Križni put, Bleiburg 1945.

[ZGabriel]

Ovih dana obilježavamo još jednu krvavu obljetnicu – Bleiburg, 15. svibnja 1945. U vrijeme komunizma o tome se nije smjelo govoriti ni pisati. Tek kad je oslobođena Hrvatska, ipak smo nešto više mogli saznati o toj poratnoj i krvavoj represiji, iako je to još daleko od istinskog rasvjetljavanja cijelog ovog slučaja.

Godišnjica bleiburškog pokolja


O Bleiburgu i Križnom putu, o logorima, stratištima, masovnim grobovima komunističkih žrtava nije se smjelo govoriti ni pisati za vrijeme komunističke totalitarne vladavine, sve do demokratskih promjena 1990. godine. Jedna od tih tabu tema bio je i pokolj na Bleiburgu nakon završetka Drugoga svjetskog rata. Zločina je bilo na svakoj strani zaraćenih na području Hrvatske u tome ratu, ali dok su ustaški zločini prokazani i zločinci kažnjeni, partizansko-komunistički zločini su u Titovoj Jugoslaviji bili prešućivani i minimalizirani, a zločinci ostali od završetka rata sve do danas nekažnjeni.


Bleiburški pokolj: Muškarci, žene i djeca padali su u svežnjevima dok su partizani kosili svojim mitraljezima lijevo-desno po otvorenome polju

[NorthStand]

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatsk...lavenstva.html

[NorthStand]

Najviše što je jugoslavenstvo kao ideologija uspjelo dati je fizičko uništavanje jednog „jugoslavenskog" naroda od strane drugog „jugoslavenskog" naroda u ime očuvanja jugoslavenske države. Krv u Bleiburgu razotkrila je da je pravi krivac za suludo međusobno uništavanje između dvaju susjednih naroda jugoslavenska ideologija.
Nakon masovnog pokolja kod Bleiburga, za većinu se Hrvata hrvatska narodna borba pretvorila u osobnu borbu. Naime, za pojedince to više nije bilo pitanje nekih teoretskih prava naroda, nego konkretne činjenice da su im ubili nekog bliskog, jednog ili više članova obitelji ili rodbine ili prijatelja. Stoga je za ogromnu većinu Hrvata ovaj težak udarac postao osobna stvar.

Nakon masovnog pokolja kod Bleiburga borba protiv Jugoslavije nije bila više samo idejna i gospodarska stvar, nego je postala biološka stvar, jer se naprosto radilo o pukom biološkom opstanku. Naime, više nije bio „kriv" samo onaj koji se javno izlagao kako bi obranio ideale i interese hrvatskog naroda, već i tzv. obični čovjek, koji nije imao ni pretpostavke ni mogućnosti utjecaja na političko oblikovanje hrvatskih narodnih interesa, ali je i taj obični čovjek bio „kriv" samo stoga što je bio Hrvat.

Na toj općoj „krivnji", koja je bila opravdanje za Bleiburg, pada jugoslavenstvo i zajedno s njim svaka Jugoslavija, bez obzira na njezino uređenje - unitarističko, federalno ili konfederalno - jer obitelj, rodbina i prijatelji „krivaca" ne mogu nikada prijeći na stranu „sudaca" odnosno prihvatiti ideologiju u ime koje su osuđeni. Bez temeljne zajedničke ideologije nije moguća politička zajednica, dakle jugoslavenska država. Stoga je Bleiburg definitivno dokazao nemogućnost Jugoslavije.

Nakon bleiburškog pokolja mi Hrvati ne smijemo više misliti jednako kao prije njega ako želimo opstati kao narod. Valja raskrstiti s političkom iluzijom da će Zapad braniti Hrvate samo zato što Hrvati pripadaju Zapadu. U Bleiburgu su duboko pokopane hrvatske idejne iluzije, međutim, ako se iz tog strašnog iskustva rodio hrvatski politički realizam, žrtva tolikih tisuća Hrvatica i Hrvata neće biti uzaludna. Bleiburg jest, i mora biti, prekretnica u načinu razmišljanja hrvatskog naroda.

[NorthStand]

[Bobani]

BLEIBURG POKOLJ HRVATA.

Bog! dragi moji,

Naletih na ovo. Ovaj Imočanin sam ja. Ja sam se htio prijaviti kao Otporaš na ovom forumu BeogradCafe ali ime je bilo zauzeto. Tada sam stavio ime "Imoćanin". Tu sam imao nekoliko stranica: (1) Bleiburg pokolj Hrvata, (2) jasenovac, (3) Marseillejski atentat, (4) Vlado Černozemski, (5) Poglavnika, (6) Maks Luburić itd. Tu sam pisao sve dok se portal nije ukinuo. Moram priznati da su Administratori bili prema meni više nego fer, osobito jedan od njih, mislim da mu je korisničko ime bilo Fausti_79. On bi meni ponekada pisao pismo na moj osobni sandučić tako da drugi ne znaju, opominjući i dajući mi do znanja što o meni i mojim opisima drugi misle, jer da sam ja na tuđem, tj. srpskom teretoriju i da bi trebao biti odmah izbačen, itd. Ovo je sam jedan mali dio svih mojih opisa, tu na tom srpskom portalu BeogradCafe.

Koliko god sam imao okršaja s pojedimi komentatorima, još više sam imao strapljenja suzdržatise da me ne izazovu, provociraju i tako im dadnu povoda da me izbace s Foruma "BeogradCafe". Ovaj korisnik "talijum" je bio jedan od najzajedljivijih u napadima na se što je hrvatsko. Uvijek je blagoslivljivao Simu Dubajića što je poubijao preko 30 tisuća Hrvata, pa ga je čak i proklinjao što nije više.

PoZDrav svima. Mile.

From: froate@hotmail.com
To: trup1959@mail.com
Subject: Beogradcafe - Bleiburg pokolj Hrvata


BLEIBURG POKOLJ HRVATA
< Odgovor #78 poslato: Novembar 26, 2010, 23:53 posle podne >

Citat: talijum

Pa ako pogledas Srbi i jesu najveca zrtva ratova. Podeljen nam je narod u nekoliko drzava koje smo mogli prisvojiti lako kao pobednici u oba rata ali smo zeleli suzivot sa susjedima. Srbi su oterani sa Kosova i Metohije, pola Bosne i Hercegovine, Banije, Like, Korduna, Dalmacije, Slavonije, Sarajeva (koje je imalo najvise Srba posle Beograda). Kada bi samo malo bolje pogledao tu statistiku shvatio bih rezultat i ko je u stvari zrtva. Srpska ekonomija satrana zbog napada aviacije najveci svetskih sila.
Srbi u Bosni napadnuti od NATO pakta, dobrovoljaca iz islamsih zemalja itd. Zlocini nad Srbima se uopste ne procesuiraju: pustanje Harandija, Orica, odgovornih za tuzlansu kolonu, zlocinaca iz hrvatskog naroda itd.



Prelisato sam i pročitao skore sve komentare. Žalosno ali istinito da mnogi komentartori iznose svoje frustracije (po)najviše , rekao bih, iz neznanja pa tako sami sebe (ne)hotice prikazaše kao mrztelje Hrvata i svega onoga što je hrvatsko.

Prvo, uvijek se treba poći od toga da smo mi , Hrvati i Srbi, dva stara različita naroda, svaki sa svojim tradicijama i prošlošću, da smo susjedi i da se izmedju sebe nećemo - sve da hoćemo - istrijebiti. Budući da je to tako oduvijek bilo i da će to tako zauvijek biti, ništa drugo nam ne preostaje nego da kao civilizirani narodi jedni sa drugima uzajmno razgovaramo i da u miru živimo.

Drugo, kao dva stara susjedna naroda u prošlosti smo živijeli u MIRU i uzajmnom pomaganju sve do konca devetnaestog stoljeća, kada je Madjar, Ban Hrvatske Herdervary, dao veliku podršku i povlastice hrvatskim pravoslavcima, nazivajući ih Srbima, samo zato da pridobije njihove simpatije kako bi mogao imati apsolutnu većinu svojih sipmatizera u Hrvatskoj tako da što dulje ostane Ban Hrvatske.

Treće, taj isti Madjar karlo Khuen Hedervary koji je bio Ban Hrvatske (1883-1903) je mrzio Hrvate do te mjere da je otvoreno 1890tih godina izjavljivao da on na karti ne vidi Hrvatsku. Kada bi dolazio u Zagreb u posjetu, iz džepa bi izvadio pregršt zemlje koju je donio iz Madjarske i posipao bi ju po pločniku u Zagrebu govoreći da on ne hoda po hrvatskoj zemlji, nego madjarskoj itd.

Četvrto, srpska pravoslavna crkva iz Srbije koja je po svojoj tradicionalnosti u službi srpske državne politike, je otvoreno počela preko pravoslavnih crkava u Hrvatskoj, pozivati pravoslavne Hrvate da se oni po svojoj pravoslavnoj vjeri trebaju smatrati Srbima. Malo po malo, iz naraštaja u naraštaj, to se počelo ostvarivati.

Peto, što se tiče Hrvata i njihovih osjećaja i simpatija prema pravoslavnim Hrvatima ili Srbima iz Srbije nije bilo nikakove razlike. Voljeli smo ih kao braću i susjede. To najviše pokazioje i to da je Djakovački Biskup Josip Strosmajer prvi počeo povezivati zajednicu naših dvaju naroda. Dr. Ante Trumbić, Hrvat, Ivan Meštrovič Hrvat, Franjo Supilo Hrvat su 1915. godine osnovali Jugoslanenski Odbor u koji su htijeli uključiti sve južno-slavenske narode uključivši u prvom redu i Srbe. To se je i ostvarilo Krfskom Deklaracijom od 20 srpnja 1917. godine koju su potpisali u ime jugoslavenskog odbora dr. Ante Trumbić i u ime srpske vlade Nikola Pašić.

Šesto, Srbi iz Srbije nadojeni ratnim pobjedama iz godine 1912-13 i savezničkom pomoću u prvom svjetskom ratu sa svojom kraljevskom dinastijom Karadjordjevića preuzimaju vodstvo tog Jugoslavenskog Odbora sa osnivanjem zajedničke države kraljevine SHS.

Sedmo, odmah po ujedinjenju 1 prosinca 1918. godine srpska soldateska "vrši red i mir" po zagrebačkim ulicama i tom prilikom ubijaju mnoge Hrvate kako bi im dali do znanja tko će od sada vladati i biti gazda novom državom.

Osmo, tada je sistematski počela srbizacija hrvatskih pravoslavaca po Hrvatskoj, i to po direktivi njegova kraljevskog "visočanstva" kralja Petra Karadjordjevića, a kasnije njegova sina princa Aleksandra Karadjoredjevića. Pritisci svih vrsta su se vršli na hrvatski narod, na svim poljima. To je kulminiralo do te mjere da je sabornik Puniša Račić u beogradskoj skupštini pucao na hrvatske poslanike, ubivši trojicu i teško ranio predsjednika Hrvatske Seljačke stranke, HSS Stjepana Radića, koji je par tjedana iza toga umro.

Deveto, Srbi iz Srbije su sada brojčano pojačani pravoslavcima iz Hrvatske i BiH koji su sebe sada počeli zvati Srbima. Upravo te Srbe iz Hrvatske i BiH Svetozar Prebičević je htio zaštiti od podrugljive riječi PREČANI koju su im upućivali Srbi iz Srbije. Ali ovi da dokažu svojoj braći Srbima u Srbiji da oni nisu nikakovi PREČANI već lojalni Srbi Srbima iz Srbije, postali su gori u svim zločinima prema svojim sunarodnjacima Hrvatima u Hrvatskoj i onima u BiH. To se može dokazati po svim dogodovštinama koje su ovi učinili i počinili svojim sunarodnjacima počevši od 1918. pa sve do 1995.

Deseto, na Bleiburgu, u Austriji je nastradalo preko sto tridest tisuća civila, žena, djece i staraca. Tu je bilo 17 divizija hrvatske vojske i drugog osoblja, što je sve skupa činilo preko pola milijuna Hrvata. Oni nisu bježali iz svoje zemlje Hrvatske kako to zlonamjerno neki komentatori ovdje žele prikazati. Oni su se diplomatskim putem i sporazumno išli predati saveznicima, a ovi su ih na prijevaru predali titinim partizanima na pokolj. Tada je pokolj počeo, ponajviše nad Hrvatima, zatim Srbima, Slovenacima, bilo je tu Kozaka i drugih. Izvori se mogu pronaći u mnogim knjigama; a jedna od tih knjiga je HRVATSKI HOLOKAUST, Zagreb, 2005. godine. Ja ovo ne iznosim kako bi nekome podigao tlak. Ovo iznosim iz jednog jedinog razloga a taj je: Da se ipak uzme u obvzir rasplet svih nepovoljnih, za nas danas davno odigranih činova, za koje smo najmanje mi danas krivi i snosimo hipoteku grijeha naših očeva, da ukažemo prstom: TKO JE TO SVE (ZA)POČEO I ZAŠTO??? Kada se na ovo nadje odgovor, onda ćemo manje na pamet piskarati a više istinu iznositi. Pozdrav svima. Imoćanin.

[Bobani]

SEDAMDESET (70) GODINA RIJEČ "BLEIBURG" IZAZIVA JEZU KOD HRVATA

POVODOM SEDAMDESETE GODIŠNJICE BLEIBURŠKE TRAGEDIJE HRVATSKOG NARODA

RIJEČ Bleiburg izaziva uzbudljivu misao na najveću tragediju hrvatskog naroda, kad je 1945. bila okrutno potučena nepobjeđena hrvatska vojska i civili od jugoslavenskih komunista - i to sve se dogodilo nakon svršetka rata, i nakon što je hrvatska vojska po dogovoru položila oružje pred Zapadnim Saveznicima, u vjeri da će se i prema Hrvatima postupati prema ljudskim zakonima i međunarodnim ugovorima (Ženevske Konvencije, koje su potpisale međunarodni činbenici, između ostalog se kaže: "Les Conventions de Geneve sur les blesses et prisonniers de guerre y furent signees (1864, 1906, 1929,...") "Prema Ženevskim Konvencijama (Ugovorima) o ranjenicima i ratnim zarobljenicima koje su bile potpisane (1864, 1906, 1929,...", mo). Pao je tada cvijet hrvatske mladosti, najbolje snage hrvatskih boraca; pali su mnogi elitni intelektualci i na tisuće i tisuće nevinog pučanstva, žena, djevojaka i djece.

(Dan Desetog Travnja hrvatski narod je čekao preko osam stoljeća a da nikada nije gledao na sat, dan, datum, godinu, drugim riječima da nikada nije gledao na kalendar kada će se to zgoditi i koji će to dan biti. Iako Deseti Travnja nije bio ono što su neki Hrvati očekivali, niti je NDH bila onolika kolika je trebala biti, niti je bila potpuno slobodna, ali ipak to je bila naša draga dugo očekivana Hrvatska Država, Država našeg hrvatskog naroda, mo.)

Začudo, ova je jezovita tragedija kroz dugi niz godina bila poznata samo onim, rijetko preživjelima iz onih "Kolona Smrti", "Križnih Puteva" i "Logora Istrebljenja". U domovini, onim starijima ostala je zauvijek zamračena, nepoznata, pa su mnoge od hrvatskih obitelji kroz desetljeća tragale za svojim dragima, ne napuštajući zadnju nadu. Ali sve su nade ostale uzaludne, jer hrvatska vojska i civili su okrutno potučeni. Ostali su ležati po bezimenim jamama, tunelima, rudnicima, rovovima, po dnima rijeka i jezera. Mladim je naraštajima ova Tragedija ostala, uglavnom nepoznata. Nekih su Hrvati nešto saznali i tu i tamo načuli da im je otac ili brat "nestao" na kraju rata, ali nikada nisu mogli zamisliti njihov jezovit konac pod udarom onog istog neprijatelja, jugoslavenskog komunizma, koji je sve poduzeo, dijabolički okrutan i prevejan i na sve spreman, da ih, deformacijom njihovih duša, okrene protiv vlastite domovine, pa da tako sinove i braću pobijenih pobuni protiv vlastitog naroda. Ovi mladi hrvatski naraštaj, međutim, jednom ponarasli do snage i pameti, sve ustrajnije su propitkivali za "nestale", sve upornije su tražili od nas starijih, preživjelih: vršnjaka, prijatelja i suboraca Žrtava, da im otkrijemo golu istinu, zreli da ju prime u svoj njezinoj veličini i grozoti.

Oni su nam nametali razotkrivanje te istine kao dužnost. Stoga, evo, nakon što je bila objavljena knjiga o Bleiburgu na španjolskom, "La Tragedija de Bleiburg" (1963.) i, zatim na engleskom "Operation Slaughterhouse" (1970.), konačno objavljujemo knjigu o Bleiburškoj Tragediji i na hrvatskom jeziku.

Neprijatelj je sve učinio, da ovaj veliki zločin nad hrvatskim narodom ostane nepoznat, zato toliki falsifikati, tolike laži, tolike tisuće stranica knjiga, i časopisa, i novina, čitavo jedno smetište laži o "herojima", o "pobjedama", o "oslobođenjima"; i čitav jedan golem i organiziran, dobro plaćeni aparat (fondove im pruža i naivni Zapad) služi, evo kroz tri desetljeća, da krivotvori noviju hrvatsku povijest i da odvratne i notorne zločince prikaže kao heroje, užasna klanja razoružanih hrvatskih boraca i njihovih obitelji kao neke vojničke pobjede, a zarobljavanje naših mjesta kao njihova oslobođenja, pa to sve naš unesrećeni narod mora godinama slaviti, kao nakon Prvog svjetskog rata, i opet zahvalan za non "oslobođenje". Svaki najordinarniji partizanski koljač našao je mjesto u njihovim enciklopedijama, a dotle, naprotiv, u njima nema istaknutih hrvatskih javnih radnika. Za filmove troše teške milijarde narodnoga novca, da se stvaraju lažne legende o "narodnim herojima" i "slavnim pobjedama", a ustvari samo je jedno točno: na krvi i suzama, na bezbrojnim patnjama hrvatskog naroda zavladali su sudbinom naše domovine, i Bleiburg što započe 1945., još do danas krvavo se nastavlja.

O tom tragičnom Bleiburgu, o toj pravoj nacionalnoj katastrofi, govori ova knjiga. Ona je, rekli bismo, neko simbolično iskopavanje onih bezbrojnih nepoznatih grobova, u kojima preko dvjesto tisuća okrutno pobijenih Hrvata ne nalazi svoj zadnji pokoj, jer njihova krv osta neiskupljena: nije još donijela ploda za njihov napaćeni narod. Knjiga je ovo jezovite hrvatske istine! Treba je čitati i prečitavati, mora nad njom svaki Hrvat mnogo razmišljati, iz nje učiti, i ona mu mora postati opomena i škola buduće hrvatske politike i borbe. jednako tako, trebamo sa sadržajem ove knjige upoznati strance u zemljama naših sadašnjih boravišta: lakiše će razumjeti našu borbu, bit će ne samo pravedniji prema nama, nego, mnogi od njih, postat će svesniji svoje suodgovornosti za tragičnu sadašnjicu hrvatskog naroda, pa, dosljedno, i dužnosti, da podupru ostvarenje naših pravednih ljudski i narodnih prava na slobodu.

Napominjemo ovu knjigu svima Hrvatima, nu napose mlađim hrvatskim naraštajima, da, njenim čestim prečitavanjem i razmišljanjem o njenom i sadržaju i smislu, shvate dimenziju potresne Tragedije, ne, možda, jednog režima, ili jedne ideologije - kako bi to neprijatelj htio podmetnuti - nego jedne domovine, jednog čitavog naroda, koji se za vrijeme četirigodišnjeg rata herojski borio za svoj goli život, za svoja osnovna prava na slobodu, za svoje održanje na Grudi, što mu je u davne vjekove namriješe pređi, kad su onu divnu zemlju uz Jadran zavoljeli i prgrlili kao svoju domovinu i u njoj naumili ostvariti sreću u Slobodi.

Neka ovu knjigu pročitaju ne samo potomci Žrtava, nego i potomci Krvnika (osobno ništa krivi, ni odgovorni): može to biti jedini spas jednih i drugih, jer svi se nalazimo nad provalijom zajedničke propasti. Uz Hrvate, neka ju pročitaju i mladi Srbi, i Slovenci, i makedonci, i Crnogorci, i Albanci, i pripadnici svih drugih narodnosti - svi danas ozidani i okovani u istoj Tamnici (kraj tolikih utamničenika, nije ugodan život ni tamničaru), da svi zajedno spoznamo: na kakvom je užasnom i golemom zločinu sagrađena današnja Jugoslavija (za posjetiti, ovo je pisano prije ravnih 39 godina, mo), i da, konačno, svi shvatimo, da je najsudbonosniji problem buduće sreće svih onih naroda, da zajednički razorimo Jugoslaviju i na njezinim ruševinama podignemo samostalne nacionalne države pojedinih naroda.

(Knjiga Hrvatske Revije "BLEIBURŠKA TRAGEDIJE HRVATSKOG NARODA" je tiskana 1976. godine za 39 godišnjicu Bleiburške Tragedije i ima nekih 500 stranica, a sadržaj je skoro identičan knjigi na španjolskom jeziku "LA TRAGEDIJA DE BLEIBURG" (1963.) i knjiga "OPERATION SLAUGHTERHOUSE" (1970.) Nije mi poznato dali je ova knjiga doživjela drugo ili treće izdanje u Hrvatskoj. Ako nije trebalo bi izdati domovinsko izdanje kako bi se današnji hrvatski naraštaj mogao upoznati s iskazima i svjedočanstvima tada živućih i preživjelih Hrvatica i Hrvata ove velike Hrvatske Tragedije poznate "BLEIBURŠKA TRAGEDIJA HRVATSKOG NARODA". Mo. Otporaš.)

ŽELIM SVIMA SRETAN DAN HRVATSKE DRŽAVNOSTI DESETI TRAVNJA!

[realan]

(Knjiga Hrvatske Revije "BLEIBURŠKA TRAGEDIJE HRVATSKOG NARODA" je tiskana 1976. godine za 39 godišnjicu Bleiburške Tragedije i ima nekih 500 stranica, a sadržaj je skoro identičan knjigi na španjolskom jeziku "LA TRAGEDIJA DE BLEIBURG" (1963.) i knjiga "OPERATION SLAUGHTERHOUSE" (1970.) Nije mi poznato dali je ova knjiga doživjela drugo ili treće izdanje u Hrvatskoj. Ako nije trebalo bi izdati domovinsko izdanje kako bi se današnji hrvatski naraštaj mogao upoznati s iskazima i svjedočanstvima tada živućih i preživjelih Hrvatica i Hrvata ove velike Hrvatske Tragedije poznate "BLEIBURŠKA TRAGEDIJA HRVATSKOG NARODA". Mo. Otporaš.)

ŽELIM SVIMA SRETAN DAN HRVATSKE DRŽAVNOSTI DESETI TRAVNJA!

Dozvolite mi da dodam nesto za one, koji su mladji ili/i neobavesteni. Dakle za sve Vase citaoce koji ne znaju, "Hrvatska Revija" Vinka Nikolica je zasigurno bila najpismenije izdanje tadasnje hrvatske a i celokupne "jugoslovenske" politicke emigracije. Jedina konkurencija po pismenosti i tekstovima su joj bili nedeljnici HOP-a, "Hrvatska Zora" Roka Kaleba, minhenska "Iskra" i "Nasa Rec".

[Bobani]

Hvala na informacijama, poštovani gospodine realan. Imao sam priliku - iako ne često - čitati srpsku Iskru i srpsku Naša Reč., a izdanja HOP-a sam redovito čitao. PoZDravljam Vaš komentar. Javite se opet.

[realan]

Hvala Vam na komentaru. To za Hrvatsku Reviju mislim da je bitno reci za danasnje mlade Hrvate koji su nacionalno nastrojeni. Hrvatska Revija je bila intelektualni stozer protiv velikosrpskih, a i komunistickih lazi. Sa Revijom su saradjivali Hrvati katolici, Hrvati muslimani, Hrvati pravoslavci kao i Srbi pravoslavci. Tuzno je videti da danas te "emigrantske" teme ne zanimaju nikoga. A bilo je dobrih i poucnih izdanja tada, na svim stranama. Od izdanja Hrvatske Revije mogu Vasim citaocima preporuciti knjige "Stepinac mu je ime", pored knjige Ernesta Bauera o njemu, nema boljeg izdanja o Stepincu.