Ali što bismo dobili ako bismo naveli da je čovjek na putu spasenja samo ako je punopravni član Katoličke Crkve? Čak i kršćanstva općenito? Kršćanski mislioci bili su svjesni radikalizma takvog uvjerenja. Kao prvo, bilo je mnogo ljudi koji su umrli prije nego što je Radosna Vijest stigla do njih. Primjerice, do Indijanaca s američkih kontinenata nije stigla tisućljeće i pol nakon Uskrsnuća. Na koji su način tamošnji ljudi mogli doći do spoznaje Isusa Krista kroz stoljeća? Ako ni na koji način, da li su bili nekom «teološkom inercijom» osuđeni na pakao? Takvo što bilo bi suprotno biblijskoj objavi da Bog želi svima objaviti Svoje postojanje, i dovesti svakog čovjeka do spasenja (1 Tim 2,4). Nadalje, bilo je i mnogo ljudi kojima je evangelizacija bila dostupna, ali nisu povjerovali u kršćansku poruku. Usprkos tome, živjeli su moralnim životom, ne čineći ništa nažao drugima i ne prianjajući uz neke stvari koje bi mogli smatrati zlim pod objektivnim mjerilima.
Ali da konačno odgovorimo na pitanje što Crkva uči o spasenju van sebe same. Biblija nas jasno upućuje da je Bog svakom čovjeku u srce zapisao svijest o dobru. Pavao nas navodi da će ova svijest kod pogana najviše doći do izražaja na Sudnjem Danu (Rim 2, 13-16). Drugim riječima, svaki čovjek u povijesti ima neki oblik spoznaje dobra, i ta spoznaja dijelom je Božje objave, važne za spasenje.
Katolička Crkva, kao i svaka religija za sebe, navodi da ima puninu spoznaje. Dok priznaje postojanje mnogih otajstva vjere i činjenicu da stalno napreduje u shvaćanju «sebe same», podrazumijeva da nauk koji zastupa doživljava kao najveću istinu koju je Bog ostavio čovjeku. Sa stajališta laika, ovo znači da pripadate Crkvi zato što vjerujete da je Bogom dana, i da kao takva ne može napraviti grešku u doktrinarnim koracima.
Ovo savršenstvo objave koje Crkva drži da ima, nešto je za što u isti tren vjeruje da je težnja svih ljudi na svijetu. Svi ljudi žele spoznati istinu, i živjeti po njoj. Ali Crkva je svjesna da za puninu spoznaje čovjek ipak treba biti «podučen» i napredovati u tom nauku. Kad nema nikog da poduči čovjeka, Crkva prepoznaje njegovu «težnju srca za istinom». Božji zakon savjesti o kojem je pričao Pavao, i življenje po njemu, već je svojevrstan dokaz vjere. Čovjek koji radi neznanja, ili bilo kojeg drugog objektivnog razloga, nije službeni pripadnik Katoličke Crkve, njezinim je dijelom radi prepoznavanja njenih učenja «u svome srcu».
Dajmo primjer ovog, da bi bilo jasnije. Sjetimo se Indijanaca, koji generacijama nisu bili u prilici susresti se s Evanđeljem. Indijanac koji je živio u prvim vjekovima možda nije mogao upoznati apostole, ali u sebi je mogao prepoznati Bogom danu svijest o činjenju dobra. Na taj način, Indijanac je bio «Katolik» ne službenim poveznicama s ovozemaljskim tijelom Crkve, već svojim služenjem u skladu s objavom koju je primio u srcu, ako se iste držao. Slično kao čovjek koji želi naučiti japanski, ali u odsustvu učitelja japanskog, proučava navedenu kulturu iz literature koju ima, a napisana je na njegovom vlastitom jeziku.
Ali što je s ljudima kojima je Isus propovijedan, ali nisu postali vjernici? Da li oni mogu završiti u paklu, ako ostanu u takvom stanju? Treba biti objektivan, i potražiti razloge njihove nevjere. Možda se ne radi o tvrdoći srca, već o njegovom traganju. Dok ti ljudi isto imaju Božje zakone zapisane u srcima, moguće je da im treba vremena da ih prepoznaju u nauku Katoličke Crkve. Bog ima poštovanja prema grešnicima i daje im vremena da se vrate u okrilje Crkve (Otk 2,21), zar neće tad dati vremena i ljudima koji traže Njegovu volju svojim srcem?
Kamo idu nepokorni Crkvi i srcu?
Sukladno nauku Katoličke Crkve, s druge strane, svaki čovjek koji svojevoljno, nakon što mu je propovijedano Evanđelje i nakon što se uvjerio u ispravnost kršćanskog nauka, isti odbije- završiti će u paklu ako umre u takvom stanju. Ovdje se ne radi o nekakvoj nepravdi, već o objektivnom slijedu događaja koji važi i za zemaljske institucije. Ukoliko nekome oštetite imovinu, dobit ćete nalog suda da mu isplatite odštetu. Ako odbijete učiniti tako (čak i ako ste svjesni da bi bilo moralno ispravno na taj način postupiti), odgovarati ćete u zatvorskim institucijama. U religiji, ako ste primili vijest o Isusu iz Nazareta, i svjesno se oglušili na nju čak i nakon što ste se uvjerili u njenu autentičnost, računa se da ste odbili poziv na spasenje i zatvorili srce. Drugim riječima, vaša «pobuna» mora biti svjesna i samovoljna.
Nakon što čovjek umre, ne može više promijeniti svoj stav. Kao što je vjerojatno već jasno, ovo ne znači nužno da će ljudi koji nisu bili u potpunom shvaćanju svojeg religijskog opredjeljenja završiti u paklu. Računa se na činjenicu da su tijekom života doživjeli puninu komunikacije s Bogom (jer se Bog objavljuje svakom biću, barem kroz «zakone srca») i prema načinu na koji su replicirali u toj komunikaciji, bit će suđeni na Sudnjem Danu. Radi ovoga apostol navodi da će učitelji biti strože suđeni (Jak 3,1), jer uz spoznaju dobra u svom srcu, imaju i spoznaju nauka kojom podučavaju.
Isus je objasnio da nitko neće ući u Kraljevstvo Nebesko ako nije kršten, što je predstavljalo problem u formiranju ovog nauka. Radi toga je sustavnost spasenja «van Crkve» nazvana «krštenje željom», jer se uzima u obzir da bi se čovjek koji traži istinu rado krstio ako bi imao spoznaju o tome. On je dio Katoličke Crkve, u skladu s objavom koju ima, i iako nesvjestan punine nauka, pretpostavlja se da je svojom savješću prihvatio sav. Zato ima istine u tvrdnji da van Crkve nema spasenja, ali uzima se u obzir da unutar Crkve postoje i ljudi koji nisu «službeno» u istoj. Sjemenka ruže u vrtu, jednako je ruža, čak i ako tako ne izgleda.
Jer Isus Krist je spasitelj svih ljudi, u prvome redu vjernika (1 Tim 4,10).
Odgovori s citatom
Prvotno napisano od Bukowski
