Sad treba očekivati ''žestoku reakciju'' hrvatskih partizana na ovo što se dogodilo u Banja Luci?!http://www.index.hr/sport/clanak/sra...ca/883479.aspx
Navijači Partizana veličali ratnog zločinca Radovana Karadžića
.................................................. .......
''Dok je djece Partizana, pamtit će se ime Karadžića Radovana".
ETO, JA BIH REKAO DA SU SRBI NAJBOLJE OBJASNILI KOLIKO SU PARTIZANI "HRVATSKI". e sad će nadam se i ovi moji žestoki kritičari kako se previše bavim ideologijom, na neko vrijeme zavezat u biti ja se najmanje bavim ideologijom s obzirom da te teme upravo načimaju najčešće "hrvatski" partizani. a onda kad već traže vraga i izazivaju reakciju, ja hvala bogu nisam naviko šutit dok me drugi potežu za jezik. kad provociraju, onda će i dobit ono što i traže. ne kaže se uzalud, ne diraj lava dok spava.
uostalom lagao bih kad bih rekao da mi nije drago zbog ovoga, nama u biti Srbi svojim ponašanjem i politikom čine veliku uslugu, najozbiljnije ovo govorim, da nisu upravo ovakvi kakvi jesu mi nikad ne bi mogli izać na kraj s ovom domaćom gamadi, i ovako uz sve argumente i činjenice koji nas opominju da s Srbima ne možemo živjet mirno u jednoj te istoj zajedničkoj državi Jugoslaviji, oni su i dalje za to, sad zamislite da kojim slučajem Srbi nisu ovakvki kakvi jesu, da tamo prevladavaju nekakvi infantilni komunisti i ljubitelji ljubičice bijele, a ne čika draže, pa jebote završili bi mi u trećoj jugosalviji prije nego kažeš keks, ovako ovi naši idioti jugoslavenski i da hoće ne mogu upravo zato jer su Srbi ovakvi, oni im kvare cijelu koncepciju, još nekako i mogu protiv nas groznih ustaša na kraj, ali šta će im to kad im Srbi kvare konačnu računica ? i odna ide po onoj, uzalud trud džaba vam sve kad u Srbiji pobjeđuju Karađić Mladić i Vučić, džabe vam vaše usranog bratimljenje s srbima kad tamo dominiraju oni što bi od hrvata rado napravili srbe katolike i okupirali nam dvije trećine države, pa neka gospoda antifašisti i dalje nas uvjeravaju kako je to partnerstvo iz snova (hrvat i sVrbi u jednoj državi). njih su u biti uvijek Srbi najviše zajebali, i ja sam srbima iskreno zahvalan na tome, da niej bilo gazimestana mi danas ne bi imali državu, hvala braći srbima na tom vrhunskom političkom desantu na gazimestan, i krvavom piru koji se proširio od dolje sve do Vukovara, i mnogi drugi narodi su morali do svoje slobode doći preko krvi, pa nismo ni mi Hrvati bili izuzetak, ali da nije bilo takvih Srba išlo bi to kud i kamo teže, ovako su nam oni fino dali odriješene ruke i u međunarodnim okvirima da se zakrvimo s svima onima koji su protiv hrvatske nezavisnosti, a nisu bili samo Srbi, već i mnogi u međunarodnim krugovima.
oni su nam omogućili, da nemamo alternative nego van iz Jugoslavije, hvala im svima na tome, da nije bilo njih još bi mi imali naljepnice u trgovinama "made in YUGOslavia". i vozikali se u jugićima od vardara do triglava, hvala franji što je ko partizan oslobodio hrvatsku od partizanluka. i omogućio nam barem privremeno u svom 10 godišnjem mandatu pravu slobodu, ovo od 2000e ionako promatram ko kontrarevoluciju udbaško jugoslavenske gamadi. koja je poprilično uspješno provedna, i sada se iživljavaju nad ovim napaćenim narodom, dok neki novi poglavnik ne ustane i ne uzme im danak u krvi, jer ta bagra jedino danak u krvi priznaje, kao i Srbi s kojima žele braststvo jedinstvo tjerat ko u najboljim danima YUGOSRBOslavije.
Sretan Uskrs svim turbo ustašama- hrvatima, a yugoslavenima se nema šta čestitat jer se oni bore protiv Boga s kapom na tri roga. ko ih jebe.
Pavković: Svi znaju za Zrinskog, a nitko tko je radi njega razorio – Zrin
Ovu godinu Hrvatski sabor proglasio je godinom – Nikole Šubića Zrinskog (Zrin, oko 1508.-Siget, 7. rujna, 1566.).Riječ je o hrvatskom državniku i vojskovođi te jednom od najslavnijih velikana hrvatske povijesti, koji je rođen u Zrinu. U vrijeme maršala Josipa Broza njegovo ime nije se smjelo isticati, a još manje izvoditi jednu od najljepših hrvatskih opera, koja također nosi njegovo ime, i u kojoj se veliča hrvatski čovjek, hrvatska borba za slobodu... Arija iz te opere „U boj, u boj" postala je mitski simbol.
Ovaj velikan, nema sumnje, je zaslužio da se i godina posveti njemu. Također je već odavno trebalo snimiti i igrani film o njegovu životu i djelu. Opera se malo ili uopće ne izvodi, a o filmu nitko i ne razmišlja. Da su Amerikanci imali takvog junaka već bi o njemu bili snimljeni i filmovi koji bi konkurirali za Oscar.
No, sad kad je proglašena „Godina Nikole Šubića Zrinskog" vjerujemo da će mnogi poželjeti posjetiti i njegovo rodno mjesto. Ili mu barem tamo podići dostojan spomenik, kakav su mu recimo svojedobno podigli Čakovčanci.
Čudi nas da se oko ove odluke Hrvatskog sabora nisu javili i članovi Saveza antifašističkih boraca Republike Hrvatske, Documenta, pa i borci za „pravdu" ala Pusić, Teršelič, Pupovac, Stazić, Stanimirović, pa i neki hrvatski (?) umjetnici koji marširaju u prvim redovima kad se srozava, blati i uništava sve što hrvatski diše.
Gdje su sada oni koji neprestano proganjaju one koji na hrvatskim nogometnim stadionima viču „Za dom - spremni!"? Ako javno izgovorite nešto takvoga vrlo lako možete biti maltretiran, uhićen i stavljen na stup srama. To je, kažu, pozdrav kojim se „mahalo" u vrijeme NDH, a sve što miriše na NDH i Pavelića je fašizam, a ono što su bili Broz i partizani (komunisti) isključivo je antifašizam. I to bez ikakve mrlje. Tako su nas učili, a tako nas neki na žalost i dalje uče.
Nikada nije bilo sve crno-bijelo, pa ni to.
Dakle, poklonili smo se Nikoli Šubiću Zrinskom. Njega nisu ubili partizani, ali su tijekom II. svjetskog rata „ubili" sve što je imalo bilo kakve veze s ovim hrvatskim junakom. Je li bilo tako ili nije? Naime, Titovi partizani su početkom rujna 1943. u Zrinu, rodnom mjestu ovog velikana hrvatske povijesti, počinili strašni, neviđeni zločin. Nakon što su ubili veći broj stanovnika ovog mjesta, koji im na žalost nisu pružali nikakav otpor, svi koji su imali sreću i ostali živi bili su zauvijek (!) protjerani sa svoga ognjišta. Kuće su razrušili, odnosno spalili, pa čak i župnu crkvu u tom mjestu. Ostao je samo kamen na kamenu. Nakon II. svjetskog rata nitko se nije smio vratiti u Zrin, tako da je danas ovo mjesto uistinu prekrila šaš i trava. Sve do početka devedesetih o Zrinu se nije smjelo ni govoriti, a tadašnji povjesničari također su zaobilazili i prešućivali zbivanja o tim i sličnim zločinima nad hrvatskim civilnim stanovništvom u II. svjetskom ratu. Ono što je najžalosnije partizanski zločin nad nevinim hrvatskim civilima u tom kraju još je na početku, ne istražuje se, iako prema riječima Damira Borovčaka još ima svjedoka pokolja i paleža Zrina.
Zrin je prema popisu stanovništva iz 1910. imao 781 stanovnika, od čega 777 Hrvata, 3 Srbina i 1 Mađara. Prema vjeroispovjesti katolika je bilo 778, a pravoslavaca troje.
Po imenu Nikole Šubića Zrinskog u Domovinskome ratu čak se zvala i jedna (HVO) vojna postrojba.
Nu, sad kad je i službeno obilježena godina ovog hrvatskog velikana, što dalje? Drugi korak trebala bi biti obnova Zrina, a zatim povratak (plaćanje) pokretne i nepokretne imovine mještanima ili njihovim potomcima koji su još živi. U tome bi se poglavito trebali istaknuti oni koji „po šumama i gorama", pjevaju, sviraju i plešu „Žikina kola" pod vodstvom Mesića i Josipovića. Nije valjda da ni oni nisu čuli za Zrin.
S jedne strane činimo sve da uzdižemo Zrinskog, a s druge da se i dalje (ne)namjerno zaboravljaju partizanski zločini. Kako to objasniti?
Ni jedan partizanski zločinac do danas nije odgovarao za ovaj zločin, baš kao ni za niz druge koje su učinili Titovi junaci.
Hrvatski branitelji su pobijedili u obrambenom hrvatskom Domovinskome ratu pa ih i dalje proganjaju poput pse. Šator je još uvijek na Trgu Nevenke Topalušić. Partizani su i danas „zaštićeni", bez obzira i kad im dokažeš da su razorili, zapalili, opljačkali, protjerali ubijali civile, žene, djecu i starce, u Zrinu! ( I u „Zrinovima"!).
Gdje je tu pravda, gospodo i gospođe, drugovi i drugarice?
Niste valjda naivni pa da mislite da ćete s „Godinom Nikole Šubića Zrinskog" prekriti i sve partizanske zločine?
Osim toga, ove godine ne bi trebalo biti kazališta koje u svom repertoaru nema operu „Nikola Šubić Zrinski", niti izvješća MUP-a, DORH-a, Uskoka i drugih, a da nitko od njih na kraju godine ne zna ni jednog zločinca koji je 1943. razorio Zrin.
Neki bi možda i za ovaj zločin rekli - „Sve je kriva rakija!".
Mladen Pavković,
predsjednik
http://www.hercegovina.info/vijesti/...5103#news_view
u prirodi nam je svima želja za komunikacijom... za snovima..
i oduvijek su ljudi pronalazili načine da budu povezani jedni s drugima,
a svako vrijeme nosi sa sobom i svoje konce koji povezuju....
taj labirint je život..
.
Haški sud razbio još jednu zabludu.
Šešelj nije kriv.
Koje ludilo. Al' ništa čudno. Da su njega osudili morali bi osudit i svoje frendove četnike Tomu i Vuka.
Zato Florance i jest u pritvboru jer je objavila njihove dogovore. Tužiteljstva i četničkih vođa.
.
Prijateljima mogu kasniti, neprijateljima stižem na vrijeme
WISLA KRAKOW HOOLIGANS.. 17, 500
i sad nek mi netko objasni zbog čega su nacisti bili suđeni u nirbergu, ako je ovo ok i ako je ovo pravda ? isti oni što su tita ovdje dogegali na vlast, sada se sprdače s mrtvim i živim ljudima, nema na ovom svijetu nikakve pravde i zato im treba jebati majku svaki dan, ali u naše ime im nema tko jebat majku u tome je naš ključni problem.
tako je komari. Da mi imamo političare državničkog formata, čim je Florence objavila dogovor i suradnju Srbije i haga, odmah bi prekinuli sve sveze suradnje. Ali di su nama takviPrvotno napisano od Komari
u prirodi nam je svima želja za komunikacijom... za snovima..
i oduvijek su ljudi pronalazili načine da budu povezani jedni s drugima,
a svako vrijeme nosi sa sobom i svoje konce koji povezuju....
taj labirint je život..
Da smo mi normalni, shvatili bi ozbiljno upozorenja Tuđmana koji je već tada upozoravao kaj nam Haag i velike sile spremaju. Da smo normalni bi složno i zajednički odhebali sve zahtjeve koje nemaju za cilj osuđivanje vođa srpske agresije na Hrvatsku. Da smo to tada napravili, 2000., danas bi vjerojatno bila drugačija pjesma.
Iz Haaga su nam u četvrtak 31.03.2016., godine ''servirali čudo neviđeno''! Rekli suci tamošnjega tribunala za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije da četnički vojvoda Vojislav Šešelj – nije kriv za zločine koje je počinio ili koje su počinili njegovi četnici koje je on brifirao i slao u rat (pljačka, palež, silovanja, protjerivanja, ubojstva) protiv nesrba u Hrvatskoj i BiH. I da je ideja velike Srbije politički legitimna (pa onda valjda i način na koji su to srpski četnici pokušali sprovesti).
Po njima on je jednostavno branio Titinu Jugoslaviju i područija koja su ''tradicionalno pripadala srpskom narodu'' od Hrvata i Muslimana, a sve što je činio – Voja je činio kako bi motivirao četnike i JNA pred boj. Sad - četnici su ''antifašisti'', a i Titina JNA su također ''antifašisti'' i kao antifašisti je svakako normalno da su se skupa udružili u borbi protiv Hrvata (ustaša i fašista) i Muslimana (džihadista), a rat je bio – građanski (to nam isto govore i levičari u Hrvatskoj da je bio građanski, i da smo mi Hrvati fašisti odnosno nacisti gori i od samih orginalnih fašista i nacista – predvodi ih u tome bivši premijer Zoran Milanović, a druge ne bih nabrajao – previše ih je, pa da ne bih nekoga izostavio da se drugovi ne bi uvrijedili).
I eto tako nakon Srbije i ''civilizirani Zapad'' potvrdi četnike za ''dobre momke'', a veliku Srbiju za legitiman politički cilj. I odjednom su time svi u Hrvatskoj ''jako'' iznenađeni? Sramota i šok najčešće su riječi. Mi, Hrvati, smo nešto kao narod svako malo nečim šokirani i iznenađeni – a levica u Hrvatskoj je toliko antihrvatska da čak ni taj šok – ne može odglumiti kako treba.
Pa tako izjave Vesne Pusić i Zorana Milanovića, ''na zadanu temu'', bile su, blago rečeno, – iritirajuće, a sa danom ''zakašnjenja'' se oglasio i njihov pajdaš, etnobiznismen i prvi Srbin u Hrvatskoj, Milorad Pupovac koji je eto kao shvatio da mu ''ovo sa Šešeljom'' zapravo kvari ''posao u Hrvatskoj''.
Vidno neraspoložena odlukom Haaga bila je i notorna Vesna Teršelić iz Documente koja je na nekakvom kvazi prosvjedu protiv oslobađajuće presude Šešelju uspijela skupiti tek nekoliko ljudi kojima je važno samo da se nešto događa, a što i zašto – oni i tako i tako pojma nemaju. Samo na tom se prosvjedu nisu derali kao na prosvijedima protiv ministra kulture Zlatka Hasanbegovića nego su s obje ruke, svaki, držali neki papirić A4 formata sa upisanim nazovom mjesta četničkog orgijanja i stradavanja nesrba u Domovinskom ratu i na tom papiriću se još nalazilo par crvenih točkica – što bi trebale simbolizirati – krv četničkih žrtava.
Teršelićka i ekipa je i sama svojim aktivnostima doprinjela da se dogodi ova farsa sa Šešeljom u Haagu i sad dobro zna da će da joj zbog toga – ''trpjeti posao''. I to je njoj zapravo muka, a ne tamo neke žrtve i zločini – jer je ona i slični kao ona (recimo brat Vesne Pusić – Zoran) skoro dvije decenije odlično živjela i zarađivala na račun tih nesretnih ljudi – pri tome su se svojski trudili što točnije pobrojati baš svaku ustašku kapu koja bi se pojavila na nečijoj (valjda ustaškoj) glavi.
A četnike – nije vidjela ili je pak oni nisu zanimali ali će joj sad ti isti srpski fašisti, da tako kažem, doći ''poslu glave''. Pravedno!
Istim povodom su se uzbunili i mediji koji ''rade u Hrvatskoj'' (ne mogu nikako napisati hrvatski mediji jer oni to nisu) i njih je sve ovo iz Haaga ''iznenadilo i šokiralo'', a sami su zaboravili koliko su i oni sami doprinjeli, kako reče jučer gradonačelnik Vukovara Penava, da se hrvatska tragedija u konačnici i u režiji Haaga, pretvori u tragikomediju. I o njima, tim i takvim medijima, više ne bih.
Dakle, Haag nam u četvrtak, preko suca Francuza Jena Claudea Antonettia , poručio da oni (Zapad) vole Jugoslaviju, Srbe i četnike i političku ideju veliku Srbiju – koja u biti i nije ništa loše. Po njima je najvjerojatnije i vrlo legitimna, pače čak i poželjna te bi bilo dobro da ju četnici pokušaju ponovno realizirati – znate onu narodnu:
''Bez treće nema sreće''!
Samo što će sad Hrvatski Jugoslaveni i orjunaši? Uklapaju li se u takav scenario? Bivši dvostruki predsjednik Hrvatske i Haaški svjedok protiv vlastitog naroda i države Stjepan Mesić, isti takav ali jednostruki Ivo Josipović, bivša ministarka regiona Vesna Pusić, bivši premijer Zoran Milanović....... Oni kao etnički Hrvati se sigurno ne uklapaju, ali ako bi prešli na pravoslavlje, kao što je to učinio otac Vojislava Šešelja – Nikola, mogli bi i oni, kao Vojo, postati četničke vojvode što bi im svakako donijelo veliki ugled (kao uostalom i njemu) kako u njima tako dragoj antifašističkoj Srbiji, tako isto, možda još i više, na ''civiliziranom Zapadu''.
Jer – čemu se više mučiti bez veze kao nekakav Hrvat? Kako ono ide:
''Nije sramota biti Hrvat, ali je peh''!
Nego neka se oni lijepo upišu u Srbe, pa put Srbije. Sebi će skinuti peh hrvatstva sa vrata, a nama koji smo Hrvati i to želimo biti unatoč tomu – što je biti Hrvat peh – neka se konačno skinu sa vrata i ostave nas da se sami snalazimo kako znamo i umijemo.
Uostalom mi njih strašno teroriziramo ustaštvom, pa kad je tako neka se onda gone od nas u tri lepe .... materine i odu svojoj braći antifašistima u Srbiju i s njima lepo – bratski – žive!
Neće im pri tome biti nikakav problem taj što su oni partizani, jer manje – više je poznato da su partizani i četnici braća po materi Jugoslaviji, a da su crvena zvjezda petokraka i kokarda sestre po ćaći Englezu (nešto im je oko kurve majke Jugoslavije obigravao i Francuz – što se može vidjeti i iz činjenice da je sudac Francuz Šešelja proglasio nevinim – ta ipak im je Šešelj možda – sin).
Što se pak Hrvata tiče – bit će da su oni – ''po ovim pravednicima'' – tek nužno zlo jer se unatoč svim nasrtajima i pokušajima protiv njih još uvjek tvrdoglavo za takove drže – i ni pod koju cijenu ne žele preći u – Srbe.
Za Hrvate je vrlo porazna činjenica što imaju slabo pamćenje, pa su zbog toga osuđeni, da im se tragična povjest svako malo ponavlja. Oni iz nje ne izvlače ama baš nikakvu pouku.
Još je poraznija činjenica da u svom korpusu – Hrvati – imaju jako puno veleizdajnika koji iz sve snage rade protiv njih, navodno samo u svoju korist (jer je u Hrvatskoj izdaja najisplativiji biznis), a u konačnici zapravo rade u korist hrvatskih najvećih neprijatelja – Srba.
U pravu je dr: Anto Kovačević – hrvatski uznik u bivšoj državi - kada tvrdi da Vojislav Šešelj samo govori ono što 90% Srba – misli.
Što se velikosrpske politike tiče, koja isključuje postojanje svakog hrvatstva i države Hrvatske, ona je vrlo jasna i konzistentna još od vremena Ilije Garašanina i njegovoga ''Narčetanija'' iz 1844., god. Od tog vremena, pa evo sve do danas svaki srpski političar dobro zna što mu je raditi i što radi. Dok u isto vrijeme, što se hrvatske strane tiče, to nikako nije slučaj. Manje više su Hrvati izgubljeni u vremenu i prostoru, a nerjetko i dobar dio njih iz raznoraznih razloga asistira Srbima da što bolje i temeljitije provedu svoj plan koristeći se pritom čistim fašizmom, i još pri tome optužujući svoje žrtve da se one protiv Srba fašizmom služe kako bi ih uništili, te zato – ugrožena srpčad se mora zapravo samo – braniti.
Koji paradoks.
Na ovaj način su nas, dakle od 1844., do danas dobro prorijedili. I ne samo nas Hrvate, na ovim ''našim prostorima'', nego i ostale ne Srbe, a sve kukajući o zapravo svojoj ugroženosti.
U ovom upisu ne bih išao daleko. Samo do zadnjeg njihovog pokušaja stvaranja velike Srbije u zadnjem ratu koji je Hrvate stajao teških kako ljudskih gubitaka, tako isto i nanesene im materijalne štete.
Materijalna šteta u RH izazvana srpskom agresijom bila je ogromna.Srpski fašisti predvođeni Titovom JNA i njegovim generalima odgojenim u SFRJ su u kratkom roku, uslijed velike premoći u naoružanju i vojnoj tehnici, kao i zahvaljujući činjenici da je Komunistička partija Hrvatske na čelu sa Ivicom Račanom razoružala Teritorijalnu obranu Republike Hrvatske i to oružije dala u ruke i onako do zuba naoružanim četnicima iz Srbije i Hrvatske, zauzeli trećinu hrvatskog teritorija.
Tom su prigodom su sa okupiranog područija iz njihovih domova protjerali preko 380 000 stanovnika Hrvatske – Hrvata i drugih ne Srba. Posljedica tog čina bila je da je krajem 1991., godine u Hrvatskoj bilo više od 500 000 prognanih i izbjeglih, a krajem 1992., i više od 650 000.
U srpskoj agresiji na Hrvatsku ubijeno je 7263 civila. Od tog broja polovica je bila starija od 60 godina. 3182 žrtve su bile žene.
Dalje, ubijeno je 6890 vojnika.
3560 žena je ranjeno.
To je školski primjer genocidnog karaktera srpske agresije na Hrvatsku!
Dalje – srpski fašisti su ubili 345 djece, a njih 108 ostali su trajni invalidi.
Bez jednog roditelja ostalo je 4285 djece, a bez oba – njih 54.
U Domovinskom ratu bilo je 30 520 ranjenika.
Srpski fašisti su u logore zatočili 219 djece, a kao nestala vodi ih se 15.
Također, u ratu je ranjeno 1184 djece (12% svih ranjenika).
Agresorska vojska silovala je oko 3000 žena.
Sustavno su uništavali više od 500 hrvatskih gradova i sela, a samo tijekom 1991., i 1992., godine izveli su više od 30 000 artiljeriskih i zračnih napada po najgušće naseljenim hrvatskim područijima (to je doista bilo prekomjerno granatiranje cijelog niza hrvatskih gradova).
Srbi su u ratu zvjerski izmasakrirali 840 hrvatskih vojnika, i još 1096 civila.
Za ilustraciju – primjer Saborskog u kojeg je Titova JNA ušla sa 40 tenkova i s oko 800 vojnika i istog dana ubila, pred svjedocima, 28 civila. Od toga je 14-ero ustreljeno, 7 živo zapaljeno, 4 zaklano nožem, 2 obješeno dok je jedna žrtva poginula od granate. Od nji 28 bijo je 11 žena!
Podaci iz knjige prof. dr. Andrije Hebranga: ''ZLOČIN NAD CIVILIMA U SRPSKO - CRNOGORSKOJ AGRESIJI NA REPUBLIKU HRVATSKU'' - Udruga hrvatskih liječnika dragovoljaca 1990 - 1991, ogranak Matice hrvatske u Zadru, Zagreb - Zadar 2013., god.
Još teže su prošli Hrvati u BiH, a također su protjerivani iz svojih domova u Vojvodini.
Na žalost mi smo, kako se sad čini, kao narod ovo zaboravili, a bilo je – jučer.
Na to su utjecale i sve naše manje ili više izdajničke Vlade (političari) posebice od 2000-te godine pa do danas. Antihrvatski mediji i čak i od njih gore – razne nevladine udruge za ljudska i ostala prava.
Oni Hrvati koji su se izborili za Hrvatsku državu ili su već umrli ili su marginalizirani, a na njihova mjesta – upravljati – su došli oni koji neovisnu državu Hrvatsku nisu niti htjeli.
Žalosno je – što to sve hrvatski narod mirno trpi i gleda. U najvećoj mjeri dezorijentiran i bezvoljan.
Državu su nam Jugoslaveni, Orjunaši i Srbi izbušili iznutra pa izgleda sve šuplje kao ementaler.
A Srbija bi – i ne samo ona, nego i naši domaći veleizdajnici kao i međunarodna zajednica – da izjednači sve žrtve u zadnjem ratu, a sve kako bi se u dogledno vrijeme zaboravilo što je bilo – pa bi oni ustvari mogli ponovno da ''pišu svoju istoriju'', baš onako kako su nam je pisali od 1918., godine.
I sad ovo sa Vojislavom Šešeljem u Haagu – imam osjećaj kao da nas Zapad želi 2016., god. vratiti tamo gdje smo bili početkom '90-ih?
I zato trebamo biti Za DOM SPREMNI!!!
PS: Ovo mi je od četvrtka 31.03.2016. motivacijski slogan!
Posljednje uređivanje od Nervozni listonoša : 02-04-2016 at 18:30
http://www.portaloko.hr/clanak/najve...ak-14/0/85350/
TUNEL SPASA
NAJVEĆE STRATIŠTE RATA PO LJUDSKIM GUBICIMA: Opsada je trajala 44 mjeseca i odnijela živote čak 14.000 ljudi
Na današnji dan 1992. počela je najduža opsada jednog glavnog grada ikada. Trajala je tri puta duže od opsade Staljingrada. Na Sarajevo je s okolnih brda ispaljeno 500.000 projektila
Početak opsade Sarajeva počeo je 5. travnja prije 24 godine kad su se održavale demonstracije za mir. Snajperisti su otvorili vatru na ljude i ubili Suadu Dilberović i Olgu Sučić - prve žrtve opsade Sarajeva, a most na kojem su ubijene danas nosi njihova imena. Podsjećamo što se točno događalo krajem 20 stoljeća u Europi u olimpijskom gradu Sarajevu.
Opsada Sarajeva je bila jedna od najdužih opsada u povijesti modernog ratovanja i najduža opsada jednog glavnog grada ikada. Trajala je 44 mjeseca ili 1425 dana - tri puta duže od opsade Staljingrada.
Prema nekim procjenama, na Sarajevo su snage bosanskih Srba odnosno Vojska republike srpske i JNA ispalile 64.490 granata i projektila u prve dvije godine opsade ili otprilike 329 dnevno. Najviše je bilo 22. srpnja 1993., kada je ispaljeno 3.777 projektila na grad. Sveukupno, procjenjuje se da je između 480.000 i 500.000 projektila ispaljeno na grad.
Opsada u Sarajevu je uzrokovala oko 14 tisuća žrtava - najveće stratište rata po ljudskim gubicima . Od toga je poginulo 5600 civila među kojima je 1600 djece.
Sarajevo je za vrijeme opsade bio grad kojim su vladali snajperisti. Prema nekim podacima samo od rujna 1992. do kolovoza 1994. snajperisti su likvidirali 3798 nedužnih građana. Dosad niti jedan nije odgovarao za svoje zločine.
Liječnici glavne bolnice u gradu primali su i do 20 ranjenih žrtava snajpera dnevno.
Na centralnu sarajevsku tržnicu Markale pala je granata oko podne u veljači 1994. godine i ubila 68 Saralija te ih 144 teže ranila. Šest mjeseci kasnije Vojska Republike Srpske oko 11 sati ujutro opet je ciljala na najprometniju sarajevsku tržnicu i ubila 37 ljudi dok ih je 90 ranjeno.
Tijekom opsade, broj samoubojstava u Sarajevu je dramatično porastao , broj pobačaja se udvostručio, a broj rođene djece smanjio za 50 %.Broj stanovnika se pri kraju opsade 1995. godine smanjio na 250.000.
Vijećnica, najljepši i najreprezentativniji objekat iz austrougarskog perioda građen u pseudo-maurskom stilu nije također bio pošteđen. Više puta je bila granatirana, a u kolovozu 1992. je zapaljena. U požaru je nestao Katalog Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine, oko 80 posto knjižnog fonda i dokumenata koji svjedoče o povijesti BiH.
Tunel spasa - sarajevski ratni tunel napravljen je tijekom opsade 1993. godine ispod aerodromske piste a povezivao je dva teritorija (Dobrinju i Butmir) koje je držala Armija Bosne i Hercegovine. Tunel dug oko 720 metara, a visok oko 1,5 m bio je najstrože čuvana tajna Sarajeva. Tijekom rata kroz tunel je prošlo više od 1,3 milijuna ljudi. U prosjeku, dnevno ga je koristilo oko 4.000 ljudi, a kroz njega je svake noći prevoženo 20 tona različitih namirnica - hrana, cigarete, nafta, municija, naoružanje, lijekovi, ali i ranjenici. Sam ulaz u tunel nalazi se ispod garaže kuće koja je bila i još jest u vlasništvu porodice Kolar. Nakon rata tunel je postao muzej i o njemu je snimljen dokumentarni film "Tunel – Tajna opsade Sarajeva".
PS: Nikako nije slučajno da su tri najugoslavenskija grada u bivšoj državi: Vukovar, Mostar i Sarajevo najteže stradala od zajedničkog sadejstva Titove JNA i srpskih četnika. Platili su građani visoku cijenu svoje zablude u YU i bradstvo i jedinstvo naših naroda i narodnosti Europa je to manje - više mirno promatrala, a nikako ne treba zaboraviti niti to da je sadašnji premijer Srbije Aleksandar Vučić u to vrijeme bio šef srpske fašističke propagande na Palama - četničkom centru agresije inače malom mjestašcu iznad Sarajeva.
Da se ne zaboravi.......
PS: Inače četnički vojvoda Vojislav Šešelj jučer najavio da će posjetiti - Sarajevo!?
Posljednje uređivanje od Nervozni listonoša : 05-04-2016 at 10:19
Ima onaj jedan tekst od nekog bošnjačkog novinara koji je tamo u 11. mjesecu 1991. napravio članak o tome kako JNA radi bunkere i kopa prokope na brdima oko Sarajeva kao da se sprema za rat.
A znaš što je JNA odgovorila na to?
Da oni to rade jer se spremaju vojne vježbe u slučaju napada na grad - pa uvježbavaju obranu grada
PS: Nisam vidio da su hrvatske tiskovine podsjetile na godišnjicu početka opsade Sarajeva??
A znaš što je JNA odgovorila na to?
Da oni to rade jer se spremaju vojne vježbe u slučaju napada na grad - pa uvježbavaju obranu grada
PS: Nisam vidio da su hrvatske tiskovine podsjetile na godišnjicu početka opsade Sarajeva??
jel' to bilo prije ili nakon šta je Alija reka : "Ako nas ko napadne zvat ćemo JNA da nas brani"?
Gle ovako ću ti reći - to se ne može definirati jer je problem s tim počeo u kasno ljeto 1991., pa im je tadašnja BiH milicija postavila pitanje: Što bi im to razmiještanje teškog naoružanja trebalo značiti? Onda su im oni rekli da je to za vježbu JNA i kad završe sa vježbom da će vojska to oružije maknuti.
Međutim - ne da nisu maknuli nego su polako dovlačili novo teško naoružanje.
Onda su ih ovi opet pitali zašto to rade ?
Ovi su im rekli da to rade radi vojnih vježbi?
Ovi su pitali kakvih vojni vježbi?
Odgovor je bio - odbrane grada u slučaju napada stranih sila na njega?
I da kad završe vježbe - da će sve lijepo maknuti.
Ali kad je narod - obični mjesec - dva kasnije zaustavio šlepere i kad su digli ceradu te ugledali da prevoze granate gore - onda je mislim postalo jasno o čemu se radi. Tad je jedan sarajevski taksist zalijepio takvu šamarčinu oficiru JNA da je vjerujem neće zaboraviti dok je živ.
''Okupljeni ljudi su im tad govorili da će im to ''bacati na glave''!
Od tad je prema dogovoru milicija pratila te šlepere ali ništa nisu mogli - jer i nisu imali s čim da su suprostave, a ujedno bosanska milicija je bila mješana i u njoj je bio popriličan broj Srba.
Zadnji put kad su rekli da će maknuti mislim da je bio siječanj mjesec 1992., dva mjeseca prije štih probe rata, a tri od početka opsade grada Sarajeva.
Tako da mislim da se sa ovakvim izjavama Alia izetbegović zapravo tješio. Odnosno tješio je ili zavaravao - kako hoćeš i sam sebe i svoj narod.
Pa onda izjava - kao takva i nije toliko bitna. Mislim kad je i zašto dana.
U BiH je najubojitije oružije bila - dezinformacija i vjera u nekakvo brastvo i jedinstvo!
To ih je dodatno umrtvilo i kad su se konačno probudili već ih je dosta nastradalo.
Tamo gdje su Hrvati bili u većini bila je druga priča. Koliko toliko su se spremili na vrijeme - jer su vidjeli što se po Hrvatskoj radi od strane velikosrba?
Čak i kad je bila štih proba četnika sa napadom na grad - barikade u trećem mjesecu u samom gradu - Alija je zvao Milutina Kukanjca generala JNA koji je bio zapovijednik u gradu da mu garantira sigurnost?
Bivši hrvatski predsjednik u dva mandata, haaški krivokletnik i vječni hrvatski veleizdajnik Stipe Mesić ''gusli svoju staru pjesmu''!
http://www.jutarnji.hr/stipe-mesic-n...ovic-/1554411/
Bivši predsjednik Stjepan Mesić gostovao je na N1 televiziji i komentirao ukidanje svog ureda te izjednačavanje NDH i Druge Jugoslavije pod egidom 'totalitarizama"
- Očito je da se ne radi o troškovima ureda, već o osveti za politiku koju sam vodio, a vodim je i sada. Osvjedočeni sam antifašist, jer smatram da ove Hrvatske bez antifašizma ne bi bilo. Da Hrvati nisu bili u Narodnooslobodilačkoj borbi i da nije stvorena SFRJ vratio bi se onaj režim koji je bio i u svom opsegu i svom sadržaju. Vratila bi se Kraljevina Jugoslavija, na čelu s kućom Karađorđevića i s ministrom obrane Dražom Mihajlovićem. To bi se dogodilo da nije bilo NOB-a i Federativne Jugoslavije, u kojoj je federalna jedinica Hrvatska, koja je prema Ustavu iz 1974., kao i sve druge države, pozicionirana kao država i Badinterova komisija je priznala granice te države. Ja ne znam o čemu razmišljaju ovi NDH nostalgičari, rekao je Mesić.
Hoće Mesić reći – da partizani nisu pobijedili u Drgom svjetskom ratu da bi imali srpskog kralja, veliku Srbiju i četnike?
Istina srpskog kralja nismo imali – njega je zamijenio ''crveni kralj'' Josip Broz, velika Srbija se kamuflirala u Jugoslaviji, a četnici su s nama još tamo od 1918., godine, pa evo to vidimo – sve do danas i nikako da ih se riješimo.
Zaboravlja Stipe Mesić – da li namjerno ili stvarno ''pojma nema'' – kako su se četnici u Titovoj Jugoslaviji odjednom ''probudili i pojavili'' i to samo nekoliko mjeseci nakon smrti ''najvećeg sina naših naroda i narodnosti''.
Najprije su počeli divljati na Kosovu. A partizani su sve to mirno promatrali. Čak što više u pomoć su im slali i miliciju iz svojih republika. Nije prošlo puno vremena (proljeće 1984., godine), a iz jugoslavenskog glavnog grada Beograda, srpska elita, lagano u opticaj u javnost pušta, kasnije se pokazalo, vrlo opasnu tezu kako ''uloga četnika u Drugom svjetskom ratu još nije ispitana i da su se četnici borili da zaštite svoj narod''!! I na ovu tezu – partizani nisu imali što reći.
Srpske fašiste je to samo ohrabrilo i oni idu dalje prema svom, davno zacrtanom cilju – konačnoj uspostavi velike Srbije. Slijedeći korak im je objavljivanje, nikad dovršenog, Memoranduma SANU u ''Večernjim novostima'' – krajem rujna 1986., godine. I opet – nema nikakve reakcije od strane partizana.
U Hrvatskoj su, u Zagrebu, 1987., g., radosno pjevali i igrali u čast vjeverice Zagiju koji je bio simpatična maskota Univerzijade koja se tog ranog ljeta održavala u glavnom gradu Hrvatske – a četnici su se polako pripremali diljem Jugoslavije, a više nego vidljivo u Srbiji i njenom glavnom gradu Beogradu, za ono što će tek uslijediti. To znam jer sam se baš tada i zatekao u Beogradu i boravio tamo dva puna tijedna, pa sam imao ''tu čast i prigodu'' da preko njihove dalekovidnice gledam četnike i njihove mitinge, a na radiju su im se preko cijelog dana vrtjeli – sada znam – motivacijski govori!!
Potom je na mjesto prvog čovjeka KPS-a došao Slobodan Milošević. I znamo što je onda uslijedilo. Odjednom je bilo ono: ''bilo kuda četnik svuda''. Narod u nevjerici, partizani u šoku, a hrvatski komunisti umjesto da se spreme za obranu republike, kako su to napravile njihove kolege Slovenci – razoružavaju vlastitu TO u korist četnika i prvi čovjek Ivica Račan – umjesto da napadne ''srpske drugove i Miloševića'' – HDZ ''proglašava strankom opasnih namjera'' – jer ide ka osamostaljenju (ili ti ga odcjepljenju) – od voljene i drage im Jugoslavije.
Kad je postalo jasno što se ima dogoditi – hrvatski partizani bježe sa vlasti, a neki bome i iz zemlje, jer se nisu htjeli suprostaviti oružijem svojoj ''braći Srbima četnicima'' i to kako onima u Srbiji – tako isto i onima van Srbije.
Odjednom su se ti ljuti partizani i vjerni sljedbenici neustrašivog maršala im Tite – prema četnicima pokazali pitomi kao mali mačići. Čak što više – nestalo ih s lica zemlje, a na njihovo mjesto odjednom dođoše sa Hrvatske strane – Ustaše. U to vrijeme je, kako je dobro poznato, u redovima ustaša vrlo istaknuto mjesto imao i – Stjepan Mesić.
Mesić je, naročito u Australiji držao ''vatrene ustaške govore'' i s ponosom pjevao (on danas tvrdi da je samo usta otvarao) Juru i Bobana! I dobro naplatio. I još dobro naplaćuje – iako je danas ponovno u svom starom crvenom dresu sa zvijezdom petokrakom na prsima.
E od kud odjednom tad, a evo i do danas, takva mekoća partizana i njihove djece prema četnicima u Hrvatskoj? Kako to tako i odjednom – da se iznenada pokaže?
Pa i nije baš tako - odjednom! To, naime vuče korake još od 1941., godine, pa ću ja i u ovom upisu još jednom ponoviti da su zapravo: ''partizani i četnici braća po materi Jugoslaviji, a crvena zvijezda petokraka i kokarda sestre po ocu Englezu''. Dokaza za ovu tezu ima koliko god hoćete – a to danas znaju i ovi tzv: hrvatski antifašisti – gdje se i Mesić svrstao i to ne zato što mu je otac bio partizan ili zato što on vjeruje u to, nego zato što je stara jugoslavenska lopina na vrijeme shvatila tko će ustvari vladati i tko vlada Hrvatskom – pa je na vrijeme prešla na njihovu stranu.
Naime – kad su ''ustaše'' pobijedile četnike, partizani se vratiše nazad u ''sedlo'' jer su što se vladanja i vlasti tiče puno iskusniji od ovih koje danas prozivaju za fašizam. A ruku na srce nije im ni bilo teško jer su u ''protivničkim redovima imali dosta svojih spavača koji su svo vrijeme zapravo radili za svoju partiju''. I ne samo da su se oni vratili – nego su sa sobom dovukli i poražene četnike – pa opet, kao i za vrijeme Jugoslavije vladaju Hrvatskom – zajedno i bratski.
Naravno svako malo se dernjaju kako eto neki hoće izvršiti reviziju ''naše partiznsko-četničke povjesti'' – koju oni drže za slavnu. Znaju da ima dosta dokaza za ovu tvrdnju – i pokušavaju ih ''skloniti od javnosti''. Ali eto sam Stipe Mesić se voli poslužiti narodnom poslovicom:
''Zaklela se zemlja raju da se tajne sve doznaju''! Ništa se ne može sakriti i sve se kad tad dozna i ugleda ''svjetlo dana''.
S tim u vezi svakako je zanimljivo recimo pročitati knjigu narodnog heroja i člana Vrhovnog štaba NOP-a Vladimira Velebita: ''Tajne i zamke II svjetskog rata'', koja je izašla u nakladi Prometeja – Zagreb 2002., godine.
Knjigu se može pdjeliti, da tako kažem, u tri dijela.
Prvi i najveći: 2/3 knjige sam nazvao: Oprostite nam braćo Srbi
Drugi Martovski pregovori i dogovori partizana i Nijemaca
I treći – ujedno i najmanji – za raspad Jugoslavije krivi – nacionalizmi (Velebit dakle po dobrom starom partizanskom običaju izjednačava krivnju žrtve i agresora).
O martovskim pregovorima – i to iz kuta Josipa Broza Tita – kojeg je Velebit stavio u svoju knjigu već sam pisao u jednom upisu na istu temu – prije.
A sad idem sa prvim dijelom. Naime, u 2/3 rečene knjige ovaj Srbin, prije II. Svjetskog rata ugledni zagrebački odvjetnik, u ratu partizan – Velebit se bavi ''antifašistom'' Dragoljubom Dražom Mihajilovićem, srpskom vladom u izbjeglištvu u Londonu i četnicima – spominjući tek tu i tamo, onako kao uzgred, ustaška zvjerstva nad Srbima u NDH-a.
Velebit se naprosto – ispričava Srbima zbog činjenice što se partizani i četnici nisu cijelo vrijeme rata borili rame uz rame za ponovnu uspostavu od okupatora im razvaljene Jugoslavije. Pri tom Velebit – okrivljuje za tu činjenicu – srpsku vladu u Londonu i Dragoljuba Mihajlovića i pokazuje kako su partizani imali i više nego dobru volju da ratuju zajedno sa četnicima protiv fašista i nacista i NDH-a naravno (posebice protiv NDH-a – što su i činili).
Pa tako autor odmah na početku svoje knjige ističe kako su: Nositelji ideje jugoslavenskog jedinstva, poslije poraza jugoslavenske vojske u travnju 1941., g ostali su kralj i njegova vlada u izbjeglištvu, najprije na Bliskom istoku, a kasnije u Londonu, te Komunistička partija Jugoslavije na okupiranom teritoriju Jugoslavije....... Od društvenih ili političkih organizacija koje su otprije postojale na okupiranom teritoriju, samo je KPJ, kako riječima tako i svojim radom, pokazivala da ne priznaje raspad Jugoslavije i da će se svim silama boriti za oslobođenje i uskrsnuće Jugoslavije..... Ako su kraljevska vlada u Londonu i Komunistička partija Jug. 1941., imale pred očima isti cilj, a to je oslobođenje i uspostavljanje Jugoslavije, onda se nameće pitanje zašto nisu postale saveznice. Bilo bi prirodno da su udružile svoje snage da postignu zajednički cilj..... Takva se suradnja međutim nikad nije ostvarila... Sama činjenica da je KPJ odmah nakon okupacije tražila vezu sa građanskim političkim partijama i nudila im svoju pomoć i suradnju radi organiziranja borbe za uspostavu Jugoslavije i za oslobođenje zemlje, dokazuje da je partija željela suradnju i zajedničku akciju, a ne rušenje društvenog poretka ili obaranje kraljevske vlade..... Prema Velebitu HSS se okrenuo sa svojim ekstremim snagama (seljačka straža i građanska straža) pomoći Anti Paveliću i njegovim ustašama kojih je bilo oko 300 uspostaviti vlast i oni nisu značili ni kap u moru Hrvatskoga naroda - Maček ih podržao putem radio stanice, a u Londonu su se članovi kraljevske vlade Hrvati i Srbi međusobno svađali.... Niko nije mogao pretpostaviti da će se vojska tako brzo rasuti, a najgore su se ponjeli generali kaoji su se samo brinuli kako će bježati sa svojim obiteljima i kako će spasiti svoju imovinu. Potpuno su ispustili iz ruku vođenje povjerene im vojske. Služba veze između vrhovne komande, armije i divizija, sama po sebi loše organizirana, već je prvog dana rata potpuno zatajila. Iz postojećih zapisnika sjednice vlade u bijegu može se vidjeti da predsjednik vlade, vrhovni komadant vojske i načelnik General-štaba, od bombardiranja Beograda do bijega u Grčku, nisu imali veze sa svojim komadantima armije. Nisu znali ni što se zbiva na pojedinim frontama, pa prema tome nisu ni mogli obaviti posao koji im je povjeren, da povežu, raspoređuju i vode oružane snage. Put vlade iz bombardiranog Beograda kroz Bosnu, do ukrcavanja u avione u Nikšiću, pretvorio se u bezglavo traženje spasa bijegom, a važno je bilo samo spašavanje vlastite glave, dok nitko nije mislio što će se dogoditi s vojskom, a što s narodom. Ni Churchil nije mogao vjerovati vjestima o tako brzom kraju jugoslavenskog otpora. Opravdano je pitao kako to da slavna jugoslavenska vojska, u brdovitim i šumovitim predijelima zemlje, gdje se neprijatelj ne može potpuno služiti svojim oklopnim trupama i premoćnom avijacijom, nije u stanju organizirati obranu i zadržati daljnje napredovanje neprijatelja.....
Velebit potom objašnjava ''sami trenutak dizanja ustanka KPJ-u protiv okupatora i okolnosti koje su vladale kada je on uslijedio'':
Za daljna zbivanja u zemlji bili su presudni njemački napad na Sovjetski Savez, proganjanje i pokolj srpskog stanovništva u NDH i nasilno preseljavanje Slovenaca iz Koruške i Štajerske prema Hrvatskoj i Srbiji. Ti događaji tražili su hitno dijelovanje. Radilo se o životu ili smrti stotina tisuća nedužnih ljudi (valjda Srba). Mnogi ugroženi tražili su spas bježanjem u šume. Drugi su pokušali organizirati neku vrstu spontane samoobrane...... Ako se uopće može govoriti o nekoj sretnoj okolnosti u tako strašnoj narodnoj nesreći, mogli bismo povezati njemački napad na SSSR s genocidom koji su započele ustaške vlasti. Odmah nakon izvršenog napada, Kominterna je upućivala svim komunističkim partijama Europe poziv da mobiliziraju svoje partije i bez odlaganja počnu sa ometanjem Njemačke oružane sile...... Partija nije dočekala novu situaciju nespremna.... Članovi Partije i Komunističke omladine krenuli su u srpska sela u Hrvatskoj i Bosni radi organiziranja ugroženog srpskog stanovništva, kako bi ga ohrabrilo da pruži odlučan otpor ustaškom divljanju. Na taj način nastao je čvrsti savez između srpskog stanovništva na teritoriju NDH i Komunističke partije, koji je trajao za cijelo vrijeme rata i odoljevao svim teškoćama i promjenama..... Položaj se promijenio u slijedeća 2 - 3 mjeseca, sve prvoklasne njemačke trupe korištene za rat protiv Jugoslavije, povučeme su. Na njihovo mjesto njemačka komanda je dovela samo četri pješadijske divizije, drugog poziva.... A kao potpora dana im je samo po jedan artiljeriski puk naoružan trofejnim topovima. Bila je doista golema razlika između ofenzivne udarne snage njemačke armije, u travnju i svibnju, i tih novodošlih, samo za garnizonske dužnosti sposobnih jedinica..
Kako Vladimir Velebit tvrdi u svojoj knjizi KPJ-u je nastojala sa svim građanskim partijama u Jugoslaviji koje su se željele suprostaviti okupatorima uspostaviti suradnju po pitanju oružane borbe protiv istih, a radi oslobođenja i obnove Jugoslavije. To im je bio jedini cilj i da nisu imali namjeru niti mijenjati vlast niti rušiti srpskog kralja (??). Pa znači – po toj osnovi je išao i pokušaj uspostave savezništva između Titovih partizana i Dražinih četnika.
U knjizi se Velebit pohvalno izjašnjava o Dragoljubu Mihajloviću!?
Bio je oficir zanimljive prošlosti (pukovnik). Hrabro se borio u Prvome svjetskom ratu, bio je lojalni monarhist, odan kući Karađorđevića. Njegovo jugoslavenstvo nije bilo duboko, više je naginjao ostvarenju velike Srbije koja bi obuhvaćala BiH, Makedoniju i Crnu Goru, pa možda i neke dijelove Hrvatske nastanjene Srbima. Prihvatio bi i Jugoslaviju, pod uvijetom da u njoj Srbi imaju odlučujuću riječ.....Bio je mišljenja da je rat izgubljen zbog izdaje nesrpskih naroda, a ne zbog nepripremljenosti vojske i nesposobnosti komandnog kadra... Kad već govorim o Mihajlovićevim osobinama, htio bih reći, da je prema mojoj ocjeni Mihajlović bio dobar organizator. Imao je nesumnjivog organizacijskog talenta jer je ni iz čega s vremenom stvorio vrlo razgranatu i moćnu vojno - političku organizaciju. Zahvaljujućo ovom talentu, nametnuo se svojim suparnicima, među kojima je bilo oficira višeg čina od njegova (generali Novaković i Trifunović). Treba uzeti u obzir da je u jesen 1941., godine Mihailović bio samo generalštabni pukovnik poražene vojske....... On se između svih izdigao zahvaljujući upornosti, hrabrosti i organizacijskim sposobnostima. Zbog tih svojstava mudri Slobodan Jovanović odabrao ga je za ministra vojske i mornarice, kada je u siječnju 1942., godine sastavio svoju prvu vladu.
Prema Velebitu Dragoljub Mihajlović jeste bio teški zločinac jer je on zapovijedao, a njegovi četnici ubili na desetke tisuća jugoslavena ne Srba, ali Draža, prema njemu, nije bio izdajica (??)
Htio bih izraziti svoje mišljenje o kontraverzom pitanju: je li Dragoljub Mihajlović izdajica? Službeni stav u Jugoslaviji žigosao ga je kao izdajicu. A među političarima i povjesničarima pojavljuju se najrazličitija mišljenja. Neki ga osuđuju, neki ga žale, a neki ga i danas uzdižu i slave kao rodoljuba i junaka. Prema mojem uvjerenju Mihajlović nije bio izdajica. Da netko bude izdajica treba ga tretirati za dijelo izdaje kako je opisano u pravnim propisima određene države. Takvo dijelo on nije nikad počinio..... Kao ofic u travnju 1941. izvršavao je svoju dužnost ....... Objavio je da nastavlja vođenje rata i time je pogazio ugovor o kapitulaciji. Dakle, s te strane doista nema prigovora. Nije se htio boriti protiv okupatorske vojske, ali to je radio u punom suglasju sa izbjegličkom vladom. Nije li predsjednik te vlade u svojim govorima preko Radio Londona pozvao narode Jugoslavije da miruju, da ne pruže otpor, jer za to još nije nastupilo vrijeme? Djelovao je dakle točno prema uputama svoje vlade. Od siječnja 1942. do svibnja 1944. Miha je član te vlade, njezin ministar vojske i mornarice..... No, ako ne dijelim mišljenje onih koji ga osuđuju kao izdajicu ipak smatram da je Mihajlović težak zločinac. Po mom mišljenju on je kriv kao podstrekač i pomagač ubojstava desetine tisuća građana. On nikad nije imao ovlaštenja, pa ni od svoje vlade da istražuje, sudi i izvršava presude. Na osnovu njegovih naređenja pogubljeno je bezbroj osoba, a svako tako pogubljenje za mene je ubojstvo sa predumišljajem. Ni jedan ministar, pa ni onaj najautritarnijeg nasilja, nema pravo naređivati ubijanje svojih sugrađana po svojoj volji i nahođenju. Ovo nije bilo dopušteno ni jugoslavenskim Ustavom, pa bi Miha trebao odgovarati pred sudom i na temelju pravnih propisa koji su vrijedili u to vrijeme u Jugoslaviji. Mihajlović je dakle ne samo ratni zločinac prema kriterima koje su prihvatile Ujedinjene nacije, već je i zločinac prema propisima Krivičnog zakona koji je bio na snazi na cijelom teritoriju Jugoslavije.
Dakle, izdajica nije, ali teški zločinac jest što i ne čudi ako se zna da se kao politička podloga njegova djelovanja može prihvatiti projekt Stevana Moljevića, advokata iz Banja Luke, od 30. lipnja 1941., koji je nosio naslov: ‘’Homogena Srbija’’. Ovaj dokument je objavljen u Zborniku dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugosl., tom IVX, knjiga I., strana 10. (Moljević je početkom ljeta 1943., godine i službeno postavljen za političkog rukovoditelja četničkog pokreta Draže Mihajlovića i njegova savjetnika...... Ovaj dokument predlaže velikosrpsko prekrajanje Jugoslavije na veoma drastičan način i ne ostavlja ništa od državnog uređenja po Vidovdanskom, a ni Oktroiranom ustavu iz 1931., godine. Nepojmljivo je da je jedan visoki oficir, a kasnije i član kraljevske vlade, mogao prihvatiti takav dokument kojim se ruše sami temelji države. Ovo znači da Mihajlović nije bio jugoslavenski orijentiran već zagriženi velikosrbin koji je predlagao apsolutnu hegemoniju Srbije i propovijedao osvetu prema Hrvatima i Muslimanima).
Dakle, osim što je teški zločinac, Mijaloviću je, prema Velebitu, veliki minus i činjenica što kao profesionalni vojnik nije uopće razumio gerilski način ratovanje, dalje što je zanemario društveno – politički rad sa svojim četnicima (u partizanima su politički sa borcima radili tzv politički komesari) i treći minus mu je što se nije nikako htio (rame uz rame sa partizanima) boriti protiv okupatora Nijemaca i Talijana (ta činjenica je najviše ozlojadila narodnog heroja Vladimira Velebita).
‘’Sukobi sa Nijemcima i Italijanima da se izbjegavaju dok je god to moguće’’
Ovo je dio iz uputa za izvršenje mobilizacije (isti Zbornik na strani 19 - 22 - od 09. rujna 1941., godine.
I s tim i takvim partnerima Tito i njegovi su išli sklapati koaliciju da bi zajedno ušli u vojnu kampanju protiv sila osovine. I to unatoč činjenici što su sve znali o ćetnicima i njihovom komadantu! Ipak, nastojanja im nisu uspjela, a o istim Velebit piše: Čim je Glavni štab partizana Srbije doznao za postojanje Mihailovićeva pokreta pošli su s njim uspostaviti vezu. Predstavnici Glavnog štaba Srbije Miloš Minić i Aleksa Dudić posjetili su Mihailovića i iznjeli svoj plan za suradnju. Mihajlović je izbjegavao odgovor. Pa su se predstavnici GŠ vratili neobavljena posla. Ipak neki od četničkih odreda priključili su se partizanima i nisu puno marili za Mihailovića. U listopadu i studenom 1941. Mihajlović se putem radioveze uspio povezati s komandom kraljevske vojske u Egiptu i od njih dobiti neslužbeno izvjesnu legitimnost kao predstavnik Kraljevske vojske u okupiranoj zemlji. U siječnju 1942. imenovan je za ministra vojske i mornarice u izbjegličkoj vladi u Londonu. Tako je Mihailović dobio dio autoriteta kojeg je ta vlada imala još u zemlji. Kad je Tito izašao iz Beograda i on je išao Mihajloviću dva puta na noge u njegov štab. I opet je rezultat bio isti. To Tita nije obeshrabrilo pa su došli na novi sastanak. Ovaj put su između ostalog Tito Draži nudi i naoružavanje iz tvornice oružija iz Užica koju su partizani držali pod svojom kontrolom, kao i da bude glavni komadant pokreta otpora protiv okupatora. Čim se vratio u svoj štab Tito je održao dano obećanje i kao znak dobre volje isporučio četnicima oko 500 pušaka i desetine tisuća metaka proizvedenih u užičkoj tvornici. Događaji u NDH nisu mogli kod Mihailovića ne izazvati pomisao da je on zaštitnik Srba. Ustaški genocid nad Srbima izazvao je kod njega veliku mržnju prema Hrvatima i Muslimanima. Mihailović je mrzio i komuniste i to davno prije 1941.godine, a još i više kad su mu počeli kvariti plan, ne diram ja tebe, ne diraj ni ti mene, svojim napadanjem na okupatora. Time je bio zatečen. U vojnom pravilu službe bilo je rečeno da je zadatak vojske da brani kralja i otadžbinu od vanjskih i unutrašnjih neprijatelja, a unutrašnji nisu bili nitko drugi do li komunisti.
Međutim – Draža Mihajlović ih je – odbio. Najprije je imao izliku da treba čekati trenutak kada okupatori budu pred nastupanje zapadnih saveznika biježali iz zemlje, a zatim im je udario s leđa, skupa s Nijemcima i izbacio ih iz Srbije u koju ih je, tek krajem rata vratila sovjetska armija koja im je i Beograd oslobodila i ostavila kao glavni grad. Ostavili su im Rusi još nešto – 80 000 do 100 000 četnika koje je Tito, abolicijom u čak tri navrata – zadnja u svibnju mjesecu 1945., godine – morao prevesti u svoju armiju. I to je i napravio. O toj činjenici hrvatski antifašisti – šute! I ne samo da su dobili, konačno četnike rame uz rame, nego je Josip Broz dobio i četničke oficire – samo što se kod njega nisu više vodili kao četnički đenerali, nego su, od kasne jeseni 1944., godine, odjednom postali partizanski generali.
Nisu se četnici htjeli tući protiv okupatora unatoč činjenici da je situacija po Velebitu nakon pada kraljevine Jugoslavije bila povoljna jer su Nijemci izvukli svoju operativnu vojsku iz područija Jugoslavije. Sve za ofenzivna dijelovanja sposobne trupe koncentrirali su prema granicama Sovjetskog Saveza. Na cijelom teritoriju Jugoslavije zadržali su samo četri ''posadne'' divizije, kao i nekoliko bataljuna vojne policije i trećepozivaca. ''Posadne'' divizije bile su jedinice sastavljene od ljudstva starijih godišta, sa znatno manje brojnom i slabijom artiljerijom (neki među četnicima – kao naprimjer pop Vlado Zečević, poručnik Martinović i još neki su i sami bili razočarani tom činjenicom pa su napustili Dražu i trajno prešli među partizane. A vojvoda Trifunović – Birčanin /Split/, vjvoda Jevđević /Mostar/, general Đukanović /Cetinje/ su nakon ulaska Mihajlovića u jugoslavensku vladu priznali njega za svog glavnog komadanta, a surađivali su svi sa Talijanima.
I takva situacija je – prema tvrdnjama Vladimira Velebita – bila manje – više kroz cijeli rat, a znamo kakva je propaganda vršena od strane komunista po završetku istog, a i kasnije. Jedino su Talijani – bili brojni i u svom najjačem mogućem sastavu i oni i Nijemci su bili razdvojeni demarkacijskom linijom, preko koje ni jedni ni drugi nisu htjeli prelaziti kako se ne bi, jedni drugima ''mješali u posao''. I za ovu su demarkacijsku liniju partizani znali pa su se po njoj i kretali veći dio rata (čak su i ''zimovali na Talijanskoj strani'' – što tvrdi Titov biograf Vladimir Dedijer, dok Vladimir Velebit tvrdi da Tito za tu demarkacijsku liniju nije znao i to smatra katastrofom i totalnim promašajem partizanskih obavještajaca (da o njoj nisu imali pojma). Prema Velebitu – da je to Tito znao onda se na Neretvi ne bi trebao plašiti njemačkog udara u leđa jer, kao oni nikako nisu imali namjeru preći u Talijansku ''zonu odgovornosti''.
Kome vjerovati? Dedijeru ili Velebitu? Ipak, prije Dedijeru jer Velebit svojom tvrdnjom zapravo želi opravdati ''martovske pregovore sa Nijemcima 1943., godine i to u najžešćem tijeku trajanja Bitke na Neretvi.....
Koliko je Velebit zapravo bio razočaran i zatečen kukavičkim držanjem Draže Mihajlovića i četnika naspram Nijemcima i Talijanima najbolje govori i ovaj isječak iz njegove knjige:...... Ako je ovim razriješeno Mihajlovićevo držanje 1941. i 1942. godine, ostaje dalje nerazumljiv njegov stav 1943. godine, a naročito 1944. godine. U ove dvije godine postojala je već stalna veza između britanske vojne komande na Sredozemlju i štaba Draže Mihajlovića.Britanska komanda je uporno tražila da četnici započnu sa oružanim akcijama, a posebno su zahtjevali ometanje prometa u pravcu sjever - jug, odnosno između Beograda i Soluna. Ostaje neobjašnjivo zašto je Mihajlović uporno odbijao započinjanje svake dijelatnosti protiv okupatora. On nije vodio računa da su se okolnosti sasvim izmjenile. Kao što je već rečeno, moguće je prihvatiti njegov oprez i strah da ne izazove masovne represije prema nedužnom civilnom stanovništvu, kojima su Nijemci započeli svoj okupacijski režim u Srbiji. Strahoviti maskari počinjeni u Kragujevcu, Kraljevu i još u nekim gradovima Srbije, kao i masovna streljanja na Banjici u Beogradu, bili su sračunati na širenje straha i nisu ostali bez utjecaja na odluke pokretača otpora. Ali su već i Nijemci shvatili da se terorom i masovnim ubijanjem ne može postići mnogo i da ni okupirana područija ne služe ničemu oko su opustjela i bez stanovnika. Nijemci su, dakle, od 1943., godine prestali s masovnim represalijama. Ali još je bila važnija novonastala situacija na ratištima. Više nije bilo sumnje tko će pobijediti u ratu. Njemački saveznici su jedan za drugim napuštali borbu i kapitulirali. Samo je NDH ostala do kraja uz Njemačku koja je tonula u propast. Bilo bi najprirodnije da je Mihajlović, premda kasno, u ljeto 1943. godine prihvatio britanski poziv i svim raspoloživim snagama krenuo u borbu protiv okupatora. On to nije učinio i radije je dopustio da se njegovo savezništvo sa Britancima prekine i da se tako sam isključi iz društva pobjednika.
Ako bi se netko htio pozabaviti političkim špekulacijama mogao bi zamisliti sasvim mogući scenarij do čijeg ostvarenja nije došlo samo zbog volje Draže Mihajlovića. Moglo se dogoditi da se on, shvativši novostvorenu vojnu i političku situaciju u svijetu i na Balkanu, suglasi s traženjem Britanske komande za Sredozemlje. Da u tom cilju proglasi mobilizaciju svojih stvarnih i potencijalnih snaga u Srbiji. Pored znatnog broja njegovih privrženika koje je bio uveo u srpsku žandarmeriju i jedinice Nedićeve Srpske državne straže, slijedio bi ga sigurno i nemali broj žandara i Nedićevih vojnika koji prije nisu pripadali njegovoj organizaciji. Sasvim je opravdano očekivati da bi ovi kolaboranti s neprijateljem oduševljeno iskoristili priliku da se, u zadnji čas, pred kraj rata, rehabilitiraju i pridruže sad već sigurnom pobijedniku. Umjesto kazne mogli bi, zbog pravovremene promjene strane, čak očekivati pohvalu ili nagradu. Da je Mihajlović ovako reagirao imao bi pod svojom neposrednom komandom prilično jaku i dobro naoružanu snagu. Ona možda ne bi bila dovoljno jaka da savlada sve njemačke i bugarske garnizone u Srbiji i da svojim djelovanjem sama oslobodi Srbiju od neprijateljske okupacije. Ali je gotovo sigurno da bi svojim djelovanjem potpuno paralizirala promet kroz Srbiju, prekinula veze s Grčkom i Bugarskom i dovela njemačke trupe u Grčkoj u veoma opasan položaj. Osim toga, moglo se očekivati da bi se toj vojsci pridružio veliki broj dobrovoljaca, srpskih građana i seljaka i da bi se ponovio fenomen masovnog narodnog ustanka, sličnog onome u jesen 1941. godine. Relativno malobrojne partizanske jedinice koje su se 1943. godine uspjele održati u Srbiji, stavile bi se pod Mihajlovićevu komandu ili bi se s njim dogovorile o uskoj operativnoj suradnji. Nakon toga, vjerojatno bi Mihajlović dominirao u Srbiji, a možda čak i u Crnoj Gori, Sandžaku i Makedoniji. Jugoslavija formirana poslije rata, bila bi konstruirana na drugim osnovama: kompromisom između kraljevske vlade i AVNOJ-a ili bi došlo do rascijepa Jugoslavije na dva dijela, jedan istočni, a drugi zapadni. U svakom slučaju Mihajlović bi izbjegao sudbinu koja ga je snašla zbog njegova upornog odbijanja da započne borbu protiv okupatora. Može se možćda dodati da je malo vijerojatno da bi došlo do građanskoga rata između istočnog i zapadnog dijela Jugoslavije, jer to vrlo moćni, veliki saveznici ne bi dopustili.
Ovaj zadnji upis sugerira da je Stipe Mesić totalno u krivu i da je Draža Mihajlović trebao samo malo pripucati na okupatore kad je već bilo jasno da Nijemci gube rat i da bi ga Englezi vrol rado ''preveli među pobijednike'', a da bi onda, bez obzira što su Tito i njegovi partizani do ljeta 1943., godine radili, oni zapravo bili gubitnici, a ne Draža Mihailović i četnici.
U tom bi se slučaju Jugoslavija najvjerojatnije podijelila pola – pola (na zapadnu i istočnu) kako je već bilo dogovoreno između velikih sila na konferenciji na Jalti (04. – 11. 02. 1945.). Gotovo sam siguran da Tito ne bi mogao ni primirisati Istočnom dijelu, a pitanje je bi li mu Zapadnjaci dozvolili da ''zajaše zapadnu Jugoslaviju'' (komunisti kod njih ni tad nisu bili na osobitoj cijeni iako su im u ratu, kao bili saveznici).
Moguće je da bi najviše što bi Tito i partija, u rečenom raspletu mogli dobiti, bilo to da bi se mogli registrirati kao politička stranka i natjecati se kao takvi u normalnoj političkoj demokratskoj utakmici (izborima) da dobiju određeni broj zastupničkih mjesta u možebitnoj skupštini (??) – i to bi bilo to!
Ovaj scenario je propao zahvaljujući Mihajlovićevom (srpskom) kukavičluku i kratkovidnosti, pa mu zbog toga Englezi ni uz najbolju volju – nisu mogli pomoći da se izvuče iz dreka i od kukavice da ga pretvore u junaka.
Iako ih je on čekao da se iskrcaju na Jadransku obalu pa da se tek onda aktivno uključe – na pobjedničku stranu.
I sad dolazim do – martovskih pregovora između partizana i Nijemaca 1943. Godine, gdje je Tito plašeći se upravo ovakvoga raspleta, u kojem bi on popušio ''lulu mira'', - Nijemcima nudio savezništvo ukoliko bi se saveznici odlučili iskrcati u Dalmaciju (najveći zagovornik toga upravo je bio engleski premijer Winston Churchil).
Na pregovore je poslao generala Konstantina Popovića, člana Vrhovnog štaba NOP-a i jednog od svojih najbližih suradnika Crnogorca Milovana Đilasa i autora ove knjige – Vladimira Velebita.
O ovome su komunisti šutjeli kao ribe. Pregovori su trajali čitav mjesec dana – sve dok Adolf Hitler nije, nakon mjesec dana, presjekao cijeli slučaj sa onom poznatom rečenicom da sa ''banditima nema razgovora''.
Zna se da je Vladimir Velebit, nakon rata, kao jugoslavenski diplomat tražio dva puta od svog predsjednika Tita da – zapadu konačno pojasni što se to zapravo događalo u tim martovskim pregovorima 1943. Dok je Bitka za ranjenike na Neretvi bila u punom jeku, a partizani u njoj u šah mat poziciji. Tito mu je obećao da će to učiniti – ali nije!
Sve što je u vezi s tim napravio bilo je kazivanje o martovskim pregovorima sa Nijemcima svom osobnom liječniku Aleksandru Matunoviću – i to pred kraj svog života 1979. Godine.
Naravno, maršal je liječniku naznačio da je razgovor privatni i da ono što mu je on ispripovijedao na zadanu temu – nije za javnost, nego da eto, pošto je baš dobre volje, želi zadovoljiti njegovu (Matunovićevu) radoznalost (a ona je itekako velika – kazao mu je tad maršal).
Nakon Titove smrti – liječnik je – maršalovu verziju pokušaja uspostave savezništva partizana i Nijemaca – protiv četnika i Britanaca – objavio.
A istu je onda, između ostalih, u svojoj knjizi: ''Tajne i zamke II svjetskog rata'' objavio i Vladimir Velebit.
I ne samo da ju je objavio nego veći njen dio – kategorički pobija (a jel to možda drug Josip Broz – Tito lagao svom liječniku). Naravno, to je mogao napraviti jer je Tito odavno mrtav, a mrtva je i njegova tvorevina Jugoslavija.
E sad kvaka je u tome – što je Vladimir Velebit kao učesnik tih pregovora (mislim 1967. Godine) dobio zadaću od drugova iz vrha KPJ-u da lijepo sjedne i napiše svoju verziju onoga u čemu je i sam sudjelovao, a on se pisući je – nikako nije mogao sjetiti nekih bitnih detalja iz istih – što je u najmanju ruku čudno.
Kao što je i čudno da u istoj knjizi najprije tvrdi da su pregovori o savezništvu sa Nijemcima bili samo varka kako bi se Vrhovnom štabu, glavnini partizanskih snaga i ranjenicima dalo vremena da se izvuku iz bezizlaznog položaja u kojem su se našli u dolini rijeke Neretve u kasnoj zimi 1943. Godine.
Nekoliko stranica dalje, u istoj knjizi – Velebit tvrdi da se radilo samo o pregovorima sa neprijateljskom stranom o razmjeni zarobljenika, da bi u djelu gdje se nalazi Titova verzija – odjednom tvrdio da nikakvih pregovora između partizana i švaba, zapravo nije niti bilo.
Sad što je bilo?? Tko će ga znati ali da je bilo i to ''vrlo debelo'' bilo je – jer u istoj knjizi autor citira i generala Koču Popovića (koji je u pregovorima sudjelovao samo jedan dan) i Milovana Đilasa, koji je s njim u pregovorima bio do kraja, koji otprilike kažu:
''Da je sasvim uredu da Tito i KPJ-u ne govore o tome što je bilo, a sve u svrhu kako bi se sačuvla 'čistoća' NOB-e''.
Otprilike!
U svom demantiju Tita Velebit ide tako daleko da tvrdi kako ustvari oni ''nisu razbili Nijemce kod Gornjeg Vakufa'' – kako tvrdi njegov vrhovni komadant – nego da su se Nijemci samo povukli da se pregrupiraju i ponovno napadnu.
Isto tako Velebit tvrdi da je on pisao pismo sa prijedlozima i zahtjevima Nijemcima i to u Sarajevu (ako sam dobro upamtio), a ne Tito i onaj zarobljeni švabo kojeg su mijenjali za svoje zarobljene drugove. Ima toga još – ali i ovo je sasvim dovoljno.
Uglavnom, partizani su na Neretvi i bukvalno izronili iz ''rupčage penjući se preko prethodno od njih polomljenog, miniranog, željeznog mosta. Indikativno je da Nijemci koji su im bili za leđima nisu ni malim prstom mrdnuli da ih onemoguće (Velebit tvrdi da Nijemci nisu jednostavno htijeli ulaziti preko demarkacijske linije gdje je bila Talijanska zona odgovornosti i gdje je sa Talijanima bilo najmanje 8 000 četnika – iako su ih Talijani ''zvali da prijeđu liniju i da im pomognu'').
Iako im je cilj bio počistiti i partizane i četnike (Fall Weiss 1 – za partizane i Fall Weiss 2 – za četnike) jer su i oni pogrešno mislili da će doći do savezničkog iskrcavanja u Dalmaciji – pa su se htijeli osigurati od bilo kakvih mogući ometanja u borbi sa Britancima – ipak su, kako četnici tvrde Nijemci razoružali samo njih na Neretvi, dok su partizane jednostavno pustili da ''idu svojim poslom''!??
Da li to znači da:
a.) Dalmatinski partizani zapravo i nisu razbili četnike na Neretvi kako su se desetljećima hvalili i
b.) Da su Nijemci zaključili da su im, ukoliko se Britanci iskrcaju u Dalmaciji, četnici opasniji protivnik od partizana i zato su njih išli razoružat, a ove druge propustili
To bi doista bilo ''kapitalno rasvijetliti'' od strane povjesničara – jer možda postoji i treća opcija – a po kojoj bi ''Titovi partizani ostali nešto dužni četnicima na Neretvi???
Jer sve što se događalo od kraja 1944. Pa do svibnja 1945., godine gdje je Tito čak u tri navrata abolirao četnike – upućuje i na takvu mogućnost!!!
I na kraju ovog upisa – kad sam već sve – obradio red je da se bar sa par rečenica osvrnem i na trći dio knjige V.V-a ''Tajne i zamke II svjetskog rata'', a koji je i njkraći (svega zadnjih 15 stranica knjige) – RASPAD JUGOSLAVIJE 1991., g!!!
Prema Velebitu glavni uzročnik krvavog raspada bivše nam države jesu narasli nacionalizmi nakon smrti Josipa Broza. Pri tom je autor posebno podcrtao onaj – srpski i njegova glavnog protagoniste, predsjednika SKS-a Slobodana Miloševića koji se, u strahi od gubitka vlasti, pred prestojeće prve višestranačke izbore u toj republici, nakon 1945., godine, poslužio njime, a protiv Albanaca na Kosovu.
Izgovor je bila ''srpska ugroženost'', a to je odmah izazvalo ''lančanu reakciju u tadašnjoj Jugoslaviji i odjednom smo imali situaciju kako ''nitko u toj državi nije bio zadovoljan jer su, ispalo je, ustvari svi bili zakinuti i iskorištavani''.
Što je došlo do takvog razvoja događaja autor prije svega vidi u činjenicama da Josip Broz iza sebe nije ostavio legitimnog nasljednika –nego se stvar pokušavala riješiti da ono što je u državi bio on – nakon njega to postane kolektivno rotirajuće predsjedništvo SFRJ (svake godine je na mjesto predsjedavajućeg dolazio drugi član tog tijela – koji je predstavljao jednu od tadašnjih republika i autonomnih pokrajina).
Na ovu činjenicu se nadovezala još jedna – a ona je ta da je Jugoslavija bila nedemokratska i da je u njoj 45 godina vladala samo jedna partija – KPJ-u. Na taj je način Tito, naime, želio riješiti nacionalno pitanje u državi, ali nije računao s tim da su se unutar te partije odvijali procesi koji su doveli do toga da nakon njegove smrti dođe do prave eksplozije nacionalizama raznih vrsta – jer ni sama partija nije bila satkana od pripadnika samo jednoga naroda, nego je u njoj, kao i u državi, vladala višenacionalna sinergija koja se koliko toliko mogla kontrolirati dok je Joža bravar bio živ. Po njegovoj smrti – više nitko nije imao tu ''karizmu'' da sve ono što će se događati može i kontrolirati.
A posebno se nesposobno i neučinkovito pokazalo rotirajuće predsjedništvo SFRJ u kojem je svatko – zapravo vukao na svoju stranu.
U novonastaloj situaciji – sveopćeg nereda u državi – četnici su vidjeli da bi mogli najveću korist izvući za sebe, te nakon što su na svoju stranu privukli Titovu JNA (što i nije bilo tako iznenađujuće jer su oni godinama, pa i desetljećima, i to dok je Maršal bio još živ, polako i sistematično jugoslavensku pretvarali u, zapravo, srpsku armiju. I to im je na kraju i uspijelo.
Dolazi do ratova u Sloveniji, Hrvatskoj, BiH, Kosovu. Velebit tvrdi da je u tim ratovima bilo puno nečovječnih događanja i kao primjer navodi tadašnjeg ministra obrane Slovenije Janeza Janšu kojega smatra odgovornim za ubojstvo 50-ak golobradih mladića koji su u to vrijeme služili u JNA i s njom krenuli u Republiku Sloveniju, a sve sa ciljem kako bi je ''odgovorili'' od izlaska iz SFRJ!
''Bez prethodnog upozorenja, bez objave rata ovaj nasilnik (Janša) naredio je ubijanje pripadnika vlastite države, koji su mirno, vozeći cestama, kretali prema dobivenim ciljevima''.
Tako rezonira narodni heroj i partizan od formata – Vladimir Velebit. I nastavlja:
''Pojedini hrvatski vođe da provociraju sukobe i izazovu krvoproliće. Tako su članovi novoizabranog hrvatskog sabora, Vice Vukojević i Gojko Šušak, prilikom posjeta Osijeku tražili od šefa osiječke policije da ih noću autom odveze do blizine jednog srpskog sela da bi kukavički ispalili nekoliko raketa na kuće spavajućeg sela ne bi li izazvali srpske seljake na osvetu. Istovremeno, počele su se u Srbiji rađati paravojne jedinice predvođene kriminalnim tipovima koji su htijeli izazvati rat, znajući da je rat jedinstvena prilika za pljačku i za stjecanje nezarađenih bogastava.......''.
''Objektivno''! Nema što. A tvrdnja da su te bande uslijed nedostatka efikasne policije i pravovremene intervencije (srpske) vojske vrlo brzo razbuktale oružane sukobe koji su više sličili na pljačkaške ekspedicije jer su nosioci izbjegavali sukobe s vojskom i napadali uglavnom sela čije mirno stanovništvo nije raspolagalo nikakvom obranom koja bi bila kadra suzbiti nasilnike – je upravo nevjerojatno manjkava i apsolutno nedostojna jednog intelektualca, pa makar se radilo i o onom koji pripada lijevom spektru, a vidjeli smo iz knjige, koji je opasno naginjao srpskim radikalima i njihovom fašizmu.
Sva potrebna objašnjnja je Vlado ostavio da ''vise u zraku''!
Spomenuo je on i stradavanja žena i djece, paljenja kuća koje su prije toga temeljito opljačkane, protjerivanja pučanstva od strane ''trenutnih pobjednika'' itd, itd..... Ali nema onog najbitnijeg: tko, gdje, kako i zašto?? Sve općenito.
I sve ponovljeno i u BiH (ipak nije spomenuo ubojstvo srpskog svata kao povod za pokolj u toj republici – valjda je i njemu jasno da bi to bilo previše)! Naravno, upleo je i ustaše i katoličku crkvu i neke (tek) nacionalističe glasove iz Srbije, i Njemačku (koja je prerano priznala Sloveniju i Hrvatsku kao samostalne države), spomenuo i SAD i SSSR i NKVD..... I završio konstatacijom da su ti građanski ratovi bili vrlo okrutni i krvavi!!! I da situacija još ni danas (2002., godina) nije riješena jer su trenutno (bila) žarišta sukoba na Kosovu i Makedoniji (bivšoj autonomnoj pokrajini i bivšoj republici, također bivše SFRJ).
I zaključio pitanjem kako je moguće da je do svega toga došlo, a komunisti su tako uporno i sustavno ljudima punili glavu sa ''brastvom i jedinstvom naših naroda i narodnosti''!? Sad je jasno – nije se ''primilo''!
PS: Dijelovi knjige ''Tajne i zamke drugog svjetskog rata'' - crvenom označeni!
Dr. Stjepan Razum: Otkrio sam veliku prijevaru u Jasenovcu, DORH mora pokrenuti istragu
KLONIRANE ŽRTVE: Na popisu je 167 stvarnih osoba s prezimenom Bogdan, ali se pojavljuju 443 puta. Od njih 167 samo njih 69 bilo je popisano po jedan puta, a svi ostali popisani su višekratno: 24 ih je bilo popisano po dva puta (48), 22 po tri puta (66), 26 po četiri puta (104), 13 po pet puta (65), 4 po šest puta (24), 6 po sedam puta (42), 2 po osam puta (16) i 1 devet puta (9). Višekratni upisi daju brojku od 276 “kloniranih” osoba. DORH mora pokrenuti istragu protiv ravnateljice Nataše Jovičić
ISTRAŽIVAČI okupljeni u Društvu za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, poznavajući logorski sustav i život u ratnom sabirnom i radnom logoru Jasenovac, znaju da je popis jasenovačkih ratnih žrtava činjenično neutemeljen i lažan. Iznoseći u javnost pojedina imena koja nikako ne spadaju u taj popis to su dostatno pokazali. No, popis i dalje stoji. Doduše, početkom mjeseca travnja bio je onemogućen pristup, ali nakon nešto manje od mjesec dana popis je opet dostupan javnosti.
Onemogućavanje pristupa bilo je protumačeno kao pozitivna reakcija zaposlenika Javne ustanove Spomen-područja Jasenovac (JUSP) na novinsku nizanku Tomislava Vukovića u “Glasu Koncila”, u kojoj je iznio podatak o 14 tisuća “kloniranih”, tj. umnoženih žrtava. No, nakon omogućavanja ponovnog pristupa popisu, nije uočeno da bi se na njemu dogodile kakve promjene, sve do 1. lipnja navečer. I dalje se sastojao od 2095 mrežnih stranica, s 40 popisanih imena na svakoj stranici, osim na posljednjoj, na kojoj je popisano sedam osoba. Dakle, i dalje popis ima 83.767 osoba kao ratne krvne žrtve jasenovačkoga logora.
Kako je moguće da se na tom popisu, koji je financiran državnim novcem Republike Hrvatske, dakle svih nas poreznih obveznika, nalazi 14 tisuća “kloniranih žrtava”? Može li se u tu činjenicu uvjeriti svaki korisnik omrežja?
Je li se to “kloniranje” dogodilo nekim nespretnim računalnim potezom ili je to plod nečije namjere? Je li je to poznato ravnateljici i zaposlenicima Javne ustanove Spomen-područja Jasenovac? Je li se to “kloniranje” dogodilo s njihovim znanjem ili ne? Imaju li oni odgovornosti u tome? Kad je riječ o odgovornosti, treba znati da se ne radi o neznatnoj stvari.
Radi se o 14.000 navodnih žrtava kojima se opterećuje vlast ND Hrvatske, a posredno i cijeli hrvatski narod. Ako je netko namjerno proizveo tih 14.000 žrtava, a one u stvarnosti ne postoje, radi se o klevetanju hrvatskoga naroda, za što bi trebalo snositi vjerojatno i kaznenu odgovornost.
S ovim se pitanjima suočavam već duže vremena. Tek sam prije nekoliko dana našao odgovor na njih. Želim ga priobćiti cijeloj hrvatskoj javnosti. Usredotočujući se na 443 osobe s prezimenom Bogdan, a zatim i na 141 osobu s prezimenom Božić spoznao sam veliku krivotvorinu, odnosno tri velike prijevare koje nam nude radnici JUSP-a Jasenovac. Namjerno upotrebljavam riječ osobe, a ne žrtve, jer kao što dokazujem ovim člankom, ne radi se o jasenovačkim žrtvama, već o nekim osobama, koje možda jesu žrtve, a možda nisu, koje su možda bile u Jasenovcu, a možda nisu, od kojih su neke možda završile život u Jasenovcu, a najveći broj zasigurno nije.
Presnimio sam stari popis pa mi je lako usporediti
Baveći se posljednjih godina intenzivnije pitanjem Jasenovca u našoj hrvatskoj povijesti i sadašnjosti češće sam navraćao na digitalni popis jasenovačkih ratnih žrtava na mrežnom sjedištu JUSP-a Jasenovac (www.jusp-jasenovac.hr).
Taj popis predstavlja obogaćeno izdanje takvoga popisa koji je tiskom objavljen 2007. godine (Smreka, Jelka; Mihovilović, Đorđe. “Poimenični popis žrtava koncentracijskog logora Jasenovac, 1941.-1945.”, s nadnaslovom: “Istraživanja Spomen-područja Jasenovac do 31. kolovoza 2007.” Prvo izdanje. Niz: “Banalnost zla”. Nakl. Spomen-područje Jasenovac. Jasenovac, 2007., 1888 stranica).
U tom su popisu, dakle, do 31. kolovoza 2007. popisane 72.193 umorene žrtve (str. 9). Na kraju uvodnoga teksta priređivači su napisali kako će se nastaviti rad na izradi tog popisa, jer smatramo da je svako ime, svaka osoba koju otmemo zaboravu, garancija da se zlo koje se zbivalo u 1337 dana pakla ustaških logora Jasenovac nikada i više nigdje ne ponovi (str. 40). Neposredno prije toga priređivači pozivaju: Upravo zato što je [popis] javan, izložen je kritici i sudu, stoga ponovno pozivamo javnost, rodbinu i prijatelje žrtava ustaških logora Jasenovac da nam se obrate s eventualnim primjedbama i dopunama kako bi Poimenični popis žrtava koncentracijskog logora Jasenovac zajedničkim trudom učinili što točnijim i potpunijim (str. 40). Taj poziv zvuči lijepo, ali je neiskren. S njime se želi samo skriti kriminalno umnažanje nepostojećih žrtava, što se dogodilo u digitalnom obliku toga popisa.
Kako bih lakše proučavao digitalni popis, koji se sada razlikuje od tiskanoga za više od 10 tisuća žrtava, počeo sam ga 16. svibnja presnimavati na vlastito računalo. Nekome može izgledati nevažan ovaj nadnevak, kao i drugi nadnevci u ovom članku, ali ih je potrebno navesti, jer se digitalni jasenovački popis gotovo svakodnevno mijenja.
Za razliku od tiskanoga popisa, u kojem su sve osobe poredane abecednim redom po prezimenu i po imenu, digitalni popis bio je do 1. lipnja abecedno poredan samo po prezimenima, dok su imena unutar pojedinog prezimena bila razbacana nasumce. To nije bila posljedica neznanja ili nevještine upravitelja (administratora) tog mrežnog sjedišta, već namjerno odabrana mogućnost kako bi se njome zametnuo trag “kloniranim žrtvama”.
Druga stvar koju je važno istaknuti u svezi s popisom, bilo tiskanim, bilo digitalnim, jest ta da uz pojedine osobe nije naveden njihov redni broj, a u digitalnom obliku nije vidljiv ni prepoznavajući broj upisa. Zbog tih dvaju obilježja – razbacanost imena i nedostatak bilo kakve brojčane oznake – popis od sadašnjih 83.767 osoba podložan je velikim manipulacijama, što se trajno i događa.
Digitalni popis sastoji se od 2095 stranica, a na svakoj stranici nalazi se popisano 40 osoba, osim na posljednjoj stranici, na kojoj je popisano samo sedam osoba. Dakle, na cijelom se popisu nalazi 83.767 popisanih osoba. U ožujku 2013., kao što je navedeno na samoj mrežnoj stranici JUSP-a Jasenovac, bilo je popisano 83.145 žrtava. Dakle, u dvije godine popis je narastao za 622 žrtve.
Koje su to nove žrtve? Nema novih žrtava, jer broj od 72 ili 83 tisuće prema svim dosadašnjim saznanjima daleko nadmašuje stvarni broj jasenovačkoga ratnoga logora, pa se kod unosa svih “novih žrtava” radi o “kloniranju” već postojećih popisanih osoba. Kako je to moguće? To je učinjeno uz pomoć proizvođača računalnoga programa u kojem su žrtve popisane, a zasigurno po uputama radnika JUSP-a Jasenovac.
Dakle, popis se sastoji od 2095 stranica. To je veliki broj stranica, a još veći broj popisanih osoba! Tko će ih provjeravati, mislili su, valjda, sastavljači popisa. A provjera nije jednostavna! Na računalnom sučelju popis počinje s Džemalom Abadžićem (na prvoj stranici), a završava s Terezijom Žužić (na 2095. stranici). Na vrhu svake od tih stranica postoje polja za pretragu, tako da se upiše prezime, ime, općina rođenja, mjesto rođenja ili godina rođenja, ili samo jedan od tih podataka. Naravno, da će svatko rado koristiti tu tražilicu. Ako se upiše prezime i ime neke osobe koja na popisu postoji, rezultat pretrage bit će upravo ta osoba. Ako se upiše samo prezime, rezultat pretrage bit će sve osobe s dotičnim prezimenom. Većina se ljudi zadovoljava s tom ponudom i dobivenim rezultatima.
No, iza te tražilice krije se prva velika prijevara. Ako postoji više osoba s podpuno istim podatcima (a to je slučaj kod “kloniranih” osoba), rezultat pretrage bit će samo jedna osoba s dotičnim podacima. Uzmimo primjer. U tiskanom poimeničnom popisu nalazimo sljedeću osobu: Bogdan (Mato) Sofa, 1911.-1941., Veliko Trojstvo, Bjelovar, Romkinja. Ubijena od ustaša 1941. u logoru Jasenovac na neutvrđenom stratištu. Napomena: SZSJ64 (str. 227).
Kad u tražilicu upišemo, pod prezime: Bogdan, a pod ime: Sofa, dobit ćemo istovjetne podatke kao i u tiskanom popisu, i to samo jednom.
Ako nastavimo znatiželjno tražiti izvornu stranicu na kojoj se nalazi Sofa Bogdan, odnosno na kojoj se nalaze svi ti Bogdani, to je moguće učiniti “pješice”, odnosno listati stranicu po stranicu, ili nasumce upisujući broj stranice, pa na što naiđemo – naiđemo. Tražeći Bogdane malo naprijed, malo nazad, ustanovio sam da se nalaze popisani na 12 stranica (164.-175.). Tu nalazimo popisano sveukupno 443 osobe s prezimenom Bogdan. Do 1. lipnja imena nisu bila složena abecedno, već su bila razbacana nasumce. Među njima smo do tog dana mogli naći sveukupno sedam istovjetnih upisa Sofe Bogdan (na str. 165, 166, 167, 168, 169, 170, 171), kao i mnoge druge umnožene osobe.
Prva velika prijevara sastavljača digitalnoga jasenovačkoga popisa i radnika JUSP-a Jasenovac koji na tom popisu rade, kao i ravnateljice Nataše Jovičić, pod čijim se ravnateljstvom takav popis sastavlja, sastoji se u tome što pretraga daje jedan rezultat, a stvarno stanje na izvornim stranicama je drugo.
Druga velika prijevara odgovornih osoba jest zamisao i ostvarenje umnožavanja jednih te istih osoba, o čemu je pisao Tomislav Vuković, pa je ustanovio, kao što je već navedeno, da se na tom popisu nalazi 14 tisuća “kloniranih” žrtava. Radnici JUSP-a Jasenovac su ili dobili nalog od nekog nastranog autoriteta ili su si sami postavili za cilj da upišu što više jasenovačkih žrtava, bez obzira na njihov stvarni broj.
U tom prljavom poslu nije im predstavljalo nikakvu poteškoću ni umnožavati jedne te iste osobe. Da su to činili svjesno, svjedoči način rada računalnoga programa koji je imena razbacivao nasumce, a preko tražilice je nudio samo jedan upis jedne osobe, premda se u popisu nalazila više puta upisana. Sve ovo o čemu pišem, vrijedilo je do 1. lipnja. Naime, tijekom toga dana sve je na digitalnom jasenovačkom popisu izgledalo tako. O tome sam upoznao svoje suradnike na poslu, koji se tome nisu mogli načuditi, kao ni ja osobno. No, sutradan dolazi na posao jedna suradnica, koja je svoju spoznaju navečer 1. lipnja htjela podijeliti sa svojim suprugom, te mi kaže da na popisu više nema umnožene Sofe Bogdan, već je upisana samo jednom. Isto tako, imena više nisu razbacana nasumce, već su uredno složena abecednim redom. Pristupih odmah provjeri i ustanovio sam da je upravo tako kako mi je suradnica ispričala. Što se dogodilo?
Na popisu 167 stvarnih osoba Bogdan pojavljuje se 443 puta
Tu dolazimo do treće velike prijevare. Naime, Vukovićevo javno obznanjivanje krivotvorenoga popisa s 14 tisuća umnoženih žrtava, dovela je radnike i ravnateljicu JUSP-a Jasenovac u neugodan položaj iz kojeg su se nastojali izvući. Nisu priznali pogrešku, a još manje očitu prijevaru. Jednu prijevaru zamijenili su drugom. No, u laži su kratke noge, kaže narodna poslovica. Tako su i radnici JUSP-a Jasenovac uhvaćeni u laži.
Zahvaljujući činjenici da sam 16. svibnja presnimio više desetaka stranica jasenovačkoga popisa, pa i onaj dio koji sadrži osobe s prezimenom Bogdan, sada sam taj “stari” popis mogao usporediti s novim popisom od 2. lipnja. Prva provjera bila je ustanoviti broj popisanih osoba.
Stari popis – 443 osobe, novi popis – 443 osobe. Kako je to moguće, kad je stari popis smanjen, barem za šest umnoženih upisa Sofe Bogdan. Nije preostalo drugo nego usporediti svaki upis iz staroga popisa, bez abecednoga reda imena, s novim popisom na kojem su imena složena abecednim redom. Ustanovio sam, kao što je priloženo. Na starom popisu od 443 upisa, radilo se samo o 167 različitih osoba, a 276 upisa je “klonirano” ili umnoženo.
No, kako je riješen problem s novim popisom. Premda su “klonirani” upisi izbačeni iz popisa, on i dalje sadrži 443 osobe s prezimenom Bogdan. Umjesto izbačenih “kloniranih” osoba, u popis su bez ikakvih skrupula uvrstili nove, preuzevši ih iz Popisa žrtava Drugoga svjetskoga rata Saveznog zavoda za statistiku Jugoslavije iz 1964. godine, sastavljenoga radi odštetnoga zahtjeva upućenog Njemačkoj. Kod većeg broja tih novih osoba ustanovio sam da se u napomeni pozivaju upravo na taj popis Saveznog zavoda za statistiku Jugoslavije.
Da su to stvarno jasenovačke žrtve, one bi se na tom popisu našle na početku njegova stvaranja, jer je taj popis Saveznoga zavoda za statistiku Jugoslavije osnovni predložak s kojim su radnici JUSP-a Jasenovac započeli sastavljanje popisa, a ne bi se na njemu našli tek ovih proteklih dana, kad je s njihovim imenima potrebno zamijeniti razodkrivene “klonirane žrtve”.
Jesu li radnici JUSP-a Jasenovac uspjeli proteklih tjedana ili mjeseci zamijeniti sve “klonirane žrtve”, nije moguće reći bez cjelovite provjere popisa. No, predpostavljam da su to ipak učinili, jer je popis sada uređen podpuno po abecednom redu i nije moguće skriti “klonove”. Prigovor koji se mogao dosada pročitati i čuti u javnosti da jasenovački popis ima 14 tisuća “kloniranih žrtava”, sada više ne stoji, jer su oni izbačeni iz popisa. No, nitko razuman nije mogao ni sanjati da bi te izbačene “klonove” jednostavno zamijenili mnoštvom drugih osoba, koje zasigurno nemaju nikakve veze s ratnim Jasenovcem. To nisam mogao vjerovati ni ja osobno.
Dva mi je dana bilo potrebno da prihvatim tu mogućnost prijevare kao dogođenu. Uspoređivao sam na sve moguće načine popisane Bogdane iz svibnja i popisane Bogdane iz lipnja. Sve usporedbe i sve računice govore upravo tako kako je opisano.
Kako bih bio siguran da nisam negdje pogriješio, da mi možda računalo nastrano radi, da sam možda nešto previdio ili slično, istu usporedbu starog i novog popisa učinio sam kod osoba s prezimenom Božić, kojih ima sveukupno 141. I kod tih je osoba uočljiva prijevara, razmjerno manja, jer se radi o manjem broju osoba. Među njima sam pronašao 36 “kloniranih žrtava” koje su sada zamijenjene s 36 novih osoba, također preuzetih iz popisa iz 1964. godine.
Poštovani čitatelji, nažalost, ne mogu sve ovo provjeriti na svojim računalima, osim ako je netko predhodno presnimio cijeli ili barem dio digitalnoga popisa. No, nema nikakve sumnje da se prijevara s jasenovačkim popisom dogodila i događat će se dokle god će JUSP Jasenovac ustrajati na svom antihrvatskom djelovanju.
Kad su pojedinci dosada upozoravali da se na jasenovačkom popisu nalazi neka osoba koja na njemu nikako ne smije biti, tada smo mogli vjerovati da je takva osoba na taj popis došla zabunom ili nekom pogreškom. Nakon ove spoznaje o svjesnom i namjernom laganju, namještanju i krivotvorenju, sasvim je jasno da se kod popisa ne radi o slučajnim pogreškama, već o zloj namjeri njihovih sastavljača.
Laž koju svi financiramo
Sve ovo što sam iznio jest zapravo banalno, a toliko nevjerojatno odkriće. Banalno je jer svaki korisnik omrežja mogao je i može provjeriti taj jasenovački popis, podrobno ga iščitavajući. A otkriće je opet toliko nevjerojatno, jer tko bi se pošten nadao da će jedna javna ustanova, financirana javnim novcem svih nas državljana Republike Hrvatske, kao što je JUSP Jasenovac, krivotvoriti svoj glavni proizvod kojim nastupa pred javnošću, i to krivotvoriti na tako bezočan način da je gotovo nevjerojatno.
Radnici JUSP-a Jasenovac, tj. sastavljači tog popisa, a osobito ravnateljica Nataša Jovičić, pod čijim je ravnateljstvom taj krivotvoreni računalni popis sastavljen, trebali bi snositi vjerojatno i kaznenu odgovornost. Ravnateljica Nataša Jovičić sa svojim radnicima učinila je prema Republici Hrvatskoj i hrvatskom narodu nečasno djelo. Je li je to i kazneno djelo, trebale bi odlučiti mjerodavne vlasti, a osobito Državno odvjetništvo. U svakom slučaju, Nataša Jovičić s takvom nečasnom i kriminalnom radnjom ne bi smjela biti savjetnica Predsjednice Republike Hrvatske.
Kad smo ustanovili krivotvorenost poimeničnoga popisa, isprazno zvuči početno navedeni poziv za izradom što točnijeg i podpunijeg popisa. Očito je da namjera sastavljača nije točan i podpun popis, već stvaranje što većega popisa – nije važno što je lažan i krivotvoren, ali u duhu velikosrbske imperijalističke politike, koja se ne miri s postojanjem samostalne Republike Hrvatske. Višedesetljetna velikosrbska histerija oko Jasenovca uljuljala je velikosrbe i hrvatske Jugoslavene u pomisli da će preko laži o Jasenovcu vladati nad Hrvatima. Takvoj velikosrbskoj imperijalističkoj politici služe, nažalost, i današnji radnici JUSP-a Jasenovac s ravnateljicom Natašom Jovičić na čelu.
Stjepan Razum,
predsjednik je Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac
Prilog
Dio abecednog popisa osoba s prezimenom Bogdan koji se nalaze na jasenovačkom popisu žrtava.
Jasenovački popis ne sadrži redni broj pojedine osobe, pa je za potrebu ovog prikaza ispred svake osobe stavljen unutar uglatih zagrada njezin redni broj.
Do 1. lipnja te su osobe bile jedine na jasenovačkom popisu koje su činile zbroj od 443 osobe s prezimenom Bogdan. Nisu bile poredane abecednim redom već razbacane po svih 11 stranica tog popisa (164-175). Na kojem su se mjestu nalazile i koliko je puta koja osoba popisana pokazuju brojke na kraju pojedinoga redka također unutar uglatih zagrada.
Dok se one brojke ispred imena odnose na obnovljeni popis (vidljiv od 2. lipnja), dotle se brojke na kraju zapisa odnose na popis kakav je postojao do 1. lipnja. On nije više provjerljiv, ali je prije promjene skinut s omrežja i otisnut na papiru, pa je dostupan kod člankopisca. Uz ime donosi se mjesto i godina rođenja, te godina smrti, dok je mjesto smrti – Jasenovac, izostavljeno, jer je istovjetno kod svih upisa.
[1.] Adam (Lijepa Greda, 1920.-1942.) – do 1. lipnja tri puta popisan [112, 144, 192];
[2.] Adam (Gola, xxx-1942.) – do 1. lipnja samo jednom popisan [21];
[5.] Agata (Sopje, 1891.-1942.) – do 1. lipnja tri puta popisana [46, 82, 157] [6.] Ana (Lipovac Majur, 1924.-1942.) – [7];
[7.] Ana (Lijepa Greda, 1913.-1942.) – [9];
[10] Ana (Karlovac, 1910.-1942.) – [299];
[14.] Ana (Podravske Sesvete, 1922.-1942.) – [435];
[21.] Andro (Kolarevo Selo, 1892.-1942.) – [408];
[24.] Anka (Velika Pisanica, 1926.-1942.), maloljetan – [414];
[30.] Bara (Popovec Kalnički, 1911.-1942.) – bila je devet puta popisana [35, 71, 117, 150, 199, 229, 264, 308, 421];
[42.] Dara (Đurđevac, 1915.-1943.) – bila je tri puta popisana [110, 142, 190];
[45.] Dragica (Sopje, 1927.-1942.), maloljetna – bila je četiri puta popisana [56, 92, 167, 210];
[48.] Đuro (Veliko Trojstvo, 1893.-1941.) – [374];
[49.] Đuro (Narta, xxx-1942.) – [359];
[51.] Đuro (Narta, xxx-1942.) – bio je dva puta popisan [259, 323];
[52.] Đuro (Kolarevo Selo, 1937.-1942.), maloljetan – bio je sedam puta popisan [29, 63, 103, 183, 223, 302, 343];
[53.] Đuro (Kolarevo Selo, 1926.-1942.), maloljetan – [2];
[55.] Đuro (Karlovac, 1910.-1942.) – bio je pet puta popisan [37, 73, 121, 201, 262];
[57.] Đuro (Suha Mlaka, 1900.-1942.) – bio je osam puta popisan [39, 75, 123, 152, 230, 265, 348, 381];
[59.] Đuro (Podravske Sesvete, 1932.-1942.), maloljetan – bio je pet puta popisan [59, 97, 133, 235, 274];
[62.] Đuro (Kraljeva Velika, 1916.-1942.) – bio je dva puta popisan [340, 399];
[66.] Đuro (Velika Gorica, 1875.-1942.) – bio je tri puta popisan [284, 353, 422];
[69.] Elizabeta (Kolarevo Selo, 1906.-1942.) – [409];
[70.] Erža (Velika Pisanica, 1924.-1942.) – bila je pet puta popisana [219, 290, 320, 357, 387];
[73.] Eva (Narta, 1938.-1942.), maloljetna – šest puta popisana [217, 252, 288, 318, 355, 385];
[75.] Evica (Velika Pisanica, 1920.-1942.) – [415];
[76.] Flora (Narta, xxx-1942.) – sedam puta popisana [30, 64, 104, 184, 224, 303, 344];
[80.] Franjo (Lijepa Greda, 1935.-1942.), maloljetan – pet puta popisan [26, 70, 118, 149, 197];
[84.] Franjo (Kraljeva Velika, 1879.-1942.) – pet puta popisan [135, 244, 277, 309, 382];
[85.] Franjo (Sunja, 1890.-1942.) – četiri puta popisan [250, 286, 316, 384];
[86.] Franjo [Sveti Martin pod Okićem, 1914.-1942.) – četiri puta popisan [216, 251, 287, 317];
[94.] Imbro (Veliko Trojstvo, 1933.-1941.), maloljetan – [373];
[95.] Imbro (Velika Pisanica, 1902.-1942.) – [377];
[96.] Imbro (Narta, xxx-1942.) – [260];
[97.] Imbro (Narta, xxx-1942.) – dva puta popisan [324, 360]. Svi podatci su mu istovjetni kao kod predhodnoga Imbre, što znači da je ponovno jedan zapis udvostručen.
[101.] Imbro (Gušće, 1925.-1942.), maloljetan – [401];
[105.] Ivan (Lijepa Greda, 1932.-1942.), maloljetan – [15];
[107.] Ivan (Sopje, 1902.-1942.) – četiri puta zapisan [49, 85, 160, 203];
[108.] Ivan (Sopje, 1931.-1942.), maloljetan – četiri puta zapisan [57, 93, 138, 211];
[110.] Ivan (Velika Gorica, 1934.-1942.), maloljetan – tri puta zapisan [285, 354, 423];
[114.] Ivica (Gušće, 1936.-1942.), maloljetan – [407];
[119.] Jalža (Lijepa Greda, 1938.-1942.), maloljetna – četiri puta zapisana [24, 115, 147, 195];
[120.] Jalža (Popovec Kalnički, 1923.-1942.) – dva puta zapisana [18, 437];
[133.] Jana (Kraljeva Velika, 1939.-1942.), maloljetna – [400];
[134.] Jana (Velika Gorica, 1891.-1942.) – [442];
[136.] Jandro (Kraljeva Velika, 1921.-1942.) – četiri puta zapisan [138, 215, 248, 352];
[138.] Janica (Gornja Jelenska, 1917.-1942.) – četiri puta zapisana [137, 243, 279, 311];
[139.] Janica (Kraljeva Velika, 1937.-1942.), maloljetna – četiri puta zapisana [140, 245, 280, 313];
[142.] Janko (Ždala, xxx-1942.) – tri puta zapisan [119, 151, 198];
[143.] Janko (Kraljeva Velika, 1890.-1942.) – [406];
[145.] Jela (Veliko Trojstvo, 1916.-1941.) – [375];
[146.] Jela (Narta, xxx-1942.) – sedam puta zapisana [31, 65, 105, 185, 225, 304, 345];
[147.] Jelica (Reka kraj Koprivnice, 1917.-1942.) – dva puta zapisana [297, 336];
[150.] Joca (Narta, xxx-1942.) – sedam puta zapisan [32, 66, 106, 186, 226, 305, 346];
[151.] Joco (Suha Mlaka, 1926.-1942.), maloljetan – dva puta zapisan [369, 397];
[156.] Josip (Narta, xxx-1942.) – [378];
[157.] Josip (Kolarevo Selo, 1940.-1942.), maloljetan – [379];
[158.] Josip (Lijepa Greda, 1919.-1942.) – [10];
[159.] Josip (Lijepa Greda, 1914.-1942.) – [11];
[161.] Josip (Ždala, 1903.-1942.) – [16];
[162.] Josip (Reka kraj Koprivnice, 1925.-1942.), maloljetan – dva puta zapisan [298, 337];
[163.] Josip (Bujavica, 1939.-1942.), maloljetan – dva puta zapisan [20, 438];
[164.] Josip (Karlovac, 1925.-1942.), maloljetan – pet puta zapisan [38, 74, 122, 202, 263];
[170.] Joško (Starin, 1896.-1942.) – [256];
[172.] Jozo (Donje Bazije, xxx-1942.) – četiri puta zapisan [128, 176, 237, 270];
[173.] Jozo (Sopje, 1931.-1942.), maloljetan – četiri puta zapisan [50, 86, 161, 204];
[175.] Jozo (Podravske Sesvete, 1868.-1942.) – [434];
[176.] Jozo (Podravske Sesvete, 1923.-1942.) – tri puta zapisan [254, 388, 424];
[179.] Joža (Zabok, 1890.-1941.) – dva puta zapisan [370, 431];
[180.] Jula (Mala Barna, 1933.-1942.), maloljetna – četiri puta zapisana [292, 322, 390, 426];
[193.] Kata (Kolarevo Selo, 1896.-1942.) – dva puta zapisana [325, 361];
[198.] Kata (Koprivnica, 1918.-1942.) – [17];
[199.] Kata (Popovec Kalnički, 1890.-1942.) – [433];
[203.] Kata (Sopje, 1892.-1942.) – dva puta zapisana [40, 76];
[204.] Kata (Sopje, 1934.-1942.), maloljetna – tri puta zapisana [47, 83, 158];
[206.] Kata (Sopje, 1933.-1942.), maloljetna – četiri puta zapisana [58, 94, 139, 212];
[211.] Kata (Kraljeva Velika, 1939.-1942.), maloljetna – [420];
[215.] Kata (Narta, 1926.-1942.), maloljetan – [413];
[221.] Katica (Kraljeva Velika, 1939.-1942.), maloljetna – tri puta zapisana [246, 281, 314];
[222.] Katica (Stupovača, 1933.-1942.), maloljetna – tri puta zapisana [247, 282, 315];
[223.] Katica (Kolarevo Selo, 1929.-1942.), maloljetna – [410];
[225.] Krista (Podravske Sesvete, 1925.-1942.), maloljetna – tri puta zapisana [255, 389, 435];
[229.] Lenka (Lijepa Greda, 1936.-1942.), maloljetna – četiri puta zapisana [23, 114, 146, 194];
[232.] Ljuba (Bjelovar, 1884.-1941.) – dva puta zapisana [257, 291];
[233.] Ljuba (Lijepa Greda, 1928.-1942.), maloljetna – [12];
[238.] Ljubica (Kraljeva Velika, 1931.-1942.), maloljetna – dva puta zapisana [339, 398];
[241.] Magda (Sisak, 1924.-1942.) – [403];
[243.] Manda (Narta, 1929.-1942.), maloljetna – sedam puta zapisana [33, 67, 107, 187, 227, 306, 347];
[247.] Mara (Lijepa Greda, 1940.-1942.), maloljetna – [13];
[251.] Mara (Donje Bazije, xxx-1942.) – [129];
[252.] Mara (Donje Bazije, xxx-1942.) – tri puta zapisana [177, 238, 271]. Svi podatci su istovjetni kao kod predhodne Mare, što znači da je ponovno jedan zapis udvostručen
[253.] Mara (Sopje, 1902.-1942.) – tri puta zapisana [44, 80, 155];
[255.] Mara (Sopje, 1908.-1942.) – [87];
[257.] Mara (Sopje, 1929.-1942.), maloljetna – tri puta zapisana [51, 162, 205];
[262.] Mara (Podravske Sesvete, 1873.-1942.) – dva puta zapisana [405, 432];
[263.] Mara (Kolarevo Selo, 1939.-1942.), maloljetna – dva puta zapisana [372, 404];
[264.] Marica (Narta, xxx-1942.) – [380];
[265.] Marica (Lijepa Greda, 1930.-1942.), maloljetna – četiri puta zapisana [22, 113, 145, 193];
[268.] Marica (Lijepa Greda, 1936.-1942.), maloljetna – pet puta zapisana [25, 69, 116, 148, 196];
[272.] Marica (Bujavica, 1941.-1942.), maloljetna – [439];
[275.] Marica (Kraljeva Velika, 1923.-1942.) – [418];
[276.] Marica (Kraljeva Velika, 1921.-1942.) – [371];
[277.] Marica (Gušće, 1922.-1942.) – [402];
[279.] Marija (Mala Pisanica, 1928.-1942.), maloljetna – četiri puta zapisana [295, 334, 393, 429];
[288.] Marko (Kolarevo Selo, 1937.-1942.), maloljetan – [411];
[289.] Marko (Narta, 1902.-1942.) – šest puta zapisan [218, 253, 289, 319, 356, 386];
[294.] Mato (Veliko Trojstvo, 1890.-1941.) – [1];
[295.] Mato (Narta, xxx-1942.) – [3];
[298.] Mato (Kutina, 1911.-1942.) – [338];
[302.] Mijo (Podravske Sesvete, 1933.-1942.), maloljetan – pet puta zapisan [60, 98, 134, 236, 275];
[305.] Miko (Donje Bazije, xxx-1942.) – pet puta zapisan [99, 124, 172, 231, 266];
[308.] Milan (Sopje, 1931.-1942.), maloljetan – dva puta zapisan [41, 77];
[313.] Miško (Kolarevo Selo, 1936.-1942.), maloljetan – dva puta zapisan [326, 362];
[314.] Miško (Sopje, 1937.-1942.), maloljetan – tri puta zapisan [48, 84, 159];
[317.] Mladen (Sopje, 1940.-1942.), maloljetan – tri puta zapisan [45, 81, 156];
[325.] NN dijete žensko (Narta, xxx-1942.), maloljetna – šest puta zapisana [28, 62, 102, 182, 222, 342);
[326.] NN dijete muško (Narta, xxx-1942.), maloljetan – [220];
[327.] NN dijete muško (Narta, xxx-1942.), maloljetan – četiri puta zapisan [258, 321, 358, 376]. Svi su podatci istovjetni kao kod predhodnog muškog djeteta, što znači da je ponovno jedan zapis udvostručen.
[329.] NN dijete muško (Đurđevac, xxx-1943.), maloljetan – [109];
[330.] NN dijete muško (Đurđevac, xxx-1943.), maloljetan – dva puta zapisan [141, 189]. Svi su podatci istovjetni kao kod predhodnog muškog djeteta, što znači da je ponovno jedan zapis udvostručen.
[331.] NN dijete žensko (Đurđevac, xxx-1943.), maloljetna – tri puta zapisana [111, 143, 191]. U obnovljenom popisu ponovljen je istovjetan zapis bezimene djevojčice, što znači da je ponovno jedan zapis udvostručen.
[338.] NN muškarac (Donje Bazije, xxx-1942.) – [100];
[339.] NN muškarac (Donje Bazije, xxx-1942.) – [125];
[340.] NN muškarac (Donje Bazije, xxx-1942.) – [127];
[341.] NN muškarac (Donje Bazije, xxx-1942.) – šest puta zapisan [173, 175, 232, 234, 267, 269]. U posljednja četiri zapisa NN muškarca svi su podatci istovjetni, što znači da je ista osoba ponovno učetverostručena, dok je prije promjene bila zapisana sveukupno devet puta.
[343.] NN muškarac (Donje Bazije, xxx-1942.) – [130];
[344.] NN muškarac (Donje Bazije, xxx-1942.) – tri puta zapisan [178, 239, 272]. U posljednja dva zapisa NN muškarca svi su podatci istovjetni, što znači da je i ova bezimena osoba udvostručena, dok je prije promjene bila zapisana sveukupno četiri puta.
[347.] NN žena (Donje Bazije, xxx-1942.) – četiri puta zapisana [126, 174, 233, 268];
[350.] NN žena (Donje Bazije, xxx-1942.) – pet puta zapisana [131, 179, 240, 273, 350];
[352.] Pavel (Narta, xxx-1942.) – dva puta zapisan [327, 363];
[353.] Pero (Narta, xxx-1942.) – dva puta zapisan [328, 364];
[358.] Pero (Starin, 1897.-1942.) – tri puta zapisan [95,170, 213];
[359.] Persa (Suha Mlaka, 1905.-1942.) – [416];
[361.] Persa (Starin, 1897.-1942.) – tri puta zapisana [96, 171, 214];
[366.] Petar (Lučko, 1880.-1941.) – [443];
[368.] Pinta (Suha Mlaka, 1912.-1942.) – dva puta zapisana [368, 396];
[370.] Rajko (Mala Barna, 1929.-1942.), maloljetan – četiri puta zapisan [293, 332, 391, 427];
[373.] Reza (Kraljeva Velika, 1906.-1942.) – pet puta zapisana [139, 249, 283, 312, 383];
[375.] Rezika (Sopje, 1924.-1942.) – tri puta zapisana [42, 78, 153];
[376.] Rosa (Narta, xxx-1942.) – [4]. Nakon promjene, osim ove Rose upisana je još jedna Rosa s istovjetnim podatcima, to znači da je i nakon promjene udvostručena.
[383.] Rozika (Sopje, 1925.-1942.), maloljetna – tri puta zapisana [43, 79, 154];
[384.] Rozika (Sopje, 1928.-1942.), maloljetna – četiri puta zapisana [52, 88, 163, 206];
[385.] Rozika (Sopje, 1914.-1942.) – četiri puta zapisana [54, 90, 165, 208];
[388.] Ruža (Sopje, 1928.-1942.), maloljetna – četiri puta zapisana [55, 91, 166, 209];
[389.] Savo (Donje Bazije, xxx-1942.) – pet puta zapisan [132, 180, 241, 276, 351];
[390.] Slavko (Mala Barna, 1928.-1942.), maloljetan – četiri puta zapisan [294, 333, 392, 428];
[391.] Sofa (Veliko Trojstvo, 1911.-1941.) – sedam puta zapisana [27, 61, 101, 181, 221, 301, 341];
[392.] Stefan (Gornja Jelenska, 1934.-1942.), maloljetan – četiri puta zapisan [136, 242, 278, 310];
[393.] Stevo (Kolarevo Selo, 1932.-1942.), maloljetan – [5];
[394.] Stevo (Mala Pisanica, 1936.-1942.), maloljetan – četiri puta zapisan [296, 335, 394, 430];
[395.] Stevo (Suha Mlaka, 1908.-1942.) – [417];
[401.] Stjepan (Karlovac, 1942.-1943.), maloljetan – pet puta zapisan [36, 72, 120, 200, 261];
[403.] Stjepan (Sopje, 1922.-1942.) – četiri puta zapisan [53, 89, 164, 207];
[410.] Štefan (Narta, xxx-1942.) – [34];
[411.] Štefan (Narta, xxx-1942.) – [68];
[412.] Štefan (Narta, xxx-1942.) – [108];
[413.] Štefan (Narta, xxx-1942.) – osam puta zapisan [188, 228, 307, 329, 330, 348, 365, 366]. U posljednja četiri zapisa ovog Štefana svi su podatci istovjetni, što znači da je ista osoba ponovno učetverostručena, dok je prije promjene bila zapisana sveukupno jedanaest puta.
[414.] Štefan (Narta, 1938.-1942.), maloljetan – dva puta zapisan [331, 367];
[415.] Štefan (Bujavica, 1938.-1942.), maloljetan – [440];
[416.] Štefan (Virovitica, 1900.-1942.) – dva puta zapisan [300, 395];
[418.] Štefan (Kraljeva Velika, 1922.-1942.) – [419];
[421.] Štefan (Velika Gorica, 1905.-1943.) – [441];
[422.] Štefo (Narta, 1941.-1942.), maloljetan – [6];
[423.] Tereza (Velika Pisanica, 1907.-1942.) – dva puta zapisana [14, 436];
[432.] Treza (Đurđevac, 1917.-1943.) – [8];
[437.] Vladimir (Narta, 1911.-1942.) – [412];
[440.] Vojin (Lipovac Majur, 1940.-1942.), maloljetan – [19].
Svrha ovoga popisa nije ustanoviti povijesnu obstojnost pojedinih osoba i jesu li uobće bile u Jasenovcu ili nisu. Objavom ovog popisa želi se pokazati zlonamjerno i neistinito rukovanje s njime, lažiranje i izmišljanje podataka radi neposredne svrhe održavanja postojećega broja jasenovačkih žrtava ili čak njegova povećanja, što za krajnju svrhu ima obterećivati hrvatski narod navodnim žrtvama. Dakle, ovih 167 osoba bilo je do 1. lipnja popisano sveukupno 443 puta. Samo njih 69 bilo je popisano po jedan puta, a svi ostali popisani su višekratno: 24 ih je bilo popisano po dva puta (48), 22 po tri puta (66), 26 po četiri puta (104), 13 po pet puta (65), 4 po šest puta (24), 6 po sedam puta (42), 2 po osam puta (16) i 1 devet puta (9). Višekratni upisi daju brojku od 276 “kloniranih” osoba.
Od tih 167 osoba, 67 ih je maloljetnih. Dvadeset i jedan maloljetnik je zapisan samo jednom, a 46 ih je zapisano višekratno, od dva do sedam puta, što iznosi ukupno 126 “kloniranih” maloljetnika. Tu se nalazi odgovor odakle 21.101 maloljetna jasenovačka žrtva. Ovdje se radi o maloljetnicima samo s prezimenom Bogdan!
Od 2. lipnja na popisu osoba s prezimenom Bogdan nalaze se i dalje 443 osobe. Umjesto 276 “kloniranih žrtava”, na popis je stavljeno novih 276 navodnih jasenovačkih žrtava, preuzetih ih popisa Saveznog zavoda za statistiku Jugoslavije iz 1964. godine. Taj popis zaposlenicima JUSP-a Jasenovac služi kao kvisko ili džoker iz rukava. U trajnoj manipulaciji s tim popisom, kako bi zavarali javnost, zaposlenici sad umnažaju (“kloniraju”), sad zamjenjuju klonirane s novim imenima. To je dokazano na primjeru osoba s prezimenom Bogdan.
Ovaj bi članak bio odviše opterećen kad bismo poimenično popisali svih 276 novih “jasenovačkih žrtava”. Ipak, navodim samo nekoliko prvih, kako bi se vidjelo da taj popis nadopunjuje gornji popis od 167 osoba: [3.] Adolf (Sopje, 1926.-1942.); [4.] Agata (Lijepa Greda, 1827.[!]-1942.); [8.] Ana (Lijepa Greda, 1936.-1942.); [9.] Ana (Reka kraj Koprivnice, 1914.-1942.); [11.] Ana (Sopje, 1936.-1942.); [12.] Ana (Sopje, 1914.-1942.); [13.] Ana (Sopje, 1922.-1942.); [15.] Ana (Kolarevo Selo, 1925.-1942.), i tako dalje, do posljednje tri: [441.] Zlata (Sopje, 1939.-1942.); [442.] Zlatica (Sopje, 1927.-1942.) i [443.] Zorica (Sveti Martin pod Okićem, 1918.-1942.). Sve su ove osobe preuzete iz Popisa žrtava Drugoga svjetskoga rata Saveznog zavoda za statistiku Jugoslavije iz 1964. godine.
Razumljivo je da one na ovaj jasenovački popis ne spadaju, jer se na njemu nalaze samo zato da popune ispražnjena mjesta, a ne zato što bi stradale u Jasenovcu. Međutim radnicima JUSP-a Jasenovac nije do istine, već do umnožavanja brojki. U čiju korist? Republike Hrvatske i hrvatskoga naroda zasigurno ne!
PS:Komunisti su veći lažovi i od Srba!!!
Dr. Razum: ”Dokazat ćemo da su partizani svoje zločine u Jasenovcu podmetnuli ustašama”
Dr. Stjepan Razum, hrvatski svećenik i povjesničar, jedan od hrabrijih hrvatskih intelektualaca koji argumentirano odgovara na napade prokumunističkih autora uznemirenih novim saznanjima žrtvama u logoru Jasenovac.
Dr. Razum je rođen u Konščici, osnovnu školu pohađao je u Svetom Martinu pod Okićem, a kao pitomac Nadbiskupskoga dječačkoga sjemeništa polazio je klasičnu gimnaziju u Interdijecenskoj srednjoj školi za spremanje svećenika u Zagrebu (koja se tada nije smjela zvati ni klasična, ni gimnazija) a nakon toga završava Katolički bogoslovni fakultet.
Pokojni nadbiskup Franjo Kuharić zaredio ga je za svećenika 1986. a 1989. posalo na poslijediplomski studij u Rim na Fakultet crkvene povijesti na Papinskom sveučilištu Gregoriana.
Paralelno s time studijem dr. Razumje završio i dvogodišnji studij arhivistike, diplomatike i paleografije pri Vatikanskom arhivu. Doktorat iz crkvene povijesti obranio je 1995. a iste godine vratio se u Zagreb i počeo raditi u Nadbiskupskom arhivu.
Među inim dužnostima dr. Stjepan Razum predsjednik je Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, a interes za tu temu jednostavno objašnjava.
Hrvatskoj javnosti nametnuto postojanja ratnoga logora u Jasenovcu kao argument protiv opstojnosti hrvatske države. Cijeli niz desetljeća maše se pred našim očima tom činjenicom kao crvenom krpom. Logor u Jasenovcu malj je kojim se tuče svaku hrvatsku državotvornu zamisao i kojim se unazadno pokušalo uništiti u temeljima hrvatsku državnost, u teškim okolnostima Drugoga svjetskoga rata ostvarenu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Takav instrumentalizirani Jasenovac za mene, Hrvata, nije prihvatljiv. Takav Jasenovac nije prihvatljiv ne samo za mene Hrvata, već i za sve istinoljubive ljude, a napose povjesničare koji po svome zvanju moraju težiti za otkrivanjem istine u povijesnim događajima, osobito u slučajevima kad se tim događajima manipulira u tekuće političke svrhe.
Neposredno nakon Drugoga svjetskoga rata i u desetljećima koja su slijedila došlo je do poigravanja brojkama jasenovačkih žrtava. Razumljivo je da su kod toga sve žrtve koje su komunisti prouzročili nakon rata pripisane ustašama za vrijeme rata. Stoga se i nije išlo na iskapanje grobišta i popisivanje pojedinih žrtava jer bi okrutnost podmetanja vlastitih zločina protivničkoj strani bila očevidna.
Sve te povijesne okolnosti, a još više ustrajnost današnjih slijednika nekadašnje komunističke zločinačke politike na njezinoj obrani, nagnali su nas da se udružimo i zajednički radimo na razobličavanju nakaradnosti koje su iz takve politike proizašle. Na navedenome sastanku okupilo se nekoliko nas koji se u posljednje vrijeme bavimo istraživanjem logora u Jasenovcu – Vladimir Horvat, Vladimir Mrkoci, Igor Vukić, Marko Zadravec i ja. Nekoliko povjesničara bilo je zauzeto redovitim dužnostima pa su se ispričali, ali i oni su u toj skupini istraživača. Sama zamisao o osnivanju neke formalne skupine rodila se već prije dvije godine, a sada se ona, eto, ostvaruje.
Jeste li razradili plan aktivnosti? Što ćete poduzimati?
Prva nam je zadaća utemeljiti nevladinu udrugu koja će se vjerojatno zvati Udruga za istraživanje trostrukoga logora u Jasenovcu. Udruga će kritički raščlanjivati dosadašnje radove koji su svojim neznanstvenim pristupom predmetu kojim su se bavili stvorili jasenovački mit. U javnosti ćemo, zatim, predstavljati znanstvena djela koja objektivno i znanstveno utemeljeno govore o logoru. Nastojat ćemo sastaviti vremenski slijed događanja u logoru Jasenovac. No najveću pozornost posvetit ćemo proučavanju poslijeratnoga logora, u kojemu su komunističke vlasti mučile i ubijale hrvatske rodoljube te svoje stvarne i moguće političke protivnike. Želimo prisiliti slijednike komunističkoga režima da, ako se već žele baviti logorom u Jasenovcu, neka se bave poslijeratnim logorom u kojem su stradale nebrojene žrtve, koje su kasnije pripisane ustaškoj vlasti.
Znademo da to nije lagani zadatak jer „gospodari istine“ zametnuli su tragove svojih zlodjela. No do istine, koja je samo jedna, može se doći različitim putom i različitim metodama povjesničkoga istraživanja. Nikada se nije dogodilo da su baš svi tragovi uništeni. S obzirom na to da se radi o istini koja je od svenarodne važnosti, činit ćemo pritisak na zakonito izabranu vlast kako bi i ona doprinijela otkrivanju istine. Neke poslove može učiniti samo ona, a to je, ponajprije, povrat hrvatskoga arhivskoga gradiva iz Beograda, a zatim iskapanje stvarnih i istraživanje mogućih grobišta. Izvrsnu priliku za povrat arhivskoga gradiva imamo u predstojećim pregovorima Srbije s Europskom Unijom gdje Hrvatska može uvjetovati Srbiju povratom gradiva.
Prije dvije godine u intervjuu Hrvatskome tjedniku, koji je izazvao veliku pozornost, rekli ste da je Jasenovac velikosrpski mit koji treba rušiti. Jeste li danas još uvjereniji u taj imperativ?
U to nema nikakve sumnje! Već sam naveo dvije knjige koje o tomu govore. Štoviše, knjiga Josipa Jurčevića raščlanjuje pojedine knjige velikosrba i Jugoslavena i iz njih dokazuje velikosrpski jasenovački mit. Njegova je knjiga doživjela dva izdanja, na hrvatskome, a koliko mi je poznato i izdanje na njemačkome jeziku. No ona nije prodrla u svijest hrvatskih ljudi.
Sjajno izvedenim vojno-redarstvenim pothvatima Bljesak i Oluja na kraju hrvatskoga obrambenoga rata, da ne spominjem druge pothvate hrvatskih redarstvenika i vojnika tijekom rata, potkresana su krila toga velikosrpskog mita koji je za cilj imao držati Hrvatsku unutar Jugoslavije pod svaku cijenu.
No usprkos činjenici postojanja samostalne Republike Hrvatske, velikosrbi nisu izgubili apetit za Hrvatskom, što nam dokazuju i njihovi akademici i njihovi svetosavski vođe, a taj im apetit podržavaju i mnogi Hrvati, koji nisu prežalili gubitak Jugoslavije. Velikosrpski memorandum broj 2 nastavlja politiku velikosrpskoga mita o Jasenovcu i nalazi vrlo plodno tlo kod hrvatski subnorovaca i nekadašnjih povlaštenih klasa. Dokle god je velikosrpski mit u Hrvatskoj nazočan, dotle ni Hrvatska nije duhovno slobodna. Da stoga treba i dalje raditi na njegovu rušenju.
Postoje li dokazi da je Jasenovac bio trostruki logor? Neki drugi povjesničari, ili osobe koje se bave poviješću poput Slavka Goldsteina, tvrde kako nema dokaza da je Jasenovac bio i komunistički logor. Je li to istina?
Poznato je kako su poslijeratni ‘gospodari istine’ znali dokaze zametnuti ili, pak, neke dokaze nekome podmetnuti. Poznato je kako su komunistički vlastodršci strijeljali bez ikakvih dokaza. Čovjeka jednostavno više nema. Kako će njegovi potomci danas ostvariti prava kad nema nikakva dokaza da je on strijeljan!? Ustaška je vlast preko prijekih sudova osuđivala na smrt pa je danas poznato kad je čovjek bio osuđen i kad je bio pogubljen.
Komunistička je vlast, pak, čovjeka pogubila, ali bez ikakve sudske presude (ili moguće tek naknadne presude) pa ne znamo kad je čovjek pogubljen. I sad imamo naše vrle humaniste i borce za ljudska prava koji se zgražaju nad nehumanom presudom prijekoga suda (imali smo prilike uvjeriti se u to pred izložbenim zidom na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu pred godinu i nešto dana), a to što komunisti nisu ostavili nikakva papira kao dokaz pogubljenja, uopće im ne smeta. Štoviše, po njima su komunisti sve vrlo humano proveli. Važno je da nema dokaza!
Usprkos tomu, istina se ne da skriti. Ona postoji, premda zatomljena, duboko u zemlju pokopana, ona ipak postoji. Dokazi za komunističke zločine u poslijeratnome logoru u Jasenovcu postoje upravo pod zemljom. Kad su tražili dokaze ustaških zločina, naišli su na dokaze vlastitih zločina. To ih je zgrozilo i brzo su sve pokrili zemljom. Ti dokazi još uvijek postoje.
Osim toga, postoje svjedoci koji su 1946. ili 1947. robijali u Staroj Gradiški i koji su istovarivali proizvode koji su stizali iz logora u Jasenovcu, kao podružnice starogradiškoga logora. Službeni životopisac komunističkoga zločinca Josipa Broza, zvanoga Tito, Vladimir Dedijer piše kako su ‘pojedine mučionice’ u logoru Jasenovac rušene 1948. i 1951. godine. Postavlja se pitanje čije su to ‘mučionice’ i tko ih je rušio.
Na kraju, Franjo Tuđman izričito je napisao da je taj prostor (Jasenovac-Gradiška) poslužio za logor novim vlastima, najprije jedinicama Jugoslavenske armije, a zatim i civilnim vlastima NR Hrvatske (Bespuća, 1989., str. 126). A ta mu je povijesna činjenica, napisao je, osobno znana.
Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac svake godine izlazi sa sve većim podatkom stradalih u Jasenovcu, sada ih je više od 83 tisuće. Koliko su ti podaci vjerodostojni?
Treba otvoreno reći da je Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac nastala 60-ih godina, dakle u vremenu kad se država Jugoslavija već počela rasklimavati i da je ta javna ustanova od samoga početka trebala biti sredstvo pritiska na Hrvate i Hrvatsku. Ta je javna ustanova sa svojim ravnateljima i zaposlenicima odigrala glavnu ulogu u stvaranju velikosrpskoga jasenovačkog mita. Kad je predsjednik Franjo Tuđman predložio da Jasenovac postane spomen-područje svih hrvatskih žrtava, kako iz Drugoga svjetskoga rata i poraća, tako i iz Domovinskoga rata, taj je prijedlog odbačen. Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac nije se ni u kojemu trenutku odrekla svoje mitomanske uloge te ju ona, ta ustanova, podržava do dana današnjega, a to je posebno očito po tekstovima na njezinu mrežnome sjedištu, po popisu koji spominjete i po godišnjim okupljanjima visokih političara i njihovih savjetnika, koji tom prigodom na tome području izgovaraju već davno naučene mitomanske fraze koje s povijesnom zbiljnošću nemaju veze.
Navedena se brojka od preko 83 tisuće smrtno stradalih u ratnome logoru Jasenovac protivi dvjema očevidnim činjenicama. Prva je činjenica ta, kako proizlazi iz svih do sada znanstvenih radova, te poznatih mjerodavnih izvora i svjedočanstava, da ratni sabirni i radni logor u Jasenovcu nije bio logor uništenja, nego radni i prijelazni logor. U njemu se umiralo, u njemu je bilo pojedinih osvetničkih i nekontroliranih pogubljenja i slično, ali logor nije bio utemeljen s ciljem sustavnoga uništenja većih skupina ljudi. Ako u literaturi ima i takvih podataka, a ima ih, treba jasno uočiti da je to literatura ratnih pobjednika koji su vrlo pristrano i motivirano pisali o njima kao istini, a najčešće se radi o lažima i izmišljenim činjenicama.
Dakle to nisu podatci znanstveno utvrđeni i provjereni. A javna ustanova u sastavljanju svoga popisa poziva se upravo na takve izvore. Druga činjenica koju treba imati pred očima jest ta da je navedena brojka proizvod pobjedničke, komunističke strane, a njezina je narav i provedba zločinačka. Vrlo je lako sve svoje zločine pripisati suprotnoj, ustaškoj strani i tako sebe osloboditi pred javnošću i budućnošću od svake odgovornosti i krivnje. Ljudi koji su sastavili navedeni popis stvarna su ili duhovna djeca pripadnika te zločinačke komunističke stranke. Dokle god se ne bude znalo za imenični popis žrtava što ih je proizvela ta zločinačka komunistička partija, dotle ne ćemo moći imati niti točan popis žrtava koje je proizvela ustaška strana za vrijeme rata.
Osim toga, navedeni popis ne razlikuje stradalnike koji su u logoru samo boravili dulje ili kraće vrijeme od žrtava koje su u njemu izgubile život. Taj se popis, doduše, ograničava samo na ratno razdoblje i ne želi se baviti poslijeratnim logorom i žrtvama iz toga razdoblja. No želi li javna ustanova biti ozbiljna, ona će morati popisati sve zatvorenike, dakle, i one koji su iz logora pušteni na slobodu, i one koji su iz logora u Jasenovcu otpremljeni u druge logore ili na rad u Njemačku, što je bio najčešći slučaj, kao i one koji su na tom području smrtno stradali nakon rata. Prema priloženome popisu korištene literature i izvora, vidljivo je da su sastavljači koristili subnorovske popise i literaturu koja ima uglavnom isto subnorovsko polazište. A uloga subnorovaca u stvaraju jasenovačkoga mita javnosti je već dobrano znana.
Želim istaknuti da mi je žao svake osobe koja je morala podnijeti bilo koju nametnutu žrtvu, osobito žrtvu života, i za njih prinosim dragome Bogu molitvu. No nedopustivo je s naše ljudske i zakonske pravednosti da se krivnja za te žrtve olako pripisuje nekome tko ih nije prouzročio, a stvarni zločinac istovremeno uživa slobodu i sve društvene povlastice. Europa i svijet spoznali su da je komunistički režim bio zločinački režim (Praška deklaracija o zločinima komunizma od 3. lipnja 2008., Deklaracija Hrvatskoga sabora o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. – 1990., Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima), a on to nije bio samo deklarativno, već provedbeno i to osobito u neposrednim godinama nakon rata.
Kad slušam kako političari ili neki javni ljudi olako iznose krivotvorine o ratnom logoru u Jasenovcu, ne mogu ne pomisliti kako oni time stvaraju galamu samo da se ne čuje istina o Barbarinu rovu, o Kočevsku Rogu i mnogim drugim gubilištima u Sloveniji i Hrvatskoj, u kojima su Titovi partizani učinili strašni zločin masovnoga pokolja Hrvata i drugih ljudi iz bivših jugoslavenskih republika.
Kad protuslovim navedenoj brojci od preko 83.000 žrtava, tada nikako ne niječem te osobe koje su u ratnim okolnostima svoje živote izgubile, a još manje da bi ih obezvrjeđivao, nego samo postavljam pitanje tko je prouzročio te žrtve i na kojemu mjestu. Poznavajući zločinačku narav komunističkoga režima, koji je svoj smrtni ples zaigrao, među ostalim, i na području Jasenovca i koje se naravi nikada nije oslobodio, ne možemo ga osloboditi od krivnje, samo zato što su današnji političari stvarna ili duhovna djeca komunističkih zločinaca (koji se, uostalom, nikada nisu odrekli nedjela svojih otaca).
Očekujete li da će institucije poduprijeti vašu inicijativu, vas kao skupine povjesničara, za istraživanjem Jasenovca?
Od hrvatskih ustanova s ljudima koji su im sada na čelu ne očekujemo pomoć. Ne mislim da te ustanove ne vode dobri ravnatelji i da u njima nema ljudi koji bi vrlo rado pomogli. Radi se o tomu da ustanove novčano ovise o državnome proračunu, a to znači od političara koji su na vlasti, kojima se istraživanje oko Jasenovca nikako ne sviđa. Kad bi se ustanove uključile u ovaj pothvat, ostale bi vrlo brzo bez novca za plaće svojih zaposlenika. Nije isključeno i da bi se u tome slučaju spomenuta ustanova ukinula.
DAN PONOSA I SLAVE: Sretan vam 10. travnja – Dan uskrsnuća Nezavisne Države Hrvatske
Na današnji dan prije točno 75 godina, 10. travnja 1941., uskrsnula je i obnovljenja Nezavisna Država Hrvatska. Tog je dana ostvaren san kojega su stoljećima sanjale mnoge generacije hrvatskog naroda.
Iako je 10. travnja, kao i sve vezano uz Nezavisnu Državu Hrvatsku, u Hrvatskoj gotovo zabranjena tema koju se nikako ne smije spomenuti ni u najmanje pozitivnom kontekstu, portal Sloboda.hr odlučio je izaći iz tih nametnutih pravila tzv. “političke korektnosti” te o današnjem povijesnom datumu pisati potpuno slobodno i istinito.
Uspostava Nezavisne Države Hrvatske 10. travnja 1941. bila je tada jedina logična i realna opcija koju je hrvatski narod htio i zaslužio.
Ono što je najvažnije za istaknuti jest to da je hrvatski narod u ogromnoj većini objeručke prihvatio uspostavu Nezavisne Države Hrvatske, bezuvjetno joj se stavio na raspolaganje u svakom smislu, te joj ostao vjeran do njezina nesretna svršetka. Tome najviše svjedoči činjenica da su na samom kraju rata, kada je svima bilo jasno da NDH neće opstati, oružane snage NDH brojale gotovo 250 tisuća vjernih vojnika.
Također, ne treba se sramiti i izbjegavati spomenuti neraskidivu vezu između uspostave Nezavisne Države Hrvatske 1941. i uspostave današnje Republike Hrvatske 1991. godine. Činjenica jest da je upravo Nezavisna Država Hrvatska bila glavni i ključni nacionalni motiv i idejni izvor za ponovnu obnovu države Hrvatske. Za dokazati tu tvrdnju dovoljno je spomenuti da je upravo Nezavisna Država Hrvatska bila izvor velike većine najpjevanijih pjesama te najčešće upotrebljavanih obilježja, gesla i pozdrava za vrijeme Domovinskog rata. Iako te pjesme i obilježja naizgled možda ne znače puno, one su itekakav društveni i kulturološki pokazatelj političke stvarnosti među Hrvatima za vrijeme Domovinskog rata.
Sretan vam 10. travnja – Dan uskrsnuća Nezavisne Države Hrvatske sa željom da u što skorije vrijeme uskrsne i naša potpuno slobodna, nezavisna, suverena država Hrvatska.
Za dom spremni!
10. travnja 1947. Split – mladi hrvatski domoljubi skinuli jugoslavensku zastavu s Marjana
Na današnji dan 1947. hrabra skupina hrvatskih domoljuba skinula je jugoslavensku zastavu s petokrakom sa splitskog brda Marjan.
Umjesto jugoslavenske zastave na Marjan je postavljen hrvatski barjak velik 18 metara!
Taj izuzetno hrabar i domoljubni čin bio je protest mladih Hrvata protiv nasilnog i zločinačkog komunističkog režima koji je provodio nasilje, teror i smrt diljem naše domovine.
Jedan od sudionika ove izuzetno hrabre akcije, Frane Tente ubijen je godinu dana kasnije u Lepoglavi u 20-oj godini života. On je jedan od tisuća Hrvata i Hrvatica koji su mučeničkom smrću platili svoje domoljublje i građansku hrabrost usprotivivši se neljudskom i demoniziranom komunističkom režimu. Svjedočanstvo objavljujemo jer hrvatska javnost ima pravo znati za ovakve potresne priče iz nedavne mračne povijesti, a koje su ispisali krvlju hrvatski mladići i djevojke. Frane Tente još nije dobio ulicu u rodnom Splitu, stoga je građanska udruga Urbana desnica pokrenula peticiju za davanje jedne gradske ulice tom junaku s hrvatskog juga.
Simbolika Marjana – „hrvatski barjak crven-bijeli-plavi“
Simbolika vrha Marjana uvijek je bila hrvatska zastava, simbol hrvatstva i zadržala se tako do današnjih dana. Predstavljala je prkos Hrvata nenarodnim i nehrvatskim režimima. U jugokomunističkoj Jugoslaviji nakon rata na vrh je stavljena jugoslavenska zastava sa velikom zvijezdom petokrakom.
Na današnji dan 1947. skupina mladića i djevojaka odlučila na prosvjednu akciju. Frane Bettini (22), Ivica Bavčević (22), Nikola Pensa (22), Jelka Betica (42), Vlaho Zelinak (45), Borica Jonić (20), Ruža Anić (19), Katica Šanić (20), Jakov Kirigin (19), bogoslov Tomislav Karaman (21, poslije svećenik i generalni vikar splitske nadbiskupije), Vjekoslav Matijević (20) učinili su hrabar čin kakav komunisti nisu mogli ni zamisliti da se može dogoditi u Hrvatskoj koja je bila već dvije godine pod terorom i brojnim mučenjima, progonima i ubijanjima „neprijatelja narodnog antifašističkog režima“.
Na vrhu Marjanu skinuta je jugoslavenska zastava s crvenom zvijezdom i stavljen 18 metarski hrvatski barjak! Akcija je izazvala šok među splitskim komunistima i orjunašima . Istraga je počela, a već za dva tjedna uslijedila su uhićenja. Uhićeni su prošli užasni istražni postupak i izvedeni su pred sud. Optuženi su da podrivaju SFRJ, a u stvari su tiskali različite letke i pisali parole po ulicama.
Optužnice mladim Splićanima
Presuda je sadržavala još toga. Osim izvješene zastave, teretilo ih se za organiziranje udruženja koje je imalo za cilj nasilno djelovanje u svrhu rušenja ustavnog poretka u FNRJ (klasičan komunistički obrazac za likvidacije nepoželjnih skroz do 1990.), sastavljanje i rasturanje letaka s pozivom na otpor, pisanje parola tipa “Doli Tito” i “Živija HOP”, dizanje bune među seljacima u Žeževici, nabavu sanitetskog materijala za „odmetničke bande“ (za što su optužli Pensu), vrbovanje članova u HOP, pokušaj prebacivanja u „odmetničke bande“ (za što su optužili Jakova Kirigina) i dr. Režimska Slobodna Dalmacija od 31. svibnja 1947. spominjala je i kidanje slike Ive Lole Ribara, a vješanje hrvatske zastave nazvala je “vješanje ustaške zastave”, a akciju nazvala “izdajstvom ostataka fašizma”. To parolaštvo je potomcima sudaca ostalo na ustima kao sredstvo ucjene potomcima suđenih do današnjeg dana.
Jedini živi svjedok – Nikola Pensa
Čin koji je odjeknuo tadašnjim Splitom bio je razlog za hapšenje i sudski proces, o čemu nam svjedoči jedini i danas živi član skupine Nikola Pensa (91), tadašnji student, a danas umirovljeni odvjetnik, sudionik Križnog puta i jugoslavenski politički zatvorenik:
„Sastajali smo se u nekoga od nas kući i sanjali slobodnu Hrvatsku, pokušavali nešto napraviti širenjem glasa o potrebi za hrvatskom nezavisnošću u tadašnjem komunističkom teroru. Tako smo Frane Bettini i ja došli na ideju da desetoga travnja zamijenimo jugoslavensku zastavu na Marjanu hrvatskom trobojnicom. Zašto deseti travnja? Ne zbog veličanja NDH nego zbog jedinog datuma koji je u to vrijeme asocirao da je Hrvatska ostvarila državnost. Makar i u takvoj ratnoj tvorevini kakva je bila NDH, a o njoj neka istinu kaže povijest.
Bettini i ja smo noću došli na Marjan, ali je puhao strahovit vjetar, dizala se nevera, a mi nismo imali nikakav alat i odustali smo. A onda je Bettini sam, da nije rekao ni meni ni ikome iz skupine, došao u ranu zoru i promijenio zastave. Osvanuo je sunčani dan, a s njime i hrvatska trobojnica na Marjanu i Splitom se brzo pročuo glas o akciji. To je za komuniste bio ogroman šok. Pisalo se tada kako je izvješena ustaška zastava, jer je u to vrijeme sve hrvatsko proglašavano ustaškim. Ali to je zapravo značilo da hrvatski narod nije pobijeđen i ušutkan u pravu na svoju državu i slobodu“ – prisjeća se Nikola Pensa.
Sjećanja blijede, prošlo je gotovo sedamdeset godina i šjor Nikola nije mogao potvrditi je li točna priča kako je 18-metarsku hrvatsku zastavu sašila Borica Jonić, kako se navodi u nekim dokumentima, sestra partizanskog narodnog heroja Ante Jonića, a čiji je drugi brat poginuo u ustašama da bi osobno od Ante Pavelića bio proglašen vitezom. Ona je kasnije bila prva supruga proslavljenog golmana Vladimira Beare.
„Čujte, ta zastava je kao dokazni materijal zasigurno još negdje duboko u arhivima splitskog suda. Bilo bi je zanimljivo iskopati.“ – zaključuje Pensa.
Presude hrvatskoj mladosti i smrt Frane Tente
Frane Bettini dobio je deset godina zatvora s prisilnim radom, Bavčević šest godina, Pensa sedam godina, Betica deset godina, Zelinka dvije i po godine, Jonićeva četiri godine, Anićeva tri godine, Šanićeva tri godine, Kirigin dvije godine, Karaman tri godine, Matijević 18 mjeseci a Tente tri godine zatvora.
Najmlađi od njih, Frane Tente, nakon suđenja sproveden je u Šibenik, pa u Lepoglavu, te na izgradnju pruge Šamac – Sarajevo. Vraća se u lepoglavski zatvor kojim je tada upravljao zloglasni Josip Špiranec, major KNOJ-a, a čiji je izravni nadređeni u to vrijeme bio vjekovječni Josip Manolić, načelnik Odjela za izvršenje kaznenih sankcija u SUP-u NRH.
Zapovjednik kaznionice, u kojoj su se redovito provodila maltretiranja političkih zatvorenika, odredio je da mladoga Franu zatvore u samicu samo u donjem rublju. Stavili su mu okove na noge i zatvorili u visoku prostoriju bez stakla, a pod su zalili vodom koja se na hladnoći smrzavala. Umro je u dvadesetoj godini 8. studenog 1948. godine u 16 sati, prema zatvorskom izvještaju, od ‘vodene upale porebrice i tuberkulozne upale mozgovnih opna’.
Dr. Augustin Franić iz Dubrovnika, koji je i sam kao mladić odležavao kaznu kao “politički” u tom zatvoru, objavio je prije nekoliko godina dokumentaciju KPD Lepoglava; u knjizi je poimence naveo 205 osoba, redom političkih zatvorenika, koje su stražari u Lepoglavi ubili, a poimence i 223 osobe koje su umrle u kaznionici, od bolesti i rana, te iznio podatak o 12.500 tisuća političkih zatvorenika od 1945. do 1990. samo u tom komunističkom kazamatu.
Izvor: Sloboda.hr/Narod.hr/Slobodna Dalmacija
Pravila pisanja poruke
Odgovori s citatom
