Znam da tema nije baš nešto aktualna ali gledao sam neki dokumentarac sa onim općim stvarima, svi su plakali, Poljud je plakao, 50 000 ljudi je plakalo, priča Dežulović, kad se izlazilo sa stadiona, muva se nije čula.
Na snimkama iz raznih dijelova i gradova bivše Jugoslavijese stvarno vidi da ljudi plaču, neki se zaklinju u nastavak Titovog djela.
Neki Albanac Kosovar izjavljuje da bi dao svoje dijete za njega i da ne bi zažalio. Morbidno.
Sociološki je to zanimljivo jer normalan um ne može pojmiti da netko plače za nekim koga nije sreo u životu, jer većina nije, nije ti ni rod, nije ti ni žena, ljubavnica ni cura, momak, ništa ti nije.
Ne znam ima li većeg dokaza kako se može isprati mozak ljudima. On koji je žderao ko kralj, imao stotine odijela svako mjesto se trgalo da mu priredi što bolju vilu za odmor, živio ko sultan a oni u trlišima, rudnicima s mizernim plaćama. To je nepojmljivo.
Tko se od vas sjeća tih dana.
ja sam bio u osnovnoj školi, pa se i ne sjećam dobro ni reakcija starijih. Naravno rođen sam u kraju gdje su se Titovi sljedbenici mogli nabrojat na prste jedne ruke. Sjećam se da je učiteljica, Muslimanka iz Mostara ridala ko kišna godina i da se upisivalo u knjigu žalosti pored koje su stala dva učenika kao neka počasna straža. Jedan moj šulkolega se zbog nečeg zasmijao pa mu je učiteljica zalipila šamarčinu.
Meni je bilo najgore jer tjedan dana nije bilo na TV ništa osim komorne glazbe. Ni filmova, ni utakmica, ni crtića.