Hrvatske žrtve zločina Domovinskog rata u Bosni i Hercegovini- muslimanski zločini.
Hrvatske žrtve zločina Domovinskog rata u Bosni i Hercegovini- muslimanski zločini.
ex. m. BBB ZG +40, 50-100
http://www.google.com/url?sa=t&sourc...aFulGA98vXeOLw
Dana 30. lipnja 1993. godine, po ranijem planu zapovjedništva tzv. A RBiH, zajedno sa snagama tzv. A RBiH s područja grada Mostara, pripadnici muslimanske nacionalnosti HVO-a u Bijelom Polju i Vrapčićima, zauzeli su cjelokupno područje lijeve obale Neretve, izuzev manjeg dijela oko samostana časnih sestara u Bijelom Polju, te protjerali ili zarobili cjelokupno hrvatsko stanovništvo. Tijekom akcije, a nakon zarobljavanja, ubijeno je 9 pripadnika HVO-a, te civilne osobe Jozo Sesar, Ivan i Verka Perić, a nestao je Marko Leko, pripadnik HVO-a. Veći broj civila i vojnika je ranjen, a zarobljeno je oko 100 pripadnika HVO-a i 115 civilnih osoba, među kojima je bio i veći broj djece, žena i staraca.
Istoga jutra, u selu Vrapčići, pri zarobljavanju su ubijeni pripadnici HVO-a Zdravko Mihalj (zvani Kina) i Dragan Rakić, a nakon zarobljavanja je ubijen Ivan Kolobara, zvani Droba. Dva dana kasnije, 2. srpnja 1993. godine, ubijeni su i pripadnici HVO-a, Vinko Perić i Davor Merdžo, koji su zarobljeni 30. lipnja 1993. godine. U selu Gnojnice, koje je od početka sukoba bilo pod nadzorom tzv. A RBiH, od svibnja do kraja srpnja 1993. godine, preostalih 17 Hrvata, starijih civilnih osoba s preko 55 godina starosti, zatočeno je u obiteljskom domu Nikole Filipovića, gdje su doživljavali različita psihička i fizička maltretiranja, a od posljedica batinanja vlasnik kuće je ostao nepokretan. Tijekom sukoba između tzv. ARBiH i HVO, pripadnici Armije BiH su neselektivnim bombardiranjem gradskog područja ubili veći broj civilnih osoba. Tako je uslijed topničkog napada topničkim i minobacačkim oružjem na civilne objekte u naseljima "Đikovina" i "Panjevina", dana 3. rujna 1993. godine, poginulo 5 civilnih osoba, od kojih jedno dijete, a ranjeno je i 20 civilnih osoba, od čega sedmero djece, a 25. siječnja u naselju Zgoni, minobacačkom granatom ubijeno je četvero, a ranjeno dvoje djece i jedna starica.
ZLOČINI NAD HRVATIMA U OPĆINI MOSTAR
Dana 9. rujna 1993. godine, prigodom prikupljanja snaga tzv. A RBiH za izvođenje napadne operacije "Neretva 93", koja je odobrena od najvišeg političkog i vojnog vrha muslimanskog naroda, u selu Grabovica bile su privremeno smještene postrojbe tzv. A RBiH: postrojba za specijalne namjene GŠ Armije BiH "Zulfikar", dio 44. brigade Jablanica, dio 9. motorizirane brigade Sarajevo - oko 120 pripadnika koji su podčinjeni postrojbi "Zulfikar", dio bojne VP 4. korpusa tzv. A RBiH, pripadnici MUP-a iz policijske postaje Jablanica, čiji su pripadnici pobili 32 civilne osobe, od čega jedno dijete od 4 godine starosti, 13 osoba starijih od 70 godina i 10 žena. U to vrijeme selo Grabovica je bilo pod potpunim nadzorom tzv. A RBiH već nekoliko mjeseci. Crta bojišnice je bila daleko na jugu, a u selu nije bilo nikakvih oružanih snaga hrvatskog naroda niti su pripadnici tzv. A RBiH bili bilo čim isprovocirani prije počinjavanja masakra. Dana 19. rujna 1993. godine, nakon predaje 7 pripadnika HVO-a pripadnicima tzv. A RBiH, pretučen je Pero Kosir koji je sutradan preminuo od zadobivenih batina, a nakon iznošenja mrtvog tijela iz objekta u kojem su bili zatočeni, u njega je iz vatrenog oružja pucao jedan pripadnik tzv. A RBiH govoreći "ne vjeruj ustaši ni kad se pravi mrtav". Pripadniku HVO-a Juri Kosiru je, uz stravično mučenje, odsječeno uho, a dan kasnije, 20. rujna 1993. godine, Draganu Lasiću, zarobljenom pripadniku HVO-a, najprije je nožem na čelu urezano "MAX" (kao asocijacija na Maksa Luburića, ustaškog časnika), a zatim je izveden ispred prostoriju u kojoj su bili zatočeni, gdje su ga strijeljali pripadnici tzv. A RBiH Zikrija Ljevo i osoba s nadimkom "Kordić". Dana 20. rujna 1993. godine, nakon što su pripadnici tzv. A RBiH privremeno zauzeli naselje "Kolonija" u Rodoču, ubili su 6 civilnih osoba, dok su 4 civilne osobe nestale. U sukobima između Muslimana i Hrvata, na teritoriju općine Mostar, ukupno su ubijene 72 civilne osobe hrvatske nacionalnosti, te 219 pripadnika HVO, od kojih 5 neposredno nakon zarobljavanja, te još 24 u zatočeništvu, a kao nestale se vode 23 osobe. Muslimanske vlasti su na teritoriju općine Mostar oformile i četiri zatvora/mučilišta kroz koja je prošlo više od 120 civilnih osoba, među kojima je bilo i 15 malodobnih osoba, 26 starih osoba s preko 70 godina starosti i 42 žene, te 105 pripadnika HVO-a. Ubijena su 24 zatočenika, a preko 50 ih je teže ili lakše ranjeno. Svi zatočenici su prošli najteže oblike fizičkog i psihičkog zlostavljanja.Tijekom sukoba ukupno je prognano oko 10 000 Hrvata, iz 19 naselja (uglavnom s lijeve obale Neretve), dok je u svih 19 naselja učinjena potpuna ili djelomična devastacija objekata u vlasništvu Hrvata (oko 1 200 objekata).
PROTUZAKONITO ZATVARANJE I NEČOVJEČNO POSTUPANJE
Tijekom sukoba između Muslimana i Hrvata na teritoriju općine Mostar, muslimanske vlasti su oformile četiri zatvora kroz koja je prošlo više od 120 civilnih osoba, među kojima je bilo i 15 malodobnih osoba, 26 starih osoba s preko 70 godina starosti i 42 žene, te 105 pripadnika HVO-a. Tijekom zatočeništva ubijena su 24 zatočenika, a više od 50 ih je teže ili lakše ranjeno. Skoro svi zatočenici su prošli najteže oblike fizičkog i psihičkog zlostavljanja.
ZATVOR U ZASELKU MEKE U SELU POTOCI
Zatvor za civilne osobe u zaseoku "Meke" u Potocima oformljen je 1. srpnja 1993. godine, a zatvoren 8. srpnja 1993. godine. U zatvoru je bilo zatočeno 88 civilnih osoba s područja Bijelog Polja, uhićenih u njihovim kućama tijekom napada pripadnika tzv. A RBiH na Bijelo Polje, dana 30. lipnja 1993. godine. Iste osobe su dana 9. srpnja 1993. godine premještene u zgradu IV. osnovne škole Mostar, gdje su bile zatočene do jutra 22. srpnja 1993. godine, kada su premještene u zgradu Osnovne škole u selu Potoci, gdje su provele najveći dio zatočeništva.
ZATVOR U OSNOVNOJ ŠKOLI U SELU POTOCI
Zatvor za civilne osobe u Osnovnoj školi u selu Potoci oformljen je 22. srpnja 1993. godine, kada su u njega premješteni zatočenici iz IV. osnovne škole Mostar, a zatvoren 2. prosinca 1993. godine, kada je obavljena razmjena zatočenika. Zatočenicima iz IV. osnovne škole Mostar, u zatvoru u Osnovnoj školi u selu Potoci pridodat je još jedan broj novih, tako da je ukupan broj zatočenika, koji su bili zatočeni u selu Potoci iznosio 110, od čega 15 maloljetnih osoba (osmero djece do 10 godina starosti), 26 starih osoba (preko 70 godina starosti) i 38 žena.
Tijekom boravka zatočenika u ova dva zatvora, čuvari u zatvorima i pripadnici tzv. A RBiH su prema zatočenicima primjenjivali različite metode fizičkog i psihičkog mučenja, protuzakonito osnivali i koristili radne vodove na prvoj crti bojišnice, zatočenicima uskraćivali medicinsku pomoć, a uvjeti smještaja su bili vrlo teški. Zatočenici su posebno mučeni glađu pa je većina tijekom zatočeništva izgubila 20 do 30 kg tjelesne težine. Zabilježen je i slučaj silovanja, o kojem, zbog patrijarhalnog odnosa koji vlada u lokalnoj sredini, žrtva odbija svjedočiti. U nastavku navodimo samo najdrastičniji primjeri psihičkog i fizičkog zlostavljanja. Formiranjem radnog voda od 20-ak zatočenika za obavljanje raznih fizičkih poslova (utvrđivanje prve crte bojišnice, izvlačenje ranjenih i poginulih, itd.), zatočenici su proživljavali najraznovrsnije torture fizičkog i psihičkog zlostavljanja. Prigodom obavljanja ovakvih zadaća, u razdoblju od 2. kolovoza do 3. studenog 1993. godine, smrtno je stradalo 7 zatočenika, od kojih je 5 namjerno ustrijeljeno iz neposredne blizine, dok su dva zatočenika poginula u unakrsnoj vatri kopajući isturene rovove na prvoj crti bojišnice. Zatočenika Stanka Zovku, zvanog Đatko, ubio je iz neposredne blizine, 2. kolovoza 1993. godine, pri kopanju rovova na prvoj crti u selu Potoci (kod gostionice "Borik"), pripadnik tzv. A RBiH, Mehtet Kaminić. Dana 28. kolovoza 1993. godine pri obavljanju radova na prvoj crti u selu Potoci (preko puta samostana časnih sestara) ubijen je Marko Sesar, a na isti način u selu Potoci, dana 31. kolovoza 1993. godine i Marko Bilić. Posebno je brutalan način ubijanja trojice zatočenika, dana 26. rujna 1993. godine, na brdu Ćuurak iznad sela Livač, prigodom iznošenja protuzrakoplovne strojnice tzv. A RBiH. Tada je vojnik tzv. A RBiH, Mirsad Omanović, zvani Alaga, pratio skupinu od 12 zatočenih Hrvata, od kojih su trojica bili maloljetne osobe, i iz neposredne blizine ubio Stjepana Bilića, Tomu Brajkovića i žarka Drinovca i to na način postupnog ranjavanja (pucao u noge, ruke, dijelove tijela, te pustio da zatočenici iskrvare) dok nisu podlegli, a zatim je ostale natjerao da ih doslovce svuku niz brdo u zaselak Skenderove mlinice, gdje su ih morali zatrpati kamenjem, iako je, u tom trenutku, Stjepan Bilić još davao znake života. Dana 3. studenog 1993. godine pri kopanju rovova na prvoj crti u selu Potoci (na putu M-17) ubijen je Ljubo Škobić. Također, u istom razdoblju zabilježena su četiri slučaja teškog ranjavanja i nanošenja teških tjelesnih ozljeda prigodom obavljanja poslova na prvoj crti bojišnice ili uslijed batinanja koje su činili pripadnici Armije RBiH. Dana 24. kolovoza 1993. godine, Ibrahim Demirović, zvani Hećim zapovjednik brigade) i Hebib Čopelj, izabrali su 37 zatočenika, uglavnom (starijih i nemoćnih osoba, te jedno dijete (da ne bi mogli bježati), s namjerom da ih uporabe kao "živi štit" pri izvođenju borbenih djelovanja postrojbe Ibrahima Demirovića na podruju sela Raštani i u blizini objekta HE Mostar. Među zatočenicima je bio i starac Mile Karlušić, invalid koji nije mogao hodati, pa su ga ispred "živog zida" vozili u ručnim kolicima. Izabrani civili su u skupini zadržani do 28. kolovoza 1993. godine, a tom prigodom su po jednu noć proboravili u privatnoj kući u selu Vrapčići, zaselak Marići i u prostorijama zgrade u krugu PI "Đuro Salaj" u Vrapčićima, pri čemu su bili izloženi brutalnoj fizičkoj i psihičkoj torturi, batinanju i izgladnjivanju, te unakrsnoj pješačkoj i topničkoj vatri na prvoj crti bojišnice dok su vođeni prema objektu HE Mostar. Pri zlostavljanju zatočenika (čak i trudnica i starijih osoba, od kojih su neki podlegli pri izlasku iz zatočeništva) posebno su se isticali: Šemso Čagalj, zvani Sultan, Mujo Karadža, zvani Hodža, Zikrija Ljevo, Edin Omanović, zvani Beća, Vernes Zahirović, Lutvija Duraković, Sead Macić, Esad Macić, Rifat Skorupan, Mirsad Vrce, Mumin Nazdrajić i drugi, zatočenicima nepoznati počinitelji.
ZATVOR U IV. OSNOVNOJ ŠKOLI U MOSTARU
Vojni zatvor u IV. osnovnoj školi u Mostaru, oformljen je 30. lipnja 1993. godine a zatvoren 19. ožujka 1994. godine, kada je obavljena razmjena zatočenika. U ovom zatvoru bilo je zatočeno između 115 i 130 zatočenika, od kojih 4 žene i 6 civilnih osoba. Zatvorski prostor se sastojao od dvije podrumske prostorije, jedna dimenzija 7,5x6m, a druga 2x3m, obje visoke po 2,2 metara
i s po jednim otvorom od 80x80 cm, ranije predviđenim za ubacivanjem ugljena. Prostorije su bile međusobno povezane vratima. Oba otvora za vani su bila daskama zatvorena tako da je u prostorijama stalno vladao mrak ili je prostor bio osvijetljen malom neonskom sijalicom. Higijenski uvjeti u zatvoru su bili katastrofalni. Zatočenici su ležali na drvenim paletama koje su bile poredane po podu ili na određenom broju spužvi, a pod je uslijed kiša redovito bio poplavljen. Fiziološke potrebe bilo je dopušteno obavljati samo dva puta dnevno, ujutro i uvečer, a tijekom dana zatočenici su fiziološke potrebe obavljali u otvorenoj posudi bez poklopca, koja je bila smještena u većoj zatvorskoj prostoriji i iz nje se širio nepodnošljiv smrad. Zatočenicima nije bilo dopušteno umivanje niti kupanje, tako da su se pojedini od njih okupali tek nakon 6 mjeseci zatočeništva, iako su mnogi radili na vađenju i zakopavanju leševa, čišćenju grada i sličnim poslovima. Medicinsku pomoć pružala su im dvojica zatočenika liječnika, uglavnom savjetima i previjanjima, jer lijekova nije bilo, ili ih je bilo vrlo rijetko pri posjetima međunarodnih humanitarnih organizacija zatvoru. Iz ovog zatvora velika većina zatočenika prihvaćana je ili je kasnije odvođena na razna ispitivanja, mučenja, batinanja u privremenom zatvoru u zgradi bivšeg "SDK" i u podrumu zgrade robne kuće "Razvitak" u Mostaru, a prigodom obavljanja zadaća na prvoj crti bojišnice ili poljoprivrednih radova privremeno su smještani u prilagođenim prostorijama za zatvor u selu Blagaj. Prema zatočenicima u zatvoru u IV. osnovnoj školi u Mostaru i u svim privremenim zatvorima u kojima su povremeno odvođeni, primjenjivane su s protuzakonite i nečovječne metode fizičkog i psihičkog mučenja.
O mučenjima govore i iskazi svih zatočenika. Iz izjave jednog zatočenika:
"...Navečer, kada bi upalili njihovu muziku, znali smo da dolaze po nas. Ušli bi u ćeliju i prstom pokazivali na par ljudi da iziđu. Iz ćelije smo čuli kako ljude tuku i vrište. Ljudi su se vraćali nakon sat, dva, tri i bili su krvavi i izudarani..." "... Svaki dan je bio posao od jutra do mraka. Kad bi navečer završili posao slijedilo je batinanje. Jedne večeri su nas počeli tući u 21,00, a završili oko 5,00 sati. Mome kolegi Mirku Skoki popucala su rebra. Bez obzira na to gonili su ga na rad..." Uvjeti smještaja u svim ovim zatvorima bili su vrlo slični, a zatočenici su
mučeni glađu pri čemu je većina izgubila od 20 do 40 kg tjelesne težine.
Izjava jednog zatočenika: "...Kad sam ušao u zatvor imao sam oko 98 kilograma, a u 10. mjesecu, 58 kilograma. Hrana u zatvoru se nije mijenjala. Zadnji dan su nam dali isto što i prvi..." ili izjava drugog zatočenika: "...u zatvor sam ušao sa 102 kg, a izašao sa 56 kg...".
Zatočenici su svakodnevno odvođeni obavljati razne vrste fizičkih poslova na uređenju prve crte bojišnice pri čemu su proživljavali najraznovrsnija fizička i psihička zlostavljanja. U Blagaju su zatočenike premlaćivali uglavnom mještani Muslimani, a zatočenici su u nekoliko navrata morali proći kroz špalir koji su napravili mještani pri čemu su zatvorenici teško premlaćivani tvrdim drvenim ili metalnim predmetima. Prigodom obavljanja ovakvih zadaća, u razdoblju od 5. srpnja do 7. listopada 1993. godine, smrtno je stradalo 17 zatočenika, a više od 50 ih je teže ili lakše ranjeno. Većina zatočenika je bila namjerno izložena pogibiji tako što je izvoeđna ispred zaklona u vrijeme jačih granatiranja ili pješačkih djelovanja, posebno u Šantićevoj ulici u Mostaru, a pojedince su s leđa ubijali pripadnici tzv. A RBiH.
Tako su ubijeni sljedeći zatočenici u Šantićevoj ulici: Marko Mikulić - 5. srpnja, Slavko Kolobara - 6. kolovoza, Stojan Škobić - 13. kolovoza, Tomo Karlušić i Branko Grgić - 18. kolovoza, Zoran Bošnjak i Ante Lovrić - 20. kolovoza, Branko Kožul - 23. kolovoza, Filip Raić - 4. rujna, Ante Mikulić - 18. rujna, Stanko Zovko 21. rujna, Anđelko Vrljić - 1. listopada, te Antonio Buntić - 7. listopada 1993. godine. Pored njih, na prvoj crti bojišnice, dok su izvodili radove, ubijeni su: Zdenko Jovanović i Ivan Ravlić - 18. rujna, ispred zgrade "SDK" u Mostaru, te Goran Tomić - 18. rujna u "sjevernom logoru".
Nakon dolaska u zatvor kod svakog zatočenika je evidentirana krvna grupa i u više navrata uzimana krv u "Higijenskom zavodu" u Mostaru. Kod nekih zatočenika krv je uzimana čak i pet puta u pet mjeseci zatočeništva. Organizatori uzimanja krvi bili su dr. Dragana Milavić, djelatnik ratne bolnice u Mostaru i Slobodan Marić zamjenik upravnika zatvora u IV. osnovnoj školi u Mostaru.
Zatočenici su neljudski, psihički i fizički mučeni, a teško premlaćivanje je kod zatočenika Marija Lasića, dana 21. rujna 1993. godine, prouzročilo smrt. Pri premlaćivanju, koje je dovelo do pogibije Marija Lasića posebno se isticao zatvorski kuhar Predrag Ajkić, zvani Pajke, koji je Lasića tukao velikom drvenom kutlačom. Veliki broj zatočenika zadobio je teške tjelesne ozljede - većinom s trajnim posljedicama. Pored batinanja i pucanja iz vatrenog naoružanja pored glave zatočenika, kao oblika psihičkog maltretiranja, zatočenici su tjerani piti vlastiti urin, sudjelovati u organiziranim boksačkim mečevima gdje su se međusobno prebijali do iznemoglosti - što je bila posebno omiljena metoda zatvorskih čuvara, itd. O posljedicama teških premlaćivanja vidi se i iz izjave jednog zatočenika poslije izlaska iz zatočeništva: "...Deformacija lubanje, slomili su mi nosnu kost, po čelu se vide ožiljci od držalice i kutlače kojom su nas udarali, ožiljci od drvenih predmeta, najviše...". Pri premlaćivanju zatočenika posebno su se isticali: Mirsad Ćupina (upravnik zatvora koji je poticao podređene da premlaćuju zatočenike), Slobodan Marić (zamjenik upravitelja zatvora i zapovjednik smjene zatvorskih stražara), Huso Oručević (zapovjednik smjene zatvorskih stražara), Edin Tanović, zvani Tana (zapovjednik smjene zatvorskih stražara), Mirsad Zekić (zapovjednik smjene zatvorskih stražara), Adis Batlak, zvani Dado, Nusret Beatović, Mili Čišić, Alija Gušić (iz Tasovčića kod Čapljine), Slađan Medić, Senad Oručević, zvani Senće, Zijo Oručević, zvani Zike, Huso Oručević, Nebojša Rađenović, zvani Nešo, Haso Stupica, Hamid Šunje, zvani Hamo, Hilmo Toporan, Zijad Redžović, Predrag Ajkić, zvani Pajke, Mirsad Handžar, Nezir Kovačević, Mirza Stupac, Alija Batlak, Nezir Pribišić, Enver Stranjak, Miro Bijedić, Memija Boškailo, Nezir Bilušić, Mirsad Čustović, zvani Lija, te drugi, zatočenicima nepoznati djelatnici zatvora i vojne policije tzv. A RBiH, kao i civili koji su puštani u zatvor ili izvan zatvorskih prostorija gdje su se iživljavali nad zatočenicima. Najpoznatiji su: Semir Ćemalović, zvani Pika, Lola Kudin pucao iz neposredne blizine u jednog zatočenika teško ga ranivši), Ahmed (Peco, izvjesni Nešo (Brzi), izvjesni Slaven i drugi.
Za formiranje zatvora/logora i odnos prema civilima i pripadnicima HVO-a tijekom zatočeništva, odgovorne osobe su:
Arif Pašalić, zapovjednik 4. korpusa tzv. A RBiH do 6. studenoga 1993. godine;
Mustafa Isović, zamjenik zapovjednika 4. korpusa tzv. A RBiH;
Sulejman Budaković, zvani Tetak, načelnik štaba 4. korpusa tzv. A RbiH
do 6. studenoga 1993. godine, a od tog datuma zapovjednik 4. korpusa tzv. A RBiH;
Esad Humo, zapovjednik 41. brigade tzv. A RBiH;
Semir Drljević, zvani Lovac, zapovjednik brigade tzv. A RBiH;
Zijo Lerić, zapovjednik bojne VP 4. korpusa tzv. A RBiH;
Šemso Čagalj, zvani Sultan, vjerojatno zapovjednik postrojbe VP u Bijelom Polju;
Mujo Karadža, zvani Hodža, zamjenik zapovjednika postrojbe VP u Bijelom Polju;
Mirsad Ćupina, upravitelj zatvora u IV. osnovnoj školi u Mostaru
do 15. listopada 1993. godine
Mirsad Handžar, upravitelj zatvora u IV. osnovnoj školi u Mostaru
od 15. listopada do 3. prosinca 1993. godine
Mirsad Vražalica, upravitelj zatvora u IV. osnovnoj školi u Mostaru
od 3. prosinca 1993. godine do siječnja 1994. godine;
Hasan Memić, upravitelj zatvora u IV. osnovnoj školi u Mostaru
od siječnja 1994. do 19. ožujka 1994. godine;
Eno Ćurić, upravitelj zatvora u Osnovnoj školi u selu Potoci, te
Esad (Eso) Tipura, zamjenik upravitelja zatvora u Osnovnoj školi u selu Potoci.
Odbor za istraživanje i dokumentaciju: "Dossier - zločini muslimanskih postrojbi nad Hrvatima u BiH od 1992. do 1994. godine"
ex. m. BBB ZG +40, 50-100
Muslimansko-bošnjački zločini nad Hrvatima Konjica
Srijeda, 24 Kolovoz 2011
Grad Konjic smjestio se upravo na zaokretu rijeke Neretve iz visokih brda i šuma prema Jadranskom moru. On je značajno mjesto na željezničkoj pruzi i magistralnoj cesti Sarajevo-Konjic-Mostar-Jadransko more (luka Ploče).
U gospodarskom pogledu Konjic je sjedište vojne industrije, metalne industrije i ima kontrolu nad sustavom hidrocentrala na rijekama Neretvi i Rami. Zbog takve ekonomske snage, Konjic je bio vrlo važan za svaku stranu u ratu 1992.-1995.
Povijest kršćanstva u tome kraju još nije dovoljno istražena. Franjevci dolaze u konjički kraj krajem XIII. stoljeća, a za kralja Tvrtka I. (1335.-1391.) grade samostan i crkvu u Konjicu. U XV. stoljeću samostanska crkva postaje župnom, a to znači da je Konjic već tada rimokatolička župa. S dolaskom turskih osvajača počinje islamizacija konjičkog kraja. Progone se kršćani, a 1524. godine katolici su ubijani, a njihova tijela bacana u Neretvu. Ista sudbina pogodila je i konjičke franjevce, koji su također, nakon što su pobijeni, bačeni u rijeku Neretvu.
U XIX. stoljeću počinje jače naseljavanje Hrvata na plodne pašnjake uz Neretvu, a 1876. godine u predgrađu Konjica, Orašju, obnavlja se konjička župa. U prvom svjetskom ratu župu pogađaju nevolje neimaštine, gladi i epidemija pa pučanstvo iseljava u inozemstvo. U drugom svjetskom ratu župa i cijeli konjički kraj teško su stradali. Župa Konjic izgubila je 493 vjernika, uoči rata imala ih je 5363. Crkva je sagrađena 1895. -1897., ali je poslije obnavljana; 1975. uz nju su dograđene tri vjeronaučne prostorije. Današnji samostan je podignut 1939.-1940. godine, a u njemu je u novije vrijeme bio uređen lijep i bogat muzej. Svi njegovi eksponati su prije početka rata sklonjeni na sigurno mjesto i sačuvani. Uz franjevački samostan izgrađen je i samostan Školskih sestara sv. Franje, koje u svojoj kući drže žensku stručnu školu i dječji vrtić.
Prema popisu stanovništva iz 1991. godine općina Konjic broji 43.878 stanovnika, od čega Muslimana - Bošnjaka 23.815 ili 54,27 posto, Hrvata 11.513 ili 26,23 posto, Srba 6.620 ili 15,08 posto, ostalih 1.930 ili 4,39 posto.
Odmah po višestranačkim izborima 1990. godine dolazi do nesuglasica između SDA i HDZ, jer je pobjednička stranka podijelila radna mjesta i resore u općinskoj vladi i administraciji na štetu Hrvata i u nerazmjeru s rezultatima izbora. Kada je počela srpska agresija na Konjic, u svibnju 1992. godine, Muslimani - Bošnjaci i HVO zajednički se brane, ali kad su zaposjeli vojne objekte "Zlatar" i "Ljuta", s mnogo teškog i lakog oružja i municije, dolazi do incidentnih situacija u preraspodjeli ratnog plijena. Napetost pojačava ubojstvo jednog i ranjavanje drugog pripadnika HVO-a na kontrolnom punktu u Ostrošcu (općina Jablanica). U studenom, u Parsovićima, većinski muslimansko - bošnjačkom selu, boravi Alija Izetbegović. Oko 150 pripadnika Parsovačke brigade Armije BiH odlazi u općinu Hadžići, na proboj "obruča" oko Sarajeva; gine ih oko 60.
General Sefer Halilović iz štaba vrhovne komande Armije BiH 29. siječnja 1993. šalje Naredbu br. 111 komandantu IV. korpusa Armije BiH, generalu Asifu Pašaliću. U njoj general Halilović upozorava na "ostvarenje velikohrvatske politike" Isti štab 13. ožujka 1993. godine za predsjednika ratnog predsjedništva triju općina: Konjic, Jablanica i Rama/Prozor potvrduje dr. Safeta Ćibu, liječnika kirurga-ortopeda.
U selu Jasenik živjelo je daleko više Muslimana - Bošnjaka nego Hrvata. Na prijevaru su muslimansko - bošnjačke vlasti uhitile oko 70 Hrvata, pozvavši ih da 13. ožujka 1993. godine dođu po humanitarnu pomoć. U Konjicu zasjedaju predstavnici Armije BiH i MUP-a BiH te donose dokument o procijeni stanja u općinama Hadžići, Jablanica i Konjic, u odnosu prema Hrvatskom vijeću obrane (HVO). U dokumentu "Vojna tajna - strogo povjerljivo" 16-8/8-62/93. kaže se da se odnosi pogoršavaju između dvije strane i da treba ojačati obrambene linije prema Hrvatima i osigurati punu kontrolu prostora te s time svime upoznati Aliju Izetbegovića, koji je boravio u New Yorku na mirovnim pregovorima. Može se zaključiti da je tada napravljen globalni plan napada na Hrvate u općinama Konjic i Jablanica . A da je to tako posvjedočit će podaci o progonima Hrvata, njihovima izgonima sa svojih ognjišta i o brojnim masakrima nevinog civilnog stanovništva hrvatske nacionalnosti.
U selu Kostajnica, s 99,9 posto hrvatskog stanovništva, Muslimani - Bošnjaci Ismet Gabela i Sakib Boloban iz vozila u pokretu bacaju ručnu bombu na tri hrvatske djevojčice, i jednu od njih ranjavaju. Bilo je to 20. ožujka 1993., a isti dan je u Konjicu eksplozivom dignut u zrak automobil jednog Hrvata. Dan kasnije dr. Safet Ćibo zabranjuje Hrvatima da se oglašavaju na Radio-Konjicu. Dekretom smjenjuje Vesnu Bektašević, glavnu i odgovornu urednicu radija, Hrvaticu. Nakon dva dana počinje blokada područja cijele općine Konjic, tako da Hrvati ne mogu niti ulaziti niti izlaziti.
U većinskom hrvatskom selu Gostovići 23. ožujka 1993. godine pripadnici Armije BiH su uhitili i razoružali pa potom ubili trojicu pripadnika HVO-a. Vojnik Armije BiH Sjedo Hakalović je rafalom iz automatske puške ubio uhićenog i nenaoružanog pripadnika HVO-a, a ranio jednu ženu hrvatske nacionalnosti. Istog dana u Seonici, Nusret Šećibović, vojnik Armije BiH snajperskim hicem u leđa ubio je vozača sanitetskog vozila Dragana Vujičevića (1963.) dok je pokušavao osloboditi zatočenog liječnika dr. Mladena Krezića. Toga dana u selu Vrci, pretežito hrvatskom, ubijen je Marinko Džidžić (1945.) dok je sjedio u svojoj kući, te Ivan Stanić (1935.), Stoja Kožul (1935.) i Ana Kožul (1929.). U Žitačama toga je dana život izgubio Ante (Nika) Krešo (1935.), pogođen hicem u leđa.
Istoga dana poubijano je i nekoliko pripadnika HVO-a. U Žitačama su Hazim Kozić, Hamza Ćosić, Enes Kozić, Dževad Ćosić i drugi pripadnici Armije BiH, ubili Matu (Stjepanova) Stjepanovića (1966.) ispred njegove kuće; na tijelu je imao tridesetak prostrijelnih rana. U selu Gostovići, u kući svoje tetke, Jele Rajić okrutno je ubijen pripadnik HVO-a Zvonko (Pere) Đopo a njegova tetka je teško ranjena i sada je stopostotni invalid. Toga dana su još bezobzirno pobijeni Ivan (Antin) Andrić (1966.), Mirko (Stjepanov) Đopo (1960.) i Ivan (Matin) Andrić (1970.). Što zaključiti iz činjenice da je toliko ljudi pobijeno istog dana gotovu istoga sata u raznim selima općine Konjic? Teško je tvrditi da ovi zločini nisu bili planirani.
Orlište
U selu Gorani ubijen je Jozo (Ilijin) Jurić (1931.) dok je sjedio u kući. Istoga dana se zbio i napad na konjičko selo Orlište koje pripada župi Podhum-Žitače. Svih 22 stanovnika ovoga sela su Hrvati, okruženo je muslimansko -bošnjačkim stanovništvom. Hasan Halaković zapovjednik brigade "Neretvica" Armije BiH, naredio je da se selo napadne i da se svi Hrvati razoružaju, a koji to odbiju, da se pobiju. Mjesto je ubrzo i zauzeto jer nitko nije pružao otpor, a poubijani su: Ivan Kostić (1907.), strijeljan je u vlastitoj kući, a njegova žena Janja (1913.), ispred staje, a staja i stoka su zapaljeni, Branko Kostić (1937.), civil, prostrijeljen je rafalom u leda i glavu, a Janja Kostić (1913.), je potpuno paralizirana, najprije teško ranjena u lice te nakon četiri dana, pošto nije dobila pomoć, umrla. Selo Orlište je oplja
čkano a potom spaljeno. Preživjelo stanovništvo je protjerano. Osim komandanta brigade Hasana Hakalovića, za taj zločin su osumnjičeni i Mirsad Barjaktarević, zapovjednik akcije, te vojnici Muhamed Buljina, Hamza Ajanović, Samir Barjaktarević, Muharem Mravović i neki drugi zločinci. Kuće su pljačkali i palili i neki civili Muslimani - Bošnjaci.
Buščak
U selu Buščak, od 136 stanovnika iz popisa 1991. godine, bila su 72 Hrvata. Tu su pripadnici Armije BiH 13. ožujka 1993. na okrutan način ubili vojnika HVO-a Miroslava (Josipova) Majića (1968.). Pozvali su ga na kavu i ubili kada je došao; razlupali su mu glavu i prosuli mozak, na čelo mu nožem urezali slovo "U" htijući na taj način reći da je ustaša. Tijelo i glavu su mu zgnječili nakon više prostrijelnih rana iz vatrenog oružja. Za njegovu smrt su osumnjičeni braća Nijaz i Himzo Hondo, Miroslavovi susjedi, te Nihad Kulenović, zvan Svirač, Halid Čajdin, zvan Tito, i drugi.
Sutradan, 14. ožujka 1993., napadnuto je selo Buščak i tada su ubijeni Branko (Jakovov) Majić (1963.) i Slavko (Ljubanov) Majić (1959.), oba pripadnici HVO-a. Ubijeni su u kući Jakova Majića. Kada je selo osvojeno, hrvatske kuće su opljačkane i spaljene, a sve hrvatsko stanovništvo protjerano. Za ta zlodjela su osumnjičeni Muharem Mravović, voditelj akcije napada, Jusuf Hadžajlić, Mujo Mustafić i Safet Jug, kao organizatori, te sudionici Bajro Čohodor, Mujo Alić, sa sinovima Sakibom, Salemom i Ibrom, Ramiz Habibija, Nijaz Habibija, Fikro Šoljić i drugi.
Trusina
Strahovit zločin dogodio se u selu Trusina u konjičkoj općini u župi Podhum/Žitače 16. travnja 1993. godine. U Trusini je prema popisu stanovništva iz 1991. godine bilo 309 stanovnika, a od toga 155 ili 50,16 posto Hrvata, 152 ili 49,19 posto Muslimana - Bošnjaka i 2 koja se nisu izjasnila. Oko osam sati ujutro krenule su postrojbe Armije BiH pod zapovjedništvom Zulfikara Ališpage zvanoga Zuka, Hasana Hakalovića i Seida Padalovića na Trusinu. Selo brani samo sedam pripadnika HVO-a, svi rođeni u tom selu. Okruženi vojskom Armije BiH dobili su ultimatum: "Vi ste opkoljeni, neka se pripadnici HVO-a predaju i odlože oružje, a mi selu i pripadnicima HVO-a garantiramo sigurnost". Tome su na kraju dodali: "U protivnom, razaramo selo i sve u njemu - rok jedan sat." Ultimatum je prihvaćen, vojnici HVO-a odložili su oružje, a tada su na njih nasrnuli vojnici Armije BiH, tukli su ih čim su stigli, a potom ih zavezali i strijeljali.
Obećanje je tako prekršeno, a podmuklo su ubijeni slijedeći pripadnici HVO-a: Nedjeljko (Marko) Krešo (1953.), Pero (Cmiljko) Krešo (1961.), Stipo (Pero) Ljubić (1961.), Milenko (Stipo) Mandić (1961.), Željko (Slavko) Blažević (1965.), Ivan (Andrija) Drljo (1971.) i Zdravko (Ivan) Drljo (1962.). Ante (Tade) Anđelić (1972.) poginuo je početkom napada boreći se; bio je teško ranjen, krvario je, nije mu se mogla pružiti pomoć. Armija BiH nije dopustila prilaz sanitetskom vozilu i zbog toga je umro.
Pri napadu na selo Trusina vojnici postrojbi Armije BiH pucali su na žene koje su u naručju držale djecu pa je ranjeno troje mališana i jedna žena. Napadači su bili u crnim uniformama, s crnim trakama povezanim oko glave i trakama oko rukava.
Poslije ubijanja pripadnika HVO-a, vojnici Armije BiH na okrutan način pobili su 15 civila, među kojima tri žene. Civili su ubijani na mjestima gdje su zatečeni: na njivama, u kućama, pred stajama, a neki su strijeljani pred očima svojih najmilijih. Tako su živote izgubili: Jure (Ante) Anđelić (1926.), Andrija (Ilija) Drljo (1947.), Franjo (Ilija) Drljo (1942.), Ante - Tunjo (Joze) Drljo (1936.), Ivan (Pero) Drljo (1939.), Kata (Ivan) Drljo (1937.), Kata (Mićo) Drljo (1918.), Tomo (Andrija) Drljo (1926.), Anđa (Juro) Ivanković (1936.), Ilija (Ante) Ivanković-Grgić (1926.), Cmiljko (Mirko) Krešo (1940.), Ivica (Jure) Krešo (1935.), Velimir (Andrija) Krešo - Veljko (1934.), Stipe Mandić (1923.) i Branko (Andrija) Mlikota (1925.).
Počinitelji ovog zločina su pripadnici postrojbe Zulfikara Ališpage, poznatog kao Zuka, iz postrojbe Nezima ef. Halilovića, zvanog Muderis, glavnog konjičkog imama, te pripadnici brigade "Neretvica" zapovjednika Hasana Hakalovića. Hrvati Trusine prepoznali su svoje susjede među pripadnicima tih postrojbi Armije BiH: Sejdu Hakalovića, Muharema Mravovića zvanog Mrav, Zejnila Gostovčića, Šaćira Poturovića, Hazima Poturovića i Seada Padalovića. Među počiniteljima zločina bile su i dvije ženske osobe; Sanela Variščić te Merima Šabić zvana Lola, koje su poznate kao mučiteljice Hrvata pripadnika HVO-a u logorima. Bavile su se ucjenjivanjem i pljačkom hrvatskih kuća.
Selo Trusina je uvijek bilo mirno, u njemu nije bilo nikada nikakvih sukoba ili napetosti među stanovništvom. Ono je dalo pet katoličkih svećenika, u njoj je rođen dr. Pavao Anđelić, svjetski priznat arheolog i povjesničar. U njemu je rođen i fra Gabrijel Tomić (1935.), bosanski franjevac i župnik Podhum/Žitače, župe u kojoj je i njegovo rodno selo. Kao župnik Trusine tek je 2. svibnja 1993. godine saznao za zločin počinjen u Trusini, a sve zbog vrlo stroge informativne blokade i izolacije. Kada je čuo za zločin u rodnom selu, pošao je u Trusinu i o tome dao izjavu:
"Trusina je s Klisom srce doline Neretvice i taj je smišljeni zločin očito imao poslužiti kao krvavi primjer svim drugim selima, što ih čeka ako ljudi ostanu u svojim kućama. Nakon zločina odselilo je i pobjeglo više o dvije trećine hrvatskog pučanstva doline Neretvice. Kad sam to 9. srpnja 1993. spomenuo izvjesnom Jusi, jednom od isljednika vojne muslimansko - bošnjačke policije i pitao ga zašto to napraviše nedužnim i starim ljudima - što je Alijinoj državi kriva starica od 80 godina da je ubijaju pred sinom i nevjestom, a nakon toga i njih dvoje, odgovorio je da su to učinili zločinci s kojima imaju pune ruke posla. ‘Nisam znao da Armija BiH u svojim redovima ima takvih zločinaca’ odgovorio sam mu. ‘Sram bilo te komšije Muslimane - Bošnjake koji nisu zaštitili svoje komšije Hrvate pred zločincima, već su ove, izgleda, vodili od kuće do kuće...’
I neka se zna, koliko je meni poznato, još nijedna međunarodna organizacija - ni UNPROFOR, niti Crveni križ, nije ušla u ovo selo koje je nakon toga potpuno opljačkano i spaljeno, a ubijene su kasnije ukopali uz kuće gdje su ubijeni. Do danas ni ja kao župnik, niti bilo koji župljanin, nije mogao ući u ovo spaljeno selo...
Muslimani - Bošnjaci su se različito odnosili prema nama. Čujem da su u mome selu, Trusini, susjedi pokazivali kuće onima koji su činili masakr. Želio bih da to nije istina jer je iz istoga sela za vrijeme Drugog svjetskog rata pokojni Omer Poturović spasio moga oca Ivu da ga partizani ne ubiju. U Gornjim Višnjevcima su komšije ipak dobro zaštitile svoje susjede Hrvate, da se ne dogodi zlo. Tako je bilo i u Slavkovićima, Dobričevićima. Tim ljudima treba iskreno zahvaliti...
Zašto ovdje ne spomenuti i zapovjednika 45. brdske brigade gosp. Hasana Alakovića (Hakalović - opaska autora). Sreća za Vrčane što·su se njemu predali. On ih je i kao vojnike i kao pučanstvo i te kako zaštitio. Sve bi bilo još tragičnije da je na njegovu mjestu bio netko drugi. On je prema njima bio vrlo korektan. I druga su se sela njemu predala 7. srpnja 1993. Uz svu patnju koju doživljavamo, ipak se moramo zahvaliti ovome zapovjedniku, kao i njegovu pok. ocu Mušanu, njegovoj majci, braći i Muslimanima - Bošnjacima u selu Gornji Višnjevci. A također i dijelovima Armije koji su bili pod njegovom komandom, iako i među njima ima lopova, pljačkaša, zločinaca, spremnih na svako zlodjelo. Pogazili su i obeščastili svetinje, križeve, svete slike, kipove u selima Krtići, Ljesovnja, Kukšije. Sve tri župne crkve (u Žitačama, Obrima i Solakovoj Kuli) i župni stanovi još imaju krov i četiri zida, ali unutra je sav namještaj pokraden, uništen, srušen, obeščašćen"
Jukići
U Jukićima, 17. travnja 1993., stradali su muž i žena, Stjepan (Dane) (1922.) i Anica (Ante) (1922.) Jukić. Oni su mučeni, zaklani, glave su im odrubljene, njima su zločinci igrali nogomet, a potom su spaljeni. U selu Ovčarima pripadnici Armije BiH upadaju u kuću, zarobljavaju Petra (Mile) Grgića (1947.) i ispred kuće ga strijeljaju. Bilo je to 18. travnja, a na isti dan u selima na ulazu u Konjic, iz pravca Sarajeva, Galjevo i Borovac, upadaju postrojbe Armije BiH i okrutno ubijaju Matu Azinovića i Apoloniju (Nikole) Azinović. Nju je ubio Muharem Habibija.
Bjelovčina
Ubijanje Hrvata ne prestaje u konjičkoj općini. U selu Bjelovčina pripadnici Armije BiH upadaju 20. travnja 1993., kolju dvoje civila, bračni par, Matu (1930.) i Ivku Soldo (1931.). Dan kasnije iznad Donjeg Sela muslimansko - bošnjačka vojska zarobljava i podmuklo ubija Zorana Kuljanina (1969.), pripadnika HVO-a. U Konjicu 20. travnja 1993., pripadnici Armije BiH ispred njegove kuće strijeljaju Mirka Ivankovića (1942.) iz Trusine i Marija (Ilija) Kovača (1975.).
Vrca
U blizini sela Vrca 22. travnja 1993. Armija BiH se zločinački iživljava nad hrvatskim civilima. Ivan (Pere) Stanić (1935.), civil, strašno je mučen. Njemu su odsječene obje ruke, zatim je zaklan i onda je u njega ispaljen rafal. Ubijena je Stoja Stanić (1935.), Anuša Kožul (1929.), Kata Kaleb, zvana Malezuša (1910.) i bračni par Srba, Đoko (1918.) i Petra Ristić (1918.), svi civili. Zločinci su njihovi susjedi, pripadnici Zukine vojske, zvani Koka, Struja i Deba te Zijo Lepara. Oni su masakrirali do smrti Staniće i Anušu Kožul, a Safet Gagula iz Baždarevića zaklao je Katu Kaleb, Đoku i Petru Ristić. Istog dana pripadnici Armije BiH u selu Podorašac u njegovoj kući zarobljavaju i ubijaju Mladena (Vlade) Jurića, pripadnika HVO-a. U istom selu i istog dana maltretiraju i okrutno umaraju čestitu staricu Dragicu Zovko (1921.) vješanjem u njezinoj kući. Njezin sin Ljubo Zovko jedan je od čelnika HDZ-a i HVO-a.
U Zagrebu, 25. travnja 1993., nakon dvodnevnih razgovora Mate Bobana i Alije Izetbegovića, predstavnici Hrvata i Muslimana - Bošnjaka potpisuju zajedničku izjavu o prekidu svih sukoba između HVO-a i Armije BiH.
Radešine
U rano jutro 25. travnja 1993. godine iz sela Radešine, koje je bilo u okruženju, izvukli su se svi Hrvati civili i pripadnici HVO-a. UNPROFOR je tražio da se predaju pripadnici HVO-a i da se tako prekinu borbe s Armijom BiH. Tada je UNPROFOR garantirao vojnicima HVO-a sigurnost i zaštitu kao i nesmetan prijelaz na teritorij pod kontrolom HVO-a. Prema tome dogovoru krenula je kolona civila i vojnika iz Radešina. Njih je prevozio UNPROFOR, ali ih je predao postrojbi "Akrapi". Armija BiH više od 70 pripadnika HVO-a odvodi u logor, u selo Čelebići, a 190 civila vode u Ostrožac pa potom vraćaju u Čelebiće.
Kada se UNPROFOR povukao prema Mostaru, pripadnici Armije BiH su navalili na zarobljene pripadnike HVO-a, maltretirali ih, sakatili, mučili su sinove pred očevima i očeve pred sinovima, premlaćene su odmah strijeljali "da se ne bi oko njih gnjavili", kako je izjavio jedan pripadnik Armije BiH. Nakon takvih tortura okončali su život: Željko Azinović (1965.), Stjepan Pandža (1942.), Branko Rajić (1937.) i Luka Matković (1928.).
Mještane Radešina u logoru Čelebići ekstremisti Armije BiH su maltretirali, jednom čak i dvogodišnju djecu, a i starce. O tome je zapisnik napravio Međunarodni Crveni križ. U tome logoru je umoren Marijan (Marijana) Pandža (1943.), pripadnik HVO-a, domobran iz Radešine. U Radešinama je, prema popisu 1991., živjelo 116 Hrvata, 114 Muslimana - Bošnjaka i dvoje Srba. Po ulasku u selo, vojnici Armije BiH su sve kuće i gospodarske zgrade najprije opljačkali, a onda zapalili. Osim toga, oni su opljačkali katoličku crkvu i župni ured, potom ih zapalili, a groblje devastirali.
Mrkosovci
Svibanj mjesec 1993. godine posebno je težak za katolike i Hrvate općine Konjic. U selu Mrkosovicima l. svibnja ubijeni su Cvitan Knežević (1933.), pripadnik HVO-a, i Ilija Ilić (1918.), civil. Ubio ih je njihov susjed Hikmet Lipovac, pripadnik Armije BiH, po nalogu zapovjednika Hasana Hakalovića i šefa njegove službe sigurnosti Jusufa Hadžajlije, bivšeg agenta KOS-a. Ubijeni Cvitan i Ilija bili su dobrostojeći domaćini i dok su ležali u svojoj krvi, pripadnici Armije BiH pljačkali su njihovu vrijednu imovinu.
Žitače
Ujutro 2. svibnja 1993. počeo je opći napadaj na selo Žitače, sjedište katoličke župe, u kojoj je tada župnikom bio fra Gabrijel Tomić. Župa je 1991. godine brojala 1.700 vjernika. Postrojbe Armije BiH su upale u selo i masakrirale civile kao i vojnike HVO-a, koji su branili vlastite domove. Župnik fra Gabrijel Tomić je svjedočio da je s još deset civila morao napustiti župnu kuću i crkvu, da poslije deset dana nije mogao zaspati, a da još uvijek ne zna tko je sve ubijen i da su, prema nekima, stradala 24 mještana, prema drugima 26, a prema trećima 27. Crkva Sv. Ante Padovanskoga i župna kuća su obeščašćeni, devastirani i opljačkani. Drveni kip sv. Ante je obezglavljen kao i kip malog Isusa, crkveno rublje i zlatni kaleži su odneseni, slupane su postaje Križnoga puta, prozori porazbijani. Razoren je i Dom Sv. Ante Padovanskog.
Ranjenog i iscrpljenog pripadnika HVO-a Davora (Vinka) Ilića pronašli su pripadnici Armije BiH: umorili ga 11. svibnja 1993. godine. Pri kopanju rova za Armiju BiH ubijen je Slaven (Vinka) Kolar (1968.), a bio je kao ratni zarobljenik evidentiran kod Međunarodnog crvenog križa. Armija BiH trpi poraze od HVO-a kod Zaslivlja, Zabrde i Turije, ali je uspjela zarobiti tri hrvatska vojnika. U znak osvete oni su Zlatku Trlinu (1970.), Anti (Ivana) Banoviću (1954.) i Jozefu (Jozefa) Brevniku (1947.) odrezali uši i noseve, a potom ih izrešetali rafalima. Masakriranja i ubojstva vojnika HVO-a je naložio Fikret Prevljak, viši časnik Armije BiH.
Čelebići
U selu Čelebići pripadnici Armije BiH zarobljavaju Marka (Mate) Marića (1920.), vojnika HVO-a, pred njegovom kućom ga maltretiraju i strijeljaju. Mučili su i njegovu ženu Matiju, koja je u listopadu te godine pobjegla. Iz logora u Jablanici 28. svibnja pripadnici Armije BiH odvode Grgu Turića, pripadnika HVO-a, i ubijaju ga iznad sela Gornja Višnjevica. U selu Gorani 12. lipnja pripadnici Armije BiH ubijaju civila Jozu (Ilije) Jurića (1931.) u njegovoj kući.
Početkom srpnja dolazi do velikog egzodusa Hrvata iz doline Neretvice preko planine Bokševica. U zbjegu 6. srpnja 1993. pripadnici Armije BiH zarobljavaju civile, maltretiraju ih i strijeljaju: Jelku Buzuk iz Kostajnice, Emiliju Mijić s Falanova Brda, Šimu Merdžo iz Obara i Katu (Ilije) Blažević (1941.). Na tom križnom putu preko planine Bokševice preminuo je Anđelko Stojanović. U selu Sutlići, 20. srpnja, u staji je masakriran civil Stjepan Stanić (1940.). U logoru "Musala" u Konjicu Armija BiH je umorila Srbina Bogdana (Đorđa) Žiraka (1945.) , pripadnika HVO-a, koji je bio reprezentativac bivše Jugoslavije u streljaštvu. U selu Pokojištu 4. kolovoza 1993. ekstremisti Armije BiH su Petra Jozića (1938.) živog oderali i tako ga usmrtili.
Donja Orahovica
Selo Donja Orahovica je bilo gubilište četvorice civila i to Joze Ružića (1928.), njegova brata Stanka Ružića (1932.), Pere Skočibušića (1939.) i Mate Šimića (1923.). Ranjeno je sedam civila. Zločinci u Donjoj Orahovici nosili su oznake "DIB", oko rukava natpis "Vojna policija", a pripadali su diverzantsko-izvidačkoj brigadi iz Zenice. U izvršenim zločinima su sudjelovali i "Crni labudovi", specijalna postrojba Armije BiH, "Laste", specijalne postrojbe Centra službe sigurnosti iz Sarajeva i pripadnici brigade "Suad Alić" iz Konjica, čiji je zapovjednik bio Mithad Prkić, zvan Mitke.
Susjedi, pripadnici Armije BiH, u selu Oteležani 9. rujna 1993. zarobljavaju i ubijaju Šimuna (Joze) Banovića (1966.), maloumnika, smrskavši mu glavu kamenom. U istom selu je 14. rujna zarobljen, zatočen i prilikom kopanja rova ubijen Jozo (Blaža) Stanić, pripadnik HVO-a.
Trešnjevica
U selu Trešnjevice vojnici Armije BiH upadaju u kovačku rarionicu Blaža Kozarića (1903.), izvode ga ispred nje i ubijaju. Starcu od 90 godina su kovačkim čekićem smrskali glavu. Zarobljenog i zatočenog vojnika HVO-a Zorana (Ivana) Miloša vojnici Armije BiH okrutno su umorili. U istome selu 12. siječnja 1994. godine, umoren je i Janko Radoš, koji je dugo bio u kućnom pritvoru.
Ratni predsjednik Konjica dr. Safet Ćibo 3. listopada 1993. godine dolazi u franjevački samostan u Konjicu i gvardijanu fra Zdenku Karačiću priopćuje da se iz grada moraju odmah iseliti svi fratri, časne sestre i 108 Hrvata prema priloženom popisu. Sutradan je krenula izgnanička kolona Hrvata prema Jablanici na čelu s fra Zdenkom Karačićem. U Jablanici su svi strpani u zatvor i tu bili desetak dana. Prije nego su pušteni da otputuju u Mostar, za njihovo oslobađanje intervenirali su papa Ivan Pavao II. i hrvatski ministar vanjskih poslova dr. Mate Granić. O trpljenju Hrvata u Konjicu svjedoči gvardijan fra Zdenko Karačić:
"Mi smo se stalno uzdali u Boga, ali moram reći da je bilo pokušaja i da nas se zaštiti. Na početku muslimansko - bošnjačke agresije Alija Izetbegović je naredio konjičkom MUP-u da nas policajci čuvaju i oni su to zbilja činili. No, ubrzo se vidjelo da njegova autoritet slabi, da ga mnogi ne slušaju i da je MUP oslabio, ostao je bez ljudi i bez vlasti. Jednom nam se ponudio za zaštičenika i glasoviti Zuka, zapovjednik elitnih muslimansko - bošnjačkih jedinica koje su počinile mnogo zlodjela. Hrvatima je jako teško u Konjicu i okolnim selima. Izvrgnuti su silnom pritisku, a Muslimani - Bošnjaci ih na sve načine prisiljavaju da se isele, u njihove domove nasilno se useljava Muslimane - Bošnjake protjerane od Srba, a po selima vršljaju mudžahedini i svojim sabljama pred očima ljudi izvode smrtonosne opasne igre. Prema našim spoznajama u konjičkom zatvoru se nalazi oko 300 Hrvata i oni su izloženi silnom mučenju. Goni ih se na prisilni rad, silom im uzimaju krv, na njihovoj koži gase cigarete itd. Nama je na početku bilo omogućeno da ih posjetimo, ispovijedamo i pričešćujemo, a poslije je to bilo zabranjeno.
Kako stradaju Hrvati u Konjicu i oko njega? Spomenut ću najprije slučaj koji se dogodio 3. rujna 1993. godine kada su Muslimani - Bošnjaci teško premlatili roditelje, oca Iliju i majku Maru, našeg subrata fra Vinka Bebeka. Iako teško izranjeni ostali su živi. Sutradan, Muslimani - Bošnjaci su pretukli oca i majku, Stanka i Ružicu, opet našeg subrata fra Drage Ružića. Otac je podlegao ozljedama koje su mu nanesene, a majka je bila teško ranjena u nogu, sedam dana nitko za nju nije znao. Sada smo je poveli sa sobom pa je odmah po dolasku prebačena u bolnicu u Tomislavgradu, gdje je drugi put operirana."
U Konjicu pljačkane su kuće Hrvata i sva njihova imovina. Kuće su paljene, a ljudi su zatvarani bez suda. U gradu je u zatvorima bilo, s područja općine Konjic, zatočeno oko 500 pripadnika HVO-a i preko 400 civila. Od zatvorenika je u više navrata prisilno uzimana krv, što su potvrdili i predstavnici ICRC-a, (Međunarodnog Crvenog križa), a izvršilac je bio Emir Kovačić po nalogu dr. Ahmeda Jusufbegovića. Zatočeni Hrvati su morali kopati rovove i razminiravati terene, a služili su i kao živi štit u borbama. Čak ih se prisiljavalo da pale hrvatske kuće i gospodarske zgrade. Na području općine Konjic za Hrvate je bilo formirano 13 logora, a u Čelebiću je bio i specijalni logor za žene u kojem su iste bile silovane. Općinski odbor prognanih i izbjeglih Hrvata općine Konjic je l. ožujka 1996. godine uputio pismenim putem tužitelju ITCY. (Međunarodnog suda za ratne zločine na području bivše Jugoslavije) u Haagu, kaznenu prijavu protiv poznatih počinitelja zločina u konjičkoj općini. Njih se tereti za kaznena djela protiv čovječnosti i međunarodnog ratnog prava po Ženevskim konvencijama iz 1949. godine, kao i zbog zapovijedanja i izvršenja genocida nad Hrvatima općine Konjic tijekom 1993. godine. Krivična prijava podnesena je protiv Alije Izetbegovića, dr. Safeta Ćibe i njihovih suradnika.
Tekst je u cijelosti prenesen iz knjige Ivice Mlivončića „Zločin s pečatom“
ex. m. BBB ZG +40, 50-100
Muslimansko-bošnjački zločini nad Hrvatima Jablanice
Područje općine Jablanica smješteno je na koljenu rijeke Neretve. Grad Jablanica je važno prometno čvorište, kroz njega prolazi željeznička pruga i magistralna cesta Sarajevo-Konjic-Mostar-Ploče. Od Sarajeva Jablanica je udaljena 82 km, a od Mostara 46 km. To je izrazito planinsko područje s nalazištima poznatog jablaničkog kamena.
Na početku svoje vladavine, ban Stjepan II. Kotromanić (1322.-1353.) osvaja te krajeve i oni ulaze u sustav bosanske srednjovjekovne države. Konjički franjevci pastoriziraju katolike na području jablaničke općine, a u Konjicu je osnovan franjevački samostan u XV. stoljeću. S turskim osvajanjima katolici postaju manjina, a tek polovicom XIX. stoljeća iz južne Hercegovine, dolinom Neretve, počinju se vraćati. Od matične župe u Konjicu godine 1917., nastaje nova župa u Jablanici. Prvi svjetski rat, zatim glad i epidemija smrtonosne "španjolske" gripe usporili su prirast hrvatskog pučanstva. Drugi svjetski rat bio je posebno krvav na jablaničkom području. Bilo je mnogo ubijenih, poginulih, ranjenih i nestalih. "Bitka za Neretvu" bila je vrlo značajna, poznata i po borbi za ranjenike. Uspomena na te borbe njegovala se u Muzeju revolucije (komunističko-partizanske) u Jablanici, koji je danas u rasulu, a u vrijeme ratnog sukoba između Hrvata i Muslimana - Bošnjaka - bio je zatvor za Hrvate.
Nakon prvih višestranačkih izbora, održanih 1990. godine, na kojima su većinu glasova dobile političke stranke SDA i HDZ, Stranka demokratske akcije, kao vodeća politička stranka, nije poštovala pravo predstavnika srpskog naroda i nije im dopustila da sudjeluju u konstituiranju lokalne izvršne vlasti. Ni Hrvati u tome nisu bolje prošli jer su najveći dio mjesta u izvršnoj vlasti i općinskoj upravi preuzeli Muslimani - Bošnjaci. Zbog toga je dolazilo do manjih nesuglasica.
Prema popisu stanovništva iz 1991. godine u 33 naseljena mjesta općine Jablanica živjelo je ukupno 12.691 stanovnik, a od toga 9.099 su Muslimani - Bošnjaci ili 71,69 posto, Hrvati - 2.291 ili 18,05 posto, Srbi - 504 ili 3,97 posto, a 797 ostali ili 6,28 posto. Površina općine je 289 km2, gustoća naseljenosti je 44 stanovnika na jedan km2 .
Srpsko ratno zrakoplovstvo 1992. godine u dva navrata raketira prostor Sovićkih vrata na kojem pripadnici HVO grade put nazvan Put spasa. Pred kraj te godine, pripadnici lokalnih postrojbi Armije BiH u selu Sovići presreću i pljačkaju kamionske konvoje koji idu Putem spasa prema Sarajevu i srednjoj Bosni. Ekstremisti iz tih postrojbi, na kontrolnom punktu u selu Ostrožac, ubili su jednog vojnika HVO-a, a jednog ranili. Nepoznata naprava eksplodirala je 12. prosinca 1992. godine uz vanjski zid katoličke župne crkve u Jablanici, sagrađene 1917. godine. Od eksplozije su popucala stakla triju prozora, a manje su oštećeni oluci i fasada crkve.
Od tada rastu napetosti između Hrvata i Muslimana - Bošnjaka. Njih povećava predstavljanje javnosti tzv. Vance-Owenova plana, koji dijeli Bosnu i Hercegovinu na deset provincija. Još uvijek donekle tolerantnu atmosferu bitno narušava akt Predsjedništva BiH u ožujku 1993. godine s potpisom Alije Izetbegovića, kojim se za predsjednika općina Konjic, Jablanica i Rama/Prozor imenuje dr. Safet Ćibo, a smjenjuju se dosadašnji predsjednici u Konjicu i Jablanici, iako su bili Muslimani - Bošnjaci, zato što su surađivali s Hrvatima. Dr. Safet Ćibo rođen je u Konjicu, njegova supruga u Jablanici. Radio je u Konjicu kao liječnik, kirurg-ortoped. Novi predsjednik dr. Safet Ćibo obraća se radijom pučanstvu i kaže: "U Bosni živi samo jedan narod, to su Bosanci islamske, pravoslavne i katoličke vjere". Ti događaji unose veliku pomutnju medu hrvatsko stanovništvo koje osjeća da mu se pokušava osporiti pravo na nacionalni identitet. Javlja se i polarizacija među vojnim formacijama na tom području (HVO i Armija BiH). HVO se povlači na sjeverozapadni dio općine Jablanica htijući tako izbjeći latentnu opasnost sukoba s postrojbama Armije BiH, u čije redove se mobilizira sve više ljudi sa strane, prvenstveno velik dio muslimansko - bošnjačkih izbjeglica iz istočne Bosne. Vojne postrojbe Hrvata, HVO, povlače se, a civilno stanovništvo bježi na sigurnija područja.
Nagovještaj otvorenih sukoba između Muslimana - Bošnjaka i Hrvata u Jablanici bio je događaj 13. travnja 1993. godine. Tada je zatvoren kontrolni punkt Armija BiH u Jablanici: Hrvati nisu mogli ni ući ni izaći iz grada. Prvi oružani sukob između postrojbi Armije BiH i HVO planuo je 16. travnja 1993. u neposrednoj blizini Jablanice. Tada su Muslimani - Bošnjaci uhitili oko 400 Hrvata, i smjestili ih u "otvoreni logor". Hrvati zauzimaju Soviće, a Muslimane - Bošnjake smještaju u jedan zaselak tog sela; nitko nije maltretiran.
Dok su vojnici HVO-a 19. travnja 1993. pretresali muslimansko - bošnjačke kuće, jedan je pripadnik lokalne postrojbe Armije BiH ubio dvojicu vojnika HVO-a. Tada je došlo do žestokog oružanog sukoba. HVO-ovi vojnici spalili su sve muslimansko - bošnjačke kuće u Sovićima i Doljanima, kao i dvije džamije. Civilno muslimansko - bošnjačko stanovništvo seli se na područje općine Gornji Vakuf i u Jablanicu, a zarobljeni vojnici Armije BiH su u zatvoru.
Tada muslimansko - bošnjačke vlasti Jablanice uhićuju prvu skupinu Hrvata i zatvaraju ih u spomen - objekt Muzej u Jablanici. Hrvati koji su ostali pod vlašću Muslimana - Bošnjaka izvrgnuti su velikoj torturi. Svima su isključeni telefoni, pretresaju se njihovi stanovi, oduzima im se pokretna imovina, u njihove stanove useljavaju se Muslimani - Bošnjaci izbjeglice. Za Hrvate se formiraju dva logora na području općine Jablanica, jedan u gradu, u Muzeju, drugi u selu Ostrošcu. U Ostrošcu su zatvarani hrvatski civili i iz Konjica i iz Jablanice. U travnju i svibnju 1993. godine Hrvati su potpuno eliminirani u selima Donja Jablanica, Krakovo, Žuglići, Šabančići, a nešto kasnije i u Ostrošcu.
Ti nemili dogadaji prouzročili su sastanak političkih predstavnika Hrvata i Muslimana - Bošnjaka; dogovaraju se o miru, o prekidu sukoba između dvije vojske. Mate Boban i Alija Izetbegović 25. travnja 1993. godine potpisuju u Zagrebu zajedničku izjavu o prekidu svih sukoba između HVO-a i Armije BiH.
Doljani
Napetosti i sukobi između Hrvata i Muslimana - Bošnjaka dosežu vrhunac užasnim pokoljem i ubijanjem hrvatskih ljudi, paljenjem i pljačkom hrvatskih domova u Doljanima, selu općine Jablanica, s većinskim hrvatskim stanovništvom. Doljani su doživjeli stravičnu tragediju krajem srpnja 1993. godine, kada su postrojbe Armije BiH napale ovo selo i privremeno ga osvojile počinivši stravičan pokolj. Doljani su u popisu stanovništva 1991. godine imali 1.049 stanovnika: 708 Hrvata ili 67,49 posto, Muslimana - Bošnjaka 326 ili 31,07 posto, ništa Srba, a ostalih 15 ili 0,14 posto. Doljani su 12 km udaljeni od Jablanice (zapadno), a u njima je sjedište župe sv. Ilije proroka, koja pripada vrhbosanskoj nadbiskupiji i nju obslužuju bosanski franjevci.
Župa Doljani nastala je 1882. godine, župna crkva izgrađena je 1892.-93. godine, a obnovljena 1910. Budući da je crkva bila u trošnom stanju, 1973. godine je podignuta nova, prema projektu arhitekta R. Mandića. U sklopu nove župne crkve podignuta je i vjeronaučna dvorana, a godine 1989-90. građena je nova župna kuća, koja još nije dovršena. Župa Doljani imala je 1895. godine 754 vjernika, 1935. 1.583, a prije domovinskog rata oko 1.000 vjernika. Župnik je za tragedije u Doljanima bio fra Vlado Koštroman, rođen 1939. godine u Bjelavićima, općina Kreševo.
Združene muslimansko - bošnjačke oružane snage su 28. srpnja 1993. godine ujutro opkolile Doljane. Bili su to pripadnici 44. brdske brigade IV. korpusa Armije BiH, pripadnici MUP-a BiH iz policijske stanice u Jablanici, pripadnici poznate "Zukine vojske" i naoružana skupina Muslimana - Bošnjaka iz sela Jelačići. Oko 10 sati združene snage, među kojima su bili i Behrem Beća, Ismet Eglenović zvan Pegla, Amir Halihodžić, nadimkom Prpa, Jusa Kevrić i drugi, počeli su oružani napad na osobe hrvatske narodnosti i svu njihovu imovinu. U selu je bila nejaka postrojba HVO-a, koju su sačinjavali mještani, a koji nisu bili profesionalni vojnici, nego domobrani koji su branili svoje kuće i živote. Pred užasnom spoznajom da će biti pobijeni, ljudi su bježali na sve strane. Bježao je i župnik fra Vlado Koštroman, u automobilu, koji je pogođen sa šest metaka, jedan je okrznuo župnika i drugi ranio jednu osobu na stražnjem sjedalu.
U tom oružanom napadu na Doljane ubijeno je i masakrirano osam civila i 33 pripadnika HVO-a, domobrana. Muslimansko - bošnjačke snage su odvele preživjele mještane Hrvate u logor u Jablanici, zvan "Muzej".
Zločin muslimansko - bošnjačke vojske u Doljanima otkriven je l. kolovoza 1993. godine kada su selo oslobodili vojnici HVO-a. To je područje posjetio i Miljenko Lasić, brigadir HVO-a, koji je poslije iznio svoje dojmove o stratištu. "Ono što sam svojim očima vidio na Stipića livadama i što sam čuo od ljudi koji su se izvukli iz Doljana, nadilazi, čini mi se, sve dosadašnje zločine koje su Muslimani - Bošnjaci počinili na području Hercegovine. Tamo smo naišli na 17 masakriranih tijela koja su tu bila najmanje dva dana. To je bila skupina civila i vojnika koja se uspjela probiti iz sela, ali je iz zasjede sačekana i pobijena. Nad mrtvim tijelima muslimansko - bošnjački vojnici su se potom iživljavali, većina je lubanja razmrskana tupim predmetima, vađene su im oči, rezane genitalije, sječeni udovi, a neka tijela su djelomično i spaljena. I to im nije bilo dovoljno za njihove niske strasti i bolesne mozgove, nego su pojedine leševe još i minirali, kako bi i oni koji budu kupili leševe također nastradali" - kazao je brigadir Miljenko Lasić, zapovjednik zbornog područja HVO-a jugoistočne Hercegovine.
Pred predstavnikom Komisije za ratne zločine HR HB, Mirza Ovnović, sin Ragiba, policijski rezervist iz Jablanice, rođen 1961. godine i otac šestoro djece u zapisnik je posvjedočio da su ga Merso Munikoza i Rafik Kevrić pozvali da sudjeluje u napadu na Doljane. Po njegovom svjedočenju, policijske postrojbe i postrojbe 44. brdske brigade Armije BiH krenule su prema naselju Krkača-Doljani pod zapovjedništvom Sene Munikoze, Edina Bešića, Senada Džina i Enesa Kovačevića. Po selu su pucali tromblonima i minobacačima. On svjedoči da je u Krkači-Doljani ubijen Ivica Tomić iz Jablanice i da je tu ranjen Ivan Žarić, zvan Maran. Ranjeni Maran je odveden u ambulantu u Jablanici, dobivao je infuziju, ali jedna žena, Muslimanka - Bošnjakinja, iščupala je crijevo infuzije koju je primao i nakon toga je umro. Mirza Ovnović priznaje da je i on sudjelovao u pljački kuća u Doljanima.
Prema podacima Komisije za ratne zločine HR HB osam je poginulih civila u Doljanima: Ruža Čolić (1921.), Igor Lebo (1978.), Iva Pavlović (1930.), Anica Ripić (1934.), Martin Ripić, (1933.), Nedjeljko Soldo (1933.), Andrija Stipanović (1931.) Pava Stipanović (1942.). Ti civili su mučeni pa ubijani, ženama je rasparan trbuh, jednom muškarcu je na pola odsječena glava, drugi je zaklan. Pripadnici postrojbe HVO-a iz Doljana, njih 33, smrtno su stradali na razne načine; neki su poginuli izravno u borbi, drugi su ubijeni iz zasjede, a najveći dio je mučen prije strijeljanja, neki su nastradali od eksploziva, neki su bili goli ili u gaćicama pa ime se po tijelu vide tragovi udaraca. Nekoliko vojnika je kastrirano, skoro svima je ispod tijela postavljena mina zvana "kašikara" da bi stradali oni koji ih budu pokapali. Svjedoci iznose da je Slavko Stjepana Vrljić, rođen 1968. godine, pripadnik bojne "Mijat Tomić", nudio Jusi Kevriću, pripadniku Armije BiH, da mu poštedi život, u zamjenu za svoj ugostiteljski lokal i osobni automobil. Na tu ponudu on je odgovorio da može birati između pojedinačnog metka i rafala. Na livadici Žabljak, tik do šume, Ismet Eglenović Pegla, ubio je Antu Ivana Žarića, rođenog 1965. godine, pripadnika bojne "Mijat Tomić" Hrvatskog vijeća obrane.
Na području općine Jablanica smrtno je stradalo više hrvatskih civila pod nerazjašnjenim okolnostima. Pero Antunović, rođen 1912. godine, iz mjesta Ustirama, općina Prozor, bio je zatočen u logor "Muzej" i tu je umro, a razlozi nikada nisu objavljeni. Jozo Miličević Lukin, rođen 1929. godine u Doljanima, uhićen je 28. srpnja 1993. godine u rodnom selu. Pripadnici Armije BiH su ga zatočili u logor "Muzej", gdje je preminuo 19. veljače 1994. godine uslijed loših uvjeta smještaja i nedostatka hrane koju su mu sustavno uskraćivali logorski čuvari. Andrija (Ante) Rogić, rođen 1945. godine, stanovao je u Donjoj Jablanici, gdje je i ubijen tijekom svibnja 1993. godine. Ubili su ga pripadnici Armije BiH. Pero Šarić, Hrvat, također civil, rođen je 1910. godine, u Grabovici, općina Mostar, gdje su pripadnici Armije BiH počinili strahovit ratni zločin. Njega su vojnici Armije BiH uhitili i zatočili u logor "Muzej" u Jablanici. Tu je, nepoznato kojega datuma, umro iz nepoznatih razloga.
U Doljanima je živjela i Anica (Jurina) Šitum, rođena 1913. Nju su 28. srpnja 1993. uhitili vojnici Armije BiH i doveli u logor "Muzej" u Jablanici u kojem je preminula 28. siječnja 1994. godine. Logorske vlasti i čuvari sustavno su joj uskraćivali hranu. Uvjeti u logoru bili su vrlo loši pa je i to uzrokovalo njezinu smrt.
Među osumnjičenima za zločine u Doljanima su i komandant IV. korpusa Armije BiH general Arif Pašalić, komandant jablaničke 44. brigade zvane "Neretva", Enes Kovačević, zamjenik komandanta brigade, Senad Džino, načelnik ABKO Edin Bešić, zapovjednici bataljuna "Glogošnica", Ekrem Kevrić i "Sovići" Džemal Ovnović, Emin Zebić, zapovjednik Stanice javne sigurnosti i njegov zamjenik Ahmet Salihamidžić Cicko. Kao ratni zločinac osumnjičen je i Behrem Bećir - Beća, koji je rođen u selu Jelačići, općina Jablanica, 1944. godine, nastavnik tjelesnog odgoja, oženjen, otac četvoro djece, poznati planinar, alpinist, pred početak rata direktor Osnovne škole "Suljo Čilić" u Jablanici. On je predvodio, 28. srpnja 1993. godine, diverzantsko-terorističku akciju 44. brdske brigade Armije BiH iz Jablanice, gdje je u stravičnim ratnim zločinima većina žrtava masakrirana.
Posebna je odgovornost za pokolj Hrvata u Doljanima dr. Safeta Ćibe, ratnog predsjednika općina Jablanica, Konjic i Rama/Prozor. Unatoč masakru u Doljanima i toliko hrvatskih žrtava, dr. Safet Ćibo uputio je, zajedno s komandantom 44. brdske brigade Armije BiH Enesom Kovačevićem, čestitke sudionicima akcije. Čestitka je upućena tog kobnog 28. srpnja u večernjim satima u Dnevniku lokalne CTV-Jablanica, kojega je organizirala press-služba 44. brdske brigade Armije BiH. Pohvaljuju se svi sudionici akcije "oslobađanja" Doljana - pripadnici 44. brdske brigade i MUP-a Jablanica. U tom Dnevniku se dalje govorilo da se proširio prostor Republike Bosne i Hercegovine, da su borci za deset minuta rastjerali ustaše, da su u svemu poštovali ratna pravila i da civile nisu dirali. Hrvat M.Z. svjedoči da posjeduje dnevnik press-službe 44. brdske brigade Armije BiH, kojeg je snimio na video kasetu 28. srpnja 1993. godine navečer oko devet sati.
Kao što rekosmo, jablaničke muslimansko - bošnjačke vlasti su u poznatom Muzeju revolucije napravile logor za zatočene hrvatske civile i vojnike.
S područja sela Doljani nakon masakra u "Muzej" je dovedeno 350 hrvatskih civila i vojnika, a u njemu je već bilo još toliko uhićenih Hrvata. Medu novouhićenim Hrvatima bilo je 58 djece, 10 trudnica, a s njima su bile njihove majke, bake i djedovi. Uhićenici su bili smješteni u predvorju Muzeja s granitnim pločama i na stubištu, bez grijanja, imali su malo pokrivača, stalno su bili izvrgnuti ratnoj opasnosti. U podrumu zgrade bila su 62 zarobljenika HVO-a. Svako jutro oni su morali ustati u tri sata i pješačiti više od šest sati do Pisvira da bi prisilno radili. Prema brižno pripremljenom planu, 31. listopada 1993. godine, zatvoreni pripadnici HVO-a zaskočili su dvojicu naoružanih pratilaca, koje su razoružali, vezali žicom, začepili im usta i ostavili ih pokraj puta. Tom prilikom skupina od 22 zatočena pripadnika HVO-a uspjela je pobjeći. U zatvoru su se pojavile uši, žutica, svrab (scabies) i brojne kronične i akutne bolesti.
M.Z., jablanički Hrvat, u svome pismenom iskazu od 19. ožujka 1994. godine opisuje stanje u gradu, teški položaj Hrvata u njemu, svoj prisilni rad i napokon uhićenje. Na dan Male Gospe, 8. rujna 1993. godine, on je s bratom i još nekolicinom Hrvata u Jablanici uhićen. Izjavljuje da su neki iz skupine uhićenika davali novac da bi izašli iz zatvora i u tome su uspijevali. On opisuje kako su iz zatvora u selu Butorović-Polju, općina Konjic, dovedeni u jablanički zatvor Hrvati, od kojih je jedne večeri jedan ranjen, a drugi zadavljen. Jedno vrijeme zatvoreni su Hrvati bili smješteni u crkvi u selu Drežnici, gdje su tučeni i mučeni. Jednog dana skupina mladića Muslimana - Bošnjaka ušla je u crkvu i uništila sav crkveni inventar, sva vjerska znamenja i sve predmete.
"Neočekivano, 4.11.’93. godine, nas sedam odvode u zatvor u Muzej, a 14.11. pridružuju nam se i ostali iz Zukine baze u Donjoj Jablanici. Za vrijeme boravka u Muzeju, četiri mjeseca, nikad nisam izašao vani. U sali nas je ukupno bilo 21. a prostorija nije imala prozora, tako da nismo znali kad je dan, a kad noć. Većinu vremena smo morali ležati, jer nije bilo prostora za hodanje. Zatvorski režim bio je vrlo strog. Tijekom 24 sata smo tri puta po dvije minute puštani u WC, a u međuvremenu sve potrebe rješavali bismo u sali. Posjeta je bila dopuštena svakih 15 dana, samo najužoj rodbini. Hrana je bila užasna, nedovoljna i jednolična" - tako svjedoči M. Z.
Sažetak o stradanju Hrvata s područja općine Jablanica
ubijenih Hrvata s područja općine Jablanica je 69, od toga je 15 civila, a sedam žena,
ranjenih civila - l8,
zatvorenih civila u logoru "Ostrožac" - 75 ,
zatočenih civila u logoru "Muzej" - 350,
djece u logoru "Jablanica" - 69,
silovanih žena u logoru "Muzej" - dvije,
muškaraca vojnih obveznika, u logoru "Muzej" bilo je 85, a od njih je 48 kasnije proglašeno vojnim ratnim invalidima radi surovog i neljudskog ponašanja.
umrlih u logoru "Muzej" je šest ,
zatočenih civila u "Jablanici" - 623,
zapaljenih kuća u Doljanima je 50, devastiranih 206, zapaljenih javnih objekata 11, devastiranih javnih objekata sedam,
broj zapaljenih kuća u selima Mrakovu i Žuglićima te u Jablanci 55,
prognanih Hrvata je 2.100,
crkva Sv. Ilije u Doljanima je izrešetana i demolirana, a tako i župna kuća.
Tekst je u cijelosti prenesen iz knjige Ivice Milvončića „Zločin s pečatom“
ex. m. BBB ZG +40, 50-100
Već godinama bošnjaci iz dana u dan u svim dostupnim medijima i portalima traže odgovornost i isprike i od Srba i Hrvata za zločine počinjene nad njima istovremeno na sve načine pokušavajući opravdati zločine koje su počinjeni nad ostala dva naroda .Pozivam sve forumaše da sva svoja saznanja o zločinima bošnjaka nad drugim narodima iznesu ovdje.Pozivam i sve forumaše da se uključe u raspravu.Posebice Hrvate jer su narod koji je i osuđivao i kažnjavao svoje zločince a pravdu za svoje žrtve još čekaju.Lažnim svjedočenjima proganjani su i zatvarani Hrvati da bi nakon dokazivanja nevinosti puštani na slobodu uz licemjernu ispriku.
Odmah na početku ja ću iznijeti saznanja o jednom zločinu koji se dogodio u Doljanima a več 19 godina se samo o godišnjicama spominje .Iako se znaju svi krivci i nalogodavci ne postoji osoba koja je procesuirana za ovaj zločin .
Doljani
Napetosti i sukobi između Hrvata i Muslimana - Bošnjaka dosežu vrhunac užasnim pokoljem i ubijanjem hrvatskih ljudi, paljenjem i pljačkom hrvatskih domova u Doljanima, selu općine Jablanica, s većinskim hrvatskim stanovništvom. Doljani su doživjeli stravičnu tragediju krajem srpnja 1993. godine, kada su postrojbe Armije BiH napale ovo selo i privremeno ga osvojile počinivši stravičan pokolj. Doljani su u popisu stanovništva 1991. godine imali 1.049 stanovnika: 708 Hrvata ili 67,49 posto, Muslimana - Bošnjaka 326 ili 31,07 posto, ništa Srba, a ostalih 15 ili 0,14 posto. Doljani su 12 km udaljeni od Jablanice (zapadno), a u njima je sjedište župe sv. Ilije proroka, koja pripada vrhbosanskoj nadbiskupiji i nju obslužuju bosanski franjevci.7
Župa Doljani nastala je 1882. godine, župna crkva izgrađena je 1892.-93. godine, a obnovljena 1910. Budući da je crkva bila u trošnom stanju, 1973. godine je podignuta nova, prema projektu arhitekta R. Mandića. U sklopu nove župne crkve podignuta je i vjeronaučna dvorana, a godine 1989-90. građena je nova župna kuća, koja još nije dovršena. Župa Doljani imala je 1895. godine 754 vjernika, 1935. 1.583, a prije domovinskog rata oko 1.000 vjernika. Župnik je za tragedije u Doljanima bio fra Vlado Koštroman, rođen 1939. godine u Bjelavićima, općina Kreševo.
Združene muslimansko - bošnjačke oružane snage su 28. srpnja 1993. godine ujutro opkolile Doljane. Bili su to pripadnici 44. brdske brigade IV. korpusa Armije BiH, pripadnici MUP-a BiH iz policijske stanice u Jablanici, pripadnici poznate "Zukine vojske" i naoružana skupina Muslimana - Bošnjaka iz sela Jelačići. Oko 10 sati združene snage, među kojima su bili i Behrem Beća, Ismet Eglenović zvan Pegla, Amir Halihodžić, nadimkom Prpa, Jusa Kevrić i drugi, počeli su oružani napad na osobe hrvatske narodnosti i svu njihovu imovinu. U selu je bila nejaka postrojba HVO-a, koju su sačinjavali mještani, a koji nisu bili profesionalni vojnici, nego domobrani koji su branili svoje kuće i živote. Pred užasnom spoznajom da će biti pobijeni, ljudi su bježali na sve strane. Bježao je i župnik fra Vlado Koštroman, u automobilu, koji je pogođen sa šest metaka, jedan je okrznuo župnika i drugi ranio jednu osobu na stražnjem sjedalu.
U tom oružanom napadu na Doljane ubijeno je i masakrirano osam civila i 33 pripadnika HVO-a, domobrana. Muslimansko - bošnjačke snage su odvele preživjele mještane Hrvate u logor u Jablanici, zvan "Muzej".
Zločin muslimansko - bošnjačke vojske u Doljanima otkriven je l. kolovoza 1993. godine kada su selo oslobodili vojnici HVO-a. To je područje posjetio i Miljenko Lasić, brigadir HVO-a, koji je poslije iznio svoje dojmove o stratištu. "Ono što sam svojim očima vidio na Stipića livadama i što sam čuo od ljudi koji su se izvukli iz Doljana, nadilazi, čini mi se, sve dosadašnje zločine koje su Muslimani - Bošnjaci počinili na području Hercegovine. Tamo smo naišli na 17 masakriranih tijela koja su tu bila najmanje dva dana. To je bila skupina civila i vojnika koja se uspjela probiti iz sela, ali je iz zasjede sačekana i pobijena. Nad mrtvim tijelima muslimansko - bošnjački vojnici su se potom iživljavali, većina je lubanja razmrskana tupim predmetima, vađene su im oči, rezane genitalije, sječeni udovi, a neka tijela su djelomično i spaljena. I to im nije bilo dovoljno za njihove niske strasti i bolesne mozgove, nego su pojedine leševe još i minirali, kako bi i oni koji budu kupili leševe također nastradali" - kazao je brigadir Miljenko Lasić, zapovjednik zbornog područja HVO-a jugoistočne Hercegovine.8
Pred predstavnikom Komisije za ratne zločine HR HB, Mirza Ovnović, sin Ragiba, policijski rezervist iz Jablanice, rođen 1961. godine i otac šestoro djece u zapisnik je posvjedočio da su ga Merso Munikoza i Rafik Kevrić pozvali da sudjeluje u napadu na Doljane. Po njegovom svjedočenju, policijske postrojbe i postrojbe 44. brdske brigade Armije BiH krenule su prema naselju Krkača-Doljani pod zapovjedništvom Sene Munikoze, Edina Bešića, Senada Džina i Enesa Kovačevića. Po selu su pucali tromblonima i minobacačima. On svjedoči da je u Krkači-Doljani ubijen Ivica Tomić iz Jablanice i da je tu ranjen Ivan Žarić, zvan Maran. Ranjeni Maran je odveden u ambulantu u Jablanici, dobivao je infuziju, ali jedna žena, Muslimanka - Bošnjakinja, iščupala je crijevo infuzije koju je primao i nakon toga je umro. Mirza Ovnović priznaje da je i on sudjelovao u pljački kuća u Doljanima.
Prema podacima Komisije za ratne zločine HR HB osam je poginulih civila u Doljanima: Ruža Čolić (1921.), Igor Lebo (1978.), Iva Pavlović (1930.), Anica Ripić (1934.), Martin Ripić, (1933.), Nedjeljko Soldo (1933.), Andrija Stipanović (1931.) Pava Stipanović (1942.). Ti civili su mučeni pa ubijani, ženama je rasparan trbuh, jednom muškarcu je na pola odsječena glava, drugi je zaklan. Pripadnici postrojbe HVO-a iz Doljana, njih 33, smrtno su stradali na razne načine; neki su poginuli izravno u borbi, drugi su ubijeni iz zasjede, a najveći dio je mučen prije strijeljanja, neki su nastradali od eksploziva, neki su bili goli ili u gaćicama pa ime se po tijelu vide tragovi udaraca. Nekoliko vojnika je kastrirano, skoro svima je ispod tijela postavljena mina zvana "kašikara" da bi stradali oni koji ih budu pokapali. Svjedoci iznose da je Slavko Stjepana Vrljić, rođen 1968. godine, pripadnik bojne "Mijat Tomić", nudio Jusi Kevriću, pripadniku Armije BiH, da mu poštedi život, u zamjenu za svoj ugostiteljski lokal i osobni automobil. Na tu ponudu on je odgovorio da može birati između pojedinačnog metka i rafala. Na livadici Žabljak, tik do šume, Ismet Eglenović Pegla, ubio je Antu Ivana Žarića, rođenog 1965. godine, pripadnika bojne "Mijat Tomić" Hrvatskog vijeća obrane.
Na području općine Jablanica smrtno je stradalo više hrvatskih civila pod nerazjašnjenim okolnostima. Pero Antunović, rođen 1912. godine, iz mjesta Ustirama, općina Prozor, bio je zatočen u logor "Muzej" i tu je umro, a razlozi nikada nisu objavljeni. Jozo Miličević Lukin, rođen 1929. godine u Doljanima, uhićen je 28. srpnja 1993. godine u rodnom selu. Pripadnici Armije BiH su ga zatočili u logor "Muzej", gdje je preminuo 19. veljače 1994. godine uslijed loših uvjeta smještaja i nedostatka hrane koju su mu sustavno uskraćivali logorski čuvari. Andrija (Ante) Rogić, rođen 1945. godine, stanovao je u Donjoj Jablanici, gdje je i ubijen tijekom svibnja 1993. godine. Ubili su ga pripadnici Armije BiH. Pero Šarić, Hrvat, također civil, rođen je 1910. godine, u Grabovici, općina Mostar, gdje su pripadnici Armije BiH počinili strahovit ratni zločin. Njega su vojnici Armije BiH uhitili i zatočili u logor "Muzej" u Jablanici. Tu je, nepoznato kojega datuma, umro iz nepoznatih razloga.
U Doljanima je živjela i Anica (Jurina) Šitum, rođena 1913. Nju su 28. srpnja 1993. uhitili vojnici Armije BiH i doveli u logor "Muzej" u Jablanici u kojem je preminula 28. siječnja 1994. godine. Logorske vlasti i čuvari sustavno su joj uskraćivali hranu. Uvjeti u logoru bili su vrlo loši pa je i to uzrokovalo njezinu smrt.
Među osumnjičenima za zločine u Doljanima su i komandant IV. korpusa Armije BiH general Arif Pašalić, komandant jablaničke 44. brigade zvane "Neretva", Enes Kovačević, zamjenik komandanta brigade, Senad Džino, načelnik ABKO Edin Bešić, zapovjednici bataljuna "Glogošnica", Ekrem Kevrić i "Sovići" Džemal Ovnović, Emin Zebić, zapovjednik Stanice javne sigurnosti i njegov zamjenik Ahmet Salihamidžić Cicko. Kao ratni zločinac osumnjičen je i Behrem Bećir - Beća, koji je rođen u selu Jelačići, općina Jablanica, 1944. godine, nastavnik tjelesnog odgoja, oženjen, otac četvoro djece, poznati planinar, alpinist, pred početak rata direktor Osnovne škole "Suljo Čilić" u Jablanici. On je predvodio, 28. srpnja 1993. godine, diverzantsko-terorističku akciju 44. brdske brigade Armije BiH iz Jablanice, gdje je u stravičnim ratnim zločinima većina žrtava masakrirana.
Posebna je odgovornost za pokolj Hrvata u Doljanima dr. Safeta Ćibe, ratnog predsjednika općina Jablanica, Konjic i Rama/Prozor. Unatoč masakru u Doljanima i toliko hrvatskih žrtava, dr. Safet Ćibo uputio je, zajedno s komandantom 44. brdske brigade Armije BiH Enesom Kovačevićem, čestitke sudionicima akcije. Čestitka je upućena tog kobnog 28. srpnja u večernjim satima u Dnevniku lokalne CTV-Jablanica, kojega je organizirala press-služba 44. brdske brigade Armije BiH. Pohvaljuju se svi sudionici akcije "oslobađanja" Doljana - pripadnici 44. brdske brigade i MUP-a Jablanica. U tom Dnevniku se dalje govorilo da se proširio prostor Republike Bosne i Hercegovine, da su borci za deset minuta rastjerali ustaše, da su u svemu poštovali ratna pravila i da civile nisu dirali. Hrvat M.Z. svjedoči da posjeduje dnevnik press-službe 44. brdske brigade Armije BiH, kojeg je snimio na video kasetu 28. srpnja 1993. godine navečer oko devet sati.
Kao što rekosmo, jablaničke muslimansko - bošnjačke vlasti su u poznatom Muzeju revolucije napravile logor za zatočene hrvatske civile i vojnike.
S područja sela Doljani nakon masakra u "Muzej" je dovedeno 350 hrvatskih civila i vojnika, a u njemu je već bilo još toliko uhićenih Hrvata. Medu novouhićenim Hrvatima bilo je 58 djece, 10 trudnica, a s njima su bile njihove majke, bake i djedovi. Uhićenici su bili smješteni u predvorju Muzeja s granitnim pločama i na stubištu, bez grijanja, imali su malo pokrivača, stalno su bili izvrgnuti ratnoj opasnosti. U podrumu zgrade bila su 62 zarobljenika HVO-a. Svako jutro oni su morali ustati u tri sata i pješačiti više od šest sati do Pisvira da bi prisilno radili. Prema brižno pripremljenom planu, 31. listopada 1993. godine, zatvoreni pripadnici HVO-a zaskočili su dvojicu naoružanih pratilaca, koje su razoružali, vezali žicom, začepili im usta i ostavili ih pokraj puta. Tom prilikom skupina od 22 zatočena pripadnika HVO-a uspjela je pobjeći. U zatvoru su se pojavile uši, žutica, svrab (scabies) i brojne kronične i akutne bolesti.
M.Z., jablanički Hrvat, u svome pismenom iskazu od 19. ožujka 1994. godine opisuje stanje u gradu, teški položaj Hrvata u njemu, svoj prisilni rad i napokon uhićenje. Na dan Male Gospe, 8. rujna 1993. godine, on je s bratom i još nekolicinom Hrvata u Jablanici uhićen. Izjavljuje da su neki iz skupine uhićenika davali novac da bi izašli iz zatvora i u tome su uspijevali. On opisuje kako su iz zatvora u selu Butorović-Polju, općina Konjic, dovedeni u jablanički zatvor Hrvati, od kojih je jedne večeri jedan ranjen, a drugi zadavljen. Jedno vrijeme zatvoreni su Hrvati bili smješteni u crkvi u selu Drežnici, gdje su tučeni i mučeni. Jednog dana skupina mladića Muslimana - Bošnjaka ušla je u crkvu i uništila sav crkveni inventar, sva vjerska znamenja i sve predmete.
"Neočekivano, 4.11.’93. godine, nas sedam odvode u zatvor u Muzej, a 14.11. pridružuju nam se i ostali iz Zukine baze u Donjoj Jablanici. Za vrijeme boravka u Muzeju, četiri mjeseca, nikad nisam izašao vani. U sali nas je ukupno bilo 21. a prostorija nije imala prozora, tako da nismo znali kad je dan, a kad noć. Većinu vremena smo morali ležati, jer nije bilo prostora za hodanje. Zatvorski režim bio je vrlo strog. Tijekom 24 sata smo tri puta po dvije minute puštani u WC, a u međuvremenu sve potrebe rješavali bismo u sali. Posjeta je bila dopuštena svakih 15 dana, samo najužoj rodbini. Hrana je bila užasna, nedovoljna i jednolična" - tako svjedoči M. Z.9
Iz knjige Zločin s pečatom Ivice Milivončića
Posljednje uređivanje od mardar : 04-05-2012 at 14:06
Sačuvaj Bože Hrvate od srpske dobronamjernosti,bošnjačke merhametli duše i kukuriku vlade
ubijenih Hrvata s područja općine Jablanica je 69, od toga je 15 civila, a sedam žena,
ranjenih civila - l8,
zatvorenih civila u logoru "Ostrožac" - 75 ,
zatočenih civila u logoru "Muzej" - 350,
djece u logoru "Jablanica" - 69,
silovanih žena u logoru "Muzej" - dvije,
muškaraca vojnih obveznika, u logoru "Muzej" bilo je 85, a od njih je 48 kasnije proglašeno vojnim ratnim invalidima radi surovog i neljudskog ponašanja.
umrlih u logoru "Muzej" je šest ,
zatočenih civila u "Jablanici" - 623,
zapaljenih kuća u Doljanima je 50, devastiranih 206, zapaljenih javnih objekata 11, devastiranih javnih objekata sedam,
broj zapaljenih kuća u selima Mrakovu i Žuglićima te u Jablanci 55,
prognanih Hrvata je 2.100,
crkva Sv. Ilije u Doljanima je izrešetana i demolirana, a tako i župna kuća.
Sačuvaj Bože Hrvate od srpske dobronamjernosti,bošnjačke merhametli duše i kukuriku vlade
Dodao bih samo na ovo sve i razapinjanje zarobljenih vojnika HVO .
Zločini muslimanske vojske nad Hrvatima Središnje Bosne uključujući i genocid u Bugojnu, a što je sve skupa izazvalo egzodus Hrvata iz ovog dijela BiH se na dosta pregledan način mogu pregledati na poveznici
http://www.stormfront.org/forum/t425882-4/
http://www.pohrani.com/f/3q/G6/1KXR8...rafija0142.jpg
ima par odličnih knjiga od praljka, pa koga zanima nek kupi ili posudi u knjižnici. ako ima uopće, sumnjam da to partija dozvoljava držat u knjižnici pošto je uvriježeno pravilo da nam naši antifašisti i borci za ljudska prava pričaju već desetljećima o zločinačkoj politici prema BiH i muslimanima. i agresiji na jedinu i nedjeljivu, a sve to i slične sapunice i mitove Praljak razbija u prah i pepeou u ovim knjigama, gdje dočarava svu kompleksnost stanja u jedinoj i nedjeljivoj tokom rata u BiH.
http://www.pohrani.com/f/2v/13Q/4zTq...rafija0143.jpg
jadna naša muslimanska i srpska nejač, kad čovjek sluša pusičke i josipoviće i ostale "antifašiste" po hrvatskoj, reko bi da su muslimani i srbi bili imuni na zločine i "proširenje životnog prostora" to je samo bilo namjenjeno nama Hrvatima i zlom "prebjegu" iz partizana i komunista Tuđmanu.
http://www.pohrani.com/f/L/hR/1MsXk7...rafija0144.jpg
TKO DANAS VLADA RH? ZNA SE. SKH I SKJ - Žalostno ali istinito
(Ne)Poznati detalji SDP-ove povijesti: Sjeća li se Milanović imena 27 saborskih zastupnika SKH-SDP koji su 1991. završili u četnicima?
SKH-SDP je dva puta napustio sabornicu kada se odlučivalo o neovisnosti, a njihovih 27 članova osnovalo je "Klub zastupnika" na drugoj strani i nikada se više nisu vratili. Uz sve to, zna se da je tadašnji visoki dužnosnik SKH Ivo Latin (pre)dao oružje hrvatske Teritorijalne obrane jugoarmiji, čime je Hrvatska razoružana i prepuštena na milost i nemilost neprijatelju. Tu izdaju potpisala je partija kojoj je SDP sljednik, iako se taj povijesni kontunuitet danas više ne spominje u nijednom SDP-ovom službenom dokumentu.
Pravdajući prije svega partiju kojoj je na čelu premijer Zoran Milanović je u Australiji prije dva dana izjavio kako "nikada nije bio pripadnik komunističke vlasti i nikad nije bio član komunističke partije", naglasivši kako je njegova vlada izrazito liberalno socijaldemokratska, a ne titoistička ili komunistička te da nema veze s političkim progonima zbog kojih su se mnogi Hrvati iselili u Australiju. Za to je čak optužio "neke druge".
Nije to prvi put da hrvatski premijer ponavlja istu rečenicu. Prije godinu i pol, prigodom posjete Njemačkoj, premijer je ničim izazvan započeo svoju ispovijest pričom o putu prema vlasti.
- Put moje stranke je bio teži put. Socijaldemokratska partija nastala je iz Saveza komunista, kazao je tada Milanović i dodao: "Ali ja nisam nikada bio član SKH". Spomenuo se i "svoje" Hrvatske kako joj tepa od kada je na vlasti.
- Hrvatska je također imala teži put. Bila je u ratu i da me pitate je li to bilo vrijedno, rekao bih da je, ali uz ogromne žrtve, kazao je premijer.
Kada tvrdi da nije bio član Saveza komunista, Milanović govori istinu. No, zanimljivo, stranka kojoj je on danas na čelu, u niti jednom svom dokumentu danas više ne spominje da je sljednica bivše komunističke partije. S vremenom su taj dio službene povijesti 'izbrisali' i zaboravili, tako da 'jovanovići' i 'stazići' danas mogu slobodno pljuvati po svima bez straha da će im netko iskopati neugodne epizode iz ne tako davne povijesti.
Zato ih nije loše podsjetiti.
Stranka opasnih razmjera
U vrijeme hrvatskog osamostaljivanja, SDP je bio tek dodatak Savezu komunista. Na prvim demokratskim izborima još su se zvali Savez komunista Hrvatske - Stranka demokratskih promjena. No, 1993. godine izbacili su prvi dio (i to baš onaj koji je nosio kakav takav nacionalni predznak) i ostavili SDP, ali su Stranku demokratskih promjena preimenovali u Socijaldemokratsku partiju.
Dakle, kada se danas zastupnik Stazić nabacuje blatom na svoje političke protivnike, on uredno zaboravlja razdoblje kada je radio kao spiker i novinar na Hrvatskom radiju. Iako tada još nije pratio unutarnju politiku (to je počeo raditi tek kasnije, neposredno prije nego što će se 1997. godine učlaniti u partiju), mogao je pitati starije kolege koje su pratili zasjedanja Hrvatskog sabora pa bi ga podsjetili kako je SKH-SDP početkom devedesetih često napuštao sabornicu, nezadovoljan odlukama koje je donosila nova hrvatska vlast. No, dva puta su to učinili demonstrativno, jasno dajući do znanja što misle o samostalnoj i suverenoj Hrvatskoj. Prvi puta prilikom glasovanja o raspisivanju referenduma, a drugi put kada je Sabor donio Deklaraciju o neovisnosti 25. lipnja 1991. godine.
Ipak i on, ali i njegov šef, zaboravljaju jedan vrlo kompromitirajući detalj iz njihove prošlosti. Naime, SKH-SDP je u prvom sazivu Sabora u neovisnoj Hrvatskoj 1990. godine, točnije u tri tadašnja vijeća (Društveno političkom vijeću, Vijeću općina i Vijeću udruženog rada) imao 107 zastupnika (HDZ 205). No nakon početka agresije i okupacije Hrvatske 27 njihovih zastupnika završilo je "na drugoj strani". I nijedan od njih se nije vratio.
Naravno, u taj broj se ne računa pet zastupnika tadašnje Srpske demokratske stranke Jovana Raškovića, koji su od samog početka bili otvoreni protivnici Hrvatske i njene samostalnosti. Taj detalj se danas vrlo rijetko i gotovo nigdje ne spominje, kao ni činjenica da je njihov tadašnji istaknuti član, Ivo Latin, predao oružje terirtorijalne obrane tadašnjoj JNA. Radilo se o ogromnoj količini oružja hrvatskih građana (200 tisuća pušaka i strojnica, 1200 topova i 80 tisuća tona streljiva), čime je Hrvatska doslovce razoružana i prepuštena na milost i nemilost JNA i paravojnim srpskim formacijama.
S tim oružjem, smatraju vojni stručnjaci, Hrvatska je imala daleko više izgleda suprotstaviti se JNA početkom agresije. I tko zna kako bi se uopće rat razvijao. Iako je saborska komisija istraživala "razoružavanje Hrvatske" u trenutku bezvlašća, na kraju je Latin oslobođen svake krivnje.
Saznajte više: Prava istina o SDP-u http://slobodni.net/t119616/#ixzz308MARZuK
Bošnjak sam.
Žao mi je svake žrtve koja nastala od Arbih i dr. vojnih,policijskih i paravojnih koje kontrolirala vlada u Sarajevu.
osobno najviše tuđmanu zamjeram to kako je vodio politiku u bosni, vidi se da nije mario previše, nado se zajedničkom udaru s balijama na srbe a na kraju su balije udarile na nas onako kako i dolikuje dvoličnim šupcima njihovog kova.
i nakon svega, onda opet se udružimo s tom đubradi i krenemo na banja luku, ja to nikako ne mogu shvatit, kao ni to cmoljenje i davanje pijeteta šupcima za srebrenicu i ahmiće, ne žalim ih niti jednog.
KAKO STIĆI NIGDJE?!
http://otporas.com/wp-admin/post.php...06&action=edit
IZVJEŠTAJ O SMRTI GENERALA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA.
https://otporas.com/izvjestaj-o-smrt...a-luburica.../
Sve što nama Hrvatima fali je poznavaje hrvatske prošlosti. bez poznavanje prošlosti ne mogu se pravilni koraci napraviti prema budućnosti. Zato nezamarimo hrvatsku prošlost...Može li se ime Ustaša poistovijetiti s imenom Hrvat ili Hrvatska???
http://otporas.com/moze-li-...
KOS, UDBA, MILE BOBAN, NA VEZI GA DRŽAO STIPE GRIZELJ - "VELIKA UDBAŠKA LAŽ"
http://otporas.com/1746-2/?preview_i...1&preview=true
Na vidjelo dolaze titove porodične afere, piše Nova Hrvatska br. 5 od 9 ožujka 1980.
http://otporas.com/na-vidje...
Pravila pisanja poruke
Odgovori s citatom