Ja sam desničar. Bliži su mi američki republikanci od demokrata, engleski konzervativci od laburista. Moja je reputacija u mnogim intelektualnim krugovima, zbog toga, loša.
U vezi s većinom otvorenih političkih pitanja ja bih sam sebe klasificirao kao desničara. U sporovima u američkoj politici više se slažem s republikancima nego s demokratima, u Engleskoj više s konzervativcima nego s laburistima, itd. Naravno, u ovom tekstu ne mogu dalje objašnjavati svoj politički credo, premda moram priznati da bih, u duhu neoliberalnog kapitalizma i u potrazi za dodatnim profitom, vrlo rado detaljnije elaborirao svoje stavove u nastavcima u nekoj masno plaćenoj tjednoj kolumni pod naslovom, recimo, “Pogled zdesna”.
Ma ne, to je bila šala!
Nasuprot notorno lošoj reputaciji nas desničara, mi ne radimo uvijek sve samo radi novca. Koliko god to izgledalo nevjerojatno, i nama je također stalo (ponekad) do općeg dobra. Tako i ja u ovom članku namjeravam napraviti nešto što može biti od javne koristi, naime, želim pokazati da se neka politička gledišta danas masovno odbacuju bez dobrih razloga i bez kritičkog razmatranja, a da se to događa pod golemim utjecajem ljevičarske ideologije koja dominira i u medijima i u intelektualnim krugovima.
Ovaj je članak namijenjen svima onima koju su se znali naći u situacijama da su imali rezervu prema nekom općenito prihvaćenom političkom stavu koji su zdušno podržali svi sugovornici u njihovu društvu, ali su oni na kraju ipak odlučili zadržati svoje mišljenje za sebe jer su htjeli izbjeći one uobičajene neugodne poglede čuđenja svojih poznanika i reakcije tipa: “Pa nije moguće da ti misliš da je američki napad na Irak bio opravdan!”, ili “Ti se sigurno šališ kad kažeš da podržavaš Izrael u bliskoistočnom sukobu!”, ili “Čekaj, nemoj reći da ti stvarno vjeruješ da Amerikanci ne krše ljudska prava kad drže one ljude u zatvoru Guantanamo!”, ili “Čovječe, kako možeš biti tako glup i tvrditi da je za sadašnju financijsku krizu odgovornija državna intervencija nego divlji kapitalizam?”
Politički trogloditi
Nemojte dopustiti da vas pokolebaju takvi agresivni istupi. Ne, niste glupi, neinformirani, a niti moralno problematični zbog toga što zastupate neko od tih stajališta koje kod drugih može izazvati nevjericu, zgražanje, a nerijetko i uvredljive komentare. Neću tvrditi da su ta stajališta nužno točna, ali ona su potpuno legitimna mišljenja iza kojih stoje jaki argumenti, a brane ih mnogi inteligentni, pošteni i dobronamjerni ljudi koji o svim tim stvarima znaju mnogo više nego vi, ja ili vaši zajapureni sugovornici.
To što će vas oni zbog takvih stavova proglasiti neznalicama ili političkim trogloditima rezultat je njihove vlastite uskogrudnosti i dogmatičnosti. Okruženi istomišljenicima i izloženi gotovo uvijek istim argumentima samo jedne strane, pod dodatnim bombardiranjem sličnim idejama iz javnih medija i intelektualnih elita, ti ljudi najčešće više uopće nisu u kontaktu s fundamentalno oprečnim pogledom na stvari. Premda se stalno pozivaju na toleranciju i otvorenost prema drukčijem mišljenju, oni su u znatnoj mjeri odsječeni od onog što se događa u desnom dijelu političkog spektra pa za njih onaj često spominjani “govor drugoga” ovdje sve više postaje “govor glupoga”.
Jedan moj zagrebački kolega (inače sociolog po struci pa onda, dobro pogađate, i tvrdi ljevičar) upozorio me je 2004. godine na neko istraživanje prema kojem je ispalo da gotovo sve američke savezne države koje su tada na predsjedničkim izborima glasale za Johna Kerryja imaju viši prosječni kvocijent inteligencije od onih koje su glasale za Busha. Tu su informaciju ljevičari u ono vrijeme s oduševljenjem dočekali te su je naveliko razašiljali svojim poznanicima jer je glupost američkih glasača bio jedini način kako su oni sebi mogli objasniti Bushovu pobjedu.
Iako je svakome iole razumnome moralo odmah biti očigledno da ti “podaci” ne mogu biti točni i da se radi o internetskoj psini, ta je izmišljotina masovno bila tretirana kao znanstvena činjenica, a među nasamarenima se našao čak i ugledni britanski tjednik Economist (koji je, da usput kažem, slijedeći trend ostalog tiska podržao Kerryja, a onda ponovno, nakon četiri godine, i Obamu). U istom duhu, nakon Bushove pobjede 2004. godine jedan od najtiražnijih dnevnih listova u Engleskoj na naslovnoj je stranici donio Bushovu fotografiju, a ispod nje pitanje “Kako to da 59,054.087 ljudi može biti toliko GLUPO?”
Tolerantni ljevičari
Nema što, dobra manifestacija tolerantnosti ljevičara kada slobodni izbori završe rezultatom koji se njima ne sviđa! Oni se nikako nisu mogli pomiriti niti s porazom 2000. godine pa još moramo slušati njihove žalopojke o tome kako je Goreu tada “ukradena” pobjeda iako je istraživanje provedeno na Sveučilištu Chicago naknadno pokazalo da se konačni ishod ne bi promijenio čak i da su u Floridi bili ponovno prebrojani i uračunati glasovi onako kako je tražio Gore.
Je li Bush moron?
Ako je, pak, riječ o samome Bushu, vrlo je rašireno mišljenje da se šokantno niska razina njegove inteligencije sasvim dovoljno manifestirala u njegovim raznim gafovima te da je on zbog svoje izuzetne intelektualne ograničenosti opravdano postao predmetom konstantnog sprdanja. Za vrijeme izborne kampanje 2004. godine izvršni je urednik New York Timesa izrazio mišljenje mnogih rekavši: “Sumnja li itko u Americi u to da Kerry ima viši kvocijent inteligencije nego Bush? Ja sam siguran da bi sveučilišne ocjene i rezultati SAT ispita stavili Kerryja daleko ispred Busha.” Ali bio je u krivu! Ako se iz dostupnih sveučilišnih dokumenata o dvojici političara išta može zaključiti, onda je to da Bushov kvocijent nikako nije niži od Kerryjeva, a moglo bi se pretpostaviti da je čak i viši.
Jednako tako, usprkos tome što je Bush naširoko bio nazivan “moronom”, “idiotom” i često bio uspoređivan s čimpanzom, iz njegovih rezultata na ispitima koji su u snažnoj korelaciji s mjerenjem kvocijenta inteligencije proizlazi da je on zapravo inteligentniji od 95 posto ostalih ljudi (pa prema tome, žao mi je što to moram reći, i od velike većine čitatelja Jutarnjeg lista). To, naravno, ne bi trebalo nikoga začuditi jer, ako malo razmislite, složit ćete se (bez obzira na naše općenito loše mišljenje o političarima i bezbrojne šale na njihov račun) da je praktično isključeno da bi čovjek ispodprosječne inteligencije ikada mogao biti izabran za predsjednika Sjedinjenih Država.
Ali stanite malo - pobunit će se netko - kako drukčije nego glupošću možemo objasniti sve one javne istupe zbog kojih je Bush neprestano bio ismijavan? Na primjer, nije li odličan dokaz neinteligencije kada američki predsjednik kaže da je u izbornoj kampanji već posjetio 57 saveznih država iako svako dijete zna da ih ima samo 50? Ili kada on, odgovarajući na pitanje austrijskog novinara, upotrijebi neki engleski idiom pa onda doda da, na žalost, ne zna kako bi se to reklo na “austrijskom jeziku”. Ili kada on za posjeta planini Rushmore (u kojoj su uklesane glave četvorice američkih predsjednika) upita s čuđenjem kako su se na te strme stijene uspjeli popeti glumci u poznatom Hitchcockovu filmu “Sjever - sjeverozapad” pa onda dobije odgovor: “Oni se nisu ovdje popeli, to su ustvari bile filmske kulise”.
Dobro, teško je poreći da su ovo doista prilično neinteligentne izjave. Ali iz toga ipak ne slijedi nužno da čovjek koji ih je izgovorio mora biti glup. Političari imaju tako mnogo istupa da se i vrlo inteligentnim ljudima ponekad omaknu takvi “biseri”. No, ako još inzistirate da su ti ispadi neoborivi dokaz gluposti, moram otkriti zamku koju sam pripremio upravo za takve tvrdoglave čitatelje. Oni koji bolje prate američku politiku već su sigurno pogodili da autor tih triju izjava zapravo nije Bush, nego njegov nasljednik, Barack Obama.
Ludi za Obamom
Poanta je ovdje da mnogi političari u svom javnom djelovanju ponekad naprave gafove i na taj način daju puno materijala za smijeh i izrugivanje. Ali ono što je vrlo indikativno jest to da nisu zbog toga svi oni ni izbliza u istoj mjeri predmet humorističkih i zajedljivih komentara. Napose je evidentno u vezi s Obamom da su novinari i komičari vrlo obazrivi i oprezni u zbijanju šala na njegov račun.
Zašto? Prvo, zato što mediji u ogromnom postotku podržavaju Demokratsku stranku, što je bilo pogotovo očito u posljednjim predsjedničkim izborima. Čak je i sam Obama, na večeri koju je u Bijeloj kući nedavno priredio za novinare, samo napola u šali rekao: “Većina vas je pisala o meni, a svi ste vi glasali za mene”.
Drugo, stvorena je situacija da svaka kritika Obame (a kamoli neko izrugivanje s njim) može lako dovesti do optužbe za rasizam - kvalifikacije koja vam, koliko god bila i neopravdana, može opasno ugroziti karijeru ili barem gadno zagorčati život. Bivši američki predsjednik Jimmy Carter prije nekoliko mjeseci je čak otvoreno ustvrdio da je ogroman dio javnog animoziteta prema Obami zasnovan na tome što je on crnac. E, pa sada izvolite reći da se ne slažete s Obaminom politikom!
Premda su u posljednjih nekoliko predsjedničkih izbora u Americi glasovi bili prilično ravnomjerno raspodijeljeni na demokrate i republikance, u novinama, na televizijskim postajama, u Hollywoodu, a posebno na sveučilišnim odsjecima humanističkih i društvenih znanosti zagovornici konzervativnih političkih stavova vrlo su rijetke zvjerke.
Tamo su ljevičarske ideje uzele toliko maha da u tom klaustrofobičnom duhovnom prostoru ljudi često slušaju samo jeku vlastitih političkih fraza, parola i zaključaka. U tim razgovorima s uvijek istom ideološkom intonacijom oni se međusobno samo dalje učvršćuju u uvjerenju u ispravnost vlastitog “progresivnog” pogleda na svijet, tako da im na kraju postaje potpuno nepojmljivo da netko iole racionalan može imati suprotno mišljenje.
Ljevičarske dogme
Lako je naslutiti što se u takvoj situaciji događa. Mnogi inteligentni i obrazovani ljudi bit će uljuljkani u svojim ljevičarskim dogmama pa će, bez prilike da testiraju svoja politička stajališta u konfrontaciji s oponentima, biti skloni s velikim žarom ponavljati neke posve neodržive tvrdnje, i to samo zato što one u njihovu krugu konstantno cirkuliraju kao neprijeporne istine.
Jedan od brojnih primjera je optužba da je Bush lagao kada je prije američke invazije na Irak tvrdio da je Sadam Husein posjedovao oružje za masovno uništavanje. Ta se optužba za laganje već godinama vrti kao pokvarena ploča, a ponavljaju je ne samo mnogi novinari, politički komentatori i samozvani opinion-makeri nego i ljudi s najvišom reputacijom u svjetskoj znanosti, poput biologa Richarda Dawkinsa i fizičara Stephena Hawkinga.
No, ta optužba nikada nije bila potkrijepljena adekvatnim dokazima. Argument ide otprilike ovako: (1) Bush je tvrdio da Irak ima oružje za masovno uništavanje (OMU); (2) Utvrđeno je nakon invazije da Irak nije imao OMU. Dakle, (3) Bush je lagao.
Moji studenti prve godine u kolegiju iz kritičkog mišljenja odmah uoče da istinitost konkluzije (3) uopće ne slijedi iz istinitosti premisa (1) i (2). Sasvim je moguće, oni odmah uzviknu, da je Bush tvrdio nešto neistinito, ali da nije lagao (npr. ako je i on sam imao pogrešnu informaciju da je Irak posjedovao OMU). Drugim riječima, tvrdnja da je netko lagao implicira to da je on namjerno želio prevariti druge, tj. da je on sam znao da ne govori istinu.
Imamo li pak razloga vjerovati da je Bush tada vjerovao da govori istinu? Zapravo, da. Jer ne samo da su američke i britanske obavještajne službe s velikom rezolutnošću izvještavale o postojanju OMU u Iraku (recimo, šef agencije CIA uvjeravao je Busha da je to sigurno kao zakucavanje u košarci), nego su to činile čak i službe onih zemalja koje su se protivile intervenciji u Iraku, primjerice Francuske, Njemačke, Kine i Rusije. Štoviše, takvu su ocjenu u potpunosti podržali i vodeći političari Demokratske stranke (Al Gore, Hillary Clinton, John Kerry, Edward Kennedy, Nancy Pelosi itd.). Logički je moguće, naravno, da je Bush čitavo vrijeme ustvari znao da OMU ne postoji u Iraku te da je nekako uspio prevariti sve svoje političke protivnike, uključujući i obavještajne službe zemalja nesklonih Americi. Ali to bi opet imalo za ljevičare nezgodnu i paradoksalnu konzekvencu da bi onda Bushu trebalo pripisati neku opako visoku razinu lukavstva i nadljudsku inteligenciju.
Korisna opomena
Moram napomenuti da ne namjeravam ovdje braniti Bushovu politiku prema Iraku (niti prema bilo čemu drugome), a čak niti pozitivno tvrditi da on nije lagao u vezi s oružjem za masovno uništenje. Jedino smatram da nema (niti je ikad bilo) ikakvih uvjerljivih dokaza za tu optužbu te da su oni koji su tu optužbu javno iznosili naprosto papagajski ponavljali ono što su čuli od svojih političkih istomišljenika, a što ni na koji način nisu pokušali sami kritički prosuditi. A da su na taj način mogli postupiti ljudi poput Dawkinsa i Hawkinga, korisna je opomena svima onima koji imaju preveliko povjerenje u znanstvenike i njihovu racionalnost čak i kada oni izađu izvan okvira svoje struke, a pogotovo kada govore o stvarima koje imaju političku dimenziju.
‘Neko uzbuđenje mi se penje uz nogu’
No, nisu li i desničari u opasnosti da zapadnu u jednostranost i dogmatizam? Ne treba li i njima neka duhovna ravnoteža i više upoznavanja sa suprotnim političkim nazorima? To je, dakako, uvijek poželjno, ali mislim da su desničari obično manje izloženi riziku da ostanu zatvoreni u vlastiti način gledanja i da budu neinformirani o stavovima druge strane. Razlog je u tome što je među suvremenim demokratskim zemljama vrlo teško pronaći neki desničarski ekvivalent one razine ljevičarske pristranosti koja se jasno pokazuje i u intelektualnim krugovima i tzv. mainstream medijima u mnogim sredinama.
Je li tisak objektivan?
Dobro je poznato da su novinari na američkim izborima konzistentno i u ogromnoj većini glasali za demokrate, čak i prilikom katastrofalnih poraza ljevičarskih kandidata (1972. i 1984.), kada bi oni znali izvući pobjedu u samo jednoj od 50 saveznih država. Također, premda je 2004. godine 51 posto američkih birača glasalo za Busha, među novinskim dopisnicima iz Washingtona ta se podrška svela samo na 8 posto. Nadalje, na svakog američkog novinara koji je dao financijsku potporu za Bushovu kampanju dolazi 93 onih koji su dali novac za Kerryja.
Spomenimo k tome i da je urednik Newsweeka nedavno opisao Obamu kao “neku vrstu Boga”, a jedan od najpoznatijih televizijskih komentatora priznao je pred milijunskim auditorijem da osjeća kako mu se “neko uzbuđenje penje uz nogu” kad sluša Obamine govore. Čak je i javni urednik New York Timesa prije nekoliko godina postavio pitanje “Je li New York Times ljevičarski list” pa je odmah sam odgovorio: “Naravno da jest... Ako mislite da u vezi s kontroverznim društvenim pitanjima naše novine zastupaju neko srednje stajalište, vi ih čitate zatvorenih očiju.” A svi znamo koliko je jak utjecaj New York Timesa na mišljenje intelektualaca u Americi, ali i drugdje.
Prema PEW-ovu istraživanju mišljenja registriranih glasača u predsjedničkim izborima 2008. godine, čak je 70 posto ispitanika reklo da su mediji bili naklonjeni Obami dok je samo 9 posto njih tvrdilo isto za McCaina. Štoviše, i većina samih Demokratskih glasača smatra da su novinari željeli vidjeti Obamu u Bijeloj kući! Zaključak ove studije je bio, sasvim opravdano, da bi takvo stanje stvari doista trebalo zabrinuti ljude iz tiska.
Dominacija ljevičara
Situacija u humanističkim i društvenim znanostima na američkim sveučilištima još je mnogo gora. Ne mogu to ovdje dokumentirati, ali vrlo lako možete doći do informacija koje će obilno potvrditi frapantno veću zastupljenost ljevičara među tamošnjim profesorima.
Nakon svih navedenih pokazatelja ljevičarske dominacije u utjecajnim sveučilišnim krugovima, mainstream medijima i među intelektualnim elitama u Sjedinjenim Državama, može li netko i dalje braniti tezu o potpunoj političkoj simetriji ljevice i desnice? Postoji li barem jedan protuprimjer neke suvremene demokratske zemlje u kojoj bi postojao suprotan trend i u kojoj bi čitav taj javni prostor imao jednako snažan i jednako konzistentan otklon udesno u odnosu prema političkom centru u toj sredini?
Prvotno napisano od zlatna ribica
Ode svijet kvragu...
Pravila pisanja poruke
Odgovori s citatom
