+ Odgovori na temu
Stranica 3 od 4 PrviPrvi 1 2 3 4 PosljednjePosljednje
Prikaz rezultata str. 41/61

Tema: Knjiga našeg admina

  1. #41
    Citiraj Prvotno napisano od Inkvizitor Vidi poruku
    pa rekao sam ti ja. Samo malo jačom reklamom i željom za većom prodajom ja mislim da bi se došlo do 10 000 prodanih knjiga samo tako. U Hrvatskoj, BIH i dijaspori. Ovo je faktički bez ikakve reklame i sa vrlo ograničenim prodajnim mjestima.
    U Hrvatskoj je 2 tis prodanih knjiga bestseler tako da je 10 tis nemoguće prodat. U toj tiraži prodalo se možda pet knjiga u zadnjih 10 godina.Kad bi se prodalo 2 tis u godinu dana to bi bija ogromni uspjeh.
    Torcida Split

  2. #42
    Citiraj Prvotno napisano od 1981 Vidi poruku
    U Hrvatskoj je 2 tis prodanih knjiga bestseler tako da je 10 tis nemoguće prodat. U toj tiraži prodalo se možda pet knjiga u zadnjih 10 godina.Kad bi se prodalo 2 tis u godinu dana to bi bija ogromni uspjeh.
    Ma koje su to knjige. To je šrot od Ferića, Tomića i sličnih. Tko to čita. Nemoš i ne smiš se s tim uspoređivat. Hrvatska nema pisca. Nema pisca kužiš čije će knjige pobudit interesiranje. Eto tvoja knjiga je otišla u 1000 primjeraka bez ikakve reklame osim članka u Slobodnoj. To je bez reklame, kako ne kužiš. Ne smiš se s tim mediokritetima uspoređivat.
    Slava Ukrajini-Herojima slava


    Zbog Eline i bokala vina
    zapalit ću Krajinu do Krima

    Zapalit ću dva-tri ruska štaba
    da ja nisam dolazio džaba

  3. #43
    Pozdrav!Da li možda ima kakvih novih informacija gdje se može kupiti ili naručiti knjiga?

  4. #44
    Citiraj Prvotno napisano od Cropduster Vidi poruku
    Pozdrav!Da li možda ima kakvih novih informacija gdje se može kupiti ili naručiti knjiga?
    Trenutno samo u Splitu. Ko želi kupit knjigu može mi se javit na pp.
    Torcida Split

  5. #45
    Upravo izaša jedan mali dio priče iz knjige.

    https://dalmatinskiportal.hr/sport/t...-zatvoru/83897
    Torcida Split

  6. #46
    Evo pročitao sam knjigu našreg Prle. Prvo mu se zahvaljujem što mi je poslao knjigu. Drugo što reći o knjizi a da se ne ispadne da se pišu laude i pohvalnice. Probat ću bit objektivan koliko se to god može. Iz mog kuta gledanja a malo ću privatizirat topic da bi dao i iz svog kuta ljubav prema Hajduku i Torcidi mada istoj nisam na moju žalost pripadao osim mentalno. Osvrnut ću se i na neke događaje opisane u knjizi a kojima sam i sam nazočio. A dobro bi bilo kad bi to uradili i drugi, pozvaniji od mene.

    Da Prle zna pisat uvjerio se svatko onaj tko je čitao njegove opise istih tih događaja dole na mysticu, na navijačkom kutku. Najveća vrijednost njegovog pisanja je objektivnost i prikazivanje događaja onakvim kakvim su se desili a ne onako kako bi netko želio da su se desili. na ovim internet prostranstvima masu navijačkih ispovjesti ali su većinom pristrasni i puni samohvale. To da svatko o svojoj grupi misli da je najbolja, najjača i "najzajebanija" i sve naj naj, to je u neku ruku normalno i toga ima i kod Prleta, a što je i logično inače ne bi valjda ni bio član te grupe. Ali štos je u opisivanju događaja. Bez mitomanije, bez kićenja, s minimalnom dozom patetike. Pobjede u navijačkim srazovima se opisuju isto kao i porazi. Kako bi neki iskreni navijači rekli "nekad dobiješ, nekad daš". Prle se ne libi napisat di je Torcida (i on osobno) "dobila u jaketu".

    Naravno tu je i drugi veliki čar ove knjige opisivanje živopisnih likova koji čine Torcidu. Cijela galerija splitskih likova, sastavljenih od fetivih Splićana iz Geta, Varoša, Bača, Skalica, Manuša, Lučca, Gripa, sa ekipom iz tzv "Vlajlanda" s Kmana, Brda, Sućidra koji su zajedno činili tu neponovljivu splitsku ekipu splitskog đira i zajebancije da "opaljenih" Vlaja iz Neorića, Ogorja i sinjske krajine, Zadra, Makarske, Dubrovnika pa sve do Hercegovine.

    Prle se ne libi pisati o žalosnoj splitskoj stvarnosti 80-tih i dopa koji je kružio splitskim ulicama kao koka kola i koja je nažalost pokosila dosta splitske mladosti.

    Naravno da i mene kao i puno njih koji su pročitali knjigu neki opisi vrate u tu mladost i živnu sjećanja na te lipe i lude dane. Kao npr kad Prle opisuje milicijsku brutalnost na utakmici protiv Metza. Utakmicu koju puno navijačkih sociologa označuju kao početak radikaliziranja Torcide, što god to značilo i pod upitnikom je li to istina. Naime nazočio sam toj utakmici samo malo ispod vrha sjeveroistoka gdje se ta milicijska intervencija dogodila. Hajduk je poveo preko Vatroslava Petrinovića koji je te godine došao iz Iskre iz Bugojna a izjednačio je Bocande ako se dobro sjećam. U drugom poluvremenu negdje oko 60-et i koje minute uletila je pandurija i tukla nemilice. Sičam se slike di par pandura brutalno mlati momka golog do pasa, koji kleči dok ga oni pandurija mlati i gazi. Ali momak ne pada. Oko njega se učas stvorio prazan prostor a masa je navalila prema dole. Ja sam se nalazio negdje 10-ak metara od dna tribine. Iako je Poljud ima one horizontalne i vertikalne štange koje su stavljene baš zato da se masa ne bi mogla u jednom nizu zavaljat što bi prouzročilo možebitnu tragediju, to nije spriječilo dio mase da napravi strašan pritisak prema dnu tribine i ja sam se kao drugi o u tom kaosu gdje masa odozga nemilo stišće a dole se više ne može. Zrak je izbijen iz pluća i čovjeku se učini da je to kraj, da će se ugušit. U tom trenutku nekog nevjerojatnog momenta di se cili stadion pretvara u jedan huk, nevjericu, skandiranje, zviždanje miliciji, u tom nekom epskom trenutku dvojac Slišković-Zlatko Vujović daje u par minuta dva gola i nastaje delirij. Povlači se i milicija cili stadion ključa. Možda nas je to upravo i spasilo. To mi je inače i bila prva europska utakmica jer sam tada doša u Split u Srednju školu. Znači mulac.

    Drugi momenat kojem sam nazočio bila je utakmica 87-me Dinamo-Hajduk 3:3. Nisam uopće planirao ići na tu utakmicu ali me jedan stariji lik dok smo sidili u Bumeranga na Sućidru di nam je bila baza i di je Štef "Stipe" Deverić bio jedno vrime inventar. Štef je bio talentiran igrač ali nije živio sportski baš kao ni Baka. Većina Hajdukovih igrača pamti njegov gol Hajduku 82-ge kad je izrvrtio, izmanta, zavida cilu Hajdukovu obranu i da gol. Tko nije vidio taj gol neka ga pogleda. Takve golove daju samo nogometni velikani. Stipe kad je doša u Hajduka već je dobio pivski stomačić i nikad nije trpa dres u gaćice da mu se što manje vidi stomačić. Dakle pokupili smo se na vlak drito iz kafića noćnim vlakom i išli put Zagreba. Vlak je bio pun Torcidaša koji su išli od kupea do kupea i dilili pive. Tu je doša i lik s kolicima s pićem od kojeg sam otkupio sve pive. Bili smo na istoku Maksimira koji je bio krcat Torcidom. Dinamo je poveo preko Beseka a mislim da je to bila jedna od prvih utakmica Zvone Bobana za kojeg su govorili da će bit veliki igrač. Onako štrkljav činio je finte livo-desno ali bez nekog konkretnog učinka i ja sam pomislio da nema od njega nekog igrača. Naravno da sam se prevario, bio je veliki igrač a moga je bit i još veći da karijeru nije veza uz Milan i igra na neprirodnom mistu zadnjeg veznog umisto prednjeg što mu je bila prirodna pozicija Ali to je već druga priča. Da se vratim na utakmicu. Izjednačio je Vulić bombom iz slobodnog sa jedno 30 i više metara drito u rašlje. Golčina. Kasnije je Štef da dva gola ako se dobro sićam i Hajdul je poveo 3:1. Na kraju je ipak završilo 3:3 ali taj ambijent lude Torcide koja piva i zajebaje BBB koji nas samo gledaju sa sjeverne tribine dok napuštamo stadion.

    Kad je bačen suzavac na Olimpica svi smo u početku mislili da ga je bacila pandurija pa je cili stadio vika "ubice ubice" što je ustvari srbizam ali tko je to tada računa.

    Prle je opisa svoju mladost i kako se "infiša" Hajdukom, to vjerojatno važi i za ostale navijače drugih klubova. Ja osobno ne znam trenutak kad sam počeo navijati za Hajduk, kao što čovjek nije svjestan i nitko se ne sjeća kad je i koji je to trenutak i kad si postao svjestan svog života. Onoga trenutka iz djetinjstva kad postaneš svjestan sebe i svijeta oko sebe. Tako i ja znam odkad sam postao svjestan sebe, postao sam i svjestan da navijam za taj čarobni klub čiji su igrači nosili čistu bilu boju dresa. Zato mi je uvik bilo krivo kad su na Hajdukov bili dres stavljali neke druge makar sitne dodatke druge boje. Za mene je jedini pravi Hajdukov dres cili bil.

    I da ovdje po tko zna koji put demantiram laž da je cila Hercegovina ili bar moj duvanjski kraj navija za Dinamo. U mom razredu bilo je 9 Dinamovaca i pet Hajdukovaca a tako smo i igrali. Nas 5 protiv njih 9. Pošto smo mi Hajdukovci bili bolji igrači većinom bi ih dobijali iako ih je bilo duplo. Dinamovci su na nas gledali kao na budale koji u čisto ustaškom kraju navijaju za klub koji nosi veliku petokraku na dresu i oni su se nama hvalili komadićem hrvatskog grba na Dinamovom dresu. Mi smo na njih pak gledali s visoka, ko neka aristokracija. Nama je Dinamo bio beskrvan, mlitav klub a Hajduk je bio prčevit, inatljiv klub i nama je predstavljao iskonsko hrvatstvo. Možda je to nekima paradoksalno ali to je bilo tako. Kad bi se prepucavali s Dinamovcima moj prijatelj Toni, isto zagriženi Hajdukovac bi reka " ja sve mogu razumit, sve misterije ovog svita ali da netko navija za Dinamo to mi je neobjašnjivo". Naravno da se podrazumjeva da sam zbog Hajduka otišao u srednju u Split. Kao i masa hajdukovaca iz moga kraja kojima je isto Riva bila svakonoćna destinacija i to baš u onom dijelu Rive kojeg Prle u knjizi naziva "Vlajland". Na Rivi su tuče bile normalna pojava di bi skleptalo pola Rive dok ne bi netko zavika "ajmo razlaz" ili dok tuča ne bi završila sa lakšim i ne baš tako lakim ozljedama sudionika.

    Iako staroj Torcidi Poljud po svemu sudeći nije legao zbog atletske staze u odnosu na stari plac, meni je i dan danas Poljud najlipši stadion na svitu. Ima je tu neku čar sa svojom arhitekturom rastvorene školjke. Koji kad bi bio krcat odava dojam jednog vulkanskog grotla a bio je i akustičan pa je navijanje prolazilo tobom i ciloga te prožimalo i dizalo adrenalin.

    Prvi put sam na tom stadionu bio na utakmici s Bordeauxom za koji su mislim tada igrali i Tigana i Gires. Čak sam dan prije utakmice zakoračio na travnjak Poljuda dok me neki redar uz galamu nije istira. Bio sam još dite na proputovanju kroz Split i rođak me digao na ramena dok je Hajduk punio mrežu Bordeauxa koji je inače poveo. I kad je "Kemo" Bogdanović promašio udarac s peterca pa umisto kopačkom udario loptu potkoljenicom pa je cili stadion pustio uzvik razočarenja ali lopta se ipak gmizajući prevalila preko gol linije pa je nastao delirij. A pogotovo kad je "Indijanac" Cukrov koji je nosio traku oko glave loba golmana skoro od aut linije za konačnih 4:1. što ipak nije bio dovoljno jer nas je Bordeaux pomeo sa mislim sa 4:0 u uzvratu.

    A tek utakmica sa HSV-om koja se čekala tjednima u četvrtfinalu Kupa prvaka gdje smo svi bili sigurni da će ih Hajduk zgazit jer su i Hamburgu rasturili HSV a Zlatko Vujović se ispromašiva a HSV-ovci dali gol tako da je jedan igrač nabio Pudara koji je debitira, nogom u ruke i izbio mu loptu. Čista krađa.

    Uzvrat je bio za anale. Cili autobusi su išli iz mog sela šta je i meni bilo obećavano ka mulcu ali su me na kraju ipak "zaboravili". Što reći o utakmici u Splitu. Rapsodija od igre, "rapsodija" od pehova nesretno primljeni prvi gol, kiks Primorca, Hrubeschov felš koji se od stative odbija u gol, izjednačenje Hajduka u školski jednostavno genijalnoj akciji, penal za Hajduka koji Primorac opet promašuje. I malo zatim Hyronimus prodaje Rožiću "sombrero" i ko po špagi šalje loptu u donji kut za HSV-ovih 2:1. Sve ostalo je bilo igra na jedan gol. Kargus je vadio lopte iz 90, nizale su se šanse. Na početku 2-og poluvremena Boriša Đorđević izjednačuje a par minuta prije kraja i Primorac napokon daje gol. Ali prekasno.

    Mislim da je rijetko kad jedna ekipa nadigrala tako drugu a da je ipak ispala. Ako se ijedno ispadanje može nazvati veličanstvenim onda je to bilo tada. HSV je kasnije izgubio finale kupa prvaka od Notingham Forresta sa 1:0 a barem 90% navijača Hajduka je i dan danas uvjereno da bi te godine osvojili Kup prvaka samo da je sreća malo stala na Hajdukovu stranu. Uvijek pa i danas kad je Boro trener Hajduka prođe mi ta utakmica kroz glavu, mada je Boro u Hamburgu škaricama izbio loptu s gol linije i to je bila jedina prava HSV-ova šansa u toj utakmici ako ne računamo ono "masakriranje Pudara".

    Zasad toliko a ima još impresija, kako sam osta bez mesinganog boksera kojeg sam dao Torcidašu Pipi kad je iša za Beograd kad se išlo na Kup 87-me s Rijekom u Beograd cilog izubijanog današnjeg odvjetnika Ljube Pavasovića i sličnih stvari. Dakle Prlina knjiga je pravo štivo za svakog torcidaša i ne samo njih a određene primjedbe i sugestije isporučit ću samo njemu. Ljudi to se isplati pročitat.
    Posljednje uređivanje od Inkvizitor : 28-12-2020 at 00:48
    Slava Ukrajini-Herojima slava


    Zbog Eline i bokala vina
    zapalit ću Krajinu do Krima

    Zapalit ću dva-tri ruska štaba
    da ja nisam dolazio džaba

  7. #47
    Citiraj Prvotno napisano od Inkvizitor Vidi poruku
    Evo pročitao sam knjigu našreg Prle. Prvo mu se zahvaljujem što mi je poslao knjigu. Drugo što reći o knjizi a da se ne ispadne da se pišu laude i pohvalnice. Probat ću bit objektivan koliko se to god može. Iz mog kuta gledanja a malo ću privatizirat topic da bi dao i iz svog kuta ljubav prema Hajduku i Torcidi mada istoj nisam na moju žalost pripadao osim mentalno. Osvrnut ću se i na neke događaje opisane u knjizi a kojima sam i sam nazočio. A dobro bi bilo kad bi to uradili i drugi, pozvaniji od mene.

    Da Prle zna pisat uvjerio se svatko onaj tko je čitao njegove opise istih tih događaja dole na mysticu, na navijačkom kutku. Najveća vrijednost njegovog pisanja je objektivnost i prikazivanje događaja onakvim kakvim su se desili a ne onako kako bi netko želio da su se desili. na ovim internet prostranstvima masu navijačkih ispovjesti ali su većinom pristrasni i puni samohvale. To da svatko o svojoj grupi misli da je najbolja, najjača i "najzajebanija" i sve naj naj, to je u neku ruku normalno i toga ima i kod Prleta, a što je i logično inače ne bi valjda ni bio član te grupe. Ali štos je u opisivanju događaja. Bez mitomanije, bez kićenja, s minimalnom dozom patetike. Pobjede u navijačkim srazovima se opisuju isto kao i porazi. Kako bi neki iskreni navijači rekli "nekad dobiješ, nekad daš". Prle se ne libi napisat di je Torcida (i on osobno) "dobila u jaketu".

    Naravno tu je i drugi veliki čar ove knjige opisivanje živopisnih likova koji čine Torcidu. Cijela galerija splitskih likova, sastavljenih od fetivih Splićana iz Geta, Varoša, Bača, Skalica, Manuša, Lučca, Gripa, sa ekipom iz tzv "Vlajlanda" s Kmana, Brda, Sućidra koji su zajedno činili tu neponovljivu splitsku ekipu splitskog đira i zajebancije da "opaljenih" Vlaja iz Neorića, Ogorja i sinjske krajine, Zadra, Makarske, Dubrovnika pa sve do Hercegovine.

    Prle se ne libi pisati o žalosnoj splitskoj stvarnosti 80-tih i dopa koji je kružio splitskim ulicama kao koka kola i koja je nažalost pokosila dosta splitske mladosti.

    Naravno da i mene kao i puno njih koji su pročitali knjigu neki opisi vrate u tu mladost i živnu sjećanja na te lipe i lude dane. Kao npr kad Prle opisuje milicijsku brutalnost na utakmici protiv Metza. Utakmicu koju puno navijačkih sociologa označuju kao početak radikaliziranja Torcide, što god to značilo i pod upitnikom je li to istina. Naime nazočio sam toj utakmici samo malo ispod vrha sjeveroistoka gdje se ta milicijska intervencija dogodila. Hajduk je poveo preko Vatroslava Petrinovića koji je te godine došao iz Iskre iz Bugojna a izjednačio je Bocande ako se dobro sjećam. U drugom poluvremenu negdje oko 60-et i koje minute uletila je pandurija i tukla nemilice. Sičam se slike di par pandura brutalno mlati momka golog do pasa, koji kleči dok ga oni pandurija mlati i gazi. Ali momak ne pada. Oko njega se učas stvorio prazan prostor a masa je navalila prema dole. Ja sam se nalazio negdje 10-ak metara od dna tribine. Iako je Poljud ima one horizontalne i vertikalne štange koje su stavljene baš zato da se masa ne bi mogla u jednom nizu zavaljat što bi prouzročilo možebitnu tragediju, to nije spriječilo dio mase da napravi strašan pritisak prema dnu tribine i ja sam se kao drugi o u tom kaosu gdje masa odozga nemilo stišće a dole se više ne može. Zrak je izbijen iz pluća i čovjeku se učini da je to kraj, da će se ugušit. U tom trenutku nekog nevjerojatnog momenta di se cili stadion pretvara u jedan huk, nevjericu, skandiranje, zviždanje miliciji, u tom nekom epskom trenutku dvojac Slišković-Zlatko Vujović daje u par minuta dva gola i nastaje delirij. Povlači se i milicija cili stadion ključa. Možda nas je to upravo i spasilo. To mi je inače i bila prva europska utakmica jer sam tada doša u Split u Srednju školu. Znači mulac.

    Drugi momenat kojem sam nazočio bila je utakmica 87-me Dinamo-Hajduk 3:3. Nisam uopće planirao ići na tu utakmicu ali me jedan stariji lik dok smo sidili u Bumeranga na Sućidru di nam je bila baza i di je Štef "Stipe" Deverić bio jedno vrime inventar. Štef je bio talentiran igrač ali nije živio sportski baš kao ni Baka. Većina Hajdukovih igrača pamti njegov gol Hajduku 82-ge kad je izrvrtio, izmanta, zavida cilu Hajdukovu obranu i da gol. Tko nije vidio taj gol neka ga pogleda. Takve golove daju samo nogometni velikani. Stipe kad je doša u Hajduka već je dobio pivski stomačić i nikad nije trpa dres u gaćice da mu se što manje vidi stomačić. Dakle pokupili smo se na vlak drito iz kafića noćnim vlakom i išli put Zagreba. Vlak je bio pun Torcidaša koji su išli od kupea do kupea i dilili pive. Tu je doša i lik s kolicima s pićem od kojeg sam otkupio sve pive. Bili smo na istoku Maksimira koji je bio krcat Torcidom. Dinamo je poveo preko Beseka a mislim da je to bila jedna od prvih utakmica Zvone Bobana za kojeg su govorili da će bit veliki igrač. Onako štrkljav činio je finte livo-desno ali bez nekog konkretnog učinka i ja sam pomislio da nema od njega nekog igrača. Naravno da sam se prevario, bio je veliki igrač a moga je bit i još veći da karijeru nije veza uz Milan i igra na neprirodnom mistu zadnjeg veznog umisto prednjeg što mu je bila prirodna pozicija Ali to je već druga priča. Da se vratim na utakmicu. Izjednačio je Vulić bombom iz slobodnog sa jedno 30 i više metara drito u rašlje. Golčina. Kasnije je Štef da dva gola ako se dobro sićam i Hajdul je poveo 3:1. Na kraju je ipak završilo 3:3 ali taj ambijent lude Torcide koja piva i zajebaje BBB koji nas samo gledaju sa sjeverne tribine dok napuštamo stadion.

    Kad je bačen suzavac na Olimpica svi smo u početku mislili da ga je bacila pandurija pa je cili stadio vika "ubice ubice" što je ustvari srbizam ali tko je to tada računa.

    Prle je opisa svoju mladost i kako se "infiša" Hajdukom, to vjerojatno važi i za ostale navijače drugih klubova. Ja osobno ne znam trenutak kad sam počeo navijati za Hajduk, kao što čovjek nije svjestan i nitko se ne sjeća kad je i koji je to trenutak i kad si postao svjestan svog života. Onoga trenutka iz djetinjstva kad postaneš svjestan sebe i svijeta oko sebe. Tako i ja znam odkad sam postao svjestan sebe, postao sam i svjestan da navijam za taj čarobni klub čiji su igrači nosili čistu bilu boju dresa. Zato mi je uvik bilo krivo kad su na Hajdukov bili dres stavljali neke druge makar sitne dodatke druge boje. Za mene je jedini pravi Hajdukov dres cili bil.

    I da ovdje po tko zna koji put demantiram laž da je cila Hercegovina ili bar moj duvanjski kraj navija za Dinamo. U mom razredu bilo je 9 Dinamovaca i pet Hajdukovaca a tako smo i igrali. Nas 5 protiv njih 9. Pošto smo mi Hajdukovci bili bolji igrači većinom bi ih dobijali iako ih je bilo duplo. Dinamovci su na nas gledali kao na budale koji u čisto ustaškom kraju navijaju za klub koji nosi veliku petokraku na dresu i oni su se nama hvalili komadićem hrvatskog grba na Dinamovom dresu. Mi smo na njih pak gledali s visoka, ko neka aristokracija. Nama je Dinamo bio beskrvan, mlitav klub a Hajduk je bio prčevit, inatljiv klub i nama je predstavljao iskonsko hrvatstvo. Možda je to nekima paradoksalno ali to je bilo tako. Kad bi se prepucavali s Dinamovcima moj prijatelj Toni, isto zagriženi Hajdukovac bi reka " ja sve mogu razumit, sve misterije ovog svita ali da netko navija za Dinamo to mi je neobjašnjivo". Naravno da se podrazumjeva da sam zbog Hajduka otišao u srednju u Split. Kao i masa hajdukovaca iz moga kraja kojima je isto Riva bila svakonoćna destinacija i to baš u onom dijelu Rive kojeg Prle u knjizi naziva "Vlajland". Na Rivi su tuče bile normalna pojava di bi skleptalo pola Rive dok ne bi netko zavika "ajmo razlaz" ili dok tuča ne bi završila sa lakšim i ne baš tako lakim ozljedama sudionika.

    Iako staroj Torcidi Poljud po svemu sudeći nije legao zbog atletske staze u odnosu na stari plac, meni je i dan danas Poljud najlipši stadion na svitu. Ima je tu neku čar sa svojom arhitekturom rastvorene školjke. Koji kad bi bio krcat odava dojam jednog vulkanskog grotla a bio je i akustičan pa je navijanje prolazilo tobom i ciloga te prožimalo i dizalo adrenalin.

    Prvi put sam na tom stadionu bio na utakmici s Bordeauxom za koji su mislim tada igrali i Tigana i Gires. Čak sam dan prije utakmice zakoračio na travnjak Poljuda dok me neki redar uz galamu nije istira. Bio sam još dite na proputovanju kroz Split i rođak me digao na ramena dok je Hajduk punio mrežu Bordeauxa koji je inače poveo. I kad je "Kemo" Bogdanović promašio udarac s peterca pa umisto kopačkom udario loptu potkoljenicom pa je cili stadion pustio uzvik razočarenja ali lopta se ipak gmizajući prevalila preko gol linije pa je nastao delirij. A pogotovo kad je "Indijanac" Cukrov koji je nosio traku oko glave loba golmana skoro od aut linije za konačnih 4:1. što ipak nije bio dovoljno jer nas je Bordeaux pomeo sa mislim sa 4:0 u uzvratu.

    A tek utakmica sa HSV-om koja se čekala tjednima u četvrtfinalu Kupa prvaka gdje smo svi bili sigurni da će ih Hajduk zgazit jer su i Hamburgu rasturili HSV a Zlatko Vujović se ispromašiva a HSV-ovci dali gol tako da je jedan igrač nabio Pudara koji je debitira, nogom u ruke i izbio mu loptu. Čista krađa.

    Uzvrat je bio za anale. Cili autobusi su išli iz mog sela šta je i meni bilo obećavano ka mulcu ali su me na kraju ipak "zaboravili". Što reći o utakmici u Splitu. Rapsodija od igre, "rapsodija" od pehova nesretno primljeni prvi gol, kiks Primorca, Hrubeschov felš koji se od stative odbija u gol, izjednačenje Hajduka u školski jednostavno genijalnoj akciji, penal za Hajduka koji Primorac opet promašuje. I malo zatim Hyronimus prodaje Rožiću "sombrero" i ko po špagi šalje loptu u donji kut za HSV-ovih 2:1. Sve ostalo je bilo igra na jedan gol. Kargus je vadio lopte iz 90, nizale su se šanse. Na početku 2-og poluvremena Boriša Đorđević izjednačuje a par minuta prije kraja i Primorac napokon daje gol. Ali prekasno.

    Mislim da je rijetko kad jedna ekipa nadigrala tako drugu a da je ipak ispala. Ako se ijedno ispadanje može nazvati veličanstvenim onda je to bilo tada. HSV je kasnije izgubio finale kupa prvaka od Notingham Forresta sa 1:0 a barem 90% navijača Hajduka je i dan danas uvjereno da bi te godine osvojili Kup prvaka samo da je sreća malo stala na Hajdukovu stranu. Uvijek pa i danas kad je Boro trener Hajduka prođe mi ta utakmica kroz glavu, mada je Boro u Hamburgu škaricama izbio loptu s gol linije i to je bila jedina prava HSV-ova šansa u toj utakmici ako ne računamo ono "masakriranje Pudara".

    Zasad toliko a ima još impresija, kako sam osta bez mesinganog boksera kojeg sam dao Torcidašu Pipi kad je iša za Beograd kad se išlo na Kup 87-me s Rijekom u Beograd cilog izubijanog današnjeg odvjetnika Ljube Pavasovića i sličnih stvari. Dakle Prlina knjiga je pravo štivo za svakog torcidaša i ne samo njih a određene primjedbe i sugestije isporučit ću samo njemu. Ljudi to se isplati pročitat.
    Fala na osvrtu knjige. Tek san sad vidija ovaj osvrt šta si napisa. Neki šta su pročitali knjigu rekli su mi da je enciklopedija torcide osandesetih godina. Možda san moga još napisat neke događaje ali san se boja da ne postane dosadno i da se ne ponavljaju iste stvari. jbg s obziron da san samo ima iskustva pisanja na forumu i da nisan da nikakvin lektorima da me ispravljaju mislin da je knjiga ok napisana. Po meni je prava navijačka i mislin da je ovo prva knjiga napisana baš od strane navijača sa stajanja navijačke tribine. Puno njih iz moje generacije su mi rekli da ih je knjiga vratila u to doba i da su pripoznali sebe u toj knjigi. To mi je i bila namjera i nakraju mislin da san i uspija u tome.
    Torcida Split

  8. #48
    Super ugledni član philly avatar
    Datum registracije
    Sep 2012
    Lokacija
    st
    Poruke
    1,127
    Knjiga je odlična, iako san dosta toga zna/pročita od samog Prle a i ostalih iz tog vrimena, opet se ima šta novog pročitat i povezat kontekst događaja.

    Kad čitaš knjigu moš realno zamislit to vrime i događaje.
    Odličan prikaz života splitske mladosti 80ih.
    I za knjigu koja se bavi navijačima, šta kaže Inkvizitor, stvarno dosta realna, bez mitova i nepotrebnog kurčenja.

    Ima Prle mota za pisat, više nego Ante Tomić definitivno

  9. #49
    Citiraj Prvotno napisano od philly Vidi poruku
    Knjiga je odlična, iako san dosta toga zna/pročita od samog Prle a i ostalih iz tog vrimena, opet se ima šta novog pročitat i povezat kontekst događaja.

    Kad čitaš knjigu moš realno zamislit to vrime i događaje.
    Odličan prikaz života splitske mladosti 80ih.
    I za knjigu koja se bavi navijačima, šta kaže Inkvizitor, stvarno dosta realna, bez mitova i nepotrebnog kurčenja.

    Ima Prle mota za pisat, više nego Ante Tomić definitivno
    Kad sve zbrojin i oduzmen ja san prezadovoljan knjigon.
    Sve san napisa više manje kako je bilo. Nažalost iako san u knjigi napisa i opisa lik i djelo Popadića neke torcidine stranice i službena stranica našeg hajduka stavljele su slike Momčila Popadića nedavno na godišnjicu njegove smrti i napisali naš Momo. Ej naš Momo. Stefilo me srce zamalo kad san to vidija na instagramu.
    Toga jugoslavenčinu koji je dolazija na hajdukove utakmice zagrnut u jugoslavensku zastavu i koji me prijavija 1988 zbog vriđanja na nacionalnoj osnovi oni nazivaju naš Momo.Pljuc.
    Torcida Split

  10. #50
    Super ugledni član philly avatar
    Datum registracije
    Sep 2012
    Lokacija
    st
    Poruke
    1,127
    Citiraj Prvotno napisano od 1981 Vidi poruku
    Kad sve zbrojin i oduzmen ja san prezadovoljan knjigon.
    Sve san napisa više manje kako je bilo. Nažalost iako san u knjigi napisa i opisa lik i djelo Popadića neke torcidine stranice i službena stranica našeg hajduka stavljele su slike Momčila Popadića nedavno na godišnjicu njegove smrti i napisali naš Momo. Ej naš Momo. Stefilo me srce zamalo kad san to vidija na instagramu.
    Toga jugoslavenčinu koji je dolazija na hajdukove utakmice zagrnut u jugoslavensku zastavu i koji me prijavija 1988 zbog vriđanja na nacionalnoj osnovi oni nazivaju naš Momo.Pljuc.
    Ma ko ih jebe. Viši vridi tvoja knjiga i upisi sa navijačkog foruma nego 100 Lalića, Anića, Ljubičića i sličnih.

    Zavarija san na onu priču iz predgovora knjige kad je Šure obuka ukradenu kecelju iz mesnice na kojoj ste napisali PANDURI PEDERI

  11. #51
    Citiraj Prvotno napisano od 1981 Vidi poruku
    Kad sve zbrojin i oduzmen ja san prezadovoljan knjigon.
    Sve san napisa više manje kako je bilo. Nažalost iako san u knjigi napisa i opisa lik i djelo Popadića neke torcidine stranice i službena stranica našeg hajduka stavljele su slike Momčila Popadića nedavno na godišnjicu njegove smrti i napisali naš Momo. Ej naš Momo. Stefilo me srce zamalo kad san to vidija na instagramu.
    Toga jugoslavenčinu koji je dolazija na hajdukove utakmice zagrnut u jugoslavensku zastavu i koji me prijavija 1988 zbog vriđanja na nacionalnoj osnovi oni nazivaju naš Momo.Pljuc.
    Puno ljudi ti cijeni tog Popadića. on je bio novinar, tekstopisac, napisa je puno pisama za najveće dalmatinske zvijezde, tako da, vjerojatno oni misle legenda u tom smislu..

    sad sam vidio na wikipediji koje je on sve pisme napisa

    Oprosti mi, pape","Ča je život vengo fantažija", "Što učinila si ti", "Svoju zvizdu slidin", "Zbogom ostaj ljubavi", "Adio kumpanji", "Imala je lijepu rupicu na bradi", "Skitnica", "Ne znam koji vjetar puše", "Ne budi me mati", "Kad bi samo ljubit znala", "Čuješ li me, jel' ti drago", "Ključ ispod otirača", "Košulja plava", "Momo, zašto plačeš", "Tonka", "Reci mi tiho, tiho", "Ti si moja kiša blaga", "Najlipše te jubi oni što te gubi", "Neveni žuti, žuti", "Da mi je biti morski pas", "Hajdučka", "Šijavica", "Lišina" i mnoge druge postigle su veliku popularnost.


    On je i rođen u Blatu na Korčuli. Ja sam mislio da je on negdi iz Šumadije
    Posljednje uređivanje od Inkvizitor : 28-01-2021 at 15:12
    Slava Ukrajini-Herojima slava


    Zbog Eline i bokala vina
    zapalit ću Krajinu do Krima

    Zapalit ću dva-tri ruska štaba
    da ja nisam dolazio džaba

  12. #52
    Citiraj Prvotno napisano od philly Vidi poruku
    Ma ko ih jebe. Viši vridi tvoja knjiga i upisi sa navijačkog foruma nego 100 Lalića, Anića, Ljubičića i sličnih.

    Zavarija san na onu priču iz predgovora knjige kad je Šure obuka ukradenu kecelju iz mesnice na kojoj ste napisali PANDURI PEDERI
    Sičan se toga ka sad. Ima je i zvono oko vrata ono šta stavljaju kravama oko vrata. Pokupilo je njega i Zamudija na prokurativi ali su uzeli zastavu šta je Šure nosija i skinili su mu kecelju i uzeli zvono. Pustilo ih je oba dva jer su došli malo iza nas na Poljud.
    Torcida Split

  13. #53
    Citiraj Prvotno napisano od Inkvizitor Vidi poruku
    Evo pročitao sam knjigu našreg Prle.
    Naravno da i mene kao i puno njih koji su pročitali knjigu neki opisi vrate u tu mladost i živnu sjećanja na te lipe i lude dane. Kao npr kad Prle opisuje milicijsku brutalnost na utakmici protiv Metza. Utakmicu koju puno navijačkih sociologa označuju kao početak radikaliziranja Torcide, što god to značilo i pod upitnikom je li to istina. Naime nazočio sam toj utakmici samo malo ispod vrha sjeveroistoka gdje se ta milicijska intervencija dogodila. Hajduk je poveo preko Vatroslava Petrinovića koji je te godine došao iz Iskre iz Bugojna a izjednačio je Bocande ako se dobro sjećam. U drugom poluvremenu negdje oko 60-et i koje minute uletila je pandurija i tukla nemilice. Sičam se slike di par pandura brutalno mlati momka golog do pasa, koji kleči dok ga oni pandurija mlati i gazi. Ali momak ne pada. Oko njega se učas stvorio prazan prostor a masa je navalila prema dole. Ja sam se nalazio negdje 10-ak metara od dna tribine. Iako je Poljud ima one horizontalne i vertikalne štange koje su stavljene baš zato da se masa ne bi mogla u jednom nizu zavaljat što bi prouzročilo možebitnu tragediju, to nije spriječilo dio mase da napravi strašan pritisak prema dnu tribine i ja sam se kao drugi o u tom kaosu gdje masa odozga nemilo stišće a dole se više ne može. Zrak je izbijen iz pluća i čovjeku se učini da je to kraj, da će se ugušit. U tom trenutku nekog nevjerojatnog momenta di se cili stadion pretvara u jedan huk, nevjericu, skandiranje, zviždanje miliciji, u tom nekom epskom trenutku dvojac Slišković-Zlatko Vujović daje u par minuta dva gola i nastaje delirij. Povlači se i milicija cili stadion ključa. Možda nas je to upravo i spasilo. To mi je inače i bila prva europska utakmica jer sam tada doša u Split u Srednju školu. Znači mulac.

    Drugi momenat kojem sam nazočio bila je utakmica 87-me Dinamo-Hajduk 3:3. Nisam uopće planirao ići na tu utakmicu ali me jedan stariji lik dok smo sidili u Bumeranga na Sućidru di nam je bila baza i di je Štef "Stipe" Deverić bio jedno vrime inventar. Štef je bio talentiran igrač ali nije živio sportski baš kao ni Baka. Većina Hajdukovih igrača pamti njegov gol Hajduku 82-ge kad je izrvrtio, izmanta, zavida cilu Hajdukovu obranu i da gol. Tko nije vidio taj gol neka ga pogleda. Takve golove daju samo nogometni velikani. Stipe kad je doša u Hajduka već je dobio pivski stomačić i nikad nije trpa dres u gaćice da mu se što manje vidi stomačić. Dakle pokupili smo se na vlak drito iz kafića noćnim vlakom i išli put Zagreba. Vlak je bio pun Torcidaša koji su išli od kupea do kupea i dilili pive. Tu je doša i lik s kolicima s pićem od kojeg sam otkupio sve pive. Bili smo na istoku Maksimira koji je bio krcat Torcidom. Dinamo je poveo preko Beseka a mislim da je to bila jedna od prvih utakmica Zvone Bobana za kojeg su govorili da će bit veliki igrač. Onako štrkljav činio je finte livo-desno ali bez nekog konkretnog učinka i ja sam pomislio da nema od njega nekog igrača. Naravno da sam se prevario, bio je veliki igrač a moga je bit i još veći da karijeru nije veza uz Milan i igra na neprirodnom mistu zadnjeg veznog umisto prednjeg što mu je bila prirodna pozicija Ali to je već druga priča. Da se vratim na utakmicu. Izjednačio je Vulić bombom iz slobodnog sa jedno 30 i više metara drito u rašlje. Golčina. Kasnije je Štef da dva gola ako se dobro sićam i Hajdul je poveo 3:1. Na kraju je ipak završilo 3:3 ali taj ambijent lude Torcide koja piva i zajebaje BBB koji nas samo gledaju sa sjeverne tribine dok napuštamo stadion.

    Hajde da malkice ispravimm ovak tekst, bez subjektivnih komentara (kao meni nikad nije bilo jasno "kako netko može navijati za Hajduk", ali hajde.... Makar nešto više Hrvata je kroz poljsednjih 20 godina Jugoslavije (70ih i 80ih) navijalo za Dinamo, pa je time za tvrdnja malkice nelogična...

    Krivo se sjećaš nekih detalja... Da pokušam ispraviti.

    Vatroslav Petrinović, inače rođeni Splićanin, ponikao u Hajduku je rujna 1985 zabio za 1-0 za Hajduk, protiv Metza, ali je Zlatko Vujović zabio za 2-0, da bi Francuzi smanjili na 2-1, da bi mlađi brat blizanac u nastavku zabio još 3 gola za Bijele (ukupno 4) za konačnih 5-1. Petrinović je za Hajduk igrao jedino tu sezonu 85/86, a Hajduku je najviše pomogao upravo 1979. kad je kao srednji pomagač Olimpije tri dana prije ogleda na Starom Placu (gdje je Dinamo dobio Hajduka 2-1) par minuta prije kraja asistirao Toni Rožiču za maksimirskih Dinamo-Olimpija 1-1 (Krajnčar je zabio za 1-0), i dva boda zaostaka s kojima je Dinamo stigao te srijede na Stari plac. Da je bio samo bod zaostatka u slučaju Dinamove pobjede u Splitu (da li bi se onda dogodila), računica za kraj prvenstva bila bi ipak nešto drugačija i bez slučaja Tomić

    Drugo odjeljak pun je krivih informacija... Govorim iz prve ruke jer sam te hladne nedjelje 1. ožujka ljeta Gospodnjeg 1987. bio u Maksimiru na sjeveru. (zima 86/87 bila je do zime s kojom je završio rat 95/96 najhladnija u Zagrebu, od kad znam za sebe)

    Prvo istok maksimira tada nije bio krcat Torcidom. Navijača Hajduka (ako govorimo o tim vremenima, završnim godinama Jugoslavije) bilo je puno više 29. svibnja 1983. Dinamo-Hajduk 1-1 (Cerin, Zoran Vujović), 9. prosinca 1984 Dinamo-Hajduk 2-2 (2xSlišković, 2xMlinarić), te 17. rujna 1989 Dinamo-Hajduk 2-0 (Shalla, Boban), kad su navijači Hajduka bili na maksimirskom jugu. Na stajanju istok bila je određena grupa navijača Torcide, dok je na tribini iznad njih bilo ako i 50ak Torcidaša koji su ogled odgledali stojeći (na maksimirski istok sjedalice su u sklopu obnove stadiona za Univerzijadu postabljene ljeta 1986).

    Drugo Vulić je s 30 metara nije zabio za 1-1, već za 1-2. Besek je pogodio za 1-0, Deverić poravnao na 1-1, Vulić iz spomenutog slobodnjaka za 1-2, Asanović je kroz noge Ladiću zabio za 1-3. Ključan moment je bila povreda Asanovića koji nije izašao u nastavku (zamjenio ga je konjički plavokosi mesar Jerko Tipurić) , i Dinamo je preuzeo inicijativu u nastavku i izjednačio.

    Bobanu to nije bila jedna od prvih utakmica. Debitirao je prethodne sezone 85/86, a tijekom jesenskog dijela tog prvenstva manje više bio standardan u prvih 11 modrih. Tu utakmicu odigrao je ispod svake kritike, te ga je koliko pamtim oko 60. minute zamjenio županjski tarzan Ivica Cvjetković.

    "Luda Torcida zajebaje BBB i izlazi sa stadiona"... To je sad osobna karakterizacija... Podjebavanja je bilo između navijača prije utakmice... Sa sjevera je odjekivalo Olimpija-Olimpija (dan prije u polufinalu košarkaškog kupa u Nišu tadašnji drugoligaš Olimpija je na opće iznenađenje pobjedio Slavnićevu Jugoplastiku i tog popodneva 1.3 1987. dogodio se kuriozitet da dva drugoligaša igraju finale košarkaškog jugokupa, jer je IMT (tada također u drugom razredu yu korarke) dobio u drugom polufinalu Partizana). Sa stajanja istok je tada kao odgovor na provokacije odjekivalo Zadar-Zadar, jer premda je proslo više od 10 mjeseci, iznenađujući poraz Cibone od Zadra u finalu play offa još je bolio modre drukere. Ne sjećam se drugih provolacija, što neće reći da ih nije bilo. Međutim...
    Ne sjećam se da je itko odlazio sa stadiona prije 90-e minute (kako se ovdje indirektno piše), jer je posljednjih 15 minuta prolazilo u iznimno otvorenoj igri, i jedni i drugi tražili su drugi bod. Izaći pred kraj bio bio nonsens u takvoj situaciji.

    Još jedno moje zapažanje vezano za taj ogled, nevezano direktno za Hajduk i Torcidu. Maksimirski jug, istok, i zapad dolje dobili su ljeta 1986. stolice, čime je kapacitet maksimirskog stadiona smanjen na 45000 ljudi. U takvom obliku stadion je izgledao do prosinca 1997, kad je počelo rušenje sjeverne tribine i gradnje novog Maksimira.

    Po mom mišljenju taj ogled Dinama i Hajduka je bio najposjećenija utakmica tijekom navedenih 11 i pol godina. Na stadionu je bilo po mojoj procjeni između 44 i 44 i pol tisuce ljudi.
    Tijekom tog razdoblja blizu te brojke maksimirskih posjetitelja (ali ipak nešto ispod) bili su ogledi Dinama i Hajduka 17. rujna 1989 2-0, te studenog 1992 Dinamo-Hajduk 1-1 (Erceg 0-1, autogol 1-1).
    Ni Partizan, ni Newcastle 1997 (zatvorena oba stajanaj jug), ni Zvezda 27. ožujka 1988, ni Partizan 25. listopada 1987.

    In malo za kraj pozdrav svima, bez ljutnje...
    Posljednje uređivanje od IscoAlarcoN : 03-02-2021 at 21:59

  14. #54
    Citiraj Prvotno napisano od Inkvizitor Vidi poruku
    Puno ljudi ti cijeni tog Popadića. on je bio novinar, tekstopisac, napisa je puno pisama za najveće dalmatinske zvijezde, tako da, vjerojatno oni misle legenda u tom smislu..

    sad sam vidio na wikipediji koje je on sve pisme napisa

    Oprosti mi, pape","Ča je život vengo fantažija", "Što učinila si ti", "Svoju zvizdu slidin", "Zbogom ostaj ljubavi", "Adio kumpanji", "Imala je lijepu rupicu na bradi", "Skitnica", "Ne znam koji vjetar puše", "Ne budi me mati", "Kad bi samo ljubit znala", "Čuješ li me, jel' ti drago", "Ključ ispod otirača", "Košulja plava", "Momo, zašto plačeš", "Tonka", "Reci mi tiho, tiho", "Ti si moja kiša blaga", "Najlipše te jubi oni što te gubi", "Neveni žuti, žuti", "Da mi je biti morski pas", "Hajdučka", "Šijavica", "Lišina" i mnoge druge postigle su veliku popularnost.


    On je i rođen u Blatu na Korčuli. Ja sam mislio da je on negdi iz Šumadije

    Hajdukovac, jugoslavenčina iz Blata napisao Košulju plavu... Nisam znao da je iz Blata, ali samo da ovdje istaknemo i taj kuriozitet...

  15. #55
    Citiraj Prvotno napisano od IscoAlarcoN Vidi poruku
    Hajde da malkice ispravimm ovak tekst, bez subjektivnih komentara (kao meni nikad nije bilo jasno "kako netko može navijati za Hajduk", ali hajde.... Makar nešto više Hrvata je kroz poljsednjih 20 godina Jugoslavije (70ih i 80ih) navijalo za Dinamo, pa je time za tvrdnja malkice nelogična...

    Krivo se sjećaš nekih detalja... Da pokušam ispraviti.

    Vatroslav Petrinović, inače rođeni Splićanin, ponikao u Hajduku je rujna 1985 zabio za 1-0 za Hajduk, protiv Metza, ali je Zlatko Vujović zabio za 2-0, da bi Francuzi smanjili na 2-1, da bi mlađi brat blizanac u nastavku zabio još 3 gola za Bijele (ukupno 4) za konačnih 5-1. Petrinović je za Hajduk igrao jedino tu sezonu 85/86, a Hajduku je najviše pomogao upravo 1979. kad je kao srednji pomagač Olimpije tri dana prije ogleda na Starom Placu (gdje je Dinamo dobio Hajduka 2-1) par minuta prije kraja asistirao Toni Rožiču za maksimirskih Dinamo-Olimpija 1-1 (Krajnčar je zabio za 1-0), i dva boda zaostaka s kojima je Dinamo stigao te srijede na Stari plac. Da je bio samo bod zaostatka u slučaju Dinamove pobjede u Splitu (da li bi se onda dogodila), računica za kraj prvenstva bila bi ipak nešto drugačija i bez slučaja Tomić

    Drugo odjeljak pun je krivih informacija... Govorim iz prve ruke jer sam te hladne nedjelje 1. ožujka ljeta Gospodnjeg 1987. bio u Maksimiru na sjeveru. (zima 86/87 bila je do zime s kojom je završio rat 95/96 najhladnija u Zagrebu, od kad znam za sebe)

    Prvo istok maksimira tada nije bio krcat Torcidom. Navijača Hajduka (ako govorimo o tim vremenima, završnim godinama Jugoslavije) bilo je puno više 29. svibnja 1983. Dinamo-Hajduk 1-1 (Cerin, Zoran Vujović), 9. prosinca 1984 Dinamo-Hajduk 2-2 (2xSlišković, 2xMlinarić), te 17. rujna 1989 Dinamo-Hajduk 2-0 (Shalla, Boban), kad su navijači Hajduka bili na maksimirskom jugu. Na stajanju istok bila je određena grupa navijača Torcide, dok je na tribini iznad njih bilo ako i 50ak Torcidaša koji su ogled odgledali stojeći (na maksimirski istok sjedalice su u sklopu obnove stadiona za Univerzijadu postabljene ljeta 1986).

    Drugo Vulić je s 30 metara nije zabio za 1-1, već za 1-2. Besek je pogodio za 1-0, Deverić poravnao na 1-1, Vulić iz spomenutog slobodnjaka za 1-2, Asanović je kroz noge Ladiću zabio za 1-3. Ključan moment je bila povreda Asanovića koji nije izašao u nastavku (zamjenio ga je konjički plavokosi mesar Jerko Tipurić) , i Dinamo je preuzeo inicijativu u nastavku i izjednačio.

    Bobanu to nije bila jedna od prvih utakmica. Debitirao je prethodne sezone 85/86, a tijekom jesenskog dijela tog prvenstva manje više bio standardan u prvih 11 modrih. Tu utakmicu odigrao je ispod svake kritike, te ga je koliko pamtim oko 60. minute zamjenio županjski tarzan Ivica Cvjetković.

    "Luda Torcida zajebaje BBB i izlazi sa stadiona"... To je sad osobna karakterizacija... Podjebavanja je bilo između navijača prije utakmice... Sa sjevera je odjekivalo Olimpija-Olimpija (dan prije u polufinalu košarkaškog kupa u Nišu tadašnji drugoligaš Olimpija je na opće iznenađenje pobjedio Slavnićevu Jugoplastiku i tog popodneva 1.3 1987. dogodio se kuriozitet da dva drugoligaša igraju finale košarkaškog jugokupa, jer je IMT (tada također u drugom razredu yu korarke) dobio u drugom polufinalu Partizana). Sa stajanja istok je tada kao odgovor na provokacije odjekivalo Zadar-Zadar, jer premda je proslo više od 10 mjeseci, iznenađujući poraz Cibone od Zadra u finalu play offa još je bolio modre drukere. Ne sjećam se drugih provolacija, što neće reći da ih nije bilo. Međutim...
    Ne sjećam se da je itko odlazio sa stadiona prije 90-e minute (kako se ovdje indirektno piše), jer je posljednjih 15 minuta prolazilo u iznimno otvorenoj igri, i jedni i drugi tražili su drugi bod. Izaći pred kraj bio bio nonsens u takvoj situaciji.

    Još jedno moje zapažanje vezano za taj ogled, nevezano direktno za Hajduk i Torcidu. Maksimirski jug, istok, i zapad dolje dobili su ljeta 1986. stolice, čime je kapacitet maksimirskog stadiona smanjen na 45000 ljudi. U takvom obliku stadion je izgledao do prosinca 1997, kad je počelo rušenje sjeverne tribine i gradnje novog Maksimira.

    Po mom mišljenju taj ogled Dinama i Hajduka je bio najposjećenija utakmica tijekom navedenih 11 i pol godina. Na stadionu je bilo po mojoj procjeni između 44 i 44 i pol tisuce ljudi.
    Tijekom tog razdoblja blizu te brojke maksimirskih posjetitelja (ali ipak nešto ispod) bili su ogledi Dinama i Hajduka 17. rujna 1989 2-0, te studenog 1992 Dinamo-Hajduk 1-1 (Erceg 0-1, autogol 1-1).
    Ni Partizan, ni Newcastle 1997 (zatvorena oba stajanaj jug), ni Zvezda 27. ožujka 1988, ni Partizan 25. listopada 1987.

    In malo za kraj pozdrav svima, bez ljutnje...
    ma dobro to su detalji tko je kad dao gol, to sam pobrkao ali da je Torcide bilo malo te 87-me. Bilo ju je krcato. Istok dole istok gore pogotovo na djelu prema sjeveru.

    ček da nađem snimak.



    Nisam ni rekao da smo izlazili za vrijeme utakmice. Rijeka navijača izlazila je po završetku uitakmice tamo na onom dijelu između istoka i sjevera. I pivale su se Hajdukove pisme netko je i vikao zajebavao nešto Purgere a oni su sjedili gore na na kraju tribine i samo nas gledali. Ko u nijemom filmu. Ko u kazalištu kad publika gleda glumce doli na pozornici.
    Slava Ukrajini-Herojima slava


    Zbog Eline i bokala vina
    zapalit ću Krajinu do Krima

    Zapalit ću dva-tri ruska štaba
    da ja nisam dolazio džaba

  16. #56
    Citiraj Prvotno napisano od Inkvizitor Vidi poruku
    ma dobro to su detalji tko je kad dao gol, to sam pobrkao ali da je Torcide bilo malo te 87-me. Bilo ju je krcato. Istok dole istok gore pogotovo na djelu prema sjeveru.

    ček da nađem snimak.



    Nisam ni rekao da smo izlazili za vrijeme utakmice. Rijeka navijača izlazila je po završetku uitakmice tamo na onom dijelu između istoka i sjevera. I pivale su se Hajdukove pisme netko je i vikao zajebavao nešto Purgere a oni su sjedili gore na na kraju tribine i samo nas gledali. Ko u nijemom filmu. Ko u kazalištu kad publika gleda glumce doli na pozornici.
    Torcida je bila na sredini stajanja istok... Nije je bilo prema sjeveru na tom dijelu stadiona. Ne treba mi nejasna jubito snimka, pamtim sve kao da je jučer bilo. Malo u usporedbi kako sam napisao s 1983, 1984 (drugi put, prvi put je bilo zadnje kolo krajem svibnja, kad je Hajduk pustio Dinamu jer je ovom gorilo pod petama) i 1989. Jedino ako ne smatras sve navijače hajduka Torcidom... Ali na maksimirskom istoku (osim na njegovoj sredini) je tih godina uvijek bilo mješano navijača na derbiju.

  17. #57
    Pa naravno da nije cijeli istok gore bio Torcida.
    Slava Ukrajini-Herojima slava


    Zbog Eline i bokala vina
    zapalit ću Krajinu do Krima

    Zapalit ću dva-tri ruska štaba
    da ja nisam dolazio džaba

  18. #58
    Konačno sam i ja pročitao knjigu, hvala 1981. na posveti i poslanom primjerku. Nisam znao da si bio toliko jak '80-ih, tak da nakon što sam pročital knjigu mogu ti reći svaka čast, skidam kapu. Prvo zbog tvog udjela u davanju imena Bojsima (), a onda i zbog udjela u davanju imena Torcidi. Drugo, svaka čast zbog zanimljive knjige pune navijačkih anegdota koja sadrži povijest Torcide 80-ih, a i prikazuje atmosferu u tadašnjoj Jugi te kako je koja navijačka grupa disala. Iznenađenje mi je da su Veležovi navijači bili toliko zeznuti. One priče iz inozemstva su za pišati.

    Na kraju mi izgleda kao da je knjiga završila prebrzo, taman sam se zagrijao i onda kraj. Vjerujem da si sačuvao još tih priča tak da bi mogel razmisliti da napišeš još jednu knjigu jer je ova stvarno odlična.


  19. #59
    Super ugledni član kiler avatar
    Datum registracije
    Aug 2013
    Lokacija
    Ulica Rajkovačića i Čalušića bb
    Poruke
    1,141
    Citiraj Prvotno napisano od Grunf Vidi poruku
    Konačno sam i ja pročitao knjigu, hvala 1981. na posveti i poslanom primjerku. Nisam znao da si bio toliko jak '80-ih, tak da nakon što sam pročital knjigu mogu ti reći svaka čast, skidam kapu. Prvo zbog tvog udjela u davanju imena Bojsima (), a onda i zbog udjela u davanju imena Torcidi. Drugo, svaka čast zbog zanimljive knjige pune navijačkih anegdota koja sadrži povijest Torcide 80-ih, a i prikazuje atmosferu u tadašnjoj Jugi te kako je koja navijačka grupa disala. Iznenađenje mi je da su Veležovi navijači bili toliko zeznuti. One priče iz inozemstva su za pišati.


    Vuk dlaku mijenja,ćud nikada.

    December 18th,the day when the football died.

    https://www.youtube.com/watch?v=sJgu2edtpuU

  20. #60
    Citiraj Prvotno napisano od kiler Vidi poruku
    Izgleda da je ta zafrkana ekipa prešla u Ultrase sad.

+ Odgovori na temu

Pravila pisanja poruke

  • Ne možeš otvoriti novu temu
  • Ne možeš ostaviti odgovor
  • Ne možeš stavljati dodatke
  • Ne možeš uređivati svoje postove