Zatvorena tema
Stranica 3 od 18 PrviPrvi 1 2 3 4 5 13 ... PosljednjePosljednje
Prikaz rezultata str. 41/359

Tema: S poglavnikom na povlaČenju

  1. #41
    POGLAVNIKOV ODLAZAK (ILI BIJEG) IZ ARGENTINE 1957. (prvi (1) dio)

    (Donosim ovdje iz Jubilarnog Izdanja "USTAŠA" 1941 - 1971., br. 1 -*71, prigodom tridesetgodišnjice Uspostave Nezavisne Hrvatske, opis o atentatu na Poglavnika i njego odlazak iz Argentine za Španjolsku. Opis koliko god je zanimljiv, još više su današnjem hrvatskom naraštaju nepoznati detalji iz ovog opisa. Samo šteta da nema imena autora ovog opisa i imena osoba o kojima se ovdje govori. Nadati se je da će netko popuniti prazninu ovog opisa. Otporaš.)

    KRIŽNI PUT POGLAVNIKA DR. ANTE PAVELIĆA

    POGLAVNIK SMETA NEPRIJATELJA

    Baš 10 travnja 1957. izabrao je neprijatelj hrvatskog naroda, da kukaviški puca u noći, u taki iz busije, u ledja na vladara hrvatskog naroda Dr. Antu Pavelića u Palomaru u blizini njegova stana.

    Kada su neprijatelji, srbokomunisti spremali ovaj plan, spremali su ga na jednoj široj osnovi. Predvidjeli su više mogućnosti, kako da se dočepaju onog, koji im najviše smeta. Sko ne uspije jedan plan, uspjeti će drugi. Stavili su u pokret ogromna novčana sredstva. Brojan ljudski aparat, svjestne i nesvjestne agente svoje razgranate uhodarske službe, sa ciljem, da bi djelo zločina bilo izvedeno točno po predvidjenom planu.

    Da, izabrali su baš 10 travnja, jer znaju vrlo dobro, kad pucaju u Poglavnika Antu pavelića, pucaju ne samo u njegovo fizičko tielo, nego i na njegovo dugogodišnje političko djelovanje, naučavanje na njegov rad, na ponovno uzkrsnuće Nezavisne Države Hrvatske, pucaju na cieli hrvatski narod, koji je skupa sa njim oduševljeno i jednoglasno, složno kao jedan podupro njegovo djelo - osnutak Nezavisne Države Hrvatske.

    Ne samo, da su organizirali gnjusni atentat, nego su u slučaju neuspjeha atentata istovremeno zatražili od argentinske vlade izručenje Poglavnika i to kao običnog zločinca. Pobrinuli se, da je skoro cieli argentinski tisak navalio kao bujica sa izmišljenim i unapried pripremljenim i neistinim člancima protiv dr. A. Paveliću, i hrvatskog naroda i to samo zato, što je dr. A. Pavelić i hrvatski narod bio dorastao situaciji i znao, da drugi svjetski rat izkoristi u svoju korist, strese okove robstva srpske tiranije i Proglasi Nezavisnu Državu Hrvatsku.


    Slijedeći nastavak:

    PROVIDNOST BOŽIJA ČUVA POGLAVNIKA

  2. #42
    POGLAVNIKOV ODLAZAK (ILI BIJEG) IZ ARGENTINE 1957. (drugi (2) dio)

    PROVIDNOST BOŽIJA ČUVA POGLAVNIKA

    U jutro rano, dne 18. travnja 1957. još sa otvorenim ranama Poglavnik dr. Ante Pavelić u pratnji svoga osobnog liečnika i dvojice najintimnijih suradnika ukrcao se je u samovoz i otišao iz svoga stana u Palomaru u nepoznatom pravcu. Otputovao u nepoznatom pravcu za sve svoje štovatelje i obožavatelje, koji su ga dnevno posjećivali, da mu izraze bol svoje duše nad još toplim ranama, koje mu je neprijatelj zadao; (U tri knjige Pere Zlatara: META POGLAVNIK - ŽIV ILI MRTAV, Zagreb 2010., može se naći, ako je vjerovati, da je na Poglavnika pucao neki Crnogorac imenom Blagoje Jovović, mo,) da mu izraze svoju vjernost i odanost; da mu čestitaju na hrabrom i junačkom držanju i da zahvale Bogu na neuspjehu mučnog neprijateljskog napadaja.

    Izgubio se, zameo potpuno trag svim neprijateljima i onima, koji su ga htjeli ako ne već mrtva, a ono živa pronaći, ugrabiti i predati sudu i jugokomunističkim vlastima na mučenje i smrt. Odputovao je tiho i tajanstveno u zadnji čas. Par sati kasnije već je kuća u Palomaru bila "osigurana", da se Poglavniku ne bi tobože što dogodilo. Samo malo zakašnjenja i predomišljanja već bi bilo katastrofalno, jer bi Poglavnik bio uhićen i onako ranjen odveden. No, Bog nije tako htio. On ga je čuvao, kao da mu je govorio: "Žurno, žurno, skloni se, moja ruka bdije nad tobom. Čuvao i štito sam te kroz toliko godina, tvoje nadčovječanske borbe i požrtvovanosti za tvoj mukotrpni hrvatski narod, štito sam Te i čuvao već od tolikih opasnosti, pa i ovog puta moja ruka lebdi nad Tobom".

    Samovoz započinje svoj put u nepoznato. Četvorica putnika, mirni i hladni, sviesni težkog podhvata, malo ili ništa razgovaraju, jer ne žele, da upravljač samovoza sazna o čemu se radi. Saobćava se upravljaču samo u glavnim linijama kamo treba voziti. Nakon izvjestnog prevaljenog puta promjenili smo samovoz i uzeli drugi (s) namjerom, da se upravljaču samovoza sprieči upoznavanje ciele rute putovanja do konačnog boravišta.

    Dan prije namjeravanog putovanja jedan veliki prijatelj i štovatelj Poglavnika bio je toliko dobar i odvažan, on i njegova ciela obitelj, da je svoju kuću stavio na razpolaganje svom vladaru i njegovu liječniku, ne prezajući pred ničim. (Interesantno da beogradski Bilic u svojim nastavcima: Atentat na Poglavnika, spominje da je Poglavnik napustio Buenos Aires u tajnosti svojih najužih suradnika, dok časopis Ustaša ovdje piše da su napustili Buenos Aires 18 travnja. Blic, koristeći se knjigama Pere Zlatara META POGLAVNIK - ŽIV ILI MRTAV, piše da su Poglavnika pratili na putu za Čile njegov osobni liječnik dr. Milivoj Marušić i dva Poglavnikova vjerna "telohranitelja" imenom Ivan i Jure. Dok ovo prepisujem iz časopisa Ustaša, pred sobom imam Pere Zlatara tri spomenute knjige koje pregledavam i nehotice se sam pitam: Dali se je Pere Zlatar služio ovim časopisom Ustaša br. 1, 1970. i iz njega crpio izvore koji se mogu naći u spomenutim knjigama, to ne znam. Sve što znam je to da ima dosta sličnosti u ovim opisima. Mo,) kada sam bio na pola puta, pozvao sam telefonom tog prijatelja, da dodje sa samovozom pred svoje drage i mile goste, pred svog Poglavnika, pa neka ih on sam vozi svojoj kući onim putem, kojim on smatra, da je anjbolje i najsigurnije.

    On je taj telefonski zov još od ranog jutra sa zebnjom očekivao. Žurno je sa samovozom stigao do nas, gdje smo ga mi, mirno se okrepljujući, dočekali. Nakon kraćeg razgovora i opraštanja njegovi se gosti ukrcali s njime u samovoz i nastavili preostali dio puta. Sretno i zdravo stigli su k njegovoj kući, utočište i sklonište našeg dragog Suverena.

    Za vrieme tajnovitog boravka u kući svog prijatelja od 18 travnja do 16 srpnja 1957. (a beogradski Blic spominje da su napustili Čile "sredinom jula", mo)bio je s njime 49 dana i njegov osobni liečnik (prema beogradskom Blicu to je bio dr. Milivoj Marušić, mo) sve dok rane nisu potpuno zacielile. On je s njime proživljavao težke i bolne dane do njegovog ozdravljenja. Prema pričanju liečnika Poglavnik je bio uviek vedar i miran, spreman na najteže žrtve.

    Nekoliko dana nakon dolazka šalje da Poglavnik sa jednim žurnim, važnim pismom predsjedniku Doma D.D., u Salti 1241. Liečnik dolazi i predaje pismo predsjedniku, ali ga ovaj više ne pušta da se vrati Poglavniku, nego ga mjenjajući samovoze vozi na suprotnu stranu Poglavnikovog boravišta i smještava ga kod drugog vjernog i dobrog Poglavnikovog prijatelja. Ovu mjeru opreza upotrijebio je predsjednik Doma (Inž. Asančajić je tada bio predsjednik Domobrana a u isto vrijeme i predsjednik Hrvatskog Doma u Buenos Airesu, mo) u sporazumu sa obitelji Poglavnika samo u cilju, da se ne udje u trag boravištu Poglavnika, uzprkos opasnosti, koja može nastati uslied otvorenih rana. Nakon 8 dana liečnik je opet na vrlo oprezan način povraćen Poglavniku, jer su se rane počele gnjojiti i postajala je opasnost komplikacije.

    Možemo si zamisliti što je od časa odlazka liečnika, pa do časa ponovnog njegova povratka pretrpio Poglavnik. Prvo zato što nije znao što se je dogodilo sa liečnikom, a drugo jer je osjetio, da se stanje rana pogoršava. Zatim u kakvim je brigama bio i sam liečnik, koji je duboko osjećao odgovornost za zdravlje Poglavnika. Konačno: koliko je pretrpjela obitelj Poglavnika i njegovi najuži suradnici, koji su sa svim tim upravljali i bili najodgovorniji pred Bogom i narodom, ako se što Poglavniku dogodi. Nakon kraće liečničke njege stanje rana počelo se brzo popravljati i Poglavnik je opet nastavio svojim neumornim radom.

    nastavlja se.

  3. #43
    POGLAVNIKOV ODLAZAK (ILI BIJEG) IZ ARGENTINE (treći (3) dio)

    POGLAVNIK ODLUČIO NAPUSTITI ARGENTINU

    Napetost još ne prestaje, niti je u izgledu, da će se što u tom pravcu promijeniti. Poglavnik u dogovoru sa obitelji odlučio napustiti Argentinu i smjestiti se u bilo koju južnoameričku državu, te odatle opet prema prilikama vidjeti šta će se dalje poduzeti. (Evo jedan mali izvadak iz pisma generala Luburića Danijelu Joliću u Toronto dana 21.XI,1955.

    "...P.s. 1.) Savezno s proglasom u pogledu intervencija, treba u glavnom sve bazirati na osobi Poglavnika, jer novine i radio javljaju, da policija traži poglavnika. Za nas je neshvatljivo, da se jednog istaknutog svjetskog protukomunističkog borca, prijatelja argentinskog naroda traži na ovaj način, a na osnovu intriga neprijatelja, srbokomunista i političkih neprijatelja i protivnika. Mislimo stoga, da se pitanje Poglavnika pretresa s obzirom, koji zaslužuje kao prokomunistički borac i kao borac za slobodu svoga naroda i Poglavar Države Hrvatske. Čak su i neke španjolske novine doniele viesti, koje nam jako mnogo škode, jer dovode osobu hrvatskog Poglavara u vezu s stvarima, s kojima nema nikakove veze. Apelirati na argentinsko domoljublje i ljuba za slobodu, za koju se je narod i ovog puta digao s oružjem u ruci, kao i mnogo puta u prošlosti. Dakle usmjeriti u tom pravcu naše apele, koji neće škoditi, jer će dokazati novim argentinskim vlastim, da iza Poglavnika stoji ne samo kolonija u Argentini nego i ogromna većina hrvatske emigracije u slobodnom svietu, kao i čitavi naš narod. Mi ne možemo reći, dali je Poglavnik izišao iz Argentine, niti dali to misli učiniti. Treba dakle braniti njegove pozicije tamo, već i radi rehabilitacije javne i podpune, budući da je kampanja naškodila interesima naše oslobodilačke borbe...")

    Što bih ovoga puta zamolio zainteresirane o ovoj temi Poglavnikova odlaska ili bijega iz Argentine, da pregledaju PISMA MAKSA LUBURIĆA na portalu: uzdanica forum frees. Tu sam ja iznio nekoliko stotina pisama Maksa Lubuića. Najzanimljivije je - što se ove teme tiče - pismo kojeg je general pisao Danijelu Joliću: VRLO TAJNO I POVJERLJIVO. Na vrh pisma olovkom napisano: Kada pročitaš, odmah spali. Ako netko ima koje pitanje glede tih pisama, naka se javi preko ovog foruma. Otporaš.)


    Odluka je pala, treba pristupiti k djelu! Kamo, kuda, kako, na koji način? S kakovim prevoznim sredstvom, kojim i kakvim putničkim izvadjenjem? Gdje je manja opasnost, a čim veća sigurnost, na kojem mjestu jedne, ili druge sjedinjene države? - Puno i puno čimbenika igralo je tu veliku ulogu, koje je sve trebalo uzeti u obzir, dobro i dobro odvagnuti i prosuditi, te konačno stvoriti čvrstu odluku. Svaka, pa i mal neopreznost, propust i nepredvidljivost mogla bi donieti katastrofalne i nepopravljive posljedice.

    Jedva je ovaj prvi podhvat sretno svršio već je trebalo misliti i pristupiti drugom. Ovaj zahtjeva mnogo više opreza, mudrosti i razboritosti i promišljenoga rada. treba sretno i neprimjetno preći argentinsku granicu, sretno i zdravo stići na teritorij susjedne države. Ne biti odkriven, prepoznat, zaustevljen, i uhićen te konačno izručen.

    prošlo je mnogo neprospavanih noći i napetosti živaca, dok su se pohvatali svi konci u ruke, dok se je sve smislilo, uredilo i pripravilo, dok se je moglo reći: imamo sve spremno i uredjeno, da možemo bar sa relativnom sigurnošću reči Tati: "Sve smo Ti osigurali, i spremili, možeš mirno putovati." To je bio uistinu veliki podhvat, to je bilo herojsko djelo svih onih, koji su u tom poslu sudjelovali. Hrvatski narod biti će im za uviek zahvalan, i tu uslugu ne može im se nikakvim novčenim sredstvima naplatiti.

    Kada su sve sigurnosne i tehničke pripreme bile gotove, zadnji dan prije odlazka, 15 srpnja, spremili smo Poglavniku nešto toplog rublja, odjeće, obuće i pokrivač, da na tom dalekom putu vozeći se samovozom može podnieti tu polarnu oštru zimu.

    Sa jednim rodoljubom u Čile-u bilo je već unapried utvrdjeno, gdje ga ima dočekati, vrieme odlazka i dolazka, kao i način kako treba javiti kada tajanstveni putnik sretno stigne na odredište. Bilo je sve spremno i uredjeno, treba samo putovati i što je najteže, oprostiti se s našim Poglavnikom.

    Nastavlja se. Slijedeći opis: POGLAVNIK NAS OSTAVLJA, ON PUTUJE.

  4. #44
    POGLAVNIK NAS OSTAVLJA, ON PUTUJE (četvrti (4) dio)

    U jutro dne 16 srpnja u 9 sati uputio sam se na Avdu. General oaz, da na jednom ugovorenom mjestu dočekam samovoz, koji će voziti poglavara države, dr. Antu pavelića iz njegovog tajnog i skromnog boravišta na daleki put iz velikog Buenos Airesa na Južni pol u Rio Gallegos u ukupnoj daljini od oko 8.000 km. (Gledao sam na karti preko interneta i didio tu udaljenost od nekih 2.500 km. južno od glavnog grada Argentine Buenos Airesa, mo) Čekam samovoz i razne misli mi dolaze u glavu, prolaze i redaju se filmskom brzinom. Poglavnik mora ići žurno, vrlo žurno, otići iz svojeg skromnog, ali već ugodnog skrovišta. Poglavnik se mora moža zauviek rastati od svoje mile i drage obitelji, svoje žene i djece, svoje unučadi, koju je toliko volio. Poglavnik mora ostaviti sve svoje organizacije, svoje Ustaše, Domobrane i borce u Buenos Airesu, cijelom svietu i domovini Hrvatskoj. Poglavnika moram baš ja, nitko drugi, uzeti, iztrgnuti, iz do sada sigurna gniezda i smjestiti ga u samovoz; pustiti ga, da prevali toliki put u zimi, hladnoći, da se vozi toliko sati i dana nezaštićen i neobranjen od svih nepredvidjenih mogućnosti, koje se mogu na putu dogoditi..., (Šteta da ne za sada ne zna tko je po imenu i prezimenu bio taj Hrvat koji ovo opisuje i koji je u "samovozu" vozio Poglavnika! Beogradski portal Blic o tome piše da su uz Poglavnika bila njegova dva vjerna prijatelja, po imenu Ivan i Jure, koji su uz njega bili dok je ležao ranjen u sirijskoj i libanskoj bolinici u Buenos Airesu, poslije atentata na njega 10 Travnja 1957., mo)

    Konačno Poglavnik se mora ukrcati u avion u Rio Gallegos, preći sretno sve preglede, straže, sretno putovati i sretno stići u Punta Arenas, pograničnu postaju Chile-a. Nisam se mogao oteti ovim mislima, koje su me stalno obsjedale i mučile, jer sam strepio, kako će biti svršetak.

    Oko 9 sati dojuri strašnom brzinom jedan samovoz, zakoči sve kočnice u mojoj blizini, dižući prašinu i sklizući se, zaustevi se preda mnom i prenu me temeljito iz mojih misli. Upravljač samovoza visoki, jaki, atletski razvijen čovjek, a prati ga jedan omanji plavi maldić, kojeg sam odmah prepoznao. Obadva ozbiljna, ali sa malim podsmjehom, valjada zato đto su me prekinuli u mislima. Odmah otvoraju vrata samovoza, ja ulazim i sjedam, a oni me mole, da dajem pravac kuda treba ići. nastavljamo vožnju. Upracljač samovoza daje glas, jurimo strelovitom brzinom. Vidi se da je upravljač siguran u sebe i u svoj volan. Brzina veća od 100 km na sat, a okuke sječe, kao da upravlja avionom na Istočnom bojištu. Pomišljam, da je samovoz u kojem će putovati Poglavnik i sigurnim i prokušanim rukama.

    Stigosmo željnom cilju. Ostavio sam ih iza kuća 300 metara daleko od boravišta dičnog Poglavnika i umolio ih, da me pričekaju, dok se vratim. Uputio sam se do Poglavnika, koji me je već spreman čekao. Nakon kraćeg razgovora, opraštanja i zahvaljivanja prijatelju i njegovoj ženi i djeci, uputili smo se do samovoza, koji je već nestrpljivo čekao.

    Nastavlja se: ZADNJI MOJ ZAGRLJAJ SA POGLAVNIKOM.

  5. #45
    POGLAVNIKOV ODLAZAK (ILI BIJEG) IZ ARGENTINE (oeti (5) dio)

    ZADNJI MOJ ZAGRLJA SA POGLAVNIKMO

    Žurno se ukrcasmo u samovoz i započinjemo dugi i naporni put, kojega treba prevaliti.*Nakon izvjesnog djela prevaljenog puta, moram se rastati od onog čovjeka, kojeg već 3 mjeseca vjerno i brižno čuvam u tajnosti, moram se rastati od našeg dičnog i hrabrog vladara, od div čovjeka i mučenika hrvatskog naroda i prepustiti ga drugom. No utješno je, u sigurnim je snažnim rukama upravljača i vlasnika samovoza, prijatelja Poglavnika i hrvatskog naroda. (Možda je pisac ovih redaka jedan od onih Poglavnikovih vjernih prijatelja koji su ga čuvali dok je bio u sirijskoj i libanskoj bolinici poslije atentata na njega, Ivan ili Jure, kako je to pisalo u beogradskom portalu Blic., mo)

    Naš posljedni rastanak bio je vrlo kratak. Jedan časak u samovozu, ali tim bolniji i teži, da je razdirao i najjače srce. Zagrlili smo se i izljubili. Sa suznim očima i jecavim glasom zaželio sam mu sretan, sretan put, da ga dragi Bog čuva i prati sve do sretnog izkrcavanja na teretotiju Chile-a. Kada je po mojem izlazku samovoz pojurio napried, mahao sam rukom pozdravljajući ih i učinivči znak križa prema samovozu, prekrižio se i sam zaželivši, da ih dragi Bog čuva i sveti znak Križa prati na cielom ovom trnovitom putu. Učinio sam ovo gotovo instiktivno pod dojmom sjećanja na moje djetinstvo, kada bi moj otac, prije nego što je s kolima krenuo na put, uviek je stao pred konje, skinuo šešir, sa kandžijom na zemlji načinio znak križa, prekrižio se i tek onda sjeo na kola i otišao na put. (Ne znam tko je pisac ovog opisa, ali ova zadnja rečenica kako mu se je otac prekrstio pred konjima prije nego bi pošao na put, odgovara istini, jer je i moj otac Petar Boban gabrić činio isto tako. Bio sam svjedom toga čina mnogo puta i svakog puta kada bih sa ocem išao negdje, mo) Samovoz je sve brže i brže odmicao, dok nije nestao iz vida, praćen blagoslovom Božijim.

    NADČOVJEČANSKI NAPOR POGLAVNIKA - PUT OD BUENOS AIRESA DO RIO GALLEGOS

    Od Buenos Airesa do Rio Colorado put je bio prevaljen bez prekida. Ondje se je prespavalo u nekom malom hotelu. U jutro put se nastavlja. Prelaz kroz San Antonio u luku Madrin i upućuje se pravcem Comodoro Rivadavia, prelaze paralelu 42, gdje straža i carinici obavljaju pregled putnika kao na nekoj pograničnoj postaji. Pregled je izvršen bez ikakve sumnje i putnici nastavljaju put, te stižu u Comodoro Rivadavia, gdje prespavaju noć. Iz Comodoro Rivadavia kreću u Rio Gallegos, ne prekidajući vožnju, a prelazeći luku San Julian i Piedra Buena. Na tom velikom putu vrlo malo su se zaustavljali, tek toliko da se malo ugriju i okriepe, jer je trebalo na vrieme stići na odredište.

    Dana 22 srpnja 1957. stigli su sretno i zdravo u Rio Gallegos, a dne 23 srpnja, upravljač i vlasnik samovoza odvezao je Poglavnika na uzletište, gdje se je ukrcao na avion istog dana odletio u Punta Arenas, gdje ga je dočekao hrvatski rodoljub i odatle su zajedno avionom prosliedili u Santiago de Chile. Osovina samovoza pukla je baš na uzletištu. Dragi Bog je valjda tako htio i želio, da osovima samovoza izdrži sve dok Poglavnik stigne na uzletište, i da time hrabri upravljač izvrši svoj zadatak onak, kako ga je po planu zamislio i predvidio.

    RADOSTNA VIEST: POGLAVNIK SRETNO STIGAO

    Dana 25 srpnja stiže iz Punta Arenas šifrirani brzojav, da je Poglavnik sretno stigao. Svima, koji smo bili upoznati sa ovim poghvatom, a osobito obitelji Poglavnika dani od 16. do 25 srpnja su strahovito dugi, dok su sa strahom i zebnjom očekivali onaj radosni čas, kad će naš Poglavnik sretno prekoračiti granicu. Veselili smo se i čestitali jedan drugome na uspjehu ovog težkog podhvata.

    Nastavlja se. Slijedeći opis: BORAVAK U CHILE-U

    Napomen:

    Želio bih znati postotak Hrvata koji su znali ili znaju za ovu Poglavnikovu Odisejadu. Možda se to neće nikada znati, ali za sigurno će se znati jedna stvar, a ta je da je Poglavnik dr. Ante pavelić bio prvi Poglavar Hrvatske Države poslije 839 godina, i kao takvog povijest će ga zapisati i opisati. Usput, želim ovog puta reći, da sam u emigraciji skoro šest desetljeća i da su mi mnoge ako ne i sve hrvatske novine, časopisi i knjige poznate u emigraciji. Teško je bilo te novine izdavati, i u mnogim slučajevima su to ljudi iz vlastitog džepa plaćali, pred crkvama, utakmicama, zabavama prodavali. Često puta bi dobilo odgovor: pretplaćen sam, dobio sam, kupio sam neki dan i sto drugih izgovora. Ovaj opis je napisao vjerojatno očevidac ove Poglavnikove Odiseje. On danas nije među živima, ali svakako da će se netko nekada ozbiljno pozabaviti ovim opiosom poradi povijestne važnosti. Dok ovo prepisujem uz mene je zemljovidna karta i jedan velik krugli globus kojeg vrtim okolo i tražim ta mjesta kuda je Poglavnik Prolazio. Sve sam ih pronašao i u mojo mislima izmaštao taj poglavnikov put. Otporaš.

  6. #46
    DESETI TRAVANJ - nije samo kalendarski nadnevak!

    Četvrtak, 12 Travanj 2012
    Svi narodi u svijetu imaju nacionalno znakovlje vezano uz jedan nadnevak, koji simbolizira najznačajniji dan u povijesni dotičnih naroda. Najvelebnije proslave u svim državama u svijetu su - dan nacionalne nezavisnosti. Hrvatski je narod izuzetak i u ovom pogledu, jer nema povijesno definirani datum o obilježavanju nacionalne (samobitnosti) državotvornosti.
    Okupatorski režimi su imali svoje nadnevke, koje su nametnuli u Hrvatskoj kao hrvatsko znakovlje i ''državni blagdan''. Hrvati su tobože slavili te nadnevke jer nije bio radni dan, pa su se upustili i opustili u takvim proslavama.
    Kako su se u Hrvatskoj mijenjali režimi tako su se mijenjali i nadnevci koji su bili prihvaćani kao početci nacionalnog osvješćenja i državotvornog oblikovanja. Ali, nikada nismo imali jedan zajednički nadnevak, koji bi bio prihvaćen od većine hrvatskog naroda.



    Dakle, u pitanju je (još uvijek!) jedan najznačajniji dan u hrvatskoj povijesti kojeg bismo mogli označiti i ozakoniti kao svehrvatski dan nacionalne nezavisnosti i državotvornosti. Mada u povijesti hrvatskog naroda imamo veliki broj nadnevaka koje bismo mogli uzeti i obilježiti najznačajnijim danom - od krunisanja Kralja Tomislava 925. godine do 25 lipnja 1991. godine.

    Kod mnogih Hrvata još je na ''snazi'' prvotni datum - 30 svibnja 1990. godine, kada je u Hrvatskom državotvornom saboru ustoličen dr. Franjo Tuđman za prvog predsjednika Republike Hrvatske. Sporan je također i 25. lipnja 1991. godine, jer, i pored inauguracije u Saboru, međunarodna zajednica nameće tromjesečno čekanje, pa tek nakon isteka moratorija 8. listopada 1991. godine Republika Hrvatska raskida državno-pravne veze sa ostalim republikama i postaje slobodna, samostalna i neovisna država. Koji bi od ova tri datuma (30. svibnja, 25. lipnja i 8. listopada) mogao povijesno biti ''pravi''- Dan hrvatske državnosti?

    Hrvatski narod koji ima svoje ime, svoj jezik, svoju kulturu i obitava na istom zemljovidnom prostoru od početka prvog milenija; koji je u tom vremenskom razdoblju imao svoje kraljeve, banove, vladare, poglavare i vojskovođe svjetski priznate - ali tekom prije dvadesetak godina priznali smo sebe kao državotvoran narod!!!

    Nismo još ni obrisali krmelje od suza u zagrljaju sa susjedima, evo nas opet, guramo se u multinacionalne zajednice (EU), koje su nacionalno državotvornije, gospodarski bogatije, kulturno nametljivije i međusobno snošljivi od snošljivosti koja vlada među Hrvatima.

    ''Tko imalo zna o hrvatskoj povijesti, tome danas mora biti jasno da ponoviti svoju razdvojenost ne smijemo, ako želimo opstati. Bili smo mi Hrvati na obje strane gotovo svih europskih ratova. Bili smo često, a toga se sjećaju i naši djedovi, za bocu rakije (u I. Svjetskom ratu). Živjeli smo stoljećima u uvjerenju da uzoriti i poglaviti laičkog eklezijalnog života na Zapadu vide i shvaćaju naše ispuštanje krvi za njihov račun i njihovu slobodu. Što smo dobili za uzvrat? Hrvati iz Istre znaju precizno i jasno da je sveti čovjek Papa Pio X. mirne savjesti dao počistiti glagoljaške natpise po crkvama u Istri i više od ovog primjera gotovo da i ne treba navoditi.'' ( Z. Markus, HP, srpanj 1989.)

    DESETI TRAVANJ - hrvatska je zbilja!

    Neozbiljno je govoriti, a neznalački je pisati povijest hrvatskog naroda i optužiti Nezavisnu državu Hrvatsku, da je bila ''fašistička tvorevina'', kada je de facto hrvatski narod, i protiv volje Talijana i Nijemaca, ustao na obranu od srpskih četnika koji su ubijali i palili sve što je hrvatsko. NDH nije imala nacističku niti fašističku političku stranku nego je imala samo Ustaški pokret u kojem su četnici, partizani, komunisti i židovstvo uzurpirali revanšizam kojeg su Tito, Pijada i Churchil svrstali u nacizam i fašizmom, kako bi se što bilje osvetili ne samo hrvatskom savezniku (Njemačkoj) nego i Hrvatima, koji su im uvijek bili trn u oku.

    Poglavnik Nezavisne države Hrvatske dr. Ante Pavelić bio je bez imalo pristranosti vrhunski državnik, ne samo po izgledu nego po svojoj stručnoj spremi, nacionalnom osjećaju, vjerskom uvjerenju i predanosti za dobrobit hrvatskog naroda - i po cijenu života. Da je, kojim slučajem, Pavelić imao druge saveznike danas bismo imali više od 10 milijuna žitelja u Republici Hrvatskoj, koja ne bi bila ni ovoliko mala ni crvena kakvu nam je Tito omeđio.

    DESETI TRAVANJ - nije samo kalendarski nadnevak, nego najsvjetlija točka u hrvatskoj povijesti, jer se toga dana hrvatski narod digao na ustanak, oslobodio se okupatorskog Karađorđevog četničkog režima i proglasio svoju Nezavisnu državu Hrvatsku na cjelovitom etničkom i povijesnom područja. Nema čovjek na svijetu koji ne bi pozdravio i podupirao takav pothvat za svoje nacionalno oslobođenje. Sve drugo je nacionalna izdaja.
    Za sve zločine vezane uz NDH i ustaše snose najvišu odgovornost srpsko četništvo i partizani u Hrvatskoj. Nakon 70 godina od uspostave NDH još se nije rasvijetlio niti jedan zločin ni četnika ni partizana u RH, a imamo Bleiburg, Križni put, Jazovku i još poznatih nekoliko stotina masovnih grobnica! Ali, još se nije otupila oštrica zločincima koji u oslobođenoj RH uništavaju hrvatsko nacionalno biće! Doduše, oni to danas ne čine s mačem i kamom u ruci, nego s perom u medijima, sa zakonskim odlukama u Saboru, s predsjedničkim dekretima, sudskim optužbama i međunarodnim sudom u Haagu.

    Stog stajališta mogli bismo donijeti i zaključak, da će opet hrvatski narod, nakon što se osvijesti od nostalgičnosti i zabluda, ponovo ustati u obranu svojih osobnih i nacionalnih interesa. ''U čemu je, međutim naš današnji i novootkriveni trenutak nadahnuća i prosvjetljenja? U ničem drugom doli u vjeri u sebe i Hrvatsku. U ničem drugom doli u spoznaji, da smo mi ti, koji se moraju boriti do kraja za svoju domovinu. U ničem drugom doli u reskoj spoznaji, da to umjesto nas nikad nitko ne će i ne može učiniti. I to je to viđenje u našim lucidnim intervalima.'' (Ibid.)

    Ili ćemo naći zajednički nadnevak za hrvatsku državotvornost, koji će ujediniti hrvatski narod, ne na političkom mimorazilaženju, nego na temeljima hrvatske državotvorne ideje, integralne slobode i nacionalne posebnosti, kako bismo ostavili novim naraštajnim u naslijeđe ljepšu Našu lijepu domovinu.

    Svim državotvornim Hrvatima u domovini i dijaspori želim čestit blagdan - Deseti Travanj, jer, oni koji su dali svoje živote da imamo kakvu-takvu slobodnu i samostalnu Republiku Hrvatsku, zaslužuju naše priznanje i čestitke, jer bili su vitezovi i mučenici, a po Božjem milosrđu - već su sveci!



    Rudi Tomić

  7. #47
    POGLAVNIKOV ODLAZAK (ILI BIJEG) IZ ARGENTINE (šesti (6) dio)

    BORAVAK U CHILE-U

    Poglavnik je boravio u Santiagu de Chile od 24. srpnja do 27. studenog 1957. Bio je smješten kod hrvatskog rodoljuba, gdje se je vrlo dobro osjećao. Uslied nastalih političkih prilika, u toj zemlji, morao je pomišljati da ponovno promjeni boravak.

    PUTOVANJE U MADRID

    Kada je Poglavnik uvidio, da boravak u Chile-u ne pruža dovoljno sigurnosti, odlučio je odputovati u Madrid. Priprema za ovaj prekooceanski put zahtjevala je mnogo posla, mnogo razgovora i sporazumjevanja, dok je konačno uredjeno onako kako se želilo.

    Dana 27. studenoga ukrcao se je Poglavnik u pratnji jednog svog borca u avion i dana 29. studenoga stigao je u Madrid. (U MISMIMA MAKSA LUBURIĆA piše da je on, Maks Luburić, Padre Miguel Oltra Hernandez (1911-1982) i Evanđelist Dr. Ivan Šarić sve bili pripremili za Poglavnikov dolazak u Španjolsku. Kako je u to vrijeme bila jedna velika politička trzavica između Maksa Luburića i Poglavnikove obitelji, sve je došlo do zastoja, tako da Maks Luburić i Padre Mihuel Oltra uopće nisu znali gdje i kada je Poglavnik stupio na tlo Španjolske. Mo)Ovdje ga je dočekao Nadbiskup Ivan Šarić.

    Odmah je pisao po milostivu gospodju, koja se je na brzu ruku spremila i 11. prosinca 1957. otputovala sa parabrodom k njemu, da mu bude u pomoći. Putovanje mil. gospodje bilo je držano u najvećoj tajnosti, tako da se nije mogla s nikim oprostiti. Na ispraćaju u luci bili su samo tri osobe, koji su joj zaželile sretan put i skori sastanak s našim Poglavnikom. Poglavnik je želio da i kćerka Višnja dodje k njemu, jer ju je trebao za razne važne poslove. Ona je odputovala dana 3. listopada 1958. sa parabrodom, izpraćena prijateljima i znancima.

    SUPRUGA I KĆERKA UVIEK S POGLAVNIKOM

    Preko dvije godine tihog boravka Poglavnika u Madridu, bile su dvie godine ogromnog i neumornog rada za svoj hrvatski narod i njegovo oslobođenje. U tom ogromnom radnom radu nije imao kraj sebe nikoga, nego samo svoju velevriednu, marljivu i razboritu suprugu, svoju milu i energičnu kćerku Višnju, koju je nada sve volio. Njih dvoje, najvjerniji njegovi pratioci uviek samo s njim i uz njega. One su ga čuvale, pratile, i sakrivale po austrijskim samostanima. One ga prate i u Argentinu. Uviek su s njim dielile dobro i zlo, sreću i nesreću, progon i zaštitu. One su poslije atentata u Palomaru (kako navodi beogradski portal Blic da je na Poglavnika pucao Crnogorac Blagoje Jojović, mo)bdjele nad njegovim životom, putovale sate i sate po noći, po kiši i oluji samo da ih nitko ne vidi, da se ne odkrije boravište Tate.

    Nastavlja se.

  8. #48
    POGLAVNIKOV ODLAZAK (ILI BIJEG) IZ ARGENTINE (sedmi (7) dio)

    One su sudjelovale u najdelikatnijim podhvatima.

    Kroz dvije godine rada u Madridu one su ga pomagale u težkom narodnom poslu. Trpile su s njime njegove bolove, koji su iz dana u dan bili nepodnošljiviji, one su mu bile utjeha. Bile su jedine one na koje se je mogao obratiti u najkritičnijim danima svoje bolesti. Milostiva gospodja bdila je nad njim ciele dane u bolinici, a gdjica Višnja ciele noći i tako je prošao u bolinici mjesec i pol bez odmora i spavanja. Uviek su bile sa njim i uz njega, čuvale ga, pomagale i dvorile ga do njegovog zadnjeg časa.

    Gdjica Višnja bila je prisutna kada je ujutro, u 3 sata 55 min. dana 28 prosinca izpustio svoju plemenitu dušu i zaklopio za uviek svoje blage oči. Te dvije žene su mučenice i patnice kroz cieli svoj život bile su žene heroji i junakinje. Nisu nikada pred ničim prezale, niti imala straha od koga, kada se je radilo o zaštiti i časti dragoga Tate, našeg dičnog Poglavnika i o obrani prava Hrvatskog naroda. Tim dvjema ženama biti će hrvatski narod za uviek zahvalan za žrtve, koje su pridoniele kroz svoj život.

    POSLIEDNJA POSTAJA POGLAVNIKOVA KRIŽNOG PUTA

    Dana 28 prosinca 1959. u 3 sata i 55 minuta Poglavnika pada i umire na svom posljednjem, mukotrpnom križnom putu za Hrvatsku i svoj hrvatski narod. Umire od posljedica srbokomunističkog naboja, koje je ostalo (ja bih ovdje opet ponovio, kojeg je, kako piše beogradski portal Blic, ispalio Crnogorac Blagoje Jovović, mo) u njegovom tielu. Pada i umire i pod teretom kleveta, napadaja, uvreda i izdaja baš onih njegovih suradnika, koji su slatko zobali iz njegovih ruku, i sve ono što jesu, ili misle, da jesu, postali su preko njega, s njim i uz njega. Pada i pod teretom rada i posla za svoj hrvatski narod. Svaki borac, ustaša, domobran, svaki ministar, general ili dužnostnik htio je pisati mu i očekivao je da mu on osobno, baš osobno, odgovori. On je to vrlo rado činio, a osobito svojim borcima nije propustio ni jedno pismo, a da ne odgovori barem s par rieči.

    Umro je naš dični Poglavnik. Njega više nema živa u našoj sredini, ali njegov duh lebdi nad nama.

    Naš div veliki Poglavnik vječno je s nama!

    Kraj ovog opisa, koji je, uz sve manjkavosti, jedan vrlo važan povijestni izvor. Šteta da se autor opisa nije potpisao. Može se na internetu pronaći sličan opis kojeg je donio Dragutin Pavlina povodom Poglavnikove 42 obljetnice smrti, dakle 2001 godine u Zagrebu, ispod kojeg opisa stoji: 28 prosinca 2001., Zastavnik Ustaške vojnice. To je sve što se zna o ovom opisu.

    Idući opis: Pismo generala Drinjanina Danijelu Joliću...Samo za Tebe, pročitaj i spali.

  9. #49
    Otporaš 30th November 2012, 19:07

    SAMO ZA TEBE - PROČITAJ I SPALI

    (Donosim ovdje jedno vrlo važno i vrlo tajno pismo kojeg je general Drinjanin pisao svojim vrlo povjerljivim i nadasve pouzdanim suradnicima. Jedan od njih je za sigurno bio i Danijel, Dane Jolić koji je živio u Torontu. Dane Jolić je bio vojnik HOS-a NDH i kao hrvatski vojnik podržavao je tijesnu veze s generalom Drinjaninom. Njigov sin Ivo je pratio PISMA MAKSA LUBURIĆA te me kontaktirao i rekao da ima jedan snopak pisama koje je general pisao njegovu sada pok. otcu Danijelu. Vrlo rado mi ih je uručio. Pisma datiraju od 1952 pa do 1959. Ima jako zanimljivih stvari, kao i u svakom generalovu pismu. Ovo pismo kojeg sada donosim je u ta doba, tj. godine 1955 kada su se koplja lomila između Poglavnika i njegove "okoline" i generala Drinjanina i HOS-a koje je on predstavljao, bilo jedna velika TAJNA, dok danas nije. Zato je general na vrh ovog pisma svojom rukom i olovkom napisao : "Samo za Tebe - pričitaj i spali". Zato sam i stavio ovom pismu taj naslov. Ovim putem se želim javno zahvaliti gospodinu Ivi Joliću na darovanju pisama njegova pok. otca Danijela meni. Hvala ti Ivo! Mo, Otporaš)

    HRVATSKI NARODNI ODPOR

    GENERAL DRINJANI.
    Ured Glavnog Tajnika.
    Stan, dne 7. XI. 1955.

    Dragi brate !

    Po ustanovljenom običaju šaljem Vam nekolicini ovo svoje osobno pismo, kao moje osobno pismo, ali koje tumači jednoglasno mišljenje Stožera i glavnih suradnika, kao i ogromnog diela naših ljudi u emigraciji.

    Najvažnije je, da se sada pokrene sve u korist Poglavnika i naših u Argentini, a onda dolazi vrlo važno pitanje, koje moramo medjusobno riešiti. I mi i Vi učinismo sve i učiniti ćemo i više i nije važno tko je učinio, ali ima problema, koji mogu medju nas unieti klicu nesuglasica, pa i razdora.

    Radi se o pismima, koje ministar Ilić šalje pojedinim ljudima i u kojima se na neovlašten način predstavlja u boji, koja je neistinita ili na vlastitu želju uveličana. On je dobio od Klaića, šefa propagandističkog ureda kao i od nekih drugih ovlast, da vodi stvar odašiljanja protesta. Učinili su to oni, koji su se skupa s njime usosili (utuvili, mo) u glavu, štetnu i nebratsku rabotu Subašića i IZBORA, koji je kriv za ono, što se našima dogadja i što je Poglavnik u bjegstvu, radi čega nam je strahovito naškodjeno politički i moralno u svietu i još se ne vide konture (opsezi, ishodi, mo) kraja. Ilić se na glup način upleo u to nakon što mu je ponudjena prodaja knjige, koju je IZBOR izdao. Tada se je zaletio i u zadnjem Izboru napisao gluposti, koje nam ne služe na čast. O tome ćete se još uvjeriti. Može se braniti Poglavnika, biti ustaša, napadati protivnike kao što smo i mi to činili, ali ne hvaliti onoga, koji nas je nazvao "ustaškom paščadi", "koljačima" i koji hvale Srbe, Dražu, Stojadina (misli se na Dra. Milana Stojadinovića, mo) itd., a napada naše svećenstvo radi koljačtva. Pa mjesto da priznaju, da je Stožer na vrieme vidio opasnost, prave se martirima, napadaju Stožer i generala Drinjanina, a sve radi toga, jer su napali onoga, koji nam je ovu tragediju priredio.

    Poglavnik je htio zavaditi Srbe, ali je nevjerni Subašić podvalio i zavadio nas. Kada je klika, koja je kriva za IZBOR vidila nesreću, nisu imali smionosti ni pameti, pa priznati, nego se osvećuju Stožeru i guraju Ilića protiv nas. Najprije zeta S. Pšeničnika, (Srečko, mo) poslije Klaića i promidžbu, zatim komunistu Subašića i IZBOR i na kraju nesretnog Ilića., nekada našeg prijatelja, kuma i suradnika. (Koliko je meni poznato, a ovo treba do temelja provjeriti, Dr. Andrija Ilić je bio generalov tajnik u Glavnom Stožeru HOS-a i generalov vjenčani kum, ili kum na krštenju generalovu sinu Domagoju koji je rođen 23 listopada 1954., dakle, dok još nije među njima bilo razdora. Mo) I mjesto da kažu mea culpa, oni napadaju Stožer i DRINU i kao uvijek nagovještavaju, da će biti zaplienjena, zabranjena i obustavljena. Ilić je neliepo, nekorektno i neustaški prema nama postupao. Mi do sada ni rieči nismo dobili od njega, nego nam braća šalju njegova pisma i prepise istih i daju znati, da se Ilić predstavlja kao jedini, koji u svim poslovima ima ovlast od vodećih.

    Mogu Vam kazati : Mi smo ovdje načinili plan za spašavanje Poglavnika, te od Njega dobili i ovlast za sliediti. Trebali smo ga dovesti ovamo i kamo sreće, da je odavno tu. Dali smo ogromna sredstva na raspolaganje i to pomoću naših španjolskih prijatelja i bankovnog uloga moje žene i rodbine. Sve je bilo priredjeno, a ja sam dva puta bio u Tangeru (Tanger je luka na sjeveru Maroca ili između Španjolske i Maroca kod ulaza u Gibraltar, mo) i priredio za doček kuću itd. (Po ovom izgleda da bi Poglavnik doplovio parobrodom gdje bi ga general dočekao, mo) Nakon toga bi se išlo ovamo, gdje smo imali dozvole. Prijatelji su trebali dovesti ih od tamo u Tanger. Medjutim članovi obitelji, koji neće da Poglavnik dodje ovamo kao i klaić, koji je izjavio pred povjerenikom DRINE, da sve ide u zahod, što od Stožera dodje, oni su spriečili, da Poglavnik prihvati našu ponudu. Mi danas nemamo veze, jer ista idje preko obitelji, zetova i kćeri, a ovi ne daju, da Poglavnik dodje ovamo, jer imadu interesa da bude tamo, pa makar i u stalnoj pogibiji.

    To je žalosno, ali istinito. Cieli Stožer kao i španjolski prijatelji pratili su cielu stvar i svi skupa se zgražamo, da se ovako što može dogoditi. Falilo je političke mudrosti, pa su naveli Poglavnika na tanak led sa nesretnim pokušajem s IZBOROM, a sada ustraju u nesreći, i dok se Subašić šeta i dojavljuje adrese, gdji bi mogao biti Poglavnik, Njega traži policija, a nas su stavili na listu neprijatelja Crkve. To je rezultat genijalnog pokušaja rata protiv Crkve, kojeg smo osudili na vrieme i spasili barem dio ugleda našega Pokreta. Falilo je gradjanske, ustaške i ljudske hrabrosti, da priznaju ovu pogrešku i odterete Poglavnika, nego kažu, da se nije ništa dogodilo. To nije istina. Vatikan je dobro obaviešten, a čak i novine Španjolske, gdje smo bili br. 1 donose viesti, koje će nas u crno zaviti. Da se nismo ogradili od mahnitanja, danas bi i mi ovdje imali istu sudbinu kao i oni.

    Pasti ćemo svi za Hrvatsku, za Poglavnika, ali pasti u borbi protiv svoga svećenstva i Crkve, a za Stojadina i peronizam, to je zločin, i one koji su zato krivi, trebalo bi staviti pred ustaški sud. Zato se osvećuju Stožeru, koji je jednodušno s generalom Drinjaninom sve napisano, sve vodio i sada je jednoglasno solidaran, kao i ogromna većina onih, kojima je stvar poznata. Poglavnik se ne može javljati i ta klika je sada dobro izkoristila čas nesreće, pa žele da se sve zaboravi. Ne, ni zaboraviti, ni oprostiti. Doživili smo tragediju Kavrana vlastitom krivnjom, (trebalo je imati "petlje" i to reći sedam godina poslije tragedije, preuzeti odgovornost za poraz i td., mo) iako sam došao iz Domovine i upozorio ih na stanje. Rekli su : mi smo vodstvo. I sada smo na vrieme upozorili i opet su rekli : mi smo vodstvo. Tako se predstavlja i Ilić, ali se vara. Mi nemamo vodstvo nego vodju. Imamo Poglavnika i Predsjednika Vlade. Ni od Poglavnika ni od Predsjednika Vlade, koji nema pojma o svemu, nema ni glasa. Nije vodstvo nitko, jer ga nema. Imamo Poglavnika i Vladu. Imamo Vrhovnog Zapovjednika, i general Drinjanin i Stožer nisu dobili ni jednog slova, pa tako Ilić nema prava miešati se u poslove Stožera ni Odpora, nego ono, što mu je Klaić dao. Mi ne priznajemo vodstva, jer smo vojnici. Ne može se jednog djelatnog generala obavještavati preko čarkara, niti Stožer preko promidžbe. Ja bih radije objesio sablju za svagda, nego da mi promidžbenjaci, koji su do sada uviek slabe rezultate pokazali, zapovjedaju. To bi bila degeneracija vojske, i to ni jedan borac, ni jedna vojska neće prihvatiti niti će to Poglavnik dopustiti.

    Nije dosta, ako mi jednostavno kažemo da nismo krivi. Krivi smo jer smo dali podloge sa negativnim IZBOROM. Subašić je komunista, plaćenik Srba, i neovlašteno se služi imenom Poglavnika, izkorišćujući to. Ponudio nam je uslugu, i napravio uslugu Srbima i komunistima. Za napasti nevaljale svećenike ne treba ići tim putem, dapače treba biti dobar katolik, i u obrani ideala, Boga, Crkve, Domovine, Poglavnika i Pokreta možemo napasti ne samo svećenika, nego i kardinala, ako treba. Ali IZBOR se je težko ogriešio o Crkvu i nas usosio. Nedajte se u rat protiv Crkve, jer ćete ga izgubiti. Svećenici su, pa i naši protivnici svi ustali u obranu Poglavnika, osim par degeneriranih. Oni su nas jedini branili 1945. god. i danas u većini zemalja okupljamo se oko svećenstva i Crkve. To Vi svi znadete. "Plovidba" je nečastna, (Neznam šta bi to moglo značiti "Polovida je nečastna". Možda je to u ono doba bio jedan izraz među Hrvatima koji su emigrirali u Argentinu i došli s padobrodom, tj. plovidbom, mo) ali zar ju mi nismo napali davno prije, nego je Subašić došao medju nas? Zar je itko ljuće napao protivnike Poglavnika, pa i onda kada su svećenici? Pa ipak uživamo podporu i zaštitu Nuncija, kardinala, nadbiskupa i svećenika, jednom rieči Crkve. I svi su skočili za Poglavnika i nije mala stvar, jer ovdje su jamčili uglednici Crkve za Poglavnika i to je vriedilo više nego sve naše predstavke. Svi smo odgovorni Bogu i Narodu i zato pazite što radite.

    Naša braća u Argentini zaboravili su, da je Franco mač Vatikana, da je Njemačka, Italija i Austrija u rukama kršćanskih vlada, i da u mnogim zemljama jedino Crkva štiti Hrvate. Gdje su nam novi prijatelji? Nije pupak svieta u Pampi, (Pampa je pokrajina srednje Argentine, gdje je bilo nastanjeno mnogo Hrvata, istaknutih Hrvata koji su nešto značili u tadašnjoj hrvatskoj političkoj emigraciji. Mo) pa ne možemo svi gledati kroz njihove naočale, koje su subjektivne. Prema istom pravu moramo i mi u fanatički katoličkoj Španjolskoj misliti na sebe kao i na Hrvatsku, koja treba Španjolsku. Neka sutra nagare Rusi, tko će nas primiti? Neka se ide sutra napried, zavisiti će mnogo toga o Francu. I svaki dan više. Stoga naši nemaju prava nametati nam jednu štetnu politiku, koja će i nas ovdje uništiti kao i njih tamo.

    Neznam šta je sa Poglavnikom, neznam kako će se sve svršiti. Jasno je da će biti težkih posljedica za sve nas, za Pokret, za Hrvatsku, jer jedva smo se bili oprali od obtužba 1945. i sada smo mi vlastitom krivnjom naprtili glupu, nepotrebnu i tragičnu hipoteku IZBORA. Zato nećemo nikakovo vodstvo, nego Vodju i Vladu, Poglavnika i Predsjednika. Neka se osnuje politički odbor, neka se traži mišljenje sviju, neka se uzmu u obzir interesi svih, u svim zemljama, neka se dade mjesta novima, koji su se istakli u borbi za ovih 10 godina. Nije dosta, da se zetovi, kćeri i propagandisti slože i ovlaste nekoga. Kakva smo mi vojska, gdje se generala obavješćuje preko čarkara, da je "vodstvo" sve povjerilo Iliću, neborcu, koji je ratovao u Beču, a rezistirao u Engleskoj. Kakve smo mi ustaše, gdje jedan Subašić može dieliti lekcije jednom generalu koji je 25 godina u prvim redovima. Ja sam godinu dana prije nego itko osjetio izdaju Lorkovića, pa su me proglasili ludim. Osjetio sam tragediju Kavrana, pa su me proglasili "kompromitiranim". Osjetio sam propast u koju idemo u Argentini dvije godine uapried, pa sada mi sole pamet oni, koji su krivi za tragediju, jer nisu imali ni hrabrosti ni pameti. I mi nismo crnički tribu, nego tražimo, da se napravi Pokret, hierarhija, odgovornost. Mi smo u Stožeru napravili 10.000 pisama , i neka nam daju jedno gdje nije najžešći ustaški duh i duh Poglavnika, i to u doba, kada to nitko drugi nije radio. I usporedite ustaški duh IZBORA I DRINE.

    Hoće propast DRINE. Subašić ju najavljuje u pismima, koja posjedujemo. Klaić baca sve u ćenifu (nužnik, mo) što dolazi od Stožera, a bacili su možda i spasenje Poglavnika. Dižem obtužbu, tražim ustaški i vojnički sud, pa da se ustanove činjenice. Čitave pošiljke DRINA su tako nestale u Domu, nastojalo se podvaliti Stožeru, jer su imali koristi od Stojadina, (Stojadinovića, mo) s kojim su pravili poslove, koji nam ne služe na čast. Ima u Argentini 10.000 nacionalista i našto smo spali.

    Držite se uz svoje svećenike i onda, kada se sa njima politički ne slažete. Recite im svoje. Ja sam se ispovjedio u Barceloni na Kongresu kod čovjeka, kojega bih politički smrvio, kad bih mogao. Napadao sam ga, ali ga kao svećenika poštujem. Crkva je snaga, ne zaboravite to, a to su i naši osjetili. Neron je otišao, Staljin je otišao, Peron je otišao i Tito će otići, svi ćemo otići, a Crkva će ostati. I nama je mrieti i moramo umrieti spokojni i smireni s Bogom i Crkvom. Crkva je naš saveznik. Danas Rusija i USA traže veza s Vatikanom, muslimani, hindusi i pogani uzpostavljaju veze, a mi ih kidamo s Crkvom, sa Stepincem, sa 1000 mrtvih svećenika za Hrvatsku. Nedavno se njihao na vješalima Fra Herman, moj bivši suradnik zato, jer nije zatajio Poglavnika ni Hrvatske, i to u isto vrieme dok je Subašić pisao, da je svećenstvo anacionalno, da su fratri klali, da je Draža pošten, a da su njegovi rasovi krivi, iako znamo, da je Draža bio onaj, koji je klanje vodio. Mene je IZBOR proglasio i Srbinom i na usta srbskog generala Djukića rekao, da neznam tko mi je otac, zvao se "Luburić koji je navodno u Madridu".

    (Evo šta o tome u "Otvoreno Pismo Srbskom Generalu Svetomiru Djukiću", pisano 10. X. 1955., između ostaloga, general Drinjanin kaže u DRINI br.8/12 1955., strana 218/219. "... Imam i previše dokaza o radu najnovijega "srpsko-hrvatskog stručnjaka" Josipa Subašića i njegova - i vrag zna čijeg još - lista "Izbora", pa na silu moram tražiti i nalazim, srodnost ideja i misli vodilja u pisanju toga lista i ideja, koje ste Vi iznieli u Vašem članku. obrazložit ću:

    1.) Čini se kao da ste se posebno trudili , da vaš susret sa mnom dobije nedužnu formu slučajnog sastanka. Kažete doslovno: " Tu primjetih jednog ustaškog generala, prirodnog držanja. Izgledalo mi je, da je jedan od naših, i kad ga potapka po ramenu i upitah: "Ama, jeste li Vi naš čovjek. Jako ličite..."- on se nasmija i odgovori: "Ja sam general Luburić. Osjećam se hrvatski, a tko zna od koga sam..." Svi prasnusmo u smieh na ovu dosta masnu dosjetku. Inače Luburić je iz Hercegovine." Istina jest, da sam ja prisustovao viećanju izmedju Vašega predstavničtva i Glavnog Stana Poglavnika, čiji sam bio član...Tako Vi ste meni predstavili punomoć iz Glavnog Štaba Draže Mihailovića, a ja Vama sa Zapovjedi Glavnog Stana Poglavnika...Ova punomoć i danas postoji u arhivi II. Ustaškog Zbora. Nije bilo slučajnog nalaza, a niti doskočica, niti smijanja...

    2.) Zamislite si, kada bih i ja imao stručnjaka za "hrvatsko-srbske probleme", pa podvalio u jednom mom članku sliedeći dialog:

    Luburić: Slušaj, bre, Djuiću, ama Vi izgledate naš čovek, Jako ličite...

    Djukić:Znate gospon Maks, Ja sam Srbin, srbski osjećam, a vrag bi si ga znal, kak je to s tatekom...

    Šta biste Vi na to rekli?

    Znate, ja sam čitao Vuka Karadžića, čitao sam i ono što Srbin Dr. Jocić (Eugen, mo) piše o Srbijancima, pa ipak se nikad ne bih usudio napisati o svom dragom prijatelju, srbskom generalu, da ne zna tko mu je otac. Možda to u Beogradu, na čaršiji, medju niškim ciganima, koji su Srbiji dali Cvetkovića Ministra Predsjednika, (nije ni danas stvar bolja, jer su im dali Tomislava Nikolića za predsjednika, mo) ili u stanovitim krugovima, gdje je moral bio jako slabo predstavljen, i ne bi bilo fatalno, ali u Ljubuškom je to pitanje od prvorazredne i sudbonosne vriednosti. Toliko načelno o moralu u Ljubuškom. A mogu Vam takodjer predstaviti obitelj Luburića, koji su oduviek bili poznati patriciji, gazde, gospoda, dobrotvori, duboko religiozni, priznati i poznati patrioti, što nije težko ustanoviti kod kojega god starijeg čovjeka Hercegovine. Bili su gazde i gospoda, dok niste došli Vi Srbi i Srbijanci, uništili patriote, gazde i gospodu, a stvorili proletere, revolucionarce i osvetnike. Sa slobodom vratio se sjaj obitelji gazde Franje i gospodina Ljube Luburića, a sa ropstvom opet smo postali prognanici, proleteri, ali uviek gospoda, i uviek u službi Boga i Domovine. Tako će to uviek i biti u domu Luburića, kao i u gotovo svim domovima Hercegovine. Tamo se, gospodine generale, zna točno, tko je kome otac. Strana 220,..." Mo)


    I svakom srbskom generalu daje generalski naslov, zove Nedića rodoljubom, a mene, ustaškog generala koljačem. Ja sam osobno ponosan, a osiguravaju me svi članovi Stožera i svi suradnici Odpora, da su i oni vrlo ponosni na ulogu Stožera i DRINE. Bilo je vremena, da ni HRVATSKA nije pola godine napisala rieč Ustaša i Poglavnik, a mi smo i poslije Kavranove tragedije rekli: Ustaše srdca gore ! Kažemo i sada. Subašić i Klaić poručuju, a Ilić je na tom putu, da je Poglavnik napustio ustaše, kako bi se sporazumio sa Srbima i židovima. To ne stoji, a kada bi i stajalo, mi nismo napustili Njega, jer znademo, da će nas trebati. Ne vjerujemo u uspjeh antiklerikalne politike i zato smo protiv nje. I u tom moramo ostati jasni, ako nećemo da nas razganjaju po svietu kao razbojnike i komuniste. Neka se prestane s novim glupostima, jer ćemo se javno buniti, da spasimo ugled i čast i ljude za novu borbu.

    Amerika traži Vatikan, a mi ga napuštamo. Kome to može služiti? Komunistima i Stojadinovom agentu Subašiću, a ne Hrvatskoj. Stojadin hoće Hrvatsku, ali sa granicama na Kupi i muslimani imadu pravo sumnjati u našu dobru vjeru. DRINA je bila jasna i Džafer je u njoj iznio naš stav. Čast svima pa i Stojadinu, ali na Drini. Čast liberalima i svima, ali oni vladaju u Hrvatskoj i služe komunizmu, a u svietu ga pomažu, a Stepinac je branio Hrvatsku i sada je za tu Hrvatsku na robiji. Vatikan daje emisije na hrvatskom i o nama ovisi, dali ćemo uspjeti da radi za nas. IZBOR nije taj put. Samo abnormalni i nepošteni ljudi mogu odobravati IZBOR. A IZBOR još uviek vodi duhove, sada u osveti prema DRINI i Stožeru. Ilić je najnovija poluga IZBORA pa makar kako god izgledalo, da radi za Poglavnika.

    Engleska nije naš nego Petrov i Titin prijatelj. Sve što pišete Iliću i što ta budala piše Vama ide kroz ruke engleske policije, a 1945. smo vidjeli kakova je. Dali je pametno pravite centre tamo, a ne ovdje gdje imamo prijatelje, sigurnost i punu zaštitu? Ilić je profesor i pjesnik. Može voditi propadangu, pisati članke i vjerujem, da je to ono što bi trebao raditi i zašto smo ga bili i pozvali u Španjolsku. I onda je bio ministar, ali zato nije zapovjedao Odporom niti će sada zapovjedati. Nije nikada hitca izpalio, nema pojma o ničemu i svaka bi mu akcija svršila kao ona Kavranova. Žena mu je bila gestapovski agent, Čehinja, a Ilić radi strašne osobne mane sasma je u rukama svoje žene. (Ja sam upoznao gosp. Dra. Andriju Ilića u Parizu u siječnju 1960., po njegovu povratku iz Madrida kada je bio na pogrebu pok. Poglavnika. Naše društvo HOP-a Dr. Ivan Šarić ga je primilo i nas nekoliko smo otišli posjetiti Georges Desbons-a, Francuza i branitelja atentatora na srpskog kralja Aleksandra Karađorđevića. Dr. Ilić je imao skoro cijelu jednu stranu lica crvenog mladeža, što je dio njegovog rođenja. Kada si sa njim, nekako ti pogled uvijek i nehotice leti na taj maladež, što izgleda vrlo upadno. Kod Georges Desbone-a me je prijatelj laktom gurnuo i opomenuo da ne gledam u dr.a Ilića tako upadno. O toj "osobnoj mani" general govori, mo) Zato je morao ići odavle, jer nije mogao medju ljude. (zbog te mane, mo) Ona je inteligentna, ali nesavjestna i dominira ga. U ovakovim okolnostima ne može biti ni govora o nadzoru nad Stožerom, bez obzira kakova pisma njemu pisali Klaić ili pojedini članovi Poglavnikove obitelji. Nama ne zapovjedaju kćerke, zetovi i zetovski prijatelji, ni klika ni promičbenjaci, ni oni, koji su nas zvali ustaškom paščadi, nego Poglavnik i Predsjednik Vlade. Zato učinite sve u obranu Poglavnika, preko banke pošaljite na obitelj novce, dajte i Iliću sve što hoćete, ali znajte da on živi u Engleskoj i da nema nad Odporom ama baš nikakove vlasti. Smiešno je ono što njemu pišu i smiešno ono što on piše. To je bio pokušaj Klaića, pa je propao, to kuša i Ilić i propasti će kao i naši, ako podju tim putevima. Pazite da nam i više štete ne nanesu, prikazujući se kao martiri, koje Crkva progoni. To ne stoji, mogli su zgriešiti i svećenici, i mi ćemo ih osuditi, ali ogromni dio nas je branio. Zato i mi moramo braniti Crkvu i svećenstvo. Sve drugo je samoubistvo i dreka, da se sakriju vlastite pogreške. I to čine naši u Argentini. Za nesreću smo krivi i sami, jer u Argentini živi mnogo tisuća nacionalista, gardista, madžarskih nacista i samo su nas tjerali, pa su još uvijek u zatvoru Dr. Bulat i drugi, šefovi peronista i grupe Izbora. A lopov Subašić pod zaštitom komunista i socijalista denuncira naše. To je stvarnost. Nije dakle Crkva, nego IZBOR, koji su krivi našoj nesreći i Poglavnikovu bjegstvu. Iz istih razloga je zatvoren i Stojadin.

    Držite na okupu vaša družtva, nedajte praviti razdor niti uplesti se u protucrkvenu rabotu. Ali braniti Poglavnika i Hrvatsku zubuima i noktima i pomozite u tom poslu svakoga, pa i blesastoga i pokvarenoga Ilića, koji je na onako nekorektan način htio mimoići i uništiti Stožer i svoje dojučerašnje prijatelje, koji se nisu dali navesti na tanak led sa šeftovima IZBORA i Subašića.

    Vrieme će nama dati pravo, ali na žalost, vrieme nas raztvara, jer smo si uprtili na ledja težko breme, obtužbu neprijateljstva Crkve, koja je kako tako bila uz nas, a sada je protiv. Trebat će mnogo truda, da se to izpravi i na nama je, da to učinimo. Nije najsretnije braniti Poglavnika sa Ilićem, koji je i sam sudjelovao u radu IZBORA, nego je to trebalo učiniti iz Španjolske, gdje imamo dvadeset visokih crkvenih dostojanstvenika, koji su uzeli u zaštitu Poglavnika PRIJE NEGO ILIĆ JE I DOBIO OBAVIEST O SVEMU.

    Nisam Vam se mnogo javljao, jer sam baš zato mjesec dana stalno na putu, radimo i pojačavamo rad. DRINA je u tisku, a iz Amerike nam dolaze novi i svježi mladi suradnici. Bio sam dva puta na granici i javio Vam se odanle. Opet ću se skoro javiti s drugog mjesta. Stožer je jednodušan, jači i biti će pojačan. Imamo dobre veze, nalazimo se okruženi prijateljima, imademo konzulat i legalni službeni pravac, koji uživa podržku velikih i najvećih. (U to doba Španjolska je još uvijek priznavala NDH i imali smo konzulat u Španjolskoj, mo) Mislimo na sve, imamo i potrebne veze s Amerikancima, koji misle kao i mi. Treba dočekati vrieme i ne izgubiti glavu i nerve. Ne gubiti prijatelje, nego sticati nove, kao što to mi radimo. Klika koja je kriva za nesreću i razbacivanje snaga, odgovorna je i ja sam to Poglavniku i Predsjedniku Vlade pisao. Pazite što radite. Oni, koji misle da nas mogu samo tako konspiracijom maknuti, varaju se.. Ovdje se bori i pada i ne poznajemo drugog riješenja osim pobjede ili poraza. Na dobrom smo putu i idemo tim putem. Obaviestite braću o svemu a vas kao Ustašu i suradnika osobno činim odgovornim za ovo pismo, koje ne smije pasti u ruke neprijatelja. Ima ga se pred najvjernijima pročitati i pred njima spaliti. Za sve odgovaram ja i Stožer, dok se stvar ne postavi na svoje mjesto.

    ZA POGLAVNIKA I DOM SPREMNI!

    Kraj ovog pisma.

    (Napomena:
    Za razliku od drugih pisama - i svih pisama - ovo pismo nema generalova potpisa, osim što na početku nosi službeni naziv i naslov HRVATSKI NARODNI ODPOR, grb i sve ostalo je originalno. Moje osobno mišljenje je, da je pok. Danijel Jolić napravio kopiju pisma i sačuvao, a original, po želji generala Drinjanina, spalio, jer general nije ništa rekao da se kopija pisma ne može sačuvati. Mo)

  10. #50
    USTAŠKI MIR NA GROBU POGLAVNIKA

    Hrvatska i Ustaštvo (102)

    USTAŠKI MIR NA GROBU POGLAVNIKA

    Prenosim ovdje za čitatelje portala javno.cm iz DRINE br. 2-3 1962. jako zanimljiv članak generala DRINJANINA.

    U S T A Š K I M I R N A G R O B U P O G L A V N I K A

    Na Tvom je grobu, Poglavniče, održano mnogo govora, izrečene su mnoge misli. O Tebi je napisano i napisati će se mnogo knjiga. Bit će svakakvih mišljenja. Tako je to sa velikim ljudima. A onda će Poviest reći svoju o Tebi i o onima, koji o Tebi govore i pišu. I onda će Bog suditi svima skupa.

    Lako je Tebi, jer si našao svoj mir, ali težko nama, koji smo ostali. Ja Te molim povrati i meni moj mir. Za Tvog života nisam htio sageti šiju pred Tobom, ali pred Tvojim kostima to činim. Ne radi Tebe, ne radi ostalih, nego radi sebe. Potreban mi je taj mir, jer ustašku čašu treba ispiti do kraja, još treba jurišati, još treba ustašovati, (kao što je i Stjepan Mesić ustašovao kada je trebalo i u Osjeku i u Australiji, moja opaska) pa makar se i ne zvalo tim imenom.

    Lako je bilo i meni, kao i ostalima iz prvih dana. Nije bilo druge kategorije nego Poglavnik i Ustaše. I s druge strane Srbi i Jugoslavija. Ali onda je došla nesretna politika i nastaše. Mi smo u Tebi gledali Poglavnika, čvrsta, jaka, granitna, revolucionarca, borca. Ti nisi volio ni politiku, ni političare, a mi još manje. Mene su u lance vezali na Janka Pusti, jer nisam htio, kao dijete, položiti prisege Ustaškom "vodstvu". Mi smo htijeli Ustaškog Poglavnika. Zvučilo je to ljepše u ono herojsko doba ustaške romantike. Zato se ni nismo razumijeli s Tvojim ministrima, a kako vidiš, ni danas se ne razumijemo s Tvojim nasljednicima, pomoćnicima i vjećnicima. Nama će opet biti lako tek onda, kada se još šačica preživijeli sastanu s Tobom. Ustaše trebaju Poglavnika, ili nisu Ustaše. A Poglavnika medju nama nema, i neće i ne smije biti. I Otac Domovine je bio samo jedan. Nikada više drugoga. Eto zato se i Tvoji nasljednici i pomoćnici ne razumiju i teško im je, kao i meni.

    Mi smo u svoje vrijeme smatrali ustaštvo revolucionarnom hrvatskom vojskom. Ti si bio Vodja. Ali nakon Bleiburga poneka je ustaška glava počela misliti. Nastala je pobuna duhova. Da sam bio rastrgan na komadiće kao moj mali braco, ne bih imao problema, ali sam tu, u 48 godini, snažan, poletan, sa stanovitom životnom školom i obligacijom, da služim Hrvatsku do kraja. Došao je čas, da ustvrdimo, da su Ustaše zaželjele Poglavnika, a Poglavnika nema...Ima samo politika, Ujedinjene Nacije, Zapad, Istok, i narod u dvojstrukom robstvu. Ti si nam ostavio ciljeve, naučio si nas kako se treba boriti, možeš u legendi juriti na konju pred hrvatskim vojnicima, ali hrvatski vojnici trebaju efektivno vojničko zapovjedničtvo i efektivnu hrvatsku vladu, da bi ovi uskladili našu borbu sa stanjem u svietu, kako ne bi išlo glavom kroz duvar i u drugi Bleiburg. (to je uistinu što je dr. Franjo Tudjman i prakticirao u Domovinskom ratu, proučivši " Poruku Izmirenja" generala Drinjanina, koja je izišla u Istarskoj Drini 1964 godine, moja opaska, Otporaš)

    Ostani, Poglavniče, u legendi, pa jurišaj skupa sa novim generacijama, i zaustevi se na Drini. Vitez Pjanić i tako misli, da Ti moraš počivati na Drini, jer se tako nitko ne bi usudio Drine prekoračiti. I moli za nas, Tvoje nesretne učenike, da nadjemo mir na Tvojem grobu, i da taj mir koristno upotrebimo za stvarnu oslobodilačku borbu za Hrvatsku. Pa da Pjanićevi unuci čuvaju mrtvu stražu s Tobom skupa na Drini.

    Znam, Poglavniče, da u svojim zadnjim časovima nisi više htio govoriti o problemima hrvatske politike, jer si osjetio, da Tvoj duh traži druge horizonte. Tvoje umorno tielo nije više moglo podnieti. Osjetio si da se ide na zadnji, veliki put. Pa kada si na isti bio pripremljen, znam, da Ti se povratio Tvoj klasični i dominirajući mir, kojim si uvjek znao impresionirati. Bio si sviestan, da sada drugi moraju nastaviti. Znao si i to, da to neće biti lako. I nije lako. Ja, eto, idem sa Tvoga groba uvjeren, da si razumio svoga "zločastog dečka" koji Te je slijedio kroz svoje djetinstvo, kroz mladenačko i muževno doba i koji od Tebe ne traži ništa osim mira. Povrati mi mir, a Ti u legendi čekaj polazak u novi boj, (što se je i obistinilo u Domovinskom ratu, moja opaska, Otporaš) da se odatle Tebi pridruže i ostali: oni sa Kaptola, sa Jankapuste, sa Lipara. A onda, i za sve vjeke vjekova, uvjek će trebati stvarati nove legije, uvjek ići na grob velikana po snagu. Ovdje, na Tvom grobu, je jedan od izvora.

    Za Dom Spremni!

    Ustaša Maks.

  11. #51
    Bobani !!!!!

    ---Hajde života ti PROBUDI SE ....

  12. #52
    TKO JE POGLAVNIKU DAO ZADNJU POMAST: FRA. BRANKO MARIĆ ILI NAD. IVAN ŠARIĆ ILI PADRE OLTRA???

    Piše: Fray Miguel Oltra Hernandez


    domobran.prkos.com
    (Autor: Mile Boban) NASLOVNICA

    HRVATSKA I USTAŠTVO (53) ( Posebi prilog o Poglavniku)

    Mi, naše pokoljenje,postigli smo najveće i najviše dobro za kojim je hrvatski narod toliko stoljeća težio. Postigli smo Hrvatsku Državu. Poglavnik.

    Ukazala se potreba da u ovom broju opišem kako je Poglavnik dr. Ante Pavelić umro u Madridu 28 prosinca 1959. godine. Mnogo se je napisalo a i pročitalo što se je napisalo o Poglavnikovoj smrti, ali još nije toliko dovoljno da se je iznijela potpuna istina zadnjih trenutaka Poglavnikova života. općenito je poznato da ga je zadnji sipovjedio i pričestio fra, Branko Marić, a spominje se također, tu i tamo da ga je posljedni ispovjedio nadbiskup Evan. Ivan Šarić. ja ću ovdje donijeti šta o tome kaže jedan Španjolac koji je najviše pomogao Poglavniku da iz Argentine dođe u Španjolsku.

    Tražio sam neke dokumente i pronašao nešto što je za mene vrlo interesantno znati, te mislim da bi i vas moglo zanimati, tim više da je Ante Pavelić bio poglavar za četiri godine Hrvatske Države, tj. bio je hrvatski državnik, a državnicima se uvijek ukazuje velika počast prilikom njihove smrti i pogreba. Prolistati svjetsko javno pisanje povodom smrti dra. Ante Pavelića, ništa nećemo naći pozetivna, sve najgore, osim što je sve najbolje o Poglavnikovoj smrti pisao hrvatski državotvorni tisak u emigraciji. Zato mislim - s jedne strane - da zaslužuje da mu se na ovim stranicama na hrvatskom portalu javno.com za Hrvate donese, prevedeno sa španjolskog na hrvatski, zapis španjolskog svećenika Fray Miguel Oltra Hernandez, ofm., koji je bio uz Poglavnika kada je umirao, i - s druge strane - zaslužuje da se ovo donese upravo sada kada se spremamo osnovati ČASNU SUD, na kojem bi se ustanovila njegova krivična djela, te ga okrvili ili oslobodili istih. Žao mi je da ovaj zapis nemam u originalu na španjolskom jeziku.

    P R I V I L E G I J V E L I K I H L J U D I

    Jednoga dana prije dosta godina, jedan novodošli Hrvat me prozvao "svojim konzulom" i prema običaju, pola u zbilji, pola u šali, nazvao me advokatom izgubljnih parnica...Kao vojnici nacija koje imaju toliko toga sličnoga u svojem žiću i svojim problemima, razgovarali smo o problemima iskreno i sa duhom franciskanske jednostavnosti, pa i sa veseljem. Problemi Hrvata, i Nijemaca i ostalih narodnosti, koji su dolazili u Španjolsku bili su identični. Obično se kaže, da se našlo "drugu domovinu". Pa ipak, unatoč svemu, našlo se je samo "drugu domovinu", nego se je ovdje našlo nešto i prave Domovine, jedne, autentične i čitave domovine. Hrvati, Nijemci i ostali narodi, ili većina njih, našli su nešto više nego pravo na azil, slobodu, život i sigurnost. Nešto više nego i samo milosrdje. Našla su se braća duha.

    Vršio sam dužnost "konzula" najbolje kako sam znao i mogao, i u tom vršenju dužnosti "izgubljenih parnica" susreo sam se sa mnogo Hrvata najraznije precedencije. Bilo je radnika, studenata, svećenika, vojnika, intelektualaca, a medju svima dva zaista velika čovjeka: sarajevski nadbiskup (dr. Ivan Sarić, evangelist i nadbiskup vrhbosanski,moja opaska) i Poglavnik.

    Nadbiskup Sarajeva i mučenički kardinal Stepinac, jedan osobno prisutan (misli se na dra. Ivana Sarić,moja opaska), drugi u duhu, (Misli se na kardinala Stepinca, jer je bio u zatvoru, moja opaska), dostojno su predstavljali mučeničku Hrvatsku pred 30 milijuna španjolskih katolika.

    A onda je Poglavnik imao velikih poteškoća u Argentini. Tada je već, moralno i politički, naša dužnost bila pomoći Poglavniku. Mi nismo zaboravili, da su se u našem gradjanskom ratu, ovdje u Španjolskoj, borili oni isti komunistički šefovi, protiv kojih ste se i Vi, Hrvati, na čelu sa Poglavnikom borili. Mi smo znali da ste se herojski borili za svoju nezavisnost i svoju slobodu. Cienili smo vaše žrtve i napore, cienili hrabrost i vrline. Znali smo i za progone Kristove Crkve. Bilo je logično, da se povoljno rieši problem vašeg šefa, Poglavnika. (To je bilo poslije atentata na Poglavnika 10 travnja 1957 godine u Argentini, nedaleko Buines Aires, kada je Poglavnik imao poteškoća za ostati u Argentini,moja opaska) I mi smo taj problem riešili i Poglavnik je došao u Španjolsku, gdje je našao sigurnost, mir, - i prijatelje!

    Španjolska nije nikome zaniekala svoje pomoći. Odmah nakon rata sa hrvatskim i njemačkim prijateljima stvorili smo list "ADELANTADOS DE SANTIAGO" ( Vitezovi Svetoga Jakova). Pomoglo se mnogim Nijemcimai Hrvatima, kako u Njemačkoj, tako i ovdje, u Španjolskoj, i svugdje, gdje je potrebno bilo. Da, bilo je vremena kada nije ni Španjolskoj bilo lako. Takova je bila politika i Španjolska nije mogla riešiti mnoge probleme, koje bi rado bila (po svoj prilici "htijela", moja opaska) riešiti. Ali su Španjolsci, osobno, naprema politici zauzeli pravi stav, i uvijek pomogli i u slučajevima, kada to nije bilo lako...

    Tako smo došli do časa, koji za sve Vas predstavlja prekretnicu: smrt Poglavnika. Tako se je i moje konzulstvo pretvorilo u "apostolsko konzulstvo", jer sam Vašem Poglavniku dao Zadnju Pomast (Viatico).

    I ako je bio u životu gorostas, bio je još više u svojim časovima. Umro je jedan veliki čovjek, veliki borac, obnovitelj Hrvatske Države (zamislimo se ovdje malo, samo na trenutak, i sami sebi predpostavimo da je Poglavnik bio neke druge narodnosti, Kinez, Afrikanac, Rus, Španjolac ili netko drugi osim Hrvata, koliko smo mi Hrvati plemeniti i zahvalni, ne bih se začudio vidjeti nazive ulica, naselja, spomenika i sl. imenom Ante Pavelića. Ali, kada se radi o Hrvatu, zgnječi ga, satari ga, moja opaska), šef jedne organizacije, - i umro je kršćanski! Umro je čestito!

    Poglavnik je zaista znao, da se približuje kraj. Htio je umrieti čestito, kako se i dolikuje velikom čovjeku. Znao je umrieti čestito i to neka služi na čast Hrvatskoj i Hrvatima! Imali ste šefa, koji je bio za života jak, borac, koji se predao Bogu ponizno, kao se dolikuje zaista velikim i jakim borcima. Dao sam Poglavniku Svetu Pričest i zadnju pomast (Viatico) u društvu jednog hrvatskog svećenika. (Po svemu sudeći to bi morao biti fra. Branko Marić, Hercegovački franjevac od Širokog Brijega,moja opaska) I malo iza toga duša se rastala od tiela, koje je bilo umorno od tolike borbe, tolikih progona, tolikih nesreća, toliko nezahvalnosti.

    Ali Poglavnik je opraštao i molio, da mu se oprosti. Taj čin je bio najveći od svih u Njegovom dugom i napornom radu i životu. U času kada se duša rastavljala od umornog tiela, Poglavnik nije imao protivnika, nije imao neprijatelja. On je bio u miru sa svima: sa Bogom i sa ljudima.

    Bio je velik u borbi, u životu, i bio je velik u času smrti. To je privilegij velikih ljudi.

    Veliki narodi znaju cieniti svoje mrtve (da, cijeniti svoje mrtve ako se želimo svrstati u velike narode, ne velike po pučanstvu, nego velki po duhu, moja opaska) velikane, znaju cieniti zasluge svojih velikana i znaju opraštati i zaboravljati male stvari. Poglavnik je zaista velikan. Ali je bio čovjek, pa je logično, da je imao i svojih slabosti, kao i svi jludi, ali su vrline Poglavnika daleko nadmšile Njegove pogreške. Pred njegovim grobom valja misliti domovinski, ljudski i kršćanski.

    Poglavnik je oprastao tražeći Mir Božiji. Bog i Povijest, suditi će svima nama. Pustimo hrvatskom narodu i u skrajnjoj instanci Bogu, da kažu zadnju rieč. I tako dugo budimo razborni, pravedni i milosrdni sa svojim velikim ljudima, sa herojima.

    Nemojte napustiti veliki put vječnosti, zaboravite sitnice.

    Ako budete radili tako, vjerni svojoj vlastitoj veličini, imati ćete mnogo prijatelja u načoj zemlji. A vaš "Konzul" biti će sretan kad se približe časovi ospobodjenja Vaše Domovine,

    Slava Poglavniku!

    Živila Hrvatska!

    xxxxxx

    Ovo je išislo u DRINI br. 2-3 1962. godine, strana 7-10.

  13. #53
    DRAGI HRVATSKI BRATE

    Dragi hrvatski brate,

    Ukoliko je meni poznato, Dr. fra Branko Marić je Poglavniku dao Posljednju pomast, ispovjedio ga i dao mu Poputbinu (posljednju Svetu Pričest). U lipnju 1960. Mene je fra. Branko odveo na još svježi Poglavnikov grob i u posjete umirućem Nadbiskupu Ev. Ivanu Sariću.

    BOG I HRVATI!

    J. Ivan Prcela.

    (Kada sam jučer stavio opis Fray Miguel-a Oltra Hernandez u kojem on kaže da je on bio taj koji je Poglavniku NDH dru. Anti Paveliću dao posljednu Pomast, Viatico, kako kaže Fray Padre Oltra, javio sam se e-mail pismom prof. Ivanu Prceli. Prilažem ovdje njegov odgovor za one koje bude zanimalo pronaći istinu o zadnjim trenutcima života prvog i posljednjeg hrvatskog poglavara sa titulom Poglavnika NDH dra. Ante Pavelića. Usput pozdravljam prijatelja i kolegu "ljuta trava" i ovim putem želim mu reći da sam potpuno probiđen i da znam šta radim i pišem. Dnevne vijesti prepuštam drugima, a onima koje zanima i ne umara hrvatska prošlost, osobito prošlos NDH, prilažem na ovim stranicama foruma hrvatski integralisti ono što ja znam, tako da sa menom ne ode u zemlju, grob.
    Pozdrva svima. Otporaš)

  14. #54
    OVDJE POGLEDAJTE SVA PISMA USTAŠKOG ZLOČINCA

    Nikad objavljena pisma ANTE PAVELIĆA: Luburić se oteo kontroli. Strahujem za vlastiti život!

    Autor: Drago Hedl

    Objavljeno: 25.09.2011

    Do smrti je pisao kako će, 'uz Božiju pomoć, Hrvatska ponovno biti oslobođena'. Komunicirao je samo s par ljudi kojima je vjerovao i živio u potpunoj paranoji. Bojao se Maksa Luburića i njegove 'bolesne ambicije i samovolje'. Nedjeljni prvi put donosi sadržaj njegovih najprivatnijih pisama

    Dragi prijatelju, primio sam tvoje pismo od 8. kolovoza o.g. u redu, pa ti liepa hvala. Hvala ti o obaviesti glede tvoga nastojanja dobavljati iz logora naše ljude i providiti za njihovo namještanje, što je vrlo korisno". Tako počinje posljednje pismo Ante Pavelića kojeg je 18. rujna 1959., na memorandumu poglavnika Nezavisne Države Hrvatske iz Madrida uputio svom vjernom sljedbeniku Antonu Vranjkoviću, u Singen, gradić na Bodenskom jezeru, uz njemačko-švicarsku granicu.
    VEZANE VIJESTI
    Vijesti

    EKSKLUZIVNO otkriće JUTARNJEG: Nikad objavljena pisma Ante Pavelića! Iskopane sve tajne NDH

    Pavelićevo rukom napisano pismo tamnoplavom tintom, gotovo je sigurno, posljednje je koje je ustaški poglavnik ikome poslao, ne samo zbog toga što se smanjivao krug onih s kojima se nakon atentata 10. travnja 1957. dopisivao, već i zbog činjenice da je tada već bio ozbiljno bolestan. Posljedice ranjavanja i nemogućnost da se, zbog dijabetesa, kirurški odstrane dva metka iz njegova tijela, dovest će ga za manje od mjesec dana nakon posljednjeg pisma Vranjkoviću, u njemačku bolnicu u Madridu, gdje će preminuti 28. prosinca 1959.

    Posljednje pismo

    Posljednje Pavelićevo pismo, međutim, za razliku od nekih drugih koje je tijekom cijelog desetljeća slao Vranjkoviću, ne sadrži informacije koje bi mogle biti zanimljive povjesničarima. Pavelić obavještava Vranjkovića o razlozima zbog čega mu ustaški pukovnik Mirko Beljan (koji će umrijeti 14. listopada 1959.) ne odgovara na pisma, objašnjavajući to njegovom bolešću. "On je vrlo teško obolio, te se nalazi u teškom stanju u bolnici", piše Pavelić. Na kraju svog posljednjeg pisma, Pavelić se raspituje o zdravstvenom stanju Vranjkovićeva sina. "Nadam se da ti se je sinčić posve oporavio, što mu od srca želim", piše Pavelić i pismo završava uobičajenim: Za dom spremni!

    Povjesničarima će, međutim, od posljednjeg, rukom pisanog Pavelićevog pisma, biti zanimljivija njegova "Izjava" i "Obaviest" koje je sročio početkom rujna 1959. i razaslao svim važnijim ustaškim organizacijama diljem zapadne Europe, Sjeverne i Južne Amerike, Kanade i Australije, a jedan potpisani primjerak poslao i Vranjkoviću. Tako u "Izjavi" Pavelić obavještava ustašku emigraciju o članku koji se pojavio u listu La Razón (osnovan je u Buenos Airesu 1905. i izlazi još i danas) kako je Vlado Sečen, za kojeg se u članku tvrdilo da je pripadao Pavelićevoj tjelesnoj straži, otputovao u Ciudad Trujillo (današnji Santo Domingo, prijestolnica Dominikanske Republike), da bi ondje sudjelovao u obuci vojnika koji su trebali sudjelovati, kako je napisao Pavelić, "u oružanoj borbi između dviju protivničkih grupa u Kubi, a koje se bore za vlast u toj srednjoameričkoj zemlji". Pavelić prvo demantira da je Sečen ikada bio među njegovim tjelohraniteljima, a potom upozorava Hrvate kako se trebaju čuvati onih koji, tobože u poglavnikovo ime, vrbuju za sudjelovanje u oružanim akcijama u drugim zemljama. "Takvi pokušaji", piše Pavelić, "mogu biti samo posljedica neprijateljske želje naškoditi hrvatskom narodu u njegovoj oslobodilačkoj borbi". Pavelić upozorava kako Hrvati "koji uživaju azil u stranim nacijama, poštuju zakone tih zemalja i uvijek su voljni za njihovo dobro raditi, no ne mogu i neće se nikada miješati u njihove unutarnje političke i oružane sukobe."
    Slobodna Hrvatska

    Velik dio prepiske Pavelića i Vranjkovića - koji je sada prvi put dostupan javnosti - osobne je prirode. No, čak i onda kada samo zahvaljuje na rođendanskim čestitkama ili čestitkama u povodu božićnih ili uskršnjih praznika, Pavelić neće propustiti da ta kratka, tek nekoliko redaka duga pisma, uvijek začini nadom o "ponovno oslobođenoj domovini". Tako će u prvom sačuvanom pismu, koje je Vranjkoviću poslao 7. svibnja 1953., pismu od samo 10 redaka kucanih pisaćim strojem, zahvaljujući na božićnim čestitkama, Pavelić napisati: "Borba i ustrajnost svih čestitih Hrvata i boraca, ostvarit će, ako Bog da, skoro tu najveću želji i nadu". Dvije godine kasnije, istom prigodom, u kratkom pismu od 25. travnja 1955. Pavelić kaže: "Hrvatska će, ako Bog da, biti skoro opet nezavisna država. Pobijedit će pravica i hrvatski borci". Dva mjeseca kasnije, iste godine ustaški poglavnik ponavlja: "Hrvatski borci opet će izvršiti svoju dužnost i Božjom pomoću Hrvatska će biti opet nezavisna država". I tako iz godine u godinu, sve do zadnje Pavelićeve "Obaviesti" koju je sastavio početkom rujna 1959. i priložio je posljednjem pismu Vranjkoviću, gdje kaže: "Borci Hrvatskog oslobodilačkog pokreta će svoju oslobodilačku dužnost skupa s cielim hrvatskim narodom potpuno pripremljeni u pravom času izvršiti".

    Od patetičnih domoljubnih Pavelićevih lamentacija, koje se javljaju kao lajtmotiv svih njegovih obraćanja Vranjkoviću, povjesničarima će biti neusporedivo zanimljivija poglavnikova objašnjenja o sukobima koji su razdirali vrh ustaške emigracije. Kroz pisma koje ja slao Vranjkoviću, pišući mu privatno ili u poslanim privicima obraćajući se, uvijek naslovljeno s "draga braćo", ustaškim organizacijama razasutim diljem svijeta, vidljiva je stalna paranoja, ali i posve realan strah, o zavjerama, urotama i ubačenim agentima.

    U privatnom pismu Vranjkoviću, od 22. rujna 1956. na memorandumu poglavnika Nezavisne Države Hrvatske, s povijesnim hrvatskim grbom i ustaškim "U" obrubljenim pleterom u zaglavlju, Pavelić u najvećem dijelu pisma piše zanimljivu bilješku o svom odnosu prema Luburiću. Tako će se požaliti Vranjkoviću da je "Luburić u domovini mnoge stvari vršio na svoju ruku i sprovodio svoju samovolju, a na štetu ugleda države i nas sviju, i napose time, što je poubijao i nekoliko naših čestitih ustaških i domobranskih časnika i vojnika, za koje je smatrao da su na putu njegovoj bolesnoj ambiciji i samovolji. Ja sam naravno za mnoge te stvari saznao mnogo kasnije, jer se ljudi nisu usuđivali javljati bojeći se njegove odmazde, nu obzirom na inače njegove nevaljanštine, smatrao sam se godine 1943. ponukanim odstraniti ga sa dužnosti te mu zabraniti nošenje časne ustaške odore, pa čak i pokazivati se igdje među ljudima. Ta je zabrana trajala blizu godinu dana, no pokazalo se da to nije koristilo, nego je nastavio sa svojim samovoljnim djelovanjem u domovini i sada u tuđini. U to spada i njegovo izdavanje spomenznaka i imenovanja, što je vršio tobože u moje ime, nu bez moga znanja i pitanja".

    Iako je Pavelić još u siječnju 1956. Vranjkoviću poslao "Obaviest", "Prilog ka obaviesti", "Odredbu" i dopis označen s "Do znanja" i na ukupno pet stranica detaljno obrazložio "slučaj Luburić", u emigraciji - bar onom dijelu kojeg je pokrivao Vranjković, to je unijelo priličnu konfuziju. Poglavnik je stoga i devet mjeseci kasnije naglasio kako je "Luburić potpuno otpao", jer "širi laži i klevete te vrši jednu rabotu koja je već došla dotle da se njome služi i jugoslavensko komunističko poslanstvo u Argentini te citiraju i Luburićevo štivo iz Drine (časopisa kojeg je izdavao Luburić, op. a.) kao dokaze, optužujući pred argentinskom javnošću i oblastima najčestitije hrvatske rodoljube".
    Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg

  15. #55
    PODRIJETLO I ZNAČENJE POLITIČKOGA NASLOVA POGLAVNIK (Izvor: Stina hrvatskih pradidova)

    Poznato je, da se je na čelu Ustaškoga pokreta nalazio poglavnik, a tako se je zvao i državni poglavar Nezavisne Države Hrvatske. Mnogi su opterećeni predrasudama, da je to oponašanje fašističkoga naslova duce (duče) odnosno nacionalsocijalističkog Führer (firer), što i u jednome i u drugom slučaju znači vođa. Čini se, da toj napasti nije odolio ni dr. Mario Jareb, koji u svom djelu "Ustaško - domobranski pokret od nastanka do travnja 1941.", koje je izišlo u Zagrebu 2006., bez navodjenja ikakvih dokaza jednostavno piše: "Pavelić je poslije tvrdio da je tu riječ (poglavnik - op. I. G. ) posudio iz hrvatskih tradicija, no vjerojatno je pred očima imao i praksu sličnih pokreta i organizacija, čije su vodje uzele slične titule. Razložno je predpostaviti da je na Pavelića ponajprije mogao utjecati Mussolinijev primjer, odnosno njegova titula 'Duce'".1 Ovim pretpostavkama i nagađanjima pisac je sigurno htio neupućenom čitatelju sugerirati fašistoidnost Ustaškoga pokreta, što je znanstveno nedopuštena metoda. Stoga je nužno argumentirano raspraviti, odakle je Pavelić uzeo naslov poglavnik i što on znači.

    Poglavnik je stara hrvatska riječ. Za dokaz ove tvrdnje dovoljno je navesti samo ovih nekoliko primjera, a sigurno je, da ih ima i više. Ferenac Črnko, jedan od rijetkih preživjelih branitelja Sigeta godine 1566., opisao je kratko vrijeme nakon bitke njezin tijek i stanje u opsjednutom gradu, pa i govor Nikole Šubića Zrinjskoga braniteljima, koji djelomice glasi:
    "Zato, moja bratjo, potribno je najprvo da ovdi vsi sada prisežamo na vernost najprvo gospodinu Bogu, potom našemu poglavniku kršćanskomu cesarovoj svitlosti i tomu nevoljnomu našemu orsagu, a ja vsim vam najprvo, potom vsi vi oćete priseći da vi nimate u meni dvojnje (sumnje - op. I. G.) ni ja u vas".2

    Poznati junak hrvatskih narodnih pjesama Ivan Senjanin, odnosno pravim imenom Ivan Vlatković, koji sebe naziva "siromašnim hrvatskim ratnikom", optužen je godine 1611. pred ratnim sudom u Karlovcu, između ostaloga, i zato što je senjske "junake rotio i zaklinjao na propelu da svi… skupa drže i njega za glavara štimaju", a ne "ostale poglavnike i vojvode".3
    Istranin fra Franjo Glavinić, čiji roditelji potječu iz Bosne, u svom djelu "Cvit svetih, to jest život svetih, od kih rimska crkva čini spominak, prenešen i složen na hrvatski jezik", koje je prvi put tiskano u Mletcima godine 1628., za Aleksandra Macedonskoga kaže, da je "Kralj od Macedonije, Poglavnik Monarhije svita zlamenovan…".4

    Nikolu Šubića Zrinjskoga mlađeg, praunuka Nikole Šubića Sigetskoga, prilikom svečane instalacije za bana polovicom 17. stoljeća pozdravio je Hrvatski sabor u Varaždinu riječima: "Poglavniče naš!"5
    Grof Franjo Oršić Slavetički opisao je svoje putovanje u Beč, kamo je između 1670. i 1673. u više navrata u svoje ime i u ime Krste Delišimunovića išao kralju Leopoldu, da im isplati zaostale plaće. U tom opisu on Leopolda više od petnaest puta naziva poglavnikom.6

    Jednako često tu riječ upotrebljava i Pavao Ritter Vitezović u svom djelu "Kronika aliti spomen vsega svijeta vikov", koja je prvi put tiskana u Zagrebu 1696. Budući da se riječ poglavnik kod grofa Oršića i Vitezovića tako često nalazi, držimo suvišnim dokaze za to navoditi u ovom tekstu. Ali kod Vitezovića ima još jedna specifičnost. U svome spomenutom djelu on tri puta ima riječ poglavništvo, kao izvedenicu od riječi poglavnik, na primjer "Šćitsko na severu vezda jest početo pod Tanaom ladanje i poglavništvo" ili "Šimon Prisk popov židovskih poglavništvo prije" (uze - op. I. G.) ili pak "Dalmatini odstupiše od poglavništva rimsko - carigradskoga i sami svoji učiniše se, nikomu ne hoteć biti podložni…"7
    Krajišnici varaždinskoga generalata podnijeli su Mariji Tereziji u nekoliko točaka svoje pritužbe u predstavci od 25. siječnja 1755., od kojih prva točka počinje riječima: "Što su naši poglavnici milostivni cesari i vaše kraljevsko veličanstvo milostivno vu privilegijah darovali, ponizno molimo poleg njih vu vsem držati…".8

    Ali riječ poglavnik ušla je vrlo rano i u hrvatsku leksikografiju. Jedan od naših najstarijih, a možda i najstariji leksikograf, Šibenčanin Faust Vrančić, navodi je u svom "Rječniku pet najuglednijih europskih jezika", među koje ubraja i hrvatski pod imenom dalmatinskim, a koji je izišao u Mletcima godine 1595.9
    To isto čini i Varaždinac Ivan Belostenec (1564. - 1675.) u svom rječniku pod naslovom "Gazophylacium latino -iliyricum", koji je tiskan nakon njegove smrti.10 Ta riječ, kao i njezina izvedenica poglavništvo, nalazi se i u "Ričoslovniku iliričkoga, italijanskoga i nimačkoga jezika" Josipa Voltića, Istranina, a koji je rječnik tiskan u Beču, u mjesecu listopadu godine 1802.11

    Sada se postavlja pitanje, koje je pravo značenje riječi poglavnik. Prema Vrančićevu Rječniku, poglavnik na latinskomu jeziku znači praefectus. Belostenec riječju poglavnik prevodi latinsku riječ princeps. Voltiću poglavnik na talijanskomu jeziku znači capo i principe, dakle latinski princeps.
    Prema latinsko - hrvatskom "Rječniku" Mirka Divkovića, praefectus znači poglavar, načelnik, nadstojnik, zapovjednik, namjesnik i upravitelj. Riječ princeps mu ima također više značenja, pa tako i prvi čovjek u državi, načelnik, vladalac, te prvi, najugledniji, glavni po časti i slično.12

    Josip Vončina u izdanju "Pet stoljeća hrvatske književnosti" poglavnik tumači riječju poglavar, a poglavništvo riječima poglavarstvo ili vlast.13 To tumačenje odgovara značenju latinskih riječi praefectus i princeps.
    Dakle, poglavnik i poglavništvo su stare, izvorne hrvatske riječi, koje ni u kojem smislu nemaju nikakve sveze ni sličnosti ni s talijanskom riječju duce ni s njemačkom Führer. One su ideološki posve neutralne, pa se iz njih ne mogu izvoditi nikakvi zaključci o ideološkoj usmjerenosti Ustaškoga pokreta.

    Tko to čini, radi protiv logike i znanstvene istine. Jedno je sigurno: Pavelićeve tvrdnje o podrijetlu političkoga naslova poglavnik su istinite. Za uzimanje takvoga naslova nisu mu kao uzor trebali služiti ni Mussolini ni Hitler ni bilo tko drugi, jer je to dio hrvatske duhovne baštine. A poznato je kakvim su trudom i marom Pavelić i Ustaški pokret nastojali tu duhovnu baštinu oteti od zaborava i oživjeti je, pa tako i riječ poglavnik.
    Ivan GABELICA

    _______________
    Bilješke: 1. Mario Jareb: Ustaško - domobranski pokret od nastanka do travnja 1941., Zagreb, 2006., 117.-118. 2. Ferenac Črnko: Podsjedanje i osvojenje Sigeta, Zagreb, 1971., 8.
    3. Anđelko Mijatović: Uskoci i krajišnici, Zagreb, 1974., 28.
    4. Franjo Glavinić: Cvit svetih, to jest život svetih, od kih rimska crkva čini spominak, prenešen i složen na hrvatski jezik, Pet stoljeća hrvatske književnosti (PSHK), knj. 11. - Zbornik proze XVI. i XVII. stoljeća, Zagreb, 1972., 234.
    5. Miron Krešimir Begić: Ustaški pokret 1929. - 1941., Buenos Aires, 1986., 137.-138.
    6. Adam grof Oršić Slavetićki: Rod Oršića, Zagreb, 1943., 34.-52.
    7. Pavao Ritter Vitezović: Kronika aliti spomen vsega svijeta vikov, PSHK, knj. 17. Zrinski, Frankopan, Vitezović, Zagreb, 1976., 436.-472.
    8. Historijska čitanka za hrvatsku povijest, uredio Jaroslav Šidak, Zagreb, 1952., 155.
    9. Faust Vrančić: Rječnik pet najuglednijih europskih jezika, Zagreb, 1971., 81.
    10. Ivan Belostenec: Gazophylacium latino - illyricum (pretisak), Zagreb, 1973., 963.
    11. Josip Voltić: Bečka pisma - Ričoslovnik, Pula-Rijeka, 1981., 207.
    12. Mirko Divković: Rječnik latinsko - hrvatski, Zagreb, 1900., 820., 821., 835., 836.
    13. PSHK, knj. 17., Zrinski, Frankopan, Vitezović, Zagreb 1976., 521.

  16. #56
    NEKOLIKO POGLAVNIKOVIH IZREKA...

    Poglavnik je za života održao i objavio mnoge govore i razmišljanja, ovo su neki od njih:

    "Pod znakom srpa i čekića ide onaj,koji nikada u ruci čekića imao nije.Pod tim znakom djeluju oni,koji možda svojim vlastitim očima u naravi nikada srpa ni vidjeli nisu."


    "Budimo spremni,kao da ćemo sutra odlučivati o svojoj sudbini,a radimo kao da će posao dugo trajati."


    "I,braćo,i svatko od nas mora biti prototip marljivosti,svaki od nas mora biti poput mrava,svaki od nas mora biti sabran,promišljen i požrtvovan,mora biti velikodušan,čestit i moralan.Tko po birtijama,tko po gostionicama i kavanama banči,taj u Ustašku organizaciju ne spada.Tko slavi slave,tko šegluke pravi,tko se akšamlucima bavi i tko daje zabavljati svoja osjetila s balkansko-ciganskom muzikom i razbijanjem čaša,taj je neprijatelj hrvatskog naroda,jer taj truje njegovu krv,i njegovu dušu."

    U Ustaškom pokretu nema razlike izmedju staleža,nema razlika vjerskih,jer nas sve spaja samo dobro naroda,opstanak i sigurnost države.Spajaju nas rad,borba i ustaška načela,u kojima je sažeto sve,što jedan narod može sebi želiti.

    "Rekli smo,da samo borbom,teškom i krvavom borbom možemo uspjeti.Čeka nas teška i krvava borba.Mi ćemo je započeti i u njoj izdržati,pa makar nas stajalo i života.Hrvatska je vječna,ona ne može propasti dok ima sinova,koji će ići putem Starčevića i Rakovice. Znamo da nas čeka i nemojmo se previše zanositi.Ne znamo da li ćemo brzo završiti borbu,nu mi moramo pobijediti ili ćemo izginuti.Izabiremo put časti,put ponosa,put borbe.Započinjemo naš križni put,koji nas nije mogao mimoići."

    "Mora prestati politika Hrvata,na čije mjesto neka dođe politika Hrvatske!"

    ˝... što se tiče Bosne i Hercegovine, neka Beograd znade, da su to stare hrvatske zemlje, te da hrvatski narod neće nikada dozvoliti, da se naše zemlje odcijepe od matere zemlje Hrvatske, te da bismo prije izginuli svi do jednoga, nego li dopustili, da nam velikosrpski moloh njih proguta. Neka Beograd ne zaboravi, da je u Bosni starodrevno hrvatsko Duvanjsko polje, neka ne zaboravi, da je u Bosni i Hercegovini hrvatska većina katoličko-muslimanska, i neka Beograd znade, da će cjelokupno hrvatstvo povesti boj do zadnje kapi krvi za te svoje zemlje, te sigurno odsjeći gramzljive beogradske ruke, koje pruža za tim hrvatskim biserom. Bosna je hrvatska i nikada je nećemo dati˝

    „Ja sam došao raditi, a ne vladati!

    Neka je pokoj duši našeg junačkog Poglavnika, dr. Ante Pavelića, vođi Nezavisne Države Hrvatske, koju je on svojom neustrašivom borbom uspostavio, a svojom krvnom žrtvom za sve vijeke zapisao kao neodoljivu težnju čitavog hrvatskog naroda! On je bio jedan od najvećih sinova Hrvatske, i on bi nam trebao biti uzor, jer je cijeli svoj život dao za Hrvatsku, za dobrobit svoje obitelji i svoga naroda, do smrti su mu na umu bili Bog, obitelj i Domovina, jedine tri stvari o kojima Hrvat treba razmišljati. Njegovo ime će zauvijek ostati sinonim za hrvatstvo.

    Bog i Hrvati! Za Dom spremni!

    Literatura korištena u izradi životopisa:

    Strahote Zabluda- dr. Ante Pavelić, (Hrvatska Revija, 1960., sv.1., str. 47-55)

    Tekstovi sa http://www.ultimatum.20m.com

  17. #57
    POGLAVNIK I NDH I JOŠ VIŠE...

    Sile Osovine su napale Jugoslaviju, pregazile su je munjevitom brzinom, baš zato što ju niti jedan narod nije želio braniti, bila je tamnica za sve osim Srba, koji ionako nikad nisu bili u stanju da obrane bilo što. Napokon je srušena ta tamnica hrvatskoga naroda. Nakon beogradskih događanja 27. ožujka 1941. Antu Pavelića prvi put prima Mussolini (29. ožujka). Revoluciju na području NDH predvodio je ustaški pokret, a prihvatio ju je i izveo čitav hrvatski narod, u Domovini i emigraciji. 5. travnja 1941. godine, Poglavnik poziva narod preko krugovala „Velebit“, ustaškoga radija; „Došao je čas oslobodjenja. Ustaj na noge, lati se oružja, vrstaj se u bojne redove, stupaj pod ustašku zastavu, na kojoj su ispisana slavna djela i pobjede!“ Pošto je Slavko Kvaternik u njegovo ime proglasio NDH 10. travnja 1941., Mussolini ponovno prima Poglavnika 11. 04. i odobrava mu ulazak u Hrvatsku. Na čelu skupine ustaša vratio se u Hrvatsku i preuzeo vlast. 15. travnja 1941. stigao je u Zagreb i kao poglavnik NDH imenovao prvu hrvatsku državnu vladu, u kojoj je uzeo položaj predsjednika vlade i ministra vanjskih poslova. Osniva domobranstvo i organizira upravnu i diplomatsku službu; preoblikuje Ustaški Pokret u jedinog nosioca političke volje, mijenja mu ime u Ustaša - hrvatski oslobodilački pokret (UHOP), uspostavlja Glavni ustaški stan (GUS) kao organizacijsko-političku, a Ustašku vojnicu i Ustašku nadzornu sluzbu (UNS) kao vojno-policijske poluge vlasti. Nakon pregovora s Cianom 25. travnja u Ljubljani i s Mussolinijem 7. svibnja u Tržiču 18. svibnja 1941., nemajući izbora, potpisuje Rimske Ugovore, koje je uspio maksimalno ublažiti. Talijani su Poglavniku skupo naplatili naizgled prijateljsko gostoprimstvo i pomoć, zatražili su gotovo polovicu teritorija NDH, ali je on političkom spretnošću uspio dogovoriti da im pripadnu samo dijelovi obale kod Splita, Šibenika i Zadra, te nekoliko otoka. Istra, Zadar i neki dijelovi obale su već izgubljeni Rappalskim ugovorom koji su potpisale Jugoslavija i Italija 12. studenog 1920. godine. Poglavnik je nakon nepoštenih pregovora ljutito izjavio „kada riješimo sa Srbima, riješit ćemo mi i sa njima!“(misleći pritom na Talijane). Prihvaćen je talijanski politički, ekonomski i vojni nadzor na jednom dijelu NDH, a hrvatska kruna (koja je bila čista formalnost) je ponuđena talijanskom vojvodi od Spoleta Aimoneu, koji je dobio ime Tomislav II. Nikad nije posjetio Hrvatsku, bio je kockar, ženskar, alkoholičar, te nije imao nikakvu političku moć u NDH. Ante Pavelić 6. lipnja 1941. godine prvi put posjećuje Adolfa Hitlera, sastaje se s njime u Salzburgu, a 15. lipnja 1941. u Veneciji potpisuje pristupanje NDH Trojnom paktu. Donio je rasne zakone u NDH s ciljem očuvanja čistoće arijevske krvi hrvatskoga naroda, ali ustaški rasni zakoni su bili po mnogočemu blaži od nacističkih, nacisti su se često žalili jer su ustaše prehumano i preblago postupali sa Židovima i ostalim nearijevskim narodima. Rasni zakoni u NDH su bili formalnost, te su se u praksi primjenjivali u ograničenom omjeru. Otvoreno je nekoliko radnih logora, među kojima je najpoznatiji radni logor Jasenovac, u kojem su neprijatelji hrvatskoga naroda izdržavali svoju kaznu prisilnim radom. U Jasenovcu su bile česte pobune, te je mnogo ustaških vojnika i logoraša poginulo u krvavim borbama koje su znale trajati po cijeli dan. Izvana su se često mogli vidjeti obješeni ustaški stražari na stražarskim kulama. Poglavnik je zabranio sve političke stranke, jer je u Hrvatskoj vladala pravaška i ustaška politika koja je bila najbolji izbor za cjelokupni hrvatski narod. 2. lipnja 1942. donio je odredbu osnivanja Hrvatske pravoslavne crkve (HPC) na čelu sa patrijarhom Germogenom, koji je protjeran iz komunističke Rusije. Srbe iz NDH je smatrao pravoslavnim Hrvatima i Vlasima, čak se i sam ponudio da prijeđe na pravoslavlje kako bi potaknuo hrvatske pravoslavce na to. Godine 1943. otvara veliku džamiju u Zagrebu, u čast Hrvatima muslimanske vjeroispovijesti. Nakon kapitulacije Italije 10. rujna 1943. objavljuje Državnopravnu izjavu o razrješenju Rimskih ugovora, koji su držali dio hrvatskog naroda u lancima. Hrvatska država se prvi put u povijesti prostirala na cijelom svom povijesnom i etničkom prostoru, od Istre do Zemuna, od Boke do Međimurja, od Kupe do Drine, od Drave do Jadrana. Toga povijesnog dana, Poglavnik je iz hrvatske prijestolnice preko hrvatskoga krugovala rekao: „Hrvatski narode! Klikći od veselja, jer ti javljam radosnu vijest, da je naš plavi Jadran, s čitavom Dalmacijom, opet u naručju majke Hrvatske. Neprijatelj našeg naroda postao je neprijatelj čitave Evrope; sramotno je izdao svoje saveznike i pobjegao s naših dalmatinskih žala. I ja, Suveren Države Hrvatske, proglašujem pripojenje svih, silom otrgnutih, naših primorskih krajeva Nezavisnoj Državi Hrvatskoj”.U hrvatske škole je vratio hrvatski jezik, stvoren je hrvatski književni pravopis, korienski pravopis. Sve strane riječi su bile zamjenjivane hrvatskim riječima, te je vraćen stari hrvatski način pisanja, tj. ukinut je srpskohrvatski pravopis Vuka Karadžića. 17. rujna 1944. godine posjećuje Hitlera u Prusiji, te mu vraća prusku zastavu koju su hrvatski vojnici oduzeli Prusima nakon bitke, kao simbol pomirbe i novoga saveza između Hrvata i Nijemaca. Vezao je sudbinu NDH uz sudbinu nacističke Njemačke, budući da Saveznici nisu željeli hrvatsku državu na Balkanu, njima je odgovarala Jugoslavija ili velika Srbija, jer je engleska kraljevska obitelj u rodu sa srpskom tj. jugoslavenskom kraljevskom obitelji. Oni su bili protiv bilo kakvog oblika hrvatske samostalnosti.

  18. #58

    ZNAČENJE POSTANKA NEZAVISNE DRŽAVE HRVTASKE


    Mile Boban Wed, Sep 21, 2011 at 12:30 PM

    Lako je Hrvatima danas tražiti dlaku u jajetu o Proglašenju Nezavisne Države Hrvatske 10 Travnja 1941 godine.
    Treba se danas svaki državotvorni Hrvat(ica) staviti u situaciju Hrvata tog ratnog vremena travnja mjeseca 1941.
    Mi Hrvati nikada u povijesti nismo željeli, nismo izazvali i nismo huškali na rat ili ratove. Nama Hrvatima su uvijek drugi
    namećali svoje ratove tako da smo se morali uvijek braniti. Tako je bilo 1941 kao i 1991 godine. Nama Hrvatima se "rukavica bacila"
    i mi nismo imali drugog izbora osim braniti se.

    Budući da je to tako bilo i 1941 kao i 1991, onda se mi Hrvati ne trebamo sramiti ni NDH i RH. U oba slučaja su to bile vremenske
    potrebe koje su Hrvati iskoristili i ostvarili svoj tisućljetni san i OBNOVILI SVOJU DRŽAVU HRVATSKU. Otporaš.


    ZNAČENJE POSTANKA DRŽAVE HRVATSKE:

    Ivan Oršanić: Zagreb 1942.


    Nakon stoljeća muka, borbe, očekivanja, nada, prevara, obećanja i ludih vjerovanja Hrvatski narod ima svoju državu. Hrvatski narod je prošao kroz različita izkušenja, proživio je svakakve osjećaje, gledao kao svoje predstavnike različite ljude; sve je iskusio, možda više, nego ikoji narod u Europi, dok je postigao svoju državu.

    Nu upravo zato, što je imao prilike toliko dugo gledati, osjećati i proživljati, ima puno razloga, da nešto i
    zapamti iz ove svoje bolne prošlosti. Barem nešto, ako ne sve, jer u našem slučaju poviest doista može biti vrijedna i korisna učiteljica, samo je potrebito, da bismo mi postali malo boljim učenicima. Zapamtimo, da u životu konačno pobjedu nose jače ideje, jača načela. Ideja Nezavistne Države Hrvatske bila je najjača ideja
    na tlu Hrvatskog naroda i ona je pobijedila, makar je bila ismjehivana i napadana kao nekakva gospodska
    ideja. Danas svaki Hrvat jasno spoznaje što znači Država za Hrvatski narod, spoznaje da po Državi doista
    cijeli narod postaje gospodski, svojim gospodarem u svojoj kući.

    Zapamtimo i to, da ideje pobjeđuju, ako ih se zastupa i provodi snažnom i borbenom uztrajnošću, žilavim
    radom i dosljednošću. Danas već svatko zna, da Ustaški pokret nije ništa drugo, do li izraz sposobnosti
    Hrvatskog naroda, da u sebi stvori jednu golemu snagu, koja je besprimjernom dosljednošću zastupala,
    provodila ideju Nezavistne Države Hrvatske.

    Treće, što naročito treba zapamtiti jest to, da samo pošteni, i izpravni ljudi mogu biti trajni autoriteti u
    očima naroda. Takvi ljudi jesu oni Ustaše, koji su stvorili Nezavistnu Državu Hrvatsku, takav čovjek je u
    prvom redu Poglavnik. Dakle, ideju Nezavistne Države Hrvatske zastupali su snažno i uztrajno pošteni i
    izpravni Ustaše.

    No, kad je nastala Nezavistna Država Hrvatska, nakon 839 godina svih mogućih neprilika i težkoća, priličan
    broj osoba je smatrao, da je Država Hrvatska vrijedna samo toliko, koliko se u njoj može napljačkati, koliko
    se u njoj može zagrabiti bolji položaj i poneki čak obukoše Ustašku odoru, okitiše se Ustaškim znakom,
    uguraše se među Ustaške dužnosnike, pa počeše vladati bez poštenja i bez odgovornosti.Takvi su pomislili,
    da nema nikoga koji gleda, koji misli i koji je sposoban snažno i pošteno sačuvati Ustaškom imenu čist obraz.

    Odletješe jednog dana iznenađeni, kao što će sigurno letjeti svi oni prije ili kasnije koji se usude pomišljati
    ili čak raditi protivno Ustaškim načelima poštenja i odgovornosti.Polako će se ljudi priučivati na to, da Ustaška zakletva nije šala, nego da je treba shvatiti i uzimati vrlo osbiljno.

    Ustaški pokret je imao snagu, da svojom moralnom vrijednošću drma jugoslavijom, on će imati i moralnu vrijednost, da u Nezavistnoj Državi Hrvatskoj uništi sve one, koji ne valjaju, i koji misle, da mi po njima
    želimo u Državi Hrvatskoj baštiniti zla i pokvarenosti prošlosti.

    Sve se ne može najednom riješiti popraviti ceste, podići privredu, snositi rat i ratne posljedice, popraviti
    ljude i mnogo toga sličnoga, nakon 839 godina svakakvoga rada.Nu, u tome i jeste značaj Države, da se
    možemo slobodno odlučiti, da sve popravimo što ne valja i da sve uredimo, kako nam treba. Tu mogu
    pomoći samo Ustaške osobine, treba vjerovati u uspjeh, treba htjeti raditi, čvrsto i uztrajno, treba poštenja, izpravnosti i osjećaja odgovornosti. Ovo moraju znati svi oni, koji žele pristupiti Ustaškom pokretu.

    Povijestna uloga Ustaškog pokreta nije samo u tome, što je stvorio Državu Hrvatsku, nego i u tome da stvori Ustašku Državu i Ustaški narod, t. j. narod čvrst, hrabar, pošten i odlučan, koji će imati vjeru u sebe i koji će izpred sebe uvijek davati najbolje, najhrabrije i najpoštenije.život i rad u državi ne trpi nikakvo čekanje, nego nepreztano traži pokretnost, odgovornost i odlučivanje i to mi Hrvati moramo danas pokazati. Onaj, koji nije prije bio Ustaša, a koji ovo sve shvaća i u tom smislu radi, taj postaje pravim Ustašom. Oni koji nisu mogli sudjelovati u radu oko stvaranja Države Hrvatske imaju danas stotinu prilika i mogućnosti, da pokažu svoje vriednosti u radu oko jačanja i pravilnog razvitka Države Hrvatske.

    Država traži od svih pripadnika naroda stvaralački rad za cijelu zajednicu i taj stvarački duh unijet će i unosit Ustaški pokret. Ustaški pokret je shvatio, da se u Hrvatskom narodu ne može trajno i pouzdano riješiti ni jedno privredno, moralno i kulturno pitanje bez države i zato je svu svoju borbu usredotočio na stvaranje Države. Pa sad, kad je Država tu, sad je glavni zadatak Ustaškog pokreta izgraditi Državu na zadovoljstvo Hrvatskog naroda. Ali u tom izgrađivanju svaki Hrvat mora sudjelovati, pošteno i odgovorno, tako da bismo dokazali pred sobom i pred cijelim svijetom, da smo državu zaslužili i da smo sposobni trajno posjedovati svoju državu.
    Ljutu travu na ljutu ranu!

    Oko za oko, zub za zub, metak za metak i sve za Hrvatsku!

  19. #59
    NEPOTPUNA KRONOLOGIJA POGLAVNIKA DRA. ANTE PAVELIĆA

    Ovo treba sve dobro pregledati. Mnoge Hrvatice i mnogi Hrvati sa zebnjom su tražili i željeli imati što potpuniju biografiju o našem Poglavniku. Ovo sam pronašao i poslat ću nekim mojim prijateljima za koje sam uvijeren da bi ih ovo moglo zanimati. A oni, sa njihove strane, mogu, ako hoće, slobodno poslati ovu biografiju, iako nije najpotpunija svojim prijateljima i znancima. ZADAĆA JE NAS SVIJU da ovu biografiju popunimo do te mjere kako ne bi ništa ostalo ne zabilježeno od rođenja Ante Pavelića 14 srpnja 1889 g. pa do njegove smrti u Madridu na dan sv. Mladenaca 28 prosinca 1959 godine. Ovu kronologiju mogu popuniti svi oni koji nešto više znaju od ovoga što je ovdje priloženo. Otporaš MB.



    POGLAVNIK dr. ANTE PAVELIĆ


    Dan smrti, 28. XII 2003


    .14. srpnja 1889: Ante rodjen u Bradini pokraj Konjica kao drugi sin Mile i Mare Pavelić.

    .1902-1906: Klasična isusovačka gimnazija u Travniku.

    .1906: Radnik na željezničkoj pruzi Sarajevo-Višegrad i dr.

    .1907: Senjska gimnazija.

    .1909: Karlovačka gimnazija.

    .1915: Dr. iur., Zagreb.

    .1918: Glavni tajnik Hrvatske stranke prava.

    .1920: Utemeljuje Hrvatski radnički savez. U Beču dogovori s generalom Sarkotićem.

    .1921: Kao odvjetnik zastupa Milana pl. Šufflaya.

    .1921: Hrvatski blok.

    .1922: Ženi se Marom Lovrenčević. Djeca: Višnja-Antonija, Velimir, Mirjana.

    .1927: Narodni zastupnik Zagreba u beogradskoj skupštini.

    .7. siečnja 1929: Utemeljuje Hrvatsku revolucionarnu organizaciju - Ustaša.

    .20. lipnja 1928: Masakr u beogradskoj skupštini; Pavelić jedini koji se nije skrio pod klupe.

    .19. siečnja 1929: Odlazi u emigraciju.

    .22. travnja 1929: Podpisuje u Sofiji deklaraciju o suradnji Hrvata i Makedonaca.

    .17. srpnja 1929: Pavelić iz ogluhe osudjen na smrt.

    . rujan 1932: Ličko-velebitski ustaški ustanak (Brušani) pod vodstvom Andrije Artukovića.

    .1. lipnja 1933: .

    .9. listopada 1934: Likvidacija srbskoga kralja Karagjorgjevića u Marseilleu, u ustaško-vmroovskoj suradnji.

    .listopad 1934: Italija zatvara Poglavnika.

    .konac listopada 1935: Poglavnik piše .

    .proljeće 1936: Jugoslavija osudjuje Poglavnika na smrt presudom iz ogluhe.

    .sredina travnja 1936: Poglavnik pušten iz talijanskoga zatvora.

    .1938: (na talijanskom, pod pseudonimom A./nte/ S./erdar/ Mrzlodolski).

    .do 1937: Poglavnik u Sieni pod redarstvenom pazkom; seli u Firenzu.

    .29. ožujka 1941: Mussolini prima Poglavnika u svojoj kući Villa Torlonia.

    .5. travnja 1941: Poglavnik poziva Narod preko krugovala Glavnoga ustaškog stana : .

    .10. Travnja 1941: Proglašena Nezavisna Država Hrvatska.

    .11. travnja 1941: Poglavnik i Duce ponovno se sastaju.

    .13. travnja 1941: Ustaški i hrvatski Poglavnik stiže u Domovinu.

    . 7. svibnja 1941: Poglavnik i Duce sastaju se u Tržiču.

    .18. svibnja 1941: Poglavnik i Duce podpisuju Rimske ugovore.

    .6. lipnja 1941: Poglavnikov susret s Führerom u Salzburgu.

    .15. lipnja 1941: NDH pristupa Trojnom paktu.

    .25. studenog 1941: NDH pristupa Anti-kominterna paktu.

    .14. prosinca 1941: NDH objavljuje rat Britaniji i SAD.

    .23. veljače1942: Obnovljen Hrvatski Državni Sabor.

    .2. lipnja 1942: Zakonskom odredbom Poglavnika NDH osnovana Hrvatska pravoslavna crkva.

    .listopad 1942: Poglavnik politički uklanja oca i sina Kvaternika.

    .9/10. rujna 1943: Poništenje Rimskih ugovora; pripajanje Istre, Rieke i čitave Dalmacije Nezavisnoj Državi Hrvatskoj: .

    .početak 1943: U Zagrebu otvorena džamija.

    .30. kolovoza 1944: Poglavnik ugušio .

    .17. rujna 1944: Poglavnik posjećuje Führera u Iztočnoj Prusiji.

    .svibanj 1945: Slom Države i početak bleiburžkog genocidnog masakra.

    .6. svibanj 1945: Poglavnik napušta Zagreb i odlazi u drugu emigraciju: Austrija.

    .jesen 1945: Poglavnik u Italiji.

    .1946-48: I, II (na talijanskom).

    .1947: Poglavnik stiže u Argentinu.

    .1949: Poglavnik utemeljuje Hrvatsku državotvornu stranku.

    .1956: Poglavnik utemeljuje Hrvatski oslobodilački pokret.

    .10. travnja 1957: Jugo-atentat na Poglavnika u Lomas del Palomar (predgradju Buenos Airesa). Poglavnik odlazi u Čile.

    .29. studenoga 1957: Poglavnik stiže u Španjolsku.

    .28. prosinca 1959, u 3.55 sati: Poglavnik dr. Ante Pavelić umire u Madridu.


    Ovu kronologiju donosimo na zamolbu g. Zvonimira Varjačića i niza drugih čitatelja medjumrežnog izdanja ULTIMATUMA!. Upozoravamo čitatelje i na ostale priloge o Poglavniku, Ustaškom pokretu i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, objavljene u ULTIMATUMU!:

    1) (ULTIMATUM! br. 1, str. 22)

    2) (Iuvenalis, ULTIMATUM! br. 2, str. 5)

    3) (tema broja, ULTIMATUM! br.5-6, str. 1-7)

    4) (Dragutin Pavlina, ULTIMATUM! br. 11-12, str. 15-16)

    5) (Dragutin Pavlina, ULTIMATUM! br. 11-12, str. 16)

    6) (Poglavlje iz Ante Pavelića; ULTIMATUM! br. 13-15, str. 11 i br. 16-17, str. 10-11)

    7) O Bleiburgu (ULTIMATUM! br. 16-17, str. 22-23)

    8) ULTIMATUM! br. 5 - medjumrežno izdanje: (Mladen Schwartz)

    9) Na istom mjestu: (teze)

    10) Na istom mjestu: (teze)

    Uz ove napise, problematika se dodiruje i u većem broju ULTIMATUM!ovih članaka posvećenih drugim pitanjima, te u raznim bilježkama i kronologijama.


    O Poglavniku - U - NDH usp. i Mladen Schwartz, (Iuvenalis Samizdat, Zagreb 2000, str. 125-131 i 167-180).


    DJELA ANTE PAVELIĆA

    Aus dem Kampfe um den selbstständigen Staat Kroatien (1931)

    Ustaška načela (1933)

    Die kroatische Frage (1935)

    Orrori ed Errori (1938)

    Doživljaji I, II (1946-48, na tal.)

    Doživljaji I (1968: Domovina, Madrid; 1996: Starčević, Zagreb)

    Doživljaji II (1998: Vratna Gora, Zagreb)

    Putem hrvatskoga državnog prava (1977: Domovina, Madrid; 1999:

    Sagrak, Zagreb)

    Liepa plavka (Domovina, Madrid; napisano 1935)

    O Poglavniku:

    Damir Petkov, Eine Studie über Ante Pavelić (Historischer Seminar der Universität Zürich, Wintersemester 2000/2001). Razprava sadrži i pregled relevantne literature: str. 38-40.


    (Sastavio: il)

  20. #60
    poglavnikova imovina u zagrebu vrijedi desetke milijuna kuna!

    Član Delivuk (Milan Gabrić) 24.12.2011 14:29 h (prenešeno s portala dalje.com)

    UNUKA POGLAVNIKA I DJEDOVA DOMOVINA

    Da je sada Poglavnik živ, ON, koji je bija veliki vijernik, bi za sigurno pozdravija svoj cili hrvacki narod i zaželijo mu:

    SRETAN BOŽIĆ, BLAGOSLOVLJENA I BERIĆETNA NOVA GODINA 2012 u kojoj da se ostvare sve nade i želje Rvatica i Rvata i njijove dice i njijovi unučadi. To je Poglavnik činija dok je bija Poglavar Rvacke Države. To mi je moj dida Gabro priča i nemen razloga ne virovati mome didu koji je kroz propast četeri (4) države steka veliko iskustvo i pamćenje. Da je danas živ živija bi u petoj (5) državi RH koja će ubrzo nestati i moj dida prići živiti u šestu (6) državu u kojoj će Rvati živiti izmišani ko salata u pijatu sastavljena od svega i svačega.


    UNUKA POGLAVNIKA I DJEDOVA DOMOVINA

    Ovo san pročita sa jednim velikin užitkon, istim užitkon ko i onim kada san čita GRČKU VJEŠTICU Marije Jurić Zagorke romane. Tada san mislija da nije bilo oni odvažni i glavni junaka u Zagorkinim romanima, DA NEBI BILO NI NAŠE RVACKE. Sada kat san pročita šta UNUKA Poglavnika dra. Ante Pavelića kaže za našu Rvacku, stostruko san sada veći Rvat nego san jučer bija. Živili naši rvacki junaci koji su se borili za našu Rvacu da nama bude bolje!!!

    Sretan Božić i Nova 2012 Godina svima! Delivuk, Milan Gabrić.


    EKSKLUZIVNO: IVANA SHERIDAN- PŠENIČNIK, UNUKA POGLAVNIKA NDH:


    PAVELIĆEVA IMOVINA U ZAGREBU VRIJEDI DESETKE MILIJUNA KUNA!

    Znam da je na jednom objektu u Maksimiru blizu Kvatrića napravljen dječji vrtić, u drugom je restoran, a ne znam što je s trećim. Želimo da se ta imovina, za koju kažu da vrijedi desetke milijuna kuna, vrati u skladu s hrvatskim zakonima jer su je partizanske vlasti oduzele...

    Piše: Marko MARKOVIĆ

    Ivana Sheridan-Pšeničnik, Hrvatica s argentinskim državljanstvom, unuka poglavnika NDH dr. Ante Pavelića, rođena je 1957. u Argentini mjesec dana nakon što su atentatori pucali na njezina djeda u predgrađu Buenos Airesa zvanom Los Palomas. Kad su argentinski policajci 10. travnja te godine došli istražiti pokušaj Pavelićeva ubojstva, njezina majka Mirjana Pšeničnik u naručju je držala starije kćeri Zvjezdanu i Ajšu.
    Ivana je treća Pavelićeva unuka. Starije sestre su Zvjezdana (1951.) i Ajša (1954.), a mlađa je Jelena (1968.). Ajša i Jelena žive u Kanadi, a Zvjezdana je u Engleskoj. Sve su udane, a zanimljivo da niti jednoj suprug nije Hrvat.
    Pavelićeva djeca Višnja i Velimir nisu imali djece pa su četiri kćeri Mirjane i Srećka Pšeničnika jedini izravni poglavnikovi potomci.
    "Kad je Udba pucala na poglavnika, u našu kuću došla je argentinska policija. Upali su kao da je riječ o najgorem kriminalcu. Moja mama bila je u osmom mjesecu trudnoće, a u naručju je držala moju stariju sestru Zvjezdanu i trogodišnju Ajšu.


    Zlato je bila propaganda

    Kad je došao u Argentinu, Pavelić se počeo baviti graditeljstvom. Bio je obični zidar i tako je privređivao za život. Nije to bilo nikakvo bogatstvo. Moj tata je radio, a mama se brinula za mene i sestre. Živjeli smo pristojno, ali ne može se govoriti o bogatstvu. Zlata nije bilo.

    kojoj je osobno poglavnik dao ime. Policija je po kući tražila oružje i štošta drugo, a našli su samo jedan pištolj. Kad je smijenjen argentinski predsjednik Peron, počelo se govoriti o poglavnikovom izručenju Jugoslaviji, a pokušaj atentata bio je dokaz da se Pavelić s obitelji nalazi u Argentini. Zbog opasnosti da ga izruče Jugoslaviji, morao je bježati iz Argentine tako da ga nikad nisam upoznala. Naime, u Zagrebu je 1956. podignuta optužnica protiv Pavelića. Utočište je našao u Španjolskoj.

    Umro nakon atentata

    - Koliko Vi, kao član obitelji, znate o samom atentatu na dr. Pavelića?
    Atentat je izveden nakon mise i proslave 10. travnja 1957. Pavelić se vraćao kući kad je na njega pucano. Znam da je bilo nekog nerazumijevanja hoće li ga tko pratiti, tko će ga štititi i ostalo. Na njega je pucano s leđa kad je izašao iz autobusa. Kad ga je pogodio prvi metak, nije uspio reagirati. Koliko znam, i Pavelić je imao pištolj, ali nije uspio pucati. Pogođen je s pet ili šest metaka, ali je unatoč teškim ozljedama uspio doći kući. Jedan metak pogodio ga je blizu srca, ali on nije bio opasan jer je prošao kroz tijelo. Najopasnji je bio metak koji ga je pogodio u kralježnicu i koji ga je paralizirao, a od tih ozljeda je i umro u Madridu dvije godine kasnije.
    - Nedavno je u beogradskoj "Dugi" objavljena priča da je atentat na Pavelića izveo crnogorski četnik Blagoje Jovović, "suborac vojvode Pavla Đurišića", koji je u 2. lipnja 1999. umro u Argentini. Koliko Vi znate o tome?
    Čitala sam taj tekst. Po tim navodima atentat su izvršila njih dvojica. Jedan je umro, a drugi sad priča o atentatu na Pavelića. Mi danas to ne možemo znati. Možemo vjerovati ili ne vjerovati. Izvjesno je jedino to da je atentat organizirala jugoslavenska ambasada u Buenos Airesu. Koga su oni upotrijebili kao atentatore, za cijelu priču manje je važno. Međutim, ima više varijanti tko je pucao na Pavelića. Mnogima nije bilo u interesu da Pavelić dalje radi za Hrvatsku jer bi time demantirao mnogo laži koje je i o Hrvatskoj i o Hrvatima svijetom širila jugoslavenska promidžba. Kad se u Argentini želio maknuti od politike, svi Hrvati su tražili da se vrati i organizira pokret za oslobađanje Hrvatske. Tako je i nastao Hrvatski oslobodilački pokret.
    - Kako ste vi, kao Pavelićeva obitelj, živjeli u emigraciji. Mnogi tekstovi sugeriraju o raskošnom životu na temelju zlata opljačkanog iz Hrvatske?
    Zlata nije bilo, to je bila partizanska propaganda. Kad je došao u Argentinu, Pavelić se počeo baviti graditeljstvom. Bio je obični zidar i tako je privređivao za život. Nije to bilo nikakvo bogatstvo. Moj tata je radio, a mama se brinula za mene i sestre. Živjeli smo pristojno, ali ne može se govoriti o bogatstvu. Godinama nismo imali automobil, nego smo se vozili malim mopedom. Tata je bio slobodan samo nedjeljom. Ujutro je radio za Vladu, popodne u banci, a uvečer je u vlastitoj radionici izrađivao filtere. Išla sam u javnu školu, a kao djevojčici jednom ili u dvije godine roditelji su mi kupovali nove cipele.
    - Zašto ste iz Argentine preselili u Kanadu?
    U Kanadi je bila bolje organizirana hrvatska zajednica, a tata je vjerovao da će imati bolje izglede za posao i obitelj. U Kanadu smo preselili 1969. Tata je vrlo brzo dobio posao u uglednoj kanadskoj kompaniji koja se bavila aluminijem i plastikom. Nekoliko je godina radio u Venezueli i mi djeca smo zbog škole najveći dio godine provodili u Kanadi, a školske praznike sam provodila s roditeljima.
    - Kad se otac ponovno politički aktivirao?
    Moj otac je bio doktor političkih znanosti koje je završio u Milanu. Hrvatska zajednica u Kanadi pozvala ga je 1977. da vodi novine Nezavisna Država Hrvatska, a poslije Bonifačića izabran je i za predsjednika Hrvatskog oslobodilačkog pokreta koji je vodio sve do nedavne smrti.

    Neuspješan povratak

    - Kako je u Argentini ili Kanadi bilo biti unukom dr. Pavelića?
    Za nas kao djecu, odnosno unuke poglavnika Pavelića bilo je zaista vrlo teško. U zajednici bi svi primijetili što mi radimo. Morale smo biti dobre, pristojno se ponašati, biti skrušene. Morale smo se držati kao poglavnikove unuke, lijepo se ponašati, čuvati ponos i sve ostalo. To nam je na neki način i pomoglo pa je naše djevojaštvo prošlo bez većih skandala i ekscesa. S druge stane jugopropaganda je širila laži kako plivamo u zlatu, rasipamo se novcem, da nas ostali Hrvati uzdržavaju i tome slično. Ništa od toga nije bilo istina.
    - Jeste li ikad, kao državljanka Argentine i kao Ivana Sheridan poželjeli doći u ondašnju Jugoslaviju, odnosno Hrvatsku?
    Prvo, ja dugo nisam mogla shvatiti zašto ne mogu doći u državu mojih roditelja i moju državu. Emigracija u Argentini bila je uglavnom ustaška i došla je 1945. Emigracija u Kanadi bila je mnogo drukčija i voljela se zvati ekonomska emigracija, ali su i oni u većini Hrvatsku napustili zbog političkih razloga jer nisu mogli dobiti posao. U Kanadi sam upoznala mnogo mladih cura koje su svako ljeto posjećivale Hrvatsku i pričale o ljepotama naše zemlje. Kad sam u 19. godni završila srednju školu, teta mi je kao dar pripremila put po Europi. Tako sam s 19 godina tri mjeseca provela u Parizu. Ondje sam srela mnoge ljude koji su iz Pariza vlakom putovali do Zagreba, pa sam telefonirala tati sa željom da posjetim Hrvatsku i on se s tim složio. Međutim, kad sam nazvala dan poslije da se dogovorimo oko putovanja, tata mi je rekao da je dobio poruku od jugoslavenske ambasade u Venezueli, gdje je tada živio, a oni su kazali, vjerujem da ću ga doslovno citirati: "Doktore, budite pametni, neka mala ne prelazi granicu. Nemojte nam praviti probleme!" Tako je moja prva nakana posjeta Hrvatskoj zaustavljena jednim telefonskim pozivom. Morala sam čekati 20 godina da bih prvi put posjetila Hrvatsku što me jako žalosti prije svega zbog lošeg znanja materinjeg jezika.

    Tuđman i Pavelić

    - Jeste li svjesni što Hrvati danas misle o poglavniku?
    Ne. Osobno sam o tome najviše spoznala preko Interneta dopisujući se s mnogobrojnim Hrvatima po cijelom svijetu. Svakodnevno sam po nekoliko sati na Internetu i vidim koliko ljudi malo znaju o tome, kao i o povijesti ustaškog pokreta i same NDH. Kod mnogih ljudi prevladava uvjerenje da su ustaše bili dobri, a da je poglavnik Pavelić bio loš. Mnogi vjeruju da je Pavelić u Madridu umro od starosti, ne znajući da je njegova smrt posljedica atentata koji je na njega izvela jugoslavenska policija. Neki misle da su ustaše i ustaštvo dobri i da su kao vojnici i domoljubi vrijedni svakog poštovanja, a da je Pavelić bio kriminalac i zločinac. To je paradoks jer je Pavelić stvarao ustaštvo i u emigraciji i u Domovini. Hrvatskoj se inače nameće kolektivna krivnja fašizma i nacizma što nema nikakve veze s ustaštvom. Uostalom, da je Beograd uspio poraziti Hrvatsku u agresiji 1991., o Tuđmanu bi pisali isto kao o Paveliću, Hrvatskoj vojsci kao o ustašama, a o elitnim gardijskim brigadama kao o Crnoj legiji.
    - Što je bilo s prodajom Dalmacije?
    Paveliću prigovaraju da je prodao Dalmaciju, ali kad se pročitaju knjige Marka Sinovčića, postaje jasno da to nije tako. Rimski ugovori pali su kapitulacijom Italije i Dalmacija je vraćena Hrvatskoj. Mi smo danas izgubili Bosnu i Hercegovinu, srce hrvatske države, a upoznala sam mnogo ljudi u Zagrebu koji vjeruju da nam je bolje bez Bosne. Svjesna sam u kojem vremenu živimo i ne mislim da trebamo ići u novi ekstremizam ili nekim novim ratom priključiti Bosnu i Hercegovinu Hrvatskoj. Iako sam ponosna na snagu Hrvatske vojske, vrijeme osvajanja oružjem i vojničkom čizmom je iza nas, rat u budućnosti će se drukčije voditi i vrijeme će pokazati kamo ide i gdje pripada Bosna i Hercegovina. Antifašizam, kao pokret u cijelom svijetu, ima legitimitet, a ustaše su bili na suprotnoj strani.
    - Koliko Hrvatskoj danas šteti pozivanje na fašizam i pozdravljanej podignutom rukom?
    Drago mi je da ste me to pitali. Pozdravljanje uzdignutom rukom nije bio ustaški pozdrav i te mlade ljude pozivam da to više ne čine. To šteti Hrvatskoj, naši neprijatelji jedva čekaju priliku da nas prikažu fašistima. Rat je iza nas. Crne košulje i pozdravi uzdignutom rukom danas nam ne trebaju. Danas se za Hrvatsku treba boriti u odijelu i kravati, s mobitelom, kompjutorom i Internetom. Da je Pavelić danas živ, vjerujem da bi bio zastupnik u Saboru i borio se za slobodu i socijalnu pravdu u Hrvatskoj.

    Djedova imovina

    - Vi se s obitelji vraćate živjeti u Hrvatsku?
    To želimo i nadamo se i moj suprug i ja, ali nije jednostavno obitelj "iščupati" iz jednog mjesta i presaditi na drugo. Ja sam prvi put bila u Zagrebu prije dvije godine kad je služena misa za poglavnika, a danas nam je važnije da naša djeca nastave živjeti ovdje, a to možemo ako nađemo posao da bismo imali od čega živjeti. Suprug, zstupnik njemačke kompanije u Kanadi, već se raspitivao o mogućnosti predstavništva u Hrvatskoj, a meni su prijatelji koje poznajem već 20 godina kazali da će za mene u Zagrebu biti vrlo teško naći posao jer sam unuka poglavnika NDH dr. Ante Pavelića. U Kanadi, gdje trenutno radim kao poslovni tajnik u jednom odvjetničkom uredu, lako sam mogla naći posao jer sam imala kvalifikacije.
    - Jeste li već razgovarali o mogućnosti zapošljavanja u Hrvatskoj?
    Nisu to bili konkretni razgovori, ali sam mnogo razgovarala s prijateljima i oni savjetuju da se vratim u Kanadu i ondje nastavim živjetim. Ja se još uvijek nadam da ću mirovinu zaraditi u Hrvatskoj.
    - Vaša obitelj imala je imovinu u Hrvatskoj. Jeste li tražili povrat imovine?
    Teta Višnja i moja mama Mirjana o tome znaju više nego ja, ali znam da su u tom smislu razgovarale s nekim iz vlasti u Hrvatskoj. Stekla sam dojam da se nitko nije želio kompromitirati da on bude taj koji će potpisati povrat imovine obitelji Pavelić.
    - Postoji li možda strah da je ta imovina stečena u ratnim prilikama, na nezakonit način?
    Ne, moj djed nije bio materijalist, ma šta o njemu pisali i govorili. Da je bio takav, mogao je kao odvjetnik i zastupnik u ono doba uživati u raznim luksuzima. Tu nije riječ ni o kakvoj imovini koju je moj djed stekao kao poglavnik za vrijeme rata. Kazala sam da je do bijega iz Zagreba 1929. radio kao odvjetnik, a i njegovi roditelji su umrli živeći u Zagrebu u velikom strahu, a brata mu Josipa okrutno su mučili. Svu imovinu su oduzeli i nitko se nikad nije usudio ni pitati što je bilo s njom. Dopuštam da ne znam sve pojedinosti i da negdje mogu pogriješiti, ali pouzdano znam da je riječ o tri značajna objekta za koje su mi prijatelji rekli da danas vrijede desetke milijuna kuna.
    - O kojim objektima je riječ?
    Sve se nalazi u Zagrebu, ali kako u našoj obitelji nikad nije provedena ostavinska rasprava, ne mogu, zbog mame i tete Višnje, govoriti o tome. One su pozvanije pa kad dođu u Hrvatsku, možete o tome s njima razgovarati. Znam da je na jednom objektu u Maksimiru, blizu Kvatrića, napravljen dječji vrtić, u drugom je restoran, a ne znam što je s trećim. Naravno, nitko od obitelji ne očekuje da se dekretom vrati, ali želimo da se imovina vrati u skladu s hrvatskim zakonima, onako kako je vraćeno i drugim osobama kojima su partizanske vlasti oduzele imovinu.

Zatvorena tema

Pravila pisanja poruke

  • Ne možeš otvoriti novu temu
  • Ne možeš ostaviti odgovor
  • Ne možeš stavljati dodatke
  • Ne možeš uređivati svoje postove