Papa Franjo svojim je komunikacijskim vještinama osvojio svijet. Kako Vi iščitavate njegove poruke i geste, posebice njegovu posebnu naklonost prema siromašnima, napuštenima i starijima?
Papa Franjo u odnosu na druge pape nije ništa revolucionarno niti novo, a posebice na način kako bi to mediji htjeli prikazati. Kad se govori o njegovu osvajanju svijeta, naravno da je to jedan medijski, skroman propagandistički i nužno komercijalizirani izričaj. Ma nije njemu do osvajanja svijeta, nije on trgovac iz multinacionalne kompanije... Zar nisu, i pape, prije njega, i njegovi prethodnici koju su i naši suvremenici, također osvojili svijet. Dovoljno se prisjetiti blaženoga Ivana Pavla II., svojevrsnog čarobnjaka, govoreći, na društvenoj razini, kojega su mediji upijali. Jednako i Benedikt XVI. koji je također bio Papa koji je 'osvajao' ljude, ali eto, možda su ga zbog neupitne moralne dosljednosti i neodstupanja od vječnih istina, cinično zaobilazili mediji i krivo prikazivali. A onda on radi najveći čin poniznosti… Očito su mislili da će ovaj Papa biti svojevrsna antiteza Benedikta, ali upravo suprotno - on je njegov kontinuitet u najboljem smislu riječi i misije. Tu se vidi Duh Sveti na djelu kroz čitavu povijest. Očito su se 'zaletjeli', pa sad vide da nema povratka.
Stoga, kad bismo iz hrvatskih mainstream medija preuzeli razumijevanje pape Franje, krivo bi učinili. Odnosno, prikazivanje pape Franje u našim medijima, čisti je falsifikat po starim ideološkim stereotipima. Realna slika pape Franje i tih medija nisu uopće usklađene. Sveti Otac je prije svega čovjek duha, čovjek suvremenog konteksta. On vidi beskrupuloznost moćnika i laži kojoj je svijet izložen. U tome on nastavlja kontinuitet papa prije njega, samo je njegov stil, njegov izvedbeni način ponešto drukčiji, što je i shvatljivo. A sve ono što papa predstavlja Crkvi i svijetu, a to su, prije svega, univerzalne teme života, ljudskoga dostojanstva, bilo pojedinca ili naroda, a koje su upravo, katoličke vrijednosti, tu se papa Franjo ne razlikuje niti za točku od svojih prethodnika. Recimo trendovski da je ovaj papa specifičan po svom osobitom body languageu. To što on naginje u deklarativnom smislu i često spominje inferiorne, siromahe i napuštene, mislim da je riječ o tehničkoj vezi s njegovim južnoameričkim podrijetlom. Dodajmo, nije li Isus iz Nazareta bio prijatelj i zagovaratelj siromašnih, odbačenih, izgubljenih.
Hrvatski mediji pokušali su poruke pape Franje izvlačiti iz konteksta kako bi ga kao moralnog autoriteta približili liberalnim stavovima. Što se krije iza njihovog takvog čina?
Iza toga se krije tzv. angažirano novinarstvo, u našoj specifično hrvatskoj verziji. Naravno, opet je to u službi podvaljivanja, izazivanja impresija u nedovoljno kritički zreloj javnosti. I naravno, u službi različitih bezidentitetskih lobija, interesa. Onih koji se zaogrću filantropijom, tolerancijom i napretkom, snošljivošću, a zapravo su ovisnici o nečemu što nema vrijednosnih temelja u hrvatskom društvu, pa i u zdravom društvu općenito. Zapravo, oni su nasilnici, diktatori nad duhom naroda, mali nedorasli profesionalci u svome poslu, pa im takvo pisanje predstavlja njihov način postojanja i nekakve afirmacije. Relativizam i nihilizam njihovi su glavni pravci i sadržaji. Dovoljno je vidjeti otvoren i srdačan odnos i uvažavanje između liberalnog Franje i konzervativnog Benedikta, kako bismo potvrdili neistinitost i falsifikat, koji je prava riječ za ovu vrstu rabote. Nažalost, novinari često nešto rade u što ni sami sigurno ne vjeruju.
Kad bismo zaista bili dorasli za to razumijevanje, fenomena pape i suvremenosti, odrekli bi se takve strašne simplifikacije pape Franje kao institucionalne osobe, ali i pojedinačne osobe, pape intelektualca. Ne mogu mainstream mediji, primjerice, Svetom Ocu pripisivati nekakve liberalističke atribucije. Papa, prije svega, uzima svoju snagu od Isusa Krista, on je čovjek sviju ljudi. Svoditi ga na naše dnevno političke potrebe, neke trenutačne iščašene obrasce u Hrvatskoj, mislim da je to previše infantilno, i neinventivno tendeciozno. Smatram da to govori o sindromu naših medija koji se nisu oslobodili tog svog totalitarnog, ovisničkog nasljeđa. Naime, oni imaju zadane ideološke projektne zadatke od kojih se ne mogu odmaknuti, pa su često dodatno i samoizmanipulirani. Usput sami sebe smatraju jako važnim, jer prema njihovu mišljenju, oni upravljaju društvom, oni kreiraju mišljenje ljudi, pa eto imaju moć, a dojam i emitiranje moći je glavna opsesija svake društvene nedoraslosti. Nažalost, podrijetlo tog sindroma leži u činjenici da hrvatski mediji nisu doživjeli ni prakticirali pravu pluralnost.
Odgovori s citatom
Prvotno napisano od Stiliana
