+ Odgovori na temu
Stranica 106 od 107 PrviPrvi ... 6 56 96 104 105 106 107 PosljednjePosljednje
Prikaz rezultata str. 2,101/2134

Tema: Bosanska posavina 1992. rat, poraz, izdaja....

  1. #2101
    Kao sto ste zakljucili, prethodna dva posta su dio neceg veceg.

    S postovanjem, master.

  2. #2102
    Analiza napada tijekom ofenzive „Plamen 95“ govori nam da su topničko- pješačko-tenkovski napadi izvođeni: jednodnevno 5., 17. i 21. svibnja i 1. i 8.lipnja;

    dvodnevno 10. i 11., 29. i 30. svibnja i 11. i 12 lipnja;

    trodnevno 13., 14. i 15. svibnja.

    Ukupno ih možemo podijeliti u tri faze napadnih djelovanja: prva faza od 5. do 28. svibnja; druga faza od 29. svibnja do 1. lipnja i treća od 2. do 12. lipnja.

    Najjači intenzitet napada bio je od 10. do 17. svibnja kada je u osam dana izvedeno šest napada.

    VRS se za napad intenzivno pripremala i na ovom bojištu angažirala snage s „vrlo velikim borbenim iskustvom …, dobro su opremljeni i obučeni u ovakvim uvjetima ratovanja“. Unatoč angažiranju jakih vojnih snaga, dijela elitnih postrojbi VRS-a te raznih dragovoljaca iz Srbije, uspjeh je izostao.

    Snage HVO-a bile su dobro utvrđene i pripravne na svako djelovanje VRS-a s obzirom na njihova kretanja, pregrupiranja ljudstva i tehnike na crti bojišnice te inženjerijske aktivnosti.

    Hrvatske su se snage intenzivno tijekom godina „ni rata ni mira“ pripremale za obrani i moguću ofenzivu, dobro su znale da rat nije završio i da mora uslijediti završni napad VRS-a, ali malo tko je predviđao tako jak i dugotrajan napad.

    Sustav obrane HVO-a tijekom vojnih djelovanja od 5.svibnja bio je takav da su sve pričuvne snage bile u pripravnosti, i to na način da se pričuva angažira na samoj crti obrane tako da je popunjenost bojišnice bila i do 80 % s redovitom smjenom i pričuvom.

    Za to vrijeme vojnici koji su bili na odmoru, tzv. treća smjena, bili su okupljeni u prigodnim objektima u pozadini, a kada nije bilo napadnih djelovanja, oni su se nalazili kod svojih kuća.

    Ponegdje su bili tek nekoliko stotina metara, a najviše nekoliko kilometara udaljeni od crte bojišnice.

    Upravo se ovaj oblik strategije teritorijalne obrane pokazao vrlo efikasnim jer su sve raspoložive vojne snage bile u neposrednoj blizini bojišta.

    Takav sustav obrane na ovom dijelu bojišta BP-a, gdje pričuvne i raspoložive snage nisu napuštale branjeni teritorij, primjenjivan je od početka rata 1992. pa sve do svršetka rata 1995.

  3. #2103
    Opaska: U navedeno vrijeme, na navedenom podrucju, nije bilo prisutnosti HV, iz objetivnih razloga, (operacija "Bljesak") te moguci protuudari neprijatelja.

  4. #2104
    Srbi slabo prezentiraju svoje gubitke. Al kad idu neki iskazi boraca, gdje im je bilo najteže, dosta njih kaže , na oraškom ratištu.
    .....kad bi mladost znala...kad bi starost mogla.....

  5. #2105
    Citiraj Prvotno napisano od Inkvizitor Vidi poruku
    Srbi slabo prezentiraju svoje gubitke. Al kad idu neki iskazi boraca, gdje im je bilo najteže, dosta njih kaže , na oraškom ratištu.
    Dao sam dio necega sto u wordu ima 75-80 stranica, samo da bih zagovornicima izdaje ili prodaje, prikazao stvarno stanje te godine.

    Iz tablice se moze vidjeti i tocan broj vojnika koji su izgubili svoj teritorij, kao i broj domacih ljudi koji su bili brojniji nego svi ostali.

    Bez obzira na to, Orasje bi tesko opstalo da nije bilo i tih ljudi, cijelo vrijeme od 92.
    MTS-a je bilo sasvim dovoljno za uzvratiti, sto nije bio slucaj 92.

  6. #2106
    Mene zanima mjesto Johovac. Znam da je bilo na prvoj crti. I da je teško stradalo.

    Naime jedan dio moje loze odselio se tamo prije 100 i nešto godina. I njih je bilo u tom selu puno. Puno više nego nas koji smo ostali dole ( okolina Duvna).
    .....kad bi mladost znala...kad bi starost mogla.....

  7. #2107
    Citiraj Prvotno napisano od Inkvizitor Vidi poruku
    Mene zanima mjesto Johovac. Znam da je bilo na prvoj crti. I da je teško stradalo.

    Naime jedan dio moje loze odselio se tamo prije 100 i nešto godina. I njih je bilo u tom selu puno. Puno više nego nas koji smo ostali dole ( okolina Duvna).
    Što te zanima?
    Pošto poznajem taj kraj.
    Dinamo Zagreb, 29 + - 20

  8. #2108
    Prije dosta godina druzio sam se sa par muslimana iz Kotorskog i oni su stalno spominjali taj Johovac i Focu, hrvatska sela, kazu ogromna sela, vele da su bili u odlicnim odnosima. Kumovi, prijatelji, dobri susjedi.

  9. #2109
    Rat u Bosanskoj Posavini nakon 6. listopada 1992. i pada njezina većeg dijela imao je svoj epilog u obrani preostalog slobodnog dijela na oraško-šamačko-domaljevačkom području.

    U razdoblju od 5. svibnja do 12. lipnja 1995. Vojska Republike Srpske izvodila je vrlo jake napade na tom području.

    VRS je vojnu operaciju nazvala „Plamen 95“, a hrvatska strana „Osveta“.

    Snage Hrvatskog vijeća obrane na Zbornom području Orašje uspješno su zaustavile snage VRS-a i pri tom im nanijele gubitke u živoj sili i tehnici.

    U radu se temeljem raznih hrvatskih arhivskih izvora i izjava sudionika nastoji prikazati obrana jedinog preostalog područja Bosanske Posavine između tzv. koridora i rijeke Save.

    STANJE NA ORAŠKOM BOJIŠTU OD 1992. DO SVIBNJA 1995.

    Početak srpske agresije i obrambeni Domovinski rat u Republici Hrvatskoj se do kraja 1991. razvio u svom punom opsegu.

    Uviđajući realnu mogućnosti izbijanja rata i u Bosni i Hercegovini (BiH), s obzirom na sve izraženije srpske namjere, političko vodstvo hrvatskog naroda smatralo je nužnim povesti odlučniju politiku i u BiH organiziraju teritorijalno-samoupravne Hrvatske zajednice koje su imale i obrambeno-zaštitničke ulogu, odnosno zaštitu hrvatskih etničkih prostora. Političko vodstvo Hrvata u Bosanskoj Posavini (BP)

    12. studenog 1991. osniva Hrvatsku zajednicu (HZ) Bosanska Posavina (prva Hrvatska zajednica u BiH), a zatim je 18. studenoga 1991. osnovana i HZ Herceg Bosna (HB). Varljivi mir vladao je u BiH i bilo je samo pitanje trenutka kada će se rat iz Hrvatske prenijeti i na prostore BiH.

    „Uvjeti“ za početak agresije na BiH stekli su se početkom 1992. kada su stranački predstavnici srpskog naroda proglasili 9. siječnja 1992. Srpsku Republiku BiH, koja se od 12. kolovoza 1992. zove Republika Srpska.

    Nekoliko dana nakon referenduma za neovisnost BiH (od 29. veljače do 1. ožujka), već 3. ožujka 1992. započinje napad naoružanog domaćeg srpskog stanovništva, paravojnih formacija „Arkanovaca“ i rezervista Jugoslavenske narodne armije (JNA) na Bosanski Brod s ciljem ovladavanja centra grada i mosta prema Slavonskom Brodu.

    Ubrzo nakon napada na Bosanski Brod započinje otvorena agresija srpskih snaga i JNA na ostala mjesta u BP-u.

    Tih dana srpske snage topništvom su napale i Slavonski Brod (28. i 29. veljače 1992. ispaljene su četiri topničke granate na Slavonski Brod).

    Zbog svega toga odlučeno je da vođenje obrane ovog dijela Hrvatske i BP vodi Zapovjedništvo Hrvatske vojske (HV) Operativna grupa (OG) Istočna Posavina.

    Ovo je zapovjedništvo 11. travnja 1992. oglasilo zapovijed gradovima i općinama u BP-u za mobilizaciju i organiziranje obrane te evakuaciju civilnog stanovništva.

    U cilju uspostave kontrole područja odaslana je zapovijed za zapovjedništva: Modriča, Bosanski Šamac, Orašje, Brčko, Gradačac i Odžak, ranije su takve zapovijedi izdane za Bosanski Brod i Derventu.

    U zapovijedi OG Istočna Posavina, koju je potpisao tadašnji zapovjednik pukovnik Ivo Petrić, za zapovjedništvo Orašje navodi se: „Organizirano preuzeti sve važne objekte u gradu i grad uz potrebne mjere osiguranja od intervencija izvana, postavljajući prepreke i zatvarajući sve ulaze u grad. Odmah osloncem na Savu, angažiranjem ostalih snaga obrane posjesti, utvrditi i zapriječiti linije obrane: ispred sela: Oštra Luka – Bok – Matići – Vidovice – Kopanice, sa zadatkom: Odsutnom obranom ne dozvoliti prolaz neprijatelja preko linije obrane, a posebno zauzimanju grada.“

    Za područje općine Bosanski Šamac izdana je zapovijed o organizaciji obrane osloncem na Savu na liniji: Zasavica – G. Hasići – Novo Selo – Grebnice.

    Nekoliko dana poslije temeljem ove zapovjedi proglašena je opća mobilizacija za općinu Orašje. Proglas za opću mobilizaciju objavljen je 24. travnja 1992., i to za sve građane u dobi od 18 do 60 godina starosti.

    U početku napada JNA i raznih srpskih domaćih i dobrovoljačkih postrojbi iz Srbije zajedničke snage HVO-a i HV-a relativno su uspješno branile sva hrvatsko-muslimanska područja u BP-u osim Bosanskog Šamca koji su srpske snage zauzele 17. travnja 1992.

    Ubrzo su snage HVO-a i HV-a prešle u napadno djelovanje i potisnule srpske snage prema Doboju te do kraja svibnja potpuno vratili Modriču i u dužini od 8 do 10 km presjekli tzv. „srpski koridor života“ koji je tada spajao Srpsku Republiku BiH (Banja Luku) i Republiku Srpsku Krajinu (Knin) sa Srbijom.

    Međutim, s obzirom na iznimnu važnost „koridora“, ujedinjene srpske snage, odnosno vojska Srpske Republike BiH i vojska Republike Srpske Krajine (nastale iz postrojbi JNA), kao i srpski dobrovoljci (Šešeljovci, Arkanovci i drugi), poduzimaju ofenzivnu vojnu akciju nazvanu operacija „Koridor 92“ s ciljem ovladavanja koridora i zauzeća BP-a izbijanjem na obalu Save i granicu s Hrvatskom.

    U tom naumu su tijekom nepuna tri i pol mjeseca (od 24. lipnja do 6. listopada 1992.) ofenzivnog djelovanja s izrazitom nadmoći u tehnici i ljudstvu uspjeli zauzeti Bosanski Brod 6. listopada 1992. i tako osvojiti veći dio BP-a.

    Samo je oraško područje između rijeke Save i „koridora“ (veći dio općine Orašje i dio općine Bosanski Šamac) ostalo jedini branjeni prostor BP-a (uz dio općina Brčko i Gradačac koji je bio s one strane „koridora“) koji srpske vojne snage u operaciji „Koridor 92“ nisu uspjele zauzeti.

  10. #2110
    Snage JNA i TO početkom 1992. u BP-u bile su ustrojene u sklopu Tuzlanskog korpusa. Unutar njega formirana je Operativna grupa Doboj (ili OG1 osnovana 26. ožujka 1992.) za zapadnu Bosnu i 17. Taktička grupa (TG) za sjeveroistočnu Bosnu sa sjedištem u Pelagićevu.

    Zona odgovornosti 17. TG pokrivala je područja općina Orašje i Bosanski Šamac u čijem se sastavu nalazilo: jedan oklopni bataljon, pet pješadijskih odreda, jedan motorizirani bataljon, tri artiljerijska diviziona za podršku, jedan protuoklopni garnizon i jedan divizion protuzračne obrane.

    Nakon povlačenja JNA u svibnju 1992. od Tuzlanskog korpusa formiran je Istočno-bosanski korpus. U sklopu njega je od dijelova TG
    17. ustrojena 1. posavska pješačka brigada (pbr) u Brčkom i 2. pbr u Pelagićevu i Bosanskom Šamcu. One se bile sastavljene od domaćih Srba (ponegdje u manjem postotku i Muslimana) i raznih srpskih dobrovoljačkih formacija.

    Početak srpske agresije i prvi napadi na području općine Orašje i Bosanski Šamac započinju u travnju mjesecu 1992. Na ovom dijelu BP-a su s obzirom na zone odgovornosti i teritorijalnu podjelu formirane dvije borbene zone:šamačko-domaljevačko i oraško bojište.

    Ova dva sektora su formalno tijekom svibnja/lipnja, a stvarno krajem listopada 1992., spojeni na potezu Brvnik – Oštra Luka i tvorili su jedinstveno bojište pod zapovjedništvom Operativne grupe Bosanska Posavina.

    Prvi srpski napadi na ovom dijelu bojišta BP-a zbili su se 19. travnja iz smjera Bosanskog Šamca te iz sela Crkvina, Škarić, Pisari, Srpska Tišina, Miloševac, Batkuša i Brvnik koja su sve vrijeme bila polazište za razvijanje srpskih oružanih postrojbi.

    U napadu sudjeluju srpski dobrovoljci i ranije formirani odredi TO iz 17. TG JNA.

    U jakom pješačko-tenkovskom napadu tog dana su hrvatske snage, odnosno pripadnici TO Domaljevac-Šamac i oko 100 pripadnika 157. brigade HV-a, uspjeli zaustaviti srpske snage na potezu rijeka Sava – Lijeskovac – Grebnice (a po dubini Domaljevac) pri čemu su srpskim postrojbama uništena četiri tenka (T-55).

    Cilj ovog napada bio je zaposjedanje Domaljevca, daljnji prodor prema Tolisi i zauzimanje Orašja.

    U napadu su srpske snage zauzele hrvatska sela Gornji i Donji Hasić, Novo Selo, Hrvatska Tišina i dio Grebnica do križanja puteva iz Brvnika i Bosanskog Šamca ka Grebnicama (Grebnice – Donja Slatina).

    Srpske snage su od svibnja do kraja 1992. nastavile s jakim napadima na ovom dijelu bojišta, osobito 19. kolovoza 1992. (boj na Lijeskovcu) kada su prema nekim izvorima imale gubitke od 32 poginula. Zaustavljeni su u svom daljnjem napredovanju na potezu Odmut (kod Odmutskog polja) – Grebnice (kod škole) – Lijeskovac/predjel Vranica – Brvnik.

    Na dijelu bojišnice Grebnice – Brvnik ukupno su od travnja 1992. bile angažirane snage 104. brigade HVO-a, HOS postrojbe, 157. brigada HV-a (veličina satnije), kasnije nakon pada Bosanskog Broda pridružit će se krajem listopada 102. brigada HVO-a (Odžak) i 103. brigada HVO-a (Derventa).

    Na spoju Brvnika do kraja bojišta na Vidovicama (kasnije do Vučilovca) crtu obrane osiguravale su snage 106. brigade HVO-a.

    Na suprotnoj istočnoj strani oraškog bojišta srpske snage su 29. travnja 1992. izvršile pješačko-tenkovski napad na Vidovice i Kopanice i 1. svibnja 1992. masakrirale hrvatsko civilno stanovništvo koje se nije uspjelo povući, mahom starije ljude.

    Hrvatske snage su u akciji već 2./3. svibnja vratile Vidovice, ali srpske snage su se ponovno konsolidirale i izvršile jaki napad nakon čega su se branitelji uslijed gubitaka i nedostatka vojnika i materijalno tehničkih sredstava morali povući i napustiti Vidovice 5./6. svibnja formiravši crtu obrane prema Orašju, rijeka Sava – Gajevi – kanal ispred „Đurića šuma“ – cesta Orašje – Lončari.

    Od početka svibnja započinje se raditi na utvrđivanju crte obrane na oraškom području, a 15. svibnja dolazi do preustroja Prve oraške brigade TO u 106. brigadu HVO-a s četiri bojne.

    Tijekom vojne akcije operacije „Koridor 92“ srpske su snage više puta pokušavale pješačko-tenkovskim napadima na oraškom bojištu zauzeti Orašje i okolna mjesta. Osobito jaki napadi pokrenuti su 14. i 19. srpnja 1992. iz dva pravca: iz Obudovac – Brvnik prema zaseocima Galići i Špionjaci u Oštroj Luki te iz pravca Vidovice – Lončari prema Orašju i Matićima. Svi napadi bili su odbijeni.

    Postrojbe HVO-a od 23. do 27. listopada 1992. izvode dobro usklađenu i isplaniranu akciju s ciljem povrata dijela izgubljenog teritorija. Akciju predvode pripadnici 106. brigade HVO-a i uz minimalne gubitke ponovno vraćaju početkom rata izgubljena hrvatska sela Vidovice, Kopanice i Jenjić.

    Crta obrane sada je postavljena ispred navedenih mjesta, ali su snage HVO-a imale vrlo nepovoljnu operativnu poziciju. Srpske snage su iz svog uporišta Vučilovac vršile stalne napade i ugrožavale bočnu crtu obrane na Kopanicama. Zbog toga su snage HVO-a odlučile prijeći u napad. Pripadnici 101. brigade potpomognuti 106. brigadom HVO-a su 13. prosinca 1992. razrađenom akcijom i iznenadnim pješačko-tenkovskim napadom zauzeli selo Vučilovac, „taktički“ važno srpsko uporište.

    Početkom 1993. korigirana je crta bojišnice na potezu srpskog uporišta Brvnik (između Oštre Luke – Domaljevac) u korist hrvatskih snaga.

    Nakon toga snage HVO-a nisu više izvodile jače napade, a nije bilo ni jačih napada Vojske Republike Srpske (VRS), vladao je status quo.

    Od sredine 1993. do svibnja 1995. nastupilo je razdoblje borbenog djelovanja nižeg intenziteta u kojemu je izvršena konsolidacija, utvrđivanje obrane i reorganizacija postrojbi u ZP-u Orašje.

    Nakon pada Bosanskog Broda i većega dijela BP-a preostali pripadnici brigada HVO-a prelaze u jedini slobodni teritorija BP-a desno od rijeke Save. Na tom se prostoru ustrojava Operativna grupa (OG) BP osnovana 19. listopada 1992., zatim Operativna zona (OZ) BP osnovana 28. studenog 1992. i 4. Zborno područje (ZP) Orašje osnovano 10. travnja 1993. u koje su ušle sve postrojbe s područja BP-a. U OG-u, odnosno OZ-u BP-a od sredine listopada 1992. prisutne su sljedeće brigade HVO-a: 101. Bosanski Brod, 102. Odžak,103. Derventa, 104. Bosanki Šamac, 105. Modriča, 106. Orašje i 108. Brčko (sa zadnjom ZP Orašje nije imalo fizičkog kontakta).

    Cjelokupni ustroj HVO-a u Bosni i Hercegovini do listopada 1993. organiziran je u četiri Zborna područja: Srednja Bosna, Jugoistočna Hercegovina, Sjeverozapadna Hercegovina i Bosanska Posavina s brigadama.

    U listopadu 1994. temeljem naredbe načelnika glavnog stožera HVO-a dolazi do preustrojauzoniodgovornosti ZP-a Orašje te se ustrojavaju: 201. domobranska pukovnija (dp) sastavljena od dvije bojne transformirane iz 101. brigade Bosanski Brod i 103. brigade Derventa; 202. dp sastavljena transformacijom od tri bojne transformirane iz 102. brigade Odžak, 104. brigade Bosanski Šamac i 105. brigade Modriča; 106. domobranska pukovnija sastavljena u početku od četiri, a kasnije od tri domicilne bojne, 4. gardijska motorizirana brigada „Sinovi Posavine“ – profesionalna brigada sastavljena prijelazom dobrovoljaca iz navedenih domobranskih pukovnija; 108. pješačka brigada Brčko; postrojba Vojne policije pod izravnim zapovjedništvom ZP-a Orašje.

    Jezgra snaga HVO-a BP-a nalazila se na slobodnom području oraškog područja.

    Brojčano stanje HVO-a u ZP-u Orašje, posebno postrojbi HVO-a koje su došle na oraško područje sa zaposjednutih područja BP-a, s vremenom se smanjivalo. Više je razloga tome, a jedan od temeljnih je što se gubila nada u povrat izgubljenog područja BP-a.

    S obzirom na smanjenje i preustroj brigada u domobranske pukovnije te ustroja 4. gardijske motorizirane brigade HVO-a „Sinovi Posavine“, brojčano stanje na teritoriju ZP-a Orašje (bez 108. dp HVO-a Brčko) početkom 1995. iznosilo je 5972 vojnika (vidi Tablicu 1).

    Broj djelatnih osoba ZP-a Orašje do kraja 1995. nije se znatno mijenjao od navedene brojke. Broj pripadnika 4. gardijske motorizirane brigade (gmtbr) se od veljače do svibnja 1995. povećao, i to prijelazom vojnika iz drugih postrojbi ZP-a Orašje, odnosno iz postojećih domobranskih pukovnija. Tako je sredinom svibnja 4. gmtbr brojala 832 pripadnika (154 časnika, 101 dočasnika i 577 vojnika).

    Dakle, možemo govorimo o brojci od oko 6000 do maksimalno 6300 ukupnog broja ljudi s kojima su raspolagale snage HVO-a na području ZP-a Orašje. Podatci se navode bez 108. domobranske pukovnije Brčko s kojom ZP Orašje tijekom rata nije imalo fizičkog kontakta.

    Početkom svibnja 1995. snage HV-a nastavljaju s oslobođenjem zaposjednutih dijelova Hrvatske kada su vojnom operacijom „Bljesak“ oslobodile zaposjednuto područje zapadne Slavonije (oko 600 km˛). Manji dio pripadnika Srpske vojske krajine (SVK) je zarobljen, a veći dio je izbjegao s područja zapadne Slavonije i povukao se preko granice na područje Republike Srpske u BiH.

    Opći moral ne samo vojnika nego i ukupnog srpskog stanovništva u BiH, kao i onih prebjeglih s područja zapadne Slavonije nakon vojne operacije HV-a „Bljesak“, bio je na izrazito niskoj razini. Jedan od načina kako podići moral stanovništva i borbeni moral vojnika bilo je zaposjedanje jedinog područja BP-a desno od Save do „koridora“ koje nisu uspjeli osvojiti 1992.

    To je trebao biti nadomjestak i zadovoljština za izgubljeni teritorija u Hrvatskoj čime bi se donekle povratio poljuljani ugled općenito srpske vojske u BiH i u Republici Srpskoj Krajini (RSK).

    Poraz u zapadnoj Slavoniji indirektno je implicirao pokretanje vojne operacije srpske vojske pod nazivom „Plamen 95“.

    SVK i VRS su zajedničkim raspoloživim snagama, kao i ostalim dobrovoljcima iz Srbije, organizirali napad na područje općina Orašje i Bosanski Šamac – Domaljevac.

  11. #2111
    Plan je bio raspoloživim topničkim sredstvima i pješačko-tenkovskim snagama izvršiti napad iz svih srpskih uporišta prema obrambenim crtama snaga HVO-a na području BP-a i izbiti na rijeku Savu u što je moguće kraćem roku.

    Tadašnji zapovjednik ZP-a Orašje brigadir Đuro Matuzović je još 19. travnja preko obavještajnih službi HV-a bio upoznat s time da VRS početkom svibnja 1995. pod zapovjedništvom generala Ratka Mladića planira napasti svim raspoloživim snagama i tehnikom oraško područje. Brigadiru Matuzoviću, na sastanku koji je organizirao general Đuro Dečak, sugerirano je da ima dva tjedna za pripremu obrane, što moraju sami provesti jer nikakvu ispomoć neće dobiti iz Hrvatske. Uz tom mu je rečeno da obrana neće biti nimalo laka, ali neka ne odustaje jer se BP može obraniti.

    Davor Domazet-Lošo operaciju „Plamen 95“, kao i ostale operacije VRS-a tijekom 1995., u širem kontekstu povezuje s aktiviranjem ranije razrađenog plana Genaralštaba Vojske Jugoslavije (VJ) i Glavnog štaba VRS-a iz sredine 1993. po nazivom „Zvijezda“.

    U širem strateškom pogledu i stvaranju povoljnih predispozicija za okončanje ratu u BiH VRS je u proljeće 1995. planirala izvesti niz operacija kojim bi proširila teritorij i zauzela preostale enklave u BiH Bihaća i Orašja te zaštićene zona Žepa, Srebrenica i Goražde.

    I operacija „Plamen 95“ bila je dio tog strateškog plana VRS-a, ali je po svemu sudeći napad na oraško područje dobio je prioritet ponajprije radi gubitka zapadne Slavonije početkom svibnja 1995.

    Već 5. svibnja Odelenje bezbednosti Glavnog štaba (GŠ) SVK uputilo je Upravi bezbednosti GŠ VJ-a informativni dopis u kojemu se navodi koncentracija hrvatskih snaga, tj. HV-a „u širem reonu Slavonskog Broda i Županje a koje trebaju biti upotrebljene u borbenim dejstvima na području bosanske Posavine, odnosno na presecanju “koridora““.

    Dalje se navodi kako su „delovi 125. br. HV iz Novske priključeni i upućeni u reon Orašje“. Ovo nije istinita informacija jer ni 125. br. HV-a ni bilo koji drugi dijelovi HV-a nisu bili upućeni na oraško bojište u svibnju 1995.

    Sama operacija obrazložena je procjenom VRS-a da će HV prestrojena na području Županje, Đakova i Vukovara skupa sa snagama HVO-a na oraškom području „koristeći mostobran u Orašju, Tolisi i Domaljevcu u sadejstvu s muslimanskim snagama sa juga izvršiti napad na Srpsku Posavinu, preseći Koridor i odvojiti snage 1. KK od ostalih snaga VRS i SRJ“.

    Kako bi se osujetio „plan presijecanja koridora“ HV-a i HVO-a koji u tom trenutku nije ni postojao, VRS je poduzela operaciju „Plamen 95“ kako bi zauzela oraško područje i izbila na rijeku Savu.

  12. #2112
    RASPORED SNAGA VRS-A I TIJEK OPERACIJE „PLAMEN 95“


    Srpske snage na oraško-šamačko-domaljevačkom bojištu predviđene za provedbu operacije „Plamen 95“ bile su organizirane u Taktičku grupu (TG) 5 i TG 3 formirane u većem dijelu od postrojbi 1. krajiškog korpusa (1. KK) i manjem dijelu iz Istočnobosanskog korpusa (IBK) VRS-a.

    Za zapovjednika TG 5 određen je pukovnik Dragoslav Đurkić. U nekim izvorima navedeno je da su cijelu operaciju zajedno nadgledali zapovjednik 1. KK general-pukovnik Momir Talić i zapovjednik glavnog štaba VRS-a general-pukovnik Ratko Mladić.

    Prema autoru dostupnim izvorima, ukupne snage iz 1. KK formirane u TG 5 i TG 3 na oraško-šamačko-domaljevačkom bojištu od Brčkog prema Bosankom Šamcu raspoređene su ovim redoslijedom:
    • 1. banjalučka laka pješadijska brigada (raspoređena na Creviću/ Obudovacu)
    • 1. čelinačka laka pješačka brigada (raspoređena na Krepšiću)
    • 11. dubička laka pješačka brigada (raspoređena na Lončarima)
    • 2. krajiška laka pješačka brigada (raspoređena na Obudovcu)
    • 2. posavska laka pješačka brigada (raspoređena na Bosanskom Šamcu)
    • 16. krajiška motorizirana brigada.
    Osim navedenih brigada angažirane su još i sljedeće snage:
    • jedna do dvije bojne 1. oklopne brigade (1. KK)
    • jedna bojna vojne policije
    • jedan izviđačko-diverzantski vod
    • četvrta bojna 43. motorizirane brigade iz Prijedora (1. KK)
    • dobrovoljci prve lake pješačke brigade „Panteri“ iz Bijeljine
    • specijalna postrojba „Drinski vukovi“
    • razni dobrovoljci iz Srbije, „Šešeljevci“ i „Arkanovci“.

    Pet gore spomenutih brigada srpske vojske, raspoređenih prema oraškom bojištu, brojale su oko 6000 vojnika.

    Dodatne snage, pojedinačne bojne i tzv. elitne i razne dobrovoljačke postrojbe, brojale su oko 2000 vojnika. Dakle, ukupno je angažirano oko 8000 vojnika s velikim ratnim iskustvom te raspoloživom tehnikom, oklopom, topništvom i raketnim sustavom kojima je tada raspolagala VRS (za raspored srpskih snaga vidi Kartu 1. u prilogu).

    Zarobljeni srpski časnik na pitanje novinara koje brigade sudjeluju u napadu na oraško područje sa sigurnošću kaže da je s jedne strane njegove 11. dubičke brigade bila 2. posavska brigada i 16. krajiška motorizirana brigada (mtbr) za koju je rekao da je po njemu „najelitnija jedinica naše vojske“. On je također potvrdio da su od samog početka operacije sudjelovale „specijalne postrojbe Bijeljinski panteri (1. lpbr „Panteri“ ili „Garda Panteri“, op. aut.) kojima je zapovijedao Ljubo Mauser (Ljubiša Savić zvani Mauzer, op. aut.) i Drinski vukovi“.

    U jednom članku The New York Timesa iz svibnja 1995. piše kako je tzv.
    „koridor“ koji je značio jedini spoj RS i RSK sa Srbijom bio navodno ugrožen od strane HVO-a i da je zato započeta ova vojna operacija VRS-a.

    Dakle, trebalo je zauzeti oraško područje kako bi se navodno uklonila mogućnost prekida i ugroze „koridora“ koji je pritisnut s dvije strane hrvatske od strane snaga HVO-a i bošnjačke od strane Armije BiH (tuzlanskog korpusa).

    To je bio službeni „izgovor“ srpske strane prema svijetu kako bi se opravdao napad na ovaj dio BP-a. Međutim, istina je naravno bila sasvim drugačija jer u tom trenutku nije postojao plan hrvatskih vojnih snaga za presijecanje „koridora“.

    Neposredno prije napada na područje ZP-a Orašje, inženjerija VRS-a je već početkom svibnja 1995. napravila potrebne opkope, prohode i ukapanja, a topništvo je dodatno utvrdilo svoje kote i položaje.

    Tamo gdje se moglo djelovati hrvatske su snage gađale srpske položaje u cilju sprječavanja inženjerijskih radova, a tamo gdje nisu mogle, vršile su stalna motrenja.

    Temeljem obavještajnih podataka i zapažanjima izviđačkih postrojbi HVO-a primijećeni su intenzivni pokreti VRS-a po „koridoru“ posebno „iz smjera Brčkog preko Lončara u pravcu Bosanskog Šamca kao i pregrupiranje ljudstva i tehnike ispred crte u z/o (zoni odgovornosti, op. aut.) ZPO (Zbornog područja Orašje, op. aut.)“. Ubrzano su dovožene i raspoređivane nove srpske snage, a cijelom crtom bojišnice izvidnici VRS-a motrili su raspored obrambenih snaga HVO-a.

    Snage VRS-a su prema oraškom bojištu početkom svibnja 1995. bile raspoređene u tri ešalona. Prvi ešalon bio je isturen na prednji kraj prema crti bojišnice snaga HVO-a od Vučilovca do Grebnica.

    Drugi ešalon bio je raspoređen u dubini na potezu Krepšić – Lončari – Donji Žabar – Obudovac – Srednja Slatina.

    Treći ešalon nalazio se kao pričuva u Brčkom, Pelagićevu, Bosanskom Šamcu i Odžaku. Novopridošle snage koje su dolazile na bojište raspoređivane su u dubinu srpskog teritorija, i to u mjestima: Krepšić – Lončari – Obudovac
    • Pelagićevo-Bosanski Šamac te dio u Brčkom, Odžaku i Modriču.

    Odatle su u manjim borbenim skupinama aktivirani duž cijelog „koridora“, odnosno crte bojišta. Prema obavještajnim podatcima Sigurnosno informativne službe (SIS) ZP-a Orašje i obavještajnom odjelu 106. dp koncentracija snaga VRS-a usmjerena je na južnu stranu „koridora“ (na potezu Čelić – Gradačac), a koje povremeno koristi i prema oraškom bojištu.

    U izvješćima se dalje navodi kako je realno očekivati da će u narednim napadnim djelovanjima s južnog dijela bojišta na koridoru Čelić – Gradačac biti upotrijebljen veći dio snaga VRS-a prema oraškom bojištu, a što će zavisiti od intenziteta djelovanja na tom bojištu.

    U „zapovjesti za napad komande 1. banjalučke lake pješačke brigade“ od 9. svibnja 1995. navodi se da je i ova brigada bila uključena u operaciju „Plamen 95“. U istoj zapovjedi za napad navodi se da lijevo od njih „borbena dejstva izvodi TG-3“ što jasno ukazuje na postojanje dvije taktičke grupe.

    U studiji Balkan Battlegrounds, iz koje je ovdje preuzet raspored postrojbi VRS-a, ne navodi se da su 16. krajiška mtbr (koje navodi zarobljeni srpski oficir), TG-3 ni 1. banjalučka lpbr bile raspoređene prema oraškom bojištu.

    Nepotpuni prikaz postrojbi VRS-a iz navedene studije možemo pripisati činjenici njihova rasporeda na početku operacije (5. svibnja), a kako su se naknadno prestrojavale, to je teško utvrditi bez relevantnih izvora srpske provenijencije.

    VRS je angažirala velike snage na oraškom ratištu zbog čega nisu mogli izvoditi napadna djelovanja većeg intenziteta na drugim bojištima, kao npr. na vlašićkom bojištu.

  13. #2113
    Napad VRS-a od 5. svibnja do 12. lipnja 1995.

    Prema saznanjima obavještajnih službi HVO-a ZP-a Orašje i zapovjedi za napad 1. banjalučke lpbr, osnovna zamisao operacije „Plamen 95“ bila je izvršiti jake topničke napade po crti obrane hrvatskih snaga i ciljevima u dubini branjenog područja te iznenadnim i brzim pješačko-tenkovskim napadima napraviti uklinjavanje i tako razdvojiti obranu snaga HVO-a, i to težišno na pravcima:

    ◦ Lončari – Vidovice – Orašje s ciljem odsijecanja područja Kopanica – Vučilovac i prodora oklopno-mehaniziranih snaga u Orašje
    ◦ Obudovac – Bok – Tolisa s ciljem ovladavanja komunikacijama i prostorom uz ta mjesta te izbijanja u Tolisu do rijeke Save
    ◦ Šire područje na potezu crte obrane Oštra Luka te desno (bočno) širenjem klina izbiti u Bok i lijevo (bočno) preko Brvnika k Domaljevcu
    ◦ Bosanski Šamac – Domaljevac (područje Grebnica) s proširenjem na Lijes- kovac i ovladavanjem prostora Domaljevac te tako dati potporu snagama u središnjem pravcu bojišnice na komunikaciji Obudovac – Bok – Tolisa
    ◦ Širi prostor Čović Polja uz komunikaciju Čović Polje – Matići sa zadatkom zauzimanja Matića i Kostrča i zatim preko Donje Mahale izbiti na Savu.

    Kako bi pokušala prodrijeti i osvojiti područje BP-a desno od obale rijeke Save, VRS je usmjerila svoje napade na tri glavna pravca.

    S obzirom na točku gledišta od rijeke Save, to su: istočno bojište ili lijevi bok prema hrvatskim područjima Vidovice – Orašje te Kopanice – Vučilovac, južno bojište ili središnji dio, hrvatska mjesta Matići – Bok – Oštra Luka, zapadno bojište ili desni bok hrvatsko mjesto Grebnice (Lijeskovac).

    Prema tim obrambenim uporištima izvodit će se napadi vojske VRS-a s ciljem uklinjavana i prodora te osvajanja branjenog prostora.

    Na bojišnici koje su branile snage HVO-a od Vučilovca do Grebnica ukupna dužina crte je iznosila oko 18 – 20 kilometara.

    Prva crta bojišta bila je dobro uređena, većinom povezana tranšejima i ukopanimbunkerima, odnosnootpornim točkama.

    Kompletna linija na oraškom odnosno šamačko-domaljevačkom bojištu u od lipnja do srpnja 1992. bila je povezana žičanim poljskim telefonom sa zapovjedništvom. Bunkeri ukopani u tranšejama bili su obloženi deblima i otporni na granate raznih kalibara. Inženjerijski radovi i prometna komunikacija prema crti i na crti obrane bili su vrlo dobri.

    Napravljeni su ukopi za tenkove, prage, i druga topnička oruđa uzduž cijele crte obrane. Tako dobro uređena crta bojišnice koja je polukružno s osloncem na rijeku Savu i u pozadini s RH tvorila jedinstvenu obranu oraškog teritorija, bila je vrlo važan čimbenik u kvalitetnoj i pravovremenoj obrani tijekom napada VRS-a.

    Neposredno prije napada VRS-a u svibnju 1995. snage HVO-a bile su raspoređene na sljedeći način: ispred mjesta Vučilovac – Kopanice – Vidovice do ceste prema Orašju razmještene su 201. dp (dvije bojne oko 900 ljudi) i 4. gmtbr (ukupno oko 1000 ljudi); najveći i središnji dio bojišnice lijevo od glavnog puta od srpskog uporišta Lončara prema Orašju, ispred crte Orašje – Matići – Bok – Oštra Luka do Brvnika, držala je 106. dp, okosnica obrambenih snaga na oraškom području (tri bojne oko 2400 ljudi); na potezu ispred Grebnice – Domaljevac – Brvnik razmještena bila je 202. dp (tri bojne oko 1600 ljudi) (o rasporedu hrvatskih snaga vidjeti Kartu 1 u prilogu).


    U razdoblju od 5. svibnja do 12. lipnja izvođeni su razni diverzantski i pješačko-tenkovski napadi VRS-a duž cijele crte obrane oraško-šamačko- domaljevačkog bojišta.

    Najjači intenzitet napada bio je u razdoblju od 10. do
    14. svibnja kada su uz vrlo jaku topničku podršku u četiri dana borbe (10., 11.,13. i 14. svibnja) srpske snage izvele niz napada na različitim pravcima.

    Često su napadi tijekom jednog dana izvođeni više puta etapno na jednoj udarnoj točki sa stalnim pridodavanjem novih snaga VRS-a iz pozadine.

    Po prvi put će se na oraško-šamačko-domaljevačkom bojištu upotrijebiti neko od naoružanja koje do tada u ratu nije korišteno, kao npr. pružno eksplozivna naprava za razminiranje sovjetskog sustava UZ-3 i UZ-3R ili popularno samo „Štuka“.

  14. #2114
    Dao sam Vam dio znansvenog rada, komenirajte, procjenjujte, pljujte... pravdajte se, napadajte...

    P.S. S obzirom da niti ja do tada, nisam vidio ovo oruzje malo proucite. Koliko sam upoznat, jedino se upotrijebilo u BP.


    Pozdrav, master.

  15. #2115
    ta operacija je trebala poslužiti Srbima za osvetu i da dignu vojsci moral nakon Bljeska.

    Znam da s tada govorilo o strašnim borbama a to znaju oni koji su bili tamo a i srpski vojnici govore o žestini tih borbi ali fali mi ovdje osim ovih tehničkih podataka malo doživljaja bitke. znam da su Srbi na kratko jedno vrijeme bili probili dio linije.

    Upirali su ali nisu uspjeli i tu treba skinuti kapu Posavljacima i ZP Orašje.

    Ovdje je bilo i Srba pa bi mogli i oni ako su sudjelovali dat svoje viđenje.
    Posljednje uređivanje od Inkvizitor : 06-01-2020 at 09:43
    .....kad bi mladost znala...kad bi starost mogla.....

  16. #2116
    Kasnije cete dobiti opis svakog pojedinacnog napada, sa detaljnim opisima.

  17. #2117
    Što su Štuke,

    Posavski glasnik, br. 56, 1. lipnja 1995.; posjećeno 16. srpnja 2016., http://www.mycity-military.com/Inzin...punjenja.html;

    Ratni dnevnik 106. brigade Bosanske Posavine Orašje, Orašje, 10. 05. 1995.

    Prva „Štuka“ je 10. svibnja lansirana 20 m desno od komunikacije Orašje – Lončari s ciljem razminiranja minskog polja, bila je duga oko 40 metara, a mogle su biti duge i do 90 metara.

    Postojale su dvije vrste pružno-eksplozivnih naprava BT (Bangalore torpedo) koje je JNA odnosno VRS posjedovala: UZ-3 (guranjem i vučenjem uz pomoć tenka) i UZ-3R (na raketni pogon).

    One su korištene za razminiranje napadnog područja i prohoda tenkova, oklopnih vozila i pješadije u ofenzivnom djelovanju VRS-a na oraškom bojištu.

    Princip djelovanja je takav da nakon aktiviranja „Štuka“ napravi udarni val proizveden eksplozijom punjenja te tada stvara tako veli pritisak da aktivira i uništava sve protutenkovske i pješadijske mine.

    Najbolji rezultati postižu se na ravnom terenu. Punjenje s raketnim motorima savlađuje rovove, jame i udubljenja razne širine do 10 m, a razno žbunje, žičane prepreke i sl. ne utječu na brzinu kretanja (lansiranja) punjenja.

    Osim za razminiranje, ovdje su korištene i protiv žive sile. Od takve naprave je 18. svibnja 1995. na crti bojišnice Kopanice – Vučilovac poginuo branitelj Mijo Olujić, pripadnik 201. domobranske pukovnije.

    HMDCDR, ZP Orašje, SIS pri ZP Orašje, kut. br. 1894., Službena bilješka, 18. 5. 1995.

  18. #2118
    Prva faza operacije „Plamen 95“ (od 5. do 28. svibnja 1995.)

    Početak operacija i prvi napad VRS-a izveden je ujutro u šest sati i 10 minuta 5. svibnja 1995. po središnjem dijelu bojišta na području Obudovac – Bok (glavnoj cesti prema Orašju), odnosno po položajima 1. bojne te spoja 1. i 2. bojne 106. domobranske pukovnije.

    Cilj VRS-a u prvom napadu bio je munjevitom akcijom razbiti snage HVO-a na tom dijelu bojišta i što prije izbiti na desnu stranu obale Save.

    Kombinirani napadi i topničko djelovanje na zonu odgovornosti
    106. dp trajalo je u etapama sve do 15,30 sati. 53 Duž cijele crte bojišta ZP-a Orašje, a osobito prema položajima 106. dp i 202. dp, pucano je iz raspoloživog pješačkog, minobacačkog, topničkog i tenkovskog oružja.

    Osim po crti bojišta, VRS je djelovala topnički i po dubini na civilne objekte u naseljima današnje općine Orašje i Domaljevac – Šamac (koristeći pri tom i napalm projektile) napravivši veliku materijalnu štetu na stambenim i gospodarskim objektima.

    Tada je s nekoliko projektila pogođena i katolička crkva u Oštroj Luci koja je teško oštećena.

    Tijekom napada koji je intenzivno trajao do popodnevnih sati ispaljeno je preko 2000 projektila raznih kalibara po hrvatskim položajima i naseljima.

    Napad je odbijen, a bilanca je sedam ranjenih pripadnika 106. dp od kojih jedan teže te dva civila od kojih jedan teže. Tri bunkera bila su direktno gađana i potpuno uništena, a dva su oštećena.

    Prvi napad predstavljao je uvertiru za ono što će uslijediti u sljedećih mjesec dana. Ovaj napad VRS je iskoristila za detaljno prikupljanje podataka o rasporedu i jačini obrambenih položaja i vatrenih točaka hrvatskih snaga.

    Nakon prikupljenih podataka o uporišnim točkama, sada je pristupila planskim i organiziranim pripremama za još jači napad. U roku od osam dana (od 10. do 17. svibnja) VRS će izvršiti šest vrlo jakih napada u serijama i na više pravaca duž cijelog oraškog bojišta.

    U daljnjem dijelu rada opisat će se kombinirani pješačko-tenkovski napadi na nekoliko pravaca crte obrane u kojima se pokazala odlučnost i snaga VRS-a u osvajanju ovog teritorija.

    Nakon nekoliko dana prikupljanja podatka, djelovanjem izviđačko- diverzantskih skupina i obavještajnih službi VRS-a, započeo je drugi pješačko- tenkovski napad 10. svibnja ujutro u 5,50 praćen vrlo jakom topničkom vatrom iz svih oružja.

    Topnički napad izvršen je duž cijele crte bojišnice, a težište pješačko- tenkovskog napada VRS-a usmjereno je na dva pravca „u zahvatu komunikacije Lončari – Lepnice – Vidovice odnosno Orašje, a pomoćni pravac u zahvatu komunikacije Bosanski Šamac – Domaljevac u rajonu Grebnice.

    Duž cijelog p/k (prednjeg kraja, op. aut.) vršio je podilaženje sa manjim skupinama koje je osiguravao tenkovima i topništvom, te tako često mijenjao težište napada.“

    O silini napada govori i činjenica da je VRS u četiri sata (do 10,00 sati) borbenog djelovanja ispalila oko 2000 projektila raznih kalibara i dvije modificirane rakete tipa „Luna“ i „Volkov“ na civilne ciljeve te nekoliko pružno eksplozivnih naprava „Štuka“ ispred crte obrane 3. bojne 106. dp.

    Iz sata u sat mijenjala su se težišta napada s istočnog na zapadni dio bojišta. Najjači pješačko-tenkovski napadi srpskih snaga izvodili su se na području Grebnica i Lepnice – Jenjić (Vidića Brdo) prema cesti za Orašje. A zatim su se težišta napada prenijela na još dva mjesta iz smjera Batkuše na jugozapadnoj strani i Čović Polja na jugoistočnoj strani bojišta. Od 8,30 do 15,00 sati smjenjivali su se pješačko-tenkovski napadi praćeni jakom topničkom i minobacačkom podrškom.

    Najveći udari su bili između 13,00 i 14,00 sati kada su istovremeno izvođena napadna djelovanja na četiri obrambena položaja. Svi su odbijeni, osim na Grebnicama gdje su snage VRS-a nakon nekoliko uzastopnih silovitih napada uspjele potisnuti snage 202. dp (104. bojna) i oko 11,00 sati osvojiti područje škole. Odmah su na tom dijelu postrojbe VRS-a uvele još tri tenka s pješaštvom.

    Brzom intervencijom snaga ZP-a Orašje zajedno s interventnim vodom policije za specijalne namjene Hrvatske republike Herceg Bosne (HR H-B) do 15,00 sati snage VRS-a potisnute su na početne položaje. Nakon toga intenzitet napada jenjava i završava do kasnih popodnevnih sati, ali se i dalje nastavilo povremeno djelovanje iz pješačkog naoružanja i minobacača svih kalibara do kasnih noćnih sati.

    Ukupno je prema procjenama SIS-a i izvješćima obavještajnih službi ZP-a Orašje tijekom napada 10. svibnja po prvoj crti obrane i naseljenim mjestima ispaljeno preko 5000 projektila različitih kalibara i šest raketa veće razorne moći „Luna“ i „Volkov“ koje su pale na naseljena mjesta Tolisa i Ugljara.

    Bilanca drugog napada su dva poginula i 30 ranjenih branitelja HVO-a. O žestini i blizini pješačke borbe svjedoči i podatak da je tom prilikom
    106. dp utrošila pješačkog streljiva: oko 5000 kom 7,62 mm; 1530 kom 7,9 mm; 7,62 x 54 mm 2560 kom i 80 ručnih bombi.

    VRS je koordiniranim nadiranjem napadnih i pratećih ešalona te stalne podrške izmjene kod gubitaka u pravcu napada nastojala održati udarnu snagu prvih redova.

    Također, s taktikom izmjene težišnih pravaca napada, s obzirom na malu dužinu crte obrane tek 18 km, napadi se prenose prema različitim punktovima i komunikacijama mogućih prodora. VRS je na ovaj način tražila najslabiju otpornu točku na crti obrane snaga HVO-a.

    Treći napad započeo je 11. svibnja u 9,42 djelovanjem minobacača i topništva duž cijele crte bojišnice 106. dp djelujući i po dubini civilnih naselja. Potom je iz smjera srpskog uporišta Čović Polja prema Matićima (zona odgovornosti 2. i 3. bojne 106. dp) izveden tenkovsko-pješački napad. Napad je odbijen, a uništen je i jedan tenk M-84 na komunikaciji Čović Polje – Matići.

    Kada nije išlo kombiniranim pješačko-tenkovskim napadom, VRS je pokušala s postrojbama za posebne namjene. Takav slučaj zabilježen je na istočnom dijelu bojišnice prema položajima 4. gmtbr kada su u ranim večernjim satima postrojbe VRS-a jačine jednog voda pokušale izvršiti proboj pješačkim napadom s postrojbama za specijalne namjene. Napad je odbijen, a napadači su potisnuti na početne položaje.

    Uoči četvrtog napada prethodile su noćne aktivnosti VRS-a i dovoženja vojnika i tehnike što bliže crti razdvajanja. Ujutro od 6,00 sati 13. svibnja VRS je topničkom vatrom gađala položaje snaga HVO-a. Paljba iz raspoloživog oruđa vršena je po crti bojišta i u dubinu po naseljenim mjestima, a na Orašje je ispaljena i jedna raketa „Volkov“.

    VRS izvodi pješačko-tenkovske napade na zapadnom i istočnom kraju bojišnice pokušavajući probiti crtu obrane. U dva navrata VRS pokušava zauzeti položaje 202. dp (104. bojna) i napraviti proboj na zoni obrane 106. dp na komunikaciji Čović Polje – Matići (1. i 2. satnija 2. bojna). Napadi su trajali do oko 12,00 sati, a svi su odbijeni uz gubitke od 4 poginula i 16 ranjenih branitelja.

    Na položaje snaga HVO-a i civilna naselja tijekom napada ispaljeno je nekoliko tisuća projektila raznih kalibara. Unatoč svoj silini napada i gubitcima, volja za obranom i moral vojnika ostali su na visokoj razini. O visokom moralu branitelja govori se u izvješću od 13. svibnja gdje unatoč upozorenju zapovjednika da se ne grupiraju na prvoj crti kako ne bi stradali od neprijateljske vatre i „pored svih upozorbi vojsku je vrlo teško spriječiti da ih ne bude previše u crti, jer samostalno trče na crtu čim čuju da je napad započeo“.

    Ali VRS nije odustajao od svoje namjere. Uvidjevši da dosadašnja borbena djelovanja i taktika ne daju rezultate, mijenja taktiku i tijekom noći dovodi i uvlači svoje snage odmah na napadne položaje, kako bi odatle (obično u zoru) mogli započeti iznenadne jake napade.

  19. #2119
    U ranim jutarnjim satima 14. svibnja srpske snage pokreću jaki peti napad sa svojih položaja zaposjednutih tijekom prethodne noći.

    Započinju kombinirane pješačko-tenkovske napade duž cijele bojišnice prenoseći težište napada na pravcu Lepnice – Vidovice i iz svojih uporišta Brvnika i Batkuše prema Oštroj Luci (Špionjaci – Galići).

    Na ovoj zadnjoj relaciji VRS je pokušala proboj s nekoliko uzastopnih pješačkih napada. Glavni cilj bio je proboj pravcem Lepnice – Vidovice i bočni proboj preko Vidovica prema Orašju. U sektoru tri po otpornim točkama (OT) 8, 9, i 10. VRS je uporno djelovala iz pravca Jenjića s minobacačima, pragama, boforsima ili borbenim vozilima pješaštva (BVP), tenkovima te iz pješačkog naoružanja s rasprskavajućim streljivom.

    Tada dolazi do prekida žičane telefonske veze s izdvojenim zapovjednim mjestom (IZM) 4. gmtbr i njihovim snagama na prvoj crti.

    VRS napad izvodi sa šest tenkova, BVP-om i pješaštvom prema položajima 4. gmtbr HVO-a, osobito je paljba usmjerena na OT 9. Upornim forsiranjem prema istom smjeru snage VRS-a oko 10,30 privremeno uspijevaju ovladati dijelom crte bojišnice na OT 4, 5, 6, 7, 8, 9, i 10.

    Tom su prilikom dvojica vojnika prije zapovjedi o povlačenju napustila svoje položaje s OT 6. Nakon zapovjedi s IZM-a o povlačenju snaga HVO-a 4. gmtbr dio snaga povukao se 200 metara unazad na područje lateralnog kanala i VRS je ovladala prostorom crte obrane u dužini od 700 metara. Konsolidacijom snaga 4. gmtbr, uvođenjem snaga iz pričuve samostalne protuoklopne satnije (SPOS-a) „VBM“ iz 106 dp i specijalnih snaga MUP-a HR H-B od 13,30 udarom u bok započinju borbe za povrat izgubljenih položaja.

    Nakon dva sata snage HVO-a potisnule su VRS na početne položaj i ponovno zaposjele svoje prvotne izgubljene položaje. Prije vraćanja izgubljenog područja otvorena je vatra iz cjelokupnog topništva hrvatskih snaga koje je 14. svibnja, prema riječima tadašnjeg zapovjednika ZP-a Orašje brigadira Đure Matuzovića, djelovalo sa 165 topničkih cijevi. U 10 minuta u područje (Čubrića šume) iz kojega su ušle snage VRS-a na položaje snaga HVO-a, kaže Matuzović, bačeno je 10,5 tona „željeza“, odnosno projektila raznih kalibara na prostor 2 – 2,5 km. Uslijed topničkog granatiranja cijela šuma na tom području potpuno je uništena.

    Prema riječima zapovjednika 106. dp pukovnika Ive Oršolića, taj dio bojišta područje Rtnice, nakon djelovanja topništva HVO-a bila je spaljena zemlja.

    VRS je imala znatne gubitke u živoj sili i tehnici. Tijekom petog napada duž cijele crte obrane položaja HVO-a uočeno je kretanje 13 tenkova i dva BVP-a VRS-a.

    Zbog gubitka dijela crte obrane na potezu Lepnice – Vidovice u zoni obrane
    4. gmtbr, na drugoj zapadnoj strani bojišnice Šamac – Grebnice, 202. dp izvodi „simulirani napad kako bi rasteretili zonu obrane 4. gmtbr i dijela 106. dp koji su trpjeli žestok napad neprijatelja“.

    Premda je ovaj „simulirani napad“ bio tek toliko da privuče dio snaga VRS-a, ipak je dano do znanja protivničkim snagama da postoje mogućnosti i protuudara na njihove položaje.

    Napad 14. svibnja mogao bi se okarakterizirati kao najkritičniji za snage HVO-a s obzirom na to da je VRS nakon vrlo jakog napada uspjela zaposjesti i ovladati dijelom bojišnice te tako stvoriti preduvjete za daljnji prodor.

    U tom slučaju taktikom uvođenja novih snaga stvorile bi se predispozicije napredovanja dublje u zone obrane uklinjavanjem što bi u konačnici moglo završiti pogubno.

    Uklinjavanje bi značilo odsijecanje zone obrane Vidovice – Kopanice – Vučilovac i udar s boka na 106. dp prema Orašju, odnosno području hrvatskih mjesta Kostrč – Donja Mahala. Može se pretpostaviti da bi zaposjedanjem tog dijela oraškog bojišta došlo do stradavanja velikog broja civila.

    Prvi i jedini put tijekom ofenzive snage VRS-a uspjele su ovladati jednim dijelom bojišnice i prisiliti branitelje da se povuku na tzv. „rezervne položaje“.

    Zapravo ne možemo govoriti o drugoj liniji obrane jer općenito na bojištu Orašje – Šamac – Domaljevac nije postojala na većem dijelu zbog geostrateškog položaja i udaljenosti prve crte obrane te plitke dubine bojišta.

    Od rijeke Save krajnja južna točka bojišta na Oštroj Luki udaljena je 15 km a najbliža točka tek 7 – 8 km prema Lepnicama.

    VRS nastavlja s pripremama za napad i vrši pregrupiranje postrojbi u noćnim satima na pravcima mogućih napada.

    Unatoč varljivom primirju, VRS je i dalje djelovala s izviđačko-diverzantskim postrojbama ispitujući moguće pravce napada i uporno tražeći slabu točku na crti obrane.

    Ofenziva se nastavila šestim napadom 15. svibnja. VRS je umjesto u ranim jutarnjim satima izvršila pješački napad u popodnevnim satima pokušavajući tako iznenaditi branitelje.

    Napad su izveli diverzanti i pješačke snage na zonu odgovornosti 202. dp (102. bojna OT 5. i 6.) Bosanski Šamac – Domaljevac uz jaku topničku i tenkovsku potporu, a nakon što su branitelji uzvratili „svom žestinom“ snage VRS-a su do 17,00 sati vraćene na početne položaje.

    Istovremeno duž crte bojišnice srpskih snaga vršeno je pregrupiranje i utvrđivanje novih položaja odakle su djelovali iz pješačkog naoružanja (tromblonima) prema crti obrane HVO-a.

    Na taj su način srpske nage provjeravale braniteljske otporne točke i planirale polaznu poziciju za napadna djelovanja.

    Obično su tijekom kasnih poslijepodnevnih sati i posebno u noći postrojbe VRS-a vršile pregrupiranje tehnike i pješaštva na pravcima mogućih napada.

    Takve su radnje izvođene i uoči sljedećega napada. O intenzitetu i jačini napada VRS-a govori i činjenica da je u razdoblju od 5. do 15. svibnja 1995. na područje Orašje – Bosanski Šamac – Domaljevac poginulo 18, a ranjeno 105 pripadnika HVO-a, dok su dva civila poginula, a osam je ranjeno.

    Sigurnosne službe HVO-a nisu raspolagale s ukupnim gubitcima VRS-a, ali s obzirom na izvješća s crte bojišta procijenili su da je srpskim snagama u tim napadima uništeno pet tenkova, jedan transporter i jedna praga te su prema pretpostavkama imali preko 50 poginulih i vjerojatno trostruko više ranjenih.

  20. #2120
    Operacija VRS-a nastavlja se, a sedmi napad uslijedio je 17. svibnja ujutro u pet sati i 45 minuta po cijeloj crti obrane.

    Težište napada je na zapadnom dijelu bojištu od Bosanskog Šamac prema Domaljevcu na području Grebnica, na južnom središnjem dijelu bojišta od Obudovca prema Boku i od Čović Polja prema Matićima, a na istočnom bojištu od Lonačara i Lepnica prema Vidovicama i Orašju zatim od Krepšića prema Vučilovcu.

    Na središnjem dijelu bojišta izvršen je najjači pješačko-tenkovski napad u širini od 5,5 do 6 km u kojemu je sudjelovalo 12 tenkova i tri transportera.

    Napad se izvodio na potezu od Obudovca prema Boku na spoju 1. i 2. bojne 106. dp, a zatim se prenio na komunikaciju od Čović Polja prema Matićima na spoju 2. i 3. bojne te kasnije na spoju 3. bojne 106. dp i 4. gmtrb od Lončara prema Orašju.

    Svi napadi duž cijele bojišnice odbijeni su, a VRS su naneseni gubitci u tehnici i ljudstvu.

    Prema riječima zarobljenog srpskog oficira, pomoćnika zapovjednika 2. bataljona iz 11. dubičke brigade VRS-a, tijekom napada 17. svibnja na hrvatske položaje između Vučilovaca i Kopanica ova brigada imala je zadatak s prvom bojnom ući u Kopanice i odsjeći 201. dp HVO-a, a druga bojna trebala je ući u Vučilovac i prisiliti HVO na povlačenje preko rijeke Save u Rajevo Selo, u Hrvatsku.

    U napadu su uz spomenute dvije bojne sudjelovale „jedinice Panteri iz Bijeljine i Vukovi s Dinare“, a korištene su i „Štuke“, pružne naprave za razminiranje. Napad je odbijen, a VRS se morala povući na početne položaje uz gubitke od „dvadesetak mrtvih i mnogo više ranjenih“.

    Topništvo i minobacači snaga HVO-a vrlo su uspješno djelovali prema položajima napadača onemogućavajući im uvođenje i razvijanje većih pješačkih snaga.

    Uslijedilo je kratkotrajno prividno zatišje, ali uz svakodnevno povremeno djelovanje iz pješačkog naoružanja, snajpera, minobacača, a povremeno iz topništva i tenkova.

    O tome da nije bilo opuštanja svjedoče izvješća SIS-a službe ZP-a Orašje o ranjavanju branitelja uslijed djelovanja srpske vatre po crti bojišta.

    Iako sljedeća tri dana nije bilo pješačko-tenkovskih napada, i dalje je opreznost branitelja morala biti na visokoj razini. U jednom od takvih „mirnijih razdoblja“ 19. svibnja pripadnici 201. dp na svojoj zoni odgovornosti (Vučilovac – Kopanice) uništili su jedan tenk (T-34) i zarobili jednog pripadnika VRS-a. Tog su dana lakše ranjena dva pripadnika HVO-a iz 201. domobranske pukovnije.

    Operacija VRS-a već je u prvoj glavnoj fazi djelovanja od 5. do 17., odnosno
    28. svibnja doživjela poraz što je konstatirao i glavni štab Vojske Jugoslavije (VJ). Glavni „krivci“ prema navodnim stavovima glavnog štaba VJ-a bili su general Mladić i general Talić te političko vodstvo RS na čelu s predsjednikom Radovanom Karadžićem.

    Međutim, operacija nije prekinuta što je bilo za očekivati s obzirom na neuspjeh dosadašnjeg tijeka, nego je uslijedio nastavak.

    Na „koridor“ je poslan „umirovljeni“ general-major Milan Aksentijević (umirovljen u svibnju 1992.) kako bi napravio detaljnu analizu neuspjeha VRS-a sa svim uzrocima i posljedicama te utvrdio snagu postrojbi HVO-a.

    Prema novinskim navodima iz Posavskog glasnika, nakon toga je na mjesto zapovjednika srpskih snaga za nastavak operacije postavljen general-potpukovnik Manojlo Milovanović, načelnik glavnog štaba VRS-a i desna ruka generala Mladića. General Milovanović je novom taktikom uz kvalitetniju logistiku i s novim snagama trebao slomiti otpor snaga HVO-a i ostvariti toliko važan strateški cilj osvajanja „oraškog džepa“.

    Uz kratki predah VRS je nastavila planiranje daljnjih napada duž cijele crte bojišta, prvo na istočnom dijelu bojišta na području Kopanice – Vidovice, a zatim težište napada prenosi na zapadni dio bojišta Bosanski Šamac – Domaljevac na području Grebnice – Brvnik.

    Na taj način istovremenih napada na jednom i drugom kraju bojišta pokušalo se taktički „razvući“ snage HVO-a tako da interventne postrojbe ne mogu istovremeno djelovali „na više borbenih zona“.

    Premda, zbog nevelike dubine bojišta i manje od 20-ak km duge bojišnice u takvim situacijama snage HVO-a su iz bilo kojeg dijela oraškog bojišta mogle biti prebačene u roku od 20 minuta.

    U noći s 20. na 21. svibnja VRS je pojačala izvidničke aktivnosti na crti obrane 4. gmtbr i 202. dp nakon čega je u rano jutro uslijedio osmi pješačko-tenkovski napad.

    Napadi VRS-a posebno su bili usmjereni na zonu obrane 4. gmtbr, područje obrane Vidovice – Kopanice, gdje je prvi izveden u rano jutro i zatim drugi odmah nakon toga uz lansiranje dvije pružne naprave za razminiranje tzv. „Štuke“.

    Nakon što su oba napada odbijena, VRS je u popodnevnim satima ponovno izvela pješački napad.

    Jaki pješačko-tenkovski napad izvodio se i na drugom kraju bojišta, onom zapadnom u zoni obrane Grebnice (zaseok Lijeskovac) i na pravcu škola u Grebnicama.

    Na ovom dijelu obrane na komunikaciji Bosanski Šamac – Grebnice – Domaljevac bili su česti pokušaji proboja VRS-a i vođene su vrlo iscrpljujuće borbe uz obostrane gubitke. Crta razdvajanja bila je u samom mjestu Grebnice.

    Napadi na ovom pravcu trajali su od ranih jutarnjih sati do 10,00 sati i ponovno u poslijepodnevnim satima. Prema procjeni zapovjedništva, na crtu zone obrane 202. dp ispaljeno je preko 2000 projektila raznih kalibara.

    Svi napadi uspješno su odbijeni bez ugroze crte obrane.

    HVO je imalo gubitke od jednog poginulog te devet ranjenih branitelja. Iz 202. dp poginuo je jedan vojnik, dok su dvojica ranjena (jedan teže). Iz 106. dp ranjen je jedan vojnik, a iz 4. gmtbr šestorica (dva teže).

    Topništvo VRS-a gađalo je ciljeve po dubini teritorija pri čemu su znatno oštećeni stambeni i gospodarski objekti, a poginuo je jedan civil.

    Nakon dužeg mirovanja u razdoblju od sedam dana VRS je ponovno izvršila pregrupiranje svojih snaga i pripremu za napad.

+ Odgovori na temu

Pravila pisanja poruke

  • Ne možeš otvoriti novu temu
  • Ne možeš ostaviti odgovor
  • Ne možeš stavljati dodatke
  • Ne možeš uređivati svoje postove