+ Odgovori na temu
Stranica 25 od 26 PrviPrvi ... 15 23 24 25 26 PosljednjePosljednje
Prikaz rezultata str. 481/508

Tema: Istina o Jugoslaviji-hrvatske zablude

  1. #481

    Rezultati dugogodišnje jugoindoktrinacije našeg naroda



    “Zgroženi smo ovim primitivnim vandalskim činom koji je za namjeru imao obezvrijediti spomenik poginulim hrvatskim vitezovima, a nas preživjele uvrijediti upravo znakom i simbolom crvene zvijezde petokrake pod kojim se razarala Hrvatska i pod kojim su ubijani oni čija imena se nalaze na devastiranom spomeniku. Izražavamo duboku sućut i dijelimo bol s roditeljima i obiteljima naših poginulih prijatelja koji sve češće moraju trpjeti ovakva poniženja”, ističu u srijedu iz Udruge zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara povodom oskvrnuća spomenika poginulim hrvatskim braniteljima u zagrebačkoj Dubravi.

    Njihovo priopćenje prenosimo u cijelosti:

    “Rano jutros u Dubravi je osvanuo oskvrnut i devastiran spomenik poginulim hrvatskim braniteljima. Spomenik je podignut u čast žrtve 74 poginula hrvatska branitelja s područja Dubrave, među kojima je i ime Pavla Spudića poginulog hrvatskog dragovoljca branitelja Vukovara. Zgroženi smo ovim primitivnim vandalskim činom koji je za namjeru imao obezvrijediti spomenik poginulim hrvatskim vitezovima, a nas preživjele uvrijediti upravo znakom i simbolom crvene zvijezde petokrake pod kojim se razarala Hrvatska i pod kojim su ubijani oni čija imena se nalaze na devastiranom spomeniku. Izražavamo duboku sućut i dijelimo bol s roditeljima i obiteljima naših poginulih prijatelja koji sve češće moraju trpjeti ovakva poniženja.

    Također želimo naglasiti potrebu da se zbog slobodno možemo reći kontinuiranog kršenja Deklaracije o Domovinskom ratu moraju odrediti kaznene sankcije te ćemo o našem prijedlogu izmjena i dopuna Kaznenog zakona nakon što ga pošaljemo nadležnim tijelima uskoro obavijesti I hrvatsku javnost.

    Ovaj čin vandalizma usmjeren protiv hrvatskih branitelja samo je još jedan u nizu protuhrvatskog djelovanja kojim se udara izravno na temelje slobodne demokratske hrvatske države i to simbolima agresora koje smo pobijedili upravo mi hrvatski branitelji. Zahvaljujući pobjedi i žrtvi naših hrvatskih ratnika dužnost nam je zaštiti čast i ugled države za koju su dali svoje živote. Vjerujemo kako će i odgovorne osobe u nadležnim hrvatskim institucijama što prije reagirati ne samo otkrivanjem i procesuiranjem počinitelja ovakvih nedopustivih djelovanja nego i što prije reagirati te usvojiti izmjene Kaznenog zakona koje su neophodno potrebne.

    Našim poginulim hrvatskim ratnicima neka je vječna slava i hvala! S nama su!

    Zorica Gregurić,
    predsjednica Udruge zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara”
    https://narod.hr/hrvatska/zagrebacki...ndalskim-cinom

  2. #482
    Stvarno je to društvo u Hrvatskoj zatrovano tom jugoslavenštinom.

  3. #483
    BRITANCI O KRALJEVINI JUGOSLAVIJI 1921 - 1930 Živko AVRAMOVSKI

    Beograd, sa svojim turskim tradicijama i balkanskim mentalitetom, predstavlja pravo leglo aljkavosti i korupcije i vreme se rasipa u sitne stranačke i lične intrige, umesto da se pažnja posveti izgradnji jednog upravnog sistema, kojim bi se ujedinili i zadovoljili različiti sastavni delovi Kraljevine.

    ....posmatrano u celini, moramo imati u vidu da se njeno stanovništvo sastoji pretežno od seljaka, koji se uglavnom bave zemljoradnjom, i da je industrija još u povojima.

    Uprava je u ovoj zemlji neefikasna, loše organizovana i korumpirana. Dok je u predratnoj Srbiji bilo 40 000 državnih službenika, njihov broj je od rata na ovamo povećan na 280 000 iako Jugoslavija ima svega tri puta više stanovnika od predratne Srbije.....Korupcija cvate od najvišeg do najnižeg nivoa, a za nju su delimično krive male plate ali i održavanje turske tradicije. Neefikasnost i opstrukcija nisu jedino odlike nesrazmerno velikog srpskog činovničkog aparata, već su urođene Jugoslavenima.

    Žandarmerija koja ukupno broji oko 20 000 ljudi, u celini je efikasno telo koje odlično obavlja svoje dužnosti u nemirnim makedonskim, bosanskim, hercegovačkim i crnogorskim srezovima. U mirnijim pokrajinama, kao što su Hrvatska i Slovenija, njeni ponešto grubi metodi izazivaju, međutim, negodovanje.

    Položaj sudstva, koji je ranije bio izuzetno povoljan, prilično je pogoršan u toku prošle godine (1924.). Zagrebački sudovi opravdano se žale da im je vlada nanela težak udarac poništavanjem njihovih ponovljenih odluka o oslobađanju uhapšenih hrvatskih vođa. Sudstvo ni u kom pogledu nije nezavisno. U jedan od nedavno izglasanih zakona o budžetskim dvanaestinama ubačena je odredba po kojoj ministar pravde može otpuštati sudije u svakom trenutku. Sudije stoga ne osećaju da im je materijalni položaj siguran, utoliko pre što njihova primanja nisu pratila veliko poskupljenje troškova života. Moralni integritet sudija, koji je donedavno predstavljao blistavi izuzetak u jugoslavenskom javnom životu, na žalost nije više opštevažeći.

    Stepen obrazovanosti veoma se razlikuje od pokrajine do pokrajine. U celoj Jugoslaviji, broj ljudi koji ne znaju ni da pišu ni da čitaju dostiže 51,5% ukupnog stanovništav, raspoređenog kao što sledi:

    Južna Srbija 83,88%
    BiH 80,55%
    Crna Gora 65,91%
    Severna Srbija 65,44%
    Hrvatska - Slavonija 32,10%
    Vojvodina 23,30%
    Slovenija 8,85%.


    Jugoslavija je jedna od najnerazvijenijih zemalja Europe, a s obzirom da obiluje prirodnim izvorima, mogla bi predstavljati dobar teren za strano preduzetništvo. Na žalost, sadašnja uprava, kao što se vidi iz prethodnih poglavlja ovog izveštaja, tako je zaostala i neefikasna da je veoma malo urađeno na tom planu......... U nekadašnjim mađarskim i austrijskim pokrajinama - Hrvatskoj, Sloveniji, Dalmaciji, Bosni i Vojvodini, bivše vlasti su dosta uradile na izgradnji železnica, puteva i javnih zgrada, ali je sve to, usled pomanjkanja sredstava i loše uprave, propalo i, kako je to jedan utjecajni mađarski industrijalac poreklom iz Banata u nedavnom razgovoru izjavio, te pokrajine se sad donekle ‘’balkanizuju’’.

    Vojska - Uopšteno govoreći oseća se velika nestašica uvežbanih štapskih oficira, mlađih oficira i podoficira. Problem ponovnog naoružavanja vojske jedinstvenim tipom puške još nije rešen. Od prošle godine nije bilo većih narudžbi, izgleda u prvom redu usled nedostatka sredstava. Novi ‘’Odbrambeni projekt’’ koji predviđa raspisivanje izvanrednih zajmova u naredne četri godine sad se nalazi u fazi razmatranja. Mogućnosti vojske SHS najbolje ćemo rezimirati ako kažemo da je ona za ratovanje na Balkanu i sa susednim zemljama nesumnjivo najjača borbena sila naših dana. Ali usled:

    a.) pomanjkanja suvremenog ratnog materijala,
    b.) nepostojanja domaće industrije za proizvodnju oružija,
    c.) nestašice uvežbanih inteligentnih oficira i podoficira,
    d.) nestašice tehničkog osoblja svih profila,
    e.) neadekvatnih i loših saobraćajnica u zemlji.... vojska SHS ne bi bila u stanju da se duže vremena nosi sa dobro opremljenom savremenom armijom, čak i ukoliko bi ova potonja bila brojčano slabije.

    Veliki broj visokih oficira unapređen je iz čina pukovnika u čin brigadnog generala. Taj se broj kreće u okviru predviđenom Pravilnikom o oružanim snagama, ali posledica toga je, da jugoslavenska vojska ima više generala nego italijanska i francuska zajedno.

    Jedan letimičan pogled na mapu pokazaće da Jugoslavija ima, sa izuzetkom Nemačke, više zajedničkih granica od bilo koje druge zemlje u Evropi, a ipak ni sa jednom graničnom zemljom, od njih sedam, odnosi nisu zadovoljavajući. U svakom pojedinom slučaju postoje problemi delikatne prirode koji mogu samo da zainteresiraju istraživača međunarodnih odnosa, ali koji mogu i da obeshrabre državnika većih sposobnosti od prosečnog balkanskog političara.

    Politika je glavna razonoda Jugoslavena, i sitne intrige raznih pojedinaca i grupa interesantnije su od velikih problema sa kojima je zemlja suočena. Tursko nasljeđe sporo izumire u Beogradu i često se pitamo ne bi li prenošenje prestonice u neku zdraviju sredinu doprinjelo ozdravljenju političkog života u zemlji. Možda opšta situacija ovde nije gora nego u drugim balkanskim zemljama, ali šteta je što nova trojedina Kraljevina, od koje se mnogo očekivalo, u proteklih osam godina tako malo uznapredovala na putu preobražaja u zdravu i snažnu državu.

    Krajem godine nezadovoljstvo isključivo srpskim sastavom državne uprave doseglo je razmere kakve se ne pamte otkako je Hrvatska seljačka stranka 1925. godine odustala od politike bojkota Narodne skupštine. Razlog tome možda treba tražiti u okolnostima što je sadašnja vlada prva, posle 1921, u kojoj učestvuju i radikali i demokrati, dve tradicionalne srpske stranke, čiji su koreni u samoj Srbiji, mada su one usvojile uporišta i u drugim delovima Kraljevine.

    Centralna vlada je skandalozno zanemarivala potrebe uspostavljanja odnosa između sastavnih delova Kraljevine na novim osnovama, što je u proteklih deset godina dovelo do saznanja da ništa više osim drastične revizije tih odnosa ne može Kraljevinu spasiti od sloma. U svim pokrajinama ćuje se sveopšti zahtev za ravnopravnošću sa Srbijom. Sasvim je izvesno da ni beogradskim vlastima nije lako da pregovaraju sa neodgovornim demagozima koji kontrolišu hrvatske seljačke mase, ali su i centralistički uticaji, uz jalove partijske intrige kojima se odaju beogradski političari, omeli sprovođenje bilo kakvih zakonodavnih ili praktičnih upravnih reformi i stvorili nezadovoljstvo, koje je svom žestinom planulo nakon letošnjih ubistava u Skupštini (S. Radića i ostalih hrvatskih prvaka). Šest meseci je proteklo od tog događaja, a potpuno odsustvo konstruktivnog državničkog pristupa, sa obe strane, onemogućilo je bilo kakve ozbiljne pregovore između Beograda i Zagreba......


    U proteklih deset godina obrazovano je u Beogradu dvadeset i pet vlada i sve su se one bavile sitnom, lokalnom politikom, koja predstavlja glavnu razonodu na Balkanu, umesto da se suoče sa hitnim problemima sređivanja prilika u zemlji. Te su vlade grubo zanemarivale interes manjina, koje žive u većini novih pokrajina, i nastojali da ih iskoriste isključivo u svoju korist........

    Demagozi u Zagrebu, nema sumnje, žele da stvore veliku Hrvatsku, baš kao što beogradski političari teže velikoj Srbiji, ali nije ni malo izvesno da bi Slovenija, Vojvodina i drugi ‘’prečanski’’ krajevi pretpostavili hrvatsku upravu srpskoj.

    Ekonomska situacija - Ovaj izveštaj je u osnovnim crtama tako sumoran da bismo bili sretni da možemo ekonomsku situaciju prikazati u svetlijim tonovima. Na žalost, nismo u mogućnosti da to uradimo. Početkom godine izgledalo je da će vlada SHS obezbediti veliki zajam od jedne anglo - američke grupacije, ali ministar finansija, umesto da energično pristupi ispunjavanju uslova koje je grupacija postavljala, zadovoljio se izjavom da je zajam već odobren, a početkom leta posao je izgubljen zbog odugovlačenja i pogoršanja prilika u zemlji (Radi se o pregovorima s Rothschildovom bankom i jednom anglo - američkom grupom financijskih institucija među kojima Blair and Co i Chese Securities Corporation...)

    Atentat na Velimira Prelića, pravnog referenta Skopske županije, izvršen je 13. januara 1928., godine u podne u neposrednoj blizini njegova stana u ulici Vojvode Putnika, atentatorka je bila Marija Bunev, rodom iz Tetova. Ona je bila udata za jednog bugarskog oficira, ali se vratila i nastanila u Skoplju. Posle izvršenog atentata pucala je sebi u grudi, ali nije odmah izdahnula već je odvedena u bolnicu i, prema pisanju ‘’Politike’’, pre smrti izjavila da je imala nalog iz Sofije od VMRO da izvrši atentat na Prelića (‘’Politika’’, 14.01.1928).........

    Bugarski podanik Ivan Momčilov ušao je 13. jula u zgradu Ministarstva unutrašnjih poslova i ispalio tri hicaq na gospodina Lazića, šefa kriminalističkog obaveštajnog odeljenja, koga je ranio u glavu, podigavši potom oružje na sebe. Atentator je umro ne došavši svesti, ali se žrtva dobro oporavlja.....

    ......Sledećeg dana održan je skup na kojem je g. Pribičević, u govoru punom gorčine, istakao da se sadašnji upravljači ponašaju kao varvari, od kojih on i njegovi prijatelji moraju braniti temelje kulture i civilizacije, obrazujući zajednički front civilizovanog sveta protiv Beograda. Ukoliko među Srbijancima (iz stare Srbije) nema takvih koji su spremni da ustanu u odbranu slobode i ravnopravnosti, front će nužno postati prečanski. Tako je otvoren sukob između Beograda i Zagreba, koji je doveo do tragičnih posljedica i koji još uvjek traje.

    1929., godina:

    Moj prethodnik (misli se na britanskog poslanika u Beogradu H.W. Kennarda, koga je sredinom decembra 1929. godine zamenio novi poslanik Henderson, koji je akreditive predao kralju Aleksandru 14. decembra 1929. godine. Pošto Henderson u toku godine nije bio u Beogradu, izveštaj su uglavnom pisali članovi Poslanstva, a Henderson je napisao opšti uvod u kome je dao pregled stanja u zemlji kako ga je video prilikom dolaska u zemlj.) - je u opštem uvodu svog godišnjeg izveštaja za 1928. napisao:

    ‘’Centralna vlada je skandalozno zanemarivala potrebe za uspostavljanjem odnosa između sastavnih delova Kraljevine na novim osnovama, što je u proteklih deset godina dovelo do saznanja da ništa više osim drastične revizije tih odnosa ne može Kraljevinu spasiti od sloma’’.

    Prvi korak u pravcu takve ‘’drastične revizije’’ preduzeo je kralj Aleksandar, kada je 06. januara 1929., godine objavio proglas o raspuštanju Skupštine, ukidanju Ustava i formiranju jedne takozvane izvanstranačke vlade, sastavljene od predstavnika raznih delova Kraljevine i odgovorne jedino kralju. Za predsednika vlade kralj je postavio profesionalnog vojnika, generala Petra Živkovića, komadanta garde (koji čak nije bio omiljen lik ni među svojim ‘’gardistima’’).........

    Diktaturu, nesumnjivo, kritikuju mnogi, i u zemlji i van nje, ali nepristrani posmatrač ne može a da ne prizna da je postojala potreba za uspostavljanjem nekog oblika vladavine koji bi bio u stanju da okonča jalove razmirice između stranaka i pojedinaca, koje su nakon jednog desetleća postale istinska pretnja jedinstvu države. Nacionalni interesi zanemareni su u potrazi za ličnim. Opasnost od ozbiljnih unutrašnjih razdora, do kojih je pretilo da dođe usled nesloge i težnje ka cepanju u suparničke frakcije - večnog obeležja slovenskih zemalja, a naročito Srbije - nije se više mogla olako shvatiti. U teškim prilikama, u koje su novu trojedinu Kraljevinu doveli stranački sukobi, suparničke netrpeljivosti, neumorna težnja za vlašću i brzim bogaćenjem, neprekidne smene vlada, ubistva i frakcijske ljubomore, teško da bi i jedno drugo rešenje osim primene autokratske sile, iz postojećeg haosa moglo stvoriti red.

    Nažalost, sa izuzetkom Crne Gore i Makedonije, Srbija je, među svim zemljama koje ulaze u sastav države, najzaostalija po civilizaciji i materijalnom blagostanju i ta okolnost, iz razumljivih razloga, znatno otežava njenu ulogu. Osim toga, i pored hrabrosti, rodoljublja, muževnosti i, rekao bih, vizionarstva njenog stanovništva, ono je opterećeno i svim slabostima urođenim Slovenima, koje su još više naglašene kroz stoleća turske vladavine i nasilja. Srbi nemaju tradicija, osim u ratovanju, ni iskustva u upravljanju, ni smisla za kompromis. Kada su na vlasti, ispoljavaju izraziti šovinizam i despotizam; korumpirani, samouvereni, podozrivi, previše su dugo služili da u sili ne bi videli najbolji i najsigurniji način za ostvarenje svojih ciljeva. S takvim osobinama, teško je prokrčiti put ka ujedinjenju sa civilizovanijim i birokratskom razmišljanju podložnijim Hrvatima.

    Korupcija je tako duboko ukorjenjeno zlo među poluorjentalnim Slavenima da se poboljšanje, ukoliko je ono uopšte moguće, mora ostvariti postepenim izgrađivanjem tradicija, kroz mnoge naraštaje.....

    .....I pored svih tih prednosti, za malo kojeg evropskog vladara (govori oo A Karađorđeviću) se može reći da pred sobom ima teži zadatak. Iz osnova je izgradio državu, a da na raspolaganju nije imao najbolje oruđe. Nasilna smret bila je prečesto sudbina srpskih vladara, da sama ta činjenica ne bi izazvala stalnu uznemirenost. I pored licemjernih izjava zvaničnih delegacija, Hrvatska je još uvek nezadovoljna, o čemu svedoči odluka hrvatskih Sokola da se radije raspuste nego da pristupe Jugoslavenskoj zajednici Sokola, nedavno otkriće bombaške zavere u Zagrebu (u decembru 1929. u Zagrebu je uhićena grupa mladih članova Hrvatske seljačke stranke, koja je optužena da je podmetnula bombe na nekoliko mesta u Zagrebu i da je imala nameru da baci u vazduh voz kojim je jedna delegacija Hrvata trebala tih dana da otputuje u Beograd na poklonjenje kralju Aleksandru.......9 i Mačekovo hapšenje. Čak i jedna sveštenstvom siromašna Slovenija, koja se do sad držala po strani od nezadovoljstva, počinje pokazivati zznakove nestrpljenja zbog vladine politike prema katoličkoj crkvi........

    Državne finansije - Prošle godine, jugoslavenske finansije bile su prave Augejeve štale ( Augej mitski kralj Elide, imao je štalu sa oko 3000 grla stoke, koja nije bila čišćena punih 30 godina. Prema legendi, štalu je očistio Herakle za jedan dan. Onda se izraz ‘’Augejeve štale’’ koristi za označavanje zapuštenog i dugo vremena zanemarenog posla, čije dovođenje u red iziskuje mučnu i neprijatnu napor).

    Jasno je da u ovom trenutku vojska trpi od tri velike slabosti:

    1.) Oseća se pomanjkanje tehničkog osoblja i stvarno efikasnog komandnog kadra.

    2.) Sadašnja oprema i naoružanje ne samo što su zastareli, već su i heterogenog, pretežno austrijskog porekla

    3.) Jugoslavija, u slučaju rata, zavisi od francuskih i čehoslovačkih isporuka municije i shvatljivo je da u određenim okolnostima mogu biti odsečena od tih izvora snabdevanja.

    Jugoslavenstvo je kraljeva zamisao. Ne možemo a da se ne divimo vizionarstvu i idealizmu zamisli, mada bi se možda moglo primetiti da je bilo pogrešno forsirati tempo i da bi bilo mudrije dozvoliti da se ona postupno iznedri iz ublaženog srpstva ili hrvatstva, protekom vremena i dolaskom novih naraštaja. Kralj je morao da bira između federalizma i jugoslavenstva. Nedvosmisleno se opredelio za drugo rešenje i samo će vreme pokazati da li je bio u pravu.

    Dokumenti koji se objavljuju u ovim knjigama godišnji su izvještaji Britanskog poslanstva u Beogradu. Najveći dio materijala u ovom fondu su tekući izvještaji, telegrami i memorandumi u kojima se daje sintetiziran pregled svih relevantnih događaja na vanjskopolitičkom, unutrašnjepolitičkom,, nacionalnom, konfesionalnom, , kulturnom, ekonomskom, finansijskom i vojnom planu. Zatim su tu ocjene pojedinih državnika i političara, istaknutih vojnih, privrednih i drugih ličnosti, kao i britansko viđenje naših nacionalnih osobina, mentaliteta, političkog i poslovnog morala i drugog. Osnovna namjena godišnjih izvještaja bila je da nadležno osoblje u Foreing Officeeu, i u drugim zainteresiranim ministarstvima dobije sažetu sliku o cjelokupnom razvitku zemlje tokom jedne godine. Prvi godišnji izvještaj napisan je za 1921. godinu, a posljednji za 1938. godinu.

    U ovim se knjigama (ima ih 2) objavljuju svi izvještaji (prvi svezak obuhvaća građu od 1921 do 1930., a drugi od 1931 do 1938.) u cjelini i kronološkim redom, bez skraćivanja ili mijenjanja teksta.


    PS: Prošao sam samo ovu prvu i ovo su tek mali djelovi iz nje. Drugu i ne treba prolaziti ista je kao i ova prva - čak je i tzv: Titova Jugoslavija - samo preslika ovog što je se zvalo kraljevinom SHS, pa kasnije kraljevinom Jugoslavijom.

    Tek se u samom nazivu države - malo razlikuju.

  4. #484
    Ona Uciteljica Smilja je stala isprid ploče i rekla je:
    "Dico, danas ćemo učit o domovinskom ratu!
    Moran odma na početku izrazit ushit, sriću i zadovoljstvo šta je to ušlo u
    nastavni plan i program trećaša! Nikad nije previše rano da mi, ka ponosni
    Hrvati, usvojimo tu materiju"

    Onda je uča pljesnila sa rukama i pitala je: "JEL MOŽDA NEKO OD VAS ZNA ŠTA
    JE TO BIJA DOMOVINSKI RAT?"

    Sva rulja u razredu su šutili i vrtili su sa glavušama ka da nemaju blage.

    Uča je pitala: "ŠTA? BAŠ NIKO?..."

    Onda san ja dignija ruku. Uča je rekla: "IZVOLI ROBI!"

    Ja san pita: "JEL TO BIJA RAT DI SU NAŠI UZ POMOĆ SAVEZNIKA SATRALI NJEMCE
    I USTAŠE?"

    Učiteljica Smilja je mene blido pogledala. Onda je ona stavila ruke na
    kukove i pitala je: "A MOLIN TE LIPO, OD KOGA SI TO ČUJA?"

    Ja san reka: "OD MOG DIDA SA ŠOLTE!"

    Uča je rekla: "E, PA DIDA TI SE MALO ZAJEBA, MLADIĆU! BIĆE ČOVIK OSTARIJA,
    PA JE MRVICU PROPUVA!"

    Ja san reka: "SORI, UČITELJICE, AL' MOJ DIDA NIJE PROPUVA!"

    Uča je rekla: "OKEJ, AKO NIJE PROPUVA, ONDA JE MISLIJA NA NEKI DRUGI RAT!"

    Ja san pita: "NA KOJI DRUGI RAT?"

    Uča Smilja je rekla: "NA DRUGI SVJECKI RAT! TI JE RAT BIJA PRIJE
    DOMOVINSKOG RATA!"

    Ja san pita: "PA, KOGA SU ONDA NAŠI SATRALI U DOMOVINSKOM RATU?"

    Uča je rekla: "SATRALI SU SRBE I ČETNIKE!"

    Ja san pita: "A, KO SU NAM BILI SAVEZNICI?"

    Uča je rekla: "NJEMCI I USTAŠE!"

    Ja san zblantao se u uču Smilju sa lakšom zbunjozom. Samo onda je moj drug
    Dino reka: "ČEKAJTE MALO, UČITELJICE, ZAR ONI VEĆ NISU BILI SATRANI U
    DRUGOM SVJECKOM RATU?"

    Onda je onaj Kane-Šteta reka: "E, STVARNO, JEBATE! AKO SU NAŠI SATRALI
    NJEMCE I USTAŠE U DRUGOM SVJECKOM RATU, A POSLI TOGA JE DOŠA DOMOVINSKI
    RAT, KAKO SU IH ONDA MOGLI IMAT ZA SAVEZNIKE?"

    Ona tuljanica Niveska je uletila: "MOŽDA IH NISU SATRALI SVE! NEGO SU NEKE
    SATRALI, A NEKE SU OSTAVILI DA IN POSLI BUDU SAVEZNICI!"

    Ona Nela-Svinjogojstvo je pitala: "KAKO SU BIRALI KOJE ĆE SATRAT, A KOJE ĆE
    OSTAVIT ZA SAVEZNIKE?"

    Onaj Rino-Sajla je reka: "MOŽDA SU IN DALI IGRAT NA PAR-DIŠPAR?"

    Učiteljica Smilja je dvaput pljesnila sa rukama i rekla je: "DICO, MOLIN'
    VAS LIPO, NEMOJTE KONPLICIRAT ŽIVOT! OVO JE TRIBALO BIT JEDNOSTAVNO
    GRADIVO, DA SKUŽIMO KO JE AGRESOR A KO ŽRTVA, A NE DA SAD TU IDEMO DO
    STOLJEĆA SEDMOG..."

    Samo onda je ona balibanica Lidija uletila: "A, DI SU ONDA BILI SRBI I
    ČETNICI?"

    Uča je pitala: "KAD?"

    Balibanica Lidija je rekla: "PA, U DRUGOM SVJECKOM RATU!"

    Uča Smilja se počeškala po bradi i malo je dumala. Onda je ona rekla:
    "ČETNICI SU BILI SKUPA SA NJEMCIMA I USTAŠAMA! A SRBI SU BILI SKUPA SA
    NAŠIM HRVATIMA, ZNAČI... PROTIV NJEMACA, USTAŠA I ČETNIKA!"

    Onda je mala Teica pitala: "ZAŠTO ONDA MOJA MAMA GOVORI DA SU MOG DIDU U
    DOMOVINSKOM RATU UHAPSILI TALJANI?"

    Učiteljica Smilja je okrenila se prema njoj i rekla je: "TEICE, DUŠO, DIDU
    TI NIKAKO TALJANI NISU MOGLI UHAPSIT U DOMOVINSKOM RATU! MOŽDA SU GA JEDINO
    MOGLI UHAPSIT U DRUGOM SVJECKOM RATU!"

    Kane-Šteta je pita: "A JESUL' TALJANI BILI NJEMCI, USTAŠE ILI ČETNICI?"

    Uča Smilja je podviknila: "TALJANI SU BILI TALJANI! SAMO SU BILI U KOMPI SA
    NJEMCIMA, USTAŠAMA I ČETNICIMA! A TO ZNAČI PROTIV HRVATA I SRBA!"

    Ona Sandra je pitala: "A JESUL' ONDA POSLI, U DOMOVINSKOM RATU, BILI U
    KOMPI SA HRVATIMA I SRBIMA?"

    Moj drug Dino je njoj reka: "A, GLUPA SI KA TAVA, SANDRA! KAKO ĆE BIT U
    KOMPI SA HRVATIMA I SRBIMA AKO SU HRVATI BILI PROTIV SRBA!"

    Sandra je pitala: "KAD?"

    Dino je reka: "PA, U DOMOVINSKOM RATU!"

    Kane-Šteta reka: "MOŽDA JE PO TALJANA IŠLO SA SRBIMA, A PO SA HRVATIMA!"

    Nela-Svinjogojstvo je pitala: "KAKO SU BIRALI KOJI ĆE SA KOJIMA? JESUL'
    IGRALI NA PAR-DIŠPAR?"

    Uča Smilja je zveknila sa dnevnikom po klupi i viknila je: "JEL VIŠE BILO
    DOSTA?!"

    Ja san njoj reka: "OVO GRADIVO JE ZA POPIZDIT' TEŠKO, UČITELJICE! JA NE
    KUŽIM NIŠTA ŽIVO!"

    Uča je dreknula: "ZATO ŠTA SMO SVE ZAKONPLICIRALI SA TVOJIN DIDOM I DRUGIM
    SVJECKIM RATOM! ODSAD SE DRŽIMO SAMO DOMOVINSKOG RATA I GOTOVO! JEL TO SVIMA
    JASNO?!"

    Mi smo svi u razredu umirili se i začepili labrnje. Uča je podviknila: "I
    DA SE VIŠE UOPĆE NE SPOMINJU TALJANI I NJEMCI, POŠTO SU TO SAD NAŠI DRAGI
    TURISTI! JEL I TO JASNO?"

    Mi smo svi šutili i klimali smo sa glavušicama. Uča je rekla: "OKEJ! ZNAČI,
    VRATIMO SE NA POČETAK! U DOMOVINSKOM RATU SU SRBI I ČETNICI IŠLI OKUPIRAT
    NAŠU ZEMLJU, A ONDA SU..."

    Dino je uletija: "...A, ONDA SU IH HRVATI I USTAŠE SATRALI! JEL TAKO?"

    Učiteljica Smilja je značajski se okrenila prema njemu. Onda je zarežala:
    "OTPRILIKE!"

    Ja san uletija: "ZA RAZLIKU OD DRUGOG SVJECKOG RATA, DI SU HRVATI I SRBI
    SATRALI ČETNIKE I USTAŠE! JEL TAKO?"

    Uča je značajski zapiljila se prema meni i opit zarežala: "OTPRILIKE!"

    Onda je Dino uletija: "ŠTA ZNAČI DA ĆE U SLJEDEĆEM RATU HRVATI I ČETNICI
    SATRAT SRBE I USTAŠE!"

    Uča je iskobečila oči i zinila je sa ustima.

    Onda je tuljanica Niveska rekla: "A ZAŠTO HRVATI UVIK MORAJU POBJEDIT?
    MOŽDA ĆE BAŠ SRBI I USTAŠE SATRAT HRVATE I ČETNIKE!"

    Tad je uča na nju arlauknila: "NIVESKA, KAKVO JE TO NEDOMOLJUBNO
    PONAŠANJE?! ZA KOGA TI NAVIJAŠ? NEĆU DA ČUJEN TAKVE STVARI U OVOM RAZREDU!"

    Tuljanica Niveska je u roku odma zablindirala gubicu.
    Moj drug Dino se mrgaški smjehuckao.

    Učiteljica Smilja je naperila kažimprst prema njemu i rekla je: "A TI SE,
    PAMETNJAKOVIĆU, NE KESERI! OTKUD TEBI PRAVO DA GOVORIŠ DA ĆE BIT NOVOG
    RATA? JE LI, KLIPSONE?!"

    Dino je raširija ruke i reka je: "PA, UBRA SAN DA JE TO PRINCIP LIGE PRVAKA
    - IGRA SVAK PROTIV SVAKOGA I NA KRAJU SE ZBROJE PUNTI!"

    Ja sam reka: "NARAVSKA STVAR! A NEMOŠ PREKINIT NATJECANJE NAPOLA!"

    Uča je podviknila: "E, PA SLUŠAJTE ME DOBRO, PAPANI: TO VAN JE MALO
    DEGENERIČNA LOGIKA! PRVO I PRVO, VIŠE NIKAD NE SMI BIT RATA! A DRUGO I
    DRUGO, AKO GA I BUDE, ONDA JE TURBO NEMOGUĆA KOMBINACIJA DA HRVATI SKUPA SA
    ČETNICIMA RATUJU PROTIV SRBA I USTAŠA! GOTOVA PRIČA!"

    Onda san ja reka: "A, ZAŠTO ONDA NA ŠOLTI MOM DIDI, KA HRVATU, JEBU
    ČETNIČKU MATER?"

    Uča se zableušila u mene sa težim ošamutom. Ekipa u razredu je isto gledala
    sa čudilom. Ja san reka: "I TO SAMO ZATO ŠTA JE BIJA U PARTIZANIMA!"

    Onda je Rino-Sajla pitao: "KO SU SAD PARTIZANI, JEBATE NOJ?"

    Kane-Šteta je reka: "NIKAD ČUJA!"

    Nela-Svinjogojstvo je rekla: "BIĆE NEKI TURISTI, KA NJEMCI ITALJANI!..."

    Učiteljica Smilja je i dalje stajala ukipana isprid ploče sa namušenom
    facom. Onda je balibanica Lidija nju pitala: "STVARNO, UČITELJICE, A KO SU
    BILI PARTIZANI?"

    Uča je gledala koljački prema meni i podviknila je: "JEL VIDIŠ SAD ŠTA SI
    NAPRAVIJA, DEBILU? JESMOL' MI NA OVOM SATU TRIBALI GOVORIT O DOMOVINSKOM
    RATU IL' O PARTIZANIMA?"

    Ja sam reka: "MOJ DIDA KAŽE DA SU PARTIZANI BILI ODLUČUJUĆI FAKTOR U
    DOMOVINSKOM RATU!"

    Uča se napečila: "A, PO ČEMU TO, MAJKETI?"

    Ja san reka: "PO TOME ŠTA SU NEDOSTAJALI!

  5. #485
    Ustaško-četnička suradnja: Mit ili stvarnost

    Nekadašnja je jugoslavenska komunistička historiografija poput brojnih današnjih portala ili mrežnih stranica ustrajala na narativu o suradnji snaga svih „domaćih izdajnika“, ili, kako je to bilo popularnije etiketirano potkraj rata 1945. godine i nakon njegova svršetka, „reakcije“ svih boja protiv Titova partizanskog pokreta.

    Taj se narativ temeljio na crno-bijelo postavljenom stereotipu o borbi dobra i zla, pri čemu je sva „reakcija“ nužno bila svrstavana u sile zla koje su nužno surađivale u borbi protiv partizana i ideja koje su vodile Titov pokret. Pritom je osobito isticana navodna i/ili stvarna suradnja vlasti i oružanih snaga NDH („ustaša“) sa snagama Jugoslavenske vojske u otadžbini (JVuO) pod nominalnim vodstvom pukovnika (od poč- etka 1942. generala) Dragoljuba Draže Mihailovića („četnika“), kao suradnja dviju najsnažnijih „domaćih“ komponenti suprotstavljenih Titu i Partiji kao vodećim snagama toga pokreta. Na tome je osobito ustrajavala poslijeratna komunistička promidžba pa nije neobično što je i politički montirani proces Draži Mihailoviću u lipnju i srpnju 1946. bio obilježen i nastojanjima tužitelja da među ostalim istaknu navodnu blisku povezanost tuženika i njegovih snaga s vlastima NDH u mnogim krajevima BiH i Hrvatske. U tom je smislu osobito korišteno navodno Dražino pismo Paveliću iz polovice travnja 1945., no bila je riječ o pokušaju tužitelja da Mihailovića kompromitira pred Srbima zbog njegove navodne suradnje s nekim tko je počinio najveće zločine protiv Srba u cijeloj srpskoj povijesti. Brojni i tada poznati dokumenti i činjenice potkrepljuju pretpostavku da je Mihailoviću bilo moguće staviti na teret brojne zločine, posebice one protiv bosanskohercegovačkih muslimana u istočnoj Bosni, koje su počinile snage na koje je on mogao imati snažan utjecaj. Pa ipak su komunistički tužitelji u prvi plan stavili politički motivirane optužbe o izdaji, kojima je posljedica bila održavanje montiranoga političkog procesa i iste takve presude vojnog suda jedne totalitarne komunističke diktature.

    Suradnja dijela četničkih snaga, pa i onih koje su javno i nedvojbeno isticale svoju pripadnost pokretu Draže Mihailovića i JVuO s vlastima NDH na nekim područjima te državne tvorevine do kraja rata stvarno je postojala. Korijene takve povremene suradnje iz nužde ili pod pritiskom njemačkih snaga treba potražiti još u početnim mjesecima rata na području novoosnovane NDH i cijele dotadašnje Kraljevine Jugoslavije. Ono što je kolokvijalno poznato kao Mihailovićev četnički pokret temeljilo se je na skupini časnika i dočasnika koji nisu priznali poraz Kraljevine Jugoslavije u travnju 1941. te su se povukli na Ravnu Goru u zapadnoj Srbiji i počeli s okupljanjem bivših jugoslavenskih vojnika kako bi organizirali snage koje bi u budućnosti mogle djelovati protiv okupacijskih njemačkih i talijanskih snaga.

    Mihailović je kao profesionalni vojnik koji je bio upoznat s gerilskim ratovanjem bio svjestan da bi frontalni sukob s Nijemcima donio samo goleme i nepotrebne žrtve te je zagovarao politiku čekanja i okupljanja snaga koja je prirodno dovela do svojevrsne pasivne suradnje s njemačkim okupatorom u Srbiji. Istodobno su srpski ustanici na području NDH od potkraj lipnja 1941. (od izbijanja ustanka u Istočnoj Hercegovini) u velikoj mjeri uspostavili suradnju s Talijanima, da bi proces diferencijacije u ustaničkim redovima na cijelom području NDH donio razdvajanje ustanika na partizanske i na četničke snage, pri čemu su ove posljednje uglavnom priznale prvenstvo i nominalno zapovjedništvo Draže Mihailovića, koji je u međuvremenu promaknut u generala i postao je ministar vojske i mornarice jugoslavenske izbjegličke vlade. Barbarska protusrpska politika vodstva NDH predvođenog poglavnikom Pavelićem doživjela je do potkraj 1941. slom i dovela tu državnu tvorevinu na rub opstanka pa je dobrim dijelom pod pritiskom Nijemaca koji su ponajprije bili zainteresirani za stabilnost prostora europskog jugoistoka ta politika napuštena te su stvoreni uvjeti za primirenje i za uspostavu suradnje s pojedinim srpskim elementima. Istodobno su proces diferencijacije u ustaničkim redovima u NDH i protivnosti između četničkih snaga u Srbiji predvođenih Mihailovićem i Titovih partizana u prvi plan kao glavnu konkurenciju i protivnike četništva iznijeli partizanski pokret. Nije zbog toga neobično što je Mihailovićeva JVuO sa snagama koje su ga bar nominalno priznavale diljem bivše Kraljevine Jugoslavije bila spremna na uspostavu različitih oblika suradnje sa svima onima kojima su partizani također bili neprijatelji.

    Sam Mihailović tijekom cijeloga je rata nastojao održati privid pristajanja uz saveznike i nepristajanja na otvorenu suradnju s osovinskim snagama, no diljem bivše Jugoslavije brojne su četničke postrojbe koje su ga nominalno priznavale sve češće uspostavljale različite oblike suradnje s osovinskim snagama. Od početka 1942. zbog njemačkog su pritiska zabilježeni i prvi ugovori lokalnih četničkih snaga u Bosni (uglavnom u istočnim dijelovima sjeverne Bosne) s vlastima NDH. Te su snage formalno priznale vlast NDH te su katkad dobivale logističku pomoć i pomoć za stanovništvo, a imale su lokalnu vlast na područjima koje su držale te nadzor nad srpskim stanovništvom tih područja. Iako su ti četnici nominalno priznavali vlast NDH, u praksi su i dalje propovijedali obnovu Kraljevine Jugoslavije i Velike Srbije u njezinu sklopu, priznavali su kralja Petra II. svojim kraljem, pa i njegova ministra vojnog Dražu Mihailovića. Kao protivnice partizana takve su snage sudjelovale u njemačko-hrvatskim vojnim pothvatima. Ukupno gledajući takva je politika omogućavala čuvanje snaga, što je bilo i u skladu s općom politikom vodstva JVuO o čuvanju i prikupljanju snaga za buduće događaje, ali je i štitila lokalno srpsko stanovništvo na područjima na kojima su te snage imale nadzor. Stanje, dakako, nije bilo statično pa je unatoč sporazumima i općem njemačkom interesu da okončanjem hrvatsko-srpskih sukoba održe mir s vremena na vrijeme dolazilo do povremenih sukoba između oružanih snaga NDH i lokalnih četničkih snaga. To je bio brak iz nužde i proračuna u kojemu nije zaboravljeno kako je u temelju njihovih odnosa neprijateljstvo. S obzirom na rast partizanskog pokreta zadržana je prvenstvena četnička usmjerenost prema borbi protiv partizana kao glavne konkurencije koja im je preotimala odanost srpskog stanovništva.

    Istodobno su četničke snage na područjima NDH i u Crnoj Gori, u kojima su do rujna 1943. bile talijanske snage, s ovima uspostavile blisku suradnju. Pod krinkom zaštite srpstva četnici su u Drugoj i trećoj talijanskoj zoni u NDH postali zapravo pomoćne talijanske snage koje su istodobno služile zaštiti talijanskih interesa na istočnoj obali Jadrana i provođenju velikosrpskih ciljeva. Mnoge četničke jedinice, posebice one na području anektirane Dalmacije, uključene su u talijansku Dragovoljnu protukomunističku vojnicu (Milizia volontaria anticomunista – MVAC). Zbog izravne suradnje i podređenosti talijanskim vlastima i snagama nisu imale potrebu blisko surađivati s vlastima NDH na područjima Druge i treće zone, no postojali su kontakti i suradnja na nekim područjima (primjerice mogućnost liječenja četnika i njihovih pouzdanika u državnim bolnicama). Kapitulacijom Italije dotadašnja su područja anektirane Dalmacije uključena u područje NDH. Slabost vlasti te državne tvorevine i naglašena njemačka vojna dominacija uvjetovali su da četničke snage na tim područjima formalno uzmu na znanje kako su ona u sastavu hrvatske države, no malo su držali do predstavnika vlasti NDH u mnogim mjestima na područjima u kojima su nekada gospodarile talijanske snage. Istodobno su snaga i pouzdanost četničkih snaga na nekim područjima, posebice onih četničke Dinarske divizije u kninskoj okolici pod zapovjedništvom popa Momčila Đujića, privukli pozornost Nijemaca koji su u njima gledali oslonac svoje vojničke prisutnosti na tim područjima. Svojevrstan prestiž četnika Dinarske divizije kod Nijemaca je tijekom 1944. potaknuo nezadovoljstvo predstavnika vlasti NDH u sjevernoj i srednjoj Dalmaciji takvim položajem, u kojemu su te vlasti i hrvatsko stanovništvo u nekim mjestima bili izloženi četničkom nasilju, a da Nijemci nisu intervenirali. Prema tome se i na tim područjima može govoriti o suživotu vlasti NDH i četnika iz nužde, pri čemu su pretezali njemački vojnički interesi za održanjem jedinstvene protupartizanske crte.

    Na tim je područjima dolazilo do povremenih sukoba između oružanih snaga NDH, no ni približavanje kraja rata nije prekinulo prisilan suživot na područjima pod nadzorom osovinskih snaga. O tome svjedoče i događaji iz posljednjih ratnih mjeseci, kada su znatne četničke snage, posebice snage Dinarske divizije, Nijemci uz ishođenje dopuštenja vlasti NDH prebacili s kninskog područja na područje današnje Slovenije. Pritom su četnici na svome putu uz prosvjede vlasti NDH i povremene manje oružane sukobe s njezinim snagama činili zločine protiv hrvatskoga stanovništva. U to doba pada i najveći sukob između snaga NDH i četnika. Naime, potkraj ožujka i početkom travnja 1945. došlo je na širem području između Bosanske Gradiške i Banje Luke do velike bitke između četničke skupine pod zapovjedništvom vojvode Pavla Đurišića koja se povlačila s prostora Sandžaka i Crne Gore i postrojbi Hrvatskih oružanih snaga, najvećim dijelom njihove ustaške sastavnice, pod zapovjedništvom generala Vladimira Metikoša. Poznatija i kao bitka na Lijevča polju, ta je bitka završila potpunim uništenjem četničke skupine, čiji je zapovjednik Đurišić zarobljen i s velikim brojem svojih časnika likvidiran u logoru Stara Gradiška. Iako je do te bitke došlo na samom kraju rata, ipak je ona bila svojevrstan logičan vrhunac trajnog neprijateljstva koje je tijekom cijelog rata tinjalo između vlasti NDH, odnosno ustaša, i četnika, odnosno Jugoslovenske vojske u otadžbini kao snage koja se je stvarno borila za ostvarenje ideje Velike Srbije.

    Večernji list.

  6. #486
    https://narod.hr/kultura/29-kolovoza...ma-u-dalmaciji

    29. kolovoza 1942. Vrgorac – zašto se u Jugoslaviji nije spominjao najveći četnički zločin nad Hrvatima u Dalmaciji?

    Paljene su crkve, kuće i staje, a pored trudnica i staraca ubijena su i tri svećenika – fra Ladislav Ivanković (kozički župnik), don Ivan Čondić (rašćanski župnik) i don Josip Braenović (župnik Župe Biokovske). Ovo je bio sigurno najkrvaviji dan u novijoj vrgoračkoj povijesti, ali i jedan od najbrutalnijih četničkih zločina tijekom Drugoga svjetskog rata, kojega se rodbina stradalih s posebnom tugom prisjeća.

    Zločin su počinili četnici u suradnji s Talijanima, a komunističke vlasti su o zločinu šutjele ili čak pripisivale ustašama.

  7. #487
    I nakon 75 godina, Vrgorac za gradonacelnika izabere vatrenog navijaca cetnicke crvene zvezde

  8. #488
    Ajmo malo ponoviti gradivo nije naodmet!

    https://direktno.hr/direkt/srbija-je...komoru-112270/

    SUOČAVANJE S ISTINOM

    Srbija je prva država koja je proglašena 'Judenfrei' i koja je imala 'kombi' plinsku komoru
    https://kamenjar.com/1942-kolovoz-sr...ovsko-pitanje/

    1942. kolovoz Srbija ‘judenfrei’ – prva veća država koja je ‘riješila židovsko pitanje’
    https://kamenjar.com/sonja-biserko-z...pisuju-se-ndh/

    Sonja Biserko: Zločini Srbije i njihovih vlasti nad Židovima pripisuju se NDH

    Logor Staro Sajmište nadomak Beograda (danas u Novom Beogradu) samo je formalno bio u NDH, a nad njim je upravu imala kvislinška nacistička vlada Srbije Milana Nedića.

    Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora, kaže kako prijedložni zakon zamagljuje povijesne činjenice:

    “Ovaj zakon je falsifikat i u kontinuitetu sa revizijom povijesti i isticanja Srba kao apsolutnih žrtava, uz marginalizaciju činjenica kako je Sajmište bilo simbol holokausta nad Židovima u Srbiji. I drugo, falsifikat je pošto je to pripisano Nezavisnoj državi Hrvatskoj (NDH). Logor jeste formalno bio na teritoriji NDH, međutim, logor je bio pod kontrolom okupatora i kvinsliške vlade Milana Nedića u Srbiji. To se potpuno zanemaruje i Srbija se amnestira od odgovornosti.”
    Srbi su nakon rata, a i komunisti (Jugoslaveni) o ovim činjenicama šutjeli. Čak štoviše uporno su gurali tezu o tome kako su baš oni uz Židove najveći stradalnici u Drugom svjetskom ratu - pa su za ratne žrtve brojali i one koji su prirodnom smrću umrli i pokapani na mjesnim grobljima čak i deset godina nakon završetka drugog svjetskog rata.

  9. #489
    Ivan Ugrin: Domoljubi su ubijani jer su htjeli slobodu

    Monsinjora Tomislava Karamana upoznao sam osamdesetih godina prošloga stoljeća u vrijeme kad je on bio rektor Centralnog bogoslovnog sjemeništa u Splitu. Tu smo se mi mladi katolici okupljali nedjeljom navečer s duhovnikom don Petrom Šolićem prije negoli smo od tadašnjeg nadbiskupa Frane Franića dobili akademsku crkvu svetog Filipa za mjesto susreta i druženja.

    Kad su nas nakon jednog od hodočašća u Rim tih godina bili pozivali na saslušanja na Katalinića brig gdje je bilo sjedište zloglasne Udbe, ja sam se obratio za savjet don Tomi, kako smo ga zvali, jer sam doznao da je on imao bliskih susreta s čuvarima komunističkog režima i da je zbog toga bio i u zatvoru.

    Nisam ga nikad pitao zbog čega je kao mladi bogoslov robijao, no dragocjeno mi je bilo njegovo iskustvo kako se treba ponašati s udbašima. Dobro sam zapamtio tri riječi koje mi je rekao: „S njima razgovaraj samo s da, ne i ne znam. Sve ostalo moglo bi ti biti na štetu.“ Tako sam se i ponašao, i mogu reći dobro prošao. Sa mnom su završili za petnaestak minuta, mnogi su drugi, nažalost, nakon višesatne torture ostali bez putovnica. A 1985. godine kao žrtva udara komunističkih progonitelja stradao je zbog verbalnog delikta don Petar Šolić, osuđen je zbog jedne propovijedi u Sinju.

    Tek sam ovih dana, zahvaljujući tekstu kolege Damira Šarca u prilogu Spektar, doznao zašto je ustvari don Tomislav bio osuđen. Pripadao je, naime, skupini hrvatski oslobodilački pokret, čiji je predvodnik Frane Tente 10. travnja 1947. izvjesio hrvatsku zastavu na Marjanu. Zbog toga su bili uhićeni i osuđeni na zatvorske kazne. Karaman je dobio tri godine robije, a devetnaestogodišnji Tente je od posljedica mučenja preminuo u zatvoru.

    Pozivajući se na ljude koji se i danas sjećaju Tente i njegove grupe, Šarac je na temelju njihove inicijative pisao kako pokojni Frane zaslužuje i ulicu u Splitu, a Dragan Markovina je u Telegramu napao naše novine kako je Slobodna Dalmacija tim tekstom dovela do slavljenja zločina u Splitu. Nevjerojatno ali istinito! Po Markovini i njemu sličnima ne bismo smjeli ništa pisati o ljudima koji su se za Hrvatsku žrtvovali u komunističkoj Jugoslaviji, samo zato što su se pobunili protiv ondašnje legalne tvorevine.

    Po toj logici i dr. Franjo Tuđman i hrvatski branitelji krivi su jer su rušili međunarodnu priznatu državu SFRJ, koju su uz to podupirale vodeće svjetske sile, a koja je za nas Hrvate bila tamnica naroda.

    Vrlo su brzo komunističku „pravdu“ na svojoj koži još 1943. i 1944. upoznali svi oni koji se nisu slagali s njihovim revolucionarnim metodama. Mladi HSS-ovac Vojko Krstulović pao ja kao žrtva atentata koji je na njega izvršio Tito Kirigin, kasnije poznat kao dugogodišnji predsjednik Hajduka. Razlog ubojstva: Vojko je bio popularan među mladima i trebalo je potencijalnog političkog protivnika navrijeme eliminirati.

    Isto su partizani uradili s brojnim Hrvatima katolicima koji su bili članovi HSS-a, kad su s crvenim petokrakama ušli u Split nakon pada Italije. A o onome što je uslijedilo nakon konačnog „oslobođenja“ na Bleiburgu, križnim putovima i drugim stratištima hrvatskog naroda, pa potom na montiranom suđenju Alojziju Stepincu, svakom pametnome bilo je dovoljno da shvati u kakvoj državi živi.

    Pobuna protiv takvog režima bila je herojsko i junačko djelo. Zato Frane Tente i njegova grupa zaslužuju da ih se sjećamo s pijetetom i ulica njemu u čast najmanje je što Split može učiniti da se oduži mladom hrvatskom domoljubu i mučeniku.

    HR Svijet.net

  10. #490
    Nemoj da miješaš komuniste i Jugoslovene skupa, jer to nije ni slučajno isto. Integralnih Jugoslovena u bivšoj državi je bilo najmanje i oni su svoj identitet vezali za istu.

  11. #491
    Citiraj Prvotno napisano od Valter brani Sarajevo Vidi poruku
    Nemoj da miješaš komuniste i Jugoslovene skupa, jer to nije ni slučajno isto. Integralnih Jugoslovena u bivšoj državi je bilo najmanje i oni su svoj identitet vezali za istu.
    Znam na što misliš. Nisu svi koji su se izjašnjavali kao Jugoslaveni bili komunisti, isto tako velika većina komunista nisu bili Jugoslaveni.

    Ovi prvi su bili Jugoslaveni iz uvjerenja, a dosta ih je bilo koji su bili komunisti radi osobnog napredovanja kako u poslovnom smislu, tako i materijalno.

    Naravno bilo je i onih koji su bili iskreni komunisti - uvjereni. Ali to su bili tzv ''mali ljudi''.

  12. #492
    25. rujna 1917. Frano Supilo – kako se tvorac ideje Jugoslavije gorko razočarao u ideju Jugoslavije?

    Na današnji dan 25. rujna 1917. umro je u Londonu hrvatski političar Frano Supilo. Premda ga ne možemo zvati idejnim tvorcem jugoslavenstva, svakako je bio najznačajnija osoba u vrijeme I. svjetskog rata koja je iskreno i snažno podupirala stvaranje Jugoslavije(stvari treba gledati iz konteksta vremena i prostora). Supilo umire razočaran u ideju jugoslavenstva i politikom međunarodne zajednice prema Hrvatima u vrijeme I. svjetskog rata.

    Nije, naime, računao na velikosrpsko svetosavlje Beograda, i danas skriveno mnogim Hrvatima!

    Provoditelji svetosavlja su prijetvornošću iskoristili naivnost Supila i dijela Hrvata, da bi ostvarili jugoslavensku zajednicu u kojoj je Beograd provodio dominaciju i državni teror.



    Bio je član Jugoslavenskog odbora, političkog tijela Hrvata, Slovenaca i Srba s područja Austro-Ugarske u vrijeme I. svjetskog rata, koje se je zalagalo za ujedinjenje tih krajeva sa Srbijom i Crnom Gorom.

    Isto razočarenje u srbijansku politiku i njihove vođe, kasnije doživjeli i drugi članovi Jugoslavenskog odbora kao Ante Trumbić, Ivan Meštrović i drugi vraćajući se ideji hrvatske državnosti.

    Supila su osobito pogodile dvije stvari:

    1. tajni pregovori i ustupci Centralnih Sila na čelu sa Velikom Britanijom i Francuskom o žrtvovanju hrvatskih krajeva kao ‘ratnog plijena’ Italiji.

    2. licemjerna i agresivna politika srbijanskih političara, koju je Supilo među prvima “pročitao”, na čelu sa srbijanskim premijerom Nikolom Pašićem i njihova želja za apsolutnom dominacijom u novo zamišljenoj južnoslavenskoj tvorevini koja će kasnije dobiti ime Jugoslavija 1916. godine. Supilo napušta razočaran Jugoslavenski odbor i nastavlja samostalno djelovati u očuvanju hrvatskog integriteta.

    Težak i besperspektivan položaj u kojem se Hrvatska našla, u kolonijalističkim i tajnim planovima već podijeljena između talijanskoga i srpskog imperijalizma, bio je prevelik teret za Supila koji je doživio živčani slom i umro u londonskoj umobolnici od moždane kapi.

    Frano Supilo spada u tragične političke osobe Hrvatske u, za Hrvate, „mračnom i mučnom 20. stoljeću“. Tek krajem tog stoljeća patnje, smrti i progona, Hrvatska dolazi do toliko željene slobode i državnosti.
    Što je Supila osobito pogađalo u vrijeme stvaranje “nove Europe” u I. svjetskom ratu?
    Potkraj 1914. u Bordeauxu, tadašnjem privremenom sjedištu francuske vlade, Frano Supilo susreo se s mnogim političkim ličnostima, među kojima su bili i ruski veleposlanik Izvoljski i francuski ministar vanjskih poslova Delcasse. Nedugo nakon toga posjetio je i London, gdje je uz pomoć Roberta Seton-Watsona i Wickhama Steeda došao u vezu s njihovim ministarstvom vanjskih poslova te s nekoliko veleposlanika, no ništa nije uspio saznati o sudbini hrvatskog naroda.

    Samo je slutio da se radi na tome da Italija uđe u rat protiv Austro-Ugarske i Njemačke, te da su joj u tom slučaju obećane Istra i Gorica, ali valjda ne i Rijeka i Dalmacija.

    Uz Meštrovića, Trumbića i Supila, Hinka Hinkovića te Franju Potočnjaka, stvoren je inicijalni odbor od sedam članova. Tekst programa poslali su predsjedniku ratne srpske vlade Nikoli Pašiću. On se složio s točkama programa, ali je savjetovao da se odbor ne zove Jugoslavenski, nego Hrvatski odbor. Na prvu Trumbić i Supilo, prihvaćaju Pašićev savjet, ali su naišli na žestok otpor Meštrovića i mlađih članova odbora. Oni su smatrali da Pašić ima svoje državničke i taktičke razloge, ali tko jamči da naše posve hrvatske pokrajine neće razgrabiti netko treći, Talijani, Mađari ili Habsburzi, pa onda opet nametnuti Hrvatima i Srbima sukob oko Bosne. Na Meštrovićevo čuđenje Trumbić i Supilo, kao bivši pravaši, bili su za bezuvjetno jedinstvo sa Srbima. Konačno su se složili da Odbor treba iznijeti integralni jugoslavenski program pa čak i u imenu postaviti najširi okvir.

    Jugoslavenski odbor osnovan je u travnju 1915. u Parizu. Tijekom osnivanja izabran je samo predsjednik – Ante Trumbić. Tijekom prve godine osnovane su podružnice na tri kontinenta, u Parizu, Ženevi, Petrogradu, Clevelandu, Washingtonu i Valparaisu.

    Što je obećano Srbiji na račun Hrvatske u I. svjetskom ratu?
    U Petrogradu, tajnim kanalima i posredovanjem Sergeja Sazonova, Supilo je doznao za postojanje Londonskog ugovora, a prema tom ugovoru Italiji je obećana Istra i velik dio Dalmacije.
    Supilo je u Petrogradu obilazio panslavenske krugove kako bi intervenirali kod ruskog cara da se nekako iz te podjele barem izuzme i spasi Split. Nakon toga je u Londonu kontaktirao s ministrom vanjskih poslova Sir Edwardom Greyem, koji ga brzo prihvatio kao najinteresantniju političku osobnost cijele srednje Europe, a Supilova pomalo smiješna pojava i neugledno odijevanje postali su njegov simpatični zaštitni znak.
    Supilo je psihički vrlo teško doživio srpske vojne poraze 1915. godine, Londonski ugovor, prijetvornost srpskih diplomata po savezničkim metropolama. Krleži se posebno dojmila Supilova epizoda sa srpskim književnikom Bogdanom Popovićem: „A što gubiš nerve, propala Srbija, propala, pa šta? Mi ćemo Srbi i kod Austrije izboriti neku autonomiju, barem kakvu imaju Hrvati, a pitanje je kamo ćete vi Jugoslaveni.” Krleža je zaključio: “I eto, dok Supilo sav deprimiran leži tako reći u komi, Bogdan Popović nije izgubio ni apetit ni raspoloženje, a Supilo kao „antisrbin”, kao starčevićanac gubi nerve, jer je Srbija propala sa svojim planovima. To su, eto, dva mentaliteta i dva načina kako reagiraju i rezoniraju ljudi.”

    Supilo je sredinom 1915. godine prenio Meštroviću informacije Sir Greya o savezničkoj ponudi Srbiji i Nikoli Pašiću, pri kojem se za gubitak Makedonije nudila kompenzacija u obliku teritorija Bosne i poveći dio dalmatinske obale i zaleđa nastanjenog srpskim stanovništvom.

    Pašić je to, onako diplomatski stavio na čekanje, i to zbog dijelova Makedonija koji spadaju u tzv. Staru Srbiju.
    Supilo nakon silnih putovanja, inicijativa i svađa sa srpskom vladom i članovima Odbora, pa čak i teških riječi upućenih Trumbiću, izlazi 1916. godine iz članstva Odbora, a nedugo potom i umire.
    Supilo je prvi značajni i poznati Hrvat gorko razočarao u namjere srpskih političara u stvaranju nove države – Jugoslavije.

    Nažalost, i dan danas postoje Hrvati koji misle da je Supilo bio u krivu.

    Izvor: narod.hr/vecernji.hr

  13. #493


    A danas neki govore kako nam je u onoj državi bilo bolje. Je svi smo bili proleteri (najbolji mi je ovaj na 1:55, čovjek rekao dobro 100%, 3:15, 3:35).

  14. #494
    9. studenoga 1912. Split – kako je politički idealizam i jugoslavenstvo skupo koštalo Hrvate?

    Namjesnički savjetnik kotarskog poglavarstva u Splitu Szilva upozorio je splitskog načelnika Katalinića 9. studenoga 1912. da nošenje stranih barjaka (srbijanskih op.) i simbola na demonstracijama nije dopušteno.

    Uspjesi Srbije u Balkanskim ratovima imali su veliki odjek u hrvatskim zemljama, napose Dalmaciji, gdje se stvarala nezdrava i idealistička klima, tako pogubna u politici, da će rješenje svih hrvatskih pitanja u Austro-Ugarskoj biti riješeno kroz – jugoslavenstvo.

    Osobito je zanimljiv osvrt na djelovanje masonerije u rušenju Austro-Ugarske i stvaranju Jugoslavije.


    SAŽETAK. Shvativši početkom dvadesetog stoljeća da Hrvatska neće ujediniti svoj nacionalni teritorij u okviru Austro-Ugarskog Carstva, hrvatski su se političari okrenuli Srbiji, euforičnoj zbog pobjeda u balkanskim ratovima 1912. i 1913. Srbija je povećala svoj nacionalni teritorij stekavši Makedoniju, te se počela koristiti hrvatskom politikom kako bi pokrenula široko rasprostranjenu subverzivnu djelatnost u Dalmaciji i Bosni, austrijskim provincijama sa srpskom manjinom, u svrhu podrivanja Austro-Ugarske. Carstvo je odgovorilo pritiskom na Srbiju, i naposljetku joj 1914. objavilo rat. Analiza srpske subverzivne djelatnosti u Dalmaciji pokazuje da je Austrija bila natjerana na takvu reakciju, da Austrija nije bila agresor, te da je Srbija pokrenula špijunski rat provocirajući Carstvo kako bi povećala svoj teritorij na zapad, piše u svom znanstvenom radu Odjek Balkanskih ratova u Dalmaciji (prema Zadarskoj pismohrani) Ive Pederin sa Filozofskog fakulteta u Zadru



    Dalmatinski, i uopće hrvatski političari, koji su vidjeli da se u Austro-Ugarskoj Monarhiji ne rješavaju hrvatska nacionalna pitanja orijentirali su se jugoslavenski. Srbija je postigla znatne uspjehe u Balkanskim ratovima, proširila je znatno svoj državni teritorij na jug pa je počela razmišljati о širenju na zapad. U tom smislu njoj je dobro došlo prosrpsko oduševljenje hrvatskih političara pa je iz Srbije počela masivna politička subverzija u Dalmaciju i Bosnu. To nam pokazuje da je Austro-Ugarska, koja je poduzimala mjere protiv Srbije, pa joj je navijestila i rat, na to bila prisiljena i da se ne može smatrati agresorom.

    Slom novoga kursa pokazao je da mi ne možemo naći oslonca ni u Italiji, ni u Mađarskoj, a ni u Beču, jer Josip Frank nije imao uspjeha u svojoj orijentaciji prema Beču u kojem je jačala politika velikoaustrijskoga kruga oko Franje Ferdinanda, a ta nije bila voljna na ustupke Hrvatima. Sad je kao jedini mogući vanjskopolitički savez ostao savez sa Srbijom u kojoj je sve vrelo poslije aneksije Bosne i Hercegovine (koja je bila meta Srbije op.). No u Srbiji tada, kao i ranije, nitko nije vidio ni tražio ništa osim Velike Srbije odnosno Jugoslavije sa Srbijom kao hrptenjačom.



    Slavljenje ratnih uspjeha Srbije u Balkanskim ratovima u hrvatskim gradovima

    Kad je planuo Balkanski rat, dalmatinska javnost, a sada je Dalmacija imala inicijativu u hrvatskom prostoru, prešla je jednim udarcem iz depresije u euforiju pa su u Splitu odmah izbile demonstracije koje je predvodio sam načelnik Vinko Katalinić. Demonstranti su nosili zastave balkanskih država. Izvikivali su parole protiv njemačkih časnika, tražili ujedinjenje svih južnih Slavena. Govor je držao načelnik Katalinić koji je loše znao hrvatski, a za njim odvjetnik Ivo Tartaglia, odvjetnički pripravnik Angjelinović (u izvoru ne stoji da li Danko, Grgo ili Berislav).

    I u Šibeniku su izbile demonstracije na kojima su govorili pravaši Mate Drinković i Lujo Bakotić. Zbog toga je vlast 29. studenoga 1912. raspustila splitsku i šibensku općinu. No i Dubrovnik je bio solidaran sa Splitom i Šibenikom pa su demonstranti pjevali crnogorsku himnu, a namjesnik grof Marius Attems von Heiligenkreuz izvijestio je о tome osobno Franju Ferdinanda.

    Ove demonstracije bile su odušak represije u sjevernoj Hrvatskoj gdje je jačalo protuaustrijsko raspoloženje, pa su demonstracije u Splitu i Šibeniku vodila općinska zastupstva, u Šibeniku se u demonstracijama istakla čak i supruga načelnika Ive Krstelja. Demonstranti su izjavljivali da više nema Hrvata i Srba, nego samo Jugoslavena.

    Namjesništveni savjetnik kotarskog poglavarstva u Splitu Szilva upozorio je splitskog načelnika Katalinića 9. studenoga 1912. da nošenje stranih baijaka i simbola na demonstracijama nije dopušteno. Uto je kroz Split na Lloydovu parobrodu prošlo 420 crnogorskih časnika na putu za bojište pa se u luci okupilo mnoštvo koje je klicálo kralju Petru i Nikoli i psovalo njemačke časnike i »švapske bajunete… da dođe dan kad svi budu okupljeni pod jednim barjakom.« Na tom skupu govor je održao Angjelinović. Dana 19. studenoga 1912. stigli su u Split Ante Trumbić i Ivo Tartaglia i pošli u prostorije Hrvatskog sokola gdje su ih čekali Drinković, Krstelj, odvjetnici Smolčić, Kulić, Gazzari, Ante Makale, Bakotić, odvjetnički pripravnik Marin Bego, Iljadica, ravnatelj umobolnice Kuraica, urednik Hrvatske riječi Škalabrin, općinski tajnik Sirovica, sudac istražitelj Petar Derado, sudbeni prislušnik Kaleb.



    Dok Hrvati sanjaju o jugoslavenstvu, Srbi realiziraju – velikosrpstvo

    Na tom sastanku donijeli su zaključak da se sve općinske uprave u Dalmaciji trebaju zahvaliti. U Benkovcu, Kistanjama i Obrovcu skupljali su se novci za crnogorski i srpski Crveni križ i čitali parastosi za poginule u Balkanskom ratu.

    Oružnici su pojačali nadzor nad putnicima što su stizali iz Srbije ili Cme Gore zbog pojačane velikosrpske promičbe i špijunaže koja se međutim nije vezivala uz projugoslavensko oduševljenje u Dalmaciji, već je ostajala velikosrpska.

    No velikosrbi su našli agente među Hrvatima pa je kraljevski povjerenik u Zagrebu Čuvaj pisao Attemsu о studentima Augustinu Ujeviću, Kreši Kovačiću i Pavlu Bastajiću koji su napustili Zagrebačko sveučilište i prešli u Beograd gdje dobivaju po 100 dinara mjesečno, a povezani su s terorističkim udrugama Narodna obrana i Slovenski Jug pa s članovima tih organizacija svakodnevno sjede u kavani Balkan na Terazijama. Ujević je u vezi i s filozofom Stevom Prodanovićem, sinom bivšeg ministra narodne privrede, pa je pripremio izlet hrvatskih akademskih građana u Beograd. Kad je 8. lipnja 1912. pokušan atentat na Cuvaja u Zagrebu, u Beogradu se о tome znalo sat i pol poslije.

    Ujević i Bastajić znali su i ranije da će doći do atentata i žalili se što nije uspio.



    Demonstranti u Dalmaciji nose srbijanske, ruske, crnogorske i bugarske zastave

    Simpatije za Srbiju rasle su, skupljalo se sve više novčanih priloga za Crveni križ, demonstracija je bilo sve više, a u demonstracijama se čulo sve više protuaustrijskih i protudinastičkih povika i sve više simpatija za Srbiju i Cmu Goru koje su se izražavale pjevanjem himni.

    Priloge u novcu davali su i Talijani kao i njihov čelnik u Splitu odvjetnik Ercolano Salvi, brodovlasnik Negri u Šibeniku, talijanska tvrtka Sulfi, također u Šibeniku, i talijanski krugovi u Zadru. Demonstracije u Splitu organizirali su Ante Trumbić, Ivo Tartaglia, Angjelinović i liječnik Pervan koji su nosili hrvatske, srpske, slovenske i bugarske zastave.

    U govorima se isticalo kako je nama bliži čovjek iz Cetinja ili Kragujevca, nego neki grof iz Voralberga, spominjale su se srpske i hrvatske bitke od Petra Svačića do Eugena Kvatemika.

    U demonstracijama je bilo oko 8000 ljudi, među njima i mnogo žena i djece. Oružnika je bilo samo 10 i oni nisu intervenirali. Demonstracije u Šibeniku predvodio je načelnik Ivo Krstelj kojega je kotarski poglavar Kalebić uzalud opominjao. Demostranti su nosili hrvatske, srpske i ruske zastave, a u njima su sudjelovali Srbin Bakotić, pa ljudi Smodlakina povjerenja Iljadica i Makale. Krstelj i Drinković držali su vrlo oštre govore, a policajaca je bilo toliko malo da se nisu uspjeli probiti do njih da ih čuju. No policija je ipak uhitila 17 osoba.

    Dalmatinci su se borili kao dragovoljci u redovima crnogorske vojske. Bili su to tragični koraci hrvatske političke lakovjernosti koji su imali najteže posljedice za Hrvatsku. No ova politička labilnost i glavinjanje posljedica su što naši političari nisu vodili politiku iz perspektive države, jer države nismo imali, nego iz perspektive političkog idealizma uz nastojanja da političar očuva svoje poštenje, što uvijek igra ulogu u ocjeni hrvatskih političara, pa tako i u knjigama Petrinovića i Jelčića.



    Zadarski nadbiskup – Uloga masonerije u rušenju Austro-Ugarske je presudna!

    Čini se da je u ovome sudjelovala masonerija о čemu osim uloge Mirka Deanovića, govori još i mišljenje zadarskog nadbiskupa Pulišića u njegovu pismu namjesniku Attemsu od 15. listopada 1913.

    Nadbiskup je upozoravao da je mladoturski pokret nadahnut masonski, te da je u svezi s tim pokretom stvoren i balkanski savez. Sada masoni nastoje uništiti i Austro-Ugarsku kako bi iskorijenili katolicizam među južnim Slavenima.

    U toj situaciji zadarski Talijani žele da se s njegom staroslavenskih misa u Dalmaciji iziđe ususret pravoslavlju. Cijelo XIX. st. bilo je doba u koje su se austrijske tajne službe borile s masonima kao sile dobra i zla, svjetla i tame. Masoni su se stavili na čelo liberalizma pa su Austriju, Rusiju, Prusku i Tursku smatrali stožerima feudalizma i reakcije, a Giuseppe i Menotti Garibaldi s masonskom ložom Egeria u Rimu pokušali su podići ustanak u Boki 1882. koji je trebao izazvati požar što će uništiti Austro-Ugarsku i Tursku. Ovo pismo upućuje na zaključak da se masonerija pribrala i počela djelovati protiv Austro-Ugarske preko velikosrpskog pokreta i talijanskog iredentizma.



    Masoni smatrali da je osnivanje Jugoslavije brana Austriji i Rusiji

    Tome valja pridodati da su Mazzini, Giuseppe Garibaldi, Cavour i drugi talijanski političari još 1870-ih smatrali kako je potrebno osnovati jednu ujedinjenu južnoslavensku državu kao prsobran protiv austrijske i ruske ekspanzije.

    Napokon, masoni su bili Trumbić i Supilo i njihovo članstvo u loži može objasniti mnoge njihove političke poteze. Ideologija organizacije nadvisila je njihov pravaški mentalitet.

    Međutim njega staroslavenskih misa u Dalmaciji, koju su eto preporučali zadarski Talijani, nailazila je na teškoće jer je zadarski nadbiskup koadjutor Borzatti javljao u Vatikan о staroslavenskoj misi na način neprijateljski Hrvatima.

    Ovaj je rad napisan kao prikaz odraza balkanskih ratova u Dalmaciji iz perspektive austrijske vlasti i zadarskog namjesništva. Iz rada se vidi držanje vlasti prema bujanju jugoslavenskog pokreta i rasprava u bečkim vladajućim činovničkim i vojnim krugovima kako riješiti krizu. Tu može zapanjiti siromaštvo ideja u tim krugovima. Carevina je na Bečkom kongresu 1815., pa onda u brzom slijedu 1848., 1867., 1878., ponudila toliko rješenja koja su izmijenila politički poredak Europe. Čak i na Berlinskom kongresu, gdje se arhitektom novog poretka smatrao Bismarck, Beč je bio glavni korisnik politike Drang nach Osten koja je zapravo bila politika prodora na Balkan. Međutim, pred I. svjetski rat austrijsko činovništvo kao da više nije bilo doraslo zadaći. U Austriji je odvajkada politiku vodilo činovništvo, koje je sve manje bilo doraslo zadatku.



    Hrvatska politička lakovjernost i naivnost gurala nas je u Jugoslaviju

    Kod nas je u zadnje vrijeme bilo više osuda hrvatske političke lakovjernosti i naivnosti, no kod ocjene te naivnosti valja svakako voditi računa i о nesposobnosti austrijske uprave i politike koja nas je gurnula u Jugoslaviju. No jedno je jasno, Trumbić i Šupilo imali su vrlo malo prostora za kretanje i malo izbora.

    Izabrali su ono nešto manje zlo – Jugoslaviju, i time izbjegli veće komadanje hrvatskoga nacionalnog prostora.

    No komadanja je ipak bilo pa je Istra pripala Italiji zajedno sa Zadrom, Kvarnerskim otocima i Lastovom. Pašić se narugao Trumbiću i poslao ga da to potpiše u Rapallu. Hrvatskim političarima preostalo je da se zagriju za jugoslavenstvo kako time ne bi priznali poraz.

    Trumbić je pristao i na unitarnu jugoslavensku državu.

    Pa ipak, uza sve ove neuspjehe s katastrofalnim posljedicama gotovo jednog stoljeća nacionalnog ugnjetavanja s pokoljima i ratovima valja reći da je ovaj naraštaj hrvatskih političara bio prvi koji je djelovao na međunarodnoj razini i na toj razini iznio hrvatske probleme. Budući da Trumbić i Supilo nisu zastupali nijedne države, jer hrvatske države onda nije ni bilo, samo je masonerija mogla dati okvir ovom djelovanju. Masonerija je posvuda u Europi primila teške udarce tako što su se za napoleonskih ratova masoni našli na jednoj i drugoj strani pa su ih onda poslije Bečkoga kongresa svi i progonili. No tada se masonerija reorganizirala pod vodstvom Mazzinija i Garibaldija. Privukla je к sebi vrhove tajnih organizacija što su se borile protiv apsolutizma i ustrojila La Giovine Europa kao savez nacionalnih prevratničkih organizacija kakve su bile La Giovine Italia, das Junge Deutschland i dr. (о tome u mojim naprijed citiranim radovima). Tu su se razvili osobito dobri odnosi između talijanske, francuske i engleske masonerije. Masonerija je po svemu sudeći privukla Trumbića i Supila i preko njih vodila hrvatske političke organizacije i subverziju protiv svoje stare neprijateljice Austrije.



    Masonerija gura Hrvate u Jugoslaviju

    Ako su Trumbić i Supilo bili masoni, a mi smo u potkrepu toga citirali pouzdane izvore, masonerija im je otvorila međunarodno polje djelovanja, ali su oni platili visoku cijenu tako što su pristali na unitarnu Jugoslaviju i tako što je baš Trumbić odstupio Italiji Istru. Jugoslavija se pokazala najvećim političkim neuspjehom stoljeća, a u cijeloj povijesti teško će se naći tako neuspješna državničkog čina kakav je bio stvaranje Jugoslavije.

    Valja, napokon, reći da masoni nisu tajna, ali su zatvorena organizacija. Masoni nikad ne mogu opstati tamo gdje ih vlast ne priznaje i ne dopušta.

    Moramo se naposljetku pitati koja je uloga slobodnih zidara u stvaranju Jugoslavije. Dosad poznati izvori pokazuju da su oni u tome bez ikakve sumnje djelatni, no ti izvori ipak su škrti i nalažu oprez kod donošenja zaključaka. Nije sporno da je postojala koncepcija Jugoslavije kod francuskih, talijanskih i engleskih masona. Ne može se reći da bi masoni bili stožerne ličnosti novoga kursa i Hrvatsko-srpske koalicije, no njih tu ipak ima i to na osjetljivim i utjecajnim mjestima. Njihov utjecaj nije bio malen, a oni su po svoj vjerojatnosti održavali vezu ovih pokreta sa zapadnim ložama.

    Kod pokušaja usklađivanja hrvatske politike i mišljenja zapadnih masona došlo je do razmimoilaženja iz kojih je nastalo nešto nalik na izdaju hrvatskih nacionalnih interesa na koje su se zapadni masoni slabo osvrtali, a naši su im se morali pokoriti u ime viših ciljeva.

    Izvor: narod.hr

  15. #495
    Srbi su imali dobru propagandu, imaju je i danas.

  16. #496
    Citiraj Prvotno napisano od Grunf Vidi poruku
    Srbi su imali dobru propagandu, imaju je i danas.
    A mi nismo onda imali da tako kažem - ''političke pameti'', a nemamo je ni danas!

  17. #497
    https://www.24sata.hr/news/mama-je-z...-pro-em-599351

    Mama je zadnje rekla: 'Kćeri, gledaj sebe, a ja kako prođem'


    OSTALI U SELU: Ivka Ortulan je telefonirala majci sve do pada Škabrnje. U posljednjem joj je razgovoru rekla da otac Petar neće iz kuće i da će ostati uz njega

    ..............- Nakon pada Škabrnje dvadesetak ljudi, doslovno bosih, došlo je u moju kuću. Svi su rekli da o njima ne znaju ništa. Dva dana kasnije nazvao nas je jedan dečko, koji je kasnije stradao od nagazne mine, i rekao mi: ‘Ivka, tvoji roditelji su zaklani’. Evo, i sad me guši ta rečenica.

  18. #498
    https://narod.hr/kultura/15-studenog...ali-na-slobodu

    15. studenoga 1969. partizan Vlado Dapčević – Mi smo pobili sve zarobljene ustaše, a vođe četnika smo samo zatvarali i puštali na slobodu!
    Ovo treba stalno ponavljati!
    Svaki dan - tri puta!
    Za doručak, ručak i večeru!

  19. #499
    Baš 3 puta?

  20. #500
    Citiraj Prvotno napisano od Pajdo Vidi poruku
    Baš 3 puta?
    Baš. Tri puta dnevno. Najmanje!

+ Odgovori na temu

Tags for this Thread

Pravila pisanja poruke

  • Ne možeš otvoriti novu temu
  • Ne možeš ostaviti odgovor
  • Ne možeš stavljati dodatke
  • Ne možeš uređivati svoje postove