+ Odgovori na temu
Stranica 11 od 11 PrviPrvi ... 9 10 11
Prikaz rezultata str. 201/211

Tema: Dogodilo se na današnji dan

  1. #201
    https://narod.hr/kultura/25-rujna-19...-hrvatsku-smrt

    25. rujna 1991. – kako je Budimir Lončar osudio Hrvatsku na smrt?

    Danas je Buda ugledni građanin ove države, dok mnogi koji su se borili za nju ili gledaju ''travu odozdo'' ili vidaju rane iz rata ili jedva spajaju kraj sa krajem.

    A nemali broj je digao ruku na sebe (nedavno je to učinio i osobni fotograf dr. F Tuđmana i to na njegovu grobu) razočarani kad su vidjeli u što se sve ova država i narod pretvaraju).

  2. #202

    Sretan Dan neovisnosti RH

    Sretna 26. obljetnica neovisnosti Republike Hrvatske.


  3. #203
    Neprijateljska emigracija Puntar2.0 avatar
    Datum registracije
    Sep 2016
    Poruke
    2,741
    Svaki glas za HDZ je glas za HNS!

  4. #204
    .....kad bi mladost znala...kad bi starost mogla.....

  5. #205
    eto viperica se sitila Toše ( neka je volim njegove pisme ) al nije ni Blage Zadre ni Brune Bušića http://poskok.info/wp/
    u prirodi nam je svima želja za komunikacijom... za snovima..
    i oduvijek su ljudi pronalazili načine da budu povezani jedni s drugima,
    a svako vrijeme nosi sa sobom i svoje konce koji povezuju....
    taj labirint je život..

  6. #206

    16. listopada 1978. ubijen Bruno Bušić – što čini Hrvatska da otkrije ubojice svojih



    Hrvatski političar i publicist Bruno Bušić ubijen je na današnji dan 16. listopada 1978. u Parizu. Jugoslavenske tajne službe ubojstvom ovog hrvatskog domoljuba od njega su stvorile legendu u hrvatskom narodu još za vrijeme jugoslavenske diktature. Svojom karizmom Bušić je ostao upamćen kao simbol svih hrvatskih emigranata ubijenih od jugoslavenskih tajnih službi.

    U ovom kratkom tekstu opisujemo njegovo manje poznato djelovanje i prijateljevanje s dr. Franjom Tuđmanom od 1965. do Bušićevog ubojstva 1978. godine, te opravdano postavljamo pitanje: što Hrvatska čini da otkrije ubojice svojih najboljih sinova?

    Ne samo što je bio karizmatični lider novog hrvatskog suverenističkog pokreta, Bruno Bušić bio je priznati intelektualac, književnik i publicist, dakle, vrlo obrazovan čovjek koji je istinski poznavao pravu demokraciju zapadnoga tipa u ona hladnoratovska, olovna vremena. Karizmatična osoba hrvatske povijesti i jedan od najvećih hrvatskih povijesnih istraživača dvadesetog stoljeća, pravi predstavnik turbulentnih sedamdesetih godina prošlog vijeka, desetljeća koje je označavalo nagovještaj urušavanja komunističkog režima čiji kraj smo dočekali nakon malo više od desetak godina nakon mučkog ubojstva Brune Bušića.

    Bruno Bušić i dr. Franjo Tuđman – veza koja je trajala do Bušićeve smrti

    Od zanimljivosti iz Bušićeve mladosti istaknimo da se 1965. zaposlio u Institutu za povijest radničkog pokreta na čijem je čelu bio dr. Franjo Tuđman. Okupili su tim povjesničara koji je počeo proces demistifikacije i razotkrivanja beogradskih laži o suvremenoj hrvatskoj povijesti, a napose o lažima o tzv. genocidnosti hrvatskog naroda čime se je komunistički i velikosrpski Beograd „hranio“ kao Damoklovim mačem nad glavom hrvatskog naroda. Te je godine i uhićen i osuđen na devet mjeseci zatvora zbog “širenja neprijateljske propagande”. Zahvaljujući Tuđmanovoj intervenciji, koji tada još uvijek nije službeno imao status komunističkog disidenta, kazna mu je promijenjena u uvjetnu.

    Tuđmana i Bušića je 1972. godine, nakon Hrvatskog proljeća, pogodila ista sudbina – osuđeni su na dvije godine zatvora, ponovno zbog širenja „antikomunističke neprijateljske propagande“. Bušić je kaznu izdržao u zloglasnoj Staroj Gradišci, a Tuđman u Lepoglavi, prvi puta 1972. godine, a drugi puta 1982. zbog intervjua na njemačkom ARD-u o stanju ljudskih prava i položaju hrvatskog naroda u Jugoslaviji.

    Tuđman i Bušić susretali su se i kasnije, kada je Bušić izbjegao u inozemstvo. Nediljko Vegar ispričao je zanimljivu anegdotu o njihovu susretu 1977. u inozemstvu. Bušić je Vegaru rekao kako će ga u Njemačkoj posjetiti bivši Titov general. Vegar je pomislio kako ga želi napasti te je obećao angažirati još jednog čovjeka. Bušić je povikao: “Za Majku Božju, ti ga moraš čuvati da mu se što ne dogodi, jer ako itko uspije stvoriti hrvatsku državu – to će biti on!”

    Ubojstvo Brune Bušića – Tito htio spriječiti stvaranje hrvatskog karizmatičnog vođe!

    Bušić je 10. ili 11. rujna 1978 doputovao iz Londona u Pariz kako bi izvršio pripreme za Izvanredni sabor emigrantske organizacije Hrvatskog narodnog vijeća. Beograd je odlučio da se Bušić na tom saboru, koji se trebao održati 20./21. listopada u Amsterdamu, ne smije pojaviti jer bi vjerojatno preuzeo vodstvo nad hrvatskim političkim izbjeglištvom. Kao moderni, obrazovani i domoljubni političar, Bušić je bio velika opasnost za jugoslavenski režim i njegovog diktatora koji su svoju vlast velikim dijelom hranili na pričama o „radikalnoj ustaškoj emigraciji“.

    Zbog toga je 16. listopada 1978. Bruno Bušić je ubijen.

    Bušić je kobnog dana između 23 i 23:15 sati ulazio u dvorište zgrade u kojoj je privremeno stanovao. Za njim je potrčao nepoznati muškarac, usmrtio ga hicima iz neposredne blizine i pobjegao. U Tanjugu je likvidacija prikazana kao “međusobni obračun u emigrantskom podzemlju”. Istom formulacijom ubojstvo je opisao i Vjesnik.

    Bruno Bušić, uz veliko mnoštvo nazočnih Hrvata iz čitavog svijeta, pokopan je na pariškom groblju Pere-Lachaise, na nadgrobnoj ploči bili su uklesani stihovi iz pjesme Dobriše Cesarića “Trubač sa Seine”, na hrvatskom i francuskom jeziku.

    Godine 1999. kosti Brune Bušića pokopane su na zagrebačkom Mirogoju u Aleji hrvatskih branitelja.

    Zašto ubojica Brune Bušića nije pronađen već 27 godina?

    Hrvatska javnost nadala se da će ubojica omiljenog karizmatičnog vođe hrvatske političke i demokratske oporbe u inozemstvu, Brune Bušića, biti u samostalnoj Hrvatskoj pronađen i osuđen za svoj monstruozni zločin. U međuvremenu se pojavilo ime mogućeg ubojice Brune Bušića. Bivši udbaš Blagoje Zelić za ubojstvo je optužio Vinka Sindičića koji je bio poznat pod kodnim imenom Pitagora. On je u to vrijeme bio na 15 godina zatvoren u Škotskoj. Istraga je pokrenuta, ali je 1994. završena jer Sindičić nije bio dostupan državnim tijelima. Optužnica je podignuta 1999., no Sindičić je 2000. oslobođen.

    Pravda još uvijek čeka, a što Hrvatska čini da pronađe ubojice svojih najboljih sinova?
    https://narod.hr/kultura/16-listopad...jboljih-sinova

  7. #207
    https://narod.hr/kultura/21-listopad...anje-56-civila

    21. listopada 1991. Baćin – zločin bez odgovornosti: Ubijeno najmanje 56 civila

    A Vučić kaže: Niko neće moći nekažnjeno da napadne Srbiju, sve ćemo učiniti da se rode generacije koje neće pamtiti rat; Čestitke građanima

    Da nije žalosno bilo bi smješno. Koji su to kreteni!

  8. #208

    5. studenoga 1918. – Talijani okupirali hrvatsku obalu i počeli progone Hrvata

    Završetkom Prvog svjetskog rata, Kraljevina Italija odmah je nakon primirja, koje je 3. studenog 1918. sklopila s formalno još postojećom Austro-Ugarskom, krenula svojom vojskom u zauzimanje Istre i velikih dijelova Dalmacije. To su joj sile Antante, kao nagradu za njezin pristup u savezništvo s Antantom i ulazak u rat protiv svojih bivših saveznika: Austro-Ugarske i Njemačke, obećale tajnim Londonskim ugovorom iz 1915. Nastupajući kao saveznička vojska Antante, talijanska je vojska zauzela 4. studenog 1918. Pazin, Mali Lošinj, Rijeku i Zadar, 5. studenog Pulu, 6. studenog Šibenik, i tako dalje. Do sredine studenog okupirala je čitavu Istru, a do kraja studenog i Dalmaciju u znatno većem opsegu od onoga koji joj je bio obećan tajnim Londonskim ugovorom.

    Usporedo s talijanskom vojnom okupacijom tekla je i vojna okupacija srbijanske vojske, čiji su odredi zaposjeli neke vojvođanske, bosanskohercegovačke i hrvatske gradove s obrazloženjem da imaju zadaću štititi red, mir i sigurnost. Ta područja koja je zaposjela srbijanska vojska poklapala su se s velikosrpskom zamišlju proširene Srbije. Srbijanski je državni vrh računao: ako ne dođe do dogovora o pripajanju cijele Države Slovenaca, Hrvata i Srba Kraljevini Srbiji, da će taj od srbijanske vojske zaposjednuti teritorij sjeverno od Save i Dunava i zapadno od Drine ostati i dalje u sastavu tako prošrene Srbije.

    U toj je, za nju preteškoj situaciji, Država Slovenaca, Hrvata i Srba pristala da se 1. prosinca 1918. bezuvjetno sjedini s Kraljevinom Srbijom pod državnim imenom: Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, u kojoj je vrhovna, vladalačka moć i nadalje ostala u rukama srbijanske kraljevske dinastije Karađorđević.

    Pitanje razgraničenja između Kraljevine Italije i Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca našlo se i u razmatranjima Konferencije mira, koja je započela radom 18. siječnja 1919. u Parizu. Kako je jedan od glavnih pregovarača na toj konferenciji, Woodrow Wilson, predsjednik SAD-a, bio nesklon priznavanju tajnih međunarodnih ugovora, jer se to kosilo s pravom od njegovih četrnaest mirotvornih točaka, koje je proklamirao 8. siječnja 1918., zbog čega nije mogao biti sklon ni priznavanju Londonskog ugovora, nastali su prijepori u pitanju razgraničenja između Kraljevine Italije i Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, koji se nikako nisu mogli uskladiti. Zbog toga je konferencija zaključila da se pitanje razgraničenja, počev od sredine veljače 1920., izuzme iz njezine nadležnosti i prepusti izravnim pregovorima između tih dviju kraljevina.

    Izravni pregovori pregovaračkih delegacija Kraljevine Italije i Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca vođeni su najprije 11. svibnja 1920. u Pallanzi, zatim od 5. do 16. srpnja 1920. u Spa, zaključno, od 8. do 12. studenog 1920. u Rapallu. Prema tom sporazumu, potpisanom 12. studenog 1920. u Rapallu, Italiji su pripali cijela Istra (bez jednog dijela Kastavštine), otoci Cres, Lošinj, Lastovo, Palagruža i uz njih okolni otočići te grad Zadar s okolicom. Nešto kasnije, Rimskim ugovorom od 27. siječnja 1924., Italije je stekla i grad Rijeku s bližom okolicom.

    Progoni i nasilje nad Hrvatima od Istre do Dalmacije

    U razdoblju od 4. studenog 1918. do 12. studenog 1920. talijanski je okupacijski režim primijenio mnogobrojna nasilja nad Hrvatima, osobito u Istri: odvodili su u konfinaciju pojedine hrvatske domoljube (radnike, seljake, učitelje, svećenike, odvjetnike…) i to na talijanske otoke Lipari, Ponza i Sardinija, otpuštali su radnike i službenike pulskog Arsenala i drugih industrijskih pogona, napadali su hrvatske prosvjetne i kulturne ustanove (čitaonice, knjižnice, škole, domove i društva), onemogućavali nastavak rada hrvatskih srednjih i osnovnih škola, fizički su zlostavljali nepoćudne pojedince u gradovima i selima. Zbog tih su nasilja tisuće istarskih Hrvata, neki i sa svojim obiteljima, već su tada emigrirale.

    Nakon Rapallskog ugovora i provedene aneksije Italiji pripalih dijelova hrvatskog tla, a pogotovo od dolaska fašista na vlast i uspostave fašističkoga pokreta u državi (od 1922. i dalje), nasilja u Istri i na ostalim anektiranim hrvatskim prostorima postala su stalnom politikom talijanskoga fašističkog sustava. Cilj je bio istjerati autohtono hrvatsko stanovništvo ili ga talijanizirati. Slična je politika bila i prema Slovencima u područjim današnje zapadne Slovenije koje je okupirala Italija.

    Ukinute su gotovo sve hrvatske osnovne škole. Talijanski jezik postao je službenim u svim javnim ustanovama. Pljačkane su, devastirane ili spaljene mnoge hrvatske ustanove kao i pojedine hrvatske obiteljske kuće te selo Šegotići na Proštini u južnoj Istri. Nastavljeno je konfiniranje Hrvata nepoćudnih vladajućem režimu. Izricane su mnogobrojne zatvorske kazne. Hrvatska su imena i prezimena talijanizirana. Stvarane su fašističke odgojno-
    -obrazovne organizacije koje su imale za svrhu što sustavniju i bržu asimilaciju hrvatske djece i mladeži. Uvedeni su izgoni pojedinih Hrvata preko granice. Uz postojeće sudove organiziran je i Specijalni sud koji je osudio na dugogodišnju robiju velik broj istarskih Hrvata (presudama u Puli 1929. i u Trstu 1930), a petorica su osuđena na smrt. Nametnut je Hrvatima teško podmiriv porez, zbog čega je niz hrvatskih seljaka – ovrhama i javnim dražbama – ostao bez svojih kuća i imanja. U Istru, Rijeku, Zadar i na Lastovo planski su dovođeni Talijani s Apeninskog poluotoka (više od 30.000 samo u Istru) kako bi se što prije izmijenila narodnosna struktura okupiranih i pripojenih područja u korist Talijana. Hrvatske su novine bile zabranjene. Mnogi su hrvatski mladići, ročnici, kao rezervisti, bili mobilizirani i upućivani na ratišta u Albaniju (1935/36), u Španjolsku (1936–1939) ili u nove talijanske vojne pohode u Albaniji (1939), u Grčkoj (1940) i drugdje.
    https://narod.hr/kultura/5-studenoga...progone-hrvata

  9. #209


    Današnji sveti zaštitnik, papa Leon I. Veliki, crkveni naučitelj, prvi papa kojem je dodijeljen pridjev „Veliki“, a rodio se oko 400. u Toscani. Plemićki sin, u djetinjstvu i mladosti primio je izvanredan odgoj i stekao veliku naobrazbu.

    Odličan poznavatelj rimske književnosti, govorništva, teologije i drugih znanosti, papom je postao 440. godine, u razdoblju seobe naroda, kada je Crkva bila razarana herezama iznutra, a navalama barbara izvana. Potaknuo je 451. sazivanje sabora u Kalcedonu, na kojem je osuđena hereza manihejstva. Napisao je glasovitu „Dogmatsku poslanicu Flavijanu“, u kojoj iznosi jasan nauk o hipostatskoj uniji (velika tajna utjelovljenja, po kojoj su u Kristu nedjeljivo i nepomiješano sjedinjene u jednoj osobi dvije naravi: božanska i ljudska). Kad je ta poslanica pročitana na Kalcedonskom saboru, saborski oci su s oduševljenjem izjavili da je na Leonova usta progovorio sam Petar.

    U pregovorima s Atilom, „bičem Božjim“, strašnim vladarem Huna, goloruki papa postigao je 452. pravo čudo i nagovorio Atilu da sa svojom vojskom napusti Italiju, nakon što je ognjem i mačem opustošio gotovo polovinu Europe. Strašni Atila, zvan “bič Božji”, prešavši Alpe, utaborio se kod Mantove. Uz njega je strašna vojska s mnoštvom zarobljenika i ugrabljena plijena. Ognjem i mačem je opustošio gotovo polovinu Europe, prešao Alpe s istom sigurnošću i spretnošću kao nekoć prije njega kartaški vojskovođa Hanibal. Spustivši se u Padsku nizinu, opljačkao je i velikim dijelom uništio gradove i naselja, medu kojima Milano i Paviju, a sada mu je, eto, otvoren put i prema Rimu, prijestolnici svijeta, za kojim su hlepili prije i poslije njega toliki osvajači. Rim nije imao tko braniti jer je Bizant, gdje je bila prijestolnica carstva, bio daleko.

    Sve su nade Rimljani stavili stoga u svoga biskupa, papu Leona, koji se goloruk u pratnji nekolicine prelata uputio ususret strašnome Atili. »Legenda Aurea« bilježi o tom najneobičnijem susretu ovo: »Kad se, dakle, Papa približio Atili, čim ga je taj spazio, sišao je s konja i upitao ga što želi?« Papa je imao samo jednu želju: da Atila napusti Italiju, oslobodi zarobljenike i odrekne se pohoda na Rim.

    Povjesničari danas tvrde da se praznovjerni ratnik Atila stvarno prestrašio Božje srdžbe, s kojom mu se zaprijetio jasni starina papa Leon. Možda se sjetio tajanstvenog završetka Alarihova, koji je nakon pljačke Rima nenadano umro. Povijesna je Činjenica da se Atila sa svojim hordama povukao natrag preko Alpa i preko Dunava.

    Preminuo je u Rimu na današnji dan, 10. studenoga 461. Crkvenim naučiteljem proglasio ga je 1754. papa Benedikt XIV.
    https://narod.hr/kultura/10-studenog...u-rusenja-rima
    Posljednje uređivanje od Grunf : 10-11-2017 at 09:35

  10. #210
    Neprijateljska emigracija Puntar2.0 avatar
    Datum registracije
    Sep 2016
    Poruke
    2,741
    Svaki glas za HDZ je glas za HNS!

  11. #211
    Neprijateljska emigracija Puntar2.0 avatar
    Datum registracije
    Sep 2016
    Poruke
    2,741
    Svaki glas za HDZ je glas za HNS!

+ Odgovori na temu

Pravila pisanja poruke

  • Ne možeš otvoriti novu temu
  • Ne možeš ostaviti odgovor
  • Ne možeš stavljati dodatke
  • Ne možeš uređivati svoje postove