Prije dva dana dobio sam knjigu na študiranje i čitanje “DNEVNIK JEDNOG UNUKA” Cerna 2016., koju je napisao Branitelj Hrvatske od srpske i JNA agresije 1991-1995., Ivan Dujmić. Knjiga je puna živih uspomena, potkrepljena imenima, dogodovštinama što nesumnjivo knjigi daje veliku vjerodostojnost. Možda za neke ova knjiga – danas, sada, ovog vremena u kojem živimo – neće značiti kao neka povijest, jer su mnogi sudionici ratnih dogodovština još živi, pa se ova knjiga može smatrati kao neki skupni razgovor. Ali će svakako ova knjiga biti jako zanimljiva onima koji budu pisali povijest Domovinskog rata 1991-1995., tj. da će se ovom knjigom koristiti hrvatski povijestničari. Da bi čitatelj i čitatelji mogli dobiti približnu sliku spomenute knjige, prepisat ću “Riječ autora: DNEVNIK JEDNOG UNUKA”, strana 9., tako da čitatelji sami mogu ocijeniti autorovu nakanu i potrebu hrvatskom općinstvu ove knjige je: Ako se nije ništa napisalo, nema se šta pročitati. Ako se ništa ne napiše, nitko ništa nema šta pročitati. Ako se ništa ne pročitati, onda se nije ništa nije dogodilo. Ako se nije ništa dogodilo, onda su narodi bez povijesti. U predgovoru Urednik Ivo Matijević – Ico, Gradište

“Zanimljiva je činjenica da kada sam dobio ove materijaleu rad, pristupio proučavanju istih te ocjenjujući kvalitetu tekstova, nekih dvadesetak dana iza toga jakov Sedlar je predstavio svoj drugi film o Jasenovcu u srcu Izraela. Ono o čemu je u svojim tekstovima progovorio Ivan Dujmić, a ne znajući za to, na ekran je postavio Jakov Sedlar. Ako sam se tada i dvoumio oko Ivanovih tekstova, pojava filma je uklonula svaku sumnju, te potvrdila Ivanovu tezu da su se najveći zločini u Jasenovcu dogodili upravo završetkom 2. sv. rata i to u periodu od 1945. god. do 1951. god. i to u vrijeme Komunističke partije i partizana koji su tada za sve ono što se dogodilo okrivili Hrvate, dajući svima predznak Ustaše, te enormno povećavali broj stradalih u samom logoru prikazujući Hrvate genocidnim narodom…”

(Potrebe radi i da se zna što mnogi Hrvati danas ne znaju, prepisat ću iz DRINE 1989. koja je posvećena Dvadesetoj (20) Obljetnici pogibije Vjekoslava Maksa Luburića, generala Drinjanina, šta tu piše Stjepan Crnički na strani 99 i 100:

https://videopress.com/v/duvbm2Sk


“Mlade generacije moramo učiti bržem prepoznavanju neprijatelja. Zbog toga smo dužni da vidimo kakvi su školski programi, što se sve objavljujeu udžbenicima, kako se tumači naša povjest i naše savremeno djelovanje. Što se sve može u nas objaviti kao historijska istina vidio sam ovih dana u dvije knjige o ustašama. Oba autora, doktori i akademici, a vjerovatno i članovi Saveza komunista, pišu, citiram: “Kroz Jasenovački logor prolaze deseci tisuća ljudi, većinom pogubljeni u bezbrojnim pokoljima”, kao da već nije davno poznato i znanstveno utvrđeno da je u tom zloglasnom logoru likvidirano oko SEDAM TISUĆA, a ne “deseci tisuća” nevinih ljudi, djece, staraca i žena. Moramo biti mnogo osjetljiviji na ovakva kvazinaučna i po mom mišljenju nimalo naivna, nipošto iz neznanja sročena pisanja. takva pisanja redovito podrhanjuju nacionalizme i ugrožavaju snage našeg jedinstva. Na sve te slučajeve moramo odmah reagirati. Moramo mnogo više voditi računa i tko i kako nam odgaja omladinu”.
General Kosta Nađ – Vjesnik, Zagreb, 6 svibnja 1981.

Eto, tako to navodi ubojica mnogobrojnih Hrvata YU general Kosta Nađ. Sigurno ga počela savjest peći i ratna prošlost, osobito ona po Sloveniji u svibnju 1954. godine, nije mu dala mirno spavati. Mo. Otporaš.)

Vruće preporučujem ovu knjigu svim Hrvaticama i Hrvatima. Nećete se prevariti ako ju naručite. Lijep je i dobar poklon prijatelju i prijateljima. Knjiga ima 191 stranicu. Vrlo lako se čita jer je vrlo zanimljiva i napeta. Obratite se na: Hrvatsko Obrambeno Štivo ili direktno na autora.

Mile Boban podpredsjednik HNO, USA.

Izvor: https://hrvatskoobrambenostivo.com