+ Odgovori na temu
Stranica 12 od 13 PrviPrvi ... 2 10 11 12 13 PosljednjePosljednje
Prikaz rezultata str. 221/260

Tema: Dogodilo se na današnji dan

  1. #221
    Ugledni član kiler avatar
    Datum registracije
    Aug 2013
    Lokacija
    where the wild roses grow
    Poruke
    525
    ...Krilnik Jure Francetić je mučenički umro u Slunju, noću pred zoru 27./28. prosinca pa treba pisati datum njegova pokoja 28. prosinca 1942. godine, a ne 27. prosinca, kako se često pogrješno pisalo, piše Kamenjar.com

    ...Potkraj ožujka, na čelu Crne legije, prodire u istočnu Bosnu i izbija na Drinu. Tim pothvatom je postao nacionalni junak, a 24. travnja odlikovan je Vojničkim redom željeznoga trolista III. stupnja s hrastovim grančicama. Potkraj svibnja boravi s I. bojnom Crne legije u Makarskoj i Vrgorcu, zatim odlazi u Mostar i zbog talijanskog pritiska vraća se u Sarajevo.

    ...Letio je u Gospić 22. prosinca 1942. gdje je trebao preuzeti dužnost zapovjednika Operativnog područja Lika. Zrakoplov kojim je upravljao zastavnik Mijo Abičić se prisilno spustio u selo Močila kod Slunja. U sukobu sa seoskom partizanskom stražom i seljacima teško je ranjen u glavu. Kada su u partizanskom štabu saznali je u zrakoplovu bio Francetić, premjestili su ga u samostan u Slunju i pokušavali zaliječiti s ciljem da ga razmjene za veliki broj zarobljenih drugova. Operirali su ga dr. Franc Kleinhappel i dr. Boško Božović, ali Francetić nije preživio.

    Umro je u slunjskoj bolnici (27?) 28. prosinca 1942.,. Dva dana nakon Nove godine i u Zagrebu je objavljeno da je Jure Francetić nestao, a da je poginuo službeno je potvrđeno tek 30. ožujka 1943.

    ...Dakle, znade se za grob pokojnog krilnika Jure Francetića i pokojnog poručnika Mije Abičića. Zato ovo posebice ističem, da se ne piše kako se za grob ne zna.
    Ponavljam: Zajednički grob pokojnog viteza, uzornog hrvatskog ustaše, suosnivača i zapovjednika legendarne Crne legije Jure Francetića i pokojnog domobranskog zastavnika, pilota Hrvatskog zrakoplovstva Mije Abičića je u bivšem selu Močila, u bezdani nedaleko močilarskog bunara. Nisu sami, nego dijele pokojničku sudbinu sa stotinama Hrvata, koje su bezumni i bezdušni srbskočetnički i srbskokomunistički zločinci poubijali samo zato jer su bili Hrvati i kao takvi djelovali hrvatski i borili se za slobodnu i nazavisnu državu Hrvatsku.

    https://kamenjar.com/pred-zoru-27-28-pr ... ancetic-2/
    “Oprošteno jest griešnima: Zulumčaru, ubojici,
    Oprošteno svima, svima – Samo nije izdajici,samo nije izdajici”.

  2. #222
    Legendarni hrvatski vojskovoda. Tito je rekel da ce za njega dobiti pola Jasenovca u razmjeni, ako ga spase.

  3. #223
    Ugledni član kiler avatar
    Datum registracije
    Aug 2013
    Lokacija
    where the wild roses grow
    Poruke
    525
    Zar nije to ona priča da je Pavelić davao pola Jasenovca za njega ako mu spase život i vrate ga vlastima NDH?
    “Oprošteno jest griešnima: Zulumčaru, ubojici,
    Oprošteno svima, svima – Samo nije izdajici,samo nije izdajici”.

  4. #224
    Nisam sad ni sam siguran. Moram provjeriti.


  5. #225

    2. siječnja 1945. rođen Slobodan Praljak

    2. siječnja 1945. rođen Slobodan Praljak – Borimo se za svoj dom, svoju obitelj i svoj narod!



    Bog je na našoj strani i s njim ćemo pobijediti ovu nepravdu, kao ono nekoć s krunicom u Domovinskom ratu. Borimo se uvijek za svoj dom, za svoju obitelj, za svoj narod, baš kao što je to činio i pokojni general Slobodan Praljak, rekao je fra Miljenko Stojić.

    Na današnji dan 2. siječnja 1945. u Čapljini, rođen je general-pukovnik Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane Slobodan Praljak. Bio je predstavnik Ministarstva obrane Republike Hrvatske u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni i Hrvatskom vijeću obrane i načelnik Glavnog stožera Hrvatskog vijeća obrane tijekom 1993. godine. Pravomoćno je osuđen na Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije. Slobodan Praljak je izricanje drugostupanjske presude prekinuo ispijanjem bočice otrova u raspravnoj dvorani Haaškog suda za ratne zločine, uz uzvik: „Slobodan Praljak nije kriv!“.

    Znatan dio javnosti Hrvatske i BiH doživjeli su presudu Slobodanu Praljku kao veliku nepravdu.

    Slobodan Praljak bio je, možemo to slobodno reći, genij koji je završio paralelno tri zahtjevna fakulteta. Godine 1970. diplomirao je na elitnom Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu s vrlo viskom prosjekom ocjena koji dosižu samo najbolji studenti na Sveučilištu – 4,5. Napisao je svoju tezu o korekciji kromatske slike električnog signala za televizijski rad. Godine 1971. diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu: filozofiju i sociologiju. Godinu dana kasnje je diplomirao i na Akademiji za kazalište, film i televiziju (danas Akademija dramske umjetnosti) u Zagrebu.

    Kad govorimo o haškoj presudi našim uznicima, najprije trebamo izreći pokoj vječni generalu Praljku, a onda izmoliti molitvu za pokoj njegove duše, govori fra Miljenko Stojić za hkv.hr

    Praljak je izabrao taj put, hvala mu za sve što je učinio za hrvatski narod, a mi izaberimo put nastavka borbe. Sjetimo se Vukovara. Strašna sila navalila je na njih, a oni su bez bojazni stali pred nju. I pobijedili su. Upisani su među junake, a oni su upisani među zločince. Vjerujem da smo ovim događajima u Haagu ako ne diplomirali, a onda smo barem maturirali (kao narod op.)

    Kako će nas drugi braniti, ako se mi sami povodimo za izdajicama u našim redovima?

    Haaški sud, pa zar to treba još ponavljati, nije ustrojen da donese pravdu među zavađene narode, već je ustrojen da spasi poredak što su ga Hrvati pošteno uzdrmali najprije oduprijevši se velikosrpskom napadaču, a onda i stvaranjem svoje države te veličanstvenom Olujom. Bili su uvjereni da mi to ne ćemo moći učiniti.

    Kad su kola po njih krenula nizbrdo, slali su nam one bajne promatrače, pa snage UN, pa su nas zaustavili pred Banja Lukom, pa su onda osnovali Haaški sud… da preskočimo mnogo toga. Spomenimo još samo mudžahedine. Oni su ih zaboravili tijekom izricanja ove presude našim uznicima, ali nisu mnogi u onim krajevima gdje su harali. Činili su stravične zločine i nikom ništa. Očito dobro su odradili povjereni im zadatak pa ih ne treba dirati. Slično se postupilo i prema vrhu JNA glede Ovčare i mnogih stratišta, Mladiću glede Srebrenice i Škabrnje, Perišiću glede Zadra i Mostara, Haliloviću glede Grabovice…

    Srbija ni u čemu nije sudjelovala, kao ni Armija BiH, spomenuti zločinci otišli su na tržnicu, pokupovali tenkove, topove, zrakoplove, platili ljudstvo i onda se malo zezali okolo. Jedino su Hrvati i Hrvatska navodno činili zločine, iako su bili bez oružja na početku, dali svoj glas za postanak države BiH, prvi ustali u njezinu obranu, liječili Bošnjake i dostavljali im humanitarnu i vojnu pomoć čak i u ono vrijeme kad su s njima ratovali…

    To je ta haaška pravda.

    Da zaključimo, jer čovjeku se gadi razmišljati puno o sudištu osnovanom političkom odlukom političkog 1/4 tijela. Ovom duboko nepravednom presudom još je dublje zakopano sjeme zla u krajeve preko Drine. Svi su zavađeni sa svima. Novi rat u svakom trenu lako je pokrenuti i tako pokušati vratiti stvari na vrijeme prije Domovinskog rata.

    Ali da ne bismo optuživali samo neke tamo. Na njihovoj je strani, to znači na strani protivnoj našoj, svatko onaj tko poput Stjepana Mesića, Vesne Pusić, Ive Josipovića… kaže da su za sve krive pogrješne politike iz devedesetih. To su i oni koji potpisuju da nema hrvatskog jezika nego nekog zajedničkog, oni koji se rugaju molitvi i sv. misi za naše zatočene u Haagu, oni koji pljuju na Herceg Bosnu, oni…

    Posebna su vrsta takvi koji i dan-danas vjeruju u ono što je govorio i činio zločinac Josip Broz Tito. Svi su oni osudili ove u Haagu, svi su oni pljunuli na naše branitelje. Ali sve im je uzalud. Vukovarske junake još su dodatno lomili u logorima pa ih ipak time nisu slomili. Oni su pobjednici, država Hrvatska postoji.

    Ovo je drugo poluvrijeme, budimo neslomljivi borci kao i puno puta do sada. Bog je na našoj strani i s njim ćemo pobijediti ovu nepravdu, kao ono nekoć s krunicom u Domovinskom ratu. Borimo se uvijek za svoj dom, za svoju obitelj, za svoj narod, baš kao što je to činio i pokojni general Slobodan Praljak.
    https://narod.hr/kultura/2-sijecnja-...elj-svoj-narod

  6. #226
    Ugledni član kiler avatar
    Datum registracije
    Aug 2013
    Lokacija
    where the wild roses grow
    Poruke
    525
    Na današnji dan 9. siječnja 1578. Ferhad-paša uputio je posljednji poziv braniteljima Gvozdanskog na predaju.

    Posada koja je ostala potpuno bez hrane, jer su Turci ubacili otrovanu hranu i ubili posljednje žive pse za jelo, odbili su poziv uz riječi: „Radije ćemo za slobodu i križ umrijeti nego predati se!“. Paša je nakon toga poduzeo tri velika juriša koji su hrvatski branitelji odbili. 13. siječnja krenuli su Turci u još jedan juriš, ali odgovora iz Gvozdanskog nije bilo. Turski vojnici ušetali su u utvrdu i zatekli potresan prizor: u gradu bez hrane i streljiva zatekli su na borbenim položajima smrznute nekolicinu preostalih živih Hrvata – branitelja Gvozdanskog...

    https://kamenjar.com/9-sijecanj-1578...a-za-slobodom/
    “Oprošteno jest griešnima: Zulumčaru, ubojici,
    Oprošteno svima, svima – Samo nije izdajici,samo nije izdajici”.

  7. #227
    https://narod.hr/kultura/15-sijecnja...i-hrvatski-san

    15. siječnja 1992. priznata Hrvatska – Hrvati žele da se ‘hrvatski san’ ostvari u punini!

  8. #228
    Ugledni član kiler avatar
    Datum registracije
    Aug 2013
    Lokacija
    where the wild roses grow
    Poruke
    525
    Prije točno 147 godina u Runovićima uhićen Andrijica Šimić, izdali ga Garci

    Andrijica je, po narodnim predanjima, otkupljivao osmansku zemlju za Viničane i gradio im kuće te im darovao konje i krave, što je razlog zašto ga i danas u Zagori i Hercegovini smatraju za narodnog junaka. Stekao je nadimak hercegovački Robin Hood.

    http://www.dnevnik.ba/teme/prije-toc...zdali-ga-garci
    “Oprošteno jest griešnima: Zulumčaru, ubojici,
    Oprošteno svima, svima – Samo nije izdajici,samo nije izdajici”.

  9. #229


    Stjepan Sarkotić, hrvatski general, vojni upravitelj BiH i osvajač Crne Gore.

    Kraljevinu Crnu Goru i glavni grad Cetinje, na čelu Austro-ugarske vojske, osvojio je general Stjepan Sarkotić, Hrvat iz malog sela Sinac u Gackoj dolini. On je jedan od najvećih zapovjednika slavne monarhije i najzaslužnijih hrvatskih domoljuba 20. stoljeća. Na današnji dan 1916. godine, Crna Gora je kapitulirala, a nekoliko dana ranije Sarkotić je sa svojom vojskom ušao u Cetinje.
    Početkom Prvoga svjetskog rata, Sarkotić je zapovijedao 42. domobranskom pješačkom divizijom, u sastavu 12. korpusa generala baruna von Rhemen zu Bärensfelda. Budući da se iskazao u borbenim djelovanjima na srbijanskoj bojišnici, 1914. proglašen je vitezom 2. reda željezne krune, da bi krajem te godine bio imenovan vojnim upraviteljem Beograda. Promaknut je u čin generala pješaštva, a car Franjo Josip imenovao ga je 22. prosinca 1914. godine zapovjednim generalom u BiH i Dalmaciji, s odgovornošću vojnoga upravitelja.
    https://narod.hr/kultura/25-sijecnja...kovode-ratnike

  10. #230
    http://www.dnevno.hr/domovina/tovarn...-ruke-1125281/

    DAN KADA JE TOVARNIK PLAKAO

    TOVARNIK ’91. POPUT AUSCHWITZA: Hrvati mučeni i ubijani s bijelim trakama oko ruke

  11. #231

    16. veljače 1942. Istočna Bosna – nepoznate bitke oružanih snaga NDH i ustanika

    Oružane snage ustanika nisu bile jedinstvene i dijelile su se na dvije struje: Narodnooslobodilački pokret (NOP) i Četnički pokret, kojeg je na ovom području vodio Jezdimir Dangić. NOP je raspolagao s oko 6000 naoružanih pripadnika, dok se u Četničkom pokretu ovaj broj kretao između 4000 i 5000 boraca. Oba su pokreta bila dobro opskrbljena lakim pješačkim naoružanjem, koje je najvećim djelom dolazilo iz “Užičke republike“ (Srbija), tj. iz tvornice oružja u Užicama i koje je većinom raspoređeno među pripadnicima NOP*a, a dio je poticao iz napuštenog i zaplijenjenog naoružanja bivše vojske Kraljevine Jugoslavije.
    U početku je između ova dva pokreta postojala dobra suradnja te je do sredine studenog djelovao i zajednički stožer (Operativni štab).

    Međutim, četnici su 17. studenog uspostavili Privremenu upravu istočne Bosne i sklopili sporazum s talijanskim 14. zborom u Višegradu, što je dovelo do raspuštanja ovog stožera. Četnici su s Talijanima ostvarili prisnu suradnju koji su im u potpunosti prepustili nadzor nad Višegradom, Goraždem, Čajničem, Fočom i Kalinovikom, gdje je odmah nakon odlaska talijanskih posada izvršen pogrom nad muslimanskim stanovništvom i koji je potaknuo masovni zbjeg iz Istočne Bosne.

    Oružane snage NDH, Njemačke i Italije poduzele su niz vojnih operacija radi suzbijanja ovog ustanka, a dva najveća i najbolje organizirana poduhvata bili su „Operacija Romanija“ (15.*25.1.1942.) i „Ozren II.“ (29.1.*4.2.1942.), u jugoslavenskoj historiografiji poznate kao „Druga neprijateljska ofenziva“. Ove su dvije operacije izvršile združene hrvatsko*njemačke snage i u ovim borbama ustanicima su naneseni znatni gubitci, ali im ustanak nije uspjelo u potpunosti ugušiti. Prodirući duž glavnih komunikacija hrvatsko*njemačke snage brzo su ovladale prije izgubljenim mjestima (Rogatica, Han Pijesak, Sokolac, Olovo, Vlasenica, Srebrenica i Bratunac), uslijed čega je Vrhovni stožer NOPJ*a donio odluku da se glavninom svojih snaga povuče u dijelove istočne Bosne pod nadzorom talijanskih snaga. Preostale snage bile su prisiljene povući se dublje u planine, a među snagama NOP*a počelo je osipanje i značajan broj njihovih pripadnika prešao je u redove Četničkog pokreta. Četnički pokret time je zadobio na snazi i posebno je ojačao na području Podromanije, Han Pijeska i Vlasenice te su nakon okončanja „Operacije Romanija“ i odlaska njemačkih snaga s ovog područja, ponovo počeli ugrožavati prometnice i napadati izolirane oružničke postaje.
    https://narod.hr/kultura/16-veljace-...a-ndh-ustanika

  12. #232
    https://narod.hr/kultura/20-veljace-...elenih-beretki

    Velika sramota za državu Hrvatsku dogodila se 2013. za vrijeme vlasti SDP-a i ministra Kotromanovića kada je ovaj ratni heroj, sa ženom, kćerkom i sinom, deložiran iz stana u Splitu koji mu je dodijeljen od Ministarstva obrane 1993 godine. Naime, stanarsko pravo je tražio bivši oficir JNA Petar Denoble i njegova supruga Ubavna koji su početkom rata 1991. iz Splita otišli u Knin, a nakon toga u Beograd, pa u Ameriku gdje žive i danas. O tome je prisao Večernji list.

  13. #233

  14. #234
    Vidio sam ga u kafiću u Duvnu nakon pada Kupresa, ..radili su akcije, jednu neuspješnu onu poznatu gdje je zarobljen Davor Glasnović..drugu uspješnu..o kojoj govori ovaj srpski snimak..

    na 45:25 na snimku...akcija duboko u neprijateljskoj pozadini..Joško Kapetanović iz Frakopana poginuo kod G. Vakufa..legendarni diverznat.. Frankopani i mješana duvanjska ekipa

    .....kad bi mladost znala...kad bi starost mogla.....

  15. #235
    https://narod.hr/kultura/1-ozujka-19...ovic-vokic-ndh

    1. ožujka 1909. Mladen Lorković – što je istina o puču Lorković-Vokić u NDH?

  16. #236
    Na današnji dan,20.4.1993. godine,u borbama oko Jablanice , je poginuo Mario Hrkać-Ćikota,jedan od zapovjednika “Kažnjeničke bojne„.

  17. #237

    8. svibnja 1945. Zagreb – kako je glavni grad Hrvatske postao mjesto patnje ii smrti



    Glavni grad Hrvatske Zagreb je u svibnju 1945. bio grad straha, patnje, stradanja, smrti, ali i nadanja da je zlo moćno, ali ipak prolazno. U grad su ušle jedinice partizana iz Srbije, od kojih su mnogi do prije koji mjesec nosili kokardu na šubari, čak do kolovoza 1944. kada ih je Tito amnestirao.


    Ti ljudi su počeli pokolj Zagrepčana, uz kasniju svesrdnu pomoć hrvatskih partizana, koji su ušli u grad preko Sljemena i Sesveta tek dva dana kasnije.

    “Biti Srbin u to vrijeme značilo je biti vlast“, piše osvjedočeni antifašist Bogdan Radica o stanju Hrvata i građana Zagreba nakon ulaska partizana.

    Na današnji dan 1945. su partizanske snage ušle u Zagreb. Partizani vole reći da su ga oslobodili, a pokojni Tomislav Ladan bi rekao da je taj dan “Zagreb pao pod oslobođenje”.

    Osim par manjih okršaja nije bilo previše borbenog djelovanja jer se gotovo sva vojska NDH sa dobrim dijelom naroda povukla prema slovenskoj, a kasnije i austrijskoj granici.

    Oslobođenje je, nažalost, više sličilo na dolazak Huna i Mongola: pljačka, otimačina,ubojstva,silovanja, to je tamni dio te priče kojeg nam antifašisti uporno „zaboravljaju“ ispričati.

    Zašto su građani grada Zagreba zaslužili tako tešku kaznu?

    Iako se očekivalo da će u Zagreb kao prve jedinice ući odredi X. zagrebačkog korpusa, to se nije dogodilo. „Slava oslobođenja“ Zagreba pripala je dojučerašnjim četnicima Koste Nađa, Peke Dapčevića i Koče Popovića. Njihove fotografije najbolje svjedoče kojoj su vojsci pripadali do jeseni 1944. godine. Umjesto dotadašnjih kraljevskih kokardi stavili su crvenu zvijezdu i nastavili rat protiv svega što nosi hrvatski predznak, piše vecernji.hr

    Poznati hrvatski novinar i publicist Bogdan Radica godinama je živio u SAD-u. Bio je antifašist, ali i antikomunist. Svršetkom rata doputovao je u Zagreb da se uvjeri o stanju u „oslobođenoj“ Hrvatskoj. U svojoj je knjizi „Hrvatska 1945.“ ovako opisao prve dane u „oslobođenom“ Zagrebu: „U Zagrebu su još tada praskale bombe i svaka je detonacija izazivala mraz u kostima njegova stanovnika. Poput vihora, strah se pojavljivao vertikalno i horizontalno, izazivajući u čovjeku osjećaj fizičke ništetnosti, ali i intelektualne bijede. Ljudski se život snizio na tako nisku cijenu da su svi pojmovi o njegovoj vrijednosti, koje je povijest razvijala stoljećima, još iz grčkih preko rimskih do kršćanskih vremena, postajali beznadni. Njegov um, intelektualna bitnost, njegov duh i duša, teško su se mogli izdići na površinu. Dok su razularene mase partizana, mladića intoksiciranih lažima i alkoholom, pjevale pjesme o ‘slobodi’, slobode nije bilo ni za koga – ni za potlačenu i zastravljenu većinu, kao ni za manjinu, koja se i sama bojala bezvlađa, nasilja i terora što ga je sama nametala većini. Svatko je u svakom trenutku mogao postati žrtvom arbitrarnog nasilja. Kad stari zakoni padaju, kakvi god oni bili, a novi nisu u stanju da se nametnu, strah odnosi ljudima volju, glavu i osjećaje njihova dostojanstva. Pojaviti se iz Amerike u takvoj sredini, svoj isječenoj trzajima vječnoga straha, bilo je uistinu strašno suživljavanje između vlasti slobode, osnovane na zakonu i pravu, i bezvlađa, nasilja i terora, osnovanog na imperativu pojedinaca ili skupine dešperatera, brava i rasova. Zakon je bio strojnica, i tko je imao više fišeka o pojasu, taj je bio i jači u odnosu prema nezaštićenu pojedincu. Biti Srbin u to vrijeme značilo je biti vlast.“ Tako je pisao Bogdan Radica, osvjedočeni antifašist i antikomunist, čovjek koji je zazirao od totalitarizama. Zbog toga je njegov tekst bitan, jer je nepristran, pisan očima čovjeka koji dolazi iz jednog drugog, demokratskog miljea.

    Zagreb je dakle u svibnju 1945. bio grad straha i patnje, stradanja, ali i nadanja da je zlo moćno, ali ipak prolazno.

    Dakle, tog dana u Zagreb nije ušla samo druga vojska, ušao je strah, teror, noćna odvođenja ljudi, nasilno iseljavanje iz stanova i odmah useljavanje drugova u tuđe stanove sa svojim obiteljima, otvorena je prisilna javna kuća u Jurišićevoj ulici u kojoj su Zagrepčanke silovali i iživljavali se nad njima, uspostavljena je koljačka jedinica tzv. „lajbeki“ koja je tragove svog „rada“ ostavila širom Sljemena u brojnim jamama o kojima se moralo šutjeti 45 godina, a i danas su tabu tema.

    Najmasovniji zločini na području Zagreba dogodili su se u njegovim rubnim naseljima ispod Medvednice, prije svega Gračanima. Gračani, uz Markuševec, Čučerje, Remete, Šestine i Bukovec koji, čine niz od nekoliko prigorskih sela koja su od davnina gravitirala Zagrebu vežući svoju ekonomiju uz glavni hrvatski grad.

    O strahu i atmosferi koja je vladala Zagrebom toga dana najbolje svjedoči slika prolaska i dočeka partizana preko glavnog gradskog trga Jelačić placa. Na ulicama grada nije bilo nikoga.

    Pokolj i pljačka u Zagrebu počela je istog dana, ubijene su tisuće ljudi u glavnom gradu, pa čak i djece štićenika domova u dobi od 7 do 15 godina, bolesnici iz zagrebačkih bolnica, žene, starci i doslovno svi koji su se našli na popisu “sumnjivih” srbijanskih partizana koji su ušli u Zagreb.

    Popis preko 100 otkrivenih masovnih stratišta u Zagrebu i okolici možete pročitati ovdje.

    Izvor: narod.hr/vecernji.hr

  18. #238
    Ugledni član philly avatar
    Datum registracije
    Sep 2012
    Lokacija
    st
    Poruke
    838
    Strava... banda crvena, sotonistička, antihrvatska...

  19. #239

    22. svibnja 1992. New York – hrvatska trobojnica zavijorila se pred zgradom UN


  20. #240

    20. lipnja 1972. Feniks – hrabri hrvatski revolucionari pokušali srušiti Jugoslaviju

    Ne zaboravimo imena hrvatskih domoojuba koji su, po cijenu života, sanjali državu Hrvatsku i dali svoj život za nju u najtežim vremenima hrvatskog naroda:

    1. Ambrozije Andrić, R. 10. 12. 1939. u Tuzli, poginuo 21. 7. 1972. u zaseoku Tomići Kod Omiša;

    2. Adolf Andrić, R. 4. 3. 1942. u Tuzli, poginuo 26. 6. 1972. na planini Raduši Kod Gornjeg Vakufa;

    3. Pavao Vegar, R. 10. 11. 1939. U Vašarovićima pokraj Ljubuškog, poginuo 21. 7. 1972. u zaseoku Tomići Kod Omiša;

    4. Ilija Glavaš, R. 8. 12. 1939. u Lužanima pokraj Gornjeg Vakufa, poginuo 24. 7. 1972. na području sela Leskuri na planini Svilaji;

    5. Đuro Horvat, R. 12. 4. 1939. u Palinovcu pokraj Čakovca, zarobljen 2. 7. 1972. Kod Jablaničkog jezera, osuđen na smrt u Sarajevu 21. 12. 1972., Strijeljan 17. 3. 1973.;

    6. Vejsil Keškić, R. 25 . 6. 1939. u Maloj Peći pokraj Bihaća, zarobljen 29. 6. 1972. u blizini Prozora, osuđen na smrt u Sarajevu 21. 12. 1972., Strijeljan 17. 3. 1973.;

    7. Viktor Kancijanić (Kocijančič), R. 1. 3. 1945. u Tinjanu pokraj Pazina, ubijen 2. 7. 1972. kod Raduše;

    8. Petar Bakula, R. 3. 2. 1947. u Rastovači pokraj Posušja, ranjen 15. 7. 1972. na brani Peruča, kasnije zacijelo likvidiran;

    9. Ludvig Pavlović, R. 9. 4. 1951. u Vitini pokraj Ljubuškog, zarobljen prije prelaska ostatka grupe u Hrvatsku, osuđen na smrt u Sarajevu 21. 12. 1972., Pomilovan, 20 godina robije, pod sumnjivim okolnostima poginuo Kao pripadnik HVO-a u sukobu s JNA 18 godina. 9. 1991. u Studenim Vrilima, na cesti između Tomislavgrada i Posušja;

    10. Mirko Vlasnović, R. 19. 8. 1932. u Zemuniku Gornjem kod Zadra, predao se u rodnom selu 28. 7. 1972., osuđen na smrt u Sarajevu 21. 12. 1972., Strijeljan 17. 3. 1973.;

    11. Ilija Lovrić, R. 1945. u Varvarima pokraj Prozora, poginuo . 7. 1972. u blizini Varvara;

    12. Filip Bešlić, R. 1936. u Rastovači pokraj Posušja, poginuo 24. 7. 1972. na području sela Leskuri na planini Svilaji;

    13 . Stipe Ljubas, R. 21. 9. 1951. u Đakovu, poginuo 24. 7. 1972. na području sela Leskuri na planini Svilaji;

    14. Vlado Miletić, R. 1946. u Ograđeniku pokraj Čitluka, poginuo 13. 7. 1972. Kod sela Pribić kraj Livna;

    15. Vinko Knez, R. 26. 1. 1953. u Viškovcima pokraj Požege, poginuo 27. 6. 1972. Kod Han Ploča, Iznad puta Gračanica-Gornji Vakuf;

    16. Ivan Prlić, R. 8. 11. 1951. u Sovićima pokraj Gruda, zarobljen 26. ili 27. 6. 1972. zacijelo kasnije likvidiran;

    17. Nikola Antunac, R. 1950. u Karlovcu, poginuo 27. 6. 1972. Kod Han Ploča, Iznad puta Gračanica-Gornji Vakuf;

    18 . Vilim Eršek, R. 20. 10. 1939. u Žigrovcu pokraj Varaždina, poginuo 27. 6. 1972. Kod sela Rumboci;

    19. Vidak Buntić, R. 28. 1. 1942. u Ograđeniku pokraj Čitluka, predao SE 25. 7. 1972. između Zagvozda i Žeževice, zacijelo kasnije likvidiran;
    https://narod.hr/kultura/20-lipnja-1...rzavu-hrvatsku

+ Odgovori na temu

Pravila pisanja poruke

  • Ne možeš otvoriti novu temu
  • Ne možeš ostaviti odgovor
  • Ne možeš stavljati dodatke
  • Ne možeš uređivati svoje postove