Cenzura se vraća na mala vrata, ovaj put pod egidom "političke korektnosti" i "ljudskih prava". Pa je tako na udar došla i osnovna ljudska sloboda - govora i mišljenja. Čitavo stoljeće nakon što nas je Friedrich Nietzsche pozvao da propitamo ustaljena moralna pravila i odmaknemo se od dogmatskog promišljanja Dobra i Zla, sveučilišno filozofsko društvo imenovano po njemu je zabranjeno od strane sveučilišnog vijeća - jer je "desničarsko" i politički nekorektno. Nije na strani "dobra", kako ga shvaća tamošnja "antifašistička liga".
Naime, "Nietzsche Clubu" je zabranjeno djelovanje na University Collegeu London nakon presude sveučilišnog vijeća da diskusije o određenim filozofima, točnije njihovim promišljanjima svijeta, mogu ohrabriti fašizam i ugroziti ćudoređe i moral te navesti studente na grešne misli. Pored Nietzschea, najdražeg filozofa Benita Mussolinija, filozofi čijom se mišlju društvo bavilo su Julius Evola i Martin Heidegger, za koje se smatra da mogu biti inspiracija desničarskim političarima.
"Jednakost je lažni Bog"
Dakle, toj udruzi mladih filozofa, čiji član svakako nije Srećko Horvat, je zabranjeno održavati javna predavanja i sastanke nakon što su svoju grupu reklamirali posterima na kojima je pisalo "previše političke korektnosti?" i "jednakost je lažni Bog".
Prije nego su te misli uopće mogle biti propitane u javnoj diskusiji unutar kampusa, studentska unija ih je zabranila. Studentsko vijeće odobrilo je zabranu pravdajući to time da "nema značajne razlike između krajnje desničarske i fašističke ideologije" i da "je fašizam izravna prijetnja sigurnosti studentima UCL-a."
Ovo prije svega pokazuje nepoznavanje geneze fašizma, koji je vrlo srodan lijevim pokretima svog vremena: Mussolini, iako nedvojbeno veliki pobornik Nietzcheove filozofije, je u mladosti bio naglašeni socijalist i ljevičar, a cijelog života je ostao gorljivi antikatolik, a Adolf Hitler je, istina, 1934 posjetio Nietzcheovu arhivu, ali iako ga danas mnogi trpaju na krajnju desnicu, on je bio desničar samo u nacionalnom aspektu, dok je njegova socijalna politika bila izrazito nalik onoj socijalista: oni koji su ikad pročitali 25 točaka programa NDSAP-a, znaju da je bar polovica na dlaku jednaka onom što su tada i danas proklamirali radikalno lijevi pokreti - nacionalizacija korporacija, suzbijanje krupnog kapitala, besplatno obrazovanje i zdravstvo, iznimno visoka radnička prava uključući i neke vidove samoupravljanja, i tako dalje - dok se ostale točke uglavnom bave problemo Židova (a kad biste riječ "Židovi" zamijenili s "bankari" i "kapitalisti", taj "program" se ne bi gotovo nimalo razlikovao od današnjih lijevih papazjanija kojima mašu u pokretu 1% - tim više što su Židovi u Njemačkoj držali veliku većinu bankarskog kapitala u doba dolaska Hitlera na vlast, pa je većina ljudi tada između Židova i kapitalista i stavljala znak jednakosti, i ne samo u Njemačkoj, uz eventualnu ciničnu ogradu da "nisu svi Židovi bankari i kapitalisti, ali većina jest").
Usto, svi iole ozbiljniji politički znanstvenici nakon Hitlerovog vremena smatraju da sve veze nacizma s tim filozofima proizlaze iz temeljnog nerazumijevanja tih velikana njemačke filozofske misli. Istovremeno, nikom ne pada na pamet zabraniti marksističke grupe - iako tu nema govora o nerazumijevanju Marksove misli, a kamoli Engelsovih rasističkih i šovinističkih eskapada koje su i za svoje vrijeme bile nakaradne: oni su izravno pozivali na nasilje i ukidanje predstavničke demokracije, "preodgoj" tamo gdje je moguć i fizičku eliminaciju "klasnih neprijatelja" tamo gdje to nije moguće, bez ikakvih ograda.
"Moral robova"
Da stvar bude gora, u temeljima Nietzscheovog razmišljanja je bila upravo želja da postavi izazov prevladavajućoj "pravovjernosti" u razmišljanju, da preispita moralne postulate svog vremena. "Što nas ne ubije, čini nas jačima" napisao je Nietzche 1888. godine, ali studenti UCL-a očito nisu željeli riskirati, u strahu da bi ih proučavanje Nietzchea moglo ubiti. I dok su Nietzsche i, u manjoj mjeri, simpatizer nacizma Heidegger, danas općenito smatrani velikanima filozofije, jedan drugi mislioc čiji su citati bili na posterima zabranjene grupe se češće spominje u vezi ekstremizma - Julius Evola. "To potonje ime ih je odalo kao fašiste," kaže Timur Dautov, jedan od onih koji su i predložili zabranu. "To je kao kad biste pokrenuli društvo koje bi proučavalo Hitlera." Zašto se Hitlera i ono što je on pisao ne bi smjelo proučavati, i kako to da takve ideje dolaze upravo od onih koji optužuju naciste za paljenje i zabranu knjiga, nije razjasnio. Naime, da bi se o bilo čemu moglo donijeti meritoran sud, to nešto mora biti izloženo sudu javnosti i struke, pa i filozofske. Pa bio to i Hitler osobno, ili Julius Evola.
"Julius Evola je kritizirao fašizam s krajnje desne pozicije, bio je zagriženi anti semit, i pisao je o superiornoj "Nordijskoj rasi", rekao je Dautov. "Pokušaji rasista, seksista, i homofoba da se organiziraju unutar kampusa su izravna prijetnja studentima UCL-a, i ako su naši pokušaji da im zabranimo organiziranje bili uspješni, da, mi smo zadovoljni."
Uz zabranjivanje filozofskih grupa, Dautovljev "Fight Fascism" pokret, poziva studente da se bore protiv svih "desnih politika". "Ova udruga se povećuje borbi protiv fašizma i krajnje desnice, kao dio ujedinjene fronte studenata, radnika, sindikata, i cijelog radničkog pokreta, s perspektivom borbe protiv korijena fašizma - kapitalizma," kaže se u osnivačkom dokumentu njegove udruge Dautov naime nije samo student druge godine povijesti, o kojoj očito ne zna previše; on je također predsjednik "udruženja Marksista" na UCL-u! A kad se komunisti bore protiv "fašizma" oličenog u Nietzcheovoj misli, onda se sasvim sigurno ne bore za slobodu i demokraciju.
Naravno, svatko razuman ovdje mora vidjeti da se tu ne radi ni o kakvom "antifašizmu", već o napadu jedne totalitarne struje na neotuđivo demokratsko pravo na udruživanje temeljem vjere, mišljenja, ili političkog uvjerenja, zajamčeno uostalom i poveljom UN-a. Nadalje, svatko se ovdje mora zapitati tko će određivati tko jest, a tko nije "rasist, homofob i seksist" - a najbolji odgovor na to pitanje je dao sam Nietzche u svom djelu "S one strane dobra i zla - uvod u jednu filozofiju budućnosti" gdje je napisao: "Moralno prosuđivanje i osuđivanje je omiljena osveta duhovno ograničenih, a također neka vrsta odštete za to da ih je priroda loše opskrbila."
A napisao je i "pogled roba je nesklon vrlinama moćnih (...) tu se časte sažaljenje, uslužna ruka spremna na pomoć, toplo srce, strpljenje, marljivost, poniznost, ljubaznost - jer to su tu najkorisnija svojstva i gotovo jedina sredstva da se izdrži pritisak postojanja. Moral robova je bitno moral korisnosti (... ) prema moralu robova dakle onaj ko je zao pobuđuje strah; a prema moralu gospodara dobar je upravo onaj koji budi i hoće pobuditi strah, dok se spram lošeg čovjeka osjeća prezir. Posvuda gdje prevladava moral robova jezik pokazuje sklonost da riječi dobar i glup približi jednu drugoj."
Mladi marksisti protiv Nietzchea
Je li moral koji zastupaju studenti UCL-a moral robova? I ne samo to: to je i moral neznalica. Moral je to koji se bori protiv "kapitalizma koji je korijen fašizma", a posve ignorira činjenicu da se i fašizam - borio protiv kapitalizma, oličenog u Židovima i "bankarima" i to istog onog američkog kapitalizma i demokracije koji smetaju i Dautovu. A o neznanju govori i to da Julius Evola, uostalom, nikad nije bio član talijanske fašističke partije, a njegov pogled na fenomen rase diskvalificirati kao nevaljan jer nije na tragu popularnih uvjerenja graniči s opasnim kretenizmom: Evola je, uostalom, fašiste smatrao "seljačinama". Pogled tog ezoterika zaljubljenog u istočnjačke filofije, u metafiziku i transcendento, istaknutog zagovornika futurizma i avangarde u umjetnosti (dok nije zaključio da se ista "komercijalizirala") na pitanje rase je bio posve suprotan "materijalističkom redukcionizmu", odnosno "znanstveno zasnovanom rasizmu" koji je bio temelj nacističkog pokreta u Njemačkoj i zasnivao se isključivo na duhovnim aspektima fenomena rase.
Tom Slater, čija "Free Speech Now!" (Sloboda govora sad!) kampanja poziva na otvoreni dijalog o tabu temama na sveučilištima, prokomentirao je da se "Nietzsche Club" pridružio rastućoj i apsurdnoj listi stvari, ljudi, i popularnih pjesama zabranjenih na sveučilištima u Britaniji. "U Ujedinjenom kraljevstvu samo u tijeku posljednje godine vidjeli smo zabranu svega i svačega od Robin Thickesove pjesme 'Blurred Lines' do tabloidnih novina poput "The Suna" i "The Daily Stara" od strane studentskih udruga, i to na vrlo labavim osnovama." Tabloidi su se našli na udaru zbog "seksističke" treće stranice koja pokazuje žene golih sisa, što je po mišljenju dežurnih moralista svetogrđe jer poziva na "nasilje nad ženama" a i nekako su te sise seksističke. U međuvremenu, Sveučilište u Cardiffu, odnosno tamošnja unija studenata, pokušava zabraniti 'pro-life' udruženja u kampusu.
Zabrana razgovora s nevjernicima: liberalna mulokracija
Ukratko: liberalne studentske udruge su postale veći moralisti od srednjevjekovnih redovnika, negdje u rangu inkvizicije. A takva politika studentskih udruga i nije novost. Nakon što je nacionalna udruga studenata usvojila "No platform" politiku krajem osamdesetih, koja zabranjuje članovima udruge diskusiju i debate s "nevjernicima", odnosno onima koji zastupaju "ekstremna gledišta" - a to su sva koja propituju bilo koju liberalnu dogmu - kultura zabrana knjiga, bojkota, i gole neprikrivene cenzure je postala dominantna na britanskim sveučilištima, koja tako sve više postaju mjesta indoktrinacije "pravim vrijednostima", a sve manje mjesta proučavanja, propitivanja i skepse.
Na optužnice za "govor mržnje", taj novokomponirani pandan nekadašnjeg komunističkog "verbalnog delikta", pa i srednjevjekovnih optužnica za blasfemiju i herezu, smo već davno navikli. Kao i na to da šutljiva većina takve stvari podržava, bez previše razmišljanja o tome kakve to reperkusije stvarno ima na zapadnu civilizaciju, koja je upravo izrasla na slobodama od kojih je najvažnija - sloboda govora i mišljenja, sloboda propitivanja svega. Svjedoci smo nove ere dogmatskog mišljenja, koje ovaj put ne propisuje ni crkva niti vlast, već razne organizacije za "ljudska prava" koje žele zaštiti čovječanstvo od heretičkih i grešnih misli. A kad se cenzura probije upravo na institucije koje su stoljećima bile nosioci napretka u filozofiji, koje su stvorile filozofiju zapada, i to cenzura filozofa poput Nietzchea ili Martina Heideggera, vrijeme je da se svi vrlo, vrlo ozbiljno zabrinemo. Tim više što UCL nije bilo kakvo sveučilište: riječ je o 21. sveučilištu svijeta po šangajskoj listi, i jednoj od starijih visokoobrazovnih institucija zapadnog svijeta čiji korijeni sežu u 1826. godinu.
Razloge takvog stanja stvari nije teško dokučiti, oni su stari koliko i civilizacija: danas se sve češće govori o "liberalnom fašizmu", no on ne proistječe iz premisa liberalizma - kao što ni fašizam uostalom ne proističe iz Nietzcheove misli, niti inkvizicijske metode iz Kristovog nauka - već iz monopolističke pozicije jedne "filozofske škole", iz pozicije moći s koje danas "liberali" nastupaju, pa su i njihove metode obračuna s neistomišljenicima navlas jednake kao što su stoljećima prije bile metode onih koji su tada držali monopol na istinu. Tim više je sloboda govora bitna, i tim više je treba podržati i za nju se boriti, neovisno tko su "negativci" kojima se sloboda udruživanja i govora negira (oni su uvijek "negativci", iz vizure pravovjernih). Ako je studentima na britanskim sveučilištima zabranjena i sama debata s onima koji zastupaju njima neprihvatljiva gledišta, moramo se zapitati gdje bi svijet danas bio da je tako što bilo zabranjeno u renesansi? Jer, čak ni fašisti - oni pravi, ne oni koje oni proglašavaju fašistima - nisu svom članstvu zabranjivali i samu razmjenu mišljenja s neistomišljenicima, što je vjerojatno najgori i najopasniji vid fašizma, jer ne poseže za fizičkim nasiljem, već "židove", "nevjernike", i ostale eliminira iz javnosti mnogo suptilnijim, "društveno prihvatljivim" metodama.
Stvar je ovdje više nego jasna: od svih navodno opasnih rasističkih, homofobnih i seksističkih ideja koje kruže sveučilištima, ideja da se studentima smije ograničiti što smiju govoriti, misliti, čitati ili slušati je najopasnija - i posve suprotna samoj ideji obrazovanja. A tko kontrolira javnu misao, tko određuje što se smije misliti a što ne, kontrolira i svijet. O tome kakav je svijet u kom jedan student druge godine povijesti zadojen marksizmom smije zabraniti proučavanje Nietzchea, zaključite sami. Imamo li se pravo izrugivati islamskim džamahirijama gdje mule zabranjuju poeziju koja "veliča sotonu" i bacaju fetve na pjesnike? I jesmo li se u stanju pogledati u ogledalo, i vidjeti da živimo u istoj takvoj "mulokraciji"?
Odgovori s citatom
Prvotno napisano od teenager
