+ Odgovori na temu
Stranica 8 od 9 PrviPrvi ... 6 7 8 9 PosljednjePosljednje
Prikaz rezultata str. 141/175

Tema: Rat u BIH,Jablanica,Bokševica,Doljani...

  1. #141
    I stvarno mi se ne da čitati kretenarije raznih Stanića niti o njima raspravljati. Bila je i sad ima tema o Bos. Posavini, bio je tamo lik koji je i na fhr-u i ovdje pisao fakte i govorio da nikakve izdaje nije bilo i nitko mu se nije usudio protuslovit..eno tamo tema neka ga zovnu pa nek njemu objašnjavaju da su bili izdani..
    .....kad bi mladost znala...kad bi starost mogla.....

  2. #142
    ako je netko izdao onda je to Sarajevo. kurcem nije mrdnulo za Posavinu

  3. #143
    Citiraj Prvotno napisano od GGospodin Vidi poruku
    Mislim na ovog lika.
    https://www.slobodna-bosna.ba/vijest...ko_prosli.html

    https://www.google.hr/amp/s/www.vece...hrvata-1137738

    On je bio kao nekakav predsjednik Hrvatske zajednice Bosanske Posavine.
    Nikad cuo za njega...obicni sam radnik pa me ne zanima pretjerano politika...

  4. #144
    Opet postavljam pitanje, po pitaj koji put, o kojoj godini mi pričamo i tko nam je protivnik, od koje važnosti je bio koridor Srbima a od koje nama. Ja razumijem ljude koji su ostali bez svega sto su imali, ali za to im nije kriv ni Tudjman a ni Hercegovci. U tom trenutku omjer snaga je na žalost bio jednostavno takav, na našu žalost.
    Dinamo Zagreb, 29 + - 20

  5. #145
    Citiraj Prvotno napisano od HVO-110 Vidi poruku
    Opet postavljam pitanje, po pitaj koji put, o kojoj godini mi pričamo i tko nam je protivnik, od koje važnosti je bio koridor Srbima a od koje nama. Ja razumijem ljude koji su ostali bez svega sto su imali, ali za to im nije kriv ni Tudjman a ni Hercegovci. U tom trenutku omjer snaga je na žalost bio jednostavno takav, na našu žalost.
    kako ne??krivi su dok ne dokažu suprotno.

  6. #146



    POTRESNO: Pročitajte tužnu priču Serafine Lauš, travničke Hrvatice koja je u ratu izgubila muža i tri sina


    Priča Sarafine Lauš, travničke Hrvatice, istjerane iz rodnog sela Ćukle, u kojem je izgubila trojicu sinova i muža, na simboličkoj razini, priča je i svih Hrvata u Središnjoj Bosni

    Kako to, u razgovoru za Dnevnik.ba, baka Sarafina i opisuje – sve se zna, a ustvari, nitko ništa ne zna. Ostati sam, na, kako kaže, ledini, bez sinova i muža, a da za zločin nitko nije nikada odgovarao, sudbina je brojnih hrvatskih obitelji u središnjoj Bosni.

    Sarafina Lauš, iz travničkog sela Ćukle, u lipnju 1993. izgubila je trojicu sinova (Miroslav 1971., Fabijan 1961., Dragan 1959.) i muža Ivu (1939. godište). I ona sama bila je žrtva tzv. Armije BiH. Osim u logoru u Ćuklama, bila je zarobljena i u Zenici jedanaest mjeseci.

    Njena obiteljska tragedija, tragedija je i svih nas u Središnjoj Bosni. Nalogodavci i počinitelji poznati, na stotine pisanih i usmenih iskaza, nekoliko istraga, no i dalje je to, još jedan u nizu – zločina bez kazne. Bila je i svjedokinja pred Haaškim tribunalom u predmetima Blaškić i Kordić/Čerkez.

    Sarafinu Lauš posjetila sam u njenoj obiteljskoj kući u selu Donje Putićevo prema Travniku. Žilava je to i hrabra baka, govori britko i jasno, onim ‘starinskim’ hrvatskim jezikom, svojstvenim Središnjoj Bosni, a zapažanja o životu uopće koja iznosi, kao da su netom ispala iz likova neke od fratarskih kronika pisanih u ovim krajevima. Nekada davno.

    Međutim, Sarafinina tragedija, iako je bila davno, za nju je svakog dana jednako živa. Kao da se jučer dogodila.

    Sarafina Lauš, kaže, zna tko je odgovaran za smrti njenih sinova. Zna to i pravosuđe, ali i sva hrvatska javnost.

    Omer Luković, Jasmin Luković, Avdo Delić iz Ćukala i Safet Dejić iz zeničkog sela Stranjani, mogu dati brojne odgovore. Ako im se, pitanja, postave. No, nadležni pravosudni organi, to ne čine, ni dvadeset i više godina, poslije.

    “Bez dice, kuće, ostaneš sam na ledini”


    “Zašto je to sve bilo, obitelj raseljena, boli me što nema njih četvorice, moj Miro je tada imao 22 godine, ostala sam sam s osmero dice, valja to priranit, bez dice, kuće, ostaneš sam na ledini”, kaže Serafina.

    Baka Sarafina, inače, rodila je jedanaestoro djece.

    Jedno joj je preminulo kao dijete, rat joj je oduzeo trojicu sinova i muža. Dvojica, od trojice, poginulih sinova obitelji Lauš, u trenutku pogibije, imali su zasnovane obitelji, po četvoro djece. Sarafina ima još tri sina, četiri kćerke, 26 unučadi i 10 praunučadi. Obitelj, uglavnom, raseljena po europskim zemljama.

    Govori mi kako gleda TV stalno i da se “samo sikira”. Na početku razgovora pomalo nepovjerljivo priča, no onda objašnjava, da su je nedavno posjetili “neki anamo njiovi novinari i rekli da je ona kazala da je njenu dicu HVO ubio”.

    Pita me i jesam li čula što je rekao Bakir Izetbegović da je spreman za rat, ogorčeno uzdiše i govori “eno im ledina svima koji to opet ‘oće”.

    “Bosna vavik i naša bila”

    Njen sin, Tihomir, s čijom obitelji i živi, povremeno se ubacuje u razgovor. Kada su Hrvati proglašavali samoupravu, Tihomir je kao vojnik, stajao s kolegama ispred vojarne. I sam je bio pripadnik HVO-a.

    “Razljutilo je kad je čula da je Bosnu Alija ostavio Erdoğanu u amanet”, dobacuje, uz smijeh, Tihomir.

    Sarafina, pomalo ljutito, odgovara da je “Bosna vavik i naša bila“.

    “Ma jest bona, ražljutilo me to, kako neće, pa Bosna je vavik i naša bila”, kaže Sarafina.

    Sarafina nastavlja komentirati vijesti koje slušamo u pozadini na javnom servisu Federacije BiH.

    “Pa šta je sve u Bugojnu bilo, naše ništa ne ide u javnost, nema televizije, ništa ne možeš, meni je teško, al’ zamisli ti bugojanskih matera, one ne znaju ni di su im dica, nemaju di sviću upalit, ja sam svoje sa’ranila na Pra’uljama”, kaže Sarafina.

    “Ne tražim ništa, samo pravdu”

    Sarafina govori da samo traži pravdu, a ne novčanu odštetu.

    “Ne tražim ništa, ne treba meni odšteta, nikakve pare, samo pravda, znadem ko mi je dicu pobio, i oni znaju, teško čekaju da i ja još umrem”, kaže Sarafina i dodaje kako oni misle da neće imati tko o ovom pričati poslije njene smrti, ali da će uvijek netko ostati, ima sve zapisano.

    Navodi i kako je njenog sina, Miroslava, tada dvadesetdvogodišnjaka, zarobljenog pripadnika HVO-a, navodno, netko htio spasti.

    Nakon obavljenog namaza, zarobili i ubili Hrvate

    “Bili smo zarobljeni svi u toj garaži, izveli su ga, odveli ga, izveo ga Dejić Safet, jedan mu k’o biva rek’o da bježi da ga ne ubiju, poslije se čulo, strijeljali su ga, to je bilo sve na uranku”, kaže Serafina.

    Kada je počeo rat, govori Sarafina, zaklinjala je sinove živim Bogom da nikoga ne diraju.

    “Šta su oni kome skrivili tada bili, eto, šta, dajte pravdu, od Boga pravdu, ako za Boga znate”, govori Sarafina.

    Opisujući svoj doživljaj traumatičnih zbivanja u Ćuklama i inače na tom dijelu hrvatskih sela, Sarafina kaže, da nije slutila da će joj to, nekadašnje, bivše, prve komšije napraviti.

    “Onda su rekli da se to desilo nakon namaza, na uranku su nas odveli i zarobli, otišli Bogu da se mole pa to napravili, je li im to Bog?”, pita se Sarafina.

    Dok su bili zarobljeni u Ćuklama, prisjetila se Sarafina, “tuklo ih je i provociralo”. Kada je ona puštena, “ne zna šta je dalje bilo, al’’ govorili su joj naši da je bilo svega”.

    Nad hrvatskim zarobljenicima iživljavala se čak i muslimanska djeca

    “Možeš ti zamislit’, pored svi’ ti stra’ota, jednom su dicu poslali, pa mi onde zarobljeni, a dica nas muslimanska pljuju, eto, zar to nije iživljavanje?”, pita se Sarafina.

    Opisuje i kako su muslimanska djeca po selu uzivikivala da će hrvatska sela biti njihova jer je to rekao, Alija Izetbegović, ratni lider današnjih Bošnjaka.

    “Prid sami rat sam osjetila da će nešto biti, vraćala se iz crkve i došla, kad moja unučad utirana u naš hodnik, muslimanska djeca im viču, sve će ovo naše biti, Alija je reko”, prisjeća se Sarafina. Imaju li hrvatske majke pravo u Bosni biti žalosne?

    “Žrtve su žrtve, ja to razumim, sve mi se isto desilo, ali nema televizije, samo se priča da su njihove majke žalosne, mi izgleda nemamo pravo, biti ni žalosne”, kaže Sarafina. Govori i kako rijetko ide u Ćukle, a da susjedi sve znaju, no, isprike nema.

    Vojnici tzv. Armije BiH nisu se mogli dogovoriti tko će uzeti kuću Lauševih, pa je zapalili

    “Bježe od mene kad me vide u selu, ni’ko mi nikad izvini nije rek’o, a ima ih koji su mi dicu mogli spasiti, pa nisu”, kaže Sarafina.

    Vojnici tzv. Armije BiH nisu se mogli ‘nagoditi’ tko će zaposjesti njenu obiteljsku kuću, izgrađenu tek pred rat, pa su je zapalili.

    “Sve se to, bona, od krvavi, hrvatski, nokata gradilo i napravilo, kad odem tamo, ne mogu, ne znam, od tuge, sve to kada vidim”, govori Sarafina.

    “Poklat’ ustaška govna da se ne troše metci”

    Prisjetila se i zarobljeničkih 11 mjeseci u Zenici.

    “Nas je ostalo, 11 stari skroz, odvezlo nas na Ovnak, u kombiju nam ezan na kaseti puštalo, eto, to ti je, i veli jedan, treba poklat’ ustaška govna pa ih zatrpatt, da, govorio je on, ne troše metke na nas”, govori Sarafina.

    Napominje i da su dva dana lutali po bosanskim šumama, skrivali se, uz šiblje i granje, a kada bi dolazili SFOR-ovci, onda bi ih opet poslali u šumu, da se ni ne zna da su zarobljeni.

    Sjeća se kaže, i da je jedan vojnik, govorio i napominjao na Izetbegovićeve upute da ne smije biti službeno zarobljenih.

    “To ti je to bona, znači, odmah su nas tili ubit’, dok nas zarobe, ni sama ne znam kako sam se iz tog pakla spasila”, govori Sarafina. Prisjetila se i pomoći neke Srpkinje u logoru u Zenici, ali i strahota koje joj je govorila.

    “Donosila mi je nekad hranu, i jednom mi rekla, da su nekog Srbina u Zenici, u stanu, vrlom peglom ubili, eto, znade li ti za to ‘ko?”, pita se Sarafina. Podsjeća i kako su vojnici govorili “ima li hrvatske đubradi po Zenici, ako ima, sve ih kupi, pa živi štit od njih”.

    Nakon što je razmijenjena s ostalim hrvatskim civilima, Sarafina je, neko vrijeme boravila u Vitezu. Vitez je, inače, nakon pada Travnika, bio pod najvećim pritiskom nadmoćnijih snaga tzv. Armije BiH. Sarafina, o tome, govori vrlo ilustrativno.

    “Ono kad bi nekad došla struja, gledala sam Aliju na televizoru, baško što sad u tebe gledam, i on njima govori da ode u neke strane zemlje, a da oni na koljenima moraju ući u Vitez, ako ne osvoje Vitez, nema Bosne”, govori Sarafina. Kaže i da ne zna kako su Hrvati u Središnjoj Bosni uopće ostali ovdje.

    “Njiova vojska iđe, napalo nas sa svi’ strana, ništa ti mi imali nismo. Bogu se priporuči i u nebo gledaj. Kad se sitim, ko god je ovom dolinom prošao, svaka vojska, vavik udarala bijedu hrvatsku u Bosni”, kaže Sarafina.

    Dok njen sin prebacuje na HRT i počinje Dnevnik s prvom vijesti iz Vukovara Sarafina mi govori da je Središnja Bosna “sva puna majkih Vukovara, Srebrenice”.

    Žrtva središnje Bosne kao da ne postoji

    “Znaš ti koliko je nas ovakih po Središnjoj Bosni, po Lašvanskoj dolini, majke u Vukovaru, Srebrenici, razumim ja tu bol, al’ ‘ko ti bona, išta znade, o nama ovdi? Baš k’o da i ne postojimo”, govori Serafina.

    Spominje i postupak u Haagu protiv hercegbosanske šestorke. Kaže da Hrvati iz Središnje Bosne nisu ni mogli u Hrvatsku, sve i da su htjeli.

    “Kažu stalno neki združeni podu’vat, eto, k’o biva, mi njia napali, treba svak’ za svoje odgovarat’, al’ nešto mi je to čudno. Pa Bosna bila u blokadi, mi nismo ni mogli u Hrvatsku, a tamo sve puno muslimanskih izbjeglica, sve i da smo ’tili, di ćeš, ni’ko iz ovog pakla, pobići nije mogao”, prisjetila se Sarafina.

    “Sve bi im halila, samo da su moja dica živa”

    Na pitanje zašto nije s obitelji nakon rata otišla u Hrvatsku ili u treće zemlje Sarafina kaže da ne može nigdje drugo nego u Bosni, bez obzira, koliko je sve boli.

    “Kud god da odem, ne bi mogla živit’ nigdi drugo nego u Bosni. Veže me zemlja. Zjapi sve prazno, narod nam izgino, krave pokrepale, ljudstvo se istribilo, al’ nek’ svak’ upamti, i naši i nji’ovi, di god tuđe otmeš, nema sreće, znaj”, kaže Sarafina.

    Razgovor privodimo kraju, uz popijenu bosansku kavu, a Sarafina mi, dok se opraštamo u dvorištu, govori da “sve napišem, slobodno” jer se “ne plaši”.

    “Sve bi im i halalila i pripisala, i kuću tu i njive sve, samo da su mi moja dica živa”, zaključila je Sarafina Lauš za Dnevnik.ba.
    .....kad bi mladost znala...kad bi starost mogla.....

  7. #147
    Neprijateljska emigracija Puntar2.0 avatar
    Datum registracije
    Sep 2016
    Poruke
    4,942
    Dusina – masakr kojim je Armija BiH započela rat protiv Hrvata

    Od prijeratnih 231 Hrvata Dusine danas u mjestu ne živi nijedan Hrvat.



    Na današnji dan 26. siječnja 1993. Armija BiH počinila je veliki zločin i pokolj civila u Dusini pored Zenice kojim je počeo otvoreni sukob Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini.

    Pritisnuti značajnim vojnim porazima protiv Srba na velikom dijelu teritorija Bosne i Hercegovine, Armija BiH se okrenula osvajanju teritorija „od Hrvata“ želeći na taj način kompenzirati gubitke na drugoj strani.

    Zbog toga je izvršila pokolj nevinih ljudi u selu Dusina pored Zenice u kojem je 80% stanovništva bilo bošnjačko, a maleni ostatak činili su Hrvati.

    Tog dana su pripadnici 7. muslimanske brdske brigade koja je bila sastavljena od prognanika iz okolice Banja Luke i Prijedora ubilo 10 muškaraca, 9 Hrvata i 1 Srbina iz Zenice koji se sa ženom sklonio kod Hrvata u Dusinu.



    Taj monstruozni zločin stvorio je veliku napetost u odnosima Hrvata i Bošnjaka koji su uskoro eskalirali u otvoreni rat.
    Cilj tog rata bio je potisnuti i etnički očistiti Hrvate iz središnje Bosne gdje su živjeli od pamtivijeka i bili najstariji narod, te naseliti prognanike iz banjalučke, prijedorske i zapadnobosanske regije pod vlašću Srba.

    To je sasvim u suprotnosti sa percepcijom nametanom od domaćih antihrvatskih medija i dijela političara okupljenih u širem krugu oko bivšeg predsjednika Mesića o Bošnjacima kao jedinim i nevinim žrtvama u hrvatsko-bošnjačkom sukobu, te navodnoj agresiji Hrvatske na BiH.

    Cilj Bošnjaka bio je ispresijecati hrvatska područja srednje Bosne i onda ih jednostavno osvojiti jedno po jedno, raseliti Hrvate i u njihove domove naseliti Bošnjake.

    Rezultat ove politike bio je bošnjačko-muslimanski rat u srednoj Bosni i sjevernoj Hercegovini, te velike migracije i preseljenja stanovništva, uglavnom Hrvata, iz Kaknja, Vareša, Zenice, Travnika, Bugojna, Konijca, Jablanice i dr.

    Od prijeratnih 231 Hrvata Dusine danas u mjestu ne živi nijedan Hrvat.


    http://priznajem.hr/povijest/obljetn...la-rat-hrvata/
    ''Mi cemo lipo, ako oni hoce lipo. Ako nece, mi cemo radit svoj posa ''

  8. #148
    Neprijateljska emigracija Puntar2.0 avatar
    Datum registracije
    Sep 2016
    Poruke
    4,942
    26. siječnja 1993. Dusina – pripadnici Armije BiH izvadili srce zapovjedniku HVO-a Zvonku Rajiću




    “Cijelu večer bih mogao nabrajati zločine nad Hrvatima, koje više nitko ne spominje i koji se ne procesuiraju, ali ću istaknuti samo neke… Na granici općina Zenica i Busovača, dva mala hrvatska sela Dusina i Gusti Grab napale su postrojbe 7. muslimanske brigade, predvođene postrojbom El Mudžahid, sela su spalili, razorili, a na monstruozan način ubili su 17 civila i vojnika. Zapovjedniku HVO-a u selu Dusina Zvonku Rajiću izvadili su srce! To su učinili za primjer ostalim Hrvatima da vide kako će s njima postupati…” – kaže general HVO-a Mijo Jelić.

    U knjizi «Boja smrti» autor Andrija Tunjić opisuje boravak u Zenici u ožujku 1993. i svoj susret s Živkom Totićem. S Dominikom Šakićem, Živkom Totićem i Tihomirom Ljubićem je 27. ožujka 1993. obišao zeničko selo Dusinu u kojem su 26. siječnja 1993. pripadnici 7. muslimanske brigade Armije BiH uhitili, pobili i izmasakrirali 10 muškaraca-devet Hrvata i jednog Srbina koji se tu sklonio iz Zenice. Ubijeni su: Draženko Kegelj, Mladen Kegelj, Niko Kegelj, Stipo Kegelj, Vinko Kegelj, Pero Ljubičić, Augustin Radoš, Franjo Rajić, Zvonko Rajić i Vojo Stanišić. Tijela ubijenih Hrvata su pokopana 3. veljače 1993. na groblju u Busovači. U Tunjićevoj knjizi stoji: «…Narod zna da je Zvonku Rajiću izvađeno srce.»

    Što je to još Tunjić vidio u Dusini?

    Citirat ću samo neke dijelove iz njegova članka pod naslovom «Krvave avlije u Dusini»:

    «Raziđosmo se okolo. Kao sablasti hodamo po ubijenom selu. Gdje god zavirimo, tragovi pomahnitalih muslimanskih ubojica. Razbacano posuđe, razbacane posteljine, rasute fotografije, školske bilježnice, pisma. …Ispred kuće pokojnog Nike Kegelja zapovjednik Totić i njegov tjelohranitelj Tihomir u stavu mirno. Niz zapovjednikovo lice sklizne suza. …Začusmo viku. Pogledamo, a ono dva vojnika Armije BiH trče prema nama, jedan sa snajperom. Zajapureni stadoše i počeše se derati: da ne smijemo biti ovdje, da je zabranjeno snimanje.» Na Tunjićev upit: «Tko je pobio i masakrirao ove ljude iz Dusine?», jedan od navedene dvojice pripadnika Armije BiH odgovara «Ja sam ti na drugom kraju.»

    Tunjić je zabilježio i nekoliko izjava o stradavanju Hrvata Dusine od kojih je svakako zanimljiva ona Muje Šišića (Bošnjaka!?) iz sela Višnjice:

    «Ovo nitko na svijetu ne bi opravdao. Žena mi se od straha prije vremena porodila. A ja čuvam stražu da ne ukradu ovo što je ostalo od ljudi koji su pobjegli. Je.. im mater, odsvakle su došli. Antinu sam kravu i krmad dvanaest dana hranio. …I sad sam nosio stvari ovih familija što su otišle, u školu da bi ih sklonio. Treba spasiti ljudsku muku. I mene je strah.»

    http://narod.hr/kultura/26-sijecnja-...-zvonku-rajicu
    ''Mi cemo lipo, ako oni hoce lipo. Ako nece, mi cemo radit svoj posa ''

  9. #149
    .....kad bi mladost znala...kad bi starost mogla.....

  10. #150
    iz koje je ovo knjige?

    kad god spomenu Zepce, ovo im gurnuti pod nosinu

  11. #151
    "Hercegovci na ognjenim vratima Bosne". Esad Šejtanić zapovjednik 42-ge brigade tzv ABiH "Bregava"
    .....kad bi mladost znala...kad bi starost mogla.....

  12. #152
    Pozdrav
    U naslovu se spominje i rat u Doljanima.Ako nekog nesto zanima o tome mogu mu odgovorit na pitanje ili ako je neko bio u Doljanima 93 neka se javi i podjeli svoje iskustvo.

  13. #153
    Bio sam ja ali taman prije potpisivanja washingtonskog sporazuma iznad zaseoka Stupari koje je bilo potpuno spaljeno.

    zanima me kako su muslimanske snage onako lako zauzele Doljane i napravile masakr nad vojnicima i civilima.
    .....kad bi mladost znala...kad bi starost mogla.....

  14. #154
    Ja sam iz doljana i prema vecini branitelja iz doljana civili su namjerno ostavljeni u selu za pokolj iz razlicitih politickih razloga koji su malom covjeku neshvatljivi.Nakon pada Kupresa 92 u selo stize naredba o evakuaciji civila,a kupres je od doljana udaljen jako puno.Kada je rat samo nekoliko kilometara od doljana 93 godine nema nikakve evakuacije sto je jako cudno zar ne?
    U Doljanima je u travnju 1993 bila dobra situacija za HVO.Crta je bila u Kosnim Lukama.Ali kako je vrijeme odmicalo stanje se sve vise pogorsavalo jer je zavladala velika opustenost.To su muslimani iskoristili.U jablanici je stanje 93 bilo jako tesko jer je bilo puno muslimanskih izbjeglica iz ist.bosne i prijetila je humanitarna katastrofa.Doljani su bili puni municije i hrane.Prostor doljana je bilo jako tesko braniti jer nije bilo dovoljno ljudstva.Kod Kosnih luka je bila aktivna crta dok se ogroman prostor prema Cvrsnici cuvao u patrolama.Prakticki je bio supalj i mogli su nam doci iza leda kad su god htjeli,a tako i mi njima.Nakon temeljite pripreme i izvidanja uslijedio je muslimanski napad u kojem se nazalost dogodio pokolj nad hrvatima Doljana. Doljane je vratila domaca Bojna Mijat Tomic.Zauzela je Pomen i spustila se u selo te joj je zatim stigla u pomoc Poskok bojna i Kaznjenicka bojna.Tada je jablanica mogla biti zauzeta ali opet dolazi politika na scenu.Bojna Mijat Tomic je bila stigla do Ilijine grude ali stize zapovijed za povlacenje i za formiranje crte kod crkve u doljanima.To je bilo jako glupo jer je tu prostor najsiri pa je bojna mijat tomic na svoju ruku formirala liniju Oklanice-Pačići-Strop. Takoder nakon toga dolazi do raspadanja Bojne Mijat tomic zbog dezerterstva te je od bojne ostala satnija.Pred kraj rata je stanje bilo jos gore ali sreca pa muslimani to nisu iskoristili.Kasnije je taj prostor uz domace momke cuvala i Brigada Kralj tomislav,a kratko vrijeme i 5.brigada Posusje.
    Jednostavno prostor je bio jako sirok uz jako mal broj ljudstva i to su muslimani iskoristili za napad 28.7 a poslje i za brojne diverzantske akcije.

  15. #155
    Oprosti HRHB ..kod novih članova postoji neka glupost u skripti da se par prvih postova ponekad moraju odobriti od strane moderatora. zato si misilio da ti postovi ne prolaze. Pa nek te to ne buni.

    zanimljivo je ovo što si rekao za Doljane. Ja sam mislio da je Doljane vratila Tutina kažnjenička.

    Ima jedan detalj koji se uklapa u tvoju priču. Naime ja sam bio iznad sela Stupari u tzv "ustaškom rovu" kojeg je držao HOS pa se tako zvao. Tad je potpisan Washington i prekid rata s Muslimanima. Muslimanski vojnici su nas dozivali da se nađemo. Moji ispočetka nisu htjeli al ja sam jedan dan sišao. Bila su ih trojica. Dvojica mlađih i jedan stariji lik. Između ostlaih detalja oni su mi rekli..Jablanica je mogla dva puta pasti da ste krenuli. Prvi put kad su vraćani Doljani i drugi put kad je pao Pisvir( doduše pola Pisvira).

    Vele da je u kontri nakon napada na Doljane bila takva panika u Jablanici da su se krenuli iseljavat. Malo mi je bilo čudno to, ako su bili smjeli poduzeti takvu akciju na Doljane, da ih je kontra toliko uplašila. Rekli su da su se posebno plašili Tutinih. Na sami spomen te jedinice. Isto mi je bilo čudno da se Jablanica mogla uzeti pa makar padom cijelog Pisvira, jer su tada u Jablanici bile stacionarane jake snage u operaciji "Neretva 93". Ali eto tako su oni rekli.

    Pola mjeseca prije borbi na Pisviru napali su i na jablaničkom dijelu prema Rami i zauzeli kote oko jezera a u Hudutskom je stradalo 22 Jajčana, Pougaraca iz brigade Hrvoje Vukčić.

    Tako da mi to sve nije bilo jasno al drago mi je da si se javio, oprosti ako si imao ove serverske neugodnosti i zanima me i dalje tvoje mišljenje. O stanju tamo jer sam i sam tamo proveo skoro godinu dana.

    Zanima me npr kakav je teren od Doljana prema Jablanici i koliko su ta dva mjesta udaljena jer s one druge strane nemoguće je bilo prići Jablanici.
    Posljednje uređivanje od Inkvizitor : 05-05-2018 at 13:29
    .....kad bi mladost znala...kad bi starost mogla.....

  16. #156
    Ne bune me vise ove gluposti oko novih clanova
    Ne,Doljane je vratila Bojna Mijat Tomić te joj nakon akcije vracanja u pomoc stižu Poskok i Kažnjenička bojna.To je tada bila ozbiljna sila sa preko 600,700 vojnika i Jablanica se mogla uzeti 100%.Muslimanska vojska se panično razbježala i kod njih nije postojala nikakva odbrana.To nam pokazuje da je njihova operacija Neretva 93 bila cisti promasaj jer prostor Doljana nisu mogli cuvat dulje od 2 dana.Imali su veliki strah od Tutića jer su oni u Sovićima u travnju 93 ubili nekoliko Muslimana.Naša politika je glavni krivac.Naši nam nisu dali da uzmemo Jablanicu.
    Doljani su od Jablanice smješteni 12 kilometara Zapadno. Taj teren u ratu je kao stvoren za diverzanstke akcije.U jednoj takvoj stradala je i doktorica Ljilja Zrno i nekoliko vojnika iz Tomislavgrada na Pomenu.
    Također je po meni naše forsiranje Bokševice bilo glupo jer je Jablanicu bilo lakše zauzeti iz pravca Doljana.
    Također nakon kolovoza 93 nekoliko puta smo dobijali dojave da će opet balije upast u Doljane ali bi tada Tutici udarili po njima dole kod Drežnice pa bi dole slali snage.
    Posljednje uređivanje od HRHB : 05-05-2018 at 13:59

  17. #157
    Bokševica nije rađena radi Jablanice nego radi sela u dolini Neretvice. To je druga priča.

    Kakav je teren do Doljana do Jablanice. Znam da je gore poviše na Pomenu prema Pisviru brdo na brdu. Zanima me ono od Doljana. Šteta što se dogodila ona tragedija u doljanima. S malo više budnosti i opreza, to se moglo izbjeć.

    Znam da je oko Doljana južno i sjeverno nevjerovatan teren, strmi planinski klanci. zanima me, učinilo mi se da je prema istoku tj Jablanicu neka ravnica, tj neki prolaz. Oni vjerovatno i nisu htjeli držat Doljane nego pobit, popljačkat i popalit. Ali da im se obrana raspala, to mi je malo čudno. Stvaljao sam ovdje linkove mogu ih opet stavit kako su paničarili kad smo izišli na Pisvir. I to Sefer. Nije mi jasno da oni poduzimaju takvu akciju Neretva 93 a hvata ih panika radi uzimanja pola Pisvira.

    Inače ovdje imaš spisak poginulih iz 44-te jablaničke muslimanske brigade

    https://www.facebook.com/pg/Bok%C5%A...57135301051714

    Klikneš na prvu sliku i onda redom desno na strelicu i imaš mjesto pogibije i sve datum. Ima u Doljanima, Bokševici, Pisviru, Ilijinoj Grudi itd.

    To je sam 44-ta a sad jel bilo još nekih jedinica. Bili su Zukini vjerovatno ali oni ne spominju gubitke u Doljanima, samo na Vrdima i oko Drežnice.
    Posljednje uređivanje od Inkvizitor : 05-05-2018 at 18:44
    .....kad bi mladost znala...kad bi starost mogla.....

  18. #158
    Kada idemo od Doljana prema Jablanici nadmorska visina se smanjuje.U Kosnim lukama je smjesteno i manje polje.Lijevo krilo prema Jablanicii (dio povezan sa Slatinom) je lakse bilo drzati dok smo bili Kosnim Lukama nego na podrucju Oklanica dok je desni dio jako strmovit i u Doljanima i u Kosnim Lukama sto su oni iskoristili te nam dosli iza leđa,odnosno na Stipića livadu i napravili pokolj.
    Dok smo vraćali Pomen po ABIH je djelovao naš tenk sa Kućana. Da je tenkist samo malo dignuo cijev lagano bi nas pogodio
    Naravno da su htjeli drzat Doljane.Po njihovom planu napada trebali su zauzeti i Slatinu,Gračac i područje do Marine pećine.To nisu uspjeli jer im je jedna grupa koja je zauzimala Pomen kasnila.Također prema njihovom planu,napad je trebao krenuti rano ujutro oko 6h kao i na Uzdol.Zbog kasnjenja te grupe napad je poceo tek oko 10h pa je izbjegnut jos veci pokolj jer bi vecina ljudi u 6h ujutro bila na spavanju.
    A razlog raspada njihove odbrane je jednostavan. Stavi se u kožu vojnika ABIH.Zauzeli smo im doljane i napravili pokolj,a 200 civila odveli u logor Muzej u Jablanici.Sada je HVO željan osvete u napadu sa ozbiljnim snagama,odnosno sa 3 bojne među kojima je i zloglasna Kažnjenička bojna.Kao što sam rekao,Jablanicu smo mogli uzet ali naši nam nisu dali.
    Također crta je u Kosnim Lukama od travnja je mirovala te taj napad nitko nije očekivao.Zavladala je velika opuštenost kod HVO-a.Po selu se pričalo da ABIH više nikad neće ući u Doljane.
    Također nakon 28.7.93 i oslobođenja sela,po selu su kružile razne priče da su naši vodeći znali za napad ali o tome nisu nikog obavijestili.Domaći ljudi su se jednostavno osjećali izdanima te su vidjeli da rat vodi politika iz pozadine.
    Zbog toga je većina domaćih i dezertirala iz Bojne Mijat Tomić te je ostala postrojba jačine satnije.
    Na Ilindan,20.srpnja 93 kad je u selu proslava sv.ilije,na doljane su pale po rubovima sela prve muslimanske granate. To je pokazalo njihovo neiskustvo ali i jačanje.
    Posljednje uređivanje od HRHB : 05-05-2018 at 15:17

  19. #159
    Da, ali to što kažeš ..u Kosnim lukama da je linija mirovala pa se mislilo da neće napast. I to da neće u Doljane. pa kako se može tako razmišljat u ratu i to na prvoj liniji. Meni je to bilo nezamislivo. Imali smo i mi problema iz brigade kralj Tomislav. Nedržanje straža npr. Na prvoj si liniji i nećeš držat stražu. To meni nije išlo u glavu. Pa ako moram poginut nek poginem u borbi a ne da me mundžos zakolje ko ovcu na spavanju. Naša neodgovornost i ništa više. Ljudi se često izvlače na više instatnce, ne kažem da nije bilo i tu javašluka i nekog plana..mi nećemo Jablanicu jer bi oni možda Vitez il Busovaču ali bar pazi sebe i one koji su sa tobom.

    To se u jednoj ozbiljnoj vojsci nije moglo dogodit. Zato smo pretrpjeli masakre u Doljanima, Uzdolu, Grabovica je druga priča jer je to već bilo pod njihovom kontrolom.

    33 vojnika u Doljanima izgubiš za jedan dan i to kako. Na koji način.

    Ono kad si rekao kad je poginila bolničarka Ljilja, nije ona sama još dvojica iz brigade KT su poginuli. Ubacili su nam se iza linija, napali prvu liniju na Oklajnici i napravili zasjedu na Pomenu. Da oni nisu kao prvi upali njima u ruke, naša 4-ta satnija bi im došla pravo pred cijevi kad smo poslani u pomoć na prvu linju na Oklajnici. Sva sreća po nas pa je dozapovjednik brigade bio malo zaostao pa su mu ovi viknuli da bježi pa je nas obavjestio. A opet nismo svi znali jer čim smo stupili na onu čistinu zapucali su na nas. Da su nas pustili da pređemo tu čistinu i iziđemo im pred cijevi di je onaj šumarak gdje su se oni nalazili, moglo je bit mrtvih tko zna koliko. Mogli su nas masakrirat.

    Imali su diverzante, koji su poznavali teren a imali su i muda. Tako da ja msilim da se Jablanica nije mogla tako lako uzet mada je istina da Sefer paničari nakon Pisvira i da su to meni što ti pričaš rekli i ova trojica muslimanskih boraca pored spaljenih Stupara nakon Washingtona.. pogotovo u "Neretvi 93". pa tamo je Sefer, tamo je Karić, Zuka, Suljević..takorekuć vrh njihove Armije.

    kažeš da je bojna Mijat Tomić imala koliko 500-600 ljudi. To je više od bojne. Toliko su imale neke koji su se vodili ko brigade.

    Doljani su pred rat imali 1000 i nešto stanovnika, od toga 750 ili 780 Hrvata..Ako je bojna imala toliko ljudi to nije moglo samo bit ljudstvo iz Doljana, nemoguće je.
    Posljednje uređivanje od Inkvizitor : 05-05-2018 at 18:46
    .....kad bi mladost znala...kad bi starost mogla.....

  20. #160
    Da,taj dan je stradalo 33 vojnika i 9 civila,a ukupno su u ratu na podrucju doljana stradale 72 osobe.
    Bojna Mijat Tomic je bila sastavljena uglavnom od vojnika iz doljana,a u njoj su jos bili i vojnici iz slatine i jablanice.
    Imala je oko 500 pripadnika,a od kolovoza 93 negdje oko 100-150 ljudi.
    Sami Doljani se od rata nazalost nikad nisu oporavili.Danas u selu zivi negdje oko 220 Hrvata i veliki problem je taj sto smo u opcini jablanica pa i nema nekog povratka.Da smo mozda opcina ili da su nas pripojili Opcini Tomislavgrad ili Rama stanje bi bilo drugacije.

+ Odgovori na temu

Pravila pisanja poruke

  • Ne možeš otvoriti novu temu
  • Ne možeš ostaviti odgovor
  • Ne možeš stavljati dodatke
  • Ne možeš uređivati svoje postove