+ Odgovori na temu
Stranica 27 od 27 PrviPrvi ... 17 25 26 27
Prikaz rezultata str. 521/538

Tema: Istina o Jugoslaviji-hrvatske zablude

  1. #521
    https://narod.hr/kultura/3-veljace-1...bolicne-mrznje

    3. veljače 1926. Ivan Kozina – dječaci sjemeništarci gimnazije u Visokom kao žrtve partizanske dijabolične mržnje

  2. #522
    4. veljače 2003. Jugoslavija – kako je nestala genocidna tvorevina koja je gotovo uništila hrvatski narod?

    Stoga se Supilovo naivno, sanjarsko i nerazborito izrečeno početkom I. svjetskog rata 1914. “Ili Jugoslavija ili ništa!”, nakon više od stotinu godina bolnog i pregorkog iskustva življenja sa Srbijom u istoj državi Jugoslaviji slobodno može pretvoriti u ultimativno: “Nikada više Jugoslavija, bolje ništa!”.

    Sanjarstvo i snatrenja, idealizacija i ideologizacija velikog dijela hrvatskih političkih vođa, kao i dijela hrvatskog puka, s kraja 19. na 20. stoljeće o jednoj velikoj državi Južnih Slavena, nakon gotovo stotinu godina tog suicidalnog eksperimenta zvanog Jugoslavija doveo je hrvatski narod do etničko-nacionalno-kulturne tragedije i samog egzistencijalnog opstanka.


    Na današnji dan 2003. godine Savezna Republika Jugoslavija službeno je preimenovana u državu naziva naziv “Srbija i Crna Gora”. Time je konačno uklonjen naziv Jugoslavija iz popisa svjetskih država, i to nakon više od 73 godine. Naime, naziv Jugoslavija uveo je kralj Aleksandar Karađorđević u listopadu 1929. godine, kad je promijenio ime države iz Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca u Kraljevina Jugoslavija.

    Miloševićeva Savezna Republika Jugoslavija, koja se sastojala od Srbije i Crne Gore, smatrala se nasljednicom Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ). Nakon što je Milošević sišao s vlasti, država je isprva nastavila koristiti naziv Jugoslavija, ali je na kraju po dogovoru Srbije i Crne Gore to ime ipak izbačeno, a zajednička je država dobila dvosložni naziv Srbija i Crna Gora.

    Osamostaljenjem Crne Gore 2006. godine, i ta se država raspala, pa od tada iz posljednje forme Jugoslavije nastale su dvije države s kojima je Hrvatska bila u ratu – Republika Srbija i Republika Crna Gora.

    Obje Jugoslavije, i fašističko-monarhistička i komunistička, pa i ova posljednja koja je konačno bespovratno izdahnula na današnji dan 2003. godine, uvijek su bile produžena ruka Beograda i Srbije. Najbolji materijalni dokaz, u moru argumentata, je to da su kompletna vojna vodstva vojske Jugoslavije, koja je trebala štiiti sve njene narode, prilikom raspada obje Jugoslavije (i 1941. i 1991.) prešla na stranu Srba protiv Hrvata. Premda je naoružavanja Srba i napada na Hrvate i muslimane bilo jako mnogo i prilikom raspada prve Jugoslavije kada se raspadnuta i poražena vojska Jugoslavije “integrirala” u četnike na teritotoriju NDH, Srbije i Crne Gore. Na drugoj strani, kod raspada druge komunističke Jugoslavije 1991. godine zasnovane na lažnom “bratstvu i jedinstvu svih naroda i narodnosti, one Josipa Broza Tita, kompletna službena vojska Jugoslavije prešla je s kompletnim i ogromnim naoružanjem na stranu Beograda i obrušila se na Hrvatsku rušivši njezine gradove, sela, crkve i groblja, počinivši etničko čišćenje Hrvata s obilježjem genocida.

    Ta vojska koje se jednostavno stala na stranu Srbije i Srba s kompletnim naoružanjem, nakon Hrvata, napala je malo kasnije i muslimane u BiH i Albance na Kosovu, nastavivši tragediju svih naroda Jugoslavije koji su bili u dodiru sa Srbijom.

    U vremenima pred stvaranje Jugoslavije, u vrijeme egzistencije Jugoslavije ili sukobima nastalim kao posljedica razbijanja Jugoslavije, Srbija i Srbi su kao dominantni i vladajući narod u Jugoslaviji počinili brojne zločine, etnička čisšćenja i kolektivna ubijanja stotina tisuća ljudi s jasnim obilježjima genocida.

    Od 1912. godine do 1991. godine Srbija i Srbi počinili su strašne zločine s obilježjima genocida nad slijedećim narodima i to: Makedoncima, Turcima, Bugarima i Albancima (Balkanski ratovi 1912-1913.), autohtonim Crnogorcima, Muslimanima Sandžaka i Albancima (1914.-1918. u I. svjetskom ratu), Hrvatima i Muslimanima (II. svjetski rat u NDH) Albancima, Muslimanima, Romima i Židovima (II. svjetski rat u Srbiji), Hrvatima, Slovencima i Nijemcima (poraće 1945.-1948.), te na kraju Hrvatima, Albancima i Muslimanima u posljednjem ratu (1991.-1999.).

    Osim toga Jugoslavija, s apsolutnom dominacijim Srba, je izvršila i etničko čišćenje Nijemaca i Talijana s obilježjima genocida, kao i brojne zločine nad Bugarima u istočnoj Srbiji, Mađarima, Turcima u Balkanskim ratovima, te Česima, Slovacima i Mađarima u Domovinskom ratu.


    Nadalje, teror koji su Srbi provodili (izvan ratova, pljački i paleža u mirnodopsko vrijeme) u Jugoslaviji od 1918.-1941., te 1945.-1990. bio je nepodnošljiv za hrvatski narod.

    Stoga se Supilovo naivno, sanjarsko i nerazborito izrečeno 1914. “Ili Jugoslavija ili ništa”, nakon više od stotinu godina iskustva življenja sa Srbijom u istoj državi slobodno može na temelju iskustva reći “Nikada više Jugoslavija, bolje ništa!”.

    Sanjarenje, nerazboritost i nedostatak povijesne i političke perspektive političkih vođa hrvatskog naroda, koštao je hrvatski narod ogromne tragedije od čijih se posljedica nije oporavio do današnjeg dana, kako stvaranjem prve, tako osobito druge Jugoslavije. Najteže posljedice, ne samo u etničkom smislu, nego i političkom, kulturnom i društvenom smislu i značaju ima genocid nad Hrvatima poznat pod imenom Bleiburška tragedija, a koja u stvari označava masovne likvidacije, teror i progone Hrvata od 1945.-1948. godine. Premda jame i grobišta u kojima leže (ne)pronađene kosti desetina tisuća ubjenih Hrvata od Slovenije preko Hrvatske sve do Bosne i Hecegovine i danas svjedoče o toj možda najvećoj nacionalnoj tragediji Europe krajem i nakon II. svjetskog rata – politički kadrovi stasali u Jugoslaviji ili njihovi potomci pobrinuli se se i brinu se i danas, ne samo da nitko ne bude osuđen za ovaj zločin genocida, već da se i ta tema stvaranja Jugoslavije na krvi hrvatskog naroda (“Hrvati moraju umrijeti da bi Jugoslavija živjela”, rekao je Tito) jednostavno izbaci iz političke i medijske javnosti kao da se uopće nije niti dogodila.

    Jugoslavija, ta umjetna tvorevina, u svojoj biti zločinačka i totalitarna u obje njene dijabolične forme, nošena na imperijalističkom i patološkom srbijanskom nacionalizmu, postala je kamen spoticanja hrvatskog naroda, te jasna opomena budućim generacijama da prošlost, sadašnjost i budućnost valja mudro i razborito promišljati, vodeći se prije svega interesima o sebi i svom narodu, nasuprot utopijskih ili idealističkih ideja u jugoslavenskom ili bilo kojem drugom nadnacionalnom obliku.

    To je pravilo koje vrijedi za pojedinca, obitelj, a onda nužno i za jedan narod. Ne pobrine li se jedan narod sam za sebe, onda mu drugi kroje sudbinu, kao što su u obje Jugoslavije krojači sudbine hrvatskog naroda bili pažljivo disperzirani i raposređeni velikosrbi, vođeni i upravljani iz svog središta u Beogradu. Prevelika cijena je plaćena da bi to zastrašujuće iskustvo palo u zaborav ili čak bilo iscrtano ružičastim bojama, kako neki čak i danas pokušavaju činiti.

    narod.hr

  3. #523
    Cazinska buna 1950.: Kolektivizacija sela u Jugoslaviji naišla na oružani otpor

    PIŠE: MARIO NAKIĆ

    Kolektivizacija poljoprivrednih imanja sastavni je dio socijalističke ekonomske politike. Ona podrazumijeva prisilni otkup koji državna tijela provode svega što je seljak dužan proizvesti. Proizlazi iz ideje da zemlja i stoka nisu u vlasništvu seljaka nego društva, pa stoga seljaci nemaju pravo niti prodavati ono što proizvedu kako bi oni htjeli. Državni organi određuju otkupnu cijenu i minimalne količine dobara koje seljaci moraju proizvesti. Ukoliko proizvede više od minimalne propisane količine, recimo, pšenice, seljak ne smije zadržati taj višak sebi niti ga prodati na tržištu nikome osim državi - opet po uvjetima koje državna vlast odredi. Ukoliko, pak, proizvede manje od propisane količine, ide u zatvor.

    Osim ekonomske ideje po kojoj socijalisti ozbiljno vjeruju da će takvim otkupom država smanjiti siromaštvo i pravedno preraspodijeliti sva dobra građanima, iza kolektivizacije sela leže i dublji ideološki razlozi. Na taj su se način komunisti obračunavali s imućnim seljacima ("kulacima") čineći ih siromašnima.

    Takav pristup poljoprivredi nailazio je u pravilu na veliki otpor na selima u svakoj državi gdje je primijenjen, a posljedično je dovodio do masovnih kažnjavanja, otvaranja posebnih koncentracijskih logora za tu svrhu te u konačnici do masovnih gladi i nestašica najosnovnijih namirnica. Bez obzira na sve navedeno, najveći marksistički vođe poput Staljina, Maa i Castra, bili su vrlo uporni u svome naumu da se kolektivizacija mora dosljedno provoditi.

    Malo je poznato, međutim, da je ovaj neslavni pristup poljoprivrednom gospodarstvu pokušan i u Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata. Usprkos "agrarnoj reformi" (kako su jugoslavenski komunisti nazivali tu otimačinu), poljoprivredna proizvodnja u novoj Jugoslaviji do 1950. nije uspjela postići ni polovinu one iz Kraljevine Jugoslavije. Iznenađenje - rezultati marksizma u praksi nisu bili onakvi kako prosječni marksisti vjeruju da će biti.

    Još je manje poznato da su se seljaci u okolici Cazina pobunili protiv nepravde i pokrenuli oružani prosvjed protiv države u kojem je sudjelovalo oko 1.000 ljudi. Jugoslavenski mediji o toj buni nisu ništa izvještavali, o ovoj neslavnoj epizodi se nije učilo ništa u školama (mislim da se ne uči ni danas), budući da socijalistička povijest, pogotovo ona o vremenu druga Tita, ne smije biti okaljana nikakvim crnim događajima. A Cazinska buna je upravo to bila.

    O njoj se počelo javno govoriti tek 1991. kad je slovenska povjesničarka Vera Kržišnik-Bukić napisala knjigu "Cazinska buna 1950." koju je temeljila na rijetkim pisanim tragovima, dokumentima i svjedočenjima živih sudionika.

    Ukratko, seljaci su krajem 1940-ih živjeli sve gore. Uslijed ubrzane industrijalizacije svatko tko je dobio priliku, preselio se u grad. Na selima su ostali živjeti uglavnom oni koji su posjedovali više zemlje i stoke, a ljudi su navikli da žive od onoga što su sami uzgojili.

    I onda im je uletjela država. Kolektivizaciju u Jugoslaviji provodili su zaposlenici tajne komunističke policije OZNA-e (odnosno UDBA-e). Provjeravali su točno tko koliko proizvodi, a one koji su varali i zadržavali nešto za sebe, odvodili su u zatvor. Državni su službenici bili potkupljivi pa su se pojedinci s njima često uspjeli nagoditi. Ali to nije mogao svatko. Državne otkupne cijene bile su smiješno niske, tako da su seljaci unatoč vrijednom radu jedva preživljavali. Mile Devrnja i Milan Božić, članovi Saveza komunista i partizanski prvoborci iz okolice Cazina okupili su zainteresirane iz svoga kraja te aktivno pripremali ustanak protiv države.

    Sastanci koji su prethodili samoj buni bili su javni i na njima je svatko iznosio svoje mišljenje i prijedloge. Autorica Kržišnik-Bukić piše kako postoje dokumenti koji pokazuju da je državna i lokalna vlast dugo znala za pripremu ustanka, ali nije ništa učinila da ga spriječi. Konačno, ujutro 6. svibnja 1950. godine, seljaci su krenuli prosvjedovati u Cazin. Ali tamo ih je dočekala policija s kojom su se zaratili pa je došla i vojska.

    Pobuna je trajala jedan dan i ugušena je u krvi. Ustanici, koje su činili muslimani (Bošnjaci) i Srbi, ostvarili su nadzor nad svim državnim uredima u Cazinu i policijom, ali onda se uključila JNA koja je poslala garnizon tenkova iz Banjaluke. Vojnici su ubili više od 10 pobunjenika tijekom borbe, a još 15-ak ih je strijeljano netom nakon borbe. Danas se barata podatkom da je tijekom i nakon pobune poginulo 37 seljaka.

    Uslijedila su masovna uhićenja. Oko 200 ljudi je sljedećih dana uhićeno i kažnjeni su dužim zatvorskim kaznama na ubrzanom suđenju u Cazinu i Slunju. Još 700 ljudi prisilno je preseljeno u Srbac.

    Domaći mediji prikrivali su ovaj događaj koliko god su mogli, a na suđenju pobunjenicima isticao se kontrarevolucionarni karakter ustanka. Zanimljivo, negdje u isto vrijeme pobunili su se i stanovnici Korduna, no oni su puno bolje prošli jer su u sklopu svojih prosvjeda isticali komunistički i revolucionarni duh. Cazinski pobunjenici proglašeni su ustašama, domobranima i četnicima, odnosno protudržavnim elementima, te im se pokušalo nametnuti nacionalističke razloge za pobunu.

    Nakon što se Zapadom proširila vijest o ovom događaju, Cazin su posjetila dva britanska obavještajca da provjere što se zapravo događa. Konstatirali su kako je stanje na jugoslavenskom selu neizdrživo i da su seljaci prisiljeni prodavati po smiješno niskim cijenama, na primjer za jednu kravu država im je platila iznos za koji se može kupiti jedan par cipela. To je dovelo do velikog iseljavanja, pa tako Kržišnik-Bukić piše kako je veliki broj mještana bosanskih sela predao zahtjeve za emigraciju u Australiju, Ameriku itd.

    Ne znam kad je točno jugoslavenska vlast odustala od ove sulude ideje, ali desetljećima kasnije država je smanjila kontrolu nad poljoprivrednom proizvodnjom. Tijekom 1970-ih i 1980-ih poljoprivrednici su organizirani kroz seoske zadruge i dalje radili za državu, ali su na ograničenom imanju ipak mogli stvarati viškove i njih prodavati na slobodnom tržištu koje nitko nije provjeravao - ako se nisu zamjerili nekom nižerangiranom političaru u lokalnom odboru Saveza komunista.

    liberal.hr

  4. #524
    http://www.hrsvijet.net/index.php/vi...n-svibnja-1945

    Ivo Goldstein: Zloguko djeluje želja Predsjednice da se raspravlja o Jasenovcu nakon svibnja 1945.

    http://www.hrsvijet.net/index.php/vi...jXH-S2lScf62lA

    Dokument CIA-e: U Jasenovcu je 1951 bilo zatočeno 3000 protivnika jugoslavenskog komunističkog režima

  5. #525
    Često vidim nekakvu blesavu jugoslavensku uzrečicu koja kaže da što je Tito sagradio mi ne možemo ni "da okrečimo". Ako zanemarimo činjenicu da se Hrvatska izgradila više negoli ikada u povijesti čim smo skinuli Prdoslaviju s grbače, da je 20% hrvatskog stanovništva davalo preko 40% novca u savezni proračun i da je svaka zgrada izgrađena prije 1918. "neokrečena" dočekala 1990. godinu, evo jednog divnog primjera iz Novog Zagreba da vidimo tko je što i kako gradio. Sami zaključite koje zgrade je "okrečio" drug Tito.


  6. #526
    U DRAVI JE 1945. BILO TOLIKO LEŠEVA DA SU ZBOG ZARAZE ZABRANILI KUPANJE, KAO ŠTO SADA ZABRANJUJU MISU

    O preoravanju groblja nadbiskup Alojzije Stepinac uz ostalo je 21.6.1945. u protestnom pismu, koje je uputio predsjedniku “Pučke Republike Hrvatske“, dru Vladimiru Bakariću napisao i ovo: „Rodbina nema prava znati, gdje su grobovi njihovih dragih bića, braće i muževa… U ovom času vrše se ubijanja na nepoznatim mjestima. Tjelesa se bacaju u zajedničke jame i nitko od rodbine ne zna, gdje će naći grob svoga dragoga bića“, dok pastoralno pismo biskupa od 20.9.1945. govori o “bolnoj i iznenađujućoj činjenici“, kako komunističke vlasti razaraju i poravnavaju vojnička groblja, vade križeve s grobova da bi im se zameo svaki trag

    Napisao: Mladen Pavković

    Još se uvijek nažalost sa sigurnošću ne zna hoće li ove godine sredinom svibnja u Bleiburgu, najvećem stratištu Hrvata, biti održana i sveta misa. Neki tvrde da će je biti, ali da je ne će predvoditi hrvatski biskup, već svećenik.

    Ako je tome tako, a izgleda da jeste, onda se slobodno može reći da su i mnogi nevini Hrvati poginuli u tom kraju, nakon završetka Drugog svjetskog rata, bez suda i suđenja, još jednom – ubijeni.

    Što su hrvatski biskupi krivi da su ih austrijske kolege osudile na tako strašnu kaznu, da ne mogu ni predvoditi molitvu za tragično nastradale od Titovih partizana, tim prije što su biskupi predstavnici biskupije, poglavari Katoličke crkve koje imenuje papa tim nazivom?

    To bi isto tako bilo da recimo ratnom ministru obrane zabrane govoriti na nekom skupu te da kažu kako tom prigodom može govoriti samo neki „vojnik“!

    Oni koji o tome s hrvatske strane odlučuju, izgleda da su vrlo olako prihvatili tu „naredbu“, samo da se skup u Bleiburgu održi, pa i bez biskupa!

    Dokle će nas marginalizirati, podcjenjivati i gaziti?

    Zar im nije dovoljno što je toliko nevinih ljudi ubijeno bez suda i suđenja?

    Konvencije o ratu

    I ne samo to. Jugoslavenski (Titovi) komunisti nisu imali ni minimum poštovanja prema mrtvima. Ponašali su se kao divlja plemena. One koje su ubili u Bleiburgu i na „Križnim putovima“, jer su bili na „drugoj strani“, bez obzira na međunarodne konvencije o ratu koje kažu da svatko ima pravo, pa i pali neprijatelj, na dostojan pogreb i točno ustanovljenje njihovih grobova, toga se nisu držali. Svojim žrtvama uskratili su dostojan pogreb, a obitelji žrtava još ni danas ne znaju gdje počivaju ostaci njihovih dragih, jer su partizani, s kapama „s tri roga“ jednostavno preorali njihova posljednja počivališta.

    O preoravanju groblja nadbiskup Alojzije Stepinac uz ostalo je 21.6.1945. u protestnom pismu, koje je uputio predsjedniku “Pučke Republike Hrvatske“, dru Vladimiru Bakariću napisao i ovo: „Rodbina nema prava znati, gdje su grobovi njihovih dragih bića, braće i muževa… U ovom času vrše se ubijanja na nepoznatim mjestima. Tjelesa se bacaju u zajedničke jame i nitko od rodbine ne zna, gdje će naći grob svoga dragoga bića“, dok pastoralno pismo biskupa od 20.9.1945. govori o “bolnoj i iznenađujućoj činjenici“, kako komunističke vlasti razaraju i poravnavaju vojnička groblja, vade križeve s grobova da bi im se zameo svaki trag.

    Osveta nad mrtvima

    Dakle, Tito i njegovi komunisti se nisu zadovoljavali samo osvetom nad živima, nego nisu poštivali ni pale za vrijeme rata, povređujući njihove grobove i brišući svaki trag svojih protivnika. Članovi njihovih obitelji nisu mogli posjećivati grob svojih dragih, niti prenijeti ostatke u obiteljske grobnice.

    Ubijene bez suda i suđenja zatrpavali su u kolektivne jame, protutenkovske jarke, bacali u provalije ili bunare. Mnoge su bacali i u rijeke, rudokope… iz kojih su stršili njihovi udovi i iz kojih su ih i psi izvlačili. Neki svjedoci se sjećaju da je u nekim rijekama, posebice u rijeci Dravi, bilo toliko leševa, da su u ljetu 1945. komunističke vlasti bile zabranile kupanje na određenim mjestima, bojeći se zaraze.

    Ovi strašni prizori dokazuju prezir jugoslavenskih komunista prema ljudskim i etičkim vrijednostima, koje inače poštuju sve civilizacije.

    Žalosno je i jadno što se još ni danas ne dopušta i ne provode sustavna iskopavanja, jer bi se pronašla ogromna groblja i kolektivne kosturnice, bez obzira što je Tito želio da se zametnu svi tragovi njegovih zločina. T

    O tome su katolički biskupi često govorili i pisali. Nekima je očito zasmetalo da se i ova istina, ovo divljaštvo, i dalje širi, pa su došli na ideju da se biskupima zabrani govoriti i na komemoraciji u Bleiburgu.

    Čak se išlo tako daleko da više nitko ni od političara, a kamoli sudionika Titovih pokolja, ne smije javno ukazivati na ono što su Hrvati prošli od komunističkih „osloboditelja“. Jugoslavenski komunisti u Bleiburgu i na Križnim putovima ubijali su i ranjenike, žene, djecu i starce. Samo ta zlodjela bila bi dovoljna da ih se proglasi najsramotnijim ratnim zločincima. Ali, ne njima su se za „zasluge“ davale nazivi ulica, škola, odlikovanja i niz drugih privilegija.

    To je tek dio „priče“ zašto se besramno uskraćuje biskupima da i oni nešto kažu o tom vremenu najveće hrvatske tragedije, o stravi i užasu jugoslavenskih komunista, o jednoj katastrofi hrvatskog naroda od koje se još nismo i još dugo nećemo oporaviti. T

    Autor: Mladen Pavkvić/Tjedno.hr

  7. #527
    https://priznajem.hr/novosti/hrvatsk...ostojao/87173/

    SKINUTA OZNAKA TAJNOSTI: CIA šokirala svijet, Josip Broz Tito nikada nije postojao!?

    Bez komentara! Izgleda da su nam ga metnuli?

  8. #528
    Citiraj Prvotno napisano od mirv Vidi poruku
    Često vidim nekakvu blesavu jugoslavensku uzrečicu koja kaže da što je Tito sagradio mi ne možemo ni "da okrečimo". Ako zanemarimo činjenicu da se Hrvatska izgradila više negoli ikada u povijesti čim smo skinuli Prdoslaviju s grbače, da je 20% hrvatskog stanovništva davalo preko 40% novca u savezni proračun i da je svaka zgrada izgrađena prije 1918. "neokrečena" dočekala 1990. godinu, evo jednog divnog primjera iz Novog Zagreba da vidimo tko je što i kako gradio. Sami zaključite koje zgrade je "okrečio" drug Tito.

    pitaj ih koliko je sagradila hrvatska država onog što je njihova armija porušila

  9. #529
    U 45 godina SFRJ je izgrađeno oko 250 km autocesta u Hrvatskoj. U dvije godine, 2003. i 2004., izgrađeno je 330 km autocesta u Hrvatskoj.

  10. #530
    ali se moglo spavati u parku

    ovo da Tito nije Tito odnosno da to nije Joza Brozovic iz Kumrovca, stara vijest. Njega najrodjeniji nisu prepoznali kad je poslije "oslobodjenja" dosao u Kumrovec.

  11. #531
    Citiraj Prvotno napisano od crni bombarder Vidi poruku
    ali se moglo spavati u parku

    ovo da Tito nije Tito odnosno da to nije Joza Brozovic iz Kumrovca, stara vijest. Njega najrodjeniji nisu prepoznali kad je poslije "oslobodjenja" dosao u Kumrovec.
    Jedan je kumrovcanin kad je vidio Josipa Broza ustvrdio da to nije on jer da J Broz na jednoj ruci nije imao dva prsta. I taj sto je to rekao navodno je nestao.

  12. #532
    I da nije se moglo spavati u parku jer bi odma dosao milicajac i trazio licnu kartu i pitao druze sta ti radis tu? Cak ako su nekoga vidjeli da se previse "muva" napravili bi isto. Legitimirali i onda "drugarski savjetovali" da se gubi odatle.

  13. #533
    Citiraj Prvotno napisano od Nervozni listonoša Vidi poruku
    Jedan je kumrovcanin kad je vidio Josipa Broza ustvrdio da to nije on jer da J Broz na jednoj ruci nije imao dva prsta. I taj sto je to rekao navodno je nestao.
    Tocno. Ne znam je li nestao, ali ovo sa prstima, to mi je jos pokojna baka pricala. To se u Jugoslaviji shushkalo, ali nije se smjelo glasno govoriti.

    Jasno kao dan, podmetnuli drugog covjeka, vjerojatno Englezi jer je "Tito Staljinu rekao NE" i ta prica. Ovaj je vjerojatno bio Rus, po akcentu cijenim, pretpostavljam engleski spijun.
    Kako drugacije objasniti cinjenicu da jedan tokar i seljacko dijete, plese valcer, svira klavir, jase konja uspravno sjedeci kao svijeca sto mogu samo oni sto su jos kao djeca ucili jahati gospodske konje i tako dalje... pa su komunjare servirali neku pricu kako je mladi Broz bio fasciniran beckom gospodom pa ih je kao u mladosti kopirao. Gdje, po Kumrovcu ili bojistima Galicije.

  14. #534
    kao da je bitno jel to bio Joža iz Kumrovca ili tko god. Bio je tko je bio i uradio je što je uradio.

    I nije Tito rekao NE Staljinu nego Staljin NE Titu.

    A i ta priča o njegoovm gospodskom ponašanju. Kao da su seoska djeca mutava pa ne znaju naučit neke manire. Evo Meštrović je pasao ovce podno Svilaje do ne znam koje godine pa je imao manire i kasnije se rugao rutavim seljacima.

    To nije dokaz ni za što.
    Posljednje uređivanje od Inkvizitor : 24-04-2019 at 16:21
    .....kad bi mladost znala...kad bi starost mogla.....

  15. #535
    Pa eto bitno je da je bio prevara. Kao i drzava kojoj je bio na celu.

  16. #536
    Ja se slazem i uvijek sam govorio da nije bitno tko je bio Tito prije 1941. godine.

    Ali ne bi bilo lose srusiti taj mit o seljaku iz Zagorja.

    Inace jugo komunisticka drzava nije puno toga govorila o Titu prije WWII, osim onih djecijih pricica o kuhanoj svinjskoj glavi. Mi na satovima povijesti nismo ucili skoro pa nista o KPJ i Titu prije famoznog proljeca i ljeta `41.

    Puno se tu toga skriva, nesto je otkrio onaj srbin sto njuska po NKVD arhivima u Moskvi, ali nedovoljno. Uglavnom znamo da je Tito, tko god on bio, pocistio kompletan vrh KPJ i uz pomoc Staljina instalirao sebe i svoje podguzne muhe.

  17. #537
    Taj se mit ili istina nikad neće srušit. Tko će povjerovati u te sve silne teorije . Ja sam ih čuo barem 10.

    Potpuno je nebitno jel on bio Joža iz Kumrovca ili ruski, engleski agent, ovaj-onaj. Kao da će to vratiti povijest.
    .....kad bi mladost znala...kad bi starost mogla.....

  18. #538
    http://www.ekskluzivno.me/procurio-m...XUKv0zql6Utak8

    PROCURIO MESIĆEV UDBAŠKI DOSJE OD 1958. DO 1990.

+ Odgovori na temu

Tags for this Thread

Pravila pisanja poruke

  • Ne možeš otvoriti novu temu
  • Ne možeš ostaviti odgovor
  • Ne možeš stavljati dodatke
  • Ne možeš uređivati svoje postove