i to bi bilo sve
i to bi bilo sve
Prvotno napisano od bandira
Zašto pišeš budalaštine u rangu SUBNOR-a?
Do kada su hrvatski partizani ratovali pod komandom Glavnog štaba Hrvatske?
O kojoj godini pišeš kad tvrdiš da dalmatinci nisu ratovali za Dalmaciju i u Dalmaciji?
Kad je nastao bum partizanskog pokreta u Dalmaciji?
Tko je po Rojnici krivac toga masovnog odlaska dalmatinaca u partizane?
Kada dolaze ruski instruktori u partizane?
Kad je osnovana OZNA?
Čija su ono djeca koja 1948 godine u Splitu masovno pohađaju vjeronauk (80%) ?
Pokušaj dat neki argument¸a ne glupost razine prvoškolca.Svi dalmatinski partizani po tebi orjunaši.I ti si sad sritan i pametan da si im reka.
Evo ja malo argumenata o borbi dalmatinaca u Dalmaciji 1943
Iz monografije 4. dalmatinske brigade možeš vidit kako je i komunistima teško priznat činjenicu da je u vrijeme njihovog pregovaranja o modalitetima predaje sa talijanskom komandom¸narod Splita sam razoružao Talijane u rujnu 1943 godine i 14 dana vodio krvave borbe na prilazima Klisa za obranu grada.
Koliko je bilo pametno civile bez obuke slat u borbe je druga priča.
ps znaš li koje su jedinice ušle u Istru ¸te je ona danas Hrvatska?
Ovo ti zoves bitkom?!
I kakve veze ima Istra s Dalmaciom?
DEVER.. PA HAJDE..
A kako bi ti to nazvao? Dogor Tuđman Milošević?
Pad italije
Već u 04:00 izjutra 9. rujna započeo je njemački pokret iz unutrašnjosti prema Dalmaciji. Motorizirane kolone krenule su prema Zadru, Šibeniku, Splitu i Dubrovniku, dok je sinjski aerodrom bio zauzet postrojbama prebačenim zrakoplovima, a talijanske jedinice u tom gradiću razoružane. Njemačka 114. lovačka divizija ušla je u Zadar 10. rujna, a u Šibenik 11. rujna. Sedma SS brdska divizija je, nakon kraće borbe s Talijanima, zauzela Dubrovnik i okolicu 12. rujna, dok su nadiranje avionima prebačenih dijelova divizije od Sinja ka Splitu zaustavile postrojbe NOV u blizini Klisa. Nijemci su na području sjeverne i srednje Dalmacije razoružali diviziju „Zara“, jednu pukovniju divizije „Bergamo“ (u Sinju i okolici) i manje dijelove 17. obalne brigade, a u južnoj Dalmaciji, odnosno susjednom hercegovačkom području, diviziju „Marche“ i 28. obalnu brigadu, odnosno diviziju „Messina“.
Jedinice NOVH uspjele su razoružati dio talijanskih okupacijskih snaga[12] i privremeno osloboditi čitavu dalmatinsku obalu od Obrovca do poluotoka Pelješca, osim uporišta u Zadru, Šibeniku, Omišu i Makarskoj. Narod se spontano, ili organizirano, pridružio akcijama postrojba NOVH, a ponegdje je razoružavanje talijanske vojske preraslo u općenarodni ustanak[13]. Najveći se takav događaj odigrao u Splitu, prvom oslobođenom velikom gradu u Hrvatskoj i Jugoslaviji.
Nakon što se gradom uvečer 8. rujna pronio glas o talijanskoj kapitulaciji građani su bili u prazničnom raspoloženju i već su rano ujutro 9. rujna u tisućama izašli na ulice. Gradski Narodnooslobodilački odbor i Mjesni komitet KPH znali su iskoristiti priliku, pa iste večeri započinju manifestacije s ciljem stvaranja atmosfere koja će uvjeriti stožer divizije „Bergamo“ da nema alternative predaji. Pregovori o kapitulaciji Divizije trajali su 9.-10. rujna, a u njima su sudjelovali general Becuzzi s talijanske strane, odnosno Ivo Lola Ribar (predstavnik VŠ) i Vicko Krstulović (predstavnik IV. OZ GŠH) u ime NOVJ Talijanski je zapovjednik nastojao izbjeći predaju oružja, no partizanska ga je delegacija suočila s ultimatumom za prihvaćanje zahtjeva. Becuzzi nije imao izbora, tim više što su građani samoinicijativno krenuli u razoružavanje okupatora prije podneva 10. rujna. Vojnici nisu pružali otpor i dobrovoljno su predavali oružje, pa su u kratkom roku građani i pripadnici NOO osigurali sva skladišta hrane i bojnog materijala, zauzeli upravne urede, luku i brodogradilište, te započeli s lovom na policijske agente i doušnike. Povrh dezintegracije Divizije u samome gradu, popodne 10. rujna karabinjerske posade Stobreča i Kamena (ukupne snage pola bataljuna) sa kompletnim naoružanjem i opremom prelaze na stranu NOVH. Stožer Divizije formalno je kapitulirao 12. rujna, razoružano je oko 13.000 Talijana, a od prebjeglih karabinjera osnovan je 13. rujna bataljun „Garibaldi“ od oko 350 boraca[14].
Gradski NOO objavio je 11. rujna dobrovoljnu mobilizaciju koja je premašila sva očekivanja, pa je već 12. rujna obnovljena 4. splitska brigada i odmah ubačena u borbu protiv Nijemaca u području Klisa. Računa se da je prilikom Splitskog ustanka (9.-26. rujna) u NOVH pristupilo oko 6.000 novih boraca iz samog grada, te uže mu i šire okolice! Materijalna dobit je bila kolosalna, jer sad ne samo da su partizani mogli naoružati masu novih boraca, nego i stvoriti rodovske postrojbe poput Tenkovskog bataljona IV. operativne zone NOVH.
Osim u Dalmaciji, snage NOVH uspjele su se domoći velikih količina bojnog materijala i u drugim dijelovima zemlje koji su bili pod talijanskom vlašću. Tako su na području Primorja i Gorskog kotara snage NOVH razoružale najveći dio talijanskog V. korpusa (tri divizije i obalna brigada), a u Istri je razoružana divizija „Sforzesca“ iz XXIII. korpusa. Uspjehe pri razoružavanju Talijana zabilježili su i slovenski partizani, dok je u Crnoj Gori glavnina dviju talijanskih divizija prešla na stranu NOVJ. Unatoč požrtvovnosti jedinica NOVJ i podrške naroda, Nijemci su na potezu od Slovenije do Crne Gore u potpunosti razoružali tri talijanske divizije, većim dijelom četiri, a manjim dijelom daljnje četiri divizije.
7.1. Operacija „Geiserich“ – bitka za Split
Iznimna temeljitost u prikupljanju materijala i mobiliziranju dobrovoljaca na splitskom području bila bi nemoguća bez rane podrške 9. dalmatinske divizije (1. i 3. dalmatinska brigada) i 4. dalmatinske (Splitske) brigade, koja će i sama postati dijelom Divizije. Saznavši za talijansku kapitulaciju, Štab IV. OZ naređuje Štabu 9. divizije zaustavljanje njemačkog napredovanja iz Sinja.
Tijekom popodneva 9. rujna došlo je do kontakta između njemačko-ustaških[2] snaga i 1. dalmatinske brigade kod zaseoka Sv. Jakov u polju Dicmo. Nijemci uspijevaju potisnuti partizane i nastaviti put prema Splitu. Do poslijepodneva idućeg dana dolaze u područje Klis-grla, gdje ih napadaju tri bataljuna 1. dalmatinske brigade. Iako teško pritisnuti, esesovci uspijevaju odbiti partizanske nasrtaje i zakloniti se u kliškoj utvrdi pretekavši [partizansku] Kaštelansku leteću četu za, možda, pola sata[3]. Iako je talijanska posada Klisa (njih oko 700) izbjegavala kapitulaciju do dolaska kolone iz 7. SS brdske divizije, Nijemci nisu to mogli kapitalizirati. Jak partizanski otpor ih je ne samo spriječio pri prodoru u Split, već i potpuno zaustavio.
Njemačkim prodorom u Klis nastala je zanimljiva situacija: (i.) njemačke snage u širem području Imotskog okupljale su se za prodor prema Sinju i Splitu; (ii.) Sinj su držale njemačke jedinice, ali izuzev zračnim putem izolirane, jer su sve putove prema gradiću kontrolirale jedinice NOV; (iii.) Klis, u kojem je bila grupacija od oko 1.800 esesovaca, Talijana i ustaša, je bio u poluokruženju jedinica 9. dalmatinske divizije, a ni put do Sinja nije bio siguran. Zahvaljujući takvom rasporedu Sinj je postao ključ za osvajanje, odnosno obranu Splita.
Njemačko zapovjedništvo je odlučilo zračnim transportom ojačati jedinice u Sinju, deblokirati Klis i krenuti u Split. Tijekom popodneva 11. rujna, kao i čitavog sljedećeg dana, na sinjski aerodrom slijeću transportni avioni s pojačanjima i opremom[4]. Od tih je pojačanja formirana borbena grupa „Petersen“ koja se probila do Klisa i 14. rujna započela s pritiskom prema Splitu ostvarivši početne dobitke, poništene uspješnim protunapadom 9. divizije. Neuspjeh je doživjela i njemačka motorizirana kolona koja je 16. rujna napadala pravcem Imotski-Zagvozd-Šestanovac-Žrnovnica, kako bi Dalmatincima kod Klisa izbila iza leđa. Grupa se probila preko Cetine 17. rujna, ali je upala u zasjedu kod sela Zvečanje i bila prisiljena na povlačenje.
Devetoj dalmatinskoj diviziji 15.-16. rujna dolaze „vanjska“ pojačanja. Prema naredbi VŠ, 1. proleterska, odnosno 4. krajiška divizija, usiljenim maršem pristižu u sektor Aržana, odnosno u Cetinsku dolinu i daju važan doprinos „kupovini vremena“ za izvlačenja plijena iz Splita i okolice. Nijemci, također, dovlače pojačanja: avionima prebacuju u Sinj još dva bataljuna 7. SS divizije; iz Albanije dovlače 92. motoriziranu pukovniju; a s područja Šibenika planiraju upotrijebiti dijelove 114. lovačke divizije. Postrojbe NOV u međuvremenu drže inicijativu i uporno, ali bezuspješno, nastoje slomiti njemački otpor u Klisu, Dicmu[5] i Sinju. Partizanske postrojbe napale su Sinj dvaput, noći 22./23. rujna i noći 23./24. rujna. Oba su napada propala uz osjetne gubitke.
Nijemci su 7. SS divizijom i 92. motoriziranom pukovnijom 22. rujna krenuli u napad iz područja Imotskog i, lomeći svaki otpor, ujutro 23. rujna stvorili mostobran [na Cetini] kod Trilja, da bi 24. rujna ušli u Sinj. Iz Drniša i Šibenika 24. rujna nastupaju postrojbe 114. lovačke divizije prema Vrlici, Muću, Perkoviću i Primoštenu, nanoseći osjetne gubitke protivnicima. Konačni juriš na Split započeo je 26. rujna, a prve njemačke jedinice ušle su u grad, koji su postrojbe NOVH žurno napustile, ujutro 27. rujna. Štab IV. OZ je svim postrojbama na splitskom području zapovjedio odstupanje prema Dinari i na Mosor, a Šibenska i Trogirska brigada koje u tome nisu uspjele izvučene su morskim putem i prebačene na Šoltu i Brač. Bitka za Split je završila, ali pred Nijemcima je ostalo osvajanje ostatka obale i otoka – nimalo lak zadatak.
Za pitanje o svezi Istre I Dalmacije¸ja tebe pitam: kakve veze ima Slavko Kvaternik i Međimurje?
Pošto je za tebe odgovor znastvena fantastika¸da Kvaternik nije našom vojskom ušao u Međimurje 1918¸ono nikad ne bi bilo dio Hrvatske.
Jel sad vidiš poveznicu sa dalmatinskim partizanima i Istrom?
Pokojni otac mi je bio trideseto godište. Pričao mi je: Sa dvadeset i nešto godine, nakon odslužene Škole rezervnih oficira u Bileći nije se želio aktivirati u tadašnjoj JNA pa su ga poslali na neki poljoprivredni tečaj a nakon istog je trebao biti upravitelj Poljoprivredne zadruge u Cebari. To pogotovo nije htio jer je, kako je pričao, znao da su u tom selu pobijeni svi mještani i bačeni u obližnju jamu - svi osim jednog dječaka i njegove mlađe sestre koje su u trenutku nailaska ustaša bili na nekoj murvi. Kad su poslije svega naišli partizani poveli su djecu sa sobom a dečkić je iz partizana izašao s činom majora. BTW. starog su, kao posljednje rješenje gotovo prisilili u miliciju gdje je izdržao do 1956. god. kada je, jer nije bio u partiji i jer se tada vjenčao u Crkvi bio praktično primoran dati otkaz i seliti se iz Hercegovine. Nikada više nigdje u cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji nije mogao zadržati posao duže od mjesec - dva dana (dok ne stignu "papiri"). Kad sam pitao staroga zašto nije prihvatio mjesto u Cebari, odgovorio mi je da ne bi mogao boraviti i mirno spavati na takvom mjestu. Inače je bio iz Vira kraj Posušja.
hrsvijet
Srbi su još uvijek u ofenzivi, i ne mogu reć da mi je krivo što im se odcijepilo Kosovo. Kud sreće da im i Vojvodina odluči proglasit državnost, a zašto im to želim samo zato da prestanu s svojim megalomanijama, i da se okrenu sebi, a ne stoljetnim aspiracijama prema krajevima koji nikad nisu, niti će bit srpski. Bez obzira što je jedan veći dio srba živio, i živi u HR i BiH, to ne opravdava iste maloumnike da svoje granice, granice SRB pokušavaju proširit na račun granica HR i BiH.
A o ovim mitovima velikih srba, da je u Jasenovcu pobijeno 600.000 ljudi, moram priznat kad takve nebuloze čitam koje su usmjerene isključivo ka širenju propagandne genocidne mržnje prema HR državi i Hrvatima, ne mogu reć da mi je mrsko što su ih svojevremeno ustaše i ustaška vlast progonile, i što određeni ljudi i danas pjevaju u čast tome logoru koji ih je pobio. Dakle s ljudske strane, osuđujem Jasenovac, al s druge strane kad vidim ovu velikosrpsku "mašineriju" koja ni danas ne miruje, ne žalim ih previše niti mi je previše mrsko slušat one koji pjevaju o maksovim mesarima. Jer upravo oni, s ovakvom lažnom iskrivljenom slikom nekadašnje stvarnosti, dovode do porasti ekstremizma u HR. Jer grdno se varaju ti Srbi koji pričaju o 600.000 pobijenih srba u jasenovcu, da takva retorika ne doprinosi i radikalizmu u HR. Al nekako mi se čini, da tim Srbima upravo to i je cilj, i da im to i odgovara, jer oni bi očito ko i 1991, ponovo u obračune sa uvijek mrskim im ustašama. Samo neka ne zaborave, ovaj puta HR je dobro naoružana, i ovaj puta HR vojska mogla bi se zaputit i u pravcu BL puno odlučnije nego što je to napravila u prošlom ratu, pa neka onda pričaju o genocidu i progonu nevinih srba. Žalosno je da oni ni danas, ne vide do kud ih je ta velikosrpska politika dovela. Da su gledali svoja posla, danas bi Kosovo bilo u sastavu SRB, kao i vrlo vjerojatno C.Gora. Al šta ti je megalomanstvo, mislim da to sami Srbi znaju najbolje.
Što ti je čudno?Najveće makljaže su se upravo događale kad se osovinske snage utvrde u nekom gradu, a partizani navaljivaju.
Puno ima takvih bitaka: Koprivnica, Gospić, Travnik....Evo, npr. Koprivnica - 1 500 ustaša protiv 20 000 partizana koji misle da je u gradu svega jedna bojna ustaša (oko 500 ljudi).Grad su branili ostaci razbijenih bobanovaca (5. ustaški zdrug) i PTS-ovaca (jedna bojna).Naime, tad su partizani taracali ustaše po Podravini i ovi su izvukli što se izvući dalo i sve prebacili u Koprivnicu.Tad su partizanima narasla muda, i to uvelike, te su se zanašali s tim da će u potpunosti stati na kraj Crnoj legiji i poslati je na smetlište povijesti.Uz to mislili da ih nema više svega par stotina, i evo ti razloga da se krene na Koprivnicu.Tamo ih je dočekalo sve samo ne vojnici koji su upravo jedva preživjeli razbijanje svojih postrojbi.7. banijska je toliko dobila po nosu, da su je morale zamijeniti druge postrojbe, a 32. diviziju je zahvatilo dezerterstvo.Boban je sa svojim ljudima ušao u legendu.Ono što je najzanimljivije je to da su partizani, između ostalog, poraz pravdali time što su trebali ići na Bjelovar, ali su se, eto, u zadnji čas predomislili i krenuli na Koprivnicu.Ono što se ne spominje je to da je u Bjelovaru bio puno veći garnizon od onog u Koprivnici.Tko zna kako bi se tamo proveli.
To je istina.HOS je, što moralom, što organizacijom, što naoružanjem, svoj vrhunac upravo dostignuo pred kraj same NDH.Što je zapravo ironija, da je oružana sila NDH bila najjača na samrti te iste države.Tomu je upravo najviše pridonijelo to što su se domobrani i ustaše u potpunosti integrirali, pa više nije bilo "on je ovaj, ovaj je pak onaj", već je bilo "svi smo mi jednaki, naši", te to što je NDH najveći stupanj vojne samostalnosti imala pred svoj kraj, pa su Hrvati odlučivali što sa svojom vojskom.Inače, o stvaranju jedinstvene vojske se razmišljalo još 1943.
Jep, svo naoružanje, uključujući i onaj škart od propale jugoslavenske vojske, hrv. vlasti su plaćale, i to kao da se radi o suhom zlatu.Jedino se nije plaćala oprema za gorske i lovačke zdrugove, tu se ušlo u dogovor da će Nijemci opremiti i uvježbati te vojnike po svojem sustavu, a zauzvrat će NDH dati ljudstvo za legionarske divizije, koje će proći isti tretman, samo će ovi zdrugovi biti pod hrvatskim zapovjedništvom, a legionari pod njemačkim.Na kraju, niti to nije ispoštovano do kraja - legionari su dobili njemačko naoružanje, dok gorski i lovački zdrugovi nisu (dobili su starojugoslavensko, talijansko i sl., jedino je 4. lovački zdrug dobio nešto njemačkog oružja).Nijemci nisu htjeli ili nisu mogli opremiti te zdrugove po dogovoru.Biti će prije ovo drugo, pošto im je gorilo pod petama u Rusiji, i trebali su svaku pušku.Kasnije su i PTS, te ostatak Ustaške vojnice također dospjeli pod program njemačkog naoružanja, kao i ovi prije spomenuti.Ali to se dogodilo krajem 1944., tako da se nije nešto previše promijenilo.Osim za gorske i lovačke zdrugove, NDH je svojim novcem plaćala oružje, municiju, opremu i sl. za ostatak Domobranstva, Mornaricu, Zrakoplovstvo i Ustašku vojnicu.Još kad se doda da su svi talijanski i njemački vojnici na hrv. tlu bili na trošku Hrvatske, pravo je čudo što ta država nije kolabirala sama od sebe.
Tako je bilo i 1943.Ono što je zanimljivo, prilikom te prve (ili je to već bila druga) bitke za Gospić 1943., četnici branili neko selo zajedno s domobranima i jedni i drugi su se držali prilično čvrsto.Selo je palo izdajom nekog dom. časnika, i četnici i domobrani su se zajednički probijali prema moru.Što se dalje s njima dogodilo, nemam pojma.
Iako off-topic, evo jedne lude zgode - Hitlerov bunker su do kraja branili, po nacionalnosti, osim Nijemaca, i Francuzi i Belgijanci i Španjolci, par Britanaca, jedan Iranac (!) i jedan Argentinac.Ko bi se uopće sjetio takve šarene družine?
Zapravo, Nijemci se nisu uopće htjeli vezati taj dio NDH, dok su ustaše radile upravo suprotno, planirale braniti to područje čim duže i dokle god je to moguće.Uz to su i same Nijemce uvjeravali u "važnost" Mostara, kako bi i ovi ostali braniti taj dio teritorija.
Kao što sam rekao, obrana područja ima više politički značaj, nego ovaj vojnički, zbog povlačenja postrojbi Grupe armija E.Međutim, ti čitavu kasniju etapu ratovanja možeš gledati kao na epizodu povlačenja Grupe E; Osovina im čuva zaleđe, dok ih partizani nastoje okružiti i odsjeći ih.Kad se stvar pogleda lokalno, HOS samo brani svoje, a partizani udaraju kako bi oslobodili/osvojili to isto što HOS brani.Na svjetskoj sceni se to podudarilo s povlačenjem Grupe E.
zanimljivi podaci..
Slava Ukrajini-Herojima slava
Zbog Eline i bokala vina
zapalit ću Krajinu do Krima
Zapalit ću dva-tri ruska štaba
da ja nisam dolazio džaba
Potkrijepit ću sve literaturom kroz dan-dva, samo da je iskopam...da ne bi bilo da pričam bajke
ma ne..znao sam da je NDH plaćala stacionairanje njemačke i talijanske vojske ali da je baš plaćala svaku pušku..Potkrijepit ću sve literaturom kroz dan-dva, samo da je iskopam...da ne bi bilo da pričam bajke
ustvari..i logično je..
Slava Ukrajini-Herojima slava
Zbog Eline i bokala vina
zapalit ću Krajinu do Krima
Zapalit ću dva-tri ruska štaba
da ja nisam dolazio džaba
navodno je Hitlerov bunker branila francuska SS divizija Karlo Veliki.T
Iako off-topic, evo jedne lude zgode - Hitlerov bunker su do kraja branili, po nacionalnosti, osim Nijemaca, i Francuzi i Belgijanci i Španjolci, par Britanaca, jedan Iranac (!) i jedan Argentinac
Slava Ukrajini-Herojima slava
Zbog Eline i bokala vina
zapalit ću Krajinu do Krima
Zapalit ću dva-tri ruska štaba
da ja nisam dolazio džaba
Da, je.NDH je bila saveznica Njemačke.I kao takva, ako je htjela oružje, morala ga je platiti.Bilo je par tih slučajeva, gdje se kompenziralo na druge načine (pr. lovačkih i gorskih zdrugova).Ja ne znam da li igdje u svijetu ima država koja svoje oružje u potpunosti besplatno daje svojim saveznicama?Uostalom, tako je i danas - sve oružje koje smo "dobili" od NATO-a smo platili.Pa i one Hummere, koje su nam Ameri posudili jer ih sami ne možemo kupiti, smo platili na takav način da smo svoje stare kalaše dali afganistanskoj vojsci.
Inače, kod tih kupoprodajnih stvari, podsjetio si me na jednu zgodu.Kad se formirala NDH, vojno vodstvo je prilično veselo krenulo u formiranje svoje sile.Tako su od Nijemaca za zrakoplovstvo zatražili Štuke, bombardere Dornier, lovce Meseršmit 109, transportne štuke Ju.34, sve u svemu, oko 50-ak modernih zrakoplova.Nijemci su rekli može, nema problema i rekli cijenu, koja je bila prava sitnica: 770 milijuna i 800 i nešto tisuća dinara (kune još nisu bile uvedene)
Divizija pod velikim navodnicima.
http://www.axishistory.com/index.php?id=7273
http://en.wikipedia.org/wiki/33rd_Wa...81st_French%29
Naravno, tu je, kao što sam rekao, bilo i ostalih.Tako je recimo, Valonska SS "divizija" u svojem sastavu imala i dvije satnije Španjolaca, kojima je pak zapovijedao Argentinac belgijskoj porijekla, koji je znao španjolski.Etnička slika branitelja Berlina je bila i više nego šarena.
A kad se Grupa E povukla,prestao je i otpor HOS,osim na Odžaku,ili sam ja u krivu
ps,čeka san kad ćeš se pojavit i oplemenit temu
torcida,45,45
Hmm, teško je objasniti, odnosno pretočiti iz misli na forum
Kome su usuli šećer?Jos samo recite da je Francetic letio u Liku da bi sklopio savez s partizanima - da bi se borio protiv Talijana - onda ce se krug udbaske propagande zatvoriti. I ne zaboravite reci da su mu Pavelicevi agenti usuli secer u spremnik.
Onda to je ista ona koja je pod Simom Dubajićem u 7 dana potamanila 35 tisuća na Kočevskom Rogu.
Ivica nisam mogao otvoriti ove linkove koji su na FB. Ja nisam na FB. Možeš li ove linkove pretvoriti tako da ih mogu otvoriti, jer čini mei se da je sadržaj ovih linkova vrlo zanimljiv.Hvala i LP
Sasvim slučajno sam naletio, put me odveo u ovo malo selo prije par godina...,evo c/p texta(neznam kako drugačije...
NAJVEĆA TRAGEDIJA U POVIJESTI SELA RUDE)
Povodom tragedije koja je zadesila naše malo mjesto 28.3.1944.g u kojem je 299 nevinih života izgubljeno. Četvrtak 28.3.2019. g. održati će se sveta misa u crkvi sv. Martina u Rudi s početkom 17:00 h.
U ovom postu donosimo vam ispovijest naših djedova i pradjedova. Te istraživanje Ivana Kozlice.
ISPOVIJEST NAŠIH DJEDOVA I PRADJEDOVA:
28.3.1944.g. u selu Ruda dogodila se zastrašujuća tragedija, Naime u to vrijeme još uvijek je u velikom mahu DRUGI SVJETSKI RAT, te su u rat pozvani svi ratno sposobni ljudi i mladići od 18 do 50 godina. Te su u selu ostala samo djeca, žene i starci. Dolazak krvničke vojske u selo, ako ih možemo nazvati vojskom su mučki pozvali mještane da se okupe na guvno kako bih im održali neke govore.
Ali mjesto govornika dočekala ih je STROJNICA.
Kako u selu nema momaka i ljudi koji bi mogli pružiti neki otpor ili zaštitu svojim najmilijima, krvnici su se osjećali kao vukovi u toru punom janjaca.
Na sreću nekoliko njih je uspjelo i pobjeći, čak ih je dvoje i preživilo masakr na guvnu. Dijete od 3 godine i jedna žena.
Nekolicina njih se sakrila u pećinu Đinđerovaću u Rudi, kako su krvnici bile velike kukavice nisu smjeli uči u pećinu, te su počeli bacati bombe unutra kako bih sve poubijali.
Nakon tri dana su izašli preživjeli mještani iz raznih skrovišta i imali su što vidjeti. Djedovi su govorili kako je cijelo selo bilo bilo tiho osjetio se miris paleži, a da je rijeka Ruda tekla crvene boje jer se krv slijevala u rijeku. Te su preživjeli počeli kupiti mrtve i pokapati ih u slobodne grobove. Bilo je puno siročadi u to vrijeme kako kažu nije bilo i onako baš što za pojest, a pogotovo poslin pokolja. Jer su krvnici se pokrali i spalili. kada su nakon godine ili dvije počeli vračati naši mještani s ratišta imali su što vidjeti. Obitelji, žene i djeca pobijeni kuća zapaljena.
Rijeka Ruda je isprala krv i bol i danas teče veselo, u Rudi se i danas čuje plač i smjeh djece. Selo se uspjelo održati na životu unatoč velikoj tragediji. Zato mi mlađi ne smijemo nikada zaboraviti ovu tragediju naših predaka.
DO DANA DANAS NITKO NIJE ODGOVARAO ZA OVO, I NITKO SA SIGURNOŠĆU NE MOŽE KAZATI TKO JE OVO UČINIO.
ISTRAŽIVANJE IVANA KOZLICE:
Pokolj ispod Kamešnice
u ožujku 1944. godine
Prilog rasvjetljavanju nepoznanica iz
novije hrvatske povijesti
Ivan Kozlica
1940-godina 20 st.zbio se događaj koji je sinjski
kraj, ali i čitavu Hrvatsku zavio u crno. Na najokrutniji način ubijana su djeca, žene, starci i tek poneki muškarac sposoban za vojsku. Neshvatljivo je da čitavo proteklo vrijeme nije bilo ozbiljnijeg istraživanja, a tek rijetkipokušaji često su unosili zabune ili pisali neistine.O nevinim žrtava nema spomena u školskim
udžbenicima, a prosječan građanin izvan sinjskogpodručja nikada nije čuo za ovaj zločin. Na nekim internetskim stranicama žrtve u selima ispod Kamešnice se prikazuju kao Srbi ili kao žrtve ubijene u Jasenovcu. Ako znamo da se na području Dalmacije u II.svjetskom ratu ništa strašnije nije dogodilo, a na čitavom području Hrvatske teško je pronaći sličan zločin postavlja se pitanje: Zašto se šuti? Nevine žrtve zaslužuju da se otkrije istina!Za sličan događaj u češkome selu Lidice zna čitav svijet. Nakon ubojstva protektora Češke i Moravske Reinharda Heydricha 1942. nacisti su strijeljali 340 stanovnika.
Pad Italije i dolazak Nijemaca u Dalmaciju.Da bi razumjeli što se dogodilo u proljeće 1944. u selima ispod Kamešnice potrebno je pojasniti stanje u Dalmaciji poslije pada Italije. Nakon toga nastojat ću rekonstruirati akciju u kojoj se pokolj zbio te pojasniti događaje koji su potom uslijedili. Jasno, ovaj prilog zbog više razloga neće dati konačnu sliku o pokolju, ali će ukazati na mnoge nepoznanice i omogućiti da se bolje shvate okolnosti koje su dovele do zločina.
Poslije iskrcavanja savezničkih snaga na Siciliju i svrgnuća Mussolinija stvoreni su uvjeti da fašistička
Italija kapitulira, što se i zbilo u rujnu 1943. Njemačke snage i snage NDH iskoristile su novonastalu situaciju te su brzim prebacivanjem iz Bosne i Hercegovine nastojale preduhitriti partizanske snage i zauzeti što veći dio Dalmacije. Tako su već 9. rujna 1943. zrakoplovima iz Mostara u Sinj prebačeni dijelovi 7. SS divizije „Prinz Eugen“6. Na putu za Split, u Brnazama, pripadnici divizije ubili su 38 osoba, a mladoga franjevca Rafu Kalinića živoga su bacili u vatru7. Pripadnici iste divizije u Aržanu su ubili 28 osoba i zapalili crkvu8, u Veliću strijeljali 11, u Jabuci 16, u Košutama 41, u Turjacima 20, u Vojniću
259 osoba. U Sinju su nešto kasnije za odmazdu strijeljali također 25 osoba10. Svojim prvim postupcima pokazali su da neće biti prijateljski raspoloženi prema lokalnom pučanstvu. Partizanske snage jačaju
Od samog početka rata na sinjskom području manje skupine partizana vrše povremene prepade na Talijane, što je uglavnom izazivalo odmazdu od talijanske vojske prema civilnom stanovništvu. Padom Italije nastale su veće partizanske postrojbe koje su se dijelom naoružale od preuzetog talijanskog oružja te je dolazilo do češćih okršaja sa snagama NDH i Nijemcima. Početkom 1944. nalaze se s lijeve strane Cetine. U prvih nekoliko mjeseci vrše učestale manje napade na njemačka i hrvatska uporišta Hrvace, Han, Obrovac i Galu. U drugoj polovici ožujka Nijemci češće vrše izvidničke pothvate pa ih veći broj biva ubijen11. Izvješća zaraćenih strana o tim sukobima razlikuju se u broju mrtvih i ranjenih.
Sveukupno, vrijeme prije pokolja u proljeće 1944. može se označiti kao jačanje partizanskih snaga i relativno pasivno držanje njemačkih i hrvatskih snaga.Njemački plan: likvidacija partizana na Mosoru i
Kamešnici Zbog novonastale situacije Nijemci procjenjuju da se mogu naći u vrlo nezgodnoj situaciji. Njihove procje ne ukazuju da može doći do iskrcavanja savezničkih snagana hrvatskoj obali pa u tom pravcu poduzimaju niz akcija. S otoka i priobalnog područja vrše evakuaciju muškoga stanovništva, a isto poduzimaju i na području Metkovića, Vrgorca i Imotskog12. Prema stanovništvu postupaju krajnje neprijateljski i odvode ga na prisilni rad. Evakuacija se provodi bez znanja hrvatskih vlasti pa ministar za novooslobođene krajeve dr. Edo Bulat često prosvjeduje kod njemačkih dužnosnika, ali bez ikakvoga
uspjeha13. Kako je već spomenuto, borbena moć partizanskih postrojbi na Mosoru i Kamešnici je jačala te bi mogla biti kobna za Nijemce ukoliko dođe do savezničkog iskrcavanja u Dalmaciji. Time bi se vrlo lako mogli naći u blokadi. Zbog toga se odlučuju na brzu akciju. Zapovjednik Druge oklopne armije, general Lothar Rendulic, daje zadaću V SS brdskom korpusu da isplanira i provede akciju kojom bi se osigurala zaleđina njihovim snagama14. Zapovjednik korpusa general Arthur Phleps formira borbenu skupinu od korpusne pričuve, a za čelnog čovjeka određuje generala Josefa Küblera, zapovjednika 118. lovačke divizije. Sastav skupine je sijedeći: - Jedna bojna 118. lovačke divizije, - Treća bojna 14. puka 7. SS divizije „Prinz Eugen“ - Prva bojna 370. puka 369. „Vražje divizije“15.
Uz navedene snage u akciju bi se po potrebi uključile njemačke i hrvatske snage koje su se već nalazile na prostoru Splita i Sinja.
12 HR DAST, fond 262 – IHRPD, kut. 97, 98, 99 sadrže mnogo dokumenata
koji izvješćuju o evakuacijama što ih provode njemačke oružane snage.
Jedan primjer je brzojav koji je stigao iz zapovjedništva Druge oklopne
njemačke armije 4. 4 1944. zapovjedništvu V SS korpusa. U brzojavu
između ostaloga stoji: ...od 3929 sposobnih za vojsku samo ih je 837
zadržano i angažirano kao radna snaga. Izvjestiti odmah, zašto nije
angažiran veći broj sposobnih za vojsku. Načelnik stožera Grupe armija
F predložio je da se čitava Dalmacija proglasi borbenom zonom te da svu
vlast u Dalmaciji imaju njemački zapovjednici (Isto, kut. 98).
13 Zbornik Dalmacija, knj. 10, str. 1618.
14 Zbornik Dalmacija, knj. 10, str. 1447. General Rendulic je upravo na prvi
dan zločina u sinjskom kraju, 28. 3. doletio iz Beograda u Split. Nije se javio
predstavnicima NDH, što je do tada bila uobičajena praksa, a sutradan je
posjetio Knin te se sastao s njemačkim i četničkim zapovjednicima (Isto,
str. 1453).
15 369. divizija, zvana „Vražja divizija“, njemačka je postrojba u sastavu
Wehrmachta, formirana 1942. kao legionarska. Časnici i dočasnici bili su
uglavnom Nijemci iz Austrije i Njemačke a vojnici hrvatski dragovoljci
iz domobranskih i ustaških postrojbi. Vlasti NDH nad ovom postrojbom
nisu imale nikakve nadležnosti.
Akcija se pripremala u velikoj tajnosti, tako da su političke strukture u Zagrebu i Splitu za nju doznale tek po njezinom otpočimanju. Pokolj u Docu Donjem Akcija je krenula iz pravca Imotskoga 25. ožujka 1944. Bojne 369. „Vražje divizije“ i 118. lovačke divizije krenule su prve sa zadatkom stezanja obruča oko partizana. Glavnim pravcem djelovanja kreće bojna 7. SS divizije „Prinz Eugen“. Partizani se nalaze na obroncima Mosora u okolici Doca Donjeg u Poljicima. Vidjevši brojnu vojsku koja je krenula na njih pobjegli su dijelom u Mosor, a dijelom preko Cetine prema Trilju. Pružali su otpor u pokretu toliko da osiguraju što sigurniji uzmak. Dana 26. ožujka posljednji i najmanji dio bojne 7. SS divizije „Prinz Eugen“ čini strašan pokolj U Docu Donjem. Pripadnici bojne su na najokrutniji način ubili zatečeno stanovništvo, uglavnom djecu, žene i starce, njih 275. Dan poslije, rano ujutro, vojnici su krenuli prema Trilju i Sinju16. Tijek akcije u sinjskom kraju Prije početka njemačke operacije Dinarski partizanski odred se nalazio dijelom u prostoru Gale, Gljeva i Otoka, a Deseta dalmatinska brigada bila je raspoređena u Rudi, Podima, Krivodolu, Ljutu, Rožama i Voštanima. Njeni dijelovi bili se smješteni i na brdu Jelinak prema Tijarici. Dio Mosorskoga odreda koji je došao iz Poljica razmjestio se na području Čačvine i Velića. Ukupna brojčana veličina partizanskih vojnika je oko 1 50017. Napuštajući područje Doca Donjeg bojna 118. lovačke divizije dolazi u prostor Trilja, a bojne 369. i 7. SS divizije preko Sinja dolaze u prostor Hana. Prva je pristigla bojna 369. „Vražje divizije“ i bez zaustavljanja krenula cestom
prema Livnu. No, već dolaskom na uzvisinu iznad Hana bojna zaokreće desnim krilom u pravcu Gljeva što je iznenadilo borce Dinarskoga odreda. Došlo je do borbe koja je trajala do predvečer. Na partizanskoj strani bilo je mrtvih, ranjenih i zarobljenih. Plan bojne 369. divizije bio je dolazak do večeri u Voštane, no zbog partizanskog otpora došli su do Korita, gdje su i prenoćili. Takav razvoj događaja doveo je do sasvim drugačijeg rezultata od planiranog. U noći, 27./28. ožujka 1944. partizani koji su bili smješteni u Otoku, Rudi, Podima i dalje prema Kamešnici napustili su položaje i povukli se prema Voštanima. Dio Mosorskog odreda s područja Čačvine i Velića prebacio se na prostor Rude u zaseoke Kamberi i Bitunjci, no i on se odmah povukao s Desetom brigadom. Partizani su napustili položaje bez ikakve obavijesti civilnom stanovništvu. Sa sobom su poveli samo mali broj civila18. Manje skupine partizana povukle su se pred jutro čuvajući tako odstupnicu glavnini snaga. Nastavak akcije u utorak ujutro 28. ožujka Bojna 118. lovačke divizije krenula je od Trilja na prostor Velića, Vrpolja, Strizirepa i Tijarice19. Njima su se
priključili i dijelovi 15. domobranske pukovnije iz Sinja. Njihova je zadaća bila zatvoriti desnu stranu obruča te spriječiti izvlačenje partizanskih snaga južno od poteza Trilj – Tijarica. Na prostoru Tijarice i Kamenskog prema Aržanu nalazio se i dio borbene skupine „Šimić“20. Bojna 369. „Vražje divizije“ nastavila je kretanje prema Rožama Na putu bojna je imala manje sukobe s partizanima koji su pred njima uzmicali. Poslijepodne bojna je stigla u Voštane, gdje je prenoćila. Zadaća bojne bila je spriječiti izvlačenje partizana prema sjeveroistoku. Kako je kasnila, prije njezinog dolaska u Voštane većina
partizanskih snaga prebacila se upravo preko Voštana na bosansku stranu prema Buškom Blatu.
Bojna 7. SS divizije „Prinz Eugen“ kretala se s prostora Hana i Gale u tri skupine. Prva je krenula oko 6 sati, a posljednja i najmanja oko 8 sati. Njihova zadaća bila je razbijanje partizanske jedinice u pokretu. Na njihov zahtjev pridodana im je satnija domobrana s postaje Han da čuva leđa od mogućeg napada partizana21. Prve dvije skupine imale su manja prepucavanja s partizanima i napredovale po planu.
Dolaskom u Otok i Rudu zarobilesu više muškaraca da im nose opremu i municiju, te
opljačkanu stoku. Posljednja skupina jačine dva voda do 60 vojnika krenula je oko 8 sati iz Hana prema Gali i dalje prema Otoku. Zapovjednik borbene skupine bio je bojnik Bernhard Dietsche22.
Pokolj Prolazeći navedenim područjima, pripadnici bojni 118. lovačke divizije, 369. „Vražje divizije“, prva skupina bojne 7. SS divizije „Prinz Eugen“ te pripadnici oružanih snaga NDH ne ubijaju civilno stanovništvo. Ovo je važno napomenuti jer se često pokolj pripisuje svim sudionicima akcije. Pripadnici treće skupine bojne 7. SS divizije „Prinz Eugen“, kao i u Docu Donjem, počinili su stravičan pokolj.
Izvješća o pokolju zapovjednika raznih postrojbi samo se u detaljima razlikuju, kao i izvješća dužnosnika nižih i viših razina. Velik broj preživjelih žrtava, svjedoka toga zločina, dao je izjave o pokolju. Izjave su sačuvane23. Na temelju spomenutih dokumenata može se opisati slijed pokolja počinjenog 28. i 29. ožujka 1944. na prostoru od Gale do Kamenskog24.
U Gali su pripadnici posljednje skupine bojne 7 SS divizija „Prinz Eugen“ ubili troje civila.
Dolaskom u Otok, u zaselak Milanovići, pripadnici iste bojne skupili su stanovništvo bez obzira na spol i
godine, odveli u nekoliko kuća, neke strijeljali, a neke poklali i zapalili. Nakon toga, isto su učinili i po drugim zaseocima. Sveukupno, ubili su 187 djece, žena i staraca i zapalili većinu kuća.
Preko brda, pripadnici bojne stigli su u Rudu, u zaseoke
Kamberi, Bitunjci, Rosandići i Crljeni, te poubijali sve što su zatekli. Nekoliko osoba izbjeglo je sigurnu smrt. Odatle su se vojnici spustili u Malu Rudu i učinili isto. Na Medvidovom guvnu strijeljali su 72 osobe, polili benzinom i zapalili. Ukupno u Rudi su ubili 282 osobe. Iz Rude su stigli u selo Podi, zaselak Ratkovići i ubili 76 osoba. Tu su otkrili 12 skrivenih stanovnika zaseoka Kundidi. Sve su ih pobili. Predvečer vojnici su stigli u selo Krivodol gdje su i prespavali. Srijeda ujutro, 29. ožujka 1944. bio je koban
dan za većinu stanovnika. Vojnici su 159 osoba sakupili u nekoliko kuća, ubili i zapalili. Pojedinci su se uspjeli spasiti. Nakon Krivodola vojnici svraćaju u zaselak Lagatori, u kojem ubijaju 22 osobe.
U selu Ljut vojnici se razdvajaju u dvije skupine, jedna kreće prema Grubišićima, a druga prema Šipićima.
Stanovništvo Šipića i Grubišića snašla je ista sudbina, većina ih je pobijena, ukupno 136.
Poslije podne vojnici su stigli u Voštane. Isti scenarij,zatvaranje u kuće, ubijanje i spaljivanje. I ovdje se tek mali broj osoba spasio. Stradalo je 337 osoba. Napuštajući selo Voštane vojnici su na putu prema
Kamenskom naišli na skupinu od 54 muškarca, uglavnom iz Otoka i Rude koje su zarobili pripadnici
prve i druge skupine bojne 7. SS divizije „Prinz Eugen“ i natjerali da im nose opljačkano po selima do granice. Na povratku kućama muškarci su uhvaćeni i strijeljani iznad Kamenskog, na Njivicama.
Osim zločina ove skupine dogodio se i zločin u Rožama, u zaseoku Miljen. 28. ožujka, pripadnici druge
skupine bojne 7. SS divizije prolazili su kroz ovaj zaselak prema Voštanima. Partizani su zapucali i ranili jednoga njemačkog časnika. Iz kolone se izdvojila manja skupina,vratila u zaselak te ubila i zapalila 22 osobe.
Tko su ubijeni?
Kako je već navedeno, počinitelji zločina ubijali su sve koje su zatekli u selima: djecu, žene, starce. Svi
stradali bili su Hrvati. U pojedinim selima (najvišeOtok i Ruda) ubijen je veliki broj osoba koje su bile u
rodbinskoj vezi s domobranima, ustašama, legionarima u njemačkoj vojsci ili onima na radu u Njemačkoj25. S druge strane, stanovništvo sklono partizanima nije bilo brojno i dijelom je napustilo postradala sela zajedno spartizanima26.
Tko su počinitelji pokolja?
Sve navedene pokolje (osim posljednjeg u Rožama) počinili su, njih manje od 60, pripadnici III. bojne
14. puka 7. SS divizije „Prinz Eugen“. Divizija „Prinz Eugen“ nastala je 1942. godine. Zapovjednici su joj
časnici iz Njemačke ili Austrije, a vojnici pripadnici njemačke narodnosne skupine (volksdeutscheri) s
područja NDH, Bačke i Banata, koji su govorili i hrvatski i srpski jezik, zavisno otkuda su dolazili. Postrojba je bila u nizu akcija diljem Srbije i NDH, uglavnom na području Bosne i Hercegovine. Kako je u ovoj akciji sudjelovala samo jedna bojna podređena izravno zapovjedništvu V SS brdskog korpusa, zapovjedništvo divizije koje se u vrijeme pokolja nalazilo na prostoru Sarajeva ne snosi nikakvu odgovornost za ovaj pokolj27. Nadalje, važno je reći da niz dokumenata suvremenih pokolju ukazuje da je u spomenutoj bojni bilo i Srba iz Banata kao i Četnika s područja Dalmacije.28 Njemačko- četnička suradnja u Dalmaciji odvijala se intenzivno usprkos zaključku predstavnika NDH i Hitlera o protjerivanju Četnika iz NDH kao neprijatelja. Suradnje je bilo prije, u vrijeme i poslije pokolja. Jedan od njemačkih načina „sklanjanja“ četnika bio je njihovo uključivanje u njemačke postrojbe, što je podrazumijevalo oblačenje u njemačke odore29. Svjedočanstva pojedinih preživjelih kao i mnogi dokumenti, nedvojbeno potvrđuju da
je u skupini koja je počinila zločin bio određeni broj
četnika. Odgovorni za zločin
U ovoj akciji počinjen je jedan od najstrašnijih pokolja u Hrvatskoj tijekom II. svjetskog rata. Prema
dostupnim podacima nitko od počinitelja za njega nije odgovarao iako je bio pokrenut postupak pred organima njemačkih oružanih snaga. Glavni krivci za zločin su njemački zapovjednici na više razina:
- general Lothar Rendulic, zapovjednik II. oklopne
armije30,
- general Arthur Phleps, zapovjednik V SS brdskog
korpusa31,
- general Josef Kübler, zapovjednik 118. lovačke divizije
i zapovjednik akcije32,
- bojnik Bernhard Dietsche, zapovjednik III bojne 14.
puka 7. SS divizije „Prinz Eugen“ i
- neimenovani časnici, dočasnici i vojnici, počinitelji pokolja.Sigurno je da određenu odgovornost snose i
zapovjednici partizanskih postrojbi. Sama činjenica da su duže vrijeme držali područje stradanja u svojoj
nadležnosti, koristili kuće i ostalu imovinu od lokalnog stanovništva te se hranili o njihovom trošku, obvezivala ih je da postupe po temeljnim pravilima ratovanja.
Lokalno stanovništvo nisu štitili iako su mogli očekivati da će druga strana postupiti prema njemu kao prema pomagačima partizana. Štoviše, znali su za događanje u Docu Donjem! U jednom izvješću partizanskog R.O.C.-a
(Regionalnog operativnog centra) Cetina br. 245/44 od 12. 4. 1944. o raspoloženju stanovništva na postradalom području navodi se: ...pomalo su ljuti na partizane, jer su se naglo povukli, i pitaju se zašto nisu partizani ih branili... Što se tiče ishrane partizana dalje stoji: Već više od pola godine čitava XX. divizija i dva odreda ishranjuju se uglavnom iz sela s ovu stranu Cetine, te je narod jako osiromašio. Jasno, sve ovo ne umanjuje odgovornost počinitelja zločina!
Povodi za pokolj
O samom povodu za pokolj ima najviše nejasnoća. Arhivska dokumentacija nastala neposredno nakon
pokolja ne daje konačan odgovor. Jedan od povoda za počinjeni pokolj mogla bi biti osveta za stradanje većeg broja njemačkih vojnika na cetinskom prostoru prije samog pokolja34. To se može zaključiti iz odgovora generala Phlepsa ministru Bulatu.
U razjašnjenju počinjenog pokolja sudjelovala su dvojica najodgovornijih osoba Trećeg Reicha u NDH.
Opunomoćeni vojni predstavnik general Gleise von Horstenau zapisao je: Kako je, međutim, došlo do slučaja u Otoku, to je tajna, mislim na motive. Dodao je da mu je njegov službenik rekao ...da je masakr djelo folksdojčera, koji su na taj način hteli da se osvete zato što su svoja imanja u srednjoj Slavoniji morali da prepuste Hrvatima,a sami da se presele u Srijem. Njemački veleposlanik general Siegfried von Kasche rekao je da su žrtve bile ženei djeca hrvatskih vojnika u njemačkoj i hrvatskoj vojsci,da se pokolj može objasniti samo bezuvjetnim odbojnim držanjem njemačkih zapovjedništava prema Hrvatima35
Ponašanje njemačkih zapovjednika i postrojbi u Dalmaciji, naročito od ožujka 1944., potvrđuje stav
njemačkog veleposlanika. Ako se ovome doda činjenica sudjelovanja određenog broja četnika u pokolju, koji su bili gorljivi neprijatelji Hrvata i koji su do tada na sličan način počinili niz zločina (1942. sela ispod Mosora te masakr u Biteliću), motivi postaju puno jasniji.
Postupci vlasti NDH poslije zločina.
Svi lokalni organi vlasti i vojna zapovjedništva izvjestili su svoje nadređene o počinjenim zločinima36. Mješovitopovjerenstvo izišlo je na teren da bi ustanovilo razmjere stradanja civilnog pučanstva i to samo u selima Otoku i Rudi. Dalje nisu išli iz sigurnosnih razloga. Ministar Bulat i prvi čovjek lokalne uprave u Splitu Nardelli poduzeli su niz aktivnosti kako bi se utvrdili i kaznili počinitelji. Bulat je napisao prijedlog note njemačkim vlastima u Berlinu te ga proslijedio u Zagreb. Istovremeno je dao uhititi 70 četnika
s prebivalištem u Splitu37. Nijemci su ultimativno tražili puštanje tih četnika na slobodu no nakon čvrstoga Bulatova stava puštena su samo trojica s njemačkim dokumentima. Nota upućena njemačkim vlastima samo je dijelom dorađena u Zagrebu i dostavljena diplomatskom predstavništvu NDH u Berlinu. Predao ju je otpravnik poslova Tomislav Sambunjak s nekoliko fotografija urađenih
na mjestima zločina. Nota je jako razljutila njemačku stranu. Među ostalim tražilo se kažnjavanje zločinaca na mjestu zločina38. Nikakav pozitivan učinak nije donijela za hrvatsku stranu, uz to je na zahtjev njemačkog ministravanjskih poslova von Ribbentropa Pavelić smijenio svoga ministra dr. Stijepu Perića, koji je označen kao odgovoran za sadržaj Note.
Bulat je tražio objašnjenje i kod zapovjenika V SS korpusa generala Phlepsa. U odgovoru je Phleps stradalo pučanstvo označio kao komunistički nastrojeno i da u ta mjesta od prije godinu i pol nije kročila niti hrvatska niti njemačka vojska i da se ovdje slobodno mogla razvijati crvena republika. Još je dodao da se ovo stanovništvo – iako hrvatske nacionalnosti – neprijateljski postavlja prema snagama koje
napreduju, i da aktivno učestvuje u partizanskoj borbi, što je točno i konstatirano. Naveo je da su ovo uzroci žalosnih događaja, koji su doveli do ubijanja žena i djece39.
Ministar Bulat je ponovno pisao Phlepsu 22. 4. 1944. Opisivao mu je detaljno stanje na području gdje se zločin dogodio, osvrnuo se na prošlost toga kraja, brojčanu zastupljenost u hrvatskim oružanim snagama i dr. Između ostaloga piše: Pučanstvo (...) nije nikada bilo raspoloženo komunistički usprkos okolnostima što su u tim predjelima dugo haračili partizani ...Upravo protivno čitav je taj kraj dao izvanredno mnogo ustaša i domobrana i dobrovoljaca u legiji...
Koliko ta zvjerstva mogu da djeluju na aktivne pripadnike naših oružanih snaga nije potrebno naročito izticati, ali ću Vam ipak kazati da sam imao prilike razgovarati s dva ustaška časntika od koji je jedan u tim pokoljima izgubio 6 djece, ženu i majku, a drugi 4 djece te oca i majku40.
Bulat je pisao i njemačkom vojnom predstavniku u Zagrebu generalu Glase von Horstenau te veleposlaniku generalu von Kascheu41. Sve u svemu, Nijemci su prešli preko pokolja ne mareći za zahtjeve hrvatske strane. Ovaj je pokolj djelovao kao šok za čitavi Sinjski kraj, a naročito za one čija je rodbina stradala. Bilo je i prijedloga da se krene za počiniteljima, ali od toga se odustalo zbog
vezanosti za njemačku oružanu silu, ali i zbog straha od nje. Jasno da je veliki broj domobrana i ustaša te legionara bio nezadovoljan daljnjom suradnjom s Nijemcima no ipak su ostali uz njih do kraja zbog slijepe politike vođa NDH!Sve ovo pokazuje kakav je bio položaj NDH u odnosu na Treći Reich Partizani se vraćaju Tri dana nakon pokolja, u ista sela došli su partizani i otpočeli s intezivnom mobilizacijom. To što se dogodilo jedino je njima u vojnom i političkom smislu išlo na ruku. Započeli su i s pripremama za veće operacije. Nakon mjesec dana napali su Aržano, ali bez uspjeha, no za dva mjeseca u ponovnom napadu su ga zauzeli. U toj akciji ubili su 200 domobrana, a 130 ih zarobili. Radilo se uglavnom o domobranima iz okolnih sela Dalmacije i Hercegovine. O ovoj akciji u svome izvješću Štabu XX. divizije 4. 6. 1944. piše zapovjednik III. brigade43 Ivan Vulin. U jednom dijelu navodi: ...zarobili 130 od kojih su naknadno svi likvidirani, sem 4 za koje se ustanovilo da nisu ustaše i da mogu ostati u redovima NOVJ...44 Zarobljenike
su odveli do sela Podi iznad Graba i pobacali u jamu u blizini zeseoka Markovići. Iako nisu imali nikakvih
dokaza da su ti domobrani sudjelovali u ubijanju civilnog pučanstva, prikazali su ih kao počinitelje i okrutno prema njima postupili.
Partizansko glasilo Okružnog NOO Split Glas borbe donosi članak Ubij ga druže gdje se opisuje akcija na Aržanu, a u zadnjem dijelu iznosi se
jedna vrsta priznanja: 123 bijedne kukavice prolazile su selima Kamešnice. U njihovim ušima odzvanjao je jauk i plač poklanih dvi hiljade seljaka. Dovedeni su zlotvori da im narod Kamešnice sudi. Milosti nema. Kletva za njima ide od kuće do kuće. Žene, djeca, sve što je ostalo živo ispod njihovih noža viče: ’Ubij ga druže.’ Stigla ih je osv Sl. eta.
Jamarima je mjesto u jami . Ni za ovaj zločin nikada nitko nije odgovarao. 10. dalmatinska brigada je 17. 6. 1944. pohvaljena i proglašena udarnom od strane Glavnog štaba NOV i PO Hrvatske. Slavlje je održano u selu Ruda iz kojeg je prije pokolja dva i pol mjeseca ranije pobjegla. Tužna priča o odnosu prema ubijenima, ali i prema preživjelima nastavila se i poslije rata i traje, nažalost, sve
do današnjih dana. O tome drugom prilikom.
Pravila pisanja poruke
Odgovori s citatom
