+ Odgovori na temu
Prikaz rezultata str. 1/15

Tema: Operacija "Feniks"

  1. #1

    Operacija "Feniks"

    Čini mi se da nema teme na ovom podforumu o 19 heroja i hrvatskih domoljuba, romantičara koji su krenuli u samoubilačku akciju u doba najveće snage JNA

    1972 na područje planine Raduše između Bugojna i Gornjeg vakufa ubacila se grupa 19 pripadnika HRB ( hrvatskog revolucionarnog bratstva) jedine emigrantse skupine u koju se UDBA nije infiltrirala mada je bilo priča da je akciju organzirala UDBA ali to je kasnije opovrgnuto dokumentiuma i saznanjima da nisu znali ni Tito ni ekipa oko njega i da dok Franc Habernik vozač Radenske nije javio miliocionerima u nakon što je pušten a čijim su se vozilom , tj kamionom od slovenske granice prebacili revolucionari. Tito je navodno bio bijesan i derao se na čelnike UDBE i KOS-a

    U potjeri koja je uslijedila poginulo je 13 pripadnika teritorijalne obrane i 15 pripadnika HRB dok su četvorica zarobljena živi i kasnije osuđeni na smrt strijeljanjem. Nad trojicom je izvršena smrtna kazna dok je četvrtom Ludvigu Pavloviću zbog malodobnosti srmtna kazna preimenovana u vremensku.

    pred početak rata je pušten i odmah kasnije poginuo u Studenim vrilima između Posušja i Tomislavgrada u napadu na kolonu JNA.


    Đorđe Ličina je napisao knjigu 20-ti čovjek koji je navodno izdao cijelu operaciju.

    U akciji je trebao sudjelovati i Blaž Kraljević kasnije zapovjednik HOS-a u BiH i ubijen u sukobu sa HVO-om ali je uhićen od australske policije tik pred polazak u kaciju


    Da ih ne zaboravimo



    1. Ambrozije Andrić, R. 10. 12. 1939. u Tuzli, poginuo 21. 7. 1972. u zaseoku Tomići Kod Omiša;

    2. Adolf Andrić, R. 4. 3. 1942. u Tuzli, poginuo 26. 6. 1972. na planini Raduši Kod Gornjeg Vakufa;


    3. Pavao Vegar, R. 10. 11. 1939. U Vašarovićima pokraj Ljubuškog, poginuo 21. 7. 1972. u zaseoku Tomići Kod Omiša;

    4. Ilija Glavaš, R. 8. 12. 1939. u Lužanima pokraj Gornjeg Vakufa, poginuo 24. 7. 1972. na području sela Leskuri na planini Svilaji;

    5. Đuro Horvat, R. 12. 4. 1939. u Palinovcu pokraj Čakovca, zarobljen 2. 7. 1972. Kod Jablaničkog jezera, osuđen na smrt u Sarajevu 21. 12. 1972., Strijeljan 17. 3. 1973.;

    6. Vejsil Keškić, R. 25 . 6. 1939. u Maloj Peći pokraj Bihaća, zarobljen 29. 6. 1972. u blizini Prozora, osuđen na smrt u Sarajevu 21. 12. 1972., Strijeljan 17. 3. 1973.;

    7. Viktor Kancijanić (Kocijančič), R. 1. 3. 1945. u Tinjanu pokraj Pazina, ubijen 2. 7. 1972. Kod Raduše;

    8. Petar Bakula, R. 3. 2. 1947. u Rastovači pokraj Posušja, ranjen 15. 7. 1972. na brani Peruča, kasnije zacijelo likvidiran;

    9. Ludvig Pavlović, R. 9. 4. 1951. u Vitini pokraj Ljubuškog, zarobljen prije prelaska ostatka grupe u Hrvatsku, osuđen na smrt u Sarajevu 21. 12. 1972., Pomilovan, 20 godina robije, pod sumnjivim okolnostima poginuo Kao pripadnik HVO-a u sukobu s JNA 18 godina. 9. 1991. U Studenim Vrilima, na cesti između Tomislav grada i Posušja;

    10. Mirko Vlasnović, R. 19. 8. 1932. u Zemuniku Gornjem kod Zadra, predao se u rodnom selu 28. 7. 1972., Osuđen na smrt u Sarajevu 21. 12. 1972., Strijeljan 17. 3. 1973.;

    11. Ilija Lovrić, R. 1945. u Varvarima pokraj Prozora, poginuo . 7. 1972. u blizini Varvara;

    12. Filip Bešlić, R. 1936. u Rastovači pokraj Posušja, poginuo 24. 7. 1972. na području sela Leskuri na planini Svilaji;

    13 . Stipe Ljubas, R. 21. 9. 1951. u Đakovu, poginuo 24. 7. 1972. na području sela Leskuri na planini Svilaji;

    14. Vlado Miletić, R. 1946. u Ograđeniku pokraj Čitluka, poginuo 13. 7. 1972. Kod sela Pribić kraj Livna;

    15. Vinko Knez, R. 26. 1. 1953. u Viškovcima pokraj Požege, poginuo 27. 6. 1972. Kod Han Ploča, Iznad puta Gračanica-Gornji Vakuf;

    16. Ivan Prlić, R. 8. 11. 1951. u Sovićima pokraj Gruda, zarobljen 26. ili 27. 6. 1972. zacijelo kasnije likvidiran;

    17. Nikola Antunac, R. 1950. u Karlovcu, poginuo 27. 6. 1972. Kod Han Ploča, Iznad puta Gračanica-Gornji Vakuf;

    18 . Vilim Eršek, R. 20. 10. 1939. U Žigrovcu pokraj Varaždina, poginuo 27. 6. 1972. Kod sela Rumboci;

    19. Vidak Buntić, R. 28. 1. 1942. u Ograđeniku pokraj Čitluka, predao SE 25. 7. 1972. između Zagvozda i Žeževice, zacijelo kasnije likvidiran;



    kasnije detaljnije
    Posljednje uređivanje od Inkvizitor : 12-04-2015 at 11:42
    .....kad bi mladost znala...kad bi starost mogla.....

  2. #2
    NEPOZNATA STRANA BUGOJANSKE OPERACIJE – (4)

    (Na portalu Kamenjar.com je prije skoro dvije govdine izlazio u nastavcima (ovo je četvrti) Feljton Nove Hrvatske iz Londona 1978. godine "NEPOZNATA STRANA BUGOJANSKE AKCIJE" Prije nekih 6 godina na tadašnjem portalo jvavno.com sve te nastavke (nekih 30, nisam točno siguran koliko ih je bilo) iz Feljtona Nove Hrvatske netko je prepisao i iznio na stranici "HRVATSKA I USTAŠTVO". U tim nastavcima ima mnogo zanimljivosti. Čak je u svojim dvima nedavno izdanim knjigama slovenski istraživač Udbinih zločina Roman Ljeljak se je koristio tim Feljtonima. Možda bi se to sve još tu moglo pronaći. Otporaš.)


    Objavio/la: Krešimir K Nadnevak:Kolovoz 18, 2013in: Uncategorized3 Komentara
    Kod spomenika 1.3

    ” Pod vodstvom Adolfa Andrića, Pave Vegara i” Pod vodstvom Adolfa Andrića, Pave Vegara i Ambroza Andrića (na slici ) (na žalost ja ju ne mogu prinijeti iz novine Nova Hrvatsa na ove stranice, moja opaska, Otporaš) krenula je 21.Vl.1972. skupina Hrvata u jedinstvenu akciju. Devetnaest gerilaca prešlo je austrijsko-jugoslavensku granicu s ciljem da podignu ustanak u Hrvatskoj (U njihovim nacionalnim osjećajima BiH su sastavni dio Hrvatske, moja opaska, Otporaš). Na Slovenskom teretoeiju oteli su kamion, zarobili vozača i time započeli ostvarivanje plana :”Feniks”

    Sve je teklo brzo i bez panike: najprije su otkačili prikolici punu boca “Radenske vode”. U nju su pretovarili i sanduke iz kamiona; što nije stalo u prikolicu izbacili su brže bolje u jarak pokraj ceste, pokrivši ceradom tu gomilu boca. Onda su šofera natjerali i on je napisao: slovenski “Dolazim brzo”. Taj su papir prilijepili na prikolicu, s koje su istodobno skinuli broj, da bi još više zamrsili trag, ukoliko slučajno milicija naidje i pokuša utvrditi vlasnika kola. I odjezdili su pred samo svanuće.

    Preplašen i nijem, sjedi šofer Franc Habernik svezanih ruku u stražnjem djelu kamiona. Ošamućen, kao u bunilu. Šuti i misli: čija je to vojska i kamo me vodi? Čuo je kako su se zbog njega prepirali: jedni su ga htjeli ubiti, drugi nisu dali. Glava mu je visjela o dlaki. Miletić ga tješi: nisu oni došli ovamo ubijati nevine ljude, kao njega, već da se bore protiv onih što loču, kao zvijeri, radničku krv. Ali šofer ga nije slušao. Bojao se samo za sebe. Kako ne bi: kud god je pogledao bile su hladne puščane cijevi, od kojih mu se ledila krv u žilama. Bespomoćno, on se još više smota u klupko i uvuče glavu u ramena.

    Ambroz se diže i provjeri šoferove vezane ruke. Stipe Ljubas sjede ispred njga s prigušivačem na pištolju. Kamion rže kroz Sloveniju. Buntić namignu na Bakulu, koji zaprijeti Haberniku: – ” Ako migneš, vidiš, otiće ti glava. “Oće Slovenac, onoga mi kojim se krstim!” – Ljubas opali jedan naboj , koji bezglasno ostavi malu rupicu na ceradi ispred šoferovih očiju, koji se trznu i očajnički zanijemi.

    Glavaš jezdi teretnjakom munjevitom brzinom. Pokraj njega, u kabini, sjedi hladnokrvni Adolf Andrić s prikrivenim automatom na koljenima. Prolaze sela, gradove, raskršća; sreću svijet, vojsku, miliciju. I dok oni motre na svačiji korak, dotle teretnjak nitko i ne gleda niti koga zanima što vozi ni kuda ide. Adolf se povremeno obazire na društvo iza sebe, koji sjedi na podu karoserije, razgovara i pišu.

    - “U vojsci, Adolfe, ne dolazi u obzir nadglasavanje košto noćas kod nas” – prekide Glavaš šutnju. :Kad sam predložio streljanje (Kunem se da smo pred Crkvom u San Jose, California, u nedjelju 25 lipnja te godine, iza svete Mise, mi Hrvati imali žestoki razgovor povodom tog šofera. Već se je tada znalo šta se je i kako se je došlo do Bugojna i da su šofera pustili. Mišljenje skoro sviju je bilo da ga se nije trebalo pustiti, moja opaska, Otporaš), nisam to čino što mi se ubija, nego, bogati, u interesu naše akcije, konspiracije. Graknuli su na me ko na bijelu vranu. Tako ne ide. Ne smije biti mek i popustljiv, Adolfe.

    13-1-ANDRIĆ-Ambroz-244- “Znam, znam” – promrmlja Adolf samo da bi nastavio razmišljanje u koje sve dublje pada, raščlanjujući detaljno predsrojeće napade, okršaje, taktiku, prehranu, bježanje, sakrivanje. Jer svake minute može iskrsnuti zamka, iz koje se, htjeli ne htjeli, moraju čupati. A sutra, a preksutra, a…Najradije bi sva ta pitanja, sšo mu kljuckaju mozak, prepustio nekome drugome. No, kako će, kad mu nešto, što je u njemu, ne da mira i neprestano ga izaziva: u što si se upustio, jadna ti majka! Dokle ćeš uspjeti nositi tu glavu u torbi? Kamo srljaš? De, reci: što učiniti, ako tamo, iza one okuke naletiš na tenk ispriječen na cesti, a iza šume, sa svih strana, viri smrtonosno oružje upereno u naša kola?

    Iza njih, u daljini, zavijala je sirena. Glavaš pogleda na znak na kojem je pisalo: Novo Mesto 3 km. Kola se sklanjaju lijevo i desno. Prave slobodan prolaz miliciji, koja galami na vozače zašto se nisu na vrijem uklonili. Da bi udovoljio miliciji, Glavaš sidje s ceste na ledinu zapavši s oba desna kotača u meku zemlju, iz koje se sad ne može da izvuče.

    Ali nitko se nije na njega obazirao, niti zastao da mu pomogne. Zbog toga se nije srdio. Bilo mu je naprotiv drago – samo nek prolaze i nek mu se miču s očiju. Uzalud pokušava izići iz blata. Kola ne idu ni naprijed ni natrag. Čim rukne naprijed, motor se ugasi, kojega Ilija odmah opet upali. Ispod kotača lete grudice zemlje u zrak. Netko ispod cerade zagalami: “Smanji gas, idi rikverc, ne tako, bleso, odošmo nizbrdo, savij lijevo, još, još malo, tako, bog-bogova, bravo Ilija.

    U KOLONI AUTOMOBILA KROZ NOVO MESTO

    Naprije disu mogli. Glavaš se ugura u dugačku kolonu automobila. Adolf šuti. Zamišljen. Dugo su stajali i nestrpljivo čekali pokret. Sirene su još uvijek otegnuto zavijale. Vukli su se sporo i dosadno. Prolazeći kroz Novo Mesto naišli su na strašan prizor: frontalni sudar. Pokriveni bijelim plahtama , ležala su tri mrtvaca ispod kojih se vidjela krv što se razlila po usijanom asfaltu.

    Adolf je mirno sjedio promatrajući predio kroz koji su prolazili. Odjednom opazi pred sobom troja vojnička kola. (Teško je povjerovati da je tu bilo ikakove unutarnje izdaje. Da je bila izdaja tu, evo prilike za pohapsiti ih ovdje, bez daljnjih muka i nepotrebnih žrtava, moja opaska, Otporaš) Puna vojske. Glavaš vikne iz kabine u znak opasnosti. Svi su držali oružje s kažiprstom na okidaču, gledajući okolicu kroz male rupice na zategnutoj ceradi. No, ništa se nije dogodilo. Videći da nema opasnosti, neki su tražili da se negdje stane. Glavaš je vozio kao da ništa nije čuo. Najednom je naglo zambrenzao. Oni što su pod ceradom stajali, poletješe prema kabini od koje se odbiše, ljuljajući se na sredini, pa se opružiše koliko su dugi i široki. U kabini je prodro klepet oružja pomješan s psovkama.

    - “Tko to z…….? viknuo je stisnutih šaka Ilija Glavaš. “Ako želite vršiti nuždu, vršite, ko vam brani!”

    - “Ne moreš, brate Ilija, od smrada više durat. Neki su napunili gaće” – smijući se u sav glas dovikuje Buntić.

    Iza teretnjaka stade Volkswagen. Iz njega izidjoše trojica obučena u crna odjela. Jedan plav povisok izostade iza one dvojice buljući u teretnjak. Adolf se nomrgodi:

    - “Zar ti ta tipičina nije sumnjiva, Ilija?”

    - “Ne bi reko” – tišina.

    Glavaš izidje iz kabine i, protežući se, napadno upia:

    - “Ej, kol’ko ima do Karlovca?” – Nitko mu nije odgovorio. Ponovio je još glasnije.

    - “Ti se moraš učiti slovenski” – odgovorio je jedan. Glavaš otvori i zatvori usta. Alal ti vjera, Slovenac, promrmlja za sebe. (Da je tako tada, te godine 1972 netko u Hrvatskoj nekome strancu rekao: “Ti se moraš učiti hrvatski”, bio bi prozvan Ustašom i s njima na Goli otok, moja opaska, Otporaš.)

    Teretnjak je smjesta pojurio. I svi su se opet povaljali po podu. Sunce neizdrživo peče. Otraga su psovali, no u kabini se nije čulo ništa od brujanja motora. Kamion je povremeno poskakivao po izrovanoj cesti. Vegar je ljutito vikao:

    - “Jes li poludio?”

    Glavaš se nije osvrtao. Grabeći najvećom brzinom kojom su mogli približavali su se Karlovcu. Kazaljka benzinskog rezervoara bila je skoro već na kraju.

    - “Trebali smo već ranije tankirati” – progundja Adolf. Glavaš je šutio. Bio je i sam zabrinut. Što ću ako ostanemo tu pred gradom bez goriva? Koga ćemo poslati? Horvata ili Antunca? Nijednoga. Tko je najsnalažljiviji izuzevši Adolfa? Ambroz?

    Kolona je pred gradom još više usporila vožnju. Podju, pa stanu. Benzin se smanjivao. Adolf predlaže da se ugasi motor dok stoje. Ilija kaže da to nema smisla. Prepirka je prestala čim ugledaše benzinsku stanicu, na desnoj strani, na početku grada. Glavaš skrene ravno na pumpu. Mladić, obučen u kombinezon, dogega se do kola. Iliju je ljutila njegova sporost. Htjede mu reci: “Požuri!” – ali se predomisli. Adolf se nije pomakao na sjedalu; sjedi i hladnokrvno promatra svaki pokret. Pošto je mladić nalo benzin, Glavaš, koji je sišao, pruži mu 100 njemačkih maraka. Nece. Traži dinare. Ilija se nadje u neobranu groždju, zbunjen. Adolf primjeti nesporazum. Čuje kako prijeti milicijom. To nije promaklo Antuncu, Karlovčaninu, koji je radoznalo prislonio oko na mali otvor i gleda što se zbiva. Zalupa u kabinu. Adolf mu šapnu: “Neće budala marke nego dinare, ne lupaj!” – Ceradu ispuni žamor. Kocijančić bez riječi skoči i uze novčanik iz Habernikova kaputa. Dinari! Pokazuje. Ali ne može ih pružiti Adolfu kroz rešetkasti prozorčić na kabini. Horvat mu trznu novac iz ruke, podiže malko ceradu, pogleda, pa u tren oka oskoči.

    Nastavlja se.(na slici ) (na žalost ja ju ne mogu prinijeti iz novine Nova Hrvatsa na ove stranice, moja opaska, Otporaš) krenula je 21.Vl.1972. skupina Hrvata u jedinstvenu akciju. Devetnaest gerilaca prešlo je austrijsko-jugoslavensku granicu s ciljem da podignu ustanak u Hrvatskoj (U njihovim nacionalnim osjećajima BiH su sastavni dio Hrvatske, moja opaska, Otporaš). Na Slovenskom teretoeiju oteli su kamion, zarobili vozača i time započeli ostvarivanje plana :”Feniks”

    Sve je teklo brzo i bez panike: najprije su otkačili prikolici punu boca “Radenske vode”. U nju su pretovarili i sanduke iz kamiona; što nije stalo u prikolicu izbacili su brže bolje u jarak pokraj ceste, pokrivši ceradom tu gomilu boca. Onda su šofera natjerali i on je napisao: slovenski “Dolazim brzo”. Taj su papir prilijepili na prikolicu, s koje su istodobno skinuli broj, da bi još više zamrsili trag, ukoliko slučajno milicija naidje i pokuša utvrditi vlasnika kola. I odjezdili su pred samo svanuće.

    Preplašen i nijem, sjedi šofer Franc Habernik svezanih ruku u stražnjem djelu kamiona. Ošamućen, kao u bunilu. Šuti i misli: čija je to vojska i kamo me vodi? Čuo je kako su se zbog njega prepirali: jedni su ga htjeli ubiti, drugi nisu dali. Glava mu je visjela o dlaki. Miletić ga tješi: nisu oni došli ovamo ubijati nevine ljude, kao njega, već da se bore protiv onih što loču, kao zvijeri, radničku krv. Ali šofer ga nije slušao. Bojao se samo za sebe. Kako ne bi: kud god je pogledao bile su hladne puščane cijevi, od kojih mu se ledila krv u žilama. Bespomoćno, on se još više smota u klupko i uvuče glavu u ramena.

    Ambroz se diže i provjeri šoferove vezane ruke. Stipe Ljubas sjede ispred njga s prigušivačem na pištolju. Kamion rže kroz Sloveniju. Buntić namignu na Bakulu, koji zaprijeti Haberniku: – ” Ako migneš, vidiš, otiće ti glava. “Oće Slovenac, onoga mi kojim se krstim!” – Ljubas opali jedan naboj , koji bezglasno ostavi malu rupicu na ceradi ispred šoferovih očiju, koji se trznu i očajnički zanijemi.

    Glavaš jezdi teretnjakom munjevitom brzinom. Pokraj njega, u kabini, sjedi hladnokrvni Adolf Andrić s prikrivenim automatom na koljenima. Prolaze sela, gradove, raskršća; sreću svijet, vojsku, miliciju. I dok oni motre na svačiji korak, dotle teretnjak nitko i ne gleda niti koga zanima što vozi ni kuda ide. Adolf se povremeno obazire na društvo iza sebe, koji sjedi na podu karoserije, razgovara i pišu.

    - “U vojsci, Adolfe, ne dolazi u obzir nadglasavanje košto noćas kod nas” – prekide Glavaš šutnju. :Kad sam predložio streljanje (Kunem se da smo pred Crkvom u San Jose, California, u nedjelju 25 lipnja te godine, iza svete Mise, mi Hrvati imali žestoki razgovor povodom tog šofera. Već se je tada znalo šta se je i kako se je došlo do Bugojna i da su šofera pustili. Mišljenje skoro sviju je bilo da ga se nije trebalo pustiti, moja opaska, Otporaš), nisam to čino što mi se ubija, nego, bogati, u interesu naše akcije, konspiracije. Graknuli su na me ko na bijelu vranu. Tako ne ide. Ne smije biti mek i popustljiv, Adolfe.

    - “Znam, znam” – promrmlja Adolf samo da bi nastavio razmišljanje u koje sve dublje pada, raščlanjujući detaljno predsrojeće napade, okršaje, taktiku, prehranu, bježanje, sakrivanje. Jer svake minute može iskrsnuti zamka, iz koje se, htjeli ne htjeli, moraju čupati. A sutra, a preksutra, a…Najradije bi sva ta pitanja, sšo mu kljuckaju mozak, prepustio nekome drugome. No, kako će, kad mu nešto, što je u njemu, ne da mira i neprestano ga izaziva: u što si se upustio, jadna ti majka! Dokle ćeš uspjeti nositi tu glavu u torbi? Kamo srljaš? De, reci: što učiniti, ako tamo, iza one okuke naletiš na tenk ispriječen na cesti, a iza šume, sa svih strana, viri smrtonosno oružje upereno u naša kola?

    Iza njih, u daljini, zavijala je sirena. Glavaš pogleda na znak na kojem je pisalo: Novo Mesto 3 km. Kola se sklanjaju lijevo i desno. Prave slobodan prolaz miliciji, koja galami na vozače zašto se nisu na vrijem uklonili. Da bi udovoljio miliciji, Glavaš sidje s ceste na ledinu zapavši s oba desna kotača u meku zemlju, iz koje se sad ne može da izvuče.

    Ali nitko se nije na njega obazirao, niti zastao da mu pomogne. Zbog toga se nije srdio. Bilo mu je naprotiv drago – samo nek prolaze i nek mu se miču s očiju. Uzalud pokušava izići iz blata. Kola ne idu ni naprijed ni natrag. Čim rukne naprijed, motor se ugasi, kojega Ilija odmah opet upali. Ispod kotača lete grudice zemlje u zrak. Netko ispod cerade zagalami: “Smanji gas, idi rikverc, ne tako, bleso, odošmo nizbrdo, savij lijevo, još, još malo, tako, bog-bogova, bravo Ilija.

    U KOLONI AUTOMOBILA KROZ NOVO MESTO

    Naprije disu mogli. Glavaš se ugura u dugačku kolonu automobila. Adolf šuti. Zamišljen. Dugo su stajali i nestrpljivo čekali pokret. Sirene su još uvijek otegnuto zavijale. Vukli su se sporo i dosadno. Prolazeći kroz Novo Mesto naišli su na strašan prizor: frontalni sudar. Pokriveni bijelim plahtama , ležala su tri mrtvaca ispod kojih se vidjela krv što se razlila po usijanom asfaltu.

    Adolf je mirno sjedio promatrajući predio kroz koji su prolazili. Odjednom opazi pred sobom troja vojnička kola. (teško je povjerovati da je tu bilo ikakove unutarnje izdaje. Da je bila izdaja tu, evo prilike za pohapsiti ih ovdje, bez daljnjih muka i nepotrebnih žrtava,moja opaska, Otporaš) Puna vojske. Glavaš vikne iz kabine u znak opasnosti. Svi su držali oružje s kažiprstom na okidaču, gledajući okolicu kroz male rupice na zategnutoj ceradi. No, ništa se nije dogodilo. Videći da nema opasnosti, neki su tražili da se negdje stane. Glavaš je vozio kao da ništa nije čuo. Najednom je naglo zambrenzao. Oni što su pod ceradom stajali, poletješe prema kabini od koje se odbiše, ljuljajući se na sredini, pa se opružiše koliko su dugi i široki. U kabini je prodro klepet oružja pomješan s psovkama.

    - “Tko to z…….? viknuo je stisnutih šaka Ilija Glavaš. “Ako želite vršiti nuždu, vršite, ko vam brani!”

    - “Ne moreš, brate Ilija, od smrada više durat. Neki su napunili gaće” – smijući se u sav glas dovikuje Buntić.

    Iza teretnjaka stade Volkswagen. Iz njega izidjoše trojica obučena u crna odjela. Jedan plav povisok izostade iza one dvojice buljući u teretnjak. Adolf se nomrgodi:

    - “Zar ti ta tipičina nije sumnjiva, Ilija?”

    - “Ne bi reko” – tišina.

    Glavaš izidje iz kabine i, protežući se, napadno upia:

    - “Ej, kol’ko ima do Karlovca?” – Nitko mu nije odgovorio. Ponovio je još glasnije.

    - “Ti se moraš učiti slovenski” – odgovorio je jedan. Glavaš otvori i zatvori usta. Alal ti vjera, Slovenac, promrmlja za sebe. (da je tako tada, te godine 1972 netko u Hrvatskoj nekome strancu rekao: “Ti se moraš učiti hrvatski”, bio bi prozvan Ustašom i s njima na Goli otok, moja opaska, Otporaš.)

    Teretnjak je smjesta pojurio. I svi su se opet povaljali po podu. Sunce neizdrživo peče. Otraga su psovali, no u kabini se nije čulo ništa od brujanja motora. Kamion je povremeno poskakivao po izrovanoj cesti. Vegar je ljutito vikao:

    - “Jes li poludio?”

    Glavaš se nije osvrtao. Grabeći najvećom brzinom kojom su mogli približavali su se Karlovcu. Kazaljka benzinskog rezervoara bila je skoro već na kraju.

    - “Trebali smo već ranije tankirati” – progundja Adolf. Glavaš je šutio. Bio je i sam zabrinut. Što ću ako ostanemo tu pred gradom bez goriva? Koga ćemo poslati? Horvata ili Antunca? Nijednoga. Tko je najsnalažljiviji izuzevši Adolfa? Ambroz?

    Kolona je pred gradom još više usporila vožnju. Podju, pa stanu. Benzin se smanjivao. Adolf predlaže da se ugasi motor dok stoje. Ilija kaže da to nema smisla. Prepirka je prestala čim ugledaše benzinsku stanicu, na desnoj strani, na početku grada. Glavaš skrene ravno na pumpu. Mladić, obučen u kombinezon, dogega se do kola. Iliju je ljutila njegova sporost. Htjede mu reci: “Požuri!” – ali se predomisli. Adolf se nije pomakao na sjedalu; sjedi i hladnokrvno promatra svaki pokret. Pošto je mladić nalo benzin, Glavaš, koji je sišao, pruži mu 100 njemačkih maraka. Nece. Traži dinare. Ilija se nadje u neobranu groždju, zbunjen. Adolf primjeti nesporazum. Čuje kako prijeti milicijom. To nije promaklo Antuncu, Karlovčaninu, koji je radoznalo prislonio oko na mali otvor i gleda što se zbiva. Zalupa u kabinu. Adolf mu šapnu: “Neće budala marke nego dinare, ne lupaj!” – Ceradu ispuni žamor. Kocijančić bez riječi skoči i uze novčanik iz Habernikova kaputa. Dinari! Pokazuje. Ali ne može ih pružiti Adolfu kroz rešetkasti prozorčić na kabini. Horvat mu trznu novac iz ruke, podiže malko ceradu, pogleda, pa u tren oka oskoči.

    Nastavlja se…

    Otporaš/kamenjar.info

  3. #3
    HRVATSKA I USTASTVO (86)

    Poštivanjem predaja, kultom hrvatske narodne i vojničke tradicije, isticala su se sva hrvatska pokoljenja, pa tako i Ustaštvo i Branitelji RH, kaže Otporaš.

    NEPOZNATA STRANA BUGOJANSKE AKCIJE (28)

    Nastavak iz proslog broja 27

    (Izvor: sada nepostojeći portal javno.com. Ovo je opis br. 28. Po datumima i komentarima ćete vidjeti kada je ovo bilo postavljeno na portal javno.com.Otporaš.)


    Istovremeno u tom štabu izbija novi sukob. Herljević je predlagao oštar obračun s "neprijateljskim elementima", koji pruže pomoć gerilcima. Bez formalnosti i sudske procedure. (komunistiško/jugoslavenska i antihrvatska posla, moja opaska) Medjutim, represalije širih razmjera, po šaptanju Ante Ćurkovića iz Sinja, nisu oduševile "one u Zagrebu". Takvim se metodama, kažu, suprostavio i Džemal Bijedić. ZaŠto? Plašili su se da progon, koji bi obuhvatio samo Hrvate, još više ne raspali silno nezadovoljstvo izazvano prevarom u Karadjerdjevu i osudama hrvatskih intelektualaca i drugih pristaša hrvatskog masovnog pokreta.

    Poslije okršaja na Golom brdu kod Posušja, zaposjednuto je čitavo obalno područje od Gradaca kod Ploča do Zadra. Treba pošto-poto spriješiti gerilcima prodor na Jadran, medju turiste, jer bi se u tom mnoštvu mogli sakriti i pobjeći. Marko Oreb i Mirko Križanić (iz splitske Udbe) krstarili su s udbašima kao planinari po Mosoru i Biokovu. Gdje nije dospjela vojska, oni su, na planinskim vrletima i po nepristupačnim mjestima, ostavljali seljačke torbe i ruksake s otrovnom hranom. (Iako je to protivno medjunarodnom zakonu, jugoslavenske vlasti se nisu pridržavale medjunarodnih pravila, nego su svojom mržnjom na Hrvate htjeli što više pobiti Hrvata, moja opaska, Otporaš). U posude s vodom ili vinom sipali su iperit (nazvan po gradu Yperisu u Belgiji gdje je prvi put upotrebljen za vrijeme WW1. Vojni otrovni plin od gorušice koji izaziva čireve na koži kao i potpuno otrovanje organizma, moja opaska. Otporaš), posebni ratni otrov, koji za nekoliko dana izaziva čireve i raspadanje kože.

    Odlaskom iz sela Zavelim u Vinicu, Glavašova skupina imala je približno jasnu sliku situacije. Saznali su da je neprijatelj koncetrirao jake snage u zapadnu Bosnu, Cetinsku krajinu i Zagoru. Put za Svilaju bio je riskantan i zatvoren. Našli su se u kotlu. Kud god krenu - za Bosnu, Dalmaciju ili Hercegovinu, nema razlike - opasnost je podjednaka.

    Jedna osoba iz Vinice (poznato nam je ime) provela ih je izmedju Aržana i Pašića, zaobilazeci Kamensko u planinu Tovarnicu, povrh zaseoka Brčić. No, tu su ih napali stari jadi, danom su iskrsavale iste prijetnje. Helekopterska je potjera zorom počela kružiti iznad Tovarnice i Voštana, česljajući teren. Osim toga svaki su čas mogli naići vojnici. A ovaj goli, slabo pošumljeni krš, bezvodan i neprikladan za borbu - nije pružao ni kraće, kamoli duže pouzdanije skrovište.

    Bakula se jedva-jedvice dovukao u Tovarnicu (na Golom brdu nije bio ranjen Bešlić, kako je pogrešno spomenuto u prošlom broju, nego Bakula). Rana se ognjojila i čitava mu je noga bila oduzeta, ukočena. Nije mogao ni koraka dalje. Otrovni metak sasvim ga je paralizirao. "Što s njim?" - nametalo se neumoljivo pitanje. Takve su slučajeve predvidjeli u pripremama. Ukoliko netko dopadne rana, ne smije se predati. Mora se ubiti. No ono je bila vježba, teorija, razgovor, a ovo je sada trenutak krvave istine, pred kojom bi čovjek najradije pobjegao, kad bi mogao.

    Pred njima je ležao prijatelj, i čak više od toga, jer bio je ranjen i jadan. Tko ima snage da mu rekne: "Ne možemo te nositi, ubij se!" Kad bi on sam tako nešto odlučio - ne bi mu dozvolili. A što on uopće može odlučiti u toj agoniji izmedju života i smrti?

    xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

    HRVATSKIM BUGIJANSKIM VITEZOVIMA (21)

    Pred nama je sad pitanje vojno,

    Daleko je odavde Bugojno...

    Ima više od tisuću milja (x)

    Marširati do našega cilja.


    A kakva nam sve opasnost prijeti?

    Zar nas neće netko da zamijeti?

    I na putu da nas blokiraju...

    Doći k cilju našemu ne daju.


    Neg' gledajte ove kamione,

    Što asvaltom tu pokraj nas zvone.

    Zar jednog nec'mo zarobiti...

    I ko vojska dalje se voziti.


    Ta ideja odmah leže svima,

    Glavaš prijedlog lijep zaista ima!

    Zajednički plan su razradili

    I zajedno tu su odlučili;


    Adolf Andrić odmah će na mjestu

    Sa oružjem izići na cestu,

    Teretnjaka prvog zaustavit

    A drugi će odmah obruč stavit.


    Adolf prvi kamion zaustavlja

    I vozača službeno pozdravlja:

    Stani druže, ovo je kontrola!

    Što pregledat isprave ti mora.


    Po nesreći Slovenac je bio,

    I Radensku vodu je vozio,

    A da uopće niša nije znao,

    Šta se je njemu sve spremalo.

    (x) Jedna engleska milja ima 1609 metara.

    Nastavlja se. Otporaš.






    Objavljeno: 22.10.2009. u 00:06h
    Broj jedinstvenih otvaranja (prvih 24h): 35
    Prosječna ocjena: 1
    Broj bodova: 35

    Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 1823
    Ukupno: 1824

    Točno
    ivana.josipovic
    22.10.2009 02:21 h

    Točno. Koliki su bili razmjeri okršaja " Bugojanske skupine " i " Vojske Jugoslavije ", mobilizirani rezevista i " milicije ", najbolje svjedoči činjenica da se tjednima dobro motivirana skupina boraca odupirala mnogobrojnoj vojsci, kojih je bilo nešto manje od 40.000. Drugim riječims, bio je to pokušaj, koji je mogao i drugačije završiti.
    ivana.josipoc

    Otporaš
    22.10.2009 04:33 h

    Moglo bi se reći da nigdje u svijetu nema povijesne usporedbe sa Bugojanskim Vitezovima. Njih 19 GOROSTASA podigli su na uzbunu cijelu Jugoslaviju, njezin komunistički i totalitarni sistem, svu vojničku snagu na čelu sa "famoznom JNA" od 40 tisuća vojnika, što je reći: na svakog hrvatskog gerilca 2 tisuće JNA vojnika.
    Da taj slučaj bilo koja zemlja na svijetu ima, ponosila bi se sa svojim sinovima gerilcima i najsavršenije filmove bi o njima snimali. Njih se treba nazvati 19 James Bonda koji su pobjedili. Ne moraju oni biti živi, ali njihova ideja i njihova Hrvatska je živa.
    Slava Bugojanskim GOROSTASIMA!!!

    Domobran
    24.10.2009 14:29 h
    ivana.josipović

    Kaže se da su u strahu velike oči. Jugoslavija se je plašila svakog hrvatstva. Bugojanska akcija "FINEKS 72" je uzdrmala temelje Jugoslavije koja se je potpuno srušila dvadesetak godina kasnije. Po završetku Feljtona " Nepoznata Strana Bugojanske Operacije " donijeti ću neke pristigle komentare, posebice supruge hrvatskog gerilca pok. Ambrozije Andrić, Ruzice Andrić, tako da oni čitatelji koji su imali priliku pratiti i čitati ovaj Feljton NH iz godine 1978, imaju priliku čuti i znati šta supruga jednog od glavnih sudionika FINEKS 72. kaže i misli o toj akciji.

    j.perkovic
    25.10.2009 11:15 h

    I sada lažedu! Sada komunisti govora da su se oni borili za Hrvatsku, uvijek povijest okreću za svoju korist.
    Dijaspora se uvijek borila za Domovinu i protiv komunizma jer su bili neprijetelji Hrvatskog Naroda, Dijaspora nije riječ koja dokazuje sve šta smo mi preživili po mome bilo bi bolje da se govori ono šta jesmo Emigracija ota riječ govori puno više nego Dijaspora, ota riječ dolazi od Židovske Emigracije.
    Židovi su protjerani prije 2000 Godina Hrvati su pobijegli samo za vrijeme komunističke Diktature i zločina.
    Zbog toga se Emigracija uvijek borila protiv OKUPATORA, dok su komunisti slavili svoju Jugoslaviju koja je bila zločinačka i protiv Hrvatskog Naroda.

    Otporaš
    25.10.2009 13:12 h

    Bravo Josipe Perkoviću!!! Bravo još jednom!!!
    Osobno nikada nisam volio riječ "dijaspora". U zadnje vrijeme počeo sam koristiti tu riječ samo i jedino za to što se sve češće i češće počima upotrebljavati u hrvatskom tiskanom izražavanju. Evo šta o toj riječi "dijaspora" kaže Ratoljub Klajić u svom "Rječniku Stranih Rijeci":
    "dijaspora grc. (dijaspeiro - rasipan) doslovno "rasijanost", "rastepanost", "rasutost"; rasuto stanje u kojem zive članovi nekoga naroda po svijetu ( npr. Židovi, Cigani i dr.).

    Otporaš
    25.10.2009 13:32 h

    j.perković. Istina da je nekome više bilo stalo da se upotrebljava riječ "dijaspora" nego riječ "emigracija". Jer riječ "dijaspora" nije smetala Jugoslaviji, komunistima i udbašima koliko je smetala riječ EMIGRACIJA. Pod riješ "EMIGRACIJA" je spadala hrvatska politička elita koja se je borila protiv Jugoslavije, a to je njima, tj. Jugoslavenima smetalo, dok riječ "dijaspora" Jugoslavenima svih dlaka i svih tedencija nije smetala, jer se ovi nisu borili protiv njih. Evo šta u istome "Rječniku Stranih Riječi" kaže za riječ "emigracija":

    "Emigracija lat. (emigrare - iseliti se) 1. preseljenje iz domovine u stranu zemlju, izazvano različitim uzrocima (čitaj "pritiscima",Otporaš) (ekonomskim, političkim, religioznim idr.); 2. svi emigranti koji žive u nekoj zemlji; emigranti, migriram - iseliti se prisilno... iz svoje zemlje u tudjinu; ići u emigraciju". tako kaže rječnik Stranih Riječi Ratoljuba Klaića. Otporaš)

    Mišljenja sam da je gosp. J. Perković u pravu kada kaže da "dijaspora" nije riječ koja dokazuje sve šta smo mi preživjeli. Po mome bilo bi bolje da se govori ono što jesmo. Emigracija je ta riječ koja govori puno više nego Dijaspora. Ta riječ dolazi od Židovske Emigracije..." Ja mislim da ova gore dva spomenuta izvora jasno govore gdje i kojem izvoru hrvatska Emigracija bolje pripada.


    DOMOLJUB
    26.10.2009 12:32 h
    Za J. Perkovića. A šta više reći? nego da se slažem glede gore spomenutog tvojeg komentara. Istina je što si rekao da je "Emigracija" ta riječ koja govori puno više nego "Dijaspora". OtporaŠ je jako lijepo objasnio te dvije riječi "Emigracija" i "Dijaspora". Mislim da je tu podvojeno mišljenje i velika zbunjenost u tim dvima riječima. Naime, upotrebljavati riječ "dijaspora" dobit će se jedno mišljene koje nikako neće odgovarati djelatnosti hrvatske političke emigracije u borbi protiv Jugoslavije. Upotrebljavati riječ "Emigracija" sama od sebe govori ulogu hrvatske političke Emigracije od 1945-1991 u borbi protiv Jugoslavije. I sama činjenica da jugoslavenska promidžbena mašinerija protiv državotvornih Hrvata u iseljeništvu nikada nije govorila i pisala: "ta terorističko/ustaška dijaspora", nego je uvijek i sustavno pisala: "ta terorističko/ustaška emigracija"...itd. Sama ta činjenica govori da je riječ "Emigracija" ispravnija u ovom političkom smislu od riječi " Dijaspora ".

    Domobran
    29.10.2009 11:40 h

    Domoljub. Slažem se sa tvojim komentarom. Osobno mislim da je riječ "emigracija" kamokud korektnija u smislu hrvatske političke emigracije, od riječi "dijaspora" koja u sebi nosi i izražava smisao vlastite i dobrovoljne odluke za "emigrirati". Treba pitati mnogobrojne Hrvate koji su iz jednog ili drugog načina morali napustiti svoje domove i mile i drage, da li se oni osjećaju kao "politički emigrant" ili "ekonomski dijasporaš". Uzevši ovaj ili ove osjećaje u obzir doći će se do pravog odgovora uporabe ovih triju riječi: "Emigrant", "Imigrant" ili "Dijasporaš".

  4. #4
    Nepoznate Bugojanske Akcije (1. dio Feljtona)

    Glavo moja nisam kopo'zate, dabogda te raznile granate, pjesma koju pjevaju oni Hrvati koji u smrt gledaju i bore s ...


    Nepoznate Bugojanske Akcije (1. dio Feljtona)
    Objavio/la: Krešimir K
    Nadnevak: Kolovoz 12, 2013
    in: Uncategorized
    8 Komentara
    BUGOJNO-skupna-1

    Glavo moja nisam kopo’zate, dabogda te raznile granate, pjesma koju pjevaju oni Hrvati koji u smrt gledaju i bore se za Hrvatsku.

    Upravo danas, ovih dana, se navršava punih 37 godina kako su devetnaestorica (19) hrabri i neustrašiih hrvatskih rodoljuba napustili svoj udobni i ugodni život, ostavili svoje obitelji, znance i prijatelje u dalekoj Australiji, pošli zovom svoje neograničene ljubavi za Hrvatsku da dignu ustanak.

    Poznato je nama svima da knjige o hrvatskoj prošlosti najčešće pišu naši hrvatski neprijatelji. Ne samo knjige nego i feljtone o borbi hrvatske prošlosti, kako bi ovi stigli undje gdje knjige nisu, s ciljem kako što crnje prikazati one Hrvate koji su se borili za Hrvatsku i koji su nešto značili u tim borbama. Zato sam došao na ideju prinijeti preko portala kamenjar.info feljton “Nove Hrvatske” pod imenom “NEPOZNATA STRANA BUGOJANSKE OPERACIJE “, u rubrici Iz Otporaševe Torbe. Ja ću svaki opis naznačiti gore spomenutim imenom i obilježiti ih brojevima kako bi čitatelji što lakše mogli pratiti redosljed dogadjaja, kopirati ih, i što bi bilo najvažnije, širiti ih dalje tako da dopru do kuće svakog Hrvata. Čineći to bit će najbolji dokaz odavanja počasti ovim HRVATSKIM VITEZOVIMA koji su nesumnjivo bili preteča Oslobodjenja Hrvatske i Domovinskog Rata.

    Za portal Kamenjar.info donosim preduvod “Nove Hrvatske”. Feljton je pisan 1978.

    ” Ovo je potaklo Uredništvo NH da započne sakupljanjem gradje o jednom ustaničkom pokušaju u Hrvatskoj, o kojem se još uvijek malo zna i koji, već kao legenda, raspaljuje maštu mnogih Hrvata. Dva dopisnika “Nove Hrvatske” skupljala su sa suradnicima iz domovine teško pristupačne informacije i poslije višemjesečnog rada uspjeli su sabrati dovoljnu dokumentaciju za cijelovit prikaz o “Rakovici 1972.” Feljton počinje izlaziti u povodu obljetnice “bugojanske operacije” i vjerujemo da će kroz iduće nastavke dati ne samo realnu sliku pothvata devetnaestorice ustanika, nego i poticaj da se o toj epizodi iz nedavne hrvatske prošlosti napiše stručna povijesno-politička studija. UREDNISTVO. “

    Ja ću nastojati vjerno slijediti Feljton NH i, i po potrebi u zaporkama ubaciti tu i tamo (po)neko objašnjenje koje će mi biti poznato, tako da prikaz bude što potpuniji. Po svoj prilici bit će ovdje više Feljtona nego u NH. Otporaš.

    (Napomena danas, 12 kolovoza 2013., je samo ta da je ovo pisano, kako ćete i po datumu dolje na dnu vidjeti, 25 lipnja 2009., i da je u prvih 24 sata bilo pregleda 1265. Zamolio bih drage čitatelje da nađu vremena i strpljenja pročitati nastavke ovih Feljtona s istom ljubavlji i žarom kako su ovi hrvatski ŽRTVENICI imali kad su se odlučili ići u hrvatske šume boriti za HRVATSKU DRŽAVU. Uživajte i čitajte! Hvala. Otporaš.)

    NEPOZNATA STRANA BUGOJANSKE OPERACIJE – ( 1 )

    U lipanjskoj noći, toploj, punoj mirisa i planinske idile, u šumi, pod debelom razgranatom bukvom, utaborilo se devetnaest neobičnih izletnika. Vojnički odjeveni i moderno naoružani. U dolini, ispod njihova logora, opružilo se malo austrijsko selo St. Lorenz – utonilo u tvrdi san. S druge strane, vrhom šumovite kose, ispriječila se jugo-granica, vijugava kao zmija, koju noćas, 21.Vl.1972. – nakon dvodnevnog izvidjanja i promatranja – moraju pregaziti. Pod punom ratnom opremom. Kao vojnici.

    O tome dugo i široko satima raspravljaju. U tišini. Mjesečina se razlila po planini – vidi se kao danju. To im smeta. Zbog toga odgadjaju put. Čekaju zapravo da se naoblači, da padne mrak i kiša. Svjedno – odgadjanja više nema, bez obzira na pun mjesec i opasnost. Kocka je pala – noćas kreću.

    Najednom zašutješe. Glas Vlade Miletića poput munje razbi duboku tišinu. Poznaju oni njegove riječi; u njima ima više isakrenosti i pouzdanja, više vjere i odlučnosti nego u najčvršćoj zakletvi.

    - Mi smo dragovoljno izabrali ovaj put borbe. Ako se netko koleba ili sumnja, nek odustane, bolje mu je! Nakon tih riječi Miletić zastane, taman kao da čeka neće li tkogod reći: “Ja sam se predomislio!” I onda nastavi s lirskim prizvukom u glasu:

    - Što nas je potjeralo na ovaj put? Mi smo, više-manje, živjeli, štono kažu, ko bubreg u loju: nije nam falilo novaca, putovali smo kamo smo htjeli, mijenjali smo auta. I svega smo se odrekli. I luksuza, i mira, i mladosti, i…Svega osim jednog – borbe za slobodu. Sve kad bi i htjeli, mi se ne možemo odreci Hrvatske, te nesretne i jadne naše zemlje – pogažene i obespravljene.

    - Mi smo lutali od zemlje do zemlje, ne bi li našli Hrvatsku. I što smo više zemalja obišli, to smo jače za domovinom čeznuli. Zar vam nisu kao i meni teške sjene tudjih gradova? Zar vam nije dodijala tudjina? Mi ipak nismo krenuli na ovaj put iz očaja. Mi smo ludo zaljubljeni u Hrvatsku. (Amen!,moja opaska, Otporaš) To je naša neuništiva pogonska snaga.

    - Čekali smo i načekali se da okupator uzmakne ili popusti. Prošla 1971. godina dala nam je jasnu lekciju: tko želi Hrvatsku, čeka ga Gradiška, Zenica, čeka ga Goli Otok. Sudjenja i progoni ne prestaju. Jedini jezik s koji Beograd govori s Hrvatima – jezik je terora. Hranjen našim mukama, hranjen krvlju hrvatskoga naroda – taj režim ne postaje ni zere bolji, već sve teži i okrutniji. Mi ćemo pokušati da slomimo to sudbinsko prokletstvo. Mi…

    U neposrednoj blizini nešto skrši suhu granu, i zamaknu. Grupu posebno uznemiri lavež psa iz sela. Miletiću zape riječ u grlu, neizgovorena.

    Svi se naprežu, osluškuju, no ništa se ne čuje. Čak ni ptice. Glavaš zgrabi parabelu i uze zaklon iza borova stabla. Adolf Andrić sjedi i puši, zaklanjajući rukom žar cigarete. Prlić ga promatra i misli: Progovori! I drugi uostalom očekuju njegovu odluku, uznemireni. Da nisu otkriveni? Dva se dana tu muvaju očekujući da okrene kiša i da se smrkne. Baš se je smrklo!

    Izdaja! To im kljuje po mozgu. Ali ta se sumorna misao rasprši, čim staloženije razmisle da nitko živ o njihovim namjerama ne zna ama baš ništa. Čak su i svojima rekli da idu nekamo na izlet, odakle će se kroz dva-tri dana vratiti. Kroz šumu naletjla srna, štoli, a oni mehnički – Udba!

    Nastavlja se…

    Otporaš/kamenjar.info

  5. #5
    PIŠE RUŽICA ANDRIĆ, SUPRUGA AMBROZA ANDRIĆA, O AKCIJI FINEX 72.

    26-06-2009

    prenosi Otporaš sa http://hakave.org/index.php?

    Bugojanska grupa

    Marko Mudronja nikada nije bio prijatelj Bugojanskoj grupi. I Mudronja je izdajnik i dezerter Bugojanske grupe. Mudronja, Frane Peričić i Jure Marić prema planu vodstva Bratsva, trebali su predvoditi grupu u akciju. Mudronja i Peričić dezertirali su grupu na austrisko jugoslovenskoj granici. Mudronja sa izgovorom da je bolestan, a Peričić sa izgovorim da je strar za takve akcije. Jure Marić nikada nije došao. Po naredbu Peričića, mladi članovi Bugojanske grupe, putem glasanja izmedju njih izabrali su vodje grupe.

    Mudronja a niti Vukušić ne spominju, da je jedan dio oružja i municije za Bugojance nabavio Mudronja u Belgiji. U feljtonu Bože Vukušića “Rat prije rata” Mudronja izjavljuje da su Bugojanci imali zatrovano oružje. Na podao način on potvrdjiva propagandu vlasti bivše Jugoslavije. Ja ne iskljušujem mogućnost, da su Bugojancima podmetnuti otrovani metci. Stoviše kada je Mudronja otišao da se pridruži Bugojancima u Austriju, on je njegovu putnu torbu ostavio u mome i Ambrozovom stanu. Drugi dan poslije odlaska moga supruga Ambroza Andrića u akciju, francuska policija je pretresla moj i Ambrozov stan. U torbi Mudronje, našli su punu šaku otrovanih metaka.

    Razlog pretresu moga i Ambrozovog stana, bila je bomba postavljena na biciklo moga i Ambrozovog tada sedmogodišnjeg sina. Iduću noć poslije Ambrozovog odlaska u akciju, na bicik moga i Ambrozovog sina postavljena je tempirana bomba, koja je trebala eksplodirati idući dan u podne. U to vrijeme naš sin je dolazio iz škole. No, nešto se dogodilo i bomba je eksplodirala u 4 sata ujutro. Mene je probudio komšija. Kada sam sišla u podrum zgrade policija je već bila u podrumu i oko zgrade. U 7 sati ujutro došli su i pretresli moj i Ambrozov stan. Pri pretresu u torbi Marka Mudronje, policija je našla pregršt zatrovanoh metaka. O ovim metcima, ja sam pisla u prošlosti.

    Iako ja nisam bila osumnjičena ni za što, čim sam djecu odpremila u školu policija me je uhapsila i pritvorila. Za vrijeme ispitivanja policajci nisu niti jednom spomenuli bombu. Drugi dan policijacima se pridružio jugoslovenski Konzul iz Strasbourga. Ni on me nije ništa pitao o bombi. Onda su, policajci, Konusul i ja odvezeni nazad u moj i Ambrozov stan. Dok sam ja vezana stajala, Konzul i policija još jednom su pretresli stan. Uzeli su mnogo obiteljskih slika, i drugih važnih stvari. Nikada mi nije ništa vraćeno.

    Nema sumnje, Bratstvo je imalo udjela u postavljanju tempirane bombe na biciklo. Te večeri kod mene je iznenada došla žena Adolfa Andrića. Na njezino traženje ostala je prenoćiti kod mene. Za nju je dokazano bez ikakve sumnje da je radila za srpsku Udbu i da je tajno suradjivala sa vodstvom Bratsva. Štrasbourske novine u jednom članku, napisale su za nju da je došla u Štrasbourg po poslu. Dvije su mogućnosti: 1. Možda je ona donjela bombu sa sobom i ponoći je postavila na biciklo. 2. Ili se ona po noći digla, uzela moje ključeve, otvorila vrata zgrade i otklučala podrum počiniocima ovoga zločina.

    Bože Vukušić nigdje u njegovom feljtonu ne spominje da je bomba postavljena na biciklo sedmogodišnjeg sina Ambroza Andrića, niti da sam ja bila pritvorena. O toj bombi Vukušić piše: kada je bomba eksplodirala Ambroz Andrić bio je u Njemačkoj i on se nije više vraćao. To je gola laž. O toj bombi govorio je i bivši jugoslovenski Konsul Marijan Kraljević King, u polemiki o Bugojanskoj grupi, koja se vodila na HRT na programu “Latinica” Ni Kraljević nije rekao istinu. Njegova priča davala je dojam da su Bugojanci odgovorni za bombu.

    Vukušić piše, Peričić bio uhapšen u Štrasbourge. To je Vukušićeva prazna priča. Peričić nije bio hapšen. Ti policajci koji su mene pritvorili, bili su zaštitnici Udbaša. Njihiva mržnja prema Hrvatima izbijala je iz svake njihove rječi i njihovog brutalnog ponašanja.

    Kao što sam već izjavila, izjavljujem još jednom. Vukušić je postavljen da izbriše zločine Bratsva i drugih zločina jugoslovenskih komunista. To znamo svi, znamo da je pokušao izbrisati najveću tragediju u povjesti hrvatskog naroda, pokolj Bleiburgu i križnim putevima. Sa knjigom “Rata prije rata” i filmom o Bugojanskoj grupu, Vukušić hoće uvjeriti hrvatski javnost, u dobro isplanirane laži pro balkanskih jugosiovenskih komunista. On radi po principu, ponavljaj laž, i laž će biti prihvaćena kao istina. Vukušić i sav taj probalkanski vučji čopor mogu za uvjek ponavljati njihove laži. Ali što oni nemogu, oni nemogu pobjeći od njihovih strašnih zločina. To su njihovi zločini, učinili su ih svjesno i dobrovoljno za judine zlatnike i interese onih sila koje takodjer imaju odgovornost za pokolj Hrvata poslije Drugog svjetskog rata. Bugojanska akcija bio je požljivo organiziran i ideološki potkovan zločin probalkanskih jugo komunista i njihovih gospodara, a u djelo su je proveli njihovi agenti iz Hrvatskog Revolucionarnog Bratsva

    Ruzica Andrić/ http://hakave.org/index.php?

    (Tko iole pažljivo pročita avaj izvještaj supruge od jednog od organizatora Bugojanske Skupine Finex 72, Ružice Andrić, mogao bi pomisliti da bi ovaj izvještaj mogao biti vjerodostojan, jer je, eto, iz prve ruke. Ružica Andrić je mnogo pisala o samoj Akciji Bugojno i mnogo u čemu sama sebe kontradikirala. Tko je imao priliku pratiti njezina pisanja na nekoliko hrvatskih portala, mogli su se uvjeriti da su joj se mnogi javili iz Australije koji su ju poznavali i na nezina pisanja odgovorili. Mo. opaska.)

  6. #6
    Slučaj Joze ili Josipa Oreč (1937-1978)‏

    Bog! dragi moj Žarko,

    Iako su mi godinama neke stvari bile poznate ili sam ih poznavao, moram priznati da se tijekom vremena zaboravlja o mnogim stvarima u koje rijetko ili rijeđe zabadaš nos. Pitao si me da ti opiem sve što znam o Jozi ili Josipu Oreču. Znam i čuo sam da se je govorilo da je bio član HRB, da je bio u Australiji, da je imao jedan kafić i Restaurant gdje prilikom rezanja mesa izgubio tri prsta jedne ruke. U zadnjih par dana tražio sam o njemu do svega do čega sam mogao doći, te sam tako došao do toga ili ovoga što ti prilažem o Josipu Oreču. Na nekoliko mjesta sam naletio da se je on povratio iz Australije u Njemačku 1972. godine, a ovaj izvještaj Bože Vukušića i Vice Vukojevića govori da se je povratio u drugoj polovici šesdesetih godina.

    U Dabinoj knjigi "POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA" na strani 168, 169 i 170 treba uzeti s velikim oprezom skoro sve što tu piše. Najbolje će biti da ja iznesem iz Nove Hrvatske br. 6 1980. strana 17/18 s naslovom: "UDBAŠKI LOV NA JOZU OREČA." Tu ima stvari koje se ne podudaraju s opismo dra. Dabe Peranića u spomenutoj knjigi. Za sada toliko.

    Iskreni poZdravi svim tvoijma. Bog! Stric Mile.

    Ubojstvo Josipa Oreča

    Jedan od najtraženijih emigranata polovicom sedamdesetih godina, čija je glava bila ucijenjena na visoku svotu, bio je Josip Oreč, rođen 12. ožujka 1937. u Donjem Višnjiku kod Dervente, dužnosnik HRB-a. Oreč je, nakon izdržane zatvorske kazne, koncem 1961. pobjegao iz Jugoslavije u Italiju. Već sljedeće godine dospio je u Australiju. U drugoj polovici šezdesetih godina, kad je HRB aktivnost iz Australije prebacivalo u Europu, Oreč se preselio u Njemačku, a potom u Južnoafričku Republiku. Za nadzor male hrvatske zajednice u Južnoafrička Republika (JAR), Udba je zadužila svog agenta Vladu Pavlića. Oreč se s Pavlićem upoznao još u Australiji i kad su se ponovno susreli u Johannesburgu, poznanstvo je bilo obnovljeno. Pavlić se ubrzo preselio u istu zgradu gdje je Oreč stanovao. Prema zaključcima južnoafričke policije, Oreč očigledno nije ni slutio da mu Pavlić sprema ubojstvo i da je već pronašao pomagača u Branku Čučkoviću iz Rijeke. Kako je južnoafrička policija utvrdila, ubojstvo je pomno planirano: pred Božić 1978. Pavlić i Čučković poslali su svoje obitelji u Jugoslaviju, a zatim su kupili karte i za sebe. Dana 18. prosinca pozvali su Oreča na noćni ribolov. Oreč je upao u zamku i s ribolova se nikad nije vratio. Južnoafrička policija tvrdi da je ubojstvo Oreča najokrutnije koje se ikad dogodilo na području JAR. Ubojice su živoga Oreča palili po tijelu, a na kraju mu sjekirom raskolili glavu. Tijelo Oreča, svezano konopcem i umotano u deku i plastičnu vreću, izbacili su četrdesetak kilometara izvan Johannesburga. Nekoliko sati nakon zločina ubojice su napustili JAR avionom preko Frankfurta za Jugoslaviju

  7. #7
    FINEX72 (1)

    HRVATSKA I USTAŠTVO (57) FINEX 72 (1)

    Glavo moja nisam kopo'zate, dabogda raznile granate, pjesma koju su pjevali oni Hrvati koji su u smrt gledaju i boili se za Hrvatsku Državu.

    (Za nepuna tri mjeseca navršava se 43 godine od kako su devetnaestorica (19) hrabri i neustrašivih hrvatskih rodoljuba napustili svoj udobni i ugodni život, ostevili svoje obitelji, znance i prijatelje u dalekoj Australiji, pošli zovom svoje neograničene ljubavi za Hrvatsku da dignu ustanak. Donosim ovdje u nastavcima Feljton iz novine Nova Hrvatska iz Londona 1978. godine. Ovi feljton je pisan na osnovu prikupljenih podataka na licu mjesta. Ja ovo prenosim sa svim komentarima sa portala javno.com. Otporaš.)



    Poznato je nama svima da knjige o hrvatskoj prošlosti najčešće pišu naši hrvatski neprijatelji. Ne samo knjige nego i feljtone o borbi hrvatske prošlosti, kako bi ovi feljtoni stigli undje gdje knjige nisu, s ciljem kako što crnje prikazati one Hrvate koji su se borili za Hrvatsku i koji su nešto znašili u tim borbama. Zato sam došao na ideju prinijeti preko stranice HRVATSKA I USTAŠTVO feljton "Nove Hrvatske" pod imenom " NEPOZNATA STRANA BUGOJANSKE OPERACIJE ". Ja ću svaki opis naznačiti gore spomenutim imenom i obilježiti ih brojevima kako bi čitatelji što lakiše mogli pratiti redosljed dogadjaja, kopirati ih, i što bi bilo najvažnije, širiti ih dalje tako da dopru do kuće svakog Hrvata. Čineći to bit će najbolji dokaz odavanja počasti ovim HRVATSKIM VITEZOVIMA koji su nesumnjivo bili preteča Oslobodjenja Hrvatske i Domovinskog Rata.

    Ovdje donosim preduvod "Nove Hrvatske". Feljton je pisan 1978.

    " Ovo je potaklo Uredništvo NH da započne sakupljanjem gradje o jednom ustaničkom pokušaju u Hrvatskoj, o kojem se još uvijek malo zna i koji, već kao legenda, raspaljuje maštu mnogih Hrvata. Dva dopisnika "Nove Hrvatske" skupljala su sa suradnicima iz domovine teško pristupačne informacije i poslije višemjesečnog rada uspjeli su sabrati dovoljnu dokumentaciju za cijelovit prikaz o "Rakovici 1972." Feljton počinje izlaziti u povodu obljetnice "bugojanske operacije" i vjerujemo da će kroz iduće nastavke dati ne samo realnu sliku pothvata devetnaestorice ustanika, nego i poticaj da se o toj epizodi iz nedavne hrvatske prošlosti napiše stručna povijesno-politička studija. UREDNIŠTVO. "


    (Ja ću nastojati vjerno slijediti Feljton NH i, po potrebi u zaporkama ubaciti tu i tamo (po)neko objašnjenje koje će mi biti poznato, tako da prikaz bude što potpuniji. Po svoj prilici bit će ovdje više Feljtona nego u NH. Otporaš)

    - NEPOZNATA STRANA BUGOJANSKE OPERACIJE - ( 1 )

    U lipanjskoj noći, toploj, punoj mirisa i planinske idile, u šumi, pod debelom razgranatom bukvom, utaborilo se devetnaest neobičnih izletnika. Vojnički odjeveni i moderno naoružani. U dolini, ispod njihova logora, opružilo se malo austrijsko selo St. Lorenz - utonilo u tvrdi san. S druge strane, vrhom šumovite kose, ispriječila se jugo-granica, vijugava kao zmija, koju noćas, 21.Vl.1972. - nakon dvodnevnog izvidjanja i promatranja - moraju pregaziti. Pod punom ratnom opremom. Kao vojnici.

    O tome dugo i široko satima raspravljaju. U tišini. Mjesečina se razlila po planini - vidi se kao danju. To ime smeta. Zbog toga odgadjaju put. Čekaju zapravo da se naoblači, da padne mrak i kiša. Svjedno - odgadjanja više nema, bez obzira na pun mjesec i opasnost. Kocka je pala - noćas kreću.

    Najednom zašutješe. Glas Vlade Miletića poput munje razbi duboku tišinu. Poznaju oni njegove riječi; u njima ima više isakrenosti i pouzdanja, više vjere i odlučnosti nego u najčvršćoj zakletvi.

    - Mi smo dragovoljno izabrali ovaj put borbe. Ako se netko koleba ili sumnja, nek odustane, bolje mu je! Nakon tih riječi Miletić zastane, taman kao da čeka neće li tkogod reći: "Ja sam se predomislio!" I onda nastavi s lirskim prizvukom u glasu:

    - Što nas je potjeralo na ovaj put? Mi smo, više-manje, živjeli, štono kažu, ko bubreg u loju: nije nam falilo novaca, putovali smo kamo smo htjeli, mijenjali smo auta. I svega smo se odrekli. I luksuza, i mira, i mladosti, i...Svega osim jednog - borbe za slobodu. Sve kad bi i htjeli, mi se ne možemo odreći Hrvatske, te nesretne i jadne naše zemlje - pogažene i obespravljene.

    - Mi smo lutali od zemlje do zemlje, ne bi li našli Hrvatsku. I što smo više zemalja obišli, to smo jače za domovinom čeznuli. Zar vam nisu kao i meni teške sjene tudjih gradova? Zar vam vije dodijala tudjina? Mi ipak nismo krenuli na ovaj put iz očaja. Mi smo ludo zaljubljeni u Hrvatsku. (Amen!,moja opaska) To je naša neuništiva pogonska snaga.

    - Čekali smo i načekali se da okupator uzmakne ili popusti. Prošla 1971. godina dala nam je jasnu lekciju: tko želi Hrvatsku, čeka ga Gradiska, Zenica, čeka ga Goli Otok. Sudjenja i progoni ne prestaju. Jedini jezik s kojim Beograd govori s Hrvatima - je jezik je terora. Hranjen našim mukama, hranjen krvlju hrvatskoga naroda - taj režim ne postaje ni zere bolji, već sve teži i okrutniji. Mi ćemo pokušati da slomimo to sudbinsko prokletstvo. Mi...

    U neposrednoj blizini nešto skrši suhu granu, i zamaknu. Grupu posebno uznemiri lavež psa iz sela. Miletiću zape riječ u grlu, neizgovorena.

    Svi se naprežu, osluškuju, no ništa se ne čuje. Čak ni ptice. Glavaš zgrabi parabelu i uze zaklon iza borova stabla. Adolf Andrić sjedi i puši, zaklanjajući rukom žar cigarete. Prlić ga promatra i misli: Progovori! I drugi uostalom očekuju njegovu odluku, uznemireni. Da nisu otkriveni? Dva se dana tu muvaju očekujući da okrene kiša i da se smrkne. Baš se je smrklo!

    Izdaja! To im kljuje po mozgu. Ali ta se sumorna misao rasprši, čim staloženije razmisle da nitko živ o njihovim namjerama ne zna ama baš ništa. Čak su i svojima rekli da idu nekamo na izlet, odakle će se kroz dva-tri dana vratiti. Kroz šumu naletjla srna, štoli, a oni mehnički - Udba!

    Nastavlja se. Otporaš.




    Objavljeno: 25.06.2009. u 06:01h

    Broj jedinstvenih otvaranja (prvih 24h): 150

    Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 1542


    matrixdc
    25.06.2009 07:52 h
    "Pravo na glupost je demokratsko pravo, a glupost, osim toga, ne bira koje će obrazovne kategorije stanovništva zahvatiti. Ako se netko znanstveno bavi jednim dijelom fizike ili matematike, to ne znači da taj išta zna o funkcioniranju društva, ali ga neznanje neće spriječiti da svima drži lekcije i da se postavlja kao moralni arbitar."

    sponzoras
    25.06.2009 10:41 h
    I tako...spustiše se s planine Fru, Glu, Blu i Mirko kako bi napali velikog zmaja koji je duboko spavao u dolini...

    Gracena13
    25.06.2009 11:14 h
    Obilježavanje 37. Obljetnice Fenix (Bugojanske) skupine

    "HOD U HRVATSKU SLOBODU"
    ============================

    U organizaciji Hrvatskog katoličkog dobrotvornog društva i Kluba hrvatskih povratnika iz iseljeništva iz Zagreba obilježena je 37. obljetnica od dolaska na prostor općine Prozor-Rama, prve hrvatske oružane postrojbe "Planinske lisice", poznatije pod nazivom "Fenix" (Bugojanska) skupina.

    Obilježavanje obljetnice započelo je prikazivanjem dokumentarnog filma (radni materijal) u petak, 19. lipnja 2009. godine u dvorani Doma kulture u Prozoru.

    Predsjednik HKDD-a, don Anto Jelić i gospodin Bože Vukušić, tajnik počasnog bleiburškog voda, nazočnima su komentirali pojedine video isječke iz budućeg dokumentarnog filma o ovoj skupini. U nazočnosti rodbine, prijatelja, gostiju znanstvenoga skupa "Rama nekoć i danas", središnja komemoracija održana je na planini Raduši, kod spomen obilježja na lokalitetu Grebovi, koja je započela pjevanjem hrvatske himne.

    Nakon čega se nazočnima obratio don Anto Jelić, koji je nakon pozdrava pročitao kratke životopise devetnaestorice pripadnika "Fenix" skupine te onih osoba koje su zbog (navodne) povezanosti s ovom skupinom poubijani od strane pripadnika tajnih službi bivše Jugoslavije.

    U ime Kluba hrvatskih povratnika iz iseljeništva i Hrvatske uzdanice, nazočnima se isto tako obratio gospodin Ante Sorić. Molitvu za poginule i ubijene hrvatske domoljube predvodio je župnik župe Bijelo Brdo, vlč. mr. Željko Marić, a odlomak starozavjetnog teksta iz knjige Izlaska pročitao je Danijel Jurić, nakon čega je vlč.

    Željko u nadahnutom nagovoru povezao današnje vrijeme i vrijeme izlaska izraelskog naroda iz egipatskog ropstva te boravka u podnožju brda Sinaj. U nastavku obilježavanja obljetnice, nazočnima se obratio i gospodin Marko Mudronja, bliski prijatelj i suradnik Feniks skupine.

    Poslije govora gospodina Marka, ispred spomen obilježja, rodbina, prijatelji i predstavnici hrvatskih udruga položili su vijence i zapalili svijeće, a nakon razgledavanja živopisnog prirodnog krajolika i kratke okrjepe na planini Raduši.

    Pozvani gosti objedovali su u novoizgrađenoj Ramskoj kući na planini Makljen, nakon čega je posjećeno spomen obilježje pokojnome Iliji Lovriću (jednom od pripadnika Fenix skupine) koje je postavljeno u Rumbocima, pokraj prometnice Rama - Tomislavgrad.

    Ante Beljo/ 25.lipanj , 2009.
    http://amac.hrvati-amac.com

    Gracena13
    25.06.2009 11:57 h
    "Glavo moja nisam kopo'zate,dabogda raznile granate...."

    Svako vrijeme ima svoje breme.

    Ne ponovilo se ipak nikada više !

    Gracena13
    25.06.2009 12:12 h
    U ZNAK SPOMENA I ŠTOVANJA PALIM HRVATSKIM RODOLJUBIMA


    NERANJIVI BAN

    Mene čuvaju moji časni mrtvi.

    Svijetom božjim idem velik i živ.

    Mene brane oni koji su pali za ljubav i slobodu Hrvatske.

    Sunce zrijt, u mojoj krvi.

    Od sjećanja i od sjaja postajem div.

    Nosim pogled odane ljubavi cara Darija i volje sarmatske.

    Dobar kao nevidljivi svijet.

    Čistog duha za križ, trokut i krug.

    Znam sve što dolazi nam zemlji.

    Znam znak što će zauvijek vrijediti.

    Budim se iz sna kao crni lav.

    U crvenom svjetlu obnavlja se jug.

    Sve nam bivše zazivam kraljeve.

    Znam znak u kojem ćemo pobijediti.

    Zlatko Tomičić
    otporas @
    kumjura
    25.06.2009 12:35 h
    -----------------------------------------------
    -----------------------------------------------
    -----------------------------------------------
    -----------------------------------------------
    Tko si ti čovijeće? Dali Ti voliš svoju Domovinu Hrvatsku kao Mi, reći ću većina Hrvata ?

    To što piskaraš nema veze sa vremenom u kojem živimo. Nisi ti popio svu pamet nas Hrvata pa da ne znamo što je bilo u bližoj i daljnjoj povijesti, pa da nas Ti podsjećaš!
    Zar misliš da si misionar? Otrijezni se ....
    pozdrav

    Domobran
    25.06.2009 12:48 h
    kumjara. Hvala na "savjetu" s jedne strane, a s druge: da je ovo feljton Djordja Ličine, Mate Rajkovića i drugih koji su sustavno pisali feljtone protiv Hrvata, možda bi vam se svidjali. Došlo je vrijeme do ROKADE!

    sponzoras
    25.06.2009 12:52 h
    Jako prozirno Otporaš.. čim se nekome ne sviđa ustaška propovijed odmah ga se svrstava na "drugu" stranu..
    Jel tako i u Teksasu?

    Domobran
    25.06.2009 13:19 h
    sponxoras. U Texasu je jako lijepo. Na imanju CROATIA RANCH živim i uživam. Okružio sam se knjigama, novinama i raznim drugim pisanim materijalima o našoj Hrvatskoj što su najviše naši neprijatelji o nama pisali. Zahvaljujući onim nesebičnim Hrvatima u Iseljeništvu koji su iz ljubavi prema svojoj i našoj Hrvatskoj pisali o Hrvatskoj onako kako se treba pisati, ISTINU. Sada, ovdje uz kamin - samo mi lula fali - imam vrimena, a fala dragom Bogu imam i razum koji me jako dobro služi i drži, čitam, pregledavam, prebirem, študiram i polako dolazim do spoznaja - na osnovu zapisanog - tko nam je najviše kriv za nasu sudbinu. Zaključak bi mogao biti da smo najviše mi sami sebi krivi. E baš poradi toga ja pišem što pišem, ne za mene a još manje za moju djecu. Pišem za one koji nisu imali priliku čuti za mnoge stvari o kojima pišem. Ako su i imali priliku nešto čuti, čuli su iskrivljeno. Pa, od viška glava ne boli, kaže hrvatska poslovica. Pozdrav.

    Gracena13
    25.06.2009 14:14 h
    Otporaš@

    U Texasu je jako lijepo. Na imanju CROATIA RANCH živim i uživam.

    Sada, ovdje uz kamin - samo mi lula fali - imam vrimena,

    _____________________________________

    Samo lula? ))))))

    Hvala vam lijepa nasmijala sam se slatko.

    Možebitni problem nabavke lule u svakom slučaju lakše je riješiv , od problema kada ROJ ))))muha odluči proslaviti Dan državnosti RH vršeći poduku savladavanja ateriranja prema pravilima struke na vašoj temi.

    To što niste nabavili još lulu , vama na dobrobit,( jer pušenje šteti zdravlju) veća bi tragedija bila , a ne daj Bože, da vam um oboli.

    Domobran
    25.06.2009 15:43 h
    Gracena13. Uživam čitati vaše komentare. S užitkom pratim svaki. Po nekoliko puta dnevno otvoram računalo i odmah tražim gdje ste vi što napisali.
    Naše opisivanje ISTINE je stavilo ono malo "naših antifašista" u šah-mat poziciju, tako da se ne mogu više ni snalaziti. Sami ne znaju kome bi više vjerovali. Iz antifašističkog prkosa ne mogu vjerovati ISTINI, tj. onima koji otkrivaju sve zlošine antifašista počinjeni nad nezaštićenim hrvatskim narodom, te počeli sumnjati sami u sebe i u sve ono što su im drugi utuvili u glavu u zadnji pola stoljeća. Sada se grčevito drže one: Kada slijepac vodi slijepca, oba u jamu upadaju.

    sponzoras
    25.06.2009 16:03 h
    Joj kolega.. stvarno ste ušli u fazu kad mislite da ste samo vi glasnik istine i da svi drugi nemaju pravo koji se ne slažu s vama.
    Uostalom, zašto bih ja vama vjerovao? Ili bilo kome ovdje na ovom portalu "građana novinara?"
    Nemate baš neki kredibilitet, a niti se zna tko stoji iza vašeg nicka. Osim vašeg opisa rančera koji uživa u viskiju
    Pa onda da vam čestitam Dan Državnosti države Hrvatske koja je rođena 1991. To je jedna i jedina država koju danas slavimo i vrednujemo...
    Popijte koju u ime te države a zle mrtvace ostavite da im Svevišnji sudi

    Domobran
    25.06.2009 16:23 h
    sponzoras. Popit ću nekoliko pića u ime Dana Hrvatske Državnosrti za koji sam se žešće, vremenski duže, borio nego mnogi vi. Ne da vam prigovaram to, nego želim time reći da sam se rodio prije vas i hrvatska nacionalna dužnost mi je nalagala da se borim za moju domovinu hrvatsku. To mogu posvjedočiti mnogi pa i sama slika sa predsjednikom Hrvatske drom. Franjom Tudjmanom. Mnogi su se borili pod mojom hrvatskom zastavom, ukljucčvši i vas, dragi kolega sponzoras, ali ja se nisam nikada borio pod neprijateljskom zastavom - a ta se zna čija je bila, jugoslvenska. Tu je veličina Maksa Luburića, Ustaškog generala i Franje Tudjmana, jugoslavenskog generala. Ja sam postavio pitanje gospodinu Franji Tudjmanu u Claevlandu 21.l.1990 godine: "Što vi mislite o generalu Luburicu". Odgovor je glasio: "Mi smo oba hrvatski generali". Eto, poštovani kolega, nadam se da se nećete ljutiti što vas oslovljavam 'kolegom" kao neki na ovom portalu, na koji način je dr. Tudjman osvajao teren kod svih Hrvata, s krajnje ljevice do krajnje desnice, sve u jednom i k jednom smjeru: Stvaranje Hrvatske Države. Neka nam to bude svima PUTOKAZ! Otporaš.

    Domobran
    25.06.2009 16:27 h
    kolega sponzoras. Zaboravio sam vam reći da ću s užitkom u vaše zdravlje i vaše ime popiti piće. Nazdravlje, kolega sponzoras!

    kumjura
    25.06.2009 17:56 h
    otporni. Ako je Franjo Tuđman doista to rekao da su obojica Hrvatski generali kako vi kažete, mislim da Vam je samo začepio usta da dalje ne zabadate nos.
    Jedna je činjenica a to je velika razlika, da je FT bio Titov general, dok je onaj drugi Pavelićev, što je ogromna razlika....Vi očito tada niste razumijeli što Vam je pokojni Franjo Tuđman želio reći !!!!!

    Bitno je za koje su se ideale borili,to što su obojica Hrvati je jedina njihova poveznica a to što su se borili na različitim stranama, je poanta koju vi niste razumijeli.

    Ne možete nikome nametati svoja mišljenja ili razmišljanja ili pak neke svoje pravice koje ne možete istjerati. Ako je nešto crno, ne može biti bijelo, i obrnuto.
    U vašim godinama bi Vam to trebalo biti jasno.


    Otporaš
    25.06.2009 18:41 h
    kumjura. Prvo, otidjite na HRT i po svoj prilici ćete pronaći original pisma kojeg sam pisao u zrakoplovu vrađajući se kuči sa Konvencije HDZ iz Clevelanda, i njima poslao na uvid i po mogućnosti ga objave. Ne znam dali jesu ili nisu ga objavili, jer u to vrijeme nacionalno/politička situacija se munjevitom brzinom mijenjala. Ako hoćete provjeriti, mogu vam poslati kopiju koju imam.
    Drugo. Franjo Tudjman i Maks Luburić su oba Hrvati. Za vrijeme WW2 bili su i politički i vojnički i ideološki neprijatelji. Borili su se jedan protiv grugoga. To oni nisu krili. To se je javno znalo. Ali kako je vrijeme prolazilo, razočaranja nastupila, svak počeo misliti svojom glavom, jugoslavenski general Franjo Tudjman mislio u krevetu pod ogrnječem, jer nije smio misliti javno, dok je ustaški general Maks Luburić mislio slobodno i javno i došao do zaključka da su Hrvati prevareni onom krilaticom "fašizam/antifašizam, kako bi srpska jugoslavenska JNA što lakiše naturila srpsku šajkaču na glave hrvatskih boraca, koji su se u početku početaka svrstavali u borbu protiv talijanske vojske, koja je bila fašistička i koja je okupirala jedan dio hrvatskog područja; a tek kasnije došlo je do suradnje izmedju KPJ i ZAVNOH. Proučite slučaj Andrija Hebrang.
    Treće. U tu svrhu hrvatski general Vjekoslav Maks Luburić dolazi do razumnog zaključka da su hrvatski komunisti prevareni ali da oni tu ne mogu mnogo ili čak ništa napraviti, jer su im ruke STRAHOM svezane. Zato on izdaje PORUKU IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA koja je izišla u Istarskoj Drini br.3/4 1964. godine, st. 18-23.
    Četvrto. Dr. Tudjman je imao uvid u tu Poruku kao i u drugo štivo koje je izdavalo DRINAPRESS a general Drinjanin bio glavnim i odgovornim urednikom. To je jugoslavenskoj Udbi toliko smetalo da su ubili generala Luburića 20 travnja 1969. godine. Oni su ubili generala, ali nisu ubili njegovu ideju IZMIRENJA za stvaranje Hrvatske Drzave. Bruno Bušić je objeručke prihvatio ideje IZMIRENJA generala Drinjanina, pa je i njega udba likvidirala. Franjo Tudjamn je došao u Toronto 1987. godine i kada je sve skupa vidio kolika je ljbav tih Hrvata za svojom domovinom Hrvatskom, sam sebe podjedjuje, odbaciva jako daleko od sebe svako jugoslavenstvo, prihvaća se svojeg rodjenog hrvatstva i, ne da on počima sa nama iz Diaspore stvarati Hrvatsku, nego mi iz Diaspore prilazimo k njemu u zajedničku borbu u stvaranju slobodne i Neovisne Hrvatske Drzave.
    Peto. Kumjura, šta u ovome što sam naveo ima loša i šta je bilo pogrešno?! Imate riječ.

    Gracena13
    25.06.2009 19:05 h
    sponzoraš@

    Uostalom, zašto bih ja vama vjerovao? Ili bilo kome ovdje na ovom portalu "građana novinara?"

    ____________________________________

    U pravu ste, slažem se s vašim zaključkom.

    Tko zna, možda se udbaš krije iza pojedinog anonimnog naziva nicka . ))))

    Na Net-u sve je moguće. Ekran sve moguće i nemoguće otrpi. ))))

    No. predlažem bar za danas primirje, jer danas je dan ponosa i slave.
    Zato radije ispijmo bar tri čaše crnog vina,( kome zdravlje dopušta ) uz pjesmu .

    Gracena13
    25.06.2009 19:38 h
    Otporaš@

    Po nekoliko puta dnevno otvoram računalo i odmah tražim gdje ste vi što napisali.

    ________________________________

    Inače nemam običaj dijeliti savjete, no , u ovom slučaju savjest mi nalaže da vas upozorim na vrijeme, jer vas želim poštedjeti od nevolje, ili neizbježne situacije , odnosno totalnog razočarenja, kada naknadno shvatite
    s kim ste imali "čast "razgovarati.

    Budući da cijenim fer postupak pri razmjeni riječi sa sugovornicima na Net-u, dužna sam vas upozoriti, da inače nosim počasnu titulu diljem Net-a koja glasi :

    GLUPSA NO.1 stranica Net.hr. , tako da za ubuduće pripazite što ćete upisati, jer će se pojedini smijati od sveg srca i na vaš račun, iako vi niste to ničim zaslužili osobno.

    Vi ste, ako smijem uzeti si slobodu upisati javno po mom skromnom mišljenju :

    Lisac nad liscima.
    Tko ovo nije shvatio , nije u stanju, ili ne želi prihvatiti, bolje mu je da se na vrijeme odmakne od vas , )))))

    Dapače, moja malenkost, bi se međ' prvima trebala odmaknuti čim prije, ali budući da ste vi kavalir mekog srca spram ženskih sugovornica, još ću se neko vrijeme zadržati .

    Ljubopitljiva sam po prirodi , a zanimljivo mi je promatrati metode postupanja lava preobučenog u lisicu ))))))


    sponzoras
    25.06.2009 20:47 h
    Gracena..tako je, ispijmo vina svi skupa...
    A udbaški i ustaški demoni nek se od straha razbježe )

    Živjeli!

    Gracena13
    25.06.2009 22:23 h
    Živjeli, g.Sponzoraš

    Moram vas ispraviti, jer očito niste pravilno upućeni u bit.

    Nemam spoznaja dovoljno kako bi prvi postupili, a za druge sam uvjerena , da oni koji su uvijek i zanavijek odano spremni ustati u obranu vlastitog DOMA , ak' ne daj Bože zatreba iznova, , nema šanse da ikada pobjegnu ili odstupe nečasno s prve crte obrambenog položaja.

    sponzoras
    25.06.2009 22:56 h
    Ne treba..mene ispravljati draga Gracena. Ja sam jako dobro upućen u činjenice tko je nekim mojim precima presudio hladnim oružjem. I to onima koji se nisu mogli braniti...
    A vjerujete, ti ljudi su isto htjeli samo svoj dom i mirni život.
    Ustaške zvijeri to nisu dopustile.

    Stoga, jako dobro sam upučen u neke stvari.
    Stoga, zvijeri ostaju zvijeri... i neka trunu tamo gdje im je mjesto.

    Nama ostaje da živim svoj život i cijenimo i tuđi. Oslobođeni od zlih duhova prošlosti, u lijepoj nam Hrvatskoj.

    sponzoras
    25.06.2009 23:05 h
    Lako ćemo mi za ustaše, njih u Hrvatskoj nema, ili su masakrirani ili su umrli od starosti, ali komunista se nikako riješiti, njih je svako malo sve više, zaposjeli Brezovicu kao nekada, samo što nisu toliko ni hitri ni brzi kao nekoć.
    Ima partizana, "...iza čokota, iza plota te ubije, mater mu komunističku..." ( citat iz filma, Sokol ga nije volio, riječi glumca Gregurevića. )

    sponzoras
    25.06.2009 23:14 h
    A je li? A ovi štovatelji ustaškog koljačkog kulta? Oni se samo šale ili?
    Ako se šale, neslane su im šale..
    Lako za one kojih nema, ali ostali su ovi kojima nije dosta da su njhovi dimnjačarski idoli igrali svoje vampirska kola po Hrvatskoj... još im to i imponira. Hm, zabrinjavajuće..
    A prošlo je već 60 i više godina, ovi i dalje doživljavaju mentalne orgazme na slovo U.

    Broken, kakve ja veze imam s komunistima, lijepo molim? Jesu ovdje tema komunisti? Jesam ja njih branio ili opravdavao?

    Ovdje je tema jasna i ja se jasno postavljam na stranu kojoj se gadi veličanje ustaških koljača.

    sponzoras
    25.06.2009 23:42 h
    Naravno, da meni ni u primisli nije bilo da ciljam na tebe, niti na bilo koga ovdje, već govorim o općenitom stanju u drustvu.

    Zar ti ne vidiš da odlazeći predsjednik ( nemoguće da ćemo se još morati radovati što nam Sanader dolazi na Pantovčak ) eksplicitno pljuje po žrtvama, a žrtve su žrtve, bez obzira u čije ime su ubijene, ja mislim da sam se jasno odredila u tekstu o Anni Frank, ali isto tako mislim da Otporas samo piše o onome što zna iz vlastitog iskusva, nezam da li on daje svoj vrijedonosni sud, ja mislim da on više opisuje događaje iznoseći razmšljanja druge strane, kod svakog suđenja, bezobzira o kakvom se zločincu radilo, i druga strana prije nego ju objesimo ima pravo na obranu, a mi svi imamo mozak za razmišljanje pa prema tome možemo ocijeniti, što je ispravno a što pak nije...

    Gracena13
    25.06.2009 23:46 h
    g.Sponzoraš@
    Stoga, zvijeri ostaju zvijeri... i neka trunu tamo gdje im je mjesto.

    ______________________________________

    Imate pravo na izraz bijesa ili nezadovoljstva.
    No, ne mogu se složiti da su svi koji su u ono vrijeme , ( a svjedoci smo iznova 1991....) ustali da obrane domove od
    srpskog hegemonističkog nasrtaja bili ljudi zvijeri.

    Jer, ni u jednom slučaju Hrvati nisu vršili agresiju s ciljem da opljačkaju, zapale tuđe domove, pobiju sve što ugledaju, niti su kada prešli preko Drine ( a i Dunava na istočnoj granici 1991) da vrše agresiju i otimaju tuđe, nego isključivo nastojali obraniti svoj teritorij i hrvatski narod u cjelini.
    Ne tvrdim da pojedinačnih bolesnih ispada nije bilo, onda,
    a vjerovatno i 1991. godine.

    No, svatko razuman morao bi shvatiti prvenstveno uzrok, a tek potom donositi procjenu .

    Ranije sam već navela da "Rat nije nikome brat".
    ______________________________________

    Velite neka trunu tamo gdje im je mjesto.
    ______________________________________

    I bez vaše primisli, mogu vam reći da je zaista tako.
    Gotovo da ne prođe dan a da ne pročitam ovih dana članke
    o spomenu na stravična događanja tisuće i tisuće nedužnih hrvatskih žrtava koje i dan danas trunu po jamama ili su zarovani po ledinama diljem RH.

    Velite vaši su nedužni stradali. Žalim nad sudbom nesretnom svake nedužne žrtve bez obzira o kome je riječ.

    No, ako će vam to pomoći kao utjeha, niste jedini s tužnim sjećanjima.
    Ja vam mogu navesti primjer obiteljski , trunu dva nedužna dječaka od 17, i 18 godina,( što i komu su oni skrivili, ubili su ih narodni oslobodioci iz puke obijesti) ali im se nažalost ne zna ni dan danas za zemne ostatke i mjesto gdje i danas trunu.

    Gotovo da nema hrvatske obitelji koju ne prate također tužna sjećanja poput vaših .

    No, i pored toga, meni ne pada na um da upišem ovo što ste vi naveli.

    Ne mogu poželjeti osobno nikome zlo, a kamoli da plešem od radosti nad nesretnom sudbom bilo kojeg nedužnog ljudskog bića.

    sponzoras
    26.06.2009 00:00 h
    Gracena..jasan sam jako dobro i ne miješam 41 i 91... ne znam gdje ste to vidjeli ???
    Ustaše su previše zla nanjeli ljudima, a da ne govorimo koliko štete Hrvatskoj. Pokret koji je svoju ideju temeljio na rasizmu, istrebljivanju, zatvaranju i ubijanju ne može i ne smije biti temelj ove današnje države.
    Jasno je meni da su htjeli svoju državu,ali to je jedina zajednička točka sa nama danas. Na žalost. Uopće mi je žao i krivo što je u Hrvata bilo koljača i rasista...
    Jel znate koliko su Hrvata ustaše pobili? Djece, staraca, mladih? Ili je i to samo kolateralna šteta jednog rata...
    Ne znam. Ja ne živim u oblacima... ja sam jako kritičan i realan.

    O ubojicama svojeg naroda ne mogu reči ništa lijepo. Bili oni s ove ili one strane ideologije. O ubojicama ne mogu ni slovo napisati da lijepo izgleda. Stoga kažem opet, nek ubojice trunu tamo gdje im je mjesto.
    Ostaje samo sjećanje na nevine žrtve koje su stradale radi bolesnih umova.... ljudskih.

    Gracena13
    26.06.2009 00:04 h
    sponzoras: Vi brkate uporno pokušaj g.Otporaša da upiše promišljanja vlastitia usput prilaže priloge javno objavljene autora određenih, s vašom osobnom tragedijom, a posljedica tog nemilog slučaja je ispoljavanje htjeli vi to priznati ili ne , negativanog emocionalno naboja ili točnije izraz mržnje.

    Uporno koristite termin ustaša, umjesto riječi Hrvat.
    Hrvati su osnovali i u ono vrijeme vojne formacije, a ne Kinezi.

    Gracena13
    26.06.2009 00:08 h

    Sponzorašv,jasan sam jako dobro i ne miješam 41 i 91... ne znam gdje ste to vidjeli ???

    Nisam tvrdila da jeste naveli, ali tvrdim da ne želite vidjeti uzročnu vezu.

    Stoga uporno ponavljate i naglašavate isključivo zločine koje su počinili Hrvati, a svjesno zaobilazite pogledati istini u oči.

    sponzoras
    26.06.2009 00:10 h
    Broken..jasno je meni da je naš teksaški prijatelj zaostao u nekom svom romantičnom vremenu legendi generala Drinjanina o kojem piše kao nekakvom heroju...
    Nek piše, ja mu to ne mogu niti neću zabranjivati. Taman posla. Ali da ću ga kritizirati, hoću.... jer je subjektivan, koliko god bi on to ne htio biti.
    Čak pokušava biti i edukativan, kao da hrvatska povijest malo drugačije izgleda iz perspektive Teksasa, a mi telci pod komunističkom čizmom cijelo vrijeme, pa ništ nismo do sada skužili.
    Teško. Malo mi više znamo nego naš kolega preko bare misli.
    Uostalom, on je za mene ionako neki anonimac bez imena, prezimena, kredibiliteta da se hvata u koštac sa ozbiljnim temama... stoga sam možda i ja u krivu što ulazim u konverzacije sa nekim...anonimcima.
    E baš sam blesav ))

    Gracena13
    26.06.2009 00:15 h
    Sponzoraš:

    Daleko od toga da ste blesavi, dapače mudrolijaš ste vi i to prve vrste.

    Ali se čudim, kad već niste, samo se pravite da jeste, što vas nagoni da mu neprestano oponirate iznošenjem vlastitih promišljanja o sadržaju teme ?

    sponzoras
    26.06.2009 00:19 h
    Gracena..ma koja mržnja? Pa lijepo korisitm svoje pravo da kritiziram autorove tekstove...molim lijepo gdje ja to ispoljavam mržnju? Svašta. Ovo je sad provokacija.
    Pa zar je i kritika teme i teksta postala mržnja?

    Tema su ustaše, jel tako? Ja njih prozivam za zločine koje su počinili, ne Hrvate! Bilo je i ima Hrvata koji nisu i ne podržavaju niti odobravaju ustaše? Jeli to loše? Nekako stječem dojam da je...

    Pa zar nismo svi mi obilježeni vlastitim tragedijama na neki način? Zar to nisu jasni, materijalni dokazi koji idu u prilog nečije osude? Ovdje ne govorimo o imaginarnim žrtvama, već onima koje su postojale... i čije se ubojice znaju?
    Zar je meni zabranjeno iz pozicije nekoga čija je obitelj u prošlosti patila radi ustaških zlotvora govoriti u svoje ime? Ja govorim u svoje i samo svoje ime.

    Gracena13
    26.06.2009 00:25 h
    OK, imate pravo pisati što vam god vam je volja.

    Nismo jednojajčani blizanci da moramo identično promišljati o bilo kom sadržaju teme.

    No, ono što zamjerate g.Otporašu, upravo vi identično uporno namećete. Vaš vlastiti stav o sadržaju teme kao isključivo i jedino ispravno promišljanje o sadržaju teme.


    Gracena13
    26.06.2009 00:31 h
    Sponzoraš:

    Jeli to loše? Nekako stječem dojam da je...

    ______________________________________

    Nitko od vas ne zahtjeva niti očekuje da prisilno podržite promišljanje bilo kojeg sugovornika koje se kosi s vašim osobnim uvjerenjima.

    No, ne bi bilo na odmet da bar pokušate razumjeti da ne promišljaju unatoč svemu svi Hrvati kao vi .

    Gracena13
    26.06.2009 00:41 h
    ZA DOMOVINU SPREMAN!
    I OPET BI SPREMAN STAO , SVOJ BI ŽIVOT DAO

    ____________________________________________

    Osobno volim i uživam pročitati s pažnjom ovakav tekst , dok je nekom drugom sugovorniku ovaj tekst smiješan ili krajnje nezanimljiv.

    Sto ljudi, sto ćudi !
    Tko bi nam svima ugodio, taj se još nije rodio.)))))

    sponzoras
    26.06.2009 00:52 h
    "No, ono što zamjerate g.Otporašu, upravo vi identično uporno namećete. Vaš vlastiti stav o sadržaju teme kao isključivo i jedino ispravno promišljanje o sadržaju teme."

    Svašta! Gdje sam ja to tako isključiv?
    Ponavljam, ovo su moji i samo moji stavovi, a tko se ne slaže nek me pobije argumentima...
    Ako ste vi to shvatili kao nametanje, onda morate naučiti razliku između nametanja i branjenja vlastitog stava.
    Odnosno, prihvatiti da netko ponekad i zdušno brani vlastiti stav, ma koliko se vama to ne sviđa

    Gracena13
    26.06.2009 01:11 h
    spozoraš:

    Odnosno, prihvatiti da netko ponekad i zdušno brani vlastiti stav, ma koliko se vama to ne sviđa

    ________________________________________

    Ima li potrebe da na ovo pridodam koju rječcu ili ne ?
    Misli da nema potrebe, dovoljno mi je da ste sami sebe ulovili u vlastitu stupicu.)))))))

    sponzoras
    26.06.2009 01:16 h
    Dobro...Ajde neka bude i tako, pa da zaključimo..
    Naravno, ja ću i dalje iz stupice "nametati" svoj stav...
    Možda pomogne pri shvaćanju razllike... samo dobra vježba pomaže )

    Gracena13
    26.06.2009 01:18 h
    Sponzoraš:

    I molim lijepo, dok se ja ne podučim dijelu naše povijesti za koji nisam imala priliku čuti, da niste graktali poput svrake na budućim temama od g.Otporaša , kad već nemate neku osobitu potrebu da se upoznate i s drugom stranom priče .

    sponzoras
    26.06.2009 01:22 h
    Opa...pa ovdje se i naređivati počelo... i to opako ))
    Dama ima potrebu za ispoljavanjem dominacije...
    Naravno da ću "graktati" koliko mi se bude htjelo i kada mi se bude htjelo.... ovo je javna stranica, svatko može pisati svoje stavove, mišljenja, kritike....
    Čemu gnjev? Pa ljepota je u različitosti, ne? Ili?

    Gracena13

    26.06.2009 01:22 h
    Sponzoraš:

    Dobro... Ajde neka bude i tako, ......

    ______________________________________

    Pisala sam , pa nisam vidjela vaš upis.


    OK, vrijedi dogovor, ali ne vršiti atak čim on objavi temu novu kao svraka nego za promjenu npr. slavuj. ))))

    Gracena13
    26.06.2009 01:26 h
    citat:

    pa ovdje se i naređivati počelo... i to opako ))

    ________________________________________

    Molim lijepo, smirite uzavrele strasti.

    Nije naredba, nego zamolba.

    Laka vam noć, i nemojte sanjati sve u crnom, da vas ne daj Bože pati noćna mora bez potrebe.

    sponzoras
    26.06.2009 01:26 h
    Joj, joj...pa još bi dama naređivala i kakvim stilom da se piše...
    A gdje je tu sloboda izražaja? Pa nisu ovo čestitke, pozdravi i glazbene želje da si svatko može naručiti stil teksta koji želi čitati
    Ako mi se bude svraka, onda sam svraka... što ću sad

    sponzoras
    26.06.2009 01:27 h
    Lako noć djevo...ma kakve noćne more, ja to ne poznajem
    Slatke snove želim

    Gracena13
    26.06.2009 13:16 h
    Sponzoraš@

    Tek sam oko podneva uočila vaš posljednji sinoćnji upis,
    no, svejedno se, zahvaljujem na lijepim željama.

    Čudite se da pojedini anonymousi prilažu priloge ili iznose vlastita promišljanja na temu NDH, a što velite za ovaj slučaj?

    citat:
    Mesićeve rečenice izrečena u Brezovici:
    .

    ________________________________

    Budući da sam ja u odnosu spram vas i S.Mesića ograničena umnom sposobnošću da shvatim ispravno bit poruke, biste li bili ljubazni pa mi pojasnili ili razsjasnili što je on imao na umu zapravo kada je izrekao ovu rečenicu ?

    Ja, ovako tupasta po prirodi , jedva nekako, i na jedvite jade sam uspjela dokučiti iz njegove rečenice iznad navedene da je znakom jednakosti označio hrvatke bojovnike iz 41-45, i 91-95. Znači li to prema njegovu navodu da osim u vrijeme NDH, i u vrijeme 1990-sve do poč.2000.godine ustaše )))) su nekotrolirano palile i žarile , sprovodeći svjesno ciljeve usmjerene protiv dobrobiti hrvatskog naroda ?




    sponzoras
    26.06.2009 13:54 h
    Joj draga Gracena, pa to morate pitati Stipu, ne mene...
    ja sam još davno prestao analizirati političke govorancije, jer eto.. to mi dosadilo i postalo mučno. Da ne kažem, otrcano, jer nema na ovoj planeti, niti će ikada biti političara koji ide u istu rečenicu s moralom i smislom. Meni vam je urnebesno smiješno kad vidim ove lijeve, desne, krive i prave kako onaniraju nad svojim političim liderima ).. Sačuvaj Bože da provedem dan u analizi jednog političkog govora pa da onda i o tome pišem, recimo ovdje.
    Radije ja ovako s običnim ljudima komentiram razna stajališta, istina ponekad sam malo preizravan... pa se vama čini da ja mrzim nekoga... no nema to veze s mržnjom Obični ljudi su iskreniji, stoga njihovi stavovi zdraviji za diskusiju.
    Tako da, što više naš 'lega Otporaš uzdiže Ustaše u visine ja ću više oponirati. Konfrotacije riječima nikome ne štete, bar ne bi smjele ako je čovjek zdrav u glavi

    ugodan dan želim i danas.


    Gracena13
    26.06.2009 15:30 h
    sponzoraš:

    1.pa to morate pitati Stipu, ne mene...
    ____________________________________

    Gledim ja, čitam, drago mi, ipak sam dobro procjenila.

    Mudralija na djelu))))))

    A ovo ipod? )))))))

    2 Ne znam. Ja ne živim u oblacima... ja sam jako kritičan i realan.

    3. Ako mi se bude svraka, onda sam svraka..

    _______________________________________

    Eh, kad sam ja naivna po prirodi, pa skoro povjerovala da je točan ovaj vaš navod br.2 ))))))))

    Znači navadu "svrake" kao atribute koritite samo kada su u pitanju "ujkani." )))))))

    Dobro neka vam bude, ali ne će proći "nekažnjeno. ))))

    Jer, kada mi bilo tko dirne u dobre i časne( zločesti su izuzetak) branitelje bez obzira na vremenski period, ja sam spremna skočiti , ( ne poput svrake) nego još opakije, poput lavice .

    Tak da znate na vrijeme s kojom i kakvom zvijeri )))))će te imati posla, ak' se drznete vršiti i nadalje atak .

    sponzoras
    26.06.2009 15:54 h
    Hm..dobri i časni branitelji iz Domovinskog rata ne bi smjeli biti miješani sa onima iz 41. u istom kontekstu.
    Barem zbog velike razlike što su ovi iz 91. nisu radili rasne čistke po Hrvatskoj... već us samo branili svoju zemlju. Naravno, tu se nećemo složiti jer vi volite malo i zažmiriti na jedno oko, ali neka vam... vaš odabir. )

    Ništa uživajte dalje u povijesnim lekcijama našeg teksaškog renđera sa rancha Croatia, valjda on zna najbolje kako je to bilo kod nas. Mi smo bili u komunističkom mraku, a ovi iz Amerike su jasnije i svjetilije vidjeli stanje stvari )

    P.S. Da, da , ljepše je lavica nego svraka.
    Zlatna boja krzna je pogotovo ljepša od ružne vranine crne

    srijemac (pravo ime Miško Maslač (1940-2013), mo. Otporaš)
    27.06.2009 03:33 h
    Tema. Mislim da bi se malo trebalo drzati teme na koju se javljamo. Ovaj ispis je bio osvrt na Bugojansku akciju iz 1972.g. Pa smatram da bi se trebalo isključivo osvrtati na tu temu. Dobro je da naš Otporaš podsjeća na one dane i ondašnje akcije. Mnogi mladji naraštaji malo znaju o raznim načinima borbe za Hrvatsku. Dobro je i to što Otporaš iznosi izvore, te se može lako provjeriti iznešeno. Možda ću se i ja od sada češće uključiti u ovakove diskusije. Pozdrav svima!

    Domobran
    27.06.2009 04:19 h
    kolega srijemac. Imate pravo posjetiti komentatore da se drže teme. To je dobro. Takodjer je dobro da se komentatori putem ovih komentara što bolje upoznaju, pa nek istresu svoje vreće.
    Osobno bih mi bilo drago da se javljate i komrntirate na moje opise. Svakako provjeravajte što iznosim. Ja nastojim iznositi osobna dugogodišnja sjećanja, a ponajviše iznosim osno što sam čitao, zapisao i često nastojim iznijeti izvore odakle to iznosim. Veseli me i drago mi je da pratite. Samo pratite. Bit će toga. Tek sam počeo. Vi ćete se sigurno složiti s menom ako vam kažem da u bivšem jugosslavenskome sistemu vi to niste mogli saznati, jer je bilo zabranjeno o hrvatskim stvarima, osobito nacionalnim, pisati. Ako se je što pisalo, moralo je biti po partijskoj liniji, tj. srbo/jugoslavenskoj, ili još gore. Pred sobom imam globus što je on pisao u to vrijeme o Bugojancima. Velika razlika od istine. Tu i tamo ću se osvrnuti i na njihovo pisanje. Ali mislim da su ta vremena, fala dragome Bogu, prošla. Pozdrav i javljajte se.

  8. #8
    Početnik
    Datum registracije
    Apr 2015
    Lokacija
    Emigracija
    Poruke
    15
    Treba samo jos dodati da je operacija Feniks jedna od retkih akcija politicke emigracije koja je potpuno iznenadila UDBU.
    unuk narodnih neprijatelja

  9. #9
    .....kad bi mladost znala...kad bi starost mogla.....

  10. #10
    NEPOZNATA STRANA BUGOJANSKE OPERACIJE (2) FELJTON NOVE HRVATSKE 1978.

    "Ideologija Hrvatske Oslobodilačke Borbe izdiže hrvatskog revolucionara visoko iznad običnih smrtnika...Apostol Plemić (Adolf Andrić)"

    - NEPOZNATA STRANA BUGOJANSKE OPERACIJE - (2)

    Najviše ih brine Vegarova trojka, koja je danas, u po bijela dana, prešla granicu, i koju bi noćas poslije ponoći, 22. Vl. 1972. trebali sresti na desnoj strani, više raskršća, na samom ulasku u selo Muta - u Sloveniji. Ali svatko šuti i nitko nikome o tome ništa ne govori. Ambroz Andrić (brat Adolfa Andrića, moja opaska) sa strahom pomisli: ako su udarili na miliciju ili pali živi u ruke, što će se dogoditi? Pogleda kriomice Vlasinovića, svoga brata (Adolfa) i Bešlića i primjeti da i njih mori ista briga.

    Poznaju, doduše, odavno i dobro svu trojicu - Pavu Vegara, Lovrića i Horvata. Dobri su. Radije bi deset puta glavu dali nego izdali. Ali kad muke utuže, ljudi se mienjaju. Koliki su upravo u takovim trenucima izbrbljali i ono što nikad nisu ni sanjali. Rijetki su Javori i Lisaki. (Stipe Javor kao Ustaša podlegao je u velikim mukama u Beogradu, ali nikada nije niti jedne riječi ništa izdao. Eriku Lisak zagrebačka Udba je ruke polomila i tako ga polomljenih ruku doveli pred sud i sjedio je tik uz kardinala Alojziju Stepinac, ali nikada ništa nije odao niti što izdao. Potražite knjigu: "SUDJENJE LISAKU, STEPINCU, SALICU, I DRUZINI, USTASKO-KRIZARSKIM ZLOCINCIMA I NJIHOVIM POMAGACIMA" ZAGREB 1946, Javni tužilac Jakov Blažević, taj isti koji je 1989. godine uz Šimu Balen pristupi medju prvima u HDZ i bio rame uz rame dra. Franje Tudjmana, moja opaska. Otporaš.)

    - Govorio sam ja vama - daj te im radio stanicu, a vi, pametnjakovići, u jedan glas "Ne"!.. Plašili ste se da ih tako ne otkriju. A sad, šta sad? Govno. Ne znam jesu li živi ili mrtvi, a kamoli jesu li stigli tamo, na ono, kako se zove, mjesto. Još nas može stići sudba Kavranove grupe! (To jedna skupina Hrvata od 98 ludo zaljubljenih u Hrvatsku koji su se u grupama 1947-48 ubacivali u tadašnju jugoslaviji s ciljem da se pridruže već postojećim grupama hrvatske vojske koja se je borila protiv Ozne i JNA. Izdajom svi su bili pohvaćani, u Zagrebu sudjeni i više od polovice njih osudjeni na smrt vješanjem i streljanjem, moja opaska. Otporaš)

    - Slušaj Bakula - ne mlati praznu slamu! - ljutito povika Glavaš na njega, iznanadjen njegovim prenaglim riječima.

    Iz dubine šume ponovno do njih doluta nenaravan krik. Opet čuše šum kao da netko polagano koraca. Buntić doleti sa straže i planu: - Što vičete - Bog vas u šumu okrenija! Ta niste na proslavi nego pred granicom. Mislite li vi da ona kurvetina (Udba) spava, a?"

    - Ma kakva Udba, zaboga! veli Vill Eršek. - Upravo zato što ništa ne zna, ona o sebi širi famu kako je svemoćna. Vraga zna. Ubiti iz potaje, ili slomiti rebra. Te su metode stare kao biblija!

    Pa ipak njih opsjeda jedno pitanje, na koje nitko nije dao uvjerljiv odgovor. Na kraju krajeva - taj šum i taj lavež nisu pali s nebesa. I to baš večeras - prije polaska. Sinoć i preksinoć nitko ništa nije sumnjivo zapazio. Ni čuo.

    - Najbolje bi bilo, ljudi, odložiti prijelaz za sutra - procijedi uz podsmjeh Vejsil Keškić. Andrića to zagolica (On je bio zapovjednik cijele operacije, moja opaska). Osjeća: svi su protiv odlaganja, pa i sam Keškić, koji je hotimice spomenuo odgadjanje prijelaza, kako bi još više podjario njihovu nestrpljivost.

    Adolf Andrić nije namjerno rekao ni riječi, iako je glava grupe. Htio je čuti druge. Kad bi uostalom svi bili protiv prijelaza noćas, on to ne bi mogao prihvatiti. Znao je da bi to stavilo u neizvjesnost pa i u opasnost trojku, koja je dragovoljno otišla i koja ih noćas čeka.

    - Što mislite, momci! Ostati ili ići?

    Iako jednoglasnost nije bila u pitanju, Adolf Andrić odahnu i kao da mu pade neka težina sa srca kad su svi potvrdili.

    - U redu - onda idemo! - reče mirno i istog časa svi su se počeli grliti. Viktor Kocijančić zaplače od radosti kao dijete (Ustaše su za vrijeme borbi pjevali: Smrt me gleda ja se na nju smijem, moja opaska) Adolf im ponovno daje upute što činiti ukoliko nagaze na graničare ili na zasjedu. Odredjuje i bojni zov "Vran" (ovdje se misli na Vran Planinu, moja opaska) - kao znak raspoznavanja. Uglavljeno je i zborno mjesto, u slučaju da dodje do razbijanja ili gubljenja. Ma da mu nije ugodno, ipak osjeća da im mora posebno naglasiti to: nitko ne smije živ pasti u neprijateljske ruke.

    Planina oživi od zveketa oružja i vojničkih koraka. Pod nogama pucketaju suhe grane. Ispred kolone idu kao zaštitnica Vidak Buntić-Roćko i Ilija Glavaš-Alija. Polagano kao dvije sjenke.

    Slijedi: Na drugoj strani granice.

    Nastavlja se. Otporaš


    Objavljeno: 26.06.2009. u 00:07h

    Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 2337


    Gracena13
    26.06.2009 00:50 h
    Otporaš:

    citat:

    Radije bi deset puta glavu dali nego izdali. Ali kad muke utuze, ljudi se mienjaju. Koliki su upravo u takovim trenucima izbrbljali i ono što nikad nisu ni sanjali.
    _________________________________

    Na ovo bih dodala.

    Ljudi smo a ne sveci.

    Pokušajmo razumjeti da nismo svi
    obdareni istim umnim , a ni fizičkim sposobnostima.
    Jedni su imuni čak i kada je neizdrživa patnja u pitanju, drugi ne .

    Teško je suditi onome što nismo imali priliku doživjeti ili proživjeti ponaosob na vlastitoj koži.




    Gracena13
    26.06.2009 01:05 h
    - U redu - onda idemo! - reče mirno i istog časa svi su se počeli grliti.

    ____________________________________

    Htio netko shvatiti s razumijevanjem ili ne, ovi nadasve hrabri ljudi su bili također preteča hrvatske slobode.

    Skončali su tragično zahvaljujući jednom od najružnijih i najprljavijih pojmovnih izričaja, odnosno izdaji tobožnjih odanih suradnika.

    Za nepovjerovati je koliko je Hrvata rodoljuba skončalo upravo poradi izdaje od strane tobožnjih odanih suradnika iz vlastitih redova.


    Domobran
    26.06.2009 02:50 h
    Gracena123. Teško je osebi govoriti, ali takodjer čovjek najbolje sam sebe poznaje, pa kad je to tako, normalno bi bilo da on i o samom sebi kadkada kaže po koju riječ. Ja sam u Parizu bio devet (9) dana u pritvoru, zatvoru, kako god tko hoće. Nisam bio upleten u slučaj, ali sam poznavao stvar. Bio sam medju prvima uhapšen. Za devet dana prošao sam kroz sito i rešeto. Isljednici se svakog sata mjenjaju te se idu odmarati. Ja sam uvijek isti, ne naspavan, umoran, gladan, žedan i sto drugih čuda. Kada se potužim na nešto, odgovor je da ovo nije neki Hotel za odmaranje ili neki Restaurant za uživanje. Monenti su dolazili i odlazili za najgore. To se kaže "Propjevao", te klupko se počima odvijati. Mene su držali i hrabrili oni najhrabriji za koje sam znao kroz sve što su prošli zbog ljubavi za Hrvatsku. Držao bih se rukama za stol kao da mislim iz njega vodu cijediti, te samo mislio na one koji su prošli kroz najgore, kako bi se oni ponašali da su ovdje. Sam sebi dajem odgovor: JUNAČKI! To me je čeličilo i ništa drugo pred sobom nisam vidio doli Hrvatsku. Tako i ovi 19 hrvatskih Junaka/Vitezova nisu osjećali niti patnje niti bolove niti muke. Sve što su osjećali bila je neograničena ljubav za Hrvatsku. Zbog takovih svačija povijest je bogata. Šteta da nemamo jedan feljton o Eugenu Kvaterniku i njegovu ustanku u Rakovici 1871. godine. Ova dva slučaja su identična i rekao bih da je Bugojanski Ustanak - nacionalno/povijesno gledajući - bolji za nas Hrvate zato što se je sve to zbilo undje gdje, na veliku našu hrvatsku žalost, danas nije u sastavu Hrvatske Države. Na duži rok to se može uzeti u obzir da je to Hrvatska Zemlja.

    Gracena13
    26.06.2009 07:46 h
    Otporaš:
    citat.
    Sve što su osjećali bila je neograničena ljubav za Hrvatsku. Zbog takovih svačija povijest je bogata.

    ______________________________________

    U potpunosti se slažem, g.Otporaš.

    Lako je razglabati o bilo kom zbivanju o našoj prošlosti iz današnje pozicije . (Ovo lako je upitno, čini mi se i dan danas ) . Ali u ono vrijeme odlučiti se svjesno odreći se spremno i vlastitog života za Hrvatsku, garancija nam je da je nehinjena , odnosno iskrena odanost i bezgranična ljubav spram Hrvatske zaista bila u pitanju.

    Gracena13
    26.06.2009 15:48 h
    citat:

    - Ma kakva Udba, zaboga! veli Vill Eršek.
    - Upravo zato što ništa ne zna, ona o sebi širi famu kako je svemoćna.

    Vraga zna. Ubiti iz potaje, ili slomiti rebra.

    Te su metode stare kao biblija!

    _____________________________________________

    Upali su nesretnici u stupicu poradi vlastite zablude.

    Preskupu su platili cijenu nažalost naivno vjerujući u poštene namjere pojedinih suradnika.

    Gracena13
    27.06.2009 09:07 h
    Otporaš:

    citat:

    "Ideologija Hrvatske Oslobodilačke Borbe izdiže hrvatskog revolucionara visoko iznad običnih smrtnika...Apostol Plemić (Adolf Andrić)"

    ___________________________________
    Gracena13
    26-06-2009

    Bugojanska grupa

    Marko Mudronja nikada nije bio prijatelj Bugojanskoj grupi. I Mudronja je izdajnik i dezerter Bugojanske grupe. Mudronja, Frane Peričić i Jure Marić prema planu vodstva Bratsva, trebali su predvoditi grupu u akciju. Mudronja i Peričić dezertirali su grupu na austrisko jugoslovenskoj granici. Mudronja sa izgovorom da je bolestan, a Peričić sa izgovorim da je strar za takve akcije. Jure Marić nikada nije došao. Po naredbu Peričića, mladi članovi Bugojanske grupe, putem glasanja izmedju njih izabrali su vodje grupe.

    Mudronja a niti Vukušić ne spominju, da je jedan dio oružja i municije za Bugojance nabavio Mudronja u Belgiji. U feljtonu Bože Vukušića "Rat prije rata" Mudronja izjavljuje da su Bugojanci imali zatrovano oružje. Na podao način on potvrdjiva propagandu vlasti bivše Jugoslavije. Ja ne isključujem mogućnost, da su Bugojancima podmetnuti otrovani metci. Štoviše kada je Mudronja otišao da se pridruži Bugojancima u Austriju, on je njegovu putnu torbu ostavio u mome i Ambrozovom stanu. Drugi dan poslije odlaska moga supruga Ambroza Andrića u akciju, francuska policija je pretresla moj i Ambrozov stan. U torbi Mudronje, našli su punu šaku otrovanih metaka.

    Razlog pretresu moga i Ambrozovog stana, bila je bomba postavljena na biciklo moga i Ambrozovog tada sedmogodišnjeg sina. Iduću noć poslije Ambrozovog odlaska u akciju, na biciklo moga i Ambrozovog sina postavljena je tempirana bomba, koja je trebala eksplodirati idući dan u podne. U to vrijeme naš sin je dolazio iz škole. No, nešto se dogodilo i bomba je eksplodirala u 4 sata ujutro. Mene je probudio komšija. Kada sam sišla u podrum zgrade policija je već bila u podrumu i oko zgrade. U 7 sati ujutro došli su i pretresli moj i Ambrozov stan. Pri pretresu u torbi Marka Mudronje, policija je našla pregršt zatrovanih metaka. O ovim metcima, ja sam pisla u proslošti.

    Iako ja nisam bila osumnjičena ni za što, čim sam djecu odpremila u školu policija me je uhapsila i pritvorila. Za vrijeme ispitivanja policajci nisu niti jednom spomenuli bombu. Drugi dan policijacima se pridružio jugoslovenski Konzul iz Štrasbourga. Ni on me nije ništa pitao o bombi. Onda, su policajci, Konusul i ja odvezeni nazad u moj i Ambrozov stan. Dok sam ja vezana stajala, Konzul i policija još jednom su pretresli stan. Uzeli su mnogo obiteljskih slika, i drugih važnih stvari. Nikada mi nije ništa vraćeno.

    Nema sumnje, Bratstvo je imalo udjela u postavljanju tempirane bombe na biciklo. Te večeri kod mene je iznenada došla žena Adolfa Andrića. (Dakle, žena Adolfa Andrića je ZAVA, mislim da se tako kaže za žene dvaju braće. Ružica Andrić je vrlo poznata po svojoj kontraverzi prema Akciji Finex 72. mo) Na njezino traženje ostala je prenoćiti kod mene. Za nju je dokazano bez ikakve sumnje da je radila za srpsku Udbu i da je tajno suradjivala sa vodstvom Bratsva. Štrasbourške novine u jednom članku, napisale su za nju da je došla u Štrasbourg po poslu. Dvije su mogućnosti: 1. Možda je ona donjela bombu sa sobom i po noći je postavila na biciklo. 2. Ili se ona po noći digla, uzela moje ključeve, otvorila vrata zgrade i otključala podrum počiniocima ovoga zločina.

    Bože Vukušić nigdje u njegovom feljtonu ne spominje da je bomba postavljena na biciklo sedmogodišnjeg sina Ambroza Andrića, niti da sam ja bila pritvorena. O toj bombi Vukušić piše: kada je bomba eksplodirala Ambroz Andrić bio je u Njemačkoj i on se nije više vraćao. To je gola laž. O toj bombi govorio je i bivši jugoslovenski Konsul Marijan Kraljević King, u polemiki o Bugojanskoj grupi, koja se vodila na HRT na programu "Latinica" Ni Kraljević nije rekao istinu. Njegova priča davala je dojam da su Bugojanci odgovorni za bombu.

    Vukušić piše, Peričić bio uhapšen u Štrasbourge. To je Vukušićeva prazna priča. Peričić nije bio hapšen. Ti policajci koji su mene pritvorili, bili su zaštitnici Udbaša. Njihiva mržnja prema Hrvatima izbijala je iz svake njihove rječi i njihovog brutalnog ponašanja.

    Kao što sam već izjavila, izjavljujem još jednom. Vukušić je postavljen da izbriše zločine Bratsva i drugih zločina jugoslovenskih komunista. To znamo svi, znamo da je pokušao izbisati najveću tragediju u povjesti hrvatskog naroda, pokolj Bleiburgu i križnim putevima. Sa knjigom "Rata prije rata" i filmom o Bugojanskoj grupu, Vukušić hoće uvjeriti hrvatski javnost, u dobro isplanirane laži pro balkanskih jugosiovenskih komunista. On radi po principu, ponavljaj laž, i laž će biti prihvaćena kao istina. Vukušić i sav taj probalkanski vučji čopor mogu za uvjek ponavljati njihove laži. Ali što oni nemogu, oni nemogu pobjeći od njihovih strašnih zločina. To su njihovi zločini, učinili su ih svjesno i dobrovoljno za judine zlatnike i interese onih sila koje takodjer imaju odgovornost za pokolj Hrvata poslije Drugog svjetskog rata. Bugojanska akcija bio je požljivo organiziran i ideološki potkovan zločin probalkanskih jugo komunista i njihovih gospodara, a u djelo su je proveli njihovi agenti iz Hrvatskog Revolucionarnog Bratsva

    Ruzica Andrić/ http://hakave.org/index.php?

    _________________________________________

    Mnogi se trude pojasniti i prikazati nam što realniju sliku o akciji bugojanske grupe.

    Osobno sumnjam da će vjerodostojne činjenice o ovom slučaju u dogledno vrijeme uspjeti ostvariti priliku da isplivaju na svjetlo dana.

    Što je istina , a što laž ?

    Vjerojatnije je da će istina ostati skrivena još dugo pod tepihom, jer mnogima i dan danas odgovara da se ne sazna tko sve snosi odgovornost za izdaju , koja je prvenstveno prouzročila totalni promašaj akcije i tragičnu sudbu članova bugojanske grupe.









    Gracena13
    27.06.2009 09:28 h
    G.Otporaš,

    Jedno je pitanje nastojati iznijeti nepoznate nam činjenice o nastojanjima hrvatskih rodoljuba da čim prije
    iskobeljamo se ispod čizme srpsko-komunističkog terora,
    no, u ovom slučaju, a i sličnim njemu, ne može se zanemariti činjenica da se mnogo ružnog i tragičnog odigralo upravo poradi hrvatske nesloge u redovima organizacija hrvatskog otpora .





    Gracena13
    27.06.2009 10:03 h
    g.Otporaš:

    Kada sam upisala: Ljudi smo, a ne sveci,
    upisala sam imajući u vidu i ovaj slučaj.

    Pojedini su sposobni vršiti junačka djela, a nažalost pojedini isključivo nečasna djela . Svjedoci smo tih i takovih događanja međ' Hrvatima i dan danas.

    Razumijem vašu potrebu da obzanite i ukažete svima
    nama i drugu stranu priču.

    Izreći samo tako : Idemo dalje , jer se pričinja da je koračati pod svaku cijenu na taj način bezbolnije.

    A kamo smo se uputili i što će s nama biti, o tome bolje šutjeti ?

    No, ja se pitam tko je zapravo krivac za sve loše što nam se događalo i još uvijek događa ?

    Svi oni koji i dan danas djeluju antihrvatski, ili mi koji prešutno klimamo glavama i plješćemo oduševljeno na
    neprekidni izvor laži i podmetanja i dan danas ?

    No, u pravu ste , tema je bugojanska akcija ,pa je
    pametnije da pratim vaše upise kao i većina poput gluhog i nijemog, umjesto da se pitam i razjašnjavam si što je pozitivno, a što negativno postupanje u Hrvata .
    Posljednje uređivanje od Bobani : 16-04-2015 at 00:21

  11. #11
    DANAS JE 24 GODINE OD POGIBIJE LUDVIKA PAVLOVIĆA - SLAVA MU!


    Subject: 24 godine dans da je poginuo Ludvik Pavlović
    Date: Fri, 18 Sep 2015 14:52:40 +0000

    18. rujna 1991. poginuo Ludvig Pavlović - ponosni hrvatski sin Hercegovine

    Pročitajte više na http://kamenjar.com/18-rujna-1991-po...n-hercegovine/, Kamenjar

    18. rujna 1991. poginuo Ludvig Pavlović - ponosni hrvatski sin Hercegovine Objavio/la: Krešimir K Nadnevak: Rujan 18, 2015in: Herceg Bosna, PovijesniceNema Komentara Dana 18. rujna 1991. poginuo je Ludvig Pavlović, posljednji preživjeli "bugojanac" iz skupine koja je pokušala 1972. podići oružani ustanak protiv komunista. Stradao je dok je skupina Hrvata u Hercegovini napala konvoj JNA. Ludvig Pavlović i njegova obitelj prošli su pravu kalvariju u komunističkoj Jugoslaviji. Njegova smrt, kao i smrt još niza istaknutih hrvatskih domoljuba, u javnosti postavlja pitanje djelovanja umreženih struktura bivših komunističkih vlastodržaca i njihovog kruga od početka Domovinskog rata do danas.

    Dana 18. rujna 1991. poginuo je Ludvig Pavlović, domoljub i posljednji preživjeli iz skupine "bugojanaca", hrvatskih ustanika koji su oružanom pobunom 1972. htjeli srušiti totalitarni komunistički režim. Tog dana skupina hrvatskih gerilaca je (u vrijeme agresije JNA na Hrvatsku) napala u Hercegovini vojni konvoj. Tom prilikom na strani JNA poginuo je vodnik Vojko Čeh, a na hrvatskoj strani Ludvig Pavlović. Bilo je to u vrijeme kada su Hrvati Hercegovine zajedno sa ženama, starcima i djecom svojim tijelima lijegali pred tenkove JNA želeći spriječiti genocid koji se događao u njihovoj domovini od Vukovara do Dubrovnika.

    Tko je bio Ludvig Pavlović? Ludvig Pavlović Bio je najmlađi pripadnik Bugojanske skupine koja je organizirana s ciljem da sruši komunistički režim nakon sloma Hrvatskog proljeća. Skupinu je činilo 19 pripadnika hrvatskog iseljeništva. Pavlović se zajedno s ostatkom skupine pripremao za to u Austriji, a u Jugoslaviju su zajedno ušli 20. lipnja 1972. preko Dravograda. Ubrzo su otkriveni i došlo je do borbe sa pripadnicima JNA, TO i milicije, te se skupina razbila na manje dijelove. Pri prijelazu prometnice za Grahovo upali su u zasjedu pričuvnog sastava milicije u kojoj je poginuo Miletić, a Pavlović ranjen zajedno s dvojicom milicajaca. U toj akciji je i uhićen. U borbama je poginulo ukupno 15 pripadnika Bugojanske skupine, a ostala četvorica, zajedno s Pavlovićem, su zarobljena. Vojni sud u Sarajevu ga je nakon uhićenja, zajedno s drugim pripadnicima skupine, Mirkom Vlasnovićem, Đurom Horvatom i Vejsilom Keškićem, osudio na smrt 21. prosinca 1972. Zbog njegove malodobnosti, Josip Broz Tito mu je smanjio kaznu na osam godina samice i 12 godina strogog zatvora. Ostala trojica pripadnika skupine su strijeljana nakon izricanja presude. Pavlovićeva obitelj je bila sustavno maltretirana od komunističkih represivnih vlasti.

    Niz godina bili su uvjereni da je im je sin Ludvig mrtav. Kada su doznali da je u zatvoru bilo im je zapriječeno posjetiti ga. Otac je više puta pretučen u zgradi Službe državne sigurnosti u Mostaru zbog čega je umro 1980., a bratu Iki koji je jednom prilikom htio zaštititi oca od batina milicajac kundakom razbio glasnice. Iko je tada imao samo 16 godina, a zbog stalnog maltretiranja i batina pobjegao je u Njemačku. Pavlović je sedam i pol godina samice odslužio u Zenici, nakon čega je premješten u Sremsku Mitrovicu, gdje je ponovno bio u samici osam mjeseci zbog tučnjave sa zloglasnim kriminalcem i UDB-inim ubojicom Željkom Ražnjatovićem Arkanom, kasnijim časnikom srpske vojske. Ludvig Pavlović posmrtno je odlikovan tri puta: Redom Kneza Domagoja, Redom Nikole Šubiča Zrinskog i Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Po njemu je nazvana HVO-a Postrojba za posebne namjene Ludvig Pavlović. Misteriozna ratna ubojstva hrvatskih domoljuba - ima li UDBA prste? Početkom rata 1991. u Hrvatskoj su se dogodila mnogobrojna ubojstva hrvatskih domoljuba i ljudi koji su imali veliki autoritet neupitnih vođa kod hrvatskog naroda kao borci za njegovu slobodu.

    Osim Ludviga Pavlovića, tu valja spomenuti i Miru Barešića, Ante Paradžika, Blaža Kraljevića i još neke javnosti manje poznate domoljube. Danas nakon 25 godina mnogi se pitaju da li su ta sva ubojstva bila samo plod slučajnosti ili je i tu bila vidljiva ruka zloglasne UDBE? Ono što je vrlo očigledno da su stare komunističke strukture, osobito iz obavještajnih komunističkih krugova bivših zemalja Jugoslavije, umnogome zadržale svoje pozicije i privilegirane položaje u političkom i ekonomskom životu tih zemalja do današnjeg dana. Plod je to infiltracije u nove države od samog početka i nedostatka lustracije. Tek sada neke stvari izlaze na vidjelo, osobito na suđenju Perkoviću i Mustaču u Njemačkoj. Sigurno je da su te moćne strukture htjele očuvati sve privilegije i domoći se ekonomske, političke i medijske vlasti. Prepreka u tome u Hrvatskoj su im bile dvije skupine ljudi: nepotkupljivi hrvatski domoljubi koji imaju herojski status u hrvatskom narodu i povratnici iz dijaspore koji su živjeli i odrasli u pravoj demokraciji završavajući pri tome doktorate iz raznih područja, kao i dokazanu uspješnost u ekonomskim vodama zapadnog slobodnog svijeta.

    Ti ljudi nisu bili podobni tim zaplotnjačkim strukturama i predstavljali su im veliku smetnju i opasnost. Stoga, razvoj prilika u Hrvatskoj do današnjih dana pokazuje sustavno potiskivanje i blaćenje ove dvije grupe ljudi u korist komunističkih dužnosnika bivšeg sustava, kao i njihove rodbine i prijatelja koji su pokupili 'vrhnje' u privatizaciji i zavladali političkim, medijskim i ekonomskim životom u Hrvatskoj. Zbog toga hrvatska javnosti gotovo vapi za poznavanjem istine o svim događanjima od 1945. do današnjih dana. To osobito traže grobovi domoljuba i brojne nevine žrtve komunističkih progona. Narod.hr

    Pročitajte više na http://kamenjar.com/18-rujna-1991-po...n-hercegovine/, Kamenjar

  12. #12
    Neprijateljska emigracija Puntar2.0 avatar
    Datum registracije
    Sep 2016
    Poruke
    6,409
    Moze li netko napisati nesto o Ludvigu Pavlovicu, vrlo malo se nadje na internetu o njemu.
    ''Mi cemo lipo, ako oni hoce lipo. Ako nece, mi cemo radit svoj posa ''

  13. #13
    Citiraj Prvotno napisano od Puntar2.0 Vidi poruku
    Moze li netko napisati nesto o Ludvigu Pavlovicu, vrlo malo se nadje na internetu o njemu.
    NEPOZNATA STRANA BUGOJANSKE OPERACIJE - (4) | Kamenjar
    kamenjar.com/nepoznata-strana-bugojanske-operacije-4

  14. #14
    Punter2.0 Koliko mi je poznato da je emigrantska novina "Nova Hrvatska" iz Londona osamdesetih godina prošlog stoljeća donosila priličit broj Feljtona: SAKRIVENA STRANA BUGOJANSKE AKCIJE. Ja sam u prošlosti čitao sve te Feljtone u kojima ima podosta podataka i svim 19 hrvatskih ustanika i pobunjenika, pa tako isto i o Ludvigu Pavloviće.NEPOZNATA STRANA BUGOJANSKE OPERACIJE - (4) | Kamenjar
    kamenjar.com/nepoznata-strana-bugojanske-operacije-4

  15. #15
    Neprijateljska emigracija Puntar2.0 avatar
    Datum registracije
    Sep 2016
    Poruke
    6,409
    Hvala.....!
    ''Mi cemo lipo, ako oni hoce lipo. Ako nece, mi cemo radit svoj posa ''

+ Odgovori na temu

Pravila pisanja poruke

  • Ne možeš otvoriti novu temu
  • Ne možeš ostaviti odgovor
  • Ne možeš stavljati dodatke
  • Ne možeš uređivati svoje postove