Valovi emigranata koji udaraju na europsko kopno, poput cunamija ostavljaju katastrofalne posljedice o kojima političari europskoj javnosti nerado otvoreno govore. Bolje reći, oni i sami zatvaraju oči pred problemom kao da će ga umjesto njih netko drugi rješiti.
Rimsko carstvo urušilo se pod golemim pritiskom izazvanim velikom seobom naroda koji su preplavili njegove goleme prostore donoseći sa sobom vlastite kulture, običaje, vjere, jezike. I nisu to mogli spriječiti ni imperator Marko Aurelije ni vojskovođa Marko Antonio. Nepobjedivo i vječno carstvo urušilo se poput kule od karata pod pritiskom nadolazećih hordi te izjedeno unutarnjim neslogama i opačinama nanovo ozakonjenih poganskih običaja.
Ekranizirani i literalizirani prizori propasti Rimskoga carstva neodoljivo podsjećaju na današnje probleme s kojima se suočava Europska Unija. Njeno okretanje leđa svojim kršćanskim korjenima na kojima počivaju gotovo sve nacije koje je i tvore, legalizacija revolucionarne neopoganske ideologije koja urušava društvene temelje, u prvom redu obitelj i mlade pod agendom tolerancije i ljudskih prava, kao i neuspjela politika integracije imigranata, u prvom redu onih muslimanske vjeroispovjedi, počinje pokazivati prve rezultate čije će posljedice u konačnici biti slične onima koje je doživjelo i Rimsko carstvo.
Dovest će najprije do društvenih nestabilnosti i manje-više kontroliranih sukoba, socijalnih tenzija izazvanih padom gospodarske moći i sve većim jazom između bogatih i siromašnih (i zemalja i pojedinaca međusobno) te posljedično do rasta nacionalizama te rasne i vjerske nesnošljivosti. U svojoj konačnici ti će sukobi izmaći nadzoru i poput mjehura od sapunice raspršiti idealističke snove o multikulturalnoj, tolerantnoj, građanskoj Europskoj Uniji - topionici naroda i religija.
Ta novovjeka Kula babilonska, taj moderni Euro-SSSR ima samo dvije opcije: Prva je žurno i iz temelja promjeniti svoj nakaradni ideološko-građanski ustroj i odnarođeni birokratizirani aparat, te se staviti u službu svojih naroda, od čijeg nacionalnog i vjerskog identiteta više ne smije zazirati niti u njih zadirati. I druga, nemoćno, poput nekada rimskih patricija, promatrati postupno opće ljudsko i državno propadanje. Postoji naravno i treća opcija, a to je pretvaranje Europske Unije iz zajednice slobodnih država i građana, u svoju suprotnost – u centraliziranu političku diktaturu s represivnim policijsko-sigurnosnim aparatom i nadzorom slobode javne riječi i političkog djelovanja. Taj je scenarij možda i najcrnji ali, na žalost, i najizgledniji jer već i sada pokazuje upravo takve obrise svoga djelovanja. Osim toga percipirati se mora i činjenica kako je previše novca uloženo od strane kreatora EU u političku tvorbu kakva je ona sada, a da bi se istu tako olako prepustilo sveopćem krahu.
Stoljetne seobe stanovništva, danas slične razmjere i posljedice dosežu za svega jedno desetljeće
Međutim vratimo se uvodnom djelu ovoga teksta. Ukoliko su nekada davno seobe naroda trajale vjekovima, a proces političkih promjena tekao postupno, danas je isto potpuno drugačije. Valovi emigranata koji udaraju na europsko kopno, poput cunamija ostavljaju katastrofalne posljedice o kojima političari europskoj javnosti nerado otvoreno govore. Bolje reći, oni i sami zatvaraju oči pred problemom kao da će ga umjesto njih netko drugi rješiti.
Starovjekovne seobe stanovništva koje trajaše stoljećima danas iste posljedice proizvode kroz svega jedno desetljeće. Masovne izbjeglice iz jugoistočne Azije i Sjeverne Afrike ponukane su u Europi tražiti spas nakon "demokratizacija" Saadamovog Iraka i talibanskog Afganistana, kao i rušenja diktatorskih režima kroz „Arapsko proljeće", i više ih nitko ne može zaustaviti. Stvoreni opći kaos, zašto to ne priznati, u prvom redu lošom politikom Zapada, i sveopće bezakonje proizišlo iz urušavanja prijašnjih država i "iz boce puštenog duha" islamskog terorizma, prinudilo je obične ljude, a koji k tome još bježe i od ugroze zarazom odjednom iznikle smrtonosne ebole, na očajni korak – masovno napuštanje svojih vjekovnih ognjišta. Tu se više ne radi o kretanju tisuća već milijuna ljudi. Tko će ih i gdje zaustaviti poznavajući aktualnu politiku EU o toleranciji, ljudskim pravima, slobodama, humanosti koja ne zna granice? Nitko, naravno ne očekuje da se na te ljude i njihovu djecu puca iz strojnica ali rješenje problema nije ni u tome da ih se jednostavno propušta u vlastito dvorište mimo svih sigurnosnih pravila i socijalnih i demografskih posljedica koje će iz svega ovog proizići.
Zapad bi morao priznati vlastite pogreške
Europska Unija i SAD morale bi konačno svojim narodima priznati krah svojih vanjskih politika i pokušati iznaći rješenje zajedno s racionalnim političarima "na užarenom terenu" Sjeverne Afrike i Bliskog istoka. Takvi racionalni političari su tisućljećima upravljali svojim narodima i vlastitim razvojnim i društvenim procesima, uvjek ih kako-tako držeći pod kontrolom, a od čega je veći dio povijesti korist imala i Europa i njeni narodi (izuzmemo li Osmanlijska osvajanja ali koja su se ipak zadržala samo na jugoistoku europskog kontinenta, op.a.) koji su neometano razvijali i modernizirali svoja društva. Bez obzira smatrali ih mi iz svoje zapadne perspektive diktatorskim i nedemokratskim režimima, oni su ipak svo ovo vrijeme moderne Europe (iz doba Sadama Huseina i Muamera Gadafija) sprječavali globalne političke i demografske nestabilnosti mogućim masovnim emigracijama, a poglavito pogubni islamski terorizam koji se upravo urušavanjem njihovih država poput feniksa izdigao i ugrožava svijet. Ali takav potez posipanja pepelom od strane Zapadnih kreatora života i smrti i promjenu smjera njihovih politika, u skoro vrijeme ne treba očekivati te nam predstoji neizvjesna i nemirna budućnost.
Ova novovjeka velika seoba naroda posljedica je propusta i zajedničke politike Europske Unije čije su elite dopustile da se europskim suverenitetom u Washingtonu brišu noge, a te elite, smještene u Londonu i Bruxsellessu, nije previše briga što se događa na Unijinim južnim granicama, kao da ti isti imigranti neće prodrijeti i do prozora njihovih udobnih kabineta, kuća, stanova. Neki od njih lako će svoj problem rješiti bijegom preko "velike bare", a obični će puk ostaviti na milost i nemilost svojih promašenih politika.
Po tko zna koji put pokazat će se kako delegiranje i prepuštanje upravljanja vlastitim državnim i nacionalnim suverenitetom na neke druge, moćnije institucije i saveze može imati, a ovaj put sigurno i hoće, katastrofalne posljedice po mnoge europske narode, poglavito one siromašnije i brojčano manje. Postavimo si samo pitanje što bi hrvatske vlasti sada mogle učiniti, u uvjetima njihove, europskim zakonima sužene suverenističke politike, kada bi se na našoj obali počeli iskrcavati Azijati i Afrikanci? Tko bi za njih i za čije novce gradio izbjegličke kampove i mjesecima i godinama izbjeglice hranio? Ta pitanja danas muče građane i političare Italije, Španjolske, Grčke, a sve više i sjeverne zemlje Unije koji osim deklarativne, nikakvu stvarnu pomoć od središnjih vlasti EU ne dobivaju.
Film čije su brutalne scene uznemirile europsku javnost snimljen i prikazan smišljeno
Ovih je dana na internet portalima SAD-a i Europske Unije počelo prikazivanje zastrašujućeg 15-minutnog filma u režiji tzv. Islamskog kalifata, gdje su potpuno otvoreno prikazana zvjerstva pripadnika vojske tzv. Islamske države. Na njemu je vidljivo masovno smaknuće desetak američkih i europskih državljana, doslovno klanja vratova nedužnih ljudi noževima kao svojevrsni ritual koji odašilje svoju političku poruku. O samoj poruci reći ću nešto kasnije, a sada bih se osvrnuo na riječi novinara francuskog Kanala 24 Davida Thompsona koji je izjavio sljedeće: video-uratci Al-Qaede i Osame bin Ladena tehnološki gledano bili su kao iz kamenog doba, u usporedbi sa ovim propagandnim filmom ISIL-a. Isti dalje navodi kako su sekvence filma snimane povremenim korištenjem više kamera i rakursa, tehnikom usporenih pokreta, suvremenih tonskih efekata, propagandnih poruka, vrhunske uniformiranosti i ušminkanosti njenih "glumaca" (stvarnih vojnika-terorista, op.a.), uvježbanih tekstova te hipnotičke glazbe i pjesama u pozadini, pomješanog sa smrtnim hropcima desetak pogubljenih i okrvavljenih ljudi, a što sve zajedno neminovno ukazuje kako su u izradbi tog filma kao glavni dio tehnike i režije nedvojbeno sudjelovali i filmski stručnjaci sa Zapada. Ukoliko je to uistinu tako, a sumnjati u to ne treba, neophodno je postaviti brojna pitanja o uzrocima pojavljivanja takvog filma i razlozima njegovog prikazivanja zapadnoj javnosti.
Cilj ovg filma koji prikazuje svu brutalnost i posvemašnju antihumanost jedne fanatične vjerske ideologije, ili, možda, samo brutalnog filma koji namjerno različitim gledateljima odašilje različitu vrstu poruka, jest dvoznačan. S jedne strane on Zapadnog gledatelja straši i poručuje mu što ga čeka, istodobno ga potičući na (psihološki gledano razumljivu) zaštitnu i obrambenu reakciju koja se ogleda u rađanju nekritičke mržnje prema svemu islamskom, uključno i tamošnju muslimansku zajednicu, neovisno o tome koliko se ista iskreno ograđivala od prikazanih zvjerstava koja s temeljnim islamom kao svjetskom religijom nemaju ništa zajedničkog. Radi se jednostavno o devijaciji islama kojom se upravlja u (geo)političke svrhe.
S druge strane navedeni film kod mladih, nezaposlenih i društveno neintegriranih osoba muslimanske zajednice Zapada, ali, na žalost, sve više i kod isto takve domicilne mladeži koja zbog svega toga konvertira na islam, dovodi do sasvim suprotnog učinka. Oni "shvaćaju" poruku filma kao Božji poziv i put koji ih do Boga sigurno dovodi. Kao poziv na konačni otpor "kršćanskoj tiraniji" i političkom "ugnjetavanju" kojeg na filmu izražavaju ritualiziranim zajedničkim paljenjem svojih putovnica Europske Unije. Kao brutalni vojnici tj. teroristi na istom se filmu prepoznaju i mnogi sugrađani žitelja velikih europskih gradova.
Crna perspektiva Europske Unije
Kada na kraju zbrojimo "dva i dva" tj. novu masovnu seobu u Europsku Uniju stanovništva vjerski, kulturološko i tradicijski potpuno oprečnog onom domicilnom, europskom, te unutarnji društveni raskol zbog propale integracijske politike brojnih manjinskih zajednica, upotpunjen izvanjskom ugrozom islamskim terorizmom, vrlo lako dolazimo do zaključka s početka ovoga teksta.
Europsku Uniju čeka teška i nepredvidiva budućnost. Nju pored svih unutarnjih problema, nesuglasica i proturječja sve više opterećuje i breme ukrajinske krize i zbog nje poremećenih odnosa s Ruskom Federacijom. Ta kriza ne može iznjedriti pobjednika i to svi dobro znaju. Rusija po tom pitanju popustiti nikada neće, a SAD to isto neće učiniti još dugo, sve dok isto odgovara njenim strateškim interesima. Hoće li se i kada oni promjeniti ostaje tek za vidjeti. To može trajati godinama, možda i desetljećima, a Europska Unija već i sada osjeća njene posljedice. Ona bez uravnoteženih interesnih odnosa i uspostavljenih sigurnosnih mehanizama sa svojim golemim istočnim susjedom nikada ne može imati zajamčenu vlastitu sigurnost, bez obzira na sva vojna savezništva, a time, ne manje važno, ne može imati ni gospodarsku stabilnost i rast investicija. Te će investicije svoje sigurno utočište i zajamčeni profit radije tražiti na dalekim azijskim ili zapadnim prekooceanskim tržištima.
Odgovori s citatom
Prvotno napisano od Marta
