- Prvo, priča o gotskoj invaziji i zauzimanju Panonije/Dalmacije

- Gotska vladavina u Dalmaciji

- Dolazak nekog mnoštva puka (Slaveni/Avari)

- Rat, anarhija, 4 poganska vladara koja proganjaju kršćane (Avari)

- Dolazak kralja koji prestaje proganjati Kršćane i prihvaćanje kršćanstva (hrvatski ban Porin)

- Teritorijalni preustroj, ikonoklazma

- Sukobi s Gotima/Nimcima/Atilom/Ugarima; zapravo Langobardi/Franci/Avari/Mađari itd.)

- Mir, građanski sukob između braće, pretenzije na prijestolje itd.

Sve u svemu, imena vladara treba gledati odvojeno od sadržaja. Spisku hrvatskih banova/ranih knezova treba dodati Budimira, te Satimira (Svatimira) i Svetolika. To bi upotpunilo priču o ranim vođama plemena (Klukas, Lobel, Muhlo, Kosmat, Hrvat, Tuga, Buga), Porgom, Radoslavom i Pavlimirom.

[Henri]

Ban Hrvat

​640.-660. (okvirno) dalmatinskom Bijelom Hrvatskom vlada ban Hrvat (Hrvatović).

​Ban Porin

660. -685. (okvirno) vlada sin Hrvata, ban Porga ili Porin. Porin je inače starohrvatsko ime koje je također nosio jedan od kasnijih vojskovođa Ljudevita Posavskog.

Prema nekim izvorima, Agaton u pismu iz 680. kao obraćene narode navodi Slavene (što se jedino može odnositi na Hrvate), pa na temelju toga i drugih izvora S. K. Sakač zaključuje da su Hrvati sklopili 679. s Agatonom mirovni ugovor.

​"Oni su zahtijevali sveto krštenje od biskupa Rima, i bili su poslani biskupi koji su njih krstili, u vrijeme njihovog bana Porinou. Njihova je zemlja bila podijeljena u 11 županija a to su: Hlebiana, Tzenzena, Emota, Pleba, Pesenta, Parathalassia, Brebere, Nona, Tnena, Sidraga, Nina, a njihov ban (boanos) ima (u vlasti) Kribasan, Litzan, Goutzeska. " - O upravljanju carstvom/Gl. XXX. Priča o provinciji Dalmaciji

Prema Liber pontificalis, papa Ivan IV. Dalmatinac (640.–642.) poslao je opata Martina da u Istri i Dalmaciji otkupi zarobljene kršćane i kosti kršćanskih mučenika, koje su držali pogani. Nakon prolaska krajevima što su ih nedugo prije bili zaposjeli Hrvati, Martin se u Rim vratio s kostima ilirskih mučenika iz doba Dioklecijanovih progona. Posmrtne ostatke mučenika Anastazija (Staša), Dujma, Maura, Venancija i drugih, Ivan IV. dao je pohraniti u oratoriju uz krstionicu lateranske bazilike u Rimu, o čem svjedoči veliki mozaik s njihovim likovima, koji je dao podignuti njegov nasljednik Teodor I. (642.–649.).

​"Ova zemlja u kojoj su se naselili sami isti Hrvati, bila je u prijašnje vrijeme pod upravom cara Rimljana, pa se zbog toga u zemlji ovih istih Hrvata nalazi palača i hipodromi cara Dioklecijana, još sačuvani u gradu Saloni, blizu grada Splita. Ovi kršteni Hrvati neće da ratuju protiv tuđih zemalja, izvan granica svoje zemlje, jer su primili neku vrstu proročanskog odgovora i zapovijedi od rimskog Pape, koji je u vreme Iraklija, cara Bizantinaca, poslao svećenike i njih pokrstio. To je zato što su poslije krštenja Hrvati napravili jedan ugovor, potvrđen njihovim vlastitim rukama i čvrstim obećanjem, i jamstvom u ime svetoga Petra apostola, da oni nikada neće poći protiv neke strane zemlje i s njom ratovati, nego će radije živjeti u miru sa svima koji su voljni jednako tako postupati, i oni su od istog rimskog pape primili blagoslov za taj čin, a to je (poruka) ako bi bilo koji stranci pošli u rat protiv zemlje ovih istih Hrvata i nametnuli im rat, tad će moćni Bog ratovati za Hrvate i zaštititi ih, a Petar, Kristov učenik, dat će im pobjedu. ... Iz tog razloga niti sagene niti kondure ovih Hrvata ne polaze u rat protiv nikoga, osim ako pak neprijatelj ne dođe na njih, ne nametne im rat. Ali ovim brodovima putuju oni Hrvati koji se žele baviti trgovinom, putujući naokolo, iz grada u grad, u Paganiji i u zalivu Dalmacije, sve do Venecije." - O upravljanju carstvom/Gl. XXXI. O Hrvatima i zemlji u kojoj sad stanuju

Prema nekim izvorima (Pavleković: 2016), prostagmom (grč. prostaxis) iz vremena Konstantina IV Pogonata, 679., određenom arhontu dano je na upravu niz porušenih gradova na dalmatinskoj obali i otocima (izuzev Zadra, Trogira, Salone i ostataka Epidarusa koji su pod bizantskom jurisdikcijom kao Thema Dalmatia). U tom periodu Konstantin IV sklapa mir s Langobardima te traži saveznike protiv Bugara koji provaljuju preko Dunava i napadaju Slavene u Trakiji. Konstantin IV naseljava prognanike iz Avarskog kaganata u Trakiji, kako bi služili kao tampon zona prema Bugarima.

Ban Hrvata je od samog početka, to je čak od vladavine cara Iraklija, bio podložan i podređen caru Bizantinaca, a nije bio nikad podređen knezu Bugarske. Niti su Bugari ikada išli da ratuju s Hrvatima, osim kada je Mihajlo ili Boris, arhont(knez) Bugara, pošao protiv njih i zaratio, i kad nije mogao postići nikakav uspeh, sklopio je s njima mir, i dao je Hrvatima darove, i primio je od Hrvata darove. Ali, još nikada do sada ovi Hrvati nisu plaćali danak Bugarima, i ako su često ova dva (njihova kneza) davali poklone jedan drugomu za prijateljstvo. U krštenoj Hrvatskoj nalaze se naseljeni gradovi Nin, Biograd, Velica, Skradin, Livno, Stolpon, Knin, Karin i Klavoka. - - O upravljanju carstvom/Gl. XXXI. O Hrvatima i zemlji u kojoj sad stanuju

​Vjekoslav Klaić navodi da se je "vrlo rano" "starješina svih župana" ili "veliki župan" stao nazivati knezom (banom) (lat. dux), te da je jednim od prvih knezova Primorske odnosno Bijele Hrvatske koji je po svoj prilici stolovao kneževskom dvoru u Bihaću, mjestom gdje su i ini bjelohrvatski knezovi stolovali, iako su imali, slično Francima, više stolovišnih inih dvoraca u svojoj kneževini.

​Doseljavanje novog stanovništva u 7. i 8. stoljeću (u manjoj ili većoj mjeri) dokazuju datacije artefakta i spaljenih građevina s lokalitetita Glavičina u Podvršju (grobovi u humcima - Matakovoj, Jokinoj i Duševića glavici), ranokršćanskih Crkava u BiH - Breza II, Klobuk, Dabravine, Bilimišće, Rešetarica, zatim Mušići kod Višegrada, Žabljaku kod Doboja i lokalitetu Jazbine u Batkoviću kod Bijeljine. Tomu treba dodati i analizirane kosture s lokaliteta Nin – Ždrijac i Danilo – Šematorij, Bribir koji pokazuju sličnosti s kosturima s područja današnje Poljske. Iako nalazi ukazuju na manje skupine Slavena u 7. stoljeću (s tendencijom većih skupina u 8. stoljeću), moguće je da došlo do postupnog naseljavanja raznih skupina Slavena s različitim običajima ukopa od kojih su neki vrlo brzo preuzeli kosturno ukopavanje (Bilogrivić: 2018.).

​Ban Radoslav

​685.-700. (okvirno) vlada ban Radoslav ili Ratomir prema hrvatskoj kronici. Vjekoslav Klaić navodi jedno pričanje "koje nije ničim utvrđeno", po kojem je 688. bjelohrvatski knez Radoslav razbio arbanaske snage te da je uz Bosnu pokorio oblasti i zemlje sve do Lješa u današnjoj Albaniji i bio vrlo silnim vladarem. Klaić izvodi iz ovog zaključak da su bjelohrvatski kneževi nastojali "da skupe pod svojom rukom sve hrvatske oblasti, što no bijahu nikle na tlu rimske pokrajine Dalmacije."​

​Hrvati se tada nastanjuju u Crvenoj Hrvatskoj. Radoslav ondje postavlja svoje župane, a među njima i jednog pretka kasnijih Svatimirovića odnosno Svačića koji zadržavaju posjede oko Cetine i prema Neretvi.

​Od 695. do 717. traje anarhija i rat za prijestolje u Bizantu. U to vrijeme, bizantska jurisdikcija slabi zbog dinastičkih ratova te prijetnji Muslimana i Bugara.

​Nadbiskup Ravenne u to vrijeme (692.-708.), Damjan, porijeklom je iz Dalmacije.

Ban Pavlimir

Radoslava vjerojatno nasljeđuje ban Pavlimir (začetnik Pavlimirovića) koji okvirno vlada od 700. do 717.

Izvještaj biskupa Andrijaševića, iz 1629. spominje da na području Hercegovine "Četvrta župa jest Čvaljina i Zavala gdje imaju dvije kat. crkve u vrlo dobrom stanju. Jedna s. Petra, druga s. Nikole... Crkve su bile vrlo lijepe, osobito s. Petra, gdje se vide grobovi mnogih velmoža, između ostalih, i jednog kralja Dalmacije zvanog Pavlimira.„

U Ljetopisu popa Dukljanina spominje se dukljansko-travunijski kralj Belo „Pavlimir” ili Belimir, unuk Radoslava (zbog "Radoslava" možda i nastaje konfuzija). Prema toj priči „Pavlimir” je rodom iz Travunije, u Rimu dobiva nadimak „Belo”, vlada otprilike polovicom 9. stoljeća, osniva Dubrovnik, umire i biva pokopan u crkvi Sv. Mihajla. Njegov sin Tješimir vlada cijelom Crvenom Hrvatskom, ženi kći bjelohrvatskog bana „Čidomira” i dobiva sina Krešimira koji kasnije vlada Bijelom Hrvatskom.

Nadimak „Belo” otprilike odgovara Beloji stvarnom povijesnom županu Travunije polovicom 9. stoljeća.

Na mjestu današnjeg Cavtata nalazila se starogrčka kolonija Epidaurum koja 228. godine prije Krista dolazi pod vlast Rimljana koji tu osnivaju svoju koloniju Epidaurus. 614. godine ondašnji stanovnici Epidaura napuštaju grad povlačeći se pred najezdom Slavena. Odlaze na stare ilirske gradine u današnjoj Župi Dubrovačkoj te u utvrdu/kaštel podno padina brda Srđ. Tu osnivaju naselje kasnije iskrivljenog latinskog naziva Ragusa, iz čijeg nukleusa postupnim srastanjem sa obalnim slavenskim naseljima nastaje Dubrovnik.

S obzirom da se grad Dubrovnik razvio oko 7. ili 8. stoljeća, moguće je da su elementi narodne legende o nastajanju Dubrovnika iz doba hrvatsko-dalmatinskog bana Pavlimira, kasnije pogrešno pripisani travunijskom županu Beloji odnosno njihovoj novonastaloj sintezi Beli „Pavlimiru” ili „Belimiru” (tipičnoj imenskoj sintezi kao i u ostatku ljetopisa).

​Prema Ivanu Luciusu (Katičić: 1987.), koji se poziva na stariju kroniku iz Splita, između 715. i 717., za vrijeme bizantskog cara Teodozija III i trogirskog biskupa Petra, neimenovani comes (trogirski gradski dostojanstvenik), sin Konstancijev i unuk Severusa, dao je popraviti iz temelje crkvu Sv. Marije na Poljani koju su izgradili njegovi prethodnici. Zidari su nosili imena: Izidor, Demetrije, Melota i Teodor. Rečena imena upućuju na kasnoantičku tradiciju i bizantski utjecaj u tom periodu.

Ugledni Sever bi mogao biti Magnus Severus (Veliki Sever), kojeg spominje Toma Arhiđakon, a koji je prema njemu naselio Salonitanske izbjeglice u Dioklecijanovu palaču i odigrao veliku ulogu pri osnivanju splitske Crkve.

Navodno, prema jednom bizantskom izvoru, početkom 8. stoljeća spominje se dalmatinski arhont Pavlimir. Moguća poveznica bila bi da je Pavlimir dobio tu čast kao saveznik Justinijana II (čija je bugarsko-slavenska vojska 705. osvojila Carigrad), dok je bugarski kan Tervel za uzvrat dobio titulu cezara.

Bizant nastoji učvrstiti svoj utjecaj nakon prestanka dinastičkih borbi oko 717. Karantanci (pod Etgarom), Germani i pseudo-Avari upadaju u sjevernu Italiju između 705. i 720. Langobardi isprve bivaju poraženi, ali na kraju ipak odbijaju napad. Moguće je da Pavlimir sudjeluje u sukobima na strani Karantanaca.

​Ban Svatimir

​Od 717. do 730. okvirno vlada ban Satimir ili ban Svatimir kojeg spominje Hrvatska kronika (prvi od Svatimirovića, kasnije Svačića).

​Bizantski kroničari Teofon (8. stoljeće) implicitno spominje oko 717. godine arhonte u kontekstu zapadnih teritorija na koje pretendira Bizant (Jadran i Dalmacija). Teofon inače koristi titulu "arhonta" isključivo za slavenske arhonte poput Neboulosa, Akamira i drugih.

Bizant izdaje ikonoklastičke propise na što papa prosvjeduje. Car Leo šalje flotu kroz Jadran kako bi stavio Ravenski egzarhat pod kontrolu, ali flota doživljava brodolom uslijed oluje na Jadranskom moru. Danas izgubljeni pečat ravenskog egzarha Pavla iz Solina (723-6) možda upućuje na dalmatinsko-ravennsku Crkvenu vezu u to vrijeme.

​Prema Hrvatskoj kronici, Svatimira nasljeđuje sin Budimir.

​Ban / kralj Budimir



​Sumpetarski kartular i Ljetopis popa Dukljanina ga navode imenom "Svetopeleg", ali u Hrvatskoj kronici pripisuje mu se ime "Budimir". Prema Sumpetarskom kartularu Budimirov (Svetopelegov) podban bio je Stjepan iz plemena Kukara.

​Budimir je starohrvatsko ime. U srednjem vijeku običaj je bio davati imena prema narodnim vladarima na što također upućuju spomeni dvaju Budimira u kasnijim ispravama - Muncimirova darovnica, gdje se navode istoimeni dvorski župan mačonoša i vladaričin župan.

​Hrvatski intelektualci tijekom 16. i 17. stoljeća, smatrali su Budimira svetim i apostolskim kraljem Dalmacije, Hrvatske i Slavonije.

​730.-770. vjerojatno traje, prema Hrvatskoj kronici, 40-godišnja vladavina bana Budimira Svatimirovića, utjecajnog vladar koji se ili pokrstio (jer su Svatimirovići bili s cetinsko-neretvanskog prostora) ili je ojačao položaj Crkve sazvavši važan sabor, zbog čega su s njime poistovjećivane legende iz žitja Sv. Konstantina i sl. Budimir je vladao u vrijeme jednog od papa po imenu Stjepan (Stjepan I - 752., Stjepan II - 752.-757., Stjepan III - 768.-772.) i bizantskog cara imena Konstantin (Konstantin V Kopronim - 741.-775.).

Moguće da je u njegovo vrijeme također došlo do neke vrste administrativne reforme u Bijeloj i Crvenoj Hrvatskoj.

Budimir je vjerojatno bio protiv ikonobarača (budući da je sinu dao ime Svetolik) i u dobrim odnosima s Rimom.

U to vrijeme bizantski car Leo pokušao staviti Iliričku prefekturu, Siciliju i Kalabriju pod carigradskog patrijarha (740), ali vjerojatno bez većih uspjeha. Langobardi se sukobljavaju s papom, Bizantom i Karantanijom (zauzimaju Istru). Konstantin V ratuje s Bugarima.

Na ikonoklastičkim istočnim koncilima (754.) navodno su sudjelovali "dalmatinski" biskupi, ali se najvjerojatnije radi o "epirskoj" "Dalmaciji" (Basić: 2014.). U to vrijeme značajno opada trgovina dalmatinskih gradova s Bizantom na što ukazuje prilično malen broj pronađenih bizantskih bakrenih kovanica iz tog perioda.

Papa traži pomoć od Bizanta (zbog Langobarda), ali je Bizant zauzet vlastitim problemima. Bizant slabi zbog sukoba s Bugarima i Muslimanima. Avari stišću Karantance. Papa zatim traži pomoć od Franaka protiv Langobarda.

Širi se franački utjecaj. Franci na koncu napadaju Langobarde i Avare. Borut (740.-750.) u Karantaniji se obraća na kršćanstvo, a kasnije (u vrijeme Gorazda i Hotimira) Karantanci postaju vazali Franaka. Moguće da i mi dolazimo pod Franački utjecaj u to vrijeme.

758.-765. pojačano djelovanje bizantske mornarice na Jadranu. Bizant pokušava izvršiti pritisak.

​Na prostoru dalmatinskog zaleđa pronađeno je više grobnica s paljevinskim ukopima (karakteristika ranih Slavena) koje se datiraju u drugu polovicu 8. stoljeća jer su u određenim urnama pronađeni zlatnici Konstantina V Kopronima i Lava IV (741.-780). Neki od takvih lokaliteta su Dubravice, Donje polje – Sv. Lovre, Kašić – Maklinovo brdo, Velim – Velištak.

Ban Svetolik

770.-787. (okvirno) vlada Budimirov sin, ban Svetolik koji je također nastrojen protiv ikonoobarača.

Vjerojatno se borio protiv Langobarda i Avara. Franci drže Friuli, u Karantaniji princ Valun, kršćanin, odan Francima.

Franački utjecaj se širi do Istre i vjerojatno na Hrvatsku, dok je bizantski utjecaj slab.

​Nakon 784. Bizant nastoji izvršiti pritisak i vratiti utjecaj.

Ban Višeslav (grč. "Polislav")

​Nakon Svetolika (okvirno) 787.-804. vlada Višeslav, koji dolazi iz bizantske frakcije. Moguće da je utemeljitelj njegove loze i bizantske frakcije općenito, Pavlimir - Pavlimirovići. Višeslav je zabilježen u hrvatskoj kronici kao „Polislav” (grč. poli = više), sačuvana je njegova krstionica (koja sadrži samo križ što je tipično za ikonoklastičko razdoblje u Biznatu).

787. godine na Drugom nicejskom saboru sudjeluju dalmatinski biskupi: Ivan od Solina, Ivan od Kotora, Urso od Raba i Laurencije od Osora.

​Područje od Julijskih Alpa i kraškog platoa do Kvarnerskog otočja, osvojio je Pipin Talijanski (sin Karla Velikoga) 789. godine. Istarska marka nastaje 799. godine, a u prvom desetljeću 9. st. njome upravlja istarski vojvoda Ivan, nominalno još uvijek kao bizantski podanik, iako se radi o franačkom vojvodstvu.

​Višeslav ratuje s Francima. 799. dolazi do bitke kod Trstike i hrvatske pobjede nad franačkom vojskom.

U bitci kod Trstike, ubijen je Erik od Friulija. Izbjeglica iz Trstike nakon toga osnivaju Trsat.

Avari i Hrvati se dalje sukobljavaju s Francima. Dio Avara (zapadnih) i Hrvata (iz Panonije) je na strani Franaka.

Mogući suvremenici Višeslava su obližnji karantanski vladari Pribislav, Semika i Stojmir i Sveti Demislav..

​Krajem Višeslavove vladavine, prestaje utjecaj Bizanta, a Bijela Hrvatska postaje franačka vazalna banovina.

Ban Borna

​Borna (iz loze Svatimirovića) - odan Francima. U njegovo vrijeme u Panoniji izbija pobuna.

​Vita Hludowici imperatoris nazivaju ga pod zapisom za 818. godinu dux Guduscanorum et Timocianorum, da bi pod 819. bio naveden kao dux Dalmatiae. Pod 821. godinom stoji da bio je dux Dalmatiae atque Liburniae.

Godine 814. zajedno s knezom Ljudevitom Posavskim (dux Pannoniae inferioris) pošao se u Paderborn pokloniti caru Ludoviku Pobožnom prilikom njegova stupanja na franačko prijestolje. Kako pitanje granica između bizantske Dalmacije i hrvatskoga kneževskog područja nije bilo riješeno Aachenskim mirom 812., Borna prihvaća vrhovništvo Franaka protiv presizanja bizantskih gradova, što djelomice razjašnjuje i njegovo kasnije suprotstavljanje Ljudevitu, koji je uživao potporu Bizanta. Međutim, čini se da su se nesuglasice između Borne i Ljudevita pojavile već prilikom zasjedanja dvorskog vijeća 818. u Aachenu.

​Kad je 819. Ljudevit podignuo ustanak protiv Franaka, Borna mu se suprotstavio te su zametnuli bitku kod Kupe. Borni se pridružio Ljudevitov tast Dragomuž (Dragomusos), koji je u bitki poginuo ("Dragomuž, Ljudevitov tast, koji je u početku odmetništva bio napustio svoga zeta i pristao uz Bornu", kako navode franački anali.), a na Ljudevitovu stranu prešli su Gačani (stanovnici Gacke župe sa središtem u Otočcu). Unatoč tešku porazu, Borna se spasio uz pomoć tjelesnih čuvara te poslije uspio ponovno podvrgnuti pod svoju vlast Gačane.

​Za nove Ljudevitove provale u Dalmaciju, kad je ovaj »ognjem i mačem« pustošio Borninu zemlju, bio je prisiljen izbjeći otvorenu bitku te se povukao u svoje utvrde. Tek je povremenim iznenadnim napadima u bok i leđa uznemirivao Ljudevitovu vojsku. Prema suvremenim izvorima, u siječnju 820. uputio je caru poslanstvo s izvještajem da je u borbama, nakon kojih se Ljudevit povukao, osim ratnog plijena, ubio 3000 njegovih vojnika i oteo više od 300 konja. Otišavši zatim Ludoviku u Aachen, sudjelovao je u savjetovanju o načinu borbe protiv Ljudevita.

​Pokopan je uz crkvu sv. Marije na Crkvini u Biskupiji i to u sarkofagu načinjenom od rimskih spolija (s urezanim kršćanskim križem na poklopcu) 821. godine.

Kralj Vladislav

​821.-823. vlada Vladislav (Svatimirović).

​Vladislav je u Hrvatskoj kronici spomenut kao "Stipan Vladislav". Dodatak "Stjepan" u to doba označavao je kraljevsku titulu. Hrvatski vladari iz 9. stoljeća; Mislav, Trpimir i Mutimir, također su u nekoliko izvora navedeni kao kraljevi.

Najvažnije vijesti o Vladislavu donosi „Franački ljetopis“ kad govori o Borninoj smrti: „Međutim umre Borna, knez Dalmacije i Liburnije. Na molbu naroda i uz carev pristanak za njegova nasljednika bi postavljen njegov nećak (ili unuk) Vladislav (Ladasclavus).“

​Ban Ljudemisl

823.-835. vlada Ljudemisl (Svatimirović).

Ljudemisl je bio ujak hrvatskog kneza Borne (kneza Primorske Hrvatske) i po nekim izvorima knez Primorske Hrvatske. Prema nekim mišljenjima, nakon kratke Vladislavove vlasti, Ljudemisl ga je naslijedio 823. godine. U „Katalogu knezova i kraljeva Dalmacije i Hrvatske“ spominje se Ljudemisl kao knez (dux), a Annales Fuledenses navodi da je Ljudevit pobjegao knezu Ljudemislu in Dalmatas. Kad se kod njega sklonio Ljudevit Posavski ovaj ga je dao mučiti i pogubiti.

​Dvije loze Hrvatovića - Pavlimirovići (Trpimirovići) i Svatimirovići

​Višeslav, Mislav, Trpimir i Zdeslav bili su Pavlimirovići te vođe pro-bizantske frakcije, a Budimir, Svetolik, Borna, Vladislav, Ljudemisl - Svatimirovići, vođe pro-franačke frakcije.

Neretvanski vladari; Družak (Držiha ili Dražko, oko 840.), Ljudislav (suvladar, oko 840.), Diodur (Dobrovit, Dabro ili Dobronja, oko 846.), Unusclav (Munjislav, suvladar, oko 846.) bili su Svatimirovići. Lozi Svatimirovića vjerojatno pripadaju i banovi Domagoj (864.-876.), Inoslav (876.-878.) te Branimir (879.-892.). U vrijeme hrvatskog bana i "princa Neretvana" (kako se navodi u jednom izvoru) Domagoja, Neretvani se Kristijaniziraju (oko 873.) .

​Moguće je da su Svatimirovići (Svačići) kasnije imali bansku čast i pretenzije na hrvatski tron npr. ban Pribina koji je ubio kralja Miroslava, te ban Godimir. U vrijeme Berigoja, Jakova i Rusina, Svatimirovići postaju Svačići i drže posjede oko Cetine.

​U tom kontekstu valja spomenuti i ovu epizodu. Odmah po smrti kralja Petra Krešimira hrvatsko plemstvo se podijelilo u tri tabora. Dalmatinski gradovi i latinsko svećenstvo je želilo za kralja Stjepana (Stjepan II., hrvatski kralj), Krešimirova sinovca, kraljevski mađarski rođaci su htjeli bana Zvonimira (Dmitar Zvonimir), a većina hrvatskog naroda, kojemu nije bilo poćudno što je pokojni kralj Petar Krešimir toliko ugađao latinskim žiteljima, župana Slavca od plemena Svačića (porijeklom iz Trstenika kod Omiša). Slavcu je sin bio Petar Svačić.

[Henri]

Hrvatsko kraljevstvo između 821.-910.

​Gottschalk Trpimira bilježi kao "rex"-a. Ivan Đakona Mislava kao princepsa što je hijerarhijski jače od naslova "dux". Također, Vladislav je spomenut kao "Stipan Vladislav". Znamo da je dodatak "Stjepan" u to doba zapravo označavalo kraljevsku titulu.

​Kralj Zvonimir u svojoj povelji od 9. listopada 1075. g. potvrđuje povelje svojih prethodnika Trpimira (drugu) i Muncimira splitskom nadbiskupu. U toj povelji Zvonimir svoje predhodnike izričito naziva kraljevima „…regum predecessorum meorum, uidelicet Tirpimir et Muncimir“

​Toma arhiđakon († 1268.) se u svojoj Historia Salonitana također spominje da je splitski nadbiskup Petar bio u doba kraljeva Trpimira i Muncimira. Pogreškom je zabilježeno vrijeme oko „990.“, ali bi trebalo biti nedvojbeno da je moralo glasiti 890. budući da je kralj Muncimir nadbiskupu Petru potvrdio povelju svoga oca Trpimira 892. Osim toga neosporno nema mjesta kraljevima imenima Trpimir i Muncimir oko 990., budući da je tada vladao kralj Držislav. Konačno oko 990. nema ni mjesta nekom splitskom nadbiskupu Petru kada se zna da je na splitskoj stolici od 970. do 1000 sjedio Martin II. Na tu grešku Tome arhiđakona već je upozorio otac hrvatske historiografije Ivan Lučić. Dakle i Toma arhiđakon svjedoči o hrvatskin kraljevima prije Tomislava.

​Dragocjeni podatak nam daje mletački dužd Andrija Dandolo (1343.-1354.) u svojoj kronici. On nam pripovjeda o krunjenju jednog hrvatskog kralja u vrijemenu vladavine bizantinskog cara Mihovila III. Pijanaca (842. do † 23. rujna 867.) i mletačkog dužda Ursa I. (od 13.rujna 864. – 881). Stoga se može utvrditi da je taj krunidbeni sabor održan u razdoblju između 13. rujna 864. i 23. rujna 867. Osim toga Dandalo pripovjeda da je u vrijeme vladanja bizantinskog careva Bazilija I. (867.-886.) i sina mu Konstantina (868. – 879) između sinova „hrvatskog kralja Trpimira“, Muncimira i Petra-Krešimira I., nastala borba za kraljevsko prijestolje i veliki razdror u kraljevstvu.

[Henri]

Sjeverni Bijeli Hrvati od 9. do 12. stoljeća

Knez Laborec

Laborec je bio vladar Bijele Hrvatske i vazal velike Moravske. Spominje ga Bele Regis Notarius u Gesti Hungarorum. Tijekom mađarske provale u karpatsku dolinu oko 896., Laborec se suprotstavio Arpadu u njegovom pohodu na karpatsku Ruteniju.

Tijekom 9. stoljeća, utvrđeni dvorac (danas Užhorod) je postao ranofeudalni grad i centar nove kneževine pod vodstvom Laboreca, moravskog vazala.

​Kad je Simeon veliki počeo sa širenjem Bugarskog carstva, zauzeo je dio Bijele Hrvatske natjeravši tako Laboreca da postane njegov vazal krajem 9. stoljeća.

896. mađarska plemena migrirala su u Panonsku nizinu. Mađarske i kijevske snage srušile su Laborčevu vlast. Laborec je poginuo kod rijeke Laborec koja danas nosi ime po njemu.

​Hrvati u Ukrajini (Galiciji)

​Prvi pouzdani izvor u kojem se navodi slavensko pleme „Horvate“ na području današnje Ukrajine, točnije Galicije je Pověsti Vremęninyhu Lětu s početka XII. Stoljeća ljetopisca Nestora. U tom se djelu spominju i dalmatinski Hrvati – tj. „Bijeli Hrvati“ (dva puta), te ukrajinsko-galicijski Hrvati - „Horvate“ (tri puta).

Tako Nestor, pišući o tom istočnoeuropskom hrvatskom plemenu navodi sljedeće: „I živjahu v mire i Poljane i Drevljane i Sever i Radimiči i Vjatiči i Horvate. Dulebi že živjahu po Bugu, kde nine Volinjane, a Ugliči i Tiverci sedjahu po Dnestru, prisedjahu k Dunajevi, (…)“

​„Pleme Hrvata živjelo je dugo samo za se i neovisno. No otkako je varjaško-ruski knez Oleg (879. – 912.), nasljednik Rurikov, zavladao zemljom Poljana i stolicom njihovom, gradom Kijevom, pokoravaše on redom svojoj vlasti i razna plemena današnje Ruske, naročito pak Severane, Radimiče i Dulebe. Tako mu pođe za rukom negdje na početku X. stoljeća, da pokori i najzapadnije pleme Hrvata. Malo zatim okupi Oleg ogromnu vojsku, da udari na bizantsko carstvo. Opremivši do 2000 brodova spusti se rijekom Dnjeprom u Crno more, pak dođe pod Carigrad, da ga zauzme (907.). Bizantski car Leo VI. prepade se velike sile Olegove i plati mu ogromnu ucjenu zlatom i svilenim tkaninama (…) Iz pričanja dakle Nestorova razbiramo jasno, da je god. 907. u Olegovoj vojsci bilo i Hrvata, a to su bez sumnje bili oni Hrvati, koji su stanovali u susjedstvu Duleba i drugih ruskih plemena.

​God. 907. dakle bili su Hrvati nesumnjivo podanici kijevskoga kneza Olega. Po svoj prilici da je tada već u njihovoj oblasti stajao grad Peremišlj (Przemysl) na Sani, kao što su u oblasti plemena Duleba bili gradovi Bužski grad, Velinj (Volinj) i Červenj. (…) Za kneza Igora (912. – 945.), a još više za njegove udovice Oljge i njezina sina Svjatoslava odmetala su se redom svladana plemena slovenska od kijevskih knezova.

​U to doba, čini se, da se je i pleme Hrvata odvrglo od Kijeva, pa bilo s voljom bilo silom priznalo vlast svojih zapadnih susjeda, Poljaka ili Ljeha (Ljaha), kojim je tada vladao knez Mečislav. Ali Hrvati ne ostadoše dugo pod Poljskom.

Čim je ruskim knezom u Kijevu postao sv. Vladimir (980. – 1015.) prva mu bijaše zadaća, da otme Poljakom oblast Hrvata s gradom Peremišljem i zemlju Duleba s gradom Červenjem.45 (…) Iza kratka rata dakle osvoji Vladimir i Permišlj i Črvenj te od obiju oblasti njihovih sastavi novu oblast, udjelnu naime kneževinu, kojoj postade stolicom grad Vladimir (Volodimir). Od toga grada prozvana bi kasnije i čitava zemlja Hrvata i Duleba kneževinom Vladimirskom ili Vladimirijom (Lodomerija), koje joj ime ostade kroz sva kasnija stoljeća sve do danas.“

​Klaić, slijedeći srednjovjekovne izvore, posljednji spomen hrvatskog plemena u Galiciji nalazi na samom kraju X. stoljeća: „Još samo jednom spominje se u ruskim izvorima pleme Hrvata. Kad je god. 992. knezom poljačkim postao slavni Boleslav I. Hrabri, čini se, da se je namah digao, da ruskomu knezu u Kijevu otme Vladimirsku kneževinu. Tom je prigodom valja i pleme Hrvata ustalo, da se oslobodi vlasti kneza Vladimira. No taj pohita da ih pokori. (…) Nakon rata god. 993., za koji se doduše ne kaže, kako je ispao, ali se je sigurno svršio pobjedom Vladimirovom, ne spominje se više u ruskim spomenicima pleme Hrvata.“ Prema Klaiću istu vijest, o Vladimirovu pokoravanju ukrajinskih Hrvata krajem X. stoljeća, donosi i „poljski ljetopisac Dlugosz: Vastatis eo anno dux Russiae Carvatis infertur illi (duci) a Pieczyngis (Pečenegi) bellum, contra quos egressus ad fluvium Rubiessa (Trubež) eos offendit (…)“.

​Dva hrvatska plemena u Češkoj

​Uz ovo slavensko hrvatsko pleme na području današnje sjeverozapadne Ukrajine, povijesni izvori bilježe postojanje čak dva slavenska hrvatska plemena na prostorima današnje Češke. Pišući o tim češkim hrvatskim plemenima, Klaić ističe sljedeće: „Najznamenitiji spomenik, koji govori o Hrvatima u današnjoj Češkoj, jest povelja njemačkoga kralja Otona I. od g. 973., kojom bijaše ustanovio međe netom osnovane biskupije Praške.“

Naime, u toj se povelji granice biskupije opisujutako da se navode sva slavenska plemena koja su joj pripadala, uključujući i: „(…) Psovane, Chrovati et altera Chrowati, Slasane, Trebowane, Boborane, Dedosane (…).“

Iz ovih podataka Klaić zaključuje: „Po izloženom popisu međa biskupije Praške razbiramo dakle ne samo to, dokle je god. 973. dopirala politička vlast toga kneza (Boleslava II. Pobožnog, koji je vladao od 967. do 999. – op. a.), nego slutimo još i to, da je većina u povelji izbrojenih oblasti i plemena tek nedavno priznala vlast čeških knezova, pošto se još tako živo ističe osebujnost njihova.

Što se napose tiče Hrvata, vidimo, da su tada opstojala dva plemena toga imena (Chrovati et altera Chrowati), zatim da su ta plemena prebivala negdje na zapadu grada Krakova i rijeke Odre, a na sjevero-zapadu visoke Tatre i rijeke Vaga, napokon na sjeveru (tada veoma stegnute) oblasti Morave.

Uzmemo li još na um, da su Hrvatima na zapadu stanovali Pšovani (oko Melnika kod sutoka Vltave i Labe), to ostaje plemenima hrvatskim današnja sjeveroistočna Češka do grada Krkonoša, zatim jugoistočna Češka do Morave.“ Klaić uz svoje ubiciranje tih srednjoeuropskih hrvatskih plemena navodi i Jirečekov stav: „Hermenegild Jireček opredijelio je sjedišta jednoga i drugoga plemena po prilici ovako: Prvo pleme Hrvata prebivalo je u području rijeke Jizere pa sve do Labe, dakle u današnjem Boleslavskom okružju. Tim plemenom vladao je u prvoj polovici X. stoljeća kao udjelni knez Boleslav, mlađi brat sv. Većeslava. (…)

​Drugo pleme Hrvata prebivalo je na istoku i jugoistoku prvomu, i to s jedne i druge strane gornje Labe. Glavnom mjesto u njegovoj oblasti bijaše grad Ljubica kod utoka rijeke Ljubice (danas Cidline) u Labu, u kojem stolovaše slavna porodica Slavnikovaca (…).

Povijesnoj sudbini navedenih čeških hrvatskih plemena Klaić posvećuje sljedeći odlomak: „Udjelni knezovi i vlasteoske porodice jednoga i drugoga plemena hrvatskoga vodile su mnogo upornih borba s knezovima glavnoga plemena češkoga, dok ih ti nisu svladali i skršili snagu njihovu. Već za sv. Većeslava (926. do 935.) spominju se razmirice među njima i mlađim mu bratom Boleslavom, udjelnim knezom Jizerskih Hrvata. Te se razmirice svršiše tako, da se je Boleslav na posljetku urotio proti svomu bratu, pak stao o tom raditi, da ga ubije. Kad je Većeslav malo zatim došao u Boleslav u pohode svomu bratu, pa 28. rujna (935.) iz kneževskoga grada išao u crkvu na jutarnju misu, navali na nj brat Boleslav, te ga ovoga sluge Česta, Tyra i Gnevša pred crkvenim vratima umoriše.“

O tim kobnim događajima ispredala se i jedna legenda sačuvana u rukopisima XIII. – XIV., ali sastavljena već u prvoj polovici X. stoljeća. Zanimljivo je kako se u toj legendi kaže „kako je majka Većeslavova, po imenu Drahomira, začuvši za smrt njegovu, plačući pohitala, bacila se na grudi njegove, pa ga onda dala odnijeti u svećenički dom.“ Prema Klaiću legenda dalje teče: „Ubojavši že sja mati jego (Drahomira) smerti i beža v Horvati (Krovati)“. Dakle, Drahomira je pobjegla iz grada Boleslava i sklonila se „v Horvati“, tj. u zemlju Hrvata, koja je bila izvan dosega podanicima njezina sina, kneza Boleslava.

Budući da su Jizerski Hrvati već bili pod Boleslavljevom vlašću, Klaić zaključuje kako se Drahomira sklonila k onim Hrvatima koji su bili smješteni sjeverozapadno od Moravske. Iako je udjelna kneževina čeških Jizerskih Hrvata već oko 935. godine bila ukinuta, drugo češko hrvatsko pleme – na sjeverozapadnoj granici Moravske, kod kojih se prema legendi sklonila Većeslavova majka Drahomira, imalo je svoje vlastite vladare sve do kraja X. stoljeća, a riječ je o poznatom rodu Slavnikovaca.

Osim toga, kako Klaić smatra, na neke od spomenutih čeških hrvatskih plemena odnosi se i vijest poljskog ljetopisca Vincentija Kadlubeka kako je „slavni poljački knez i kralj Boleslav I. Hrabri (992. – 1025.) pokorio svojoj vlasti nekakve Hrvate (…)“. Iako dvoji jesu li ti spomenuti Hrvati („Cravatios“) bili smješteni istočno ili zapadno od tadašnje Poljske, Klaić se ipak priklanja mišljenju da su se nalazili „bliže današnjoj Češkoj nego Ruskoj“.

Uz ove povijesne izvore još dva ranosrednjovjekovna zapisa svjedoče o opstojnosti hrvatskih plemena na području današnje Češke. Prvi se odnosi na navod iz poznate „Anglosaske kronike“ sastavljene u Wessexu za vrijeme vladavine kralja Alfreda Velikog (871. – 899.). Tako u tom spisu piše: „Na sjeveroistok od Moravljana jesu Dalaminci, i na istok od Dalaminaca jesu Hrvati („Horigti“), i na sjever od Dalaminaca jesu Srbi, i na zapad od njih Siusli. Na sjever od Hrvata („Horoti“) je zemlja žena, i na sjever od zemlje žena jesu Sarmati sve do Ripejskoga gorja.“

​Libice uz rijeku Cidilinu i desnu obala rijeke Labe, bile su centar Slavnikove kneževine. Ona je uključivala Litomyšl, granicu na istoku kod Klodzkoa na rijeci Nisi (danas jugozapadna Poljska). Na sjeveru je granica bila Charvatce, novonastalo naselje pod Bijelim Hrvatima. Na zapad se teritorij prostirao sve do rijeke Jizera i dalje prema jugozapadu uz Vltavu i malo prema Mžeu. Kneževina je uključivala naselja Netolice, Doudleby i Chynov.

Slavnik (+981) bio je osnivač dinastije Slavnikovića. Sa svojom suprugom Strezislavom imao je 6 sinova. Njegov nasljednik Sobjeslav poginuo je 1004. na Vltavi u bitci sa Bohemima nakon čega kneževina Slavnikovića gubi samostalnost. Dva Slavnikova sina su proglašena svetima: Sveti Votjeh Adalbert i Sveti Radim. Ostali sinovi bili su Pobraslav Porej i Časlav.

Smatra se mogućim da je Sveti Astrik od Pannonhalme (nekad zapisan i kao Anastazije ili Asterik) (+ 1030/1040), češkog ili hrvatskog porijekla, rođen kao Radla i zaređen u Mađarskoj također bio u rodu sa Slavnikovićima.

Najstarijim hrvatskim novcem smatra se novac Bijelih Hrvata, koji su kao moćan narod živjeli na području današnje Češke. Tamo su u 10. stoljeću Slavnikovići kovali svoj novac. Poznate su brojne vrste i inačice srebrnih senara Sobjeslava Slavnikovića (985-995) i njegova brata biskupa Vojtjeha Adalberta (992-998 i 992-994).

​"According to the Czech archaeologist E. Šimek (1930), who researched the note by Cosmas of Prague, the center of the Slavnik's principality was Libice, a castrum located at the confluence of the river Cidlina, on the right bank of the river Elbe (Labe). It included castrum Litomyšl, and their border in the East went as far as castrum Kłodzko on the Nisa river in now South-Western Poland. In the North their land went as far Charvatce, probably previous or newly founded settlement by the White Croats. In the West their territory stretched along the rivers Jizera, and further in the South-West along Vltava and in the short part Mže. The territory included settlements Netolice, Doudleby and Chýnov."

​Arapski pisac Masudi 943./944. godine piše o karpatskim Slavenima za čije kraljeve kaže da su se neki pokrstili, a ostali ostali pogani. Osim toga, prema Masudiju, u davna vremena nad slavenskim narodom Volinjana vladao je kralj Magah. Nadalje, Masudi između ostalih slavenskih plemena nabraja i Moravljane, zatim Hrvate („Chorwatin“), potom Čehe, Gačane i Braničevce te dodaje kako su imena kraljeva kod pojedinog slavenskog naroda „u isto vrijeme ujedno i čvrsti nazivi tih kraljeva“. S obzirom na redoslijed nabrajanja slavenskih plemena, Masudi hrvatsko pleme („Chorwatin“) smješta između Moravljana i Čeha što otprilike odgovara zemljopisnom položaju dvaju spomenutih hrvatskih plemena na području današnje Češke. Naposljetku, tragajući za spomenom hrvatskih plemena u Češkoj, Klaić navodi i poznatu legendu o Ivanu „hrvatskom“. Prema toj legendi češki knez Borivoj (djed sv. Većeslava) je, loveći uz rijeku, strijelom ubio košutu. Nedugo nakon toga događaja, nakon što su se njegovi ljudi napojili mlijekom koje je isteklo iz ubijene košute, Borivoj je ugledao mušku osobu koja mu se predstavila kao Ivan „hrvatski“ - sin kralja hrvatskoga. Međutim, prema novijim istraživanjima, Ivan ne bi bio „hrvatski“ kraljević, nego „korvajski“ monah, sin obodritskog kneza Gostomysla, te je, prema tome, njegovo povezivanje s češkim Hrvatima posve neutemeljeno i pogrešno.

​Hrvati u Karantaniji

​Uz ova do sada spomenuta „hrvatska“ mjesna imena, a čiji je broj u različitim europskim krajevima daleko veći od niza koji donosi Klaić u svom djelu, u nekim je slučajevima navedeni toponim – „hrvat“, ujedno bio osnova nastanka naziva za jedno šire područje ili točnije određenog regionima kao što je npr. „pagus Croudi“/ „pago Crouuati“ u Tirolu i Karantaniji.

Klaić u svom djelu spominje i te primjere: „Čini se, da je sve u današnji Tirol dopiralo ime hrvatsko. Ima jedna povelja kralja Otona III. od 19. srpnja 993., izdana u Magdenburgu“ u kojoj se navode vladarska darovanja nekih posjeda „in pago Croudi“. S obzirom na ubiciranje te „župe Hrvati“, prema nekim autorima, kako ističe Klaić, ona bi se nalazila na Toblaškom polju u južnom Tirolu (današnja sjeverna Italija), dok drugi povjesničari ne dijele to mišljenje.

Uz ovaj regionim (područno ime) iz (vjerojatno) južnog Tirola, daleko je poznatiji primjer zabilježen u povijesnim izvorima koji se odnosi na ranosrednjovjekovnu Karantaniju. Tako, prema Klaiću: „Sigurno je međutim, da je u staroj Karantaniji u X. stoljeću opstojala župa slavenska, koja se u spomenicima naročito zove „pagus Crouuati“. Ta se župa spominje u samim vjerodostojnim kraljevskim poveljama“, tako se navodi: „in pago Crouuati“ (povelja iz 954.); „in pago Crauuati“ (povelja iz 961.); „in pago Chruuat“ (povelja iz 979.).

Sudeći prema tim izvorima, Klaić zaključuje: „U Karantaniji (Karentani) opstojala je dakle god. 954. – 979. slavenska župa zvana pagus Chrouuat, u kojoj je vladao u ime njemačkoga kralja grof Hartwig“ te potom navodi mišljenje Moritza Felicetti von Liebenfelssa kako: „Po njegovu nepobitnu istraživanju prostirala se je ta župa upravo na Gosposvetskom polju i u njegovoj okolici, dakle na onom rimskom starinom posvećenom tlu, gdje su stolovali prvi slavenski knezovi Karantanije.“

Hrvati u Crvenoj Hrvatskoj 10.-15.

Hrvati u Duklji

Ivan Skilica (11. stoljeće) Dukljane* spominje ovako: "Prve godine toga cara (Mihajla VII. Duke), indikacije prve, narod Srba, koje također zovu i Hrvatima, izađe da pokori Bugarsku". "Bugarske starješine zamole Mihajla, tadašnjega vladara onih, koji se zovu Hrvati, a koji je stolovao u Kotoru i Prapratnici, i koji je imao ne malo zemlje pod sobom, da im pomogne i da s njima zajedno radi te da im dadne svoga sina kojega će oni proglasiti carem Bugarske". (Napomena: Dukljanski kralj Mihailo iz dinastije Vojislavljevići je "bugarskim starješinama" zaista poslao svog sina Bodina i dukljansku vojsku u kojoj su, osim Dukljana, bili i Hrvati, koje je predvodio Bodinov dozapovjednik Petrilo).

"Uhvatiše pak onoga, koji je iza Petrila zapovijedao Hrvatima i odvedu ga okovana caru (u Bizant)„ Nikefor Brijenije Mlađi, čiji se otac sukobio u tom ratu s Bodinom i Petrilom, pravi jasnu distinkciju spominjući zasebno i Hrvate, i Dukljane.

Skiličin nastavljač Ivan Zonara izjednačava Srbe i Hrvate u Duklji. Mihajlo Devolski govori ο stanovnicima Duklje samo kao ο Hrvatima.

Nikefor Brijenije piše ο Hrvatima i Dukljanima, koje razlikuje. Bodin je, po naredbi dukljanskog kralja Mihaila, predvodio vojsku od, kako kaže Brijenije, "Dukljana i Hrvata". Na drugom mjestu veli da "Hrvati i Dukljani pobunivši se, cio Ilirik zlostavljahu".*

Napokon, Ana Komnena piše ο Dalmatima pod vodstvom Mihajla, Bodina i Vukana, ali kao srpskog kneza označava samo Vukana, što znači da i ona razlikuje Dalmate (Dukljane) od Srba.

Sredinom 12. stoljeća pop Dukljanin spominje podjelu Primorja (Maritima) na Bijelu i Crvenu Hrvatsku. To ne znači to da su svi u Duklji bili Hrvati, ali da su među ostalima tamo bili i Hrvati.

​Hrvati južno od Cetine

​Po povijesnim izvorima vidi se da je još od 7. stoljeća dio stanovništva južno od Cetine bio hrvatski. Hrvati su naselili i taj prostor, što ne znači da nije bilo i Srba ondje.* Za vrijeme hrvatskih kraljeva Paganija je došla direktno pod hrvatsku vlast, a Zahumlje je ponekad bilo u vazalnom odnosu. Jedan od najvećih geografa srednjeg vijeka Abu Abdallah Mahomed Ibn Idris iz 11./12. svjedoči da je Dubrovnik zadnji grad u Hrvatskoj. Najranija dubrovačka književnost je pisana na ikavici. Nalješković, Vetranović, Zlatarić i brojni drugi jasno govore o Dubrovniku kao hrvatskom gradu i dubrovačkom dijalektu kao hrvatskom jeziku.

​Petar Trpimirović (Pavlimirović) i Vojislavljevići

​Prema ljetopisu popa Dukljanina, Petar Trpimirović, (sin Trpimira II i brat Krešimira I) postao je vladar Duklje. Tijekom stoljeća njegovi muški potomci će mijenjati ime svoje dinastije najprije u Vojislavljević, a potom u dinastija Nemanjić koja će izumrijeti 1422. godine nakon višestoljetnog vladanja Srbijom. Duklja je bila orijentirana zapadnoj Crkvi. Vojislavljevići su svi bili katolici, a dijelom i neki Nemanjići. Stefan Nemanja je kršten i odgajan kao katolik, a tijekom svoje vladavine je balansirao između istočne i zapadne Crkve. Stefan Prvovenčani je primio krunu od pape, a njegova žena Ana Nemanjić, (majka Vukana, Stefana, Rastka) po Mavru Orbiniju je kćer bosanskog bana, vjerojatno bana Borića koji je rodom iz Slavonije.

​Stefan Nemanja, Stefan Prvovenčani*i car Dušan

Stefan Nemanja (12. stoljeće) rodio se kao katolik u katoličoj Duklji i tek je kasnije tijekom života prešao na pravoslavlje. Kralj Stefan Prvovenčani se potčinio papi i primio od njega krunu, a car Dušan je tražio titulu kapetana Kršćanstva od pape dok je za uzvrat trebao preći na katoličanstvo što se nije ostvarilo zbog otpora pravoslavnog svećenstva. Primroski dijelovi Crne Gore su ostali katolički tokom cijele vladavine Nemanjića. Čak i Vojislav Šešelj smatra da su Srbi većinom (2/3) bili katolici do praktički 14. stoljeća.

U udžbeniku “Nacionalna i pravna istorija naroda Jugoslavije” iz 1989. godine grupa autora koju su sačinjavali Đorđe Janković, Mirko Mirković i Dragoš Jevtić ilustrativno piše o mješovitoj rimokatoličkoj i pravoslavnoj vjerosipovijesti Srba u vrijeme Dušanova carstva od 1346 – 1355. godine. Profesor Dragoš Jeftić tada je potkraj osamdesetih studentima pravnog fakulteta gjde je držao satove povijesti, objašnjavao kako je u doba cara Dušana bilo 35% Srba rimokatolika i kako se to odnosi poglavito na Srbe u unutrašnjosti današnje Srbije, tamo oko Šumadije i Pomoravlja, kao i središnjih gradova Kragujevca, Čačka, Kraljeva, Kruševca, Jagodine.

​Sv. Vladimir

​Pavao Ritter Vitezović, hrvatski književnik tiskao je 1705. godine u Zagrebu knjigu Vita et martyrium B. Vladimiri, Croatiae regis (Život i mučeništvo blaženog Vladimira, kralja Hrvatske) u kojoj žali "što je legenda o Sv. Vladimiru, kralju Crvene Hrvatske, ostala puku Bijele Hrvatske slabo poznata, te ga samo grčka crkva slavi.„

Sv. Vladimir je još prije konca 12. stoljeća u katoličkoj Dukljanskoj crkvi bio u najmanju ruku smatran blaženim. Naime, Ljetopis popa Dukljanina, koji je prvorazredni izvor starocrnogorske povijesti pisan koncem 12. st., za kneza Vladimira više puta izvješćuje da je beatus (blaženi, što je prvi stupanj svetosti) i tri puta sanctus (u prijevodu sveti).

Međutim, ne postoji sačuvan dokument o činu beatifikacije koja je bila u srednjem vijeku u nadležnosti biskupa, kao ni o njegovom kanoniziranju. No, kao i mnogi drugi poznati sveci, možda nikada nije bio službeno kanoniziran, "već mu je kult proizveden voljom vjernika Prema nekim još nepotvrđenim dokumentima u Monumenti Montenegrini, kanonizirala je Vladimira kao sveca tada jedinstvene Crkve, 1019. godine Carigradska patrijaršija.

Najpouzdaniji podaci - najvećim dijelom podudarni s bizantskim i drugim referentnim izvorima, o Vladimiru, konkretno o početcima njegovoga kulta u Duklji, su u Ljetopisu popa Dukljanina (poznatom i kao Kraljevstvo Slavena ili Sclavorum Regnum), koji je i prva napisana crnogorska povijest.

Autentičnost Ljetopisa u djelu o povijesti dukljanske države potvrđuje i opservacija koju je u drugom kontekstu spomenuo srpski znanstvenik N. Banašević. On primjećuje da se prema Ljetopisu knez Vladimir pričeštio kruhom i vinom. Takav način pričesta je u katoličkoj crkvi trajao do 12. st. a od tada samo kruhom.

Ljetopis izvješćuje da je nakon pogubljenja Vladimirovo tijelo prenijeto u Duklju uz najsvečanije počasti koje crkva priređuje "pjevanjem himni i pohvala". „Što je drugo pjevanje himni i pohvala (cum hymnis et laudibus) svecu ako ne podrazumijevaju beatizaciju po rimokatoličkom ritualu? Te himne i pohvale su osnova za Vita Sancti Vladimiri, koje je unijeto u Ljetopis. Takvom činu morao je lično prisustvovati biskup barske dijaceze.”

"U dječačkoj dobi zasjeo je na kraljevsko prijestolje, no ipak je narodom vladao razboritošću staračkog uma. S podrijetlom i kraljevskim bogatstvom u njemu su plemenitost i mudrost bile toliko ujedinjene s blagošću da su ga učinile toliko prikladnim za kraljevstvo te se u njemu samome ne bi očekivala nijedna krepost nedostojna kralja, niti su oni koji su mu bili podređeni mogli zaželjeti vladara dostojnijeg za kraljevstvo.*U domovini bi također obnovio vrlo plodonosan mir da mu nisu okrutnom vlašću susjednih naroda bili oduzeti prije vremena život i kraljevstvo.„ *

Vitezović je u svojoj knjižici prihvatio Vladimira i Kosaru kao povijesne ličnosti. On ne dvoji o pouzdanosti te priče, nego ju zbog njene legendarnosti i drevnosti pokušava i povijesno utemeljiti. O tome govori i činjenica da on želi Vladimirov svetački život uzdići na jednu višu razinu: proglasiti ga hrvatskim svecem. (…) Sudeći po atribucijama kojima Vitezović naziva Vladimira (rex Croatorum, pacificus dominator, princeps pientissimus, divus princeps itd.) te pjesme, himna i molitve kojima dopunjuje njegov životopis, nameće nam se pomisao da Vitezović Vladimirovoj hagiografiji pridaje povijesnu težinu.

To najjasnije uočavamo u himnu (hymnus) i molitvi (oratio) jer su te dvije komponente ovoga djela i formalno i teološki sastavljene po uzoru na svetačka i mučenička slavlja. U nakani da život bl. Vladimira uzdigne na još višu razinu Vitezović je nedvojbeno uspio."

​Povijest Duklje/Zete

Petar, prvi crnogorski povijesni vladar, imao je titulu arhonta. O arhontu Petru postoji pečat, pronađen koncem 19. st. Na njemu je, na grč., napisano: Petar Arhont Duklje Amin. U crnogorskoj povjesnici ne postoji suglasnost je li Petar vladao Dukljom u 9. ili 10. st., ni oko toga je li je on otac Vladimira, dukljanskoga vladara i prvog crnogorskog sveca. Ljetopis popa Dukljanina navodi kako se otac Vladimira zvao Petrislav..

​Sveti Vladimir (rođen oko 970. - Prespa, Makedonija, 1016.), dukljanski knez, prvotni crnogorski svetac, poznat u literautiri i kao Sveti Jovan Vladimir (hrvatski, Ivan).

Vojislav, dukljanski knez, Sveti Vladimir mu je bio stric ili brat od strica, vladao od 1018. do 1043., osamostalio Duklju, 1042. pobjedio kombiniranu bizantsku vojsku. utemeljitelj dinastije Vojislavljevića. Neda, nećaka bugarskoga cara Samuila je bila žena kneza Vojislava. Nakon njegove smrti 1043. vladala sa sinovima kao "kraljica". Umrla je vjerojatno 1045. godine. Mihailo, prvotni dukljanski kralj, vladao od 1046. do 1081., dobio kraljevske oznake od pape Grgura VII. najkasnije 1078. godine.

​Bodin, dukljanski kralj, vladao od 1082. do 1108. godine, za njegovoga doba Dukljansko kraljevstvo bilo je na vrhuncu. Mihailo II., dukljanski kralj, naslijedio oca Bodina nakon njegove smrti 1108. godine, no ubrzo je bio svrgnut.

​Dobroslav, dukljanski kralj, sin Mihaila i polubrat Bodina, voljom je naroda izabran za kralja, no ubrzo je postao žrtva urote koju je ispleo raški župan Vukan koji ga je zatvorio. Pustio ga je na slobodu, ali je Dobroslava, njegov nasljednik na dukljanskom prijestolju kralj Vladimir, oslijepio. Umro je Dobroslav u samostanu Sv. Srđa i Vakha pokraje rijeke Bojane.

Vladimir, dukljanski kralj, unuk Mihaila, surađivao s raškim županom Vukanom i bio eksponent raške struje u Duklji o kojoj izvještava i Ljetopis popa Dukljanina. Otrovan je 1118. po naređenju Bodinove žene kraljice Jakvinte.

Đorđe, u dva navrata dukljanski kralj, najprije uz prekide od 1113. do 1118. a onda u razdoblju od 1125. do 1131. godine. Sin Bodinov. Sa svojom majkom Jakvintom je pokušao obnoviti slavu i nezavisnost Bodinove države. No, Bizant je iskoristio unutarnje borbe, pa su uz potporu unutarnjih neprijatelja i Srba poduzeli vojni napad na Duklju, zauzeli prijestonicu Skadar, uhitili Đorđa i odveli u Carigrad gdje je i umro.

Grubeša, dukljanski kralj, sin kneza Branislava, vladao od 1118. do 1125. kao bizantski vazal, te ratovao protiv kralja Đorđa, u jednom takovom boju i pogunuo.

Gradihna (Gradinja), dukljanski kralj, vladao od 1131. do 1141. godine, sin kneza Branislava, za kralja postavljen kao bizantski vazal. Ljetopis popa Dukljanina opisuje kako je bio Gradihna "blag, krotak, milosrdan, zaštitnik udovica i siročadi". Moć je Dukljanskoga kraljevstva za njegova doba već bila na izmaku.

Radoslav, dukljanski knez, vladao je od 1142. do oko 1163. godine. Naslijedio prijestolje do svoga oca kralja Gradihne, no za razliku od njega i svih ostalih Vojislavljevića od doba Mihaila, Radoslav nije nosio titulu kralja, što bjelodano svjedoči o dezintegraciji moći Dukljanskoga kraljevstva. Skupa sa svojom braćom Jovanom i Vladimirom pokušao je Radoslav se suprotstaviti svojim unutarnjim prosrpski orijentiranim neprijateljima i organizirati oružani otpor napadima koje je poticao raški župan. No, u tome nisu imali uspjeha.

Mihailo III., sin i nasljednik kneza Radoslava, na dukljanskom prijestolju od 1163. do 1186. godine. Mihailo III. potporu da se pred navalom Srba čiji je predvoditelj bio Stefan Nemanja, pokušao pronaći u Bizantu. Do 1186. to mu je donekle i polazilo za rukom, no te je godine Nemanja potpuno pokorio dukljansku državu i razrušio, osim Kotora, sve dukljanske gradove.

U dinastiju Vukanovića najverovatnije je spadao i Zavida, otac velikog župana Tihomira i njegovog naslednika Stefana Nemanje, osnivača dinastije Nemanjića. Prema tome, Nemanjići se mogu posmatrati i kao sporedna (mlađa) grana Vukanovića. Zavida (umro posle 1127) je bio jedan od srpskih vlastelina iz raške dinastije Vukanovića. Po ženskoj liniji je bio u srodstvu i sa porodicom Vojislavljevića koji su u to doba vladali Zetom.

Ruđer Bošković

​Otac Ruđera Boškovića Nikola rođen je u Orahovu Dolu u Popovu, selu smještenome na južnome rubu prodoline Dubrave uz srednjovjekovni Put soli. Dubrava se prostire od Zavale, srednjovjekovnoga popovskog vojno-upravnog središta u kojemu se nalazio srednjovjekovni Popovski grad te niz utvrda o čemu svjedoče toponimi Grad, Gradac i Ostrog. Zavala je bila i duhovno središte toga kraja. U njoj se nalazila istočnohercegovačka inačica crkve sv. Spasa − crkva sv. Petra, predmet jednoipolstoljetnoga katoličko-pravoslavnog sporenja o kojoj srpski povjesničar Vladimir Ćorović piše: Iz ruševine te crkve očuvana je jedna ploča u manastiru, koja sa svoje strane daje nešto potvrde za zapadno poreklo njene arhitekture. Motiv pletera (podebljao D. V.) u gornjem delu ploče karakterističan je za dalmatinske građevine i to čak iz dosta ranog srednjeg veka, iz VIII − X stoleća. Govoreći o motivu dviju ptica Ćorović zaključuje: Ovakve figure po pravoslavnim crkvama u Hercegovini apsolutno ne postoje.*

Nakon dolaska Osmanlija u Popovu jača utjecaj pravoslavlja te se negdašnji eremitaž dogradnjom i preuređenjem pretvara u pravoslavni manastir koncem 15. ili početkom 16. st. (prvi mu je spomen 1514.), iako mu gradnju pojedini srpski povjesničari neopravdano pomiču čak na 7. st. Upravo je zavoski manastir bio idejni i ostvarbeni rasadnik snažnijega širenja pravoslavlja na samu Zavalu, njezine zaseoke Muharevu Ljut i Budim Do te obližnja sela Čvaljinu i Dvrsnicu, a u manjoj mjeri i na Ravno. O snazi popravoslavljivanja zorno svjedoči podatak da je u Čvaljini na pravoslavlje prešla čak i obitelj Perotić s otoka Šipana, a iz Zavale se i Čvaljine najviše obitelji u 17. i 18. st. preselilo u katolička sela Ravno i Trebimlja. Katoličkim su oazama ostali zavoski zaselak Češljari (na njegovu se mjestu nalazilo srednjovjekovno selo Poljičani) i ishodište Boškovićâ Orahovi Do.

Marko Vego (za kojega bi se moglo reći sve osim da je hrvatski nacionalist jer je 1938. prešao na pravoslavlje) spominje činjenicu da se stanovnici Trebimlje i Ravna dubrovačkim sudcima obraćaju na ikavici te domeće: Mjesto Trebinje izražava se kao Tribigna u ikavskom području iako je to područje ijekavsko. Možda jento prastari ostatak iz doba doseljenja južnih Slavena u te krajeve. Tako je i sa mnogim drugim riječima, što se vidi po mojim ispisima iz arhiva.

Da je istočna Hercegovina iskonski ikavsko područje, namjerno se prešućivalo zbog toga što iskonskih Srba ikavaca gotovo da i nema. Postoji tek jedna mala ikavska oaza u Azbukovici u Podrinju (današnja općina Ljubovija u zapadnoj Srbiji), danas naseljena isključivo Srbima, no po nekim je podatcima dio stanovništva u taj kraj doseljen iz Dalmacije. Nadalje, u blizini je Azbukovice bio i franjevački samostan u Srebrenici te je i to moglo utjecati na to da se ikavicaondje održi. Ipak, nije nemoguće da je riječ o popravoslavljenome življu s obzirom na brojne osmanlijske zapise o popravoslavljenju katoličkoga puka u Podrinju, poglavito u Zvorniku.

Treba napomenuti da su u srednjovjekovnome Popovu česta i osobna imena Hrvoje i Hrvatin, što je nedvojben dokaz samosvijesti istočnohercegovačkih Hrvata i mnogo prije nego što nam to službena historiografija nastoji prikazati.

O prijeporima o podrijetlu Boškovića

U osvrtima na podrijetlo istočnohercegovačkoga stanovništva srpski su se znanstvenici uglavnom oslanjali na monografije Hercegovina Jevte Dedijera i Popovo u Hercegovini Milenka S. Filipovića i Ljube Mićevića u kojima se uglavnom donose najčešće posve neutemeljene predaje o podrijetlu rodova iako su popovske i gradačke katoličke matice najstarije u Hercegovini te su kao takve prvorazredno povijesno vrelo. Koliko su predaje vjerodostojne, najrazvidnije je na primjeru obitelji Popović iz Gabele koja drži (kao i većina starijih rodova u središnjoj i istočnoj Hercegovini) da je rodom iz Crne Gore iako se u Gabelu doselila iz obližnjih Dobranja prije samo 150 godina. Izvor je predaja o crnogorskome podrijetlu starih popovskih rodova upravo monografija Jevte Dedijera, pa se tako raznoraznim izmišljenim predajama nastojalo dovesti u pitanje i katoličko podrijetlo Boškovića.

Prezime Bošković u Orahovu Dolu spominje se od 1649., godine 1653. Boškovići žive na Trebimlji, 1710. u Veljoj Međi i Cicrini, 1722. u Ravnome, oko 1730. u Češljarima, 1740. u Dubljanima, a 1755. na Belenićima, i to uvijek kao katolici. Iz Orahova Dola Boškovići se sele i u Zažablje.

Godine 1723. spominju se u Hrasnu, 1738. u Slivnu, a 1769. u Dobranjama. Živjeli su u hutovskomu naselju Raševići odakle su se preselili u Metković (1757.), Sjekose (1760.), Mramor i Tuhinje te dalje u Dubrave (godine 1792. spominju se u Crnićima). Katolištvo je Boškovića (i njihovih potomaka Kristića, Tomičića i drugih) nemoguće osporiti ako ni zbog čega, onda zato što je rođeni stric Ruđera Boškovića bio don Ilija, popovski župnik kojega su uskoci ubili koncem 17. st., pa se ocu don Ruže (kako tomu učenjaku tepaju njegovi suzavičajnici) nastojalo promijeniti i prezime i mjesto podrijetla. U Orahovu Dolu uistinu postoji predaja da Boškovići potječu od Pokrajčića koji su se doselili iz Bosne, pa se Nikolu Boškovića iz Orahova Dola pokušalo prekrstiti u Nikolu Gudelja iz Pokrajčića kod Trebinja. Drugi su pak pokušali Boškoviće smjestiti u Orah, selo u Žurovićima iznad Rijeke dubrovačke, no i tu su se prevarili jer je u doba rođenja Nikole Boškovića to selo bilo katoličko.

U najnovije su vrijeme srpski "historiografi" pokušali kao rodno mjesto Nikole Boškovića nametnuti Veličane, no i ondje Boškovići nose nadimak Kadijić kao i hutovski Boškovići te su u Veličanima razmjerno nedavno prešli na pravoslavlje. Osim već navedenih izravnih podataka (Orahovi Do oduvijek je katoličko selo, don Ilija Bošković, Ruđerov stric, bio je katolički svećenik, a Marijan Sivrić i Marinko Marić našli su upise Nikole Boškovića u katoličkim maticama) katolištvo Boškovića potvrđuju i posredni dokazi. Osim katolika iz Popova Neretvansku krajinu naselio je i jedan dio popovskih pravoslavaca. Nijedan rod doseljen u Neretvansku krajinu nije u prvome valu doseljenja (a najčešće nikako) mijenjao obred.

​Podaci su nam iz neretvanskih matica vrlo dragocjeni jer iz njih doznajemo da su u danas isključivo srpskim selima u Popovu nekoć živjeli katolici. Tako je obitelj Ivanišević u Metkoviću podrijetlom iz Poljica, Medari su iz Sedlara ili Dračeva, Grubješe iz Dvrsnice i Sedlara, Galičići iz Galičića, a Gluščevići iz Sedlara. Treba napomenuti da se u navedenim selima ne spominje nijedan katolik u posljednjih trista godina, a svi su nositelji tih prezimena u Popovu danas pravoslavci! Iz Dubrave su se u neretvansku župu Slivno doselila tri roda, od kojih je svaki nakon doseljenja čuvao iskonski obred. Ćulići su se iz Zavale doselili u Podstijene, ali su koncem 18. st. prešli na katoličanstvo (kao i Rešetine u Opuzenu te Simati u Dobranjama), a Kadijevići su se iz istoga mjesta doselili na Kremena i do danas su ondje i u Mihalju ostali pravoslavci.

​Posebno je zanimljiv slučaj Šešelja koji su se iz Muhareve Ljuti (ondje se 1704. kao posjednik spominje Mijo Šešelj) doselili u Lađište odakle su prešli u Podgradinu. Prvo obitavalište Šešelja u Popovu bili su Veličani, a odande se obitelj odselile u Koteze, pa u Muharevu Ljut (gdje i danas žive) i koncem 19. st. u Orahovi Do (otkud su se iselili 1992.). Na pravoslavlje su Šešelji prešli koncem 18. st. Predaja kaže da je jedan od Šešelja morao prijeći na pravoslavlje kako bi mogao postati manastirski zvonar i dobiti na korištenje manastirske zemlje. Da su popovski i neretvanski Šešelji jedan rod, potvrđuje i podatak da i pravoslavni i katolički Šešelji za obiteljskoga zaštitnika imaju sv. Luku. Tim je tragikomičniji položaj haškoga uznika Vojislava Šešelja kojemu se danas sudi zbog progona naroda kojemu i sam, barem po krvi, pripada.

​Ikavicom se nekad govorilo u Trebinju, Nevesinju i Ljubinju, a u toponimima može naći –šć. Do 16. i 17. stoljeća stanovništvo Popovog polja uglavnom govori ikavicom. Također što je sa fenomenom ikavskog odraza jata među crnogorskim muslimanima u Podgorici i Tuzima te kod pravoslavnih Crnogoraca u Vraci kod Skadra.

​Nekropola Vidoštak je nekropola stećaka u istočnoj Hercegovini. Nalazi se u selu Popratima, u zaseoku Vidoštaku, a na području Vojvodine. Smješteno je ispod ilirskog grada Ošanića. Iz toponima Vojvodine čini se da je bliža okolina Batnoga u Ošanićima bila pripadala vojvodama iz roda Hrabren-Miloradovića. Nekropola ima osamdesetak stećaka raznih oblika i dekora. Jedna ima ikavski tekst na čirilici iz 1231. godine, što svjedoči o ranijoj rasprostranjenosti štokavske ikavice u istočnoj Hercegovini. Natpis glasi Miseca marta 11. prestavi se raba božija Marija, a zovom' Divica, popa Dabiživa podružije, va ljeto 6739 (1231). Zbog datiranja sličnog onom kod pravoslavnih srpski su autori ovo tumačili kao argument da je rečeni svećenik pravoslavan.​

[Henri]

Bijela Hrvatska (Dalmacija) - 9. stoljeće

Hrvatsko kraljevstvo između 821.-910.

​Gottschalk Trpimira bilježi kao "rex"-a. Ivan Đakona Mislava kao princepsa što je hijerarhijski jače od naslova "dux". Također, Vladislav je spomenut kao "Stipan Vladislav". Znamo da je dodatak "Stjepan" u to doba zapravo označavalo kraljevsku titulu.

​Kralj Zvonimir u svojoj povelji od 9. listopada 1075. g. potvrđuje povelje svojih prethodnika Trpimira (drugu) i Muncimira splitskom nadbiskupu. U toj povelji Zvonimir svoje predhodnike izričito naziva kraljevima „…regum predecessorum meorum, uidelicet Tirpimir et Muncimir“

​Toma arhiđakon († 1268.) se u svojoj Historia Salonitana također spominje da je splitski nadbiskup Petar bio u doba kraljeva Trpimira i Muncimira. Pogreškom je zabilježeno vrijeme oko „990.“, ali bi trebalo biti nedvojbeno da je moralo glasiti 890. budući da je kralj Muncimir nadbiskupu Petru potvrdio povelju svoga oca Trpimira 892. Osim toga neosporno nema mjesta kraljevima imenima Trpimir i Muncimir oko 990., budući da je tada vladao kralj Držislav. Konačno oko 990. nema ni mjesta nekom splitskom nadbiskupu Petru kada se zna da je na splitskoj stolici od 970. do 1000 sjedio Martin II. Na tu grešku Tome arhiđakona već je upozorio otac hrvatske historiografije Ivan Lučić. Dakle i Toma arhiđakon svjedoči o hrvatskin kraljevima prije Tomislava.

​Dragocjeni podatak nam daje mletački dužd Andrija Dandolo (1343.-1354.) u svojoj kronici. On nam pripovjeda o krunjenju jednog hrvatskog kralja u vrijemenu vladavine bizantinskog cara Mihovila III. Pijanaca (842. do † 23. rujna 867.) i mletačkog dužda Ursa I. (od 13.rujna 864. – 881). Stoga se može utvrditi da je taj krunidbeni sabor održan u razdoblju između 13. rujna 864. i 23. rujna 867. Osim toga Dandalo pripovjeda da je u vrijeme vladanja bizantinskog careva Bazilija I. (867.-886.) i sina mu Konstantina (868. – 879) između sinova „hrvatskog kralja Trpimira“, Muncimira i Petra-Krešimira I., nastala borba za kraljevsko prijestolje i veliki razdor u kraljevstvu.

​Kralj ili ban Mislav

​835.-845. vlada ban ili kralj Mislav (Pavlimirović)

Sjedišta vladara - Klis, Nin i Bijaći.

​U povelji kneza Trpimira njegovo je ime Mislavus, ali u nekim prijepisima i Oyslavus, a u kronici Ivana Đakona i Muisclavus.

​Na početku svoga vladanja ratovao s Mlečanima. Uzroci i tijek ratovanja pouzdano se ne znaju, ali se zna da je 839. mletački dužd Petar Tradonik sa svojom ratnom mornaricom krenuo navaliti na hrvatsko primorje. Međutim kod primorskog dvorca sveti Martin, sukobivši se s hrvatskim snagama, dužd se predomislio, te je ugovorio mir s knezom Mislavom.

​Potom je dužd krenuo na jug napasti neretvanske otoke, ali je i tamo ugovorio mir s neretvanskim velikim županom Družakom. O tome izvješćuje Ivan Đakon koji Mislavu daje naslov princeps, a Družaku iudex. Ovaj drugi naslov doista odgovara županu, a prvi, „princeps“, obično je hijerarhijski iznad naslova dux.

​Sljedeće godine (840.), Neretvani su predvođeni velikim županom Deodatom potpuno razbili Mlečane u pomorskom boju, pa se tako dužd Petar kao veliki gubitnik morao vratiti u Veneciju.

Mislav je odredio da splitska nadbiskupija dobiva desetinu od plodova i životinja s njegovoga kneževskog posjeda u susjednom Klisu. Mudar politički potez - početak uspostavljanja dobrih odnosa s dalmatinskim gradovima i njihova približavanja Primorskoj Hrvatskoj

Od 840. godine morali su se Neretvani i Hrvati boriti, zajedno s Bizantom i Mlečanima protiv zajedničke opasnosti - arapskih gusara koji su opsjedali Boku kotorsku, Dubrovnik i ostale krajeve u Jadranu. Čini se da se u to vrijeme dogodilo i oslobođenje primorskih Hrvata od franačke vlasti. Konstantin VII. Porfirogenet u svome djelu De administrando imperio (gl. 30) spominje o sedmogodišnjoj borbi ovih Hrvata protiv Franaka i konačnoj pobjedi Hrvata.

U nalazima pronađenim na lokalitetu Begovača u Biljanima Donjim kod Zadra, ime kneza Mislava zapisano je na dedikacijskom natpisu oltarne ograde. Rekonstruirani natpis preveden na hrvatski jezik glasi: "Od darova Božjih i... ...u vrijeme kneza Mislava... ...sa suprugom... ...za spas duše svoje obnovio je ovaj hram".

​Kralj Trpimir

840.-864. vlada kralj Trpimir.

​Stolovao je u Bijaćima, držao je i Klis. Za pratnju je kao savjetnike imao župane; Komičaj, Precilja, Nemistl, Zašata, Ljudevit i Vitolja. Vladao je nad „regnum Croatorum”, Kraljevstvom Hrvata prema Trpimirovoj Darovnici iz 840./852. (1568.), a Gottschalk ga naziva i „rex Slavorum”, kraljem Slavena.

Napade Arapa, koji su oslabili Bizant i Veneciju, knez Trpimir je mudro iskoristio. Prema svjedočanstvu benediktinca Gottschalka, Trpimir je između 846. i 848. uspješno ratovao protiv Bizanta i Venecije na moru i na kopnu. Kad su Neretvani napali i sam mletački grad Caorle, Trpimir je razbio bizantskog arhonta koji je tada stolovao u Zadru. I sam Gottschalk, optužen s krivovjerja, sklonio se kod Trpimira, kako bi umakao Francima, što već dokazuje snagu i samostalnost ovoga kneza.

Između 854. i 860. Bugari su napali Hrvatsku, koju je Trpimir s lakoćom obranio, a konačan udarac zadao im je u sjeveroistočnoj Bosni, gdje su tada graničile Primorska Hrvatska i Bugarska.

Osobito je znamenita Trpimirova darovnica na latinskom jeziku od 4. ožujka 852. (nekad je se datira i prije 840.godine), kojom je splitskoj nadbiskupiji potvrdio darovnicu svoga prethodnika Mislava, te joj je još darovao crkvu sv. Jurja u Putalju i neke posjede s pripadajućim kmetovima.

Knez Trpimir i njegov najstariji sin Petar hodočastili su u talijanski grad Čedad (16 km istočno od grada Udine), a dokaz tome su zabilježena imena u poznatom Evanđelju sv. Marka (Čedadski evanđelistar), u kojem su zapisana i imena mnogih drugih europskih vladara, posebice slavenskih i germanskih. Ondje je njegovo ime zapisano kao domno Tripimiro (gospodin Trpimir), s naslovom koji se tada rado davao najvišim uglednicima.

Za hrvatsku povijest Čedadski evangelijar izuzetno je važan izvor jer su u njemu upisana i imena hrvatskih vladara i dostojanstvenika. Među njima se ističu čak tri upisa u kojima se spominje hrvatski knez Trpimir, te upis s imenom kneza Branimira i žene mu Maruše (Mariosa). Osim ove dvojice kneževa, zanimljivi su upisi koji se tiču hrvatskih dostojanstvenika Presile, za kojeg M. Matijević-Sokol smatra da bi mogao biti isti onaj župan koji se u Trpimirovoj darovnici pojavljuje pod imenom Pretilia ili Precilia; odnosno Sebedraga kojeg T. Vedriš povezuje s možda istoimenim donatorom crkve u Otresu, ili pak sa Sibidragom, županom Klisa, koji je bio jedan od svjedoka Muncimirove povelje. Među imenima hrvatskih velikaša ističe se i ono hrvatskog kneževića Petra, Trpimirova sina, koji se prema prijedlogu M. Kumira pojavljuje u čak tri različita upisa, uključujući i do nedavno neidentificirani upis u kojem se njegovo ime pojavljuje zajedno s nekom Mutimirom, koja mu je vjerojatno bila žena ili pak sestra.

​Ban Domagoj

​864.-876. vlada ban Domagoj (Svatimirović).

​Promjenu dinastije pokušali su iskoristiti Mlečani, koji su se u to doba oporavili od teških udaraca zadobivenih od Arapa prije 25 godina, te su god. 865. krenuli napasti Hrvatsku, ali Domagoj je uspio ugovoriti mir. Arapi su i dalje napadali obalne gradove, a od 866. opsjedali su 15 mjeseci Dubrovnik, koji se je uspio obraniti svojim snagama i uz pomoć bizantske ratne mornarice.

Domagoj, koji je dotada učvrstio svoju vlast, pomogao je 869.-871. franačkom caru Ludoviku II. da zauzme Bari, koji su prije osvojili i neko vrijeme držali Arapi. Bari je zauzet na juriš 2. veljače 871., a u mornarici kneza Domagoja sudjelovali su i dubrovački brodovi. Tadašnji hrvatsko-dubrovački pomorski savez prva je pouzdana veza Dubrovnika s kasnijom narodnom i državnom maticom.

U to vrijeme Domagojev boravak pod Barijem iskoristio je Bizant koji je sa svojom mornaricom napao i pokorio Neretvane, te pritom opustošio i hrvatsku obalu.[4] Iduće godine kad su Arapi ponovo napadali bizantske gradove u Dalmaciji, Hrvati i Neretvani vratili su im istom mjerom, tako što su ponovo počeli napadati tuđe brodove i to posebno mletačke, jer su Mlečani bili bizantski podanici.

Sukobi su bili tako česti i okrutni da je kneza Domagoja i sam papa Ivan VIII. u onom istom pismu tražio da obuzda napade svojih pomoraca, jer mu njihova gusarska djela "potamnjuju dobar glas". U tom pismu on ga naziva „knezom Sklavina“ (dux Sclavorum). Bizant u ovom razdoblju i formalno utemeljuje Temu Dalmaciju.

​873. Neretvani se kristijaniziraju do kraja.

Po njegovoj smrti 876. godine Ivan Đakon naziva ga „najgorim knezom Sklavina“ (pessimus Sclavorum dux). Mletački dužd Urso Patricijak sklapa mir s Hrvatima, ali nakon Domagojeve smrti napada Neretvane, pa se pretpostavlja da su se oni tada osamostalili.

Ban Inoslav

876.-878. vlada Domagojev sin, ban Inoslav (Svatimirović).

​Ban Zdeslav

​878.-879. vlada ban Zdeslav (Pavlimirović)

​878. biznatski car Bazilije I dovodi na vlast Zdeslava iz Trpimirova roda, koji se bio sklonio u Carigradu kako bi izbjegao Domagojeve čistke.

​Već 879. papa Ivan VIII. piše pismo naslovljeno: „Ljubljenom sinu Zdeslavu, slavnom banu Sklavina“ (Dilecto filio Sedesclavo, glorioso comiti Sclavorum). Čini se da je Zdeslav vladao u ovisnosti od Bizanta, a gradovi Teme Dalmacije su plaćali njemu porez koji su dotada plaćali Bizantu (samo je Dubrovnik plaćao danak Zahumljanima i Travunjanima). Bilo je to i vrijeme crkvenoga raskola, dok je u carigradski patrijarh bio Focije, pa je približavanje Bizantu značilo i udaljavanje od pape.

Vlast Zdeslavova prestaje već 879., kad ga ubija Branimir i preuzima vlast.

​Ban ili kralj Branimir

​879.-892. vlada ban ili kralj Branimir (Svatimirović).

​Mletački ljetopisac Ivan Đakon navodi da je „neki Slaven, imenom Branimir, umorivši Zdeslava, prisvojio njegovu kneževinu“ (ipsius ducatum usurpavit). Iz toga se zaključuje da Branimir nije bio iz vladarske obitelji Trpimirovića kojoj je pripadao Zdeslav.

Njegovo ime se spominje, kao i ime njegove žene u Čedadskom evanđelistaru kao i knezova Trpimira i Braslava

​Njegov natpis iz predromaničke crkve u Muću iz 888. godine (ulomak grede dužine 87 cm i visine 27 cm) ne donosi nikakav vladarski naslov. Na natpisu arhitrava oltarne pregrade iz crkve sv. Mihovila u Ninu(879.-892.) naziva ga se (Bra)nnimero dux Sclavorum. Na ulomcima iz predromaničke crkve kod Skradinastoji (Bra)nimero duce(m) Clavitnoru(m), a slično i na ostalim natpisima s njegovim imenom (u Ninu je nađen ulomak oltarne pregrade koji je bio uzidan u zid crkve sv. Mihovila, a uz Branimirovo ime spominje se ime opata Teodeberta; u Ždrapanju kraj Skradina na ulomku zabata spominju se uz kneza Branimira i županPriština i njegova žena kao donatori crkve; najmlađi je nalaz iz Otresa kraj Bribira).

Na ploči, koju je 1928. našao hrvatski arheolog don Mate Klarić 1928. u Šopotu kod Benkovca napisano je Branimiro com... dux Chruatoru(m). U Čedadskom evanđelistaru zapisano je: Brannimero comiti. Mariosa cometissa, što se odnosi na Branimira i vjerojatno na njegovu ženu Marušu (Mariju).

Ipak, papa Ivan VIII. nikad ga ne oslovljava naslovom dux, nego mu pridaje naslove princeps, a kasnije comes.

​Važan izvor za Branimirovu biografiju predstavlja prepiska s papom Ivanom VIII. 7. lipnja 879. papa Ivan VIII. u svome pismu hvali Branimira jer se vraća Rimskoj crkvi, te ga naziva „ljubljenim sinom Branimirom“, a istovremeno piše i slično pismo ninskome biskupu Teodoziju, te svećenstvu i svemu puku, svojim „predragim sinovima.“ U papinom pismu Branimiru kaže se:

​„Dragom sinu Branimiru....Kad smo naime na dan Uzašaća Gospodnjega služili misu na žrtveniku sv. Petra, digosmo ruke uvis i blagoslovismo tebe i cio narod tvoj i cijelu zemlju tvoju, da možeš ovdje uvijek spašen tijelom i dušom sretno i sigurno vladati zemaljskom kneževinom, a poslije smrti, da se na nebesima veseliš s Bogom i da vječno vladaš....Dano 7. dan mjeseca lipnja.”

Tako već sljedećeg dana (8. lipnja 879.) papa piše i dalmatinskim biskupima, koji su tada bili pod izravnom jurisdikcijom Carigrada, te im prijeti izopćenjem ne vrate li se rimskoj stolici. Pismo upućeno ovim biskupima znatno je oštrijega tona, pa valja pretpostaviti da su s njima odnosi bili vrlo loši. Slična pisma, datirana između 7. i 14. lipnja 879. papa šalje i bugarskom kralju Borisu I. (Mihajlu), velikomoravskom knezu Svatopluku i nadbiskupu Metodu u Panoniji.

Branimir je zajedno s ninskim biskupom Teodozijem poslao pismo papi Ivanu VIII., u kojem su mu obojica u svoje i u ime hrvatskog naroda izrazili odanost i povratak prijestolju svetoga Petra Apostola. Zajedničko pismo kneza Branimira i biskupa Teodozija veoma je razveselilo papu.

​18. rujna 887. Neretvani razbili u bitci kod Makarske i u boju ubili dužda Petra Candiana. Iz spisa Ivana Đakona jasno je da su Mlečani otada Hrvatima i Neretvanima plaćali danak (tributum pacis) za plovidbu Jadranom i takvo se stanje održalo do početka 11. stoljeća. Također i gradovi Teme Dalmacije nastavljaju plaćati danak Branimiru.

"Danak mira" plaćali su i dalmatinski gradovi i otoci, a Hrvatska se snažno razvijala u miru i dobrim susjedskim odnosima. Tako je Split plaćao 200, Zadar 110, a Trogir, Osor, Rab i Cres po 100 zlatnika.

Jaka Hrvatska je tako pružila utočište Metodovim učenicima, koji su bili protjerani iz Moravske. Otada se u crkvama Dalmatinske Hrvatske pored latinskog jezika širio slavenski crkveni jezik i slavensko pismo glagoljica. Metodovi učenici su tako utjecali i na razvoj hrvatske narodne kulture, osobito u krajevima zapadne Hrvatske.

​Legenda o Saracenima kod Brača

​Ne znam kako su Saraceni došli do Brača, ali postoji legenda o njihovome napadu na Pražnice. Logično je da su to bile baš Pražnice, jerbo su one na samom vrhu Brača, a mista u sredini otoka su nastala puno pri onih uz more. Ni bilo puno Bračana za obranit misto, ali onima ča su bili, na pamet je pala izvrsna ideja. Da se spase, pobrali su duge šibe od jasena i primazali ih lojem. Borba je bila u cik zore, ča je Bračanima savršeno odgovaralo zbog položaja sunca. Kako je ti loj bliska na suncu, Saracenima se pričinilo da vide ogromnu vojsku, puno veću od njihove, pa su utekli. - (Selca na Braču)

​Ban ili kralj Mutimir / Muncimir

892.-910. vlada ban ili kralj Mutimir (Muncimir) Pavlimirović.

​Negdje krajem 9. stoljeća osnovan je Biograd.

​U povelji datiranoj 892. godine (sačuvana je u prijepisu iz 1568.) naziva se Muncimiro, divino munere iuvatus Croatorum dux (Muncimir, božanskom pomoću knez Hrvata). Prema ovoj se povelji zaključuje, također, da je Muncimir bio Trpimirov sin, budući da u njoj izjavljuje kako sjedi „na očinskom prijestolju“ (residente paterno solio).

​Na natpisu predromaničke crkve iz Uzdolja kod Knina Muncimir je nazvan princeps. Činjenica da se naziva knezom „pomoću Božjom“ upućuje na zaključak da ga nije postavio nijedan strani vladar, te je vladao samostalno, a ne kao vazal.

​Na samom početku Muncimirova vladanja došle su u sukob ninska biskupija i splitska nadbiskupija zbog tumačenja Trpimirove darovnice iz god. 852. Ninski biskup Adalfred tvrdio je, da je knez Trpimir nadbiskupu Petru, samo dok on živi, darovao na uživanje crkvu sv. Jurja u Putalju s posjedom, a ne splitskoj nadbiskupiji zauvijek. Međutim na ročištu pred crkvom sv. Marte pokazalo se da je tvrdnja ninskog biskupa neispravna, pa je knez Muncimir ponovo potvrdio očevu darovnicu.

​Muncimiru su se pokoravali i romanski gradovi bizantske Teme Dalmacije, u koje je dolazio i u njima boravio kad god je to poželio. Okruživali su ga i zasebni dvorski časnici, koji su mu uvijek bili na usluzi, a to su: dvorski župan (iupanus palatinus), buzdovanar (maccecharius iupanus), konjušnik (cavallarius iupanus), komornik (camerarius iupanus), peharnik (pincernarius iupanus), župan kneginje (iupanus comitissae) i župan oružjenoša (armiger iupanus). Hrvatski knez tada po prvi puta ima i svoj pečat (anulo nostro).

Zahvaljujući već spomenutoj Muncimirovoj ispravi od 28. kolovoza 892. godine, a koja je nastala 'ispred vrata crkve sv. Marte...', odnosno u sklopu vladarskog dvora u Bijaćima, saznajemo ponešto i o dvorskom životu u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj. Tako se u okviru isprave, izdane na današnji dan, kao svjedoci navode neki dvorski dostojanstvenici, kao primjerice: dvorski župan Budimir, župan mačonoša Priština, župan konjice Prvad, župan komore Željist, župan podruma Željidjed, župan komornik Boljedrug, župan štitonoša Tugina, vladaričin župan Budimir, vladaričin mačonoša Željidrag, rizničar Prvalj, drugi komornik Kržemistl, treći komornik Stjepan (sin župana Budimira), predstojnik samostana Žitalj, te uz spomenute još tri župana: Petar, njegov sin Pribitjeh, Zbidrag (župan Klisa) i Željivek (livanjski župan), što ujedno predstavlja i prvi spomen Livna uopće. Stoga se datum izdavanja povelje kneza Muncimira (28. kolovoza) u novije doba obilježava i kao dan općine Livno.

[Henri]

Izvori:

A.V. Mayorov (2006.), Great Croatia, ethnogenesis and early history of Slavs. - Recension and digest of the monograph by Alexander Mayorov (Sankt-Petersburg University)

Al-Bekri, A.A. in A. Kunik & W. Rosen (1878.), Izvestija Al-Bekri i drugih avtorov o Rusy i Slavjanah, vol. 1, St.- Peterburg

​Ibn-Dasta, in D. Chwolson (1869.), Izvestija o Chazarah, Bursatah, Bolgarah, Madjarah i Slavjanah Ibn-Dasta. St.- Peterburg

​Klaić, Vjekoslav (1927.), Crvena Hrvatska i Crvena Rusija, Zagreb

​Kroch, K. (1999.), Predslavenska Crvena Hrvatska pod sarmatskim Horitima u Ukrajini (374-992). Zbornik: Staroiransko podrijetlo Hrvata, Iranski kulturni centar Zagreb-Tehran

​Mayorov, A. (2006.) Velikaya Horvatiya. Izdateljstvo Sankt-Peterburgskogo Gosudarstvennogo Universiteta, Sankt-Peterburg

​Nestor, (1113.), Povest vremennyh let, vol. III. in O. Harrassovith (1969.) Slawische Studienbücher, Bd. IV, Wiesbaden

Anonymus a (2019.), Knez iz Bojne – novo poglavlje hrvatske povijesti, Hrvatski restauratorski zaovd https://www.hrz.hr/index.php/za-novi...tske-povijesti (pristupljeno 3.4.2021.)

​Basić, I. (2014.), Dalmatinski biskupi na crkvenom saboru u Hijereji 754. godine // Spalatumque dedit ortum. Zbornik povodom desete godišnjice Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu / Basić, Ivan ; Rimac, Marko (ur.), Split: Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, 2014. str. 149-195

​Bilogrivić G. (2019.), Urne, Slaveni i Hrvati. O paljevinskim grobovima i doseobi u 7. stoljeću, Odsjek za povijest, Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, DOI: https://dx.doi.org/10.21857/ydkx2crd19

​Božić M. (2018.), „HRVAT“ I „HRVATI“ – OD TOPONIMA DO ETNONIMA, Filozofski fakultet u Splitu, https://hrcak.srce.hr/217870 (pristupljeno travnja 3, 2021).

​​Dragić, M. (2008) Poetika i povijest hrvatske usmene književnosti (Fakultetski udžbenik). Split. Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu.

​​​Džino D. (2010.), Becoming Slav, Becoming Croat: Identity Transformations in Post-Roman and Early Medieval Dalmatia, Brill

Annales regni Francorum inde ab a. 741 usque ad a. 829, qui dicuntur Annales Laurissenses maiores et Einhardi. Herausgegeben von Friedrich Kurze. XX und 204 S. 8°. 1895. Nachdruck 1950.

​Hrvoje Gračanin, Zrinka Nikolić Jakus, Borislav Grgin, Nataša Štefanec, Hrvoje Petrić, Drago Roksandić, Krešimir Regan, Željko Holjevac, Zoran Grijak, Ivo Goldstein (2012.), Povijest Grada Zagreba - Knjiga 1 (Od Prethistorije Do 1918.), Novi liber

​​​Vladimir P. Goss (2019.), Drevna metropola u kojoj se vodio i nevjerojatan kulturni život, Večernji.hr https://www.vecernji.hr/vijesti/drev...-zivot-1324144 (pristupljeno 3.4.2021.)

​Rudolf Horvat (1924.), Povijest Hrvatske I. (od najstarijeg doba do g. 1657.), Zagreb

​Katičić R. (1987.), VETUSTIORES ECCLESIAE SPALATENSIS MEMORIAE, Starohrvatska prosvjeta, Vol. III No. 17, 1987.

​Katičić, R. (1982.), "Imena dalmatinskih biskupija i njihovih biskupa u aktima ekumenskoga koncila u Nikeji godine 787.." Filologija , br. 11 (1982): 75-92. https://hrcak.srce.hr/157423

Nada Klaić (1975.), Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb

​Vjekoslav Klaić (1899.), Povijest Hrvata - od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća http://ia800207.us.archive.org/13/it...01klaiuoft.pdf (pristupljeno 3.4.2021.)

​Marijanović D. (2017.), Priče iz Hercegovine: Tu zaleže kralju Pavlimire?, Hercegovina.info https://www.hercegovina.info/hercego...119083/119083/ (pristupljeno 3.4.2021.)

​Moore, R. Scott (1997), "Constantine IV (668 -685 A.D.)", De Imperatoribus Romanis

​Mužić I. (2011.), Hrvatska kronika u Ljetopisu popa Dukljanina, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika Split

Mužić I. (2007.) „Hrvatska povijest devetoga stoljeća“, (Povjesnice Hrvata 3), Split

​Pavleković R. (2016.), Povratak iz prošlosti, Sveučilišna knjižnica u Splitu, Split: Redak, p 166.

Ušković P. (2013.), “Kralj Vladimir u hrvatskoj latinističkoj historiografiji”, 3. Međunarodna kroatološka konferencija »Pavao Ritter Vitezović i njegovo doba«, Zagreb https://www.academia.edu/6687567/Kra...istoriografiji (pristupljeno 3.4.2021.)

​Šubarić J., Ilirski sanktoral, prednaslovnica u knjizi: GEORGIUS RATTKAY, Memoria Regum et Banorum regnorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae..., 1652.

Živković T. (2008.), The Strategos Paul and the Archonts of the Westerners, Byzantina Symmeikta Vl. 15, DOI - 10.12681/byzsym.894

​Lapčani. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 5. 4. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=35418>.

​Klokočani. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 5. 4. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=31964>.

Mate Božić (2018.), „HRVAT“ I „HRVATI“ – OD TOPONIMA DO ETNONIMA, Filozofski fakultet u Splitu, https://hrcak.srce.hr/217870 (pristupljeno travnja 3, 2021).

Vidović D. (2012.), Zavičaj i podrijetlo Ruđera Boškovića u svijetlu hrvatsko-srpskih odnosa u istočnoj Hercegovini, PortalOko.hr http://www.portaloko.hr/clanak/zavic...vini-/0/32540/ (pristupljeno 3.4.2021.)

Wikipedia contributors, "Laborec (ruler)," Wikipedia, The Free Encyclopedia, https://en.wikipedia.org/w/index.php...ldid=997711744 (accessed April 3, 2021).

Wikipedia contributors, "Slavník dynasty," Wikipedia, The Free Encyclopedia, https://en.wikipedia.org/w/index.php...did=1006216905 (accessed April 3, 2021).

​Wikipedija - suradnici, "Slavníkovci," Wikipedija, Slobodna enciklopedija, //hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Slavn%C3%ADkovci&oldid=5822887 (pristupljeno travnja 3, 2021).

Wikipedija - suradnici, "Bijeli Hrvati," Wikipedija, Slobodna enciklopedija, //hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Bijeli_Hrvati&oldid=5771768 (pristupljeno travnja 3, 2021)

Wikipedija - suradnici, "Bijela Hrvatska," Wikipedija, Slobodna enciklopedija, //hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Bijela_Hrvatska&oldid=5827600 (pristupljeno travnja 3, 2021)

​Wikipedia contributors, "White Croatia," Wikipedia, The Free Encyclopedia, https://en.wikipedia.org/w/index.php...did=1007533452 (accessed April 3, 2021)

​Wikipedia contributors, "White Croats," Wikipedia, The Free Encyclopedia, https://en.wikipedia.org/w/index.php...did=1010088191 (accessed April 3, 2021)

​Suradnici projekta Wikizvor (hr.wikisource.org), "O upravljanju carstvom," Wikizvor, , //hr.wikisource.org/w/index.php?title=O_upravljanju_carstvom&oldid=52127 (Pristupljeno travnja 3, 2021).

​Suradnici projekta Wikizvor (hr.wikisource.org), "Pavlimir," Wikizvor, , //hr.wikisource.org/w/index.php?title=Pavlimir&oldid=46735 (Pristupljeno travnja 3, 2021)

​Wikipedija - suradnici, "Starohrvatska umjetnost," Wikipedija, Slobodna enciklopedija, //hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Starohrvatska_umjetnost&oldid=5771 179 (pristupljeno travnja 3, 2021).

​Wikipedija - suradnici, "Predromanika," Wikipedija, Slobodna enciklopedija, //hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Predromanika&oldid=5544068 (pristupljeno travnja 3, 2021).

​Wikipedija - suradnici, "Genetičko podrijetlo Hrvata," Wikipedija, Slobodna enciklopedija, //hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Geneti%C4%8Dko_podrijetlo_Hrvata&o ldid=5759762 (pristupljeno travnja 3, 2021).

​Wikipedija - suradnici, "Podrijetlo Hrvata," Wikipedija, Slobodna enciklopedija, //hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Podrijetlo_Hrvata&oldid=5832939 (pristupljeno travnja 3, 2021).

​Wikipedija - suradnici, "Kuber," Wikipedija, Slobodna enciklopedija, //hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Kuber&oldid=5660503 (pristupljeno travnja 3, 2021).

​Wikipedija - suradnici, "Vojnomir," Wikipedija, Slobodna enciklopedija, //hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Vojnomir&oldid=5822590 (pristupljeno travnja 3, 2021).

​Wikipedija - suradnici, "Blatonski Koštel," Wikipedija, Slobodna enciklopedija, //hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Blatonski_Ko%C5%A1tel&oldid=547765 7 (pristupljeno travnja 3, 2021).

​Wikipedija - suradnici, "Braslav," Wikipedija, Slobodna enciklopedija, //hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Braslav&oldid=5792492 (pristupljeno travnja 3, 2021).

​Wikipedija - suradnici, "Ratimir," Wikipedija, Slobodna enciklopedija, //hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Ratimir&oldid=5745535 (pristupljeno travnja 3, 2021).

​Wikipedia contributors, "Slavs in Lower Pannonia," Wikipedia, The Free Encyclopedia, https://en.wikipedia.org/w/index.php...did=1014044873 (accessed April 3, 2021).

​Wikipedija - suradnici, "Ljudevit Posavski," Wikipedija, Slobodna enciklopedija, //hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Ljudevit_Posavski&oldid=5748193 (pristupljeno travnja 3, 2021).

​Wikipedija - suradnici, "Porga," Wikipedija, Slobodna enciklopedija, //hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Porga&oldid=5732207 (pristupljeno travnja 3, 2021).

​Wikipedija - suradnici, "Agaton," Wikipedija, Slobodna enciklopedija, //hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Agaton&oldid=4588100 (pristupljeno travnja 5, 2021).

​Wikipedija - suradnici, "Radoslav," Wikipedija, Slobodna enciklopedija, //hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Radoslav&oldid=5732206 (pristupljeno travnja 3, 2021).

​Wikipedia contributors, "Beloje," Wikipedia, The Free Encyclopedia, https://en.wikipedia.org/w/index.php...did=1015300992 (accessed April 3, 2021).

​Wikipedija - suradnici, "Cavtat," Wikipedija, Slobodna enciklopedija, //hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Cavtat&oldid=5797526 (pristupljeno travnja 3, 2021).

Wikipedija - suradnici, "Ljetopis popa Dukljanina," Wikipedija, Slobodna enciklopedija, //hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Ljetopis_popa_Dukljanina&oldid=578 5330 (pristupljeno travnja 3, 2021).

​Wikipedia contributors, "Carantania," Wikipedia, The Free Encyclopedia, https://en.wikipedia.org/w/index.php...ldid=998088647 (accessed April 4, 2021).

​Wikipedia contributors, "Carantanians," Wikipedia, The Free Encyclopedia, https://en.wikipedia.org/w/index.php...ldid=997792403 (accessed April 4, 2021).

​Wikipedia contributors, "Lombards," Wikipedia, The Free Encyclopedia, https://en.wikipedia.org/w/index.php...did=1010064131 (accessed April 4, 2021)

Wikipedia contributors, "Byzantine Empire under the Heraclian dynasty," Wikipedia, The Free Encyclopedia, https://en.wikipedia.org/w/index.php...did=1011287849 (accessed April 4, 2021).

​Wikipedia contributors, "Twenty Years' Anarchy," Wikipedia, The Free Encyclopedia, https://en.wikipedia.org/w/index.php...did=1007969702 (accessed April 4, 2021).

​Wikipedia contributors, "Byzantine Iconoclasm," Wikipedia, The Free Encyclopedia, https://en.wikipedia.org/w/index.php...did=1008568167 (accessed April 4, 2021).

Wikipedija - suradnici, "Višeslav," Wikipedija, Slobodna enciklopedija, //hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Vi%C5%A1eslav&oldid=5834083 (pristupljeno travnja 3, 2021).

Wikipedija - suradnici, "Borna," Wikipedija, Slobodna enciklopedija, //hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Borna&oldid=5732215 (pristupljeno travnja 3, 2021).

​Wikipedija - suradnici, "Vladislav," Wikipedija, Slobodna enciklopedija, //hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Vladislav&oldid=5822562 (pristupljeno travnja 3, 2021).

​Wikipedija - suradnici, "Ljudemisl," Wikipedija, Slobodna enciklopedija, //hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Ljudemisl&oldid=5732222 (pristupljeno travnja 3, 2021).

​Wikipedija - suradnici, "Neretvanska kneževina," Wikipedija, Slobodna enciklopedija, //hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Neretvanska_kne%C5%BEevina&oldid=5 822183 (pristupljeno travnja 3, 2021).

​Wikipedija - suradnici, "Mislav," Wikipedija, Slobodna enciklopedija, //hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Mislav&oldid=5829240 (pristupljeno travnja 3, 2021).

​Wikipedija - suradnici, "Trpimir," Wikipedija, Slobodna enciklopedija, //hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Trpimir&oldid=5822295 (pristupljeno travnja 3, 2021).

Wikipedija - suradnici, "Zdeslav," Wikipedija, Slobodna enciklopedija, //hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Zdeslav&oldid=5762268 (pristupljeno travnja 3, 2021).

​Wikipedija - suradnici, "Domagoj," Wikipedija, Slobodna enciklopedija, //hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Domagoj&oldid=5822422 (pristupljeno travnja 3, 2021).

​Wikipedija - suradnici, "Iljko," Wikipedija, Slobodna enciklopedija, //hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Iljko&oldid=5732240 (pristupljeno travnja 3, 2021).

​Wikipedija - suradnici, "Zdeslav," Wikipedija, Slobodna enciklopedija, //hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Zdeslav&oldid=5762268 (pristupljeno travnja 3, 2021).

​Wikipedija - suradnici, "Branimir," Wikipedija, Slobodna enciklopedija, //hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Branimir&oldid=5825639 (pristupljeno travnja 3, 2021).

​Wikipedija - suradnici, "Muncimir," Wikipedija, Slobodna enciklopedija, //hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Muncimir&oldid=5732250 (pristupljeno travnja 3, 2021).

​​Wikipedia contributors, "Origin hypotheses of the Croats," Wikipedia, The Free Encyclopedia, https://en.wikipedia.org/w/index.php...did=1014659740 (accessed April 3, 2021)

​Wikipedia contributors, "Tanais Tablets," Wikipedia, The Free Encyclopedia, https://en.wikipedia.org/w/index.php...did=1008164660 (accessed April 3, 2021).

Wikipedija - suradnici, "Iranska teorija o podrijetlu Hrvata," Wikipedija, Slobodna enciklopedija, //hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Iranska_teorija_o_podrijetlu_Hrvat a&oldid=5825687 (pristupljeno travnja 3, 2021)

​Wikipedia contributors, "Scythians," Wikipedia, The Free Encyclopedia, https://en.wikipedia.org/w/index.php...did=1015480293 (accessed April 3, 2021)

​Wikipedia contributors, "Sarmatians," Wikipedia, The Free Encyclopedia, https://en.wikipedia.org/w/index.php...did=1012037976 (accessed April 3, 2021)

​Wikipedia contributors, "Iazyges," Wikipedia, The Free Encyclopedia, https://en.wikipedia.org/w/index.php...did=1015208236 (accessed April 3, 2021)

​Wikipedia contributors, "Scythia Minor," Wikipedia, The Free Encyclopedia, https://en.wikipedia.org/w/index.php...did=1008003096 (accessed April 3, 2021)

​Wikipedia contributors, "Antes (people)," Wikipedia, The Free Encyclopedia, https://en.wikipedia.org/w/index.php...ldid=997756253 (accessed April 3, 2021)

​Wikipedia contributors, "Sporoi," Wikipedia, The Free Encyclopedia, https://en.wikipedia.org/w/index.php...did=1009835897 (accessed April 3, 2021)

​Wikipedia contributors, "Vistula Veneti," Wikipedia, The Free Encyclopedia, https://en.wikipedia.org/w/index.php...did=1013399618 (accessed April 3, 2021)

​Wikipedia contributors, "Sclaveni," Wikipedia, The Free Encyclopedia, https://en.wikipedia.org/w/index.php...did=1013690975 (accessed April 3, 2021)

​Wikipedia contributors, "List of ancient Slavic peoples," Wikipedia, The Free Encyclopedia, https://en.wikipedia.org/w/index.php...did=1011528439 (accessed April 3, 2021)

Wikipedia contributors, "Early Slavs," Wikipedia, The Free Encyclopedia, https://en.wikipedia.org/w/index.php...did=1013941253 (accessed April 3, 2021)

​Wikipedia contributors, "Slavic migrations to the Balkans," Wikipedia, The Free Encyclopedia, https://en.wikipedia.org/w/index.php...did=1012575978 (accessed April 3, 2021)

​Wikipedija - suradnici, "Bijeli Hrvati," Wikipedija, Slobodna enciklopedija, //hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Bijeli_Hrvati&oldid=5771768 (pristupljeno travnja 3, 2021)

​Wikipedija - suradnici, "Bijela Hrvatska," Wikipedija, Slobodna enciklopedija, //hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Bijela_Hrvatska&oldid=5827600 (pristupljeno travnja 3, 2021)

​Wikipedia contributors, "White Croatia," Wikipedia, The Free Encyclopedia, https://en.wikipedia.org/w/index.php...did=1007533452 (accessed April 3, 2021)

​Wikipedia contributors, "White Croats," Wikipedia, The Free Encyclopedia, https://en.wikipedia.org/w/index.php...did=1010088191 (accessed April 3, 2021)

​Wikipedija - suradnici, "Crvena Hrvatska," Wikipedija, Slobodna enciklopedija, //hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Crvena_Hrvatska&oldid=5822303 (pristupljeno travnja 3, 2021)

Wikipedia contributors, "Red Croatia," Wikipedia, The Free Encyclopedia, https://en.wikipedia.org/w/index.php...did=1012213304 (accessed April 3, 2021)

​Wikipedia contributors, "Goths," Wikipedia, The Free Encyclopedia, https://en.wikipedia.org/w/index.php...did=1015549229 (accessed April 3, 2021)

​Wikipedia contributors, "Ostrogoths," Wikipedia, The Free Encyclopedia, https://en.wikipedia.org/w/index.php...did=1014926257 (accessed April 3, 2021)

​Wikipedia contributors, "Huns," Wikipedia, The Free Encyclopedia, https://en.wikipedia.org/w/index.php...did=1015131616 (accessed April 3, 2021)

​Wikipedia contributors, "Pannonian Avars," Wikipedia, The Free Encyclopedia, https://en.wikipedia.org/w/index.php...did=1015461996 (accessed April 3, 2021)

Wikipedia contributors, "Avar–Byzantine wars," Wikipedia, The Free Encyclopedia, https://en.wikipedia.org/w/index.php...did=1015403405 (accessed April 3, 2021)

​Wikipedia contributors, "Treasure of Nagyszentmiklós," Wikipedia, The Free Encyclopedia, https://en.wikipedia.org/w/index.php...did=1000364021 (accessed April 3, 2021)

​Wikipedia contributors, "Bulgars," Wikipedia, The Free Encyclopedia, https://en.wikipedia.org/w/index.php...did=1008847531 (accessed April 3, 2021)

​Wikipedia contributors, "Old Great Bulgaria," Wikipedia, The Free Encyclopedia, https://en.wikipedia.org/w/index.php...did=1011062503 (accessed April 3, 2021)

​Wikipedia contributors, "First Bulgarian Empire," Wikipedia, The Free Encyclopedia, https://en.wikipedia.org/w/index.php...did=1014169202 (accessed April 3, 2021)

​Wikipedia contributors, "Kubrat," Wikipedia, The Free Encyclopedia, https://en.wikipedia.org/w/index.php...did=1000181531 (accessed April 3, 2021)

Wikipedija - suradnici, "Mislav," Wikipedija, Slobodna enciklopedija, //hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Mislav&oldid=5829240 (pristupljeno travnja 3, 2021).

Wikipedija - suradnici, "Trpimir," Wikipedija, Slobodna enciklopedija, //hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Trpimir&oldid=5822295 (pristupljeno travnja 3, 2021).

Wikipedija - suradnici, "Zdeslav," Wikipedija, Slobodna enciklopedija, //hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Zdeslav&oldid=5762268 (pristupljeno travnja 3, 2021).

Wikipedija - suradnici, "Domagoj," Wikipedija, Slobodna enciklopedija, //hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Domagoj&oldid=5822422 (pristupljeno travnja 3, 2021).

​Wikipedija - suradnici, "Iljko," Wikipedija, Slobodna enciklopedija, //hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Iljko&oldid=5732240 (pristupljeno travnja 3, 2021).

​Wikipedija - suradnici, "Zdeslav," Wikipedija, Slobodna enciklopedija, //hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Zdeslav&oldid=5762268 (pristupljeno travnja 3, 2021).

​Wikipedija - suradnici, "Branimir," Wikipedija, Slobodna enciklopedija, //hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Branimir&oldid=5825639 (pristupljeno travnja 3, 2021).

​Wikipedija - suradnici, "Muncimir," Wikipedija, Slobodna enciklopedija, //hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Muncimir&oldid=5732250 (pristupljeno travnja 3, 2021).

Wikipedija - suradnici, "Trpimirovići," Wikipedija, Slobodna enciklopedija, //hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Trpimirovi%C4%87i&oldid=5822383 (pristupljeno travnja 3, 2021).

​Wikipedia - saradnici, "Dušan Nemanjić," Wikipedia, , //sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Du%C5%A1an_Nemanji%C4%87&oldid=410 39162 (pristupljeno januar 25, 2021).

​Wikipedija - suradnici, "Stefan Nemanja," Wikipedija, Slobodna enciklopedija, //hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Stefan_Nemanja&oldid=5811945 (pristupljeno travnja 3, 2021).

​Wikipedia contributors, "Stefan the First-Crowned," Wikipedia, The Free Encyclopedia,*https://en.wikipedia.org/w/index.php...7768*(accessed April 3, 2021).

Wikipedija - suradnici, "Dukljansko Kraljevstvo," Wikipedija, Slobodna enciklopedija, //hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Dukljansko_Kraljevstvo&oldid=58234 24 (pristupljeno travnja 3, 2021).

​Wikipedija - suradnici, "Humska zemlja," Wikipedija, Slobodna enciklopedija, //hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Humska_zemlja&oldid=5789865 (pristupljeno travnja 3, 2021).

​Wikipedia - saradnici, "Hum," Wikipedia, Slobodna enciklopedija, //bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Hum&oldid=3270086 (pristupljeno mart 30, 2021).

​Wikipedija - suradnici, "Travunija," Wikipedija, Slobodna enciklopedija, //hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Travunija&oldid=5762503 (pristupljeno travnja 3, 2021).

Wikipedija - suradnici, "Crvena Hrvatska," Wikipedija, Slobodna enciklopedija, //hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Crvena_Hrvatska&oldid=5822303 (pristupljeno travnja 3, 2021).

Wikipedija - suradnici, "Popis dukljanskih vladara," Wikipedija, Slobodna enciklopedija, //hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Popis_dukljanskih_vladara&oldid=55 46741 (pristupljeno travnja 3, 2021).

[Henri]

"Na 756. Budimir, kralj sveti, ovo je vrime vladao." - Razgovor ugodni naroda slovinskog, Andrija Kačić Miošić, 1756.

[Grunf]

Di je vladao Budimir, kojim prostorom?

[Henri]

Di je vladao Budimir, kojim prostorom?

Bijelom i Crvenom Hrvatskom.

[Henri]

U Crvenoj Hrvatskoj je naravno postojala svijest o ovome. U dukljanskoj verziji Hrvatske kronike zapisane su legende s kraja 12. stoljeća u kojima se spominju bijelo-crveno-hrvatski vladari Ratimir odnosno Radoslav, Pavlimir, Svetopelek (Budimir), Svetolik, Vladislav, Sebeslav-Razbivoj-Karanimir (Zdeslav-Domagoj-Branimir), Tomislav, Tvrdoslav-Tolimir-Pribislav (Trpimir II-Miroslav-Pribina), Krepimir (Krešimir), Svetožak (Svetoslav) te Zvonimir. Naravno da puk malo pomiješa kronologiju, nazive i narativu, ali to se sve lako raspetlja kad se usporedi s drugim izvorima.

[Henri]

Još malo o prisutnosti Hrvata na području Crvene Hrvatske - Hrvati u Zahumlju...

U prvoj polovici 10. stoljeća Humom je vladao Mihajlo Višević, koji je bio u političkim vezama s hrvatskim kraljem Tomislavom i sudjelovao u radu sabora u Splitu 925. Mletačka kronika (Ivan Mlečanin) spominje Mihajla, "kneza Slavena". Još jasnije govori o njemu, kad piše o duždevanju Ursusa II. godine 912.: "Zatim i svu zemlju hrvatsku, kojom vlada knez Mihajlo Višević". U crkvenom pogledu Hum je u prvoj polovici 11. stoljeća potpadao pod jurisdikciju dubrovačkoga nadbiskupa.

[Inkvizitor]

Duklja tj Crvena Hrvatska je neupitan hrvatski teritorij ali propast hrvatskog kraljevstva i osmanlijska navala i protežiranje SPC u OC napravilo je tektonske poremećaje na tom području. Meni je nepojmljivi da se Boka tako relativno tiho izgubila.

[Grunf]

Srijem se još tiše izgubio, a bio je duže u sastavu Hrvatske i to kraljevine Hrvatske i Slavonije.

[Henri]

https://hr.wikipedia.org/wiki/Kraljevina_Slavonija

https://hr.wikipedia.org/wiki/Panons...ne%C5%BEevina)

Svašta su natrabunjali na okupiranoj wikipediji pa da se i ovo razjasni.

Slavonija u 7. i 8. stoljeću

"Od Hrvata, koji su došli u Dalmaciju, jedan se dio odvojio, i zaposjeo Ilirik (Illurikon) i Panoniju (Pannonian), oni su također imali svoga neovisnoga kneza, koji je obdržavao prijateljske sveze, i to samo putem poslanika, sa knezom Hrvatske."

Vezano za franačku i hrvatsku prisutnost od polovice 8. stoljeća nadalje. U DAI se spominje hrvatski prodor u Ilirik (Pannonia Savia) i Panoniju (Pannonia Secunda) koje možemo povezati i sa najnovijim arheološkim otkrićem kneza iz Bojne. Oprema pronađena na Bojni franačkog je porijekla, grobovi su datirani radiokarbonskom metodom između 680. i 780., a pronađeni su i zlatnici Konstantina IV Pogonata (bizantskog cara 741.-775.). Cijelo nalazište, kao i ukopi ima brojne sličnosti sa kasnijim nalazima na području Dalmacije.

- Madiraca, Vinko, Vedran Koprivnjak, Martina Miletić, Tea Zubin Ferri i Luka Bekić. "Ranosrednjovjekovni nalazi s lokaliteta Brekinjova Kosa (rezultati istraživanja 2011. i 2015. godine)." Archaeologia Adriatica 11, br. 1 (2017): 145-215. https://doi.org/10.15921/archeo.1504

Slavonija u 10. i 11. stoljeću

Vezano za hrvatsku vlast od početka 10. stoljeća do 949. godine. Na Tomislavovom Crkvenom saboru u Splitu 928., Grguru Ninskom se nudi Sisačka biskupija. Pannonia Savia je vjerojatno od Tomislava do građanskog rata za vrijeme Miroslava, bila pod hrvatskom vlasti.

https://hr.wikipedia.org/wiki/Splitski_crkveni_sabori

Krajem 10-og stoljeća, Pannoniu Saviu opet vraćaju Stjepan Držislav ili njegov sin Svetoslav kojeg protjeruju braća Krešimir III i Gojslav. 1027. je zauzimaju Mađari, kao saveznici Svetoslavovog sina Stjepana (i Zvonimirovog oca) kojemu je vazalna kneževina potom dana na upravu.

https://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatsko_Kraljevstvo

Vezano za upravnu podjelu u Slavoniji u drugoj polovici 11. stoljeća te hrvatsku vlast na tom području od 1070. do 1089. U Supetarskom kartularu iz 12. stoljeća, spominju se ban Slavonije, ban Požege i ban Podravine što ukazuje na upravnu podjelu tog područja najvjerojatnije za vrijeme Zvonimira kao mađarskog bana Slavonije od sredine 11. stoljeća do 1070., suvladara Petra Krešimira IV 1070.-1074. te kralja Hrvatske i Dalmacije 1075. – 1089.

„Tempore transacto erat consuetudo in regno Croatorum: erant septem bani qui eligerant regati in Croacia, quando rex sine liberis moriebatur, scilicet banus Croaciae primus, banus bosniensis secundus, banus Sclavonie tercius, banus Posige quartus, banus Podrauie quintus, banus Albanie sestus, ban Sremi [Hl'mi, Hum] sedmi...”

„U prošlim vremenima u kraljevstvu Hrvata bio je ovakav običaj: bilo je sedam banova, koji su birali kralja u Hrvatskoj, kada bi kralj umro bez djece, naime ... ban Slavonije treći, ban Posige četvrti, ban Podravije peti ... ban Sremi (Hl'mi, Hum) sedmi ”