Zatvorena tema
Stranica 14 od 18 PrviPrvi ... 4 12 13 14 15 16 ... PosljednjePosljednje
Prikaz rezultata str. 261/359

Tema: S poglavnikom na povlaČenju

  1. #261
    PISMO POGLAVNIKA DRA. ANTE PAVELIĆA PREDSJEDNIKU HRVATSKIH DRUŠTAVA AUSTRALIJE

    POGLAVNIK NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE
    Dne 11 srpnja 1956.

    Dragi prijatelju!

    Sa svih strana sam dobio obaviesti, da su zatajena pisma i obaviesti koje sam svojedobno razaslao u žalostnom slučaju Rover - Luburić, da je tamo gdje su te obaviesti došle na uvid članstvu drušatva, sa strane mnogih osoba utvrđeno i uvjeravano, da ta pisma ne potiču od mene, negoda su falcificirana a strane nekog tobožnjega nametnutoga vođevodstva koji naravno ne postoji. Stoga razloga Ti šaljem na ovu privatnu adresu prepise tih obaviesti radi tvoga znanja i ravnanja, a i da ih produžiš drugim čestitim rodoljubima, ukoliko nisu prije imali mogućnost viditi ih ili saznati za sadržaj.

    Kako je vidljivo iz moje poruke, koju sam u prosincu prošle godine uputio svim australskim družtvima, smatrao sam bezuvjetnom mojom dužnošću obaviestiti, da se Rovera (Srećko Rover, mo) ne može smatrati nikakovim vršiteljem dužnosti u našim oslobodaličkim redovima, nakon što je izdao one svoje zlonamjerne upute, u kojima je lažno klevetao iztaknute rodoljube i time začeo otvoreno sijanje razdora u čestite narodne redove.

    Iz daljnjih se obaviesti vidi, da se je Luburić sa Roverom poistovietio, jer je u jednom meni upravljenom pismu se odrekao svih dužnosti i čina u ustaškim redovima i u oružanim snagama, te sam morao primiti do znanja i razriešiti ga, jer se ponio nedostojno i pokreta i time bilo je to potrebno učiniti sada, da ne bi u jednom odlučnom času po hrvatsku oslobodilačku stvar nastala veća i ozbiljna šteta i pogibelj, koju bi bili mogli prouzrokovati samovoljni čini Rovera i Luburića, kojima su očito bili pred očima u prvom redu osobna ambicija i osobni interesi, radi čega su ustali proti svakom iztaknutom borcu, pa još i sada nastoje nabacivajući se na njih neistinama i izmišljotinama njih "Likvidirati". (Pošto je sudbina naše Hrvatske vezana za sudbinu NDH, ponajviše Poglavnika i Maksa Luburića, iz svih povijestnih uglova bi bilo potrebno studiozno analizirati razlog i razloge kako je i ZAŠTO JE DOŠLO DO RAZLAZA IZMEĐU POGLAVNIKA I MAKSA LUBURIĆA. Mnogo s je pisalo a još više pričalo, raspravljalo i svađalo kako je Poglavnik izbacio, izključio, "izkrčio" Maksa Luburića iz ustaških redova, oduzeo mu sve činove, dok je istina sasvim drugačija. Iz knjige "PISMA VJEKOSLAVA MKASA LUBURIĆA" se očito može vidjeti da je Maks Luburić osobno dao ostavku u ustaškom pokretu, povratio Poglavniku sve činove, odkao se svih časti i time postao obični čarkar, tj. vojnik. Mo. Otporaš.)

    Već za vrieme N.D.H. sam bio smatrao potrebnim te sam Luburiću zabranio nošenje častne ustaške odore i svako pojavljivanje među ljudima i naravno svako djelovanje, što je trajalo gotovo godinu dana u nadi da će prestati sa samovoljom i nevaljalim činima, koji su koštali glave i života i izvjestnog broja čestitih ustaških i domobranskih častnika, nu sve to nije koristilo, jer je eto i u tuđini nastavio sa nepoštenim i nečastnim djelovanjem, te je posebice vidljivo iz posljednjega broja "Drine" te pisama, što ih šalje okolo po svietu. (Ovdje se očito radi o Okružnicama HRVATSKOG NARODNOG ODPORA koje je general slao Hrvatima kako bi ih upoznao da se u Barceloni, Španjolska u svibnju i lipnju 1956, godine sprema Vojni Častni Sud protiv Srećka Rovera kojega je Poglavnik javno optužio da je bio doušnik OZNE kao vodoč u Božidara Kavrana AKCIJA DESETI TRAVNJA 1947/1948. Ja o tome neću mnogo ovdje govoriti, jer ću ovdje iznijeti odgovor, pismo Poglavniku predsjednika Hrvatskih Australskih Društava Petra Filipovića od 8 stranica u nastavcima. Tu gosp. Filipović u detalje Poglavniku odgovara. Mo. Otporaš.)

    Prilažem i jednu izjavu o odluki za čim većim pojačanjem oslobodilačkog rada, i to u obliku, da posebno dođe do izražaja i sudjelovanja svih članova Hrvatske Republikanske Seljačke Stranke, koji su sdužno surađivali u domovini za vrieme N.D.H., te isto tako i moju suradnju, a osuđuju kolebanje sadašnjeg vodstva seljačke stranke, koje surađuje sa onima, koji žele uzpostavu treće, kraljevske jugoslavije, da u sukob sa propisima i zakonima zemlje, u kojoj se nalazi, jer je posebno iztaknutu borbu proti međunarodnom komunizmu u obće, u kme trebaju surađivati svi narodi i svugdje. O razporedu tehničke strane obrazložiti ću naknadno.

    Obaviešćujem Te o svemu ovome u uvjerenju, a znajući za Tvoj čestiti značaj i pravo rodoljublje, da ćeš sve učiniti, da se sprieči daljnje Roverovo rovarenje i rabota, te da se tamošnje društvo upravi pravim primjerom, koga sve članstvo želi, a to jest putem održanja pripremanja pravog i izkrenog rada i pripreme za oslobođenje zarobljnenoga hrvatskoga naroda i za ponovnu uzpostavu Nezavisne Države Hrvatske, poštivajuću slogu i suradnju svih čestitih proti nepoštenim namjerama i lošu djelovanju, koje može samo neprijatelju hrvatskom narodu poslužiti, ....naprsito, nesvjestno i nepošteno djelovanje Rovera, kako se je svima nama pokazalo, a i nadalje pokazuje.

    Veseliti će me, ako mi se uskoro javiš, moja je osobna adresa otraga na kuverti, to je "box", sa koga osobno poštu podižem. Netreba na adresi napisati ništa dugo, niti ikakovo posebno ime. Dotle primi moje srdačne pozdrave i izruči ih ostalim rodoljubima i borcima.

    Tvoj Za Dom Spremni

    Dr. Ante Pavelić v.r.

  2. #262
    PLAN DESETI TRAVNJA ILI OPERACIJA GVARDIJAN

    (Mnogo se je pisalo, raspravljalo i nagađalo šta bi mogla biti a šta nebi mogla biti istina o slučaju i podhvatu AKCIJA DESETI TRAVNJA koju je vodio ili bio zadužen da vodi Božidar Kavran. Zahvaljujući preživjelom sudioniku te akcije Ivanu Pruscu koji je napisao knjigu TRAGEDIJA KAVRANA I DRUGOVA i, zahvaljujući sada pristupnim materijalima Ozne i Udbe koje je u ovom opisu iznio Zvonimir Despot, kao i podatcima iz knjige PRED VRATIMA DOMOVINE, koju je priredio prof. Vinko Nikolić u izdanjima HR Pariz-Munchen, 1967., u kojoj na stranicama 275.294 opisuje Vinko Nikolić razgovor s Ivanom Pruscom baš o toj temi AKCIJA DESETI TRAVNJA koju je vodio Božidar Kavran.

    Ovo iznosim ovdje za one koje uistinu zanima prošlost povijesti spomenute akcije Povezane Desetotravanjskom Idejom za uspostavu Slobodne, Neovisne ili Nezavisne Države Hrvatske. Nećemo se sada prepirati oko toga tko je stariji; kokoš ili jaje, ili koja je riječ ispravnija: NEOVISNA ILI NEZAVISNA Država Hrvatska. Obadvije riječi imaju isto značenje, svaka u odrazu svoga vremena; iako je to samo igra riječi.

    Kad smo kod ove teme ja posjedujem jedno Poglavnikovo pismo u originalu, mislim iz godine 1956., u kojem on isplicito piše da je bio protiv tog podhvata i da ništa o tome nije znao, kao i to da je sumnjao u Srećka Rovera. mb. Otporaš.)


    HRsvijet.net - Hrvatski svijet

    Tuesday, Feb 21st

    Last update:10:15:45 AM GMT

    NASLOVNICA POVIJESNI IDENTITET PLAN DESETI TRAVANJA I(LI) OPERACIJA GVARDIJAN

    NEDJELJA, 19 VELJAČA 2012 16:42

    U svibnju 1945., kada se većina hrvatske vojske i vodstva NDH povlačila prema austrijskoj granici, mnogi su odlazili s nadom da će se uskoro ipak vratiti u domovinu. Hrvatska je emigracija nastojala od početka svojeg izgnanstva ubaciti u Jugoslaviju ljude koji su trebali ustaško vodstvo u Austriji izvijestiti o stanju u zemlji. Tako je, primjerice, 28. travnja 1946. u Hrvatsku ušao ustaški bojnik Ante Vrban koji je nadomak Zagrebu već bio i u ljeto 1945. godine. Vrban je na nagovor pukovnika Jakova Džala i samog Pavelića u šest mjeseci obišao sjevernu Hrvatsku te Bosnu i Hercegovinu. Vrativši se u Austriju, o svojim je zapažanjima potanko izvijestio ustaško vodstvo. U svojem je izvješću osobito naglasio da je u mnogim krajevima došao u dodir s oružanim grupicama koje su se borile protiv postojećeg jugoslavenskog komunističkog sustava, a u kasnijoj istrazi pred komunističkom vlašću izjavio je da je čak osobno formirao neke križarske jedinice.

    I neki prebjezi koji su se uspjeli prebaciti u Austriju preuveličavali su brojno stanje tih oružanih grupa u zemlji, nazvanih "križarima", i njihove akcije, ali su i izmišljali čitave nepostojeće grupe. Iz pričanja ovih ljudi moglo se zaključiti da su "križari" u zemlji jaka i dobro organizirana snaga, a ne niz nepovezanih skupina. Strani je tisak također primao te priče kao gotovu stvar. Osobito su takve vijesti prenosili hrvatski emigranstki listovi, primjerice Croatia, Danica i Plamen. I po izbjegličkim logorima u Austriji i Italiji širila se propaganda o rastućem otporu u Jugoslaviji.

    Vodstvo u emigraciji računalo je i s neizbježnim sukobom između Istoka i Zapada te je na tome gradilo svoje planove. Emigranti su taj mogući sukob željeli iskoristiti za povratak u zemlju i ponovno preuzimanje vlasti. Govorilo se da Amerikanci rade na stvaranju bloka katoličkih zemalja u Europi, u koji bi spadale, primjerice, Austrija, Čehoslovačka, Mađarska i Hrvatska.

    Stoga je od postrojnika Lovre Sučića i zapovjednika ustaša Božidara Kavrana potekla inicijativa za stvaranje Hrvatskoga državnog odbora u Austriji. Po njima je zadatak tog odbora trebao biti pripravljanje i dizanje ustanka u zemlji na području bivše NDH. Isto je tako taj odbor trebao pripremiti i grupe časnika koje bi se poslije ubacile u zemlju radi organiziranja oružanih grupa. Emigranti su stupili u kontakt i s nekim stranim obavještajnim službama, a osobito s njemačkim ogrankom američke obavještajne službe. Od njih su dobili obećanje da će ih opskrbiti potrebnim materijalnim i tehničkim sredstvima, a za protuuslugu su trebali slati izvješća o stanju u Jugoslaviji.

    Skupivši sve ove navedene informacije, Kavran je, uz potporu ostalog vodstva, odlučio poslati u zemlju prvu grupu emigranata. Za put je odredio ustaške bojnike Ljubu Miloša i Antu Vrbana te rojnika Luku Grgića. Kavran ih je prije polaska uvjeravao da će zacijelo moći ostvariti suradnju s pristašama HSS-a u zemlji. Zadatak im je pak bio organiziranje i povezivanje tih grupa.

    Kako su se u inozemstvu širile vijesti o "rastućem otporu komunističkoj strahovladi", i ustaški emigranti po logorima u Italiji ponadali su se da će se moći vratiti u domovinu i ponovno uspostaviti NDH. S tim ciljem nastao je među tim emigrantima "Plan Deseti travanja". Većim su ga dijelom sastavili ustaški dopukovnik Josip Tomljenović i bojnik Krešo Župan. U njemu je detaljno obrađen način vođenja borbe protiv komunističke vlasti, dana je organizacijska struktura borbenih grupa, predviđene su razine buduće vlasti, način funkcioniranja te odnosi između civilnih vlasti i vojnih postrojbi.

    Sastavljači plana doznali su da je u Austriji osnovano vodstvo za vođenje borbe protiv Jugoslavije. Stoga su se povezali s Kavranom te mu predložili povezivanje obiju akcija, osobito kad su doznali da su neki ljudi već poslani u Jugoslaviju. Kavran je u prvome trenutku s nepovjerenjem prihvatio njihov prijedlog zbog ranijeg sukoba između njega i generala Ante Moškova, koji je imao jaki utjecaj među emigrantima u Italiji. Moškov je bio u sukobu s Pavelićem zbog toga što mu nije želio isporučiti državno zlato bivše NDH, pa je i ova grupa s Tomljenovićem na čelu bila pod sumnjom. Kad je nađeno kompromisno rješenje između ovih dvaju planova, Kavran je odlučio da pod pseudonimom "Gvardijan" ode u Italiju te da u tamošnjim logorima izabere ljude za slanje u Jugoslaviju.

    Grupama odabranima za ubacivanje u zemlju bili su predočeni ovi zadaci: istražiti mjesta djelovanja ustaških boraca Luburića, Bobana, Sudara, Bogdanića i Štitića; sudjelovanje žena u akciji; izmjena naziva boraca "križari", koji je u sebi sužavao nacionalnu bazu na Hrvate kršćane, zapravo samo na katolike; pitanje prometa stare valute; prihvaćanje i sigurni smještaj ugroženih visokih dužnosnika iz NDH u inozemstvu (ministara i državnih tajnika); potreba uključivanja i intelektualaca (liječnika, veterinara, svećenika), problem naoružavanja boraca. Za Bobana se pretpostavljalo da se sa svojim pristašama kreće po šumama Bilogore.

    U noći 18. svibnja 1947. u stanu pukovnika Jakova Džala (Oženio polu sestru Maksa Luburića, Zoru Tambić, mo.) održan je sastanak u povodu prvoga prelaska granice. Vrbanu i Ljubi Milošu dane su upute, a Kavran je nazočne izvijestio kako mu je Leon Zlatar, nekadašnji zapovjednik ustaške milicije u Goli i Novigradu, poručio da je kanal preko Gole osiguran, te da će prva grupa moći preko granice za sedam dana, 25. svibnja.

    Glavni vodiči prigodom prelaska jugoslavensko-mađarske granice u Prekodravlju bili su Martin Nemec ml. i L. Zlatar, koji se skrivao u Mađarskoj od 28. siječnja 1946. Nemec ga je potkraj ožujka 1947. posjetio u Gyékenyesu te su zajedno htjeli preko granice u Golu. Nakon neuspješna pokušaja ponovno su se sastali u svibnju, te je Nemec Zlataru poručio da ima trojicu kolega "koji bi htjeli otići po svoje familije". To je zapravo bila prva grupa ustaša koja je ušla u Jugoslaviju 7. lipnja, nakon što je Zlatar uspostavio kanal preko Mađarske do Gole. Bili su to Ljubo Miloš, Ante Vrban i Luka Grgić. Granicu su prešli između Gole i Ždale, a u Goli ih je prihvaćao Ivo Pobi. Nemec je obećao da će ih s "križarima" spojiti njegovi ljudi u Bakovčicama, Terezija Orahovac i Bara Topolko. Miloš je po Nemecu poslao Kavranu izvješće da na koprivničkom području ne postoji nikakva križarska skupina te da odlaze dalje.

    Jedan od glavnih posrednika u prebacivanju emigranata u Goli bio je i Josip Peroš, bivši ustaša Bobanove Crne legije. I njega je Nemec posjetio u svibnju 1946. godine. Nemec ga je trebao jer je Peroš bio "dvovlasničar", odnosno imao je posjed s obiju strana granice te ju je mogao nesmetano prolaziti. Peroš je istodobno bio veza između Nemeca i njegove majke u Koprivnici preko Marice Prvčić. Stupivši u kontakt sa Zlatarom i Pobijem, i sam je sudjelovao u prebacivanju prve grupe. Za zadatak je dobio da organizira prebacivanje čamcem preko Drave za tu grupu i nadolazeće emigrante, te da vodi računa o smještaju i prehrani u selu.

    Udba je već preko svojih kanala znala za ovu akciju ustaške emigracije te se jedan njezin agent trebao spojiti s tom, prvom grupom u Bakovčicama. Oni su, međutim, već otišli iz sela u pravcu Papuka. Nakon nekoliko dana lutanja Papukom, Diljem, Psunjom i Babjom Gorom uvjerili su se da nema križarskih skupina te su krenuli natrag, kaneći se vratiti u Austriju. Na povratku su 19. srpnja naišli na agenta Udbe koji se povezao s grupom, a istodobno je o njima javio svojoj centrali. On se predstavio da je pripadnik grupe bojnika Mikulčića kojega su ovi osobno poznavali, pa su dogovorili sastanak s njim za dva dana. Tada je Miloša i Vrbana Udba uhvatila, a Grgića likvidirala. U istrazi su obojica detaljno ispričala daljnje planove svojih kolega u emigraciji, pa je Udba za Hrvatsku, pod vodstvom Steve Krajačića, odmah krenula dalje u akciju.

    Miloš je u istrazi 23. srpnja 1947. ukratko ispričao zašto je osnovan Hrvatski državni odbor u Austriji i koji su bili zadaci prve poslane grupe emigranata: "Inicijativa za stvaranje 'Hrvatskog odbora' potekla je od postrojnika Lovre Sušića i zapovjednika ustaša Kavrana koji su u tom odboru trebali imati vodeću ulogu. Koliko je meni poznato, u obzir su dolazili Kavran, Sušić, Peričić, Vlado Jonić, i ukoliko bi se naišlo na Bobana, on i Blaškov koji je bio ranije predsjednik Hrvatskog radničkog saveza. Zadatak odbora bio bi pripravljanje i dizanje ustanka u zemlji na teritoriju bivše NDH. Odbor je trebao pripremiti i grupe časnika koje bi ubacio u zemlju radi organiziranja oružanih grupa. Prva grupa, koju je taj odbor poslao,, sastojala se od mene, Ante Vrbana i Luke Grgića koji su trebali ostati u zemlji i Martina Nemeca i Leona Zlatara koji su se trebali odmah iz Koprivnice vratiti. Kako nismo nikoga našli na području Bilogore, poslali smo izvještaj po Nemecu nazad u Austriju. Ja i Vrban smo se uputili u pravcu Papuka radi uspostavljanja veze sa Slavonskim zdrugom odakle smo imali namjeru uspostaviti radio-vezu s Austrijom".

    Udba je svojim kanalima uputila Kavranu lažnu poruku, javivši mu da se prva grupa na Papuku povezala s križarima. Posebno je naglašeno da na terenu nedostaje časnika i ostalih dužnosnika, čime je Udba željela uhvatiti časnike i političare višeg ranga. Kavran je stoga iz Austrije uputio i drugu grupu koja je prešla granicu 20. srpnja. Vijest o njihovu dolasku Udba je saznala od seljaka iz okolice Koprivnice i Đurđevca koji su javili da su primijetili "petoricu čudnih planinara s naprtnjačama". Oni su iz Gole krenuli u Suhopolje, gdje ih je čekao Jandro Subotičanac kojega je vrbovala Udba. Išli su poljem izbjegavajući naselja, a na pitanje znatiželjnika odgovarali su da idu "iz šume u šumu". Ondje su 29. srpnja sva petorica i uhvaćena.

    Vjekoslav Španiček poslije je u zatvoru detaljno ispričao što je prethodilo hvatanju njegove skupine. Njegov iskaz zapisao je Ivan Prusac, jedan od malobrojnih preživjelih sudionika ove akcije: "Dolaskom u posljednju bazu pri prelazu u Hrvatsku u mjestu Gyékenyes, gdje ih je čekao Leon Zlatar, zvani Pišta, s još jednim nepoznatim čovjekom, odigrao se možda najsudbonosniji događaj za čitav daljnji ishod akcije. Da li je taj čovjek, koji je bio s Pištom bio logornik Kozarac ili netko drugi, na to Španiček nije znao odgovoriti. Nakon dužeg natezanja oko toga, da li će radio-postaja ostati na madžarskoj strani ili će biti prenesena s grupom na Papuk, gdje je trebala biti glavna baza, donio je Petračić jednu od najnepovoljnijih odluka u svom životu. On je odredio, odnosno pristao na prijedlog nepoznatog čovjeka, da radio stanica ostane na madžarskoj strani sa radiotelegrafistima Rudolfom Murom i Franjom Meštrovićem, te da za nekoliko dana bude prenesena u bazu na Papuku. Petračić nije ni slutio da je tom odlukom omogućio neprijatelju veliki djelokrug rada i dao mu priliku da s vremenom ubaci svoga telegrafistu i time preuzme u svoje ruke kontrolu čitave akcije. Tako je Petračićeva grupa, podijeljena u dvije skupine, s poručnikom Martinom Nemecom, zastavnikom Leonom Zlatarom, vodnikom Dragom Kutlešom i još jednim nepoznatim čovjekom krenula u pravcu mjesta koje je bilo određeno kao glavna baza. Leon, koji je inače bio zadužen za održavanje veze s centrom na Papuku, vodio ih je dan-dva okolo i navodno da nisu pronašli nikakvih znakova da se tko u tom području zadržava niti su naišli na tragove kakve baze. Nemec je tada htio strijeljati Zlatara i onog nepoznatog čovjeka, jer je vidio da ih obmanjuju. Protiv toga je bio inženjer Petračić i još neki s njim. Nemec se je tada pokorio i pristao da grupa ostane na tom području, dok se poručnik Nemec i Kutleša ne vrate iz Austrije s novim uputama, koje će primiti od Vodstva. Na nesreću, s grupom su ostali Leon Zlatar i nepoznati čovjek. Vidjevši u kakvu je mrežu upao, Zlatar izgleda nije imao hrabrosti da se iz toga izvuče, nego je pristao raditi za neprijatelja. Čitav taj nesporazum između Nemeca i Zlatara nepoznati čovjek, tj. udbaš budno je pratio i došao do zaključka, ako i dalje budu Nemec i Kutleša imali odlučujuću riječ, da je njihov pothvat propao. Zato je brzo obavijestio svoje pretpostavljene da čim prije pronađu način da Nemeca i Kutlešu likvidiraju, jer da je inače sve propalo. Jasno Udba se odmah dala na posao i pozvala čak i madžarsku policiju upomoć, koja je učinila uslugu jugoslavenskoj policiji i ubila u njihovo ime Nemeca i Kutlešu. Da nije Petračić pristao na odvajanje radio stanice, on bi mogao već prve noći obavijestiti Vodstvo da nešto nije u redu, da ne postoji nikakva baza na tom području, da se nisu mogli spojiti s Milošem i Vrbanom, da ih vodič 'Pišta' obmanjuje itd. Prema daljnjem pripovijedanju Španičeka, oni su se kretali ivicom jedne šume, a vodič 'Pišta' i nepoznati čovjek otišli su ne bi li se spojili s bojnikom Milošem i Vrbanom. Vratili su se još iste večeri izjavivši da su konačno pronašli grupu logornika Kozarca, a da ova ima direktne veze s Milošem. Tada su ih poveli u jednom pravcu, gdje ih je čekala grupa udbaša s logornikom Kozarcem. Sjeli su da se malo odmore, a tada je uslijedilo hvatanje na isti način kao i kod naše grupe".

    Daljnjim ispitivanjima uhićenih agenti su doznali da se za dolazak pripremaju još neke grupe. Stoga je Udba od Kavrana i Vrbana uspjela izvući da pišu krivotvorena izvješća o stanju u zemlji, a u kojima je napisano da su u centar stigla i ova petorica. Subotičančev sin odnio je taj spis Udbinom čovjeku Stjepanu Pobiju u Golu, a potom ga je Zlatar iz Gyékenyesa trebao proslijediti Kavranu. Tada je, međutim, došlo do zastoja u daljnjem ubacivanju emigranata, jer je u međuvremenu mađarska policija ubila Nemeca i uhitila Dragu Kutlešu. Njih su dvojica služila kao vodiči iz Austrije do jugoslavenske granice, pa im je trebalo naći zamjenu i provjeriti kanal.

    Zlatar je u izvješću od 11. kolovoza 1947., upućenom "Zapovjedništvu hrvatskog otpora u šumi", objasnio da je Nemeca i Kutlešu te večeri, kada je Nemec ubijen, posjetio neki Joško Horvat. Budući da je bio pijan, uzeo je od Nemeca pištolj rekavši da će vani pucati. Horvat je sišao s tavana gdje su boravili, a Nemec se spustio za njim braneći mu da puca. Kutleša, koji je ostao na tavanu, čuo je dva pucnja i povike u dvorištu. Zatim je čuo pucnjavu po kući, a jedan od tih metaka ranio ga je u nogu. Spustivši se s tavana, ugledao je Nemeca. Bio je ranjen u trbuh. Došao je liječnik i previo im rane, a zatim ih običnim kolima uputio u susret bolničkom automobilu koji je Nemeca odvezao u bolnicu. Kutleša je potom policijskim kolima prebačen u Kaposvar, a nakon toga u Budimpeštu.

    Kutlešu su Mađari izručili jugoslavenskim vlastima, kojima je, prema zapisniku, izjavio da ih je zacijelo netko prijavio mađarskoj policiji koja je opkolila kuću i poslije pucala. Nakon Nemecove pogibije i Kutlešina uhićenja nastala je panika kod njihovih suradnika u Mađarskoj i u Goli. Svi su se bojali da će biti također uhićeni i kažnjeni.

    Udba je na svaki način nastojala da se nastavi započeta akcija ustaške emigracije. Znatnu ulogu u tome odigrao je bivši ustaški logornik iz Županje Ivo Kozarac. On je osobno poznavao Kavrana, a bio je i u rodbinskim vezama s nekim emigrantima. Kozarac se uspio sastati sa Zlatarom i Pobijem. Čuvši da Kavran nije dobio pismo, nagovorio je Zlatara da ga pod svaku cijenu mora predati. Ništa ne sumnjajući da je upleten u Udbinu mrežu, otputovao je 1. rujna prema Austriji. Vratio se 17. rujna, a dan poslije u Goli se jedan agent sastao s njim i s novopridošlom devetoricom od ukupno 14 emigranata koliko ih je došlo u ovoj skupini. Sa sobom su nosili šifre i upute za rad s radiostanicom, a prebacili su se u dvije grupe: osmorica u noći 19. rujna, a sljedeće noći preostala šestorica. Udbini su agenti odmah uhvatili prvi dio grupe i privremeno su ih, žicom povezane, smjestili u jednu oveću prostoriju Opunomoćenstva u Koprivnici (današnja zgrada "Glasa Podravine"). Tijekom noći 20./21. rujna vođe grupe Krešo Župan i Rudolf Mur uspjeli su se osloboditi u nadi da će pobjeći kroz otvoreni prozor. Tu borbu za život i smrt između njih i čuvara detaljno je opisao Goran Vuković: "Zahvaljujući njihovoj nebudnosti, Župan i Mur neprimjetno su se primakli jedan drugome. Kako su im ruke bile vezane na leđima, čuvari nisu primijetili da pokušavaju jedan drugome osloboditi ruke. Nakon stanovitog vremena to im je i uspjelo. Odvezali su ruke i čekali pravi trenutak da se bace na čuvare. Župan je zamolio čuvara da mu pripali cigaretu, a ovaj mu je odgovorio da ne puši. Župan je na to rekao da se cigarete nalaze u gornjem džepu njegove bluze i zamolio ga da mu izvodi jednu i zapali. Ne sluteći ništa čuvar je krenuo k njemu. Župan je odjednom skočio i rukama zgrabio čuvara. Nastalo je hrvanje. Drugi je čuvar priskočio u pomoć, ali je u taj čas skočio Mur na njega. Župan je bio fizički jači od čuvara, ali mu nije uspjelo da mu otme oružje. Nastojao je ondje da čuvara privuče k prozoru koji je bio širom otvoren. Čuvar se opirao, ali ga je Župan centimetar po centimetar vukao k prozoru. Još ih je malo dijelilo do prozora. Drugi čuvar, koji se hrvao s Murom, uočio je Županove namjere i shvativši opasnost nastojao je što prije svladati svog protivnika. Nakon nekog vremena to mu je uspjelo. Udario ga je nenadano nogom u trbuh, a zatim ga ubio iz pištolja. Bilo je krajnje vrijeme. Župan se već nalazio pod prozorom i svakog je trenutka mogao odgurnuti čuvara i prebaciti se kroz prozor. Možda bi Župan to i učinio da drugi čuvar nije bio brži. Odjeknuo je još jedan pucanj i Župan se zateturao i srušio. Začuvši pucnjavu, Pero, Čedo i ostali za čas su se našli u sobi. Opazivši zgrčena tijela dvojice protivnika i čuvare još zadihane bilo im je sve jasno. I pored prijekora zbog nebudnosti i lakovjernosti, bili su zadovoljni ishodom borbe. Iako je sve visilo na niti, akcija je bila spašena."

    Nedugo zatim uhvaćena je i druga polovica ove grupe te su svi zajedno prebačeni u Zagreb. Istodobno je Zlatar zatražio da ostane petnaestak dana u Goli, jer su mađarske vlasti uhitile njegova stanodavca u Gyékenyesu. Udba je to preko svojih agenata odbila, uz obrazloženje da "hrvatski narod od njega zahtjeva da ostane u Mađarskoj i uspostavi nove baze, a Miloševo izvješće da odnese u Austriju". U "Elaboratu o ubacivanju terorista u zemlju", sastavljenom 7. listopada 1947., Udba je kratko prikazala dosadašnji način provođenja akcije koji se pokazao vrlo uspješnim. Na temelju tog, početnog iskustva razradila je i daljnji plan: "Sve nove grupe imamo namjeru hvatati na isti način. Oni su obavješteni da se kao prihvatnica na Bilogori nalazi grupa logornika Kozarca, koja treba primiti sve novopridošle i uputiti Ljubi (Milošu, na. Z. D.) u centar radi rasporeda. Sastanak s novopridošlima održava se na Dravi, gdje se nakon kraćeg razgovora između Kozarca i vođe grupe dobiva prva slika o tome kakva je grupa i koji su najvažniji ljudi, te brojno stanje. Nakon toga grupa Kozarca, koju čine operativni oficiri, kreće zajedno s novopridošlima u pravcu šume. Nakon pješačenja otprilike od četiri do pet kilometara Kozarac daje odmor, te svi ljudi posjedaju tako da kraj svakog novopridošlog sjede najmanje dvojica naših. Kada je raspored naših izvršen daje se znak za hvatanje (signal za hvatanje bio je "Joža, daj vode", na. Z. D.). Hvataju se pod parolom da su partizani i da ih treba provjeriti. Naši oficiri već su u tom poslu prilično isprobani, hladnokrvi, te se hvatanje vrši bez buke, a uspjeh je zagarantira". (OZN-a je akciju prozvala "Operacija Gvardijan" jer je to bio Kavranov nadimak, na. Z.D.)

    Nasuprot Županovoj zabrani da se novi ljudi ne smiju slati ako se tko iz njegove skupine ne vrati, Kavran je na put bez povratka poslao i četvrtu grupu. Uhićena je neposredno nakon prelaska granice 25. listopada 1947., a Udba, koja se već ispraksirala za tu akciju, već je rutinski organizirala hvatanje. Mjesec dana poslije granicu je prešla peta skupina u dva dijela: 29. studenoga i 1. prosinca. Obje skupine odmah su uhvaćene sljedećeg dana. Peta skupina ustaških emigranata bila je zadnja koja se ubacila u Jugoslaviju preko Mađarske i Gole. Cijela šesta skupina pala je Rusima u ruke u Mađarskoj 20. siječnja 1948. Do potpuna prekida ovog kanala došlo je 6. veljače, kada je mađarska policija uhitila Leona Zlatara te ga predala beogradskoj Udbi. Iskoristivši prigodu kad su ga odvezali od drugog uhapšenika, Zlatar je uspio pobjeći iz vlaka prigodom prepraćivanja iz Beograda u Zagreb na stanici u Dugom Selu. Udba je vjerovala da će se pojaviti u Goli, jer u Mađarsku više nije mogao. Zlatar je pak nakon bijega uskočio u jedan vagon teretnog vlaka koji je išao prema Zagrebu, te je u Sesvetama iskočio i uputio se u obližnje selo. Navratio je sljedećeg jutra kod nekog seljaka, a ovaj ga je prijavio. Milicija ga je uhvatila u zoru 8. veljače, a pri ponovnom pokušaju bijega pogodili su ga u list desne noge. Na istražiteljevo pitanje, zašto je "prebacivao teroriste u zemlju", odgovorio je: "Mene je rukovodilo da prebacujem ustaše u šumu to što sam i ja bio ustaša i kao takav sam se skrivao pred jugoslavenskim vlastima. Kada je došla prva grupa, smatrao sam da ću učiniti dobro djelo za moje prijatelje ako im pomognem da se prebace u Jugoslaviju. Kada sam saznao od druge strane da se ti ljudi prebacuju u Jugoslaviju sa ciljem da se bore protiv postojećeg poretka u Jugoslaviji, mislio sam, i bio uvjeren, da će jednoga dana doći do preokreta i da će ustaše opet doći na vlast, te ću i ja biti slobodan. Jedino me to rukovodilo i ništa više".

    Nakon prekida mađarskog kanala, Udba je nastojala pridobiti Kavrana da nastavi s prebacivanjem grupa preko Slovenije. Nakon kratkog zastoja, nove su skupine emigranata počele pristizati preko austrijsko-slovenske granice kod Leibnitza. Prva grupa na tom kanalu pala je Udbi u ruke 23. ožujka 1948., prema istom scenariju kao i prethodne. Tako je uhvaćeno još 11 skupina sa 47 emigranata.

    Osjetivši da bi emigracija ipak mogla doznati o zbivanjima u zemlji, Udba je odlučila uhvatiti i samoga Kavrana i tako završiti akciju. On je i sam već želio doći u zemlju, ali je Pavelić odugovlačio s njegovim odlaskom, napisavši mu da se "u Austriji priprema organizacija emigranata iz Istočne Europe za borbu u istočnoeuropskim zemljama". Udba je zato tražila dovoljno čvrst razlog da Kavran ipak dođe. Stoga mu je poslan radiogram u kojem je javljeno da će se "na Pohorju održati savjetovanje svih opozicijskih skupina u zemlji i da je napad Informbiroa na Jugoslaviju stvorio nove i dobre uvjete za hitno proširenje akcije". Udba je osobito istaknula da je "potrebno da netko od vodstva odmah dođe u zemlju, na lice mjesta". Kavran je nasjeo i nakon prelaska granice 3. srpnja odmah je uhićen. (Ja bih ovdje nadodao da ovo nije istina ili neodgovara istini. Postoje mnogi drugi iskazi koji govre da: kada je Božidar Kavran saznao da su sve grupe, skupine uhapšene i da ge je Ozna/Udba nadmudrila, samovoljno se je vratio i predao Ozni/Udbi. To je Božidar Kavran učinio zato da mu se kasnije nebi prebacivali da je i on bio doušnik Ozne/Udbe. M.o. Otporaš.)

    Kavranovim hvatanjem, za Udbu je "Operacija Gvardijan" uspješno završila. O klopci su konačno saznali i organizatori akcije u inozemstvu, i to tako da je Udba u noći 9./10. srpnja 1948. radiotelegrafistu u Austriju uputila brzojav koji prvi put nije bio lažiran: "Idite u pi(zdu, na. Z. D.) materinu.. Mi smo vas zajebali. Stop - Svi ste u našem zatvoru. Stop - Ha. Ha. Ha.! Opet ćemo uspostaviti vezu preko 'tete Ane'. Ona će vam se javiti.! Idite u p. m.!".

    Domaća javnost do tada uopće nije bila upoznata s akcijom. Tek je 12. kolovoza u dnevnim novinama izašlo "Saopćenje Ministarstva unutrašnjih poslova NR Hrvatske": "Do sada nekažnjeni ratni zločinci Ante Pavelić, Božidar Kavran, 'zapovjednik ustaša', i dr. Krunoslav Draganović, svećenik pri Vatikanu, kao i neki iz četničko-mačekovske emigracije, uz pomoć stranih imperijalista, otpočeli su početkom ljeta 1947. godine u inozemstvu s organiziranim ubacivanjem špijunsko-terorističkih grupa u našu zemlju. Ubačene grupe sastavljene su od poznatih ratnih zločinaca, koljača, koji su za vrijeme tzv. NDH počinili mnoge zločine nad našim narodima, a po slomu NDH našli siguran zaklon u inozemstvu. Teroristi su ubacivani u našu zemlju u grupicama i pojedinačno, kopnenim i morskim putem, naoružani lakim oružjem i opskrbljeni špijunskim radio-stanicama i ostalim materijalima za špijunsko-teroristički rad protiv FNRJ. Svi ti banditi ubacivani su u zemlju sa zadatkom da organiziraju i rukovode oružanim banditskim grupama, da vrše terorističke i druge akcije i špijunažu u korist imperijalističkih sila. Za špijunažu obučavani su i opskrbljivani u špijunskim centrima u inozemstvu. Organi Državne sigurnosti prozreli su ove neprijateljske namjere u samom početku. Sve ubačene grupe i pojedinci pohvatani su odmah nakon ulaska u zemlju, a da nisu uspjeli izvršiti ni jednu akciju. Uhvaćeni su:

    I. grupa: LJUBO MILOŠ, ustaški bojnik i zapovjednik logora Jasenovac, Stara Gradiška i Lepoglava; ANTE VRBAN, ustaški bojnik, na dužnosti u logoru Stara Gradiška, i LUKA GRGIĆ, ustaški rojnik. Uhvaćeni su dana 20. srpnja 1947. godine, kojom prilikom je Grgić poginuo.
    II. grupa: ing. BOŽIDAR PETRAČIĆ, ustaški bojnik i stožernik u Vinkovcima; VJEKOSLAV ŠPANIČEK, ustaški natporučnik i zapovjednik satnije; STJEPAN KRIŽANIĆ, poručnik vojnog redarstva; VLADIMIR HRANILOVIĆ, natporučnik vojnog redarstva, i ing. JOSIP JEZOVŠEK, organizator ustaške špijunaže u kotaru Dvor na Uni. Čitava grupa pohvatana je dana 29. srpnja 1947. godine.
    III. grupa: MILAN PRIBANIĆ, pukovnik Mačekove zaštite; BOŽIDAR NIČIĆ, četnički major-obavještajac, i DUŠAN TOŠIĆ, četnički organizator. Prebacili su se u Jugoslaviju morskim putem drugom polovinom kolovoza 1947. godine i odmah su pohvatani.
    IV. grupa: KREŠO ŽUPAN, ustaški bojnik; ing. FRANJO PETEK, ustaški satnik, na dužnosti u Jasenovcu i ustaški logorski pobočnik; ŽELIMIR LIKO, ustaški satnik-vojni svećenik; EDUARD PRIBILOVIĆ, ustaški natporučnik; IVAN VRAGOLOVIĆ, ustaški satnik; MIHAJLO ČOTA, ustaški zastavnik i logornik u Banja Luci; IVAN ŠOP, ustaški vodnik; IVAN ŠOŠIĆ, ustaški vodnik; MIRKO MARAKOVIĆ, ustaški zbirnik; PETAR JURČEVIĆ, ustaša; IVAN PRUSAC, ustaški zastavnik; SULJO HAJDAR, ustaša; RUDOLF MUR, ustaški logorski pobočnik. Ova grupa prešla je ilegalno jugoslavensku granicu 19. rujna 1947. godine i odamh su svi pohvatani, a Krešo Župan i Rudolf Mur prilikom hvatanja su poginuli.
    V. grupa: JOSIP TOMLJENOVIĆ 'BRACO', ustaški dopukovnik i zapovjednik pukovnije; EDO KRŠUL, ustaški natsatnik i zapovjednik bojne; JURAJ PREKA, ustaški logornik; VINKO DUNDOVIĆ, ustaški poručnik i zapovjednik satnije; JURE BROZOVIĆ, ustaški zastavnik; MARTIN MESIĆ, ustaški zastavnik UNS-a; LJUBOMIR SUJIĆ, pitomac ustaške vojne akademije; ANTE BUDIMIR, gefrajter 'Vražje divizije'. Prešli su u grupi jugoslavensku granicu 24. listopada 1947. godine, a pohvatani su 25. listopada 1947. godine.
    VI. grupa: FILIP RADOŠ, ustaški satnik-povratnik; TODOR PANIĆ, Srbin, ustaški zastavnik; JURE MAJSTOROVIĆ, ustaški zastavnik; IVAN MARIĆ 'IKAN', oružnički narednik; ANTE ŠIMIĆ, rojnik ustaškog redarstva; IVAN CERANIĆ, ustaša-desetar 'Plave divizije'; STJEPAN BUNDIĆ, ustaša- mornarički dočasnik; ZVONKO BREZOVIĆ, ustaša; JAKOV ŠIMOVIĆ, ustaški rojnik; IVO MARIĆ, ustaša, IVAN VUČAK, ustaški rojnik. Ova grupa prešla je jugoslavensku granicu u dva dijela, i to 29. studenoga 1947. godine četvorica koji su sljedećega dana pohvatani, a ostali 1. prosinca 1947. godine, a pohvatani su 2. prosinca 1947. godine.
    VII. grupa: Od polovice veljače 1948. godine u zatvoru se nalaze vodiči ove grupe, i to: DRAGUTIN KUTLEŠA, ustaški dočasnik, i LEON ZLATAR, zapovjednik ustaške milicije u Goli, a ustaški poručnik MARTIN NEMEC poginuo je dana 30. srpnja 1947. godine.
    VIII. grupa: NIKOLA RUBČIĆ, ustaški vodnik; MIJO JAVOR, ustaša; JAKOV MARTINOVIĆ, ustaša; JURE ŠKRBINA, ustaša, i TOMO SERTIĆ, ustaški rojnik. Prešli su jugoslavensku granicu 23. ožujka 1948. godine i istoga dana su pohvatani.
    IX. grupa: JAKOV MEDUNIĆ, ustaški rojnik; SLAVKO VIDAČKOVIĆ, njemački desetar-mornar; MARKO JURIŠIĆ, ustaša; BRANKO KUŠTRO, ustaški kotarski predstojnik, i IVICA GRŽETA, ustaški bojnik i šef ustaške cenzure. Čitava grupa prešla je jugoslavensku granicu 27. ožujka 1948. godine, a uhvaćeni su istoga dana.
    X. grupa: ing. MIMO ROSANDIĆ, ustaški pukovnik i državni tajnik u Ministarstvu šuma NDH; JULIO ŠPALJ, ustaški stožernik; NIKOLA STANIĆ, ustaški zastavnik; MARKO BALENOVIĆ, ustaški vodnik; MILE MARKOVINOVIĆ, ustaški vodnik, i MILAN ŽILIĆ, ustaša. Prešli su ilegalno jugoslavensku granicu 15. travnja 1948. godine i istoga dana su pohvatani.
    XI. grupa: PAVLE VUKIĆ, ustaški bojnik-povratnik; SLAVKO UNTERWEGER, ustaški natporučnik; VINKO PAVLAKOVIĆ, domobranski razvodnik; PAVAO PLAVŠIĆ, ustaški vodnik na dužnosti u UNS-u, i ADAM MILIČEVIĆ, ustaški zastavnik na dužnosti u Jasenovcu. Prešli su ilegalno jugoslavensku granicu 4. svibnja 1948. godine, kada su i pohvatani.
    XII. grupa: BARIŠA ŽILIĆ, ustaški bojnik-povratnik; ZVONKO KEVIĆ, ustaša; JOSIP MATJAŠIĆ, ustaški zastavnik; PERO DUJMOVIĆ, ustaša, i JOSIP MARTIĆ, ustaša. Prešli su ilegalno jugoslavensku granicu 19. svibnja 1948. godine, a pohvatani 19. svibnja 1948. godine.
    XIII. grupa: IZIDOR STRMEČKI, ustaški natporučnik; NIKOLA PEHAR 'PUDO', ustaški zastavnik na dužnosti u Jasenovcu, i MATO VASILJ, ustaški zastavnik na dužnosti u Jasenovcu. Jugoslavensku granicu su prešli ilegalno 19. svibnja 1948. godine i istog dana su pohvatani.
    XIV. grupa: JOZO MIHALJEVIĆ, rojnik njemačke SS-policije; VJEKOSLAV BUŠNJA, gefrajter 'Vražje divizije'; MIJO GAVRAN, ustaški vodnik; ANĐELKO CAR, ustaški dorojnik, i IVICA PAVELIĆ, ustaša-jurišnik. Prešli su ilegalno jugoslavensku granicu 27. svibnja 1948. godine i istog dana pohvatani.
    XV. grupa: dr. EMIL TUK, šef župskog redarstva u Sarajevu; MIJO JAGARINAC, njemački mornar-radiotelegrafist; MIROSLAV NAGLIĆ, ustaški vodnik. Prešli su jugoslavensku granicu 1. lipnja 1948. godine i istog dana su pohvatani.
    XVI. grupa: TAHIR ALAGIĆ, natsatnik ustaške legije na istočnom bojištu; dr. VLADIMIR SABOLIĆ, veliki župan u Brodu i Bjelovaru i državni tajnik u Ministarstvu unutarnjih poslova NDH. Prešli su ilegalno jugoslavensku granicu 4. lipnja 1948. godine, te su toga dana i pohvatani.
    XVII. grupa: VJEKOSLAV BLAŠKOV, ustaški poglavni pobočnik, član doglavničkog vijeća i ustaški povjerenik Radničke komore; TADIJA MANDIĆ, oružnički bojnik. Prešli su ilegalno jugoslavensku granicu 12. lipnja 1948. godine, te su istoga dana pohvatani.
    XVIII. grupa: IVAN ŠMID, ustaški logornik i stožerni pobočnik; FRANJO KOVAČEVIĆ, ustaški vodnik; MATO KESEGIĆ, njemački mornar; KAZIMIR KUNA, ustaški rojnik; DRAGO LUČIĆ, ustaški logornik, i STIPE ČOVIĆ, ustaški vodnik. Prešli su ilegalno jugoslavensku granicu 4. lipnja 1948. godine, te su istoga dana pohvatani.
    XIX. grupa: BOŽIDAR KAVRAN, ustaški stožernik za grad Zagreb i zapovjednik ustaša. Prešao je jugoslavensku granicu 3. srpnja 1948. godine kao Pavelićev zamjenik i organizator terorista. Istoga dana je uhvaćen.
    Jedan dio navedenih terorista nakon završene istrage predan je na postupak Javnom tužioštvu FNRJ".

    Na ovom popisu nisu, međutim, svi koji su sudjelovali u ovoj akciji ustaške emigracije. Vodiči ovih grupa, osim spomenutih Nemeca, Zlatara i Kutleše, bili su još i Josip Brand, Ivica Hećimović, Srećko Rover i Paul Vučetić "Lojzek". Dvojici se trag izgubio u Mađarskoj: Baziliju Lokateli i Anti Mlinareviću. U Sloveniji su zalutali Drago Krema i Danko Vidali te su se s Roverom vratili u Austriju. Cijelu šestu grupu zarobili su Rusi u Mađarskoj 20. siječnja 1948.: Đuru Krajinovića, Murata Loju, Marijana Orlića, Hamida Rdžima, Stjepana Šegu, Antu Vickovića, Ivana Vukovića i Božu Zelića. Osmu skupinu uhitila je već na polasku 22. lipnja 1948. austrijska policija: Stjepana Brkića, Stjepana Evačića, Esada Hurića, Stjepana Majdaka, Franju Vranjkovića i Antu Vukića.

    Na ovom popisu, kao treća po redu, stavljena je i jedna grupa koja nije imala veze s Kavranovom akcijom. Naime, kanalom su iz Trsta u Jugoslaviju morskim putem ušli 19. kolovza 1947. pukovnik Mačekove zaštite Božidar Mičić i navedena dva četnička oficira. Pribanić je u Rimu radio na ujedinjavanju ustaša i pristaša HSS-a, a grupu je u Trstu organizirao četnički dopukovnik Siniša Ocokoljić. U Jugoslaviji je Pribanić pak trebao organizirati "hrvatsku armiju", koja bi poslije došla pod zapovjedništvo generala Uroša Tešanovića, zapovjednika navodne Jugoslavenske vojske u zemlji. Toj je grupi suđeno zajedno s ostalim uhićenim ustaškim emigrantima.

    Među uhićenima je bio i dr. Vladimir Sabolić koji je do travnja 1941. radio kao odvjetnik u Đurđevcu. Bio je i član HSS-a na čijoj je listi 1935. i 1938. biran za narodnog zastupnika, a 1938. je izabran za tajnika Kotarskog odbora HSS-a u Đurđevcu. No iduće godine istupa iz stranke i postaje organizator ustaškog pokreta u tom kraju jer je već prije bio povezan s ustaškim emigrantima na Janka-pusti u Mađarskoj, a 1939. godine usko se povezao s vodećim ustaškim političarima Milom Budakom, Slavkom Kvaternikom i Mladenom Lorkovićem. U prvim danima NDH imenovan je za ustaškog povjerenika za kotar Đurđevac, u lipnju 1941. za velikog župana Velike župe Posavje u Brodu na Savi (danas Slavonski Brod), a od prosinca 1942. do travnja 1944. bio je veliki župan Velike župe Bilogora u Bjelovaru. Do kraja rata bio je na dužnosti državnog tajnika te ravnatelja unutrašnje uprave MUP-a. Slomom NDH povukao se u Austriju i Njemačku.

    Glavnim sudionicima akcije, koje je Udba uspjela uhvatiti, suđeno je javno pred Vrhovnim sudom NR Hrvatske u Zagrebu sa stankama od 10. do 27. kolovoza. Presude su bile sljedeće:
    - na smrt vješanjem, trajni gubitak svih građanskih prava i konfiskaciju cjelokupne imovine: Ljubo Miloš, Ante Vrban, Nikola Pehar, Adam Miličević, Mato Vasilj, Jakov Martinović, Božidar Kavran, Mime Rosandić, Vjekoslav Blaškov, Josip Tomljenović, Vladimir Sabolić, Julije Špalj, Izidor Strmečki-Genc, Eduard Kršul, Rudolf Srnak, Božidar Micić, Emil Tuk, Branko Kuštro, Bariša Žilić i Ivan Šop;


    - na smrt strijeljanjem, trajni gubitak svih građanskih prava i konfiskaciju cjelokupne imovine: Božidar Petračić, Ivica Gržeta, Mijo Jagarinec, Josip Jezovšek, Vlado Hranilović, Stjepan Križanić, Vjekoslav Španiček, Leon Zlatar, Želimir Liko, Milan Pribanić, Dušan Tošić, Pavao Vukić, Todor Panić, Ivan Vragolović, Josip Matjašić, Franjo Petek, Martin Mesić, Jure Preka, Mihajlo Čota, Eduard Pribilović, Jakov Medonić, Tahir Alagić i Ivan Šmid;
    - na kaznu prisilnoga rada u doživotnom trajanju, gubitak svih građanskih prava i konfiskaciju cjelokupne imovine: Vinko Dundović i Jure Brozović;
    - na 20 godina prisilnoga rada, pet godina gubitka građanskih prava i konfiskaciju cjelokupne imovine: Nikola Rupčić i Nikola Stanić;
    - na 18 godina prisilnoga rada, pet godina gubitka građanskih prava i konfiskaciju cjelokupne imovine: Zvonko Brezović, Marko Jurišić i Pero Dujmović;
    - na 15 godina prisilnoga rada, pet godina gubitka građanskih prava i konfiskaciju cjelokupne imovine: Vinko Pavlaković, Milan Žilić, Ivan Ceranić, Stjepan Bundić i Ivan Prusac.

    Preostalim sudionicima ove akcije, podijeljenima u četiri grupe, sudio je Vojni sud u Zagrebu po kratkom postupku. Prva je grupa osuđena 28. kolovoza 1948.:
    - na smrt strijeljanjem, trajni gubitak svih građanskih prava i konfiskaciju imovine: Drago Kutleša, Vjekoslav Bušanj, Mijo Gavran, Anđelko Car, Tomo Sertić, Ivan Vučak, Jure Majstorović, Jure Škrbina i Ljubomir Sujić.

    Druga je grupa osuđena 30. kolovoza:
    - na smrt vješanjem, trajni gubitak svih građanskih prava i konfiskaciju imovine: Filip Radoš;
    - na smrt strijeljanjem: Ivan Šošić, Suljo Hajdar, Jakov Šimović, Mirko Maraković, Ante Šimić, Nikola Grbeša, Petar Jurčević, Ante Budimir i Ivan Marić "Ikan"; na doživotnu kaznu zatvora: Ivan Marić "Zorko".

    Treća je grupa osuđena 1. rujna:
    - na smrt strijeljanjem, trajni gubitak svih građanskih prava i konfiskaciju imovine: Mijo Javor, Slavko Unterweger, Pavao Plavšić, Mile Markovinović, Jozo Mihaljević, Ivica Pavelić, Marko Balenović, Josip Martić i Zvonko Kević;
    - na 20 godina prisilnoga rada: Slavko Vidačković.

    Četvrta je grupa osuđena 3. rujna:
    - na smrt strijeljanjem, trajni gubitak svih građanskih prava i konfiskaciju imovine: Miroslav Naglić, Dragutin Lučić, Franjo Kovačević, Mate Kesegić, Kazimir Zuna, Stjepan Čavić i Tadija Mandić.
    Vrhovni sud NR Hrvatske u cijelosti je potvrdio gornje presude 20. rujna, a Prezidijum Narodne skupštine FNRJ nije uvažio 4. listopada molbe za njihovo pomilovanje. Zajednički su, prema zapisniku, pogubljeni na zagrebačkom groblju Mirogoju 10. listopada 1948. u 20 sati.

    Istodobno je Okružni sud u Bjelovaru 12. kolovoza 1948. sudio pomagačima u prebacivanju ustaških emigranata u Jugoslaviju. Većina njih bila je iz Prekodravlja, a presude su izrečene istoga dana.

    Do danas nije do kraja razjašnjeno zbog čega je akcija doživjela potpuni neuspjeh. U svojoj okružnici od 25. rujna 1948., Lovro Sučić napisao je da tada još nisu uspjeli ustanoviti način, mjesto i vrijeme prodora Udbe u "domovinski odsjek" niti su našli podatke o navodnom logorniku Kozarcu i navodnom ustaškom satniku Sertiću, koji su prihvaćali grupe preko granice, i to prvi u Hrvatskoj, a drugi u Sloveniji. Sučić je naveo da su ta dvojica ili izdajice ili ubačeni Oznini agenti. Prvi se pojavljuje prvi put nakon što je stigla Petračićeva grupa. Emigranti su sumnjali i u Leona Zlatara, no njegova osuda i smrt odstranili su svaku sumnju. Svi su vodiči kroz mađarski kanal stradali, bilo da su ubijeni bilo da su pohvatani. Budući da su pohvatani i jataci na mađarskim postajama, emigranti su bili uvjereni da je Udbin prodor dogodio u domovini, nakon što je Udbi uspjelo neke od njihovih pohvatati i od njih izmamiti podatke.

    Mnogi sudionici ove akcije poslije su za njezin neuspjeh optuživali Zlatara, iako su bili iznenađeni što se i on našao s njima na optuženičkoj klupi. Teško je danas, zbog pomanjkanja dokaza, utvrditi njegovu subjektivnu odgovornost. Stoga od Prusca prenosimo iskaz neimenovanog svjedoka, koji je izravno od Zlatara čuo neke pojedinosti prije njegova smaknuća: "Negdje u ožujku 1948. godine meni su udbaši donijeli u ćeliju krevet namješten slično kao u bolnici i, nakon nekoliko dana, donijeli su Zlatara u ćeliju i stavili ga na onaj krevet. Kad su oni otišli, Pišta je počeo nešto govoriti, međutim ja nisam obraćao pažnju na ono što je on govorio. Stalno sam mislio, zar je moguće, da su oni tako izmrcvarili čovjeka, koji je, po mom mišljenju, morao surađivati s njima. On je imao noge zamotane u neke zavoje i to je strašno zaudaralo na rane. Nakon nekoliko dana provedenih s njim došao sam do uvjerenja, da bi bilo dobro da ipak s njim razgovaram i da tako doznam nešto više o onome, zašto sam bio spreman i život položiti. Pišta mi je tada ispripovijedio što se s njim dogodilo. Padom jedne grupe, koja je išla preko kanala Mađarska, polovicom prosinca 1947. Rusima u ruke, netko je od njih morao otkriti cijeli kanal, kao i veze koje su postojale između Mađara i nas. Na jednome mjestu mađarska je policija čekala Pištu i jednostavno ga tamo uhitila. S njim je uhvatila i sve one koji su nam pomagali u hrani i smještaju prilikom prolaska grupa kroz Mađarsku. Mađarska je policija toliko tukla Pištu, da su mu odbili s nogu sve prste raznim predmetima za mučenje. Prema njegovu pripovijedanju, tukli su ga otprilike ovako: Najprije su ga dobro istukli olovnim palicama po tabanima, tako da je sva koža ispucala i po tabanima i po prstima. Kad su ga tako dobro isprebijali, ostavili su ga na miru dva do tri dana da rane malo zacijele, a onda su ga prisilili da tako ranjivim nogama trlja i hoda po oštrom betonu. Kad to nije htio, ili nije mogao sam raditi, onda su ga pograbila dvojica policajaca i trljali mu noge o taj hrapavi beton. Pod takvim mukama on im je sve priznao. Tada je policija dovela Pišti na suočenje dvije mlade Mađarice da im on u lice kaže da su i one s njim surađivale u tom pothvatu. Kad je on to učinio, one su mu pljunule u lice i rekle da ga nikada nisu vidjele. Čim je to Udba saznala, odmah je intervenirala kod mađarskih vlasti da se Pišta vrati centralnoj Udbi u Beograd. Tada su ga Mađari onako izmrcvarena odveli na granicu i predali Udbi. Ovi su ga odveli u Beograd, previli mu rane i uputili ga Udbi u Zagreb. Pišta je dobivao oficirsku hranu i to u tolikoj mjeri koliko je sam htio. Sve je nekako dobro išlo do pred samo suđenje, kad je morao svoju ulogu držanja pred sudom napamet naučiti, tako da se ne bi moglo slučajno otkriti da je on bilo što pridonio našem hvatanju. Oni su imali namjeru da ga kasnije ponovno upotrijebe za prljavu rabotu protiv naše akcije. Jednoga poslijepodneva bio je, kao i obično, na saslušanju, s kojega se vraćao većinom dobro raspoložen. Ovoga je puta bio strašno uzrujan i jako zamišljen. Nije mogao izdržati da ne ispriča sve što se dogodilo. Kaže da je slučajno, ne misleći ništa loše, govorio o nekoj ženi s kojom je imao intimne odnose, a ta žena da je kasnije postala supruga upravo onog majora koji ga je saslušavao. Da bi major uklonio svjedoka, koji mu je sa ženom živio, rekao je Pišti otvoreno da to više nikada neće imati priliku govoriti. Pišta mu je tada zaprijetio da će čitavu stvar u vezi akcije Gvardijan iznijeti javno pred sudom. Major mu je tad rekao da on na suđenju može reći samo nekoliko riječi te da ne smije zaboraviti da se poslije suđenja ponovno vraća u prostorije Savske ceste njemu na raspolaganje. Sad je istom Pišta vidio u kakvu je klopku upao i tada je rekao svjedoku N. N. da će mu prije rastanka ispričati pravu istinu, tako da se zna kako se to sve odvijalo. No nažalost, poslije izricanja presude oni su bili rastavljeni i tako je još jedna velika, možda najinteresantnija tajna legla u grob s ovim slabićem".

    U emigraciji je dugo pod sumnjom bio i Srećko Rover, vodič u drugom dijelu akcije do austrijsko-slovenske granice. Njega su mnogi optuživali da je Udbin agent i da je uz njegovu pomoć Udba uspjela uhvatiti i samoga Kavrana. Na njega se, po odobrenju i samoga Pavelića, najviše okomio emigrantski mjesečnik Izbor, koji je u Argentini izdavao prijeratni iseljenik Josip Šubašić. Rover se tada svim preživjelim sudionicima akcije obratio s okružnicom, u kojoj je tražio da svaki od njih da izjavu o njemu i o Kavranovoj akciji. Štoviše, general Vjekoslav Luburić i Rover tražili su da se osnuje i sud, koji će osuditi Rovera ako je kriv. Na tome se, ipak, stalo. (Nije "se na tome stalo" Z.D., kako ti ovdje navodiš. U svibnju 1956. godine je počelo i održano u Barceloni, Španjolska, na kojem su iznešene mnoge pojedinosti o tom slučaju. Svjedočili su neki sudionici te akcije a neki koji nisu mogli sudjelovati na tom sudu, poslali su svoja pismena izviješća. Sav taj sudski zapisnik je izišao u posebnoj DRINI 1956.Mo. Otporaš.) U časopisu Danica, koji je izlazio u Chicagu, Stjepan Šego je u broju od 14. travnja 1971. iznio obranu u Roverovu korist. Tako je istaknuo da "svi preživjeli sudionici te akcije znaju da Srećko Rover nije kriv" i da "hrvatska javnost ne smije nasjedati neprijateljskim lažima".

    Nikada nije razjašnjena ni uloga stranih obavještajnih službi. Poznato je da su Amerikanci kontaktirali neke emigrante, osposobili ih u Njemačkoj za posao radiotelegrafista i opskrbjeli ih novcem i tehničkim sredstvima. Nema, međutim, podataka je li ta služba poslije sudjelovala u razbijanju akcije. Neki sumnjaju na englesku obavještajnu službu, kojoj je Udba nekako u isto vrijeme zatvorila osam agenata u Beogradu. Udba je, po toj verziji, tražila protuuslugu za njihovo puštanje, pa su oni odali sve podatke koji su im bili dostupni o radu Kavrana i emigracije. Ta tvrdnja nikada nije dokazana, ali je moguća. Englezi su, naime, kontrolirali emigrantske logore, osobito one u Italiji, i lako su mogli doznati što sami emigranti pripremaju.

    Potvrđena je, međutim, sumnja da su s Udbom usko surađivali logornik Ivan Kozarac te Pavao Vučetić, jedan od vodiča. Udba je također imala svoje ljude i u vrhu hrvatske emigracije koja je organizirala taj pothvat. Neki autori tvrde da je Udba uspjela otvoriti novi kanal preko Slovenije zahvaljujući Ani Rubenić koju je Udba ubacila u ustašku emigraciju u Austriji. Neki čak tvrde da je na suradnju s Udbom pristala i Zlata Kavran, supruga Božidara Kavrana.

    Zanimljivo svjedočanstvo iznio je tek početkom 1993. ondašnji javni tužitelj FNRJ Josip Hrnčević, koji je i zastupao optužnicu protiv Kavrana i ostalih: "Nepunu godinu prije Rezolucije Kominforma UDBA je počela hvatati i zatvarati ubačene ustaše. To je rađeno u strogoj tajnosti. Ne znam kako je počelo to njihovo ubacivanje iz inozemstva. Nije mi poznato da li su oni počeli svoj rad nezavisno od UDBE ili ih je UDBA potakla na taj rad. Ne znam je li ih netko iz inozemstva izdao UDBI ili ih je UDBA naknadno otkrila. Znam sigurno da je Ljubo Miloš mnogo koristio UDBI svojim pristankom na suradnju s UDBOM. (Poznato je također da je Udba mnogo i uveliko mučila Ljubu Miloša kao rođenog rođaka Maksa Luburića - njihove su majke dvije sestre - drogirala ga i kljukala u njega drogu kako bi jadnik, ošamućen i drogiran izbrbljao što više, mo.) Ustaše iz inozemstva nisu znali da je Miloš uhićen nego su mislili da na slobodi obavlja svoj zadatak. Po nalogu UDBE Miloš je slao šifrirana pisma Kavranu i drugovima kako bi ih UDBA namamila u stupicu. Nije mi poznato koliko su Amerikanci i Englezi bili upućeni u njihovo ubacivanje niti znam da su oni imali vezu s UDBOM i da su ustašku stvar otkrili UDBI. U to vrijeme bio je šef policije Ivan Krajačić Stevo, a njegov zamjenik Veljko Drakulić.

    Onodobna je praksa bila da zamjenik šefa policije bude šef UDBE. No, sve je rađeno u tako strogoj tajnosti, ali ne bez njihova znanja. Ja ne znam poimence nikoga od UDB-inih sudionika. Bilo ih je koji su se naknadno hvalili svojim sudjelovanjem u hvatanju ustaša, ali to njihovo hvalisanje nisam nikada shvaćao ozbiljno. Tek otprilike deset dana prije suđenja doznao sam da je hvatanje završeno i da će pohvatano doći pred sud. Kako je mjesec dana prije njihova suđenja objavljena Rezolucija Kominforma, suđenje je trebalo iskoristiti kao dokaz da KPJ nema veze s imperijalističkim snagama na Zapadu i da jugoslavenski komunisti nisu imperijalistički ni suradnici ni špijuni. Suđenje je prenošeno preko radija pa je trebalo iskusnog pravnika za tužitelja na tom velikom sudskom postupku. Za tu dužnost ja sam bio određen i to sam prihvatio. Optužnica je bila već sastavljena u Javnom tužilaštvu NRH. Sastavila ju je skupina pravnika. Nisam njezin autor. Suđenje je počelo 12. srpnja 1948. i završeno 27. kolovoza 1948. godine. U tijeku suđenja bio je sazvan Peti kongres KPJ u Beogradu. I suđenje je prekinuto. Ne znam da li radi kongresa ili radi nekog drugog razloga. Samo znam da sam bio na Petom kongresu delegat i da sam u svojstvu delegata imao referat na kongresu. Danas za svoju ulogu mogu reći: bila mi je dužnost boriti se za onodobni državni poredak. Od početka do kraja radio sam savjesno. Savjest mi je čista i umrijet ću mirne savjesti".
    Odbacivši sve navedene, moguće razloge zbog kojih je akcija propala, najveća je krivnja ipak na strani samog ustaškog vodstva u emigraciji. Ono je svoje planove gradilo na potpuno pogrješnim i nestvarnim informacijama. Živjelo je u uvjerenju da će mu zapadne zemlje pomoći da se vrate u domovinu i opet preuzme vlast, osobito zato što se borilo protiv "komunističke pošasti" u Jugoslaviji. Na ruku mu nije išlo ni samo stanje u emigraciji, koja je bila dosta podijeljena zbog borbe oko podjele državnog zlata NDH. Stoga je "Plan 10. travanj" neslavno svršio, a mnogi su od njegovih sudionika otišli u - smrt. Udba je, s druge strane, bila izuzetno zadovoljna. Ovakvim ishodom nanijela je težak udarac emigraciji, a komunistička je vlast još više učvrstila svoj položaj u zemlji.



    Zvonimir Despot / Bumerang prošlosti

  3. #263
    ISTINU O USTAŠAMA UVIJEK TREBA GOVORITI

    Što mora znati svaki Hrvat o Ustašama!

    Ustaša je revolucionarni borac, koji se dobrovoljno i sviestno bori za uzvišene ciljeve podpune slobode i samostalnosti Hrvatske. Za Ustašu nema mira, nema počinka, nema i ne smije biti nekog promatranja iz prikrajka. Ustaša radi i bori se, uviek djelatno, uviek u prvim redovima. On može ili podpuno pobjediti ili u borbi izginuti. Ustaša ne poznaje nikakve sredine: On traži posvemašnje ostvarenje Poglavnikovih načela u Ustaškoj Hrvatskoj, tj u svojim povijesnim granicama. Za Ustašu postoje iznad svega Bog, Poglavnik i Nezavisna Država Hrvatska i Obitelj. Uzvišena ustaška borba temelji se na ustaškim načelima, koja je postavio Poglavnik 1. lipnja 1933. u Glavnom Ustaškom Stanu. U tim je načelima Poglavnik na najdivniji i najsavršeniji način obuhvatio sve vjekovne težnje i zahtjeve hrvatskoga naroda. Dok su u prošlosti razne političke stranke sastavljale i objavljivale na tucete raznih svojih »programa«, u kojima nije gotovo ništa rečeno, Poglavnik je u 17 točaka Ustaških Načela ovjekovječio sve misli, sve želje, sva stremljenja hrvatskoga naroda kroz vjekove, obuhvatio je sve ono što hrvatski narod traži i očekuje od svoje države.

    Ustaška su načela stoga evandjelje, vjerovanje svakog Hrvata, a život po njima znači narodnu potrebu, narodnu sreću, družtvovnu pravdu, narodno poštenje, znači sretnu i čestitu budućnost Hrvatskoj i hrvatskom narodu. Život Ustaše mora se temeljiti na ustaškim načelima, pa tko se njih ne drži u svome javnom i posebničkom životu, nije Ustaša. Država je za nas Hrvate najveće blago što ga možemo imati. Tokom dugih stoljeća hrvatski je narod morao stradavati i podnašati mnoge nedaće samo stoga, što je svojedobno nesrećom i neslogom velikaša izgubio svoju državu. Narod bez države ne znači ništa, pa ako bi svojom nerazboritom politikom ili kojom nesrećom opet izgubili državu, nestalo bi nas brzo i kao naroda. Dužnost je stoga svakog Ustaše, svakog Hrvata, da uvijek i svagdje najodlučnije brani Nezavisnu Državu Hrvatsku, jer braneć državu brani svoj dom, svoj narod, svoje ognjište, svoju djecu, brani i svoju budućnost.

    Nezavisna Država Hrvatska jest i mora biti svakom Ustaši najveća svetinja, za koju mora uvijek biti spreman voditi borbu, a ako je potrebno i svoj život spremno za nju dati. Poglavnik je bio jedini vodja hrvatskoga naroda i bio je najveći čovjek naših vremena. On je za Ustašu svetost. Poglavnik dr. Ante Pavelić najveći je Hrvat sviju vremena. On je osloboditelj hrvatske domovine i uskrisitelj starodrevne Nezavisne Države Hrvatske. Njegov rad, njegova borba, njegove patnje, njegova strpljivost, cijeli njegov život najsjajniji je prilog naše povijesti. Njegova je zasluga, da se je hrvatski narod nakon osam stoljeća otresao tudjinskih gospodara i da sada živi opet svoj na svome u uspostavljenoj državi. Pojava Poglavnika ja stoga od najveće povijestne važnosti za hrvatski narod. Poglavnik je jedini vođja, jedini autoritet. Samo on zapovieda, samo on ima pravo voditi državnu politiku. Svi su drugi samo njegovi vojnici, koji mu pomažu u izgradnji hrvatske države.

    Poglavnik je uvijek do sada imao pravo, on ima pravo sada i imat će pravo i u buduće. Sve što on čini, makar to na čas nekome izgleda i nerazumljivo, sve je to u probitku Hrvatske i naroda, sve što čini — dobro je. Ustaštvo je postalo jedinim i zbiljskim predstavnikom hrvatskog političkog života. Bit je ustaštva duboka ljubav za domovinu i Poglavnika, vječna spremnost: braniti hrvatski dom, hrvatska ognjišta, hrvatske granice i hrvatsku posebnost, te stvaranje i odgajanje zdravog narodnog naraštaja. Kako se Isusa Krista ne može odvojiti od kršćanstva, tako se isto ne može odvojiti Poglavnika od hrvatstva. Kada se govori o ustaštvu, misli se na Hrvatsku, kada se govori o Poglavniku, misli se na Hrvatsku, kada se govori o Jasenovcu, misli se na Hrvatsku, drugim riječima: kada je dr. Ante Pavelić (tada on nije bio tituliran Poglavnik) stvorio u Zagrebu 1929. godine Ustaški Pokret, tada On nije slutio da će tim imenom "Ustaški Pokret" poistovijetiti sa imenom Hrvats, Hrvatska.

    Težnje hrvatskog naroda mogu se oživotvoriti samo u Ustaškoj Hrvatskoj, a za one koji ovo ne razumiju, znači: DRŽAVOTVORNOJ HRVATSKOJ. Da nije bilo Ustaša ne bi bilo ni Nezavisne Države Hrvatske. I dok bude Ustaša bit će i Hrvatske. Ustaštvo i hrvatstvo jedna je savršena cjelina i ne može se više nikada zamisliti jedno bez drugog. Ustaštvo stvara novog čovjeka u novom poredku. Novi hrvatski čovjek, što znači Ustaša, mora biti čovjek dužnosti, odgovornosti, rada, borbe, poštenja, junačtva, pregaralaštva, mora bit podpun čovjek i Hrvat. Taj novi čovjek, Ustaša, mora u svom radu i u svom javnom i posebničkom životu spojiti sve nove vrline ustaštva s vrlinama starih Hrvata, vječnih boraca i ratnika. U najtežim časovima po Hrvatsku na bojištu su bili samo i jedino Ustaše. Bilo u tudjini, bilo u domovini po zatvorima ili zatočeničtvu Ustaše su nosili luč osloboditeljske borbe i oni su uz najteže patnje i muke, konačno i za sva vremena pobiedili. Da nije bilo mučeničke ustaške krvi, da nije bilo nadčovječnog stradanja ustaških mučenika, da nije bilo mrtvih ustaških glava, nikada ne bi bilo došlo do uspostave Nezavisne Države Hrvatske! TO SU ČINJENICE KOJE NE MOŽEMO PREŠUTIJETI, jer ih naš hrvatski neprijatelj nama Hrvatima sustavno i opetovano spominje.

    Ti Ustaše, koji su uzpostavom N. D. H. završili prvi i najteži dio hrvatske osloboditeljske borbe, ti su Ustaše i danas na bojištu, na svim bojištima Evrope i oni će izvojevati i konačnu hrvatsku pobjedu. Biti Ustašom, znači biti idealnim borcem, koji preko svih izkušenja, preko svih patnja, preko svih nedaća, najvećom strpljivošću mora doći do konačnog uzvišenog cilja. Ustaša mora biti uvijek prvi u borbi, uvijek prvi u opasnim podhvatima. On mora biti strpljiv i mora vjerovati u Poglavnika. tj. njgova Ustaška Načela koji će sve na najbolji način riješiti. Pa i u časovima, kad netko misli da izvjesne stvari nisu na mjestu, on mora ostati Ustašom na svom mjestu, imajuć na umu, da se sve stvari ne mogu odmah riješiti. Dakle: vjera, stega, strpljenje, ustrajnost, a povrh svega rad i opet rad, temelji su našeg konačnog uspjeha.

    Ustaša je mali čovjek. On je dijete seljačko i radničke kućice. Stoga Ustaša nikada ne smije zaboraviti na svoj dom i na svoje ukućane. U saobraćaju s malim čovjekom Ustaša mora uvijek ostati uljudan i pristupačan i nikada ne smije smetnuti s uma, da su seljak i radnik temelji države, koji svojim radom, svojim žuljevima, drže, a svojim mišicama brane državu. PLUG I BRANA HRVATU SU HRANA, A USTAŠA TO MU JE ORANA! Za Ustašu je jedna od najvažnijih stvari stega. Ona je jedna od najjačih i najglavnijih vrlina, koja mora resiti svakog Ustašu. Vojska bez stege, pokret bez stege, rad bez stege, propast je za narod i državu. Stoga je stega jedan od glavnih preduvjeta uspjeha. Onaj, koji danas sluša, koji danas izvršuje zapoviedi svojih predpostavljenih, taj će sutra izdavati zapoviedi, taj će drugima nalagati. Neka se svaki zapovjednik prenese u stanje onih koji slušaju, a isto tako svaki onaj korak se zapovieda u stanje onih, koji zapoviedaju. Svaki si mora postaviti pitanje: »što bi bilo, kad bi ja bio na njegovom mjestu« ? Ustaški se vojničar, kao i svaki pripadnik Ustaškog Pokreta, mora uviek i svagdje ponašati ćudoredno. Ustaša mora služiti kao uzor svakom Hrvatu. Ustaša se mora okaniti svake psovke, jer je ona naša narodna sramota, koja dolikuje samo prostaku. Ustaša ne smije pijančevati, ne smije posjećivati sumnjiva noćna zabavišta, Ustaša ne smije zalaziti u sumnjiva ženska društva. Ustaša mora čitav svoj posebnički život temeljiti na obitelji.

    Ustaša mora biti predstavnik i čuvar svega onoga što je hrvatski narod kroz vjekove stvorio, a što se može jednom rieči nazvati našim narodnim duhovnim blagom. Ustaša ne smije biti laktaš, koji bi se borio za položaje, za čin ili za lagodni život. Za Ustašu je glavna stvar dužnost, pa makar ju on vršio kao obični čarkar ili kao najviši častnik ili dužnostnik. Svaki Ustaša mora biti svijestan toga, da će se njegov marljiv i savjestan rad prije ili kasnije nagraditi sa strane zapovjedničtva, pa stoga ne smije nikada on sam isticati svoje zasluge i tražiti svoje promaknuće ili odlikovanje. Ustaši ne smije nikada biti vojnićki život neugodan. Hrvat je kroz vjekove bio vojnik, bio je junak, bio je ratnik. Stoga za svakog Ustašu mora biti najveća čast ako dodje u vojničke redove i kao vojnik čuvati državu, granice i hrvatska ognjišta. Hrvat je kao vojnik kroz mnoga stoljeća pronio slavu Hrvatskoj na svim bojištima. Hrvat je kao vojnik dao najveće priloge Evropi. Ustaša i vojnik nije rob. Najveći gospodin, najveći čovjek je onaj, koji s puškom na ramenu, pa makar bio i običan čarkar, služi domovini. Stoga je najveća podlost, najveći zločin, ako bi se netko želio izmaknuti vršenju vojničke dužnosti, ili ako za vrieme vršenja svojeg djelatnog razdoblja pokušava izmaknuti redovitom vojničkim poslovima. Dužnost vojnika, ma kakva ona bila, uviek je uzvišena i rad u vojsci mora se smatrati dostojnim i potrebnim. To je život Ustaše! Saopćio Otporaš, TRUP.
    1

  4. #264
    PRAVI SMISAO RIJEČI ŠTA ZNAČI USTAŠA:

    Ovih dana je se ponovno aktualizirala ova tema, ljudi komentiraju

    http://kamenjar.com/istina-o-ustasam...ent-1895529409


    PRAVI SMISAO RIJEČI ŠTA ZNAČI USTAŠA:



    (1) Ustaša je smisao svakog ljudskog života. Ako dobro živoš, onda si u pravom smislu USTAŠA. Ako loše živiš, onda živiš kao oglođana kost: Nitko te neće.

    (2) Ustaša je jedna značajna riječ koja se ne izgovara u neispraznost. Kada izgovaraš riječ USTAŠA, puna su ti usta slatkoće, mekoće i ukusa.

    (3) Ustaša je Fantom koji ne da mira svim onima koji loše misle i koji svoje misli u djelo sprovode, drugim riječima Ustaša je borba protiv zla.

    (4) Ustaša je izvor snage za svaki napredak!

    (5) Ustaša je svijetlo u tami koje te vodi u bolju budućnost!

    (6) Ustaško srce je veliko i darežljivo!

    (7) Ustaša neće tuđe. Ustaša brani svoje!

    (8) Ustaša je plug i hrana i hrvatskome narodu obrana!

    (9) Ustaša se ne rađa, Ustaša se odgaja!

    (10) Ustaša ima dvije vrste: oni koji već jesu i oni koji žele postati, tj. biti Ustaša!

    Nadam se poštovane Hrvatice i Hrvati da će vam ovih 10 točaka o vrlini Ustaše poslužiti kao i svakom kršćaninu DESET BOŽIJIH ZAPOVJEDI!

    Otporaš, Mile Boban.

  5. #265
    POGLAVNIK OPTUŽUJE ZA DJELA KOJA NITKO POČINIO NIJE

    (Prilažem ovdje pismo generala Maksa Luburića kojeg je pisao Danijelu, Dani Joliću u Toronto a oslovio ga "Braći u Kanadi". Ineresantno ovdje je to da je general ovo pismo pisao 35 dana poslije pisma kojeg je Poglavnik pisao predsjedniku hrvatskih društava u Australiju Petru Filipoviću. Tko želi vidjeti i ponovno prošitati to pismo, neka se povrati na opis br. 261. Teško je danas reći dali je general bio upoznat s ovim Poglavnikovim pismom kada je general ovo pismo pisao 35 dana poslije. Svakako da se radi o istoj ZAVRZLAMI, da ne kažem goru riječ. Otporaš.)


    general DRINJANIN
    Stan dne, 16. VIII.1956.

    Braći u Kanadi.

    Do pojave Subašića. Izbora i glorificiranja Stojadinovića, medju nama se je točno znalo, tko je Ustaša, tko je za Poglavnika, tko je protiv. A onda je došla zataja 25 godišnjice Ustaškog Pokreta, akcija protiv "Drine" i ugovor sa Stojadinovićem, došao Marković, Prpić, i s njima sve ostalo, kako kod Vas, tako i na sve strane. Tako smo za par mjeseci, u zadnja vremena, postali izdajnici, i kako mi kažu prijatelji iz Argentine, Poglavnik sam i obitelj mu, posebno zet Pšeničnik, (Dr. Srećko Pšeničnik oženio je Poglavnikovu kćer Mirjanu, mo) šire neku knjigu, koju je zet donio sa jugosl. poslanstva u kojoj se napadaju "ratni zločinci", posebno moju malenkost, i gdje smo svi obični lopovi, profesionalni provalnici, koljači i pataloški tipovi.

    Nedaju da dodje do suda, (Radi se o Sudu vojničke naravi kojeg je pokrenuo HNO na čelu sa generalom Drinjaninom, pukovnikom Pušićem i drugim častnicima HOS-a NDH u Barceloni za svibanj i lipanj 1956. godine, mo. Otporaš.) a udarnički bacaju nove laži, prietnje, optužbe, i to gore nego i one, što srbokomunisti i četnici dižu protiv nas. To je najnovija Poglavnikova politika i Vrančić i drugovi sa tajnim ugovorom sile Poglavnika do kraja i on će uvriedjene taštine i ljut, što smo napali Izbor, Stojadina, zetove i gadove, ići s njima do kraja i propasti s njima skupa. Stare smo prijatelje izgubili, moral je pao, novih prijatelja nemamo. I još jedino ostaje unovčiti ime Ustaša, Poglavnik, prodati našu baštinu, kako bi gospoda ministri, klika i obitelj mogli od toga živiti u Argentini. To nas ne vodi u Hrvatsku, ni ta politika vodi u USA, Rim i Madrid, jedini, koji nam mogu pomoći. Zato smo mi izdajnici i svaki nas je dan više, i svatko će izdajnikom biti proglašen, tko se suprostavi.

    Ja sam Ustaša od postanka organizacije i izvršio sam svega i svačega za taj Pokret i po nalogu Pokreta. Danas sam Poglavnik baca optužbe i one, za koje je on kriv, i za one, koje nitko nije kriv, i za one, za koje nas nitko tužio nije, nego je cilj mene uništiti i sve one, koji nisu pred Ilićem i drugovima glavu prigeli i priznali podjelu Bosne, uvijet i temelj novoj politici. Ustaša sam i sada, kada me Poglavnik optužuje za djela koje nitko počinio nije, pa je čak pao tako nisko, da se služi i Titinim lažima. U mom temeljnom listu je sve što imam kazati, i moje akcije od najranijeg djetinstva, na koje sam i te kako ponosan, i koje bi sve ponovio za dobro domovine.

    Par rieči još o meni. Posebni Častni sud hrvatskih generala suditi će na moju zamolbu, i ja sam u tu svrhu zamolio generala Hrenčića, zapovjednika PTB-a, zatim one hrvatske generale, koji su samnom skupa u Glavnom Stanu Pogl. vodili Hrvatsku Vojsku, a to su generali Dragojlov i Rupčić, te kap. bojnog broda Vrkljan. (Andrija Vrkljan, mo) Isto tako neka zapovjednik Vojnog redarstva pukovnik Rukavina ispita sve što protiv mene imaju, i neka pročelnik osobnog odjela puk. Gračan prikaže moje osobne podatke. Svi su ovi živi i pozvani suditi i kazati istinu i kazniti. Samo kukavice je mogao Poglavnik preplašiti žigom izdajstva i prietnjama sa maljem, ali se toga ne boje herojski zapovjednici ustaške i hrvatske vojske. Kao moga branitelja naznačio sam pukovnika Džala, (Pukovnik Jakov Džal je oženio generalovu polu sestru Zoru, rođenu Tambić, živjeli u Torontu, mo) a ponudili su se skoro 100 hrvatskih časnika, svih grana oružja, koji su voljni tražiti istinu.

    Tko dakle optužuje a nije voljan ići na sud, taj je nepošten. Imamo dokaza da je zet Dr. Pšeničnik česti gost na jugosl. poslanstvu, i da je još u Italiji bio smatran Titinim agentom. Poglavnik se uvjek okružio takovima, a komunisti znaju šta rade. Poglavnik više nije kadar izvesti nas iz jada i dovesti u Hrvatsku, jer je ciela njihova akcija u skupljanju dolara, opskrbi obitelji i obrani zeta, svi skupa u rukama Srba i crvenih. Zato su padale naše posade, zato smo padali kao stoka, jer smo uvjek bili izdani i danas smo. I danas hoće ubiti u meni rieč, kada mi nemogu glavu razmrskati, i ubijaju čast, jer borci nisu prihvatili moju likvidaciju, ni onih dragih zapovjednika i drugova, koji su imali hrabrosti oduprieti se teroru fukare.

    Upoznati ste sa akcijom Rude Erića u Washingtonu. Nešto ste malo čitali u Danici, nešto i čuli. To je put, kojim treba ići u Washington, jer će se tamo odlučivati. Postignuti su uspjesi, ali Eriću treba legitimacija. Mnogo ima prijatelja, senatora, odlučnih antikomunista, i uspjeh bi bio veći, da je mogao u Washingtonu imati legitimaciju. Dajmo ju u ime HRVATSKIH ANTIKOMUNISTIČKIH BORACA, kojih ima svugdje u svietu. Ostavili Vas zadnje, jer ste najbliži i jer ste i tako povezani. Danas se u Australiji, Zelandu, Argentini, Venezueli i europskim državama organizira taj Savez. Stvorite i Vi. Stvorite incijativne odbore, a ako nebi dozvolili ima boraca, stavite SAVEZ HRVATSKIH ANTIKOMUNISTA. Svakako najvažnije pošaljite na adresu:

    Rudolf Erić
    716 Grant Street
    AKRON, 11. Ohio, USA.

    Jedan pozdrav u ime grupe boraca, društava, povjereničtava Odpora, pojedinaca, i s time će se Rude legitimirati. Imamo moćnih prijatelja koji rade protiv Tita, ali od nas traže demokratske forme i norme, i posebno je od velike koristi da budu američki državljani, oni koji to vode. Učinite dakle svoju dužnost, jer je za Hrvatsku potrebno. Stvorite Ogranak saveza, bez obzira koliko Vas bilo. Ne pomažite društva za koja ste uvjereni, da rade protiv ideala. I budite složni, ne napuštajte druga u nevolji, nedajte se protiv Crkve nikada i ne dajte dirati u Drinu, i u mrtve.

    Sve što dobijete za DRINU prepuštam Vama za poštarinu i troškove, i u buduće nemojte slati nikakva novca ovamo, ja ću sam snašati sve troškove, i ako Bog da nadam se moći i više učiniti. Od nas se traži da jednom nešto u slobodnom svietu naučimo, pa stoga pazite, da Vaše organizacije budu legalne, da ne budu vezane za nikakvu instituciju izvan Kanade, kako Vas zakoni nebi poklopili, a bit će ih koji će Vas denuncirati. Pomozite ovo grupiranje i svakako obaspite Erića sa pozdravima. On je isto proglašen "izdajnikom" kao i mi svi, i nije mu naškodilo u Washingtonu, a jest koristilo, kao i meni.

    Erić radi sa američkim prijateljima, da se ukine pomoć Titu i već je mnogo učinjeno. Treba pojačati akciju, Erić je pozvan, sposoban i voljan, pa ga treba pomoći. Učinite Vašu dužnost i pozovite prijatelje da to učine.

    Srdačno Vas i bratski pozdravlja, odani vam Drinjanin.

    Za Dom Spremni ! Bog i Hrvati !

    Nadodano rukom:

    Dragi dane!

    Jednom se moram odlučiti. Pokrenuli su se naši sa svih pet kontinenata i stvaramo Savez. Učinite to odmah i pozdravite i pomozite Erića u njegovu radu. Ja sam pisao Vladeku, Nižiću, Gagri, Mariću i Erešu. Pokreni ih, ili oni Tebe, glavno da se nešto učini. Ja vjerujem u uspjeh, jer putevi vode u Wasjhington i mi smo na dobrom putu, koji vodi pobjedi.

    javi se. Tvoj odani, Maks.
    Posljednje uređivanje od Bobani : 14-03-2015 at 12:07

  6. #266
    NE DIRAJTE MI U MAKSA! kaže za Braniteljski radio 8 studenoga 2014. Zvonimir Došen

    (Vrlo interesantan povijestni opis. Vrlo interesantni komentari. Preporuka onima koji imaju dovoljno vremena i strpljenja da sve pročitaju. Otporaš.)


    Petak, 14 Studeni 2014 19:05


    Velikanima i herojima jednoga naroda ne postaju vojnici i političari koji pomoću raznih političkih manipulacija i pogodbi s okupatorom svoje zemlje ponekad uspiju izvojštiti poneke male koncesije, nego oni koji se bezkompromisno bore za podpunu slobodu svoga naroda izpod tuđinskog jarma bez obzira radi li se tu o najokrutnijem robstvu ili nekoj vrsti prividno blage tuđinske dominacije nad narodom kojem pripadaju.

    Svugdje u svietu, pa tako i u Hrvatskoj (dapače, posebno u Hrvatskoj) svaki onaj riedki pojedinac koji se je u bitkama za svoj narod uzdigao iznad drugih, običnih ratnika, izložen je raznim ocjenama, nekad dobrim, najviše lošim, ovisno o tome od koga one dolaze.

    Svaki istinski heroj (a takvih je uvijek bilo malo) čiji je životni cilj bezkompromisna borba za slobodu svoga naroda, taj cilj postavlja iznad svega i izpred svega ne obazirući se na to što će drugi o njemu misliti, napose što će misliti razni izdajnici, a najmanje što će o njemu misliti razna neupućena blebetala.

    Takav čovjek misli svojom glavom. On se ne obazire na tuđa mišljenja. On se ne bori za nikakvu čast, nikakve privilegije, nikakve osobne probitke. On se bori za podpuno oslobođenje svoga naroda izpod tuđinskog jarma.

    U svojoj dugoj i burnoj povijesti hrvatski narod imao je dobar broj takvih sinova, odličnika koji su znali da se okupatora mora ništiti svim razpoloživim sredstvima i, da bi se to postiglo, s njime se mora uhvatiti u ljutu borbu i toj borbi ga dotući i, ako treba u njoj umrijeti.

    Za njega ne postoje materijalna bogatstva. Njega nitko ne može podkupiti.

    Nažalost, poneki ratni heroji u koje je naš narod najviše vjerovao, u najgorim momentima po čitav narod, radi materijalnih, obiteljskih ili nekih drugih razloga, znaju pred izdajnicima pokunjiti glavu i nestati u magli zaborava.

    Vjekoslav 'Maks' Luburić nije bio jedan od tih ljudi. On je u svoje vrieme pripadao onoj hrvatskoj generaciji koja je u kratkom vremenu u kojem je djelovala znala da se u borbi protiv zakletog krvnika svoga naroda i domaćih odroda mora uporabiti sva dostupna sredstva. On je čvrsto vjerovao da se s izdajnicima nikad ne može i ne smije miriti i takav je ostao sve do svoje smrti.

    On je pripadao grupi hrvatskih revolucionara koji su sve što su imali; svoju ljubav prema bližnjima, svoje mladenačke snove, svoju mladost i sam život, podredili borbi za oslobođenje svoga naroda izpod tiranije jedne divlje balkanske rulje, više od pola milenija zaostale iza civilizacije kojoj je hrvatski narod pripadao.

    Nedavno su neke očito neupućene osobe počele širiti nekakve nove, podpuno glupe verzije i upite o nekim njegovim tobožnjim do sad nepoznatim "zločinima i grijesima".

    Već smo se valjda svi nagutali srbskih i komunističkih bljuvotina na račun svih hrvatskih ratnika posebno na račun trojice najpoznatijih vojničkih zapovjednika u NDH, Jure Francetića, Rafaela Bobana i Maksa Luburića.

    Naslušali smo se njihovih priča o raznim Jasenovcima, Jadovnima, Slanama i sam vrag zna kakvim ne "logorima", gdje je Maks "uvek bio prisutan".

    Kad imalo pametan čovjek pogleda te njihove tvrdnje ne može izbjeći pomisao da, ako je samo 5% tih tvrdnji točno, da je Maks morao biti neka vrst vanzemaljskog stvorenja koje je istovremeno moglo biti na više mjesta.

    Svi oni čiji je kapacitet mozga dostigao barem razinu razlikovanja "facts from fiction", sve te velikosrbske i jugokomunističke absurdne tvrdnje lako mogu uzeti sa zrnom soli, ali sudeći po nekim trvrdnjama i pitanjima koje ove osobe putem e-maila šalju nekim vrhunskim hrvatskim djelatnicima, očito je da u našem narodu ima ljudi čiji um još nije dostigao tu razinu

    Eto, sad na sve neprijateljske fantazije o generalu Luburiću te osobe nadodaju da je on bio i ruski špijun ili, kako ovaj kaže, 'ruski udbaš'.

    I nije to sve! To je samo jedan sastojak koji je ova, očito neupućena osoba, ubacila u tu svoju cicvaru.

    Tu su, bez ikakvog reda i veze, onako zbrda-zdola, skarlabani: nekakvi dječji logori, pa fantomska imena nekih njemačkih poslanika u NDH, pa neko čudno prezime nekave 'kuharice' na Janka Puzsti, pa slučaj Vokić-Lorković, pa bijeg komunista iz Kerestinca, pa slovenski komunist Kopinič, Tuđmanova krivnja za ubojstvo Ante Paradžika, Mire Barešića, Blaža Kraljevića i sam đavao zna što sve ne.

    Pa dobro, čovjek bi ovo mogao odbaciti kao nekakvu fantaziju nerazvijenog uma maloga djeteta.

    Ali, očito je da ovdje nije rieč o djetetu nego o odraslom čovjeku koji se upustio u čeprkanje po povijestnim zbivanjima o kojima nema ni blagoga pojma.

    Ne vjerujem da taj čovjek sviestno radi za današnju udbu, ali uvjeren sam da nije u stanju shvatii da ovakvim glupim fantaziranjima on to čini nesviestno.

    Najprije, ne znam o kakvom dječjem logoru u Jaski on priča. Ako je riječ o djeci koja su dovedena iz Kozare poslije likvidacije Titinih partizana 1942. g., onda treba znati sliedeće: Ta djeca su bila u jadnom stanju; izgladnjela, neoprana i skoro sva zaražena tifusom koji je prenošen milijunima ušiju harao među partizanima. Hrvatske vlasti odpremile su tu djecu na nekoliko mjesta, kako bi im se odmah pružila liječnička pomoć i sva druga pomoć.

    Sva koja su su bila izliečena bila su poslana u hrvatske obitelji na izhranu.


    Mnoge od njih posvojena su od obitelji u koje su bila dodieljena. Po dolazku komunista ta djeca su silom iztrgnuta iz tih obitelji i poslana na 'preodgoj' u komunističke internate, a mnogi dobrotvori koji su ih hranil i odievali kao svoju vlastitu djecu našli su se nekoliko stopa pod zemljom.

    Vrlo dobro se sjećam izjave jednoga od te preodgojene djece, koju je kao odrasla žena, sada 'Srpkinja', 1991. g., dala novinarki u Hamiltonu, za vrieme srbske agresije na Hrvatsku, kad se sav ološ svieta kukom i motikom bio digao protiv Hrvata.

    Uz hrpu drugih absurdnih tvrdnji ona u svojoj narativi navede kako ju je 1946. g. hrvatska obitelj koja ju je bila posvojila poslala u školu. i - "jednoga dana za vrijeme vjeronauka katolički pop mi je rekao - ti si Vlahinja".

    Zamislite, katolički svećenik 1946. predaje vjeronauk u Titinim školama i " dete nekog srpskog heroja s Kozare" naziva, kako ona reče, "pogrdnim imenom Vlahinja" - i nikom ništa.

    Mi koji dobro pamtimo "četrdeset šestu, sedmu i osmu" i sve druge poslie njih, vrlo dobro znamo za kakve su sitnice u tim krvavim godinama padale hrvatske glave, posebno one hrvatskih svećenika.

    Kao za reprizu ovome, neki dan u Večernjem listu netko se od jugonovinara razpisao o jednom takvom logoru negdje u Slavoniji, gdje se tvrdi da je tamo umrlo oko 600 te djece.

    Tifus je u ono vrieme bio vrlo opaka zaraza bakterijom 'riketsia' koju su uslied nezamislive nečistoće među partizanima širile horde ušiju i drugih parazita, pa je bezupitno da su mnoga od te djece, koja su već bila u krajnjem, neizlječivom periodu bolesti, umrla od te opake bolesti.

    Ali, kako svi znamo, bez obzira na to od čega je tko za vrieme toga rata umro, sve su to žrtve "ustaškog genocida" na čelu s Maksom Luburićem.

    Kao potvrdu za autentičnost toga "zločina" Večernjak donosi "svjedočanstvo" nekog "deteta Kozare", vjerojatno danas Pupovčevog pajdaša, koji kaže da je za vrieme boravka u logoru bio star samo godinu dana pa se ničeg ne sjeća, ali "sigurno zna da su ta djeca tamo poumirala".

    Drugo, nije postojao nikakav "Klaise Hirstenau" . Postojao je njemački general Edmund Gleise von Horstenau, rođen 27. veljače 1882. u Braunau am Inn u Austriji (gdje je rođen i Adolf Hitler). Za vrieme Austrougarske u činu pukovnika služio je u vojnoj obavještajnoj službi.

    Za vrieme 2. svj. rata jedno vrieme bio je vojni poslanik Wehrmacht-a u Hrvatskoj. Poslije izkrcavanja savezničkih trupa na Siciliji on je predviđao da će Njemačka izgubiti rat i navodno je jednom rekao nekim hrvatskim ministrima: "Njemački brod tone, zašto vi Hrvati ne skačete s broda koji tone?"

    Na zahtjev dra Ante Pavelića, radi sumnje da je potakao Vokića i Lorkovića na pokušaj puča, bio je opozvan u Njemačku.

    Za vrieme obnašanja svoje dužnosti u Hrvatskoj on je bio neka vrsta administrativnog šefa njemačkih trupa na tom sektoru, a ne i hrvatskih.

    Sigurno nije bio šef Maksu Luburiću, koji se radi nepravde prema hrvatskom narodu, znao sukobiti sa svakim pa i s Njemcima; kao u slučaju s onim divljanjem Kozaka u Novskoj i pokušajem njemačkog švercanja vagona punih četnika kroz Zagreb.

    Tvrditi da je general Gleise von Horstenau bio nekakav rusko-njemački "double agent" više je nego blesavo ili, ako je to istina, biti će da su saveznički poslieratni tribunali, gdje su Rusi vodili glavnu rieč, odredili i ruske špijune slati u Titinu klaonicu, pa je Gleise von Horstenau, rađe nego da bude izručen u Jugoslaviju, u njihovom zatvoru u Nürnbergu, 20. srpnja 1946. izvršio samoubojstvo.

    "Njega su zvali general Drinjanin, a tamo nikad nije ratovao", kaže dalje ovaj naš novi povjesničar. Ne mogu pojmiti kako netko može biti tako jednostavan.

    Zar on još nije čuo da kad je rieč o svim zločinima koji su počinjeni na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, između Sutle, Drave, Drine i Jadranskoga Mora, da je prema 70 godina staroj srbokomunističkoj i zionističko-boljševičkoj promičbi, tu kolovođa uviek bio Maks, a kad je rieč o borbama protiv Dražinih četnika i Titinih boljševika onda on nije bio nigdje. Cieloga je rata sjedio u Jasenovcu, pio rakiju i klopao Srbe.

    Kao i velika većina hrvatskih ratnika, u onome i u ovome posljednjem ratu i Maks je ratovao po cijeloj Hrvatskoj, a i da nije, kakva je to predpostavka da se on ne može zvati Drinjaninom.

    Za informaciju tim i takvim ljudima, Maks se nije mirio s nikakvom Hrvatskom čija granica sa Srbijom nebi bila tamo gdje je bila - od stoljeća sedmog - na rijeci Drini!

    Razlaz izmađu Maksa i Poglavnika dra Ante Pavelića usliedio je početkom 1955. godine, kad se proširila vijest o navodnom sporazumu Pavelić-Stojadinović, koji je bio podpisan koncem 1954. godine u Buenos Airesu.

    Tim sporazumom, koji je najvjerojatnije samo još jedna srbo-komunistička podvala, granica između Hrvatske i Srbije trebala je ići rijekom Bosnom.

    Tada i zato se on nazvao Drinjaninom.
    (Maks Luburić je sebi dao ime "general DRINJANIN" 1951. god. kada je pokrenuo časopis "DRINA". Mo. Otporaš.)

    Do te godine Vokića i Lorkovića ubili su razni ljudi u koje je bio uključen i general Boban, a poslije Maksove pobune svi zločini pripremani u kuhinji jugoslavenske promičbe prebačeni su na Maksa, pa je od tada, uz gomile 'novih zločina' Maks postao i njihov ubojica, iako u vrieme njihova nestanka nije bio ni blizu Lepoglave.

    "Pavelić ga nije primio u HOP".

    Dr. Ante Pavelić je HOP osnovao 1956., nekih godinu i pol poslije Maksove pobune.

    "Kuharica Zagorelec".

    Gdje spominje tu nekakvu "kuharicu Zagorelec", vjerojatno je od nekoga, tko je upućen kao i on, čuo nešto o slučaju sa sestrama Pogorelec, a koji nema ama baš nikakve veze s Maksom. Ali, svakako, treba i njih strpati unjegovu "torbu zločina".

    Evo što tom slučaju piše komunistički književnik Bogdan Krizman:

    "Milićević ( šef jugoslavenske špijunaže Vladeta Milićević, nap. a.) - prirodno se zainteresirao za ljubavnicu G. Perčeca Jelku Pogorelec i njenu sestru Mariju.

    Marija je željela da sestru - koja je imala nezakonito dijete sa "stricem" - izvuče iz ustaške sredine i okrene protiv Perčeca - što je Milićević pomagao - i stoga je otputovala iz Austrije k njoj u Mađarsku.....".

    Da o tome ne duljim, kad se saznalo za Milićevićev pokušaj da kroz Pogorelićke infiltrira logor na Janka Puzsti Gustav Perčec je priekim postupkom osuđen na smrt i likvidiran - i time je taj problem odklonjen.

    "Priča da je čuvao leđa Bleiburgu ne drži vodu", kaže se dalje u tim bezveznim nabrajalicama. E, ovako nešto može izvaliti samo onaj kome u glavi fali dobar broj cvekova. Onome tko je imalo upućen u ono što se tada odigravalo mora pozliti kad čita ovakve nebuloze, a kamoli ne bi onome tko je u svome više od 50 godina dugom emigrantskom životu upoznao mnoge od preživjelih sudionika i aktera u ovoj po hrvatski narod najvećoj tragediji.

    Svakome je poznato, da je prije povlačenja Hrvatske vojske i civilnog pučanstva prema Austriji u svibnju 1945., po zapovijedi Poglavnika dra Ante Pavelića general Luburić postavljen da trupama pod njegovim zapoviedništvom na čitavom putu od Zagreba do austrijske granice, kao zalaznica, štiti zaleđe odstupajućih jedinica hrvatske vojske i množtva civila

    A kako je on vršio tu dužnost evo samo jedan mali primjer kojeg je u svojim svjedočanstvima naveo domobranski nadporučnik Kazimir Kovačić:

    (...) "Nakon našega pokreta u Celju je kao zaštitnica još ostao dobar dio ustaških jedinica pod zapovjedništvom Maksa Luburića i Rafaela Bobana.

    Nekih 6 km izvan grada, po naređenju generala Herenčića, koji je kako zaključujem preuzeo zapovjedništvo, kolona je stala i tu prenoćila.

    Kad je kolona stala vratio sam se u Celje s 2 vojnika da potražim jednog zrakoplovnog dopukovnika koji mi se ranije bio priključio s namjerom da s nama proslijedi put.

    Vraćajući se u Celje, na dva mjesta su me zaustavile partizanske zasjede u jačini od 15 osoba.

    Na njihov upit, tko ide i kamo, odgovorio sam da smo ustaše i da idemo u Celje, na što su me bez poteškoća propustili, iz čega zaključujem da su se bojali Luburićeve prijetnje da će izvršiti odmazdu za svakog hrvatskog vojnika koji bi poginuo za vrieme povlačenja kroz Sloveniju.

    Bez poteškoća sam se vratio natrag svojoj jedinici (...)."

    Prije nego se za istinu uzima ono što je pisao pok. prof. Bogdan Radica (kojega sam vrlo dobro poznavao) treba najprije vidjeti kad je on to pisao, prije 70ih godina prošloga stoljeća ili poslie.

    Radica je još za vrieme stare Jugosramije kao glavni korespodent beogradskih novina poslan u Ameriku.

    Bio je podpuno zaveden sve dok mu pok. 'stric' Ante Došen, Rudolf Erić i mi mlađi nismo otvorili oči - poslije čega je postao gorljivi Hrvat. O njemu nekom drugom zgodom.

    O klovni Antiki Vukiću kojega sam isto dobro poznavao, i o njegovom vođi "novom predsjedniku Nezavisne Države Hrvatske", Vladi Sečenu, nije vriedno ni govoriti.

    Za sve koji za istinu uzimaju išta što je on brbljao možda bi bilo bolje upitati kako to da se on kao ondašnji predsjednik Ujedinjenih Hrvata Njemačke nije udostojio u bolnici posjetiti niti jednoga od Hrvata koji su, nekim čudom, preživjeli udbaške atentate, kao napr. Dane Šarac koji je preživio s više od dvadeset udbaške tanadi u tielu.

    Ili, kako to da je jedino on nije bio na udbaškoj listi za odstrel.

    O da, znam za priču o onom bojnom otrovu kojeg je on na vrieme nanjušio.

    A svima drugima, bez obzira tko su, koji navodno tumače kako je Maks bio ruski špijun, prieko je potrebna lobotomija.

    Isto tako, svima koji žele postavljati upitnik na Maksovo hrvatstvo i ustaštvo želim napomenuti da su, svi do jednoga, njegovi sljedbenici "odporaši" uvijek bili i ostali najvjerniji štovatelji Poglavnika NDH dra Ante Pavelića i najžešći, najustaškiji ustaše. Kao znak toga poštovanja, neki od njih, s kojima sam desetljećima zajedno vodio borbu protiv Jugosramije davali su svojim sinovima ime Žap (Živio Ante Pavelić), a kćerima Drina.

    Potrebno je još nešto naglasiti. Kad je Poglavnik, poslie dosta dugog skrivanja u Austriji, morao po ciči zimi preko Alpa bježati u Italiju pratili su ga dva Maksova zeta; pukovnik Jakov Džal i bojnik Dinko Šakić.

    Imao sam čast upoznati pok. puk. Džala i njegovu suprugu, Maksovu sestru Zoru.

    Pok. Dinka sam upoznao 1973., kad je u Kanadu došao s Rudom Prskalom i Nikolom Liscem, koji su otmicom zrakoplova iz švedskoga zatvora spasili Miru barešića i Anđelka Brajkovića i dugo poslije toga s njim surađivao.

    Bili smo zajedno i na velikom Hrvatskom saboru koji je 1973. g. održan u Chicagu.

    Također sam dobro poznavao i finoga gospodina i čestitog Hrvata dra Miljenka Dabu Peranića.

    Sva njegova krivnja je u tome što on, kao ni Maks, nije mogao vjerovati da bi njegov ubojica mizerni izrod Ilija Stanić, dijete jednog čestitog Maksovog vojnika, mogao biti ono što je bio. Neki čak navode da mu je Maks bio krstni kum, pa kako bi ijedan od njih mogao u njega posumnjati.

    Treba znati i to da se, neki prije neki poslije smrti dra Ante Pavelića, Maksu pridružio i broj poznatih hrvatskih ratnika, kao; pukovnik Ibrahim vitez Pjanić, pukovnik Stjepan Crnički, legendarni branitelj Ozlja, bojnik Stjepan Fištrović Sabolović i drugi.

    Žalostno je da danas i naoko dobri ljudi upadaju u mreže absurdnih antihrvatskih dezinformacija, a još je žalostnije kad na sve te toliko absurdne tvrdnje oni još nadodaju i neke svoje, isto tako absurdne.

    Ove koji vole čeprkati po prašini srbokomunističke i zionističko-boljševičke propagande protiv hrvatskih ratnika kao što je bio Maks Luburić pitam, hoćete li uskoro, ako već niste, početi širiti "vijesti" da su hrvatski ratnici Maksovog kova; Mirko Norac, Darijo Kordić i Slobodan Praljak bili špijuni KOS-a?

    Vjerujem da hoćete, jer uvijek će se naći ljudi koji se, kao i vi, drže one stare rimske izreke - Credo quia absurdum ( Vjerujem jer je obsurdno ).



    Za Dom Spremni!




    Ja sam Zvonimir Došen.




    Braniteljski radio, subota 8. studenog 2014.

    < < > >

    Komentari

    +7#25 Ninja 07 2014-11-16 12:42

    Nevjerojatno je to kada se sve sagleda.

    45 godina u bivšoj jugi uz Poglavnika Antu Pavelića za najveće zločince su proglašeni Jure Francetić, Vitez Rafael Boban i Vjekoslav Max Luburić, za bilo kakvo pozitivno govorenje o njima u najmanju ruku čovjek bi bio dobro prebijen milicijskim pendrecima a najčešće i osuđen na robijanje, ovisno radilo se o klincu kao što sam bio ja ili pak o punoljetnoj osobi.

    Nisu me uspjeli uvjeriti da su zločinci, kao i mnoge koji povijest nisu učili samo iz komunističko jugoslovenskih knjiga već i od svojih predaka.

    Danas pak doživljavamo drugačije pokušaje ispiranja mozga, pa tako možemo pročitati kako je Francetić izdao Pavelića i Ustašku zakletvu te kao pokušao prebjeći i da je bio u dosluhu s partizanima, al eto neuki srpski seljaci su ga greškom zatukli, perfidno podvaljivanje kojom su izloženi Hrvati, i nastavlja se preko Viteza Rafaela Bobana, za njega se pak perfidno protura kako je bio krivac za gubitke Crne Legije
    pa čak i da je pazite sad "doveo tita na vlast" To što je nastavio borbu (isto kao i Luburić) u Hrvatskoj nakon rata i što je u toj borbi i poginuo to je valjda sve iscenirano, i sad dolazimo do Vjekoslava Maxa Luburića, treba i njega ogaditi Hrvatima, treba i tog Junaka oduzeti, pa kako će to ? Proglasit će ga ruskim agentom ! Oduzmi narodu identitet, oduzmi mu njegove heroje, one koji su i život položili u borbi za svoj narod i dobit ćeš sluge koji nemaju povijest, odnosno nemaju svoju povijest i svoje junake koji su svoju krv za svoj narod lili. A bez njih nemamo ništa, odnosno imamo zavnoh u ustavu i komuniste na vlasti i dalje.

    Završila je jedna hajka na Hrvatske velikane a počela druga s drugačijom taktikom. Isto se događa i s nama braniteljima, ko fol gamad nas poštuje, pa nas stoga prepuštaju srbijanskom pravosuđu ako nas već DORH ne može strpati u zatvore, preko medija nas pljuju za dobro jutro, dobar dan i laku noć, proglašavaju nas lopovima razbojnicima, ubojicama ili bar teretom na kićmi naroda i glavnim krivcem za kompletno stanje. Ovaj narod očito ne smije imati svoje heroje i velikane, već tamo nekakve yu oficire, partizane i komunističke komesare koji se sad doduše tako ne zovu, ali poanta je valjda jasna.
    Citat


    +5#24 Otporas 2014-11-16 00:16

    Tako je jedan istaknuti član HNO u San Franciscu prikupljao potrebna novčana sredstva za taj put. Pok. Jakov Bašić je pronašao preko svojih veza adresu gospođe i gosd. Mirka Vidovića na koju je dotični član HNO poslao novac Mirki Vidović. Tako je gospodin Mirko Vidović posjetio Toronti, Chicago, San Francisko i neka druga mjesta.

    U San Franciscu je tada živio Livnjak i poznati Hrvat Božo Kelava i Mile Kodžuman. Mile Kodžuman je umro, a kako se saznaje da Božo Kelava živi negdje u Hrvatskoj i zna mnogo o ovome slučaju.

    Organak Hrvatskog Narodnog Otpora iz San Francisca "Deseti Rujan" je organizirao Banquette za Mirka Vidovića u Hotelu Royal Coch u San Meteo-u, južno od San Francisca. Tajnik Otpora gosp. Velimir Sulić je jako lijepo i profesionalno vodio program. Posjeta je bila iznad svih očekivanja. Dosp. Mirko Vidović je bio jako kratak na bilo koje postavljeno pitanje, osim ako se je pitanje postavilo o prof Mihailu Mihailovu iz Zadra, poznatom ultra Jugoslavenu i osobnom prijatelju Mirka Vidovića. Na veliko obožavanje tog čovjeka, gosp. Velimir Sulić i mnogi drugi u dvorani su se nelagodno osjećali.

    Najgore je bilo kada se je pri polazku u liftu (jer je Banquette bio na trećem katu) sastao Livnjak Božo Kelava i Livnjak Mirko Vidović i tu se počeli priknađati, prepirati i u liftu i kasnije na izlazu pred liftom, na parkingu, uz mnoštvo drugih počeli jedan drugome iznositi one njihove stvari iz sela odakle god jesi iz okolice Livna. Na pritisak gosp. Velimira Sulića i drugih, svi su se razišli, a gosp. Mirko Vidović je bio gost te večeri visokog dužnostnika HNO.

    Sve bi se to zaboravilo da gosp. Mirko Vidović nije insistirao da se napravi prijava protiv Bože Kelave i Mile Kodžumana da su ga u liftu htijeli ubiti, što nikako nije odgovaralo istini. Ukratko, hrvatski poznati akademik gosp. Mirko Vidović je neke vrsti umišljenik tako da iza svakog hlada vidi uhodu. Takav je bio prije skoro četrdeset godina, eto, sada vidimo da se nije promijenio.

    Osobno sumnjam da će do kaznene prijave ikada doći, a ako bi slučajno i došlo, mnogi će se veseliti na tom sudu vidjeti Božu Kelavu i druge. Gosp. Mirko Vidović bi imao toga mnogo pojasniti na ovom njegovu sudu a i na bilo kojem drugom sudu. Zato bi bilo najbolje držati se one svete izreke Vjekoslava Maksa Luburića, generala drinjanina koju je on izrekao u svojem povijesnom govoru Hrvatima za proslavu Desetog Travnja 1968. godine:

    "ONI KOJI BI HTJELI SVOJ RAT, SVOJ BIVŠI RAT, PROSLIJEDITI U USTAŠKO PARTIZANSKO HRVATSKI RAT MEĐU NAŠIM SINOVIMA SU: IZDAJNICI HRVATSKE STVARI!", kaže general DRINJANIN u svojem famoznom povijestnom govoru prigodom Desetog Travnja 1968.
    1
    Citat


    +6#23 VELEBITSKI VUK 2014-11-15 22:14

    Glogov Kolac,
    Agenti udbe su oni koji kao i ti vjeruju u njihove priče o Jasenovcu i oni su ti koji su Josipovića postavili za predsjenika.
    Nemoj teljuzgati o stvarima u koje se ne razumiješ, jer time dokazuješ da si ti osoba koja je za neki čudan razlog ostala izvan Stenjevca.
    Citat


    +6#22 Goyakhla 2014-11-15 21:08

    Lucky strike ,zasto pises na engleskom,koji sve to koncentracijske logoe mozes jos spomenit,,Saran ovu jamu ,jadovno koje baljezgarije .Dokazi logistiku u uslovima rata 1941-45.Nacisticka njemacka i njen ondasnji politicko vojnii drzavotvorni sustav ,kako su se prevozile te velike sume 750.000 ljudskih dusa koje su nestale ,podupri svoju tezu sa detaljima hmm interesantno!!! doista tko je pisao Hrvatsku povijes objektivo ,,me mislim mnogi..ZDS
    Citat


    +6#21 Ninja 07 2014-11-15 16:32

    Citat Otporas:

    Neka mi se dozvoli ovdje staviti, tj. podsjetiti drage komentatore ovog portala, osobito na osnovu gore lijepo opisanog članka: "NE DIRAJTE U MAKSA" na zadnji paragraf PRVE OKRUŽNICE HRVATSKOG NARODNOG ODPORA tjedan dana poslije Poglavnikove smrti. Okružnica je pisana:

    "ZAKLJUČCI DONESENI NA SASTANKU PREDSTAVNIKA I DELEGATA HRVATSKOG NARODNOG ODPORA"
    dana 4., 5., i 6 siječnja 1960. godine. Zadnji paragraf galasi:

    !Obnovimo, Hrvatski sinovi, prisegu vjernosti SVOM PATNIČKOM NARODU, a to ćemo najbolje učiniti, ako na GROBU POGLAVNIKA nadjemo ruku pomirnicu, da stvorimo jedinstvo duha i tako osiguramao uspjeh hrvatske AKCIJE, u borbi za svoju Državu. Hrvatski borci će i opet izvršiti svoju dužnost, ali isto tako mole, očekuju i zahtievaju, da i hrvatski političari izvrše svoje dužnosti, ili se maknu i prepuste mjesto novoj generaciji. HRVATSKA VOJSKA u SLUŽBI SVOG NARODA, vodjena HRVATSKOM DEMOKRACIJOM, ZAKONIMA, USTAVOM, SABOROM, stići će i opet na krvavu DRINU i štititi i zaštiti za viek viekova život i slobodu hrvatski ljudi.

    TAKO NAM BOG POMOGAO!
    general DRINJANIN.



    Ne vidim razloga zašto se ne bi dopustilo.

    Bit ću slobodad citirati i svjedočanstvo-sjećanje jednog učesnika Križnog puta, Stanka Miličića, citirat ću tek dio koji se odnosi na Generala Vjekoslava Maxa Luburića i njegovog učešća u držanju odstupnice prilikom povlaćenja snaga HOSa prema Blaiburškom polju:

    Događaj u Celju - Max Luburić;
    Ušli smo u Celje i uz cestu čekali daljnje zapovjedi, bio je opći metež. Odnekud je
    cestom dojurio mali crni auto -kao Fićo- a u njemu smo prepoznali Maxa Luburića. Auto
    je stao pred nekom velikom zgradom koja se činila kao škola, tu su bili partizani, nešto
    se pregovaralo sa njima o prolazu prema Dravogradu. Luburić je ušao unutra. Nije mi
    poznato što se događalo samo poslije negog vremena u zgradu je uletjelo petnaestak
    ustaša u crnim uniformama sa noževima u rukama, nije se pucalo a partizani su sa
    kata skakali i bježali iz zgrade. Luburića su izveli van, sjeo je u auto i odvezao se.
    Kolona je krenula dalje, prema Dravogradu
    Link na cijeli tekst; http://www.zupanjac.net/dovn/Od%20Dr...%20Sjenice.pdf

    Tekst vrijedi svakako pročitati jer je svjedočanstvo zbivanja prilikom povlaćenja i tijekom križnog puta. A ova mala crtica o Generalu Drinjanjinu govori kakav je čovjek, ratnik i vojskovođa bio, malo tko bi imao hrabrosti nožem se obračunati s do zuba naoružanim banditima kao što je on to sa svojim Ustašama učinio tada.

    Toliko o tome je li ili nije Max Luburić držao odstupnicu.
    Citat


    +7#20 Otporas 2014-11-15 16:01

    Neka mi se dozvoli ovdje staviti, tj. podsjetiti drage komentatore ovog portala, osobito na osnovu gore lijepo opisanog članka: "NE DIRAJTE U MAKSA" na zadnji paragraf PRVE OKRUŽNICE HRVATSKOG NARODNOG ODPORA tjedan dana poslije Poglavnikove smrti. Okružnica je pisana:

    "ZAKLJUČCI DONESENI NA SASTANKU PREDSTAVNIKA I DELEGATA HRVATSKOG NARODNOG ODPORA"
    dana 4., 5., i 6 siječnja 1960. godine. Zadnji paragraf galasi:

    !Obnovimo, Hrvatski sinovi, prisegu vjernosti SVOM PATNIČKOM NARODU, a to ćemo najbolje učiniti, ako na GROBU POGLAVNIKA nadjemo ruku pomirnicu, da stvorimo jedinstvo duha i tako osiguramao uspjeh hrvatske AKCIJE, u borbi za svoju Državu. Hrvatski borci će i opet izvršiti svoju dužnost, ali isto tako mole, očekuju i zahtievaju, da i hrvatski političari izvrše svoje dužnosti, ili se maknu i prepuste mjesto novoj generaciji. HRVATSKA VOJSKA u SLUŽBI SVOG NARODA, vodjena HRVATSKOM DEMOKRACIJOM, ZAKONIMA, USTAVOM, SABOROM, stići će i opet na krvavu DRINU i štititi i zaštiti za viek viekova život i slobodu hrvatski ljudi.

    TAKO NAM BOG POMOGAO!
    general DRINJANIN.
    Citat


    +9#19 Z.R. Došen 2014-11-15 15:36
    Ne znam na temelju čega g. Vidović misli podnesti tu svoju tužbu protiv Dragovoljca i Dijane.
    Prije svega, iako je osoba koja je vjerujem kao čestit Hrvat nasjela na sve one dezinformacije o Maksu, uz ostale navela i ime g. Vidovića ja sam ga namjerno izostavio jer nisam vjerovao da bi on mogao nešto takvoga tvrditi.

    Ali evo vidim da on tvrdi da ga je 1968. g. htio ubiti "Maksov ubojica".
    Ne vjerujem da je Maks ikad čuo za M. Vidovića, a kamoli da je on bio toliko važan da ga je trebalo ubiti.
    G. Vidović je negdje 70ih godina također tvrdio da ga je netko pokušao ubiti za vrieme njegova boravka u Australiji. Ne ću postavljati upitnike na autentičnost tvrdnji da ga je netko pokušao ubiti, ali tvrditi da je to naredio Maks više je nego neozbiljno.
    Svak ima pravo sebe smatrati kakvom hoće 'visinom' i smatrati se nedodirljivim, ali prietiti tužbama nekome tko ga uobće nije ni spomenuo, a kamoli nečim povriedio njegov ugled nije dostojno čovjeka koji sebe smatra takvom visinom.

    Uredništvo Dragovoljca nije i ne može biti odgovorno za komentare raznih ljudi na ovaj ili onaj članak.
    Što se tiče "spasavanja Dubrovnika" biti će da je je on i "velika prijateljica Hrvata" Francuska na čelu s Francois Mitterandom u tom odigrala najveću ulogu.
    Citat


    +7#18 Otporas 2014-11-15 15:28

    Dobro ti napisa, Franko a ništa ne reče dali si imao priliku čuti, čitati ili kupiti knjigu "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" koji skoro u svako svoje pismo završava ZA POGLAVNIKA I DOM SPREMNI!
    Citat


    +7#17 Franko 2014-11-15 14:49

    Žao mi je što ispod ovog odličnog članka čitam nemile zgode i prepucavanja koja ne služe nikome. Nadam se da ćete svi razmisliti dobro što radite, zašto to radite i zašto baš sada radite to što radite. Mogu dodati i to da bilo koju vrstu prijetnji Hrvatima od strane bilo koga smatram krajnjom niskošću i nadam se da ćete biti toliko mudri i možda i prijeći preko nečega što je netko napisao u žurbi i u afektu. ZDS
    Citat


    +6#16 Otporas 2014-11-15 13:46

    Uskrsnuo Mirko Vidović, ako je to onaj pravi Akademik Mirko Vidović iz Lyona, Francuska, koji je oženjen s Francuskinjom Lucija i koji ima krasnih 5 kćeriju i koji je bio Čelnik HNV., koji je bio među pedesetoricom koji su potpisali neku peticiju za demokratizaciju Jugoslavije, itd., itd.
    Ovaj Mirko Vidović, komentator na portalu Dragovoljac bi mogao biti "dvojak" pravog Mirka Vidovića, jer Čelnik HNV Mirko Vidović se izražava u svojim pisanjima sasvim drugačije, i pravi Mirko Vidović ne bi rekao da je Ivan Jurčević "sremac" ubojica Maxa Luburića, kada se zna da je pravi ubojica Maksa Luburića Ilija Stanić.

    Pravi Mirko Vidović je bio u kući Steve-a Butigana u Sacramentu Californija u ponedjeljak 23 ožujka 1981. godine i pred nazočnima, Janko Sušac, Nikola Balindžić, Mile Župan i drugima javno, akademski rekao šta će se za par mjeseci dogoditi u Ameriki članovima HNO, poimenice Ranku Primorcu i drugima. A u svojim izvješatjima Domagoj Margaretić u CENZURIRANOM navodi kako je drugi čovjek boasnasko/hercegovačke Udbe Božo Bagarić na sazvanom sastanku svih Udbaša BiH u lipnju 1986. godine rekao da im uveliko pomažu informacije hrvatskih političkih emigranata te između ostalih navodi i imena trojice poznatih Hrvata hrvatske političke emigracije, a to su Jozo Vrbić, Jozo Mihalj i Mirko Vidović, sam Božo Bagarić u svojem izvještaju nije rekao da je to Akademik Mirko Vidović iz Lyona.
    Zato bi ovaj komentator mogao biti dvojak pravog Mirka Vidovića.
    Citat


    +6#15 Trenk 2014-11-15 13:43
    Hmmm...jos jedan u nizu jugo kompleksasa.
    Neki ovdje dolaze traziti bijele miseve i jos cmizdre kad im se kaze sto ih spada a ponasaju se kao zasticeni bjeloglavi supovi
    Vrijeme je da se takvima ogranici pristup Portalu sa casnim imenom.
    Citat


    -8#14 Mirko VIDOVIC 2014-11-15 11:50

    Odbijanje Urednistva 'Dragovoljca' da objavi moj uzvrat na najnoviju provokaciju 'Otporasa' bit ce dodato sadrzaju sudske prijave protiv onih na celu kojih se nalazi gdja Dijana Majhen, aliac 'hrvatica, alias slatkica!
    Citat


    -7#13 Mirko VIDOVIC 2014-11-15 11:38
    Mirko VIDOVIC 2014-11-15 11:19
    ODGOVOR 'OTPORASU': PRVO: Francuska policija ima dokaze o tome da me je na Badnji dan 1968 trebao 'likvidirati' Maxov ubojica Ivan Jurcevic 'Sremac'. Spasio me je hercegovacki fratar fra Ferdo Colak, koji je sluzio Ponocku. On jer, nadam se i danas ziv.

    DRUGO: Ja sam drzavljanin Republike Francuske i nositelj 'LIVRET MILITAIRE' (vojne knjizice) Francuske Armnje. U to ime bio sam pod rekvizicijom koja mi je omolgucila da spasim Dubrovnik itd.

    Moj obracun s Urednistvom 'Dragovoljca' ima za svrhu da to glasilo prestane biti difamatorsko i sramotiti nase dragovoljce i branitelje mafijaskim postupcima tipicnima za Perkoviceve 'pilice'. Ici cu do kraja, preko hrvatskog i francuskog odvjetnika, dok ne rascistimo stvar da se zna - tko stoji iza te obescascujuce difamacije. U tome ne ce biti nikakva kompromisa!
    Citat
    Citat


    -9#12 Mirko VIDOVIC 2014-11-15 11:19

    ODGOVOR 'OTPORASU': PRVO: Francuska policija ima dokaze o tome da me je na Badnji dan 1968 trebao 'likvidirati' Maxov ubojica Ivan Jurcevic 'Sremac'. Spasio me je hercegovacki fratar fra Ferdo Colak, koji je sluzio Ponocku. On jer, nadam se i danas ziv.

    DRUGO: Ja sam drzavljanin Republike Francuske i nositelj 'LIVRET MILITAIRE' (vojne knjizice) Francuske Armnje. U to ime bio sam pod rekvizicijom koja mi je omolgucila da spasim Dubrovnik itd.

    Moj obracun s Urednistvom 'Dragovoljca' ima za svrhu da to glasilo prestane biti difamatorsko i sramotiti nase dragovoljce i branitelje mafijaskim postupcima tipicnima za Perkoviceve 'pilice'. Ici cu do kraja, preko hrvatskog i francuskog odvjetnika, dok ne rascistimo stvar da se zna - tko stoji iza te obescascujuce difamacije. U tome ne ce biti nikakva kompromisa!
    Citat


    +8#11 Otporas 2014-11-15 10:44

    Gospodine Mirko Vidoviću zašto u Vašem javnosti upućenom oglasu niste stavili u detalje razlog ili razloge podnošenja tužbe protiv portala, kako Vi kažete "našeg" tj. i Vašeg "DRAGOVOLJAC". Ako je on Vaš Dragovoljac, onda se ne može tužba podnijeti protiv samoga sebe. Možda ste Vi još uvijek onaj gosp. i učeni prof. Mirko Vidović iz prošle i bivše hrvatske političke emigracije, ili je netko Vaše ime iskoristio kao "koristničko" ime na portalu dragovoljac. To samo Vi, Mirko Vidović, možete reći ili demantirati. Otporaš.
    Citat


    -12#10 Mirko VIDOVIC 2014-11-15 10:25

    Ovim putem obavjestavam citatelje naseg 'Dragovoljca' da sam odlucio podnijeti sudsku prijavu protiv Urednistva ovog portala zbog flagrantne neistine i javno iznesene uvrede casti i dostojanstva onog kojeg svijet pozna po svojim svojstvima, vrlinama i zaslugama.
    Citat


    +7#9 Otporas 2014-11-15 10:12
    Dali znate da je u Zagrebu izišla knjiga "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA"?
    Knjigu je izdao nakladnik Zvonimir Despot Infinitus. Knjiga ima preko tisuću stranica, 18 slika, tvrdo uvezana, profesionalno uređena i sve što jedna knjiga može posjedovati, to je knjiga "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA". Knjiga je od vrlo velike povijestne važnosti. Za bilo koje info glede ove knjige možete se obratiti na e-mail adresu: froate@hotmail.com i dobit ćete informacije iz prve ruke.
    Pozdrav svima. Otporaš.
    Citat


    +6#8 admin 2014-11-15 08:44

    Štovani glogov kolac/lucky strike/007 itd., korištenje višestrukih identiteta nije dozvoljeno.
    Hvala.
    Citat


    +9#7 Zvone 2014-11-15 08:39
    Vi pišete istinu, gospodine Došen, i hvala Vam na tome. Jednog kozaračkog srpskog dječaka zbrinula je obitelj moje tete, a srpsku djevojčicu čak je i školovala obitelj moje supruge. To je bilo u ludbreškoj Podravini i takvih primjera bilo je na tisuće u Hrvatskoj. Zašto ti Srbi kasnije nisu pričali istinu o tome? Štoviše, čitam kako se neki od njih nabacuju drvljem i kamenjem po Hrvatima koji su ih spasili. Čudne li zahvalnosti.
    U Hrvatskoj je upravo izašla knjiga "Pisma Vjekoslava Luburića" u izdanju Despot Infinitusa. Može se kupiti na Interliberu. Hvala Otporašu Mili Bobanu koji je priredio ovu knjigu. Nadam se još djela koja će osvijetliti lik Vjekoslava Luburića.
    Citat


    0#6 007 2014-11-15 08:32
    Trebat ce izdrzati posljedice provokacije manijaka koji svoju dijagnozu ovako naivno krpi na tudja ledja. Nije daleko vrijeme kad ces prokleti dan kad si se rodio.
    Citat


    -4#5 Glogov Kolac 2014-11-15 08:29

    Ima ih koji i dalje podgrijavaju, inace Josipovicu drag, projekt o Sovjetskoj Hrvatskoj koja pocivca na dvije bolesne noge: luburicevaca i proljecara, a zima se sprema...
    Citat


    -1#4 Glogov Kolac 2014-11-15 05:30

    Da li je agentima UDB-e koji potrebna glorifikacija Maxa Luburica da bi Ivo Josipovic mogao biti opet nametnut hrvatskoj naciji okultnom igrom krajnje ljevice i krajnje desnice? U Jasenovcu su pokopane zrtve Maxa Luburica i Josipa Broza. Ova 'hrvatsica' iz Stenjevca jedina je u stanju da ponizi sve hrvatske zrtve u borbi za dostojanstvo i nezavisnost u slobodi - za racun svojih mestara koji je placaju! Nek joj se Bog smiluje, ali ono sto ce uslijediti nakon ove blasfemije vratit ce je u Stenjevec.
    Citat


    -2#3 Lucky Strike 2014-11-15 04:52

    Luburić, as the commander-in-chief of all NDH concentration camps, announced the great "efficiency" of his Jasenovac concentration camp at a ceremony on 9 October 1942. He presented gold because they were the "most efficient soldiers".[7][8] Pavelić trusted Luburić and personally gave him instructions for the extermination of Serbs.[9]

    Besides running the camp, Luburić would come to Jasenovac to participate in executions in person.[10][11] It is estimated that 100,000 people were killed at Jasenovac during World War II.[12][13]
    Citat


    +25#2 hrvatica 2014-11-14 20:58

    hvala ti na ovom članku. kad netko dira u maksa, uvijek znam s kim imam posla
    zds
    Citat


    -28#1 Glogov Kolac 2014-11-14 20:45

    Da je taj vas idol Vas osudio na smrt i poslao manijaka da to i izvede, i vi biste rekli: Cega se pametan stidi, time se budala ponosi.
    Citat


    From: marinsopta@hotmail.com
    To: froate@hotmail.com
    Subject: FW: NOVI AHASVER & VUKOVARSKI REDENIK, prof. Mirko Vidović
    Date: Thu, 12 Feb 2015 19:54:09 +0100

    Dragi prijatelju
    evo ti šaljem knjigu od Mirka Vidovića u kojoj je objavio par slika stobom.Mislim da ćete interesirati.Pozdrav Marin

    Date: Thu, 12 Feb 2015 18:46:37 +0100
    Subject: NOVI AHASVER & VUKOVARSKI REDENIK, prof. Mirko Vidović
    From: domovina.nasa@gmail.com
    To:


    ---------- Forwarded message ----------
    From: Lucienne VIDOVIC <lucienne.vidovic@wanadoo.fr>
    Date: 2015-01-28 8:36 GMT+01:00



    VUKOVARSKI REDENIK:

    http://mirko-vidovic.name.hr/?p=20

  7. #267
    ODGOVOR NA PISMO POGLAVNIKU N.D.H. DR. ANTI PAVELIĆU.

    (Odgovor predsjednika Hrvatskih Društava Australije Petra Filipovića Poglavniku mjeseca listopada 1956. Pismo je na šest stranica. Ja ću ga nastojati staviti u jedan opis kako bi zainteresirani imali cijeli pregled, Poglavnikova pisma od 27 veljače ove godine pod br.# 261 na ovom Forumu i ovaj odgovor. Ako se ukaže da je predugačko, onda ću ga razdijeliti u dva dijela.Otporaš.)


    Petar Filipović,
    Predsjednik Australskog Hrvatskog Društva,
    MELBOURNE,
    GPO Box 6144

    Dr. Anti P a v e l i ć u
    BUENOS AIRES
    Argentina

    Poglavniče,

    Potvrdjujem primitak Vašeg pisma datiranog 11 srpnja 1956. god. Pročitao sam ga na odborskoj sjednici Australskog hrvatskog društva u Melbourne-u i pokazao sam ga prijateljima zajedno sa poslatim priložima. (Šteta što se danas, poslije 59 godina, ne zna koji je to materijal bio. Po sadržaju ovog pisma moglo bi se primjetiti da je u tim materijalima bilo svega i svačega a ponajviše žičljivoga. Mo.)

    U svim zajedno žalostnim i pretužnim izdanjima "vodstva" (Pošto sam malo upoznat s ovom riječi "vodstvo", potrebo je danas reći o čemu se zapravo radi. U to vrijeme hrvatske političke zavrzlame u Buenos Airesu, oni koji su bili uz Poglavnika su drugima pisali pisma i okružna pisma a oslavljali sve to da se piše: u ime "Vodstva", a da često puta Poglavnik nije za ništa znao, mo.) u Buenos Aires-u, Vaše zadnje pismo upućeno meni, dokazuje vrlo očito, da se je tamo izgubio svaki smisao za pravdu i istinu, a način, na koji ste Vi u posljednjim dogadjajima nastupili, postavlja ozbiljno sumnju Vaše sposobnosti, da hrvatski narod dovedete željnoj slobodi.

    Ustaša sam od rane mladosti, te sam kao dobrovoljac s petnaest godina stupio u Ustašku Vojnicu i bio sam udieljen u V. Novačku Satniju Ustaške Obrane u Jasenovcu. Nakon pješačke izobrazbe prebačen sam u 5. Bitnicu Topničkoga Sklopa. Sudjelovao sam u dotičnoj jedinici u raznim borbama, posebice na Kozari, kao i u drugim akcijama u obrani Nezavisne Države Hrvatske.

    Shavatio sam ustaštvo, (a takovim ga i danas smatram) kao izraz mlade hrvatske revolucionarne borbe, za najprirodnija ljudska prava slobode, protiv komunizmu i veliko-srbstvu. Nikada nisam u ustaškom Pokretu gledao stranku, nego obći narodni pokret, postavljen na podpunoma nadstranačkim temeljima.

    Načela pravde i istine pokrenula su me instinktom duše u borbu, te sam svojim hrvatskim maldenačkim srdcem osjećao, da mi je mjesto u Ustaškoj Vojnici. Kako nekada, tako i danas ista načela pravde i istine, i isti motiv borbe za Hrvatsku, pokrenuo me je, - kako mene, tako i brojne prijatelje i suborce - da Vam odlučno reknemo svoju riječ - PROTIV NEPRAVDE I OPĆE ŠTETE, - koja je hrvatskoj emigraciji učinjena zlosretnim potezima, nametnutoga "vodstva" u Buenos Airesu, A ŠTO STE VI MOGLI I MORALI SPRIEČITI, MJESTO TAKOVIM POTEZIMA SVOJU PRIVOLU PODSTREKA DATI.

    Nije vrlina, niti je korisno, kao što neki rodoljubi rade, da u privatnim pismima izražuju svoje negodovanje nad Vašim zadnjim iztupima, ili kao što drugi, u nedostatku značaja, samo mudro klimaju glavama, nego smatram dužnostću i to ustaško hrvatskom dužnostću, u obranu istine i pravde opravdano ustati, jer su vašim potezima vrlo ozbiljno dirnuti interesi hrvatske oslobodilačke stvari.

    Takodjer mi je dužnost ustati u obranu moji nekadašnjih zapovjednika, kao mnogih drugih hrvatskih javnih radnika, koji su NEPRAVEDNO obtuženi, ili, koje se je pak na vrlo nečastan način pokušalo iz hrvatskog oslobodilačkog rada izgurati, a što je očito, od obće štete hrvatskoj stvari. Radi toga smatram, da mi je to dužnost napraviti ovim putem, jer ste me Vi svojim pismom na to podstrekli i jer mi je to dužnost učiniti, kao Predsjednik matičnog hrvatskog društva u Australiji, a družtveni odbor stavio mi je to u dužnost svojom odborskom sjednicom.

    Naše je duboko uvjerenje, da se nećemo nikada povratiti u Hrvatsku jedino pozivanjem na prošlost, medjusobnim laskanjem i zadovoljavanjem pretjeranih taština. naprotiv, potreban je rad, postavljen na zdravim, obćim hrvatskim nadstranačkim temeljima. Zavaravanjem samoga sebe, ili drugih, nikada se nije ništa postiglo, niti ima izgleda, da bi zavaravanjem ičem dobrom moglo dovesti. Zato, ako postoji zlo u narodnoj borbi, onda je početak svakog zla u mistifikaciji, bilo pojedinaca, ili cielog naroda, te radi toga KAO PRVO - POGLEDAJMO ISTINI BEZ STRAHA OTVORENO U OČI.

    Kada netko radi preočitu štetu - sliepac vidi, da su posljeni potezi vodstva iz Buenos Airesa napravili užasne štete hrvatskoj emigraciji - pa kada pored pre goleme štete netko čini OČITU NEPRAVDU I JASNO, NEMILOSRDNO RUŠI, ONO ŠTO SMO S NAPOROM GODINAMA RADILI I STVARALI - ONDA BISMO MORALI BITI NEDOZRELI LJUDI i nedostojni ustaške prošlosti, ako bismo, takove žalostne ispade JEDINO IZ RAZLOGA KULTA LIČNOSTI POHVALILI.

    Mi to, Poglavniče, ne možemo, niti ćemo, nego naprotiv PROSVJEDUJEMO, (kao danas hrvatski Branitelji koji prosvjeuju na Savskoj protiv nepravde ministra hrvatske vlade Freda Matića, mo. Otporaš.) te dozvolite, da Vam na Vaše pismo upućeno meni odgovorim.

    Nastavlja se. Ovo je (1) prvi dio.

  8. #268
    ODGOVOR NA PISMO POGLAVNIKU N.D.H. DRU. ANTI PAVELIĆU. (2)

    Kao prvo , iz Vašeg pisma sliedi, kao da su "zatajena" pisma koja da ste poslali u slučaju generala Luburića i brata Srećka Rovera. Medjutim, istini za volju, niti Vi, a niti Vaši suradnici, nisu nikada u ovim dogadjajima na naše društvo poslali nikakovih "obaviesti", pa čak ni brata Rovera, niste izravno o ničem obaviestili, pa mi nismo tužnih obaviesti ni primili, te prema tome nisu mogli biti zatajani.

    Druga je stvar, da li su Hrvati u Australiji i u cielom svietu saznali za vaše "odluke", obaviesti i "upute". Razumljivo je, da jesu, jer ste svemu Vi dali JAVNI ZNAČAJ, objavivši u više navrata u novinama "Hrvatska", a neprijatelji su upravo sa slavljem sve to prenosili i u svojim novinama na veliko o tome pisali, te nas upravo čudi, kada pišete, da "Vaše upute predočimo čestitim rodoljubima u koliko prije nisu imali mogučnosti viditi ih i saznati za sadržaj".

    Konačno, da ciela stvar dobije posebnu krunu, zagrebački "Vijesnik" na veliko je o tome pisao, veseleći se što ustaški Poglavnik izbacuje najčestitije hrvatske rodoljube, kada ih već komunisti nisu mogli ni moralno, ni fizički likvidirati.

    Vaša "odluka" da se iz hrvatskog družtvenog života ukloni brata Srećkla Rovera, primjer je, kako se je odgovorilo mladom hrvatskom rodoljubu i ustaši iz predratne Jugoslavije, za nepokolebivu vjernost hrvatskoj oslobodilačkoj stvari i PRIMJER JE, kako se je htielo platiti Hrvatu i Ustaši od rane mladosti, što je puna dva desetljeća neumorno se borio za svoj narod i branio Vas osobno od mnogih napada, te je imao i danas snage nepokolebati, nego i dalje u radu za Hrvatsku sa duhom mladosti patiti.

    Hrvatska družtva i klubovi u Australiji i Novom Zelandu, prožete zdravim demokratskim duhom, jasno su na to rekla svoju rieč i jednoglasno se izrazila u zaključku Medjudružtvenog Odbora od 14 siečnja 1956. g., TE NI DANAS NEMAJU PREMA TOME ŠTO IZMJENITI.

    Kao odgovor na nepokolebiv stav hrvatskih organizacija u Australiji i Novom Zelandu i kao odgovor na negativnu reakciju na Vaše "odluke" u cieloj hrvatskoj emigraciji, Vi ste Poglavniče, na silnu žalost i nevjerojatnu sramotu, da bi ste silom, ili milom polučili učinak, NA PRAVDI BOGA proglasili ste ustaškog fanatika Srećka Rovera tobože "sumnjivim i komunistom"...!!! To nas je svih, Poglavniče, zapanjilo do neizmjernosti. I onda, DA NEPRAVDA DOBIJE KRUNU, kada je brt. Rover, tražio, da mu se sudi, ONDA STE TO ODBILI, jer ste bili uvjereni, da nije istina ono što ste predhodno sa stanovitim namjerama izjavili, a što je kasnije na sudu u Barceloni i dokazano. (Kada je izbio spora između Poglavnika i generala Vjekoslava Maksa Luburića 1955. godine povodom sastanka između dra. Milana Stojadinovića i Poglavnika dra. Ante Pavelića 1954-1955. godine, a sve u ime takozvanog Poglavnikova "vodstva", došlo je do tolike zaoštrenosti da je general Luburić u ime Hrvatskih Oružanih Snaga, HOS sazvao vojnički SUD u Barceloni i na taj SUD pozvao sve zavađene i u spor umješane stranke. Kako se nitko, ama baš NITKO, od strane Poglavnikova "vodstva" (pa ni Poglavnik) nije pojavio na tom SUDU u Barceloni, Španjolska. Poslije tog SUDA na kojem se je sve, ama baš SVE pretreslo o "takozvanoj veleizdaji" Srećka Rovera, general Drinjanin i pukovnik HOS-a dr. Marijan Pušić su izdali posebni br. DRINE od 88 stranica, br. 1-3 travanj 1956., gdje iznose mnoge nama Hrvatima danas nepoznate stvari šta je tko radio. Mo. Otporaš.)

    U Vašem govoru, od 10.4.56. u Buenos Aires-u, rekli ste: ".....da će u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj dostojnom i sretnom životu biti osnovica podpuna ravnopravnost i najšira sloboda čovjeka....." a MEDJUTIM, SVOJOM IZJAVOM "do znanja" I NAKNADNIM ODBIJANJEM ZATRAŽENOG SUDA PREGAZILI STE NAJPRIMARNIJE NAČELO LJUDSKE SLOBODE I SIGURNOSTI GRADJANA - ZANIEKALI STE PRAVO OBRANE I ČAK ŠTO VIŠE PRAVO SUDA NAD NEPRAVDOM!

    Nastavlja se.

  9. #269
    OVA JE "DRINA" br. 1-3 travanj 1956. POSVEĆENA USTAŠKOJ PRAVID

    (Mogao sam ja ovaj posebni prilog staviti poslije pismenog odgovora Petra Filipovića Poglavniuku dru. Anti Paveliću od listopada 1956. godine. Naravno da sam mogao, ali sam namjerno to stavio ovdje između nastavaka ovog odgovora, jer se uistine radi o istim trzavicama. Usporediti ovaj opis iz DRINE br. 1-3 1956. sa pismom predsjednika Hrvatskih Društava u Australiji gosp. Petra Filipovića, svakako će se dobiti jasnija slika događaja i svih zavrzlama tog vremena. Otporaš.)


    HRVATSKI NARODNI ODPOR
    Stožer "V"
    Br.: 1376/56
    Stan, dana 22/2/56.

    HRVATSKOJ EMIGRACIJI!

    U posljednje vrieme kolaju po redovima hrvatske emigracije razni letci, privatna i službena pisma, pa čak i Odredbe Poglavnika, u kojima se obtužuju dužnostnici Hrvatskog Narodnog Odpora, a posebno Glavni tajnik Hrvatskog Narodnog Odpora za Oceaniju i Tajnik medjunarodnog Odbora Srećko Rover. On je konkretno obtužen, da je izravni krivac za tragediju pok. Božidara Kavrana i 95 drugova, koje da je sve skupa prevodio preko granice i predavao u ruke OZNE, sviestno i kao komunistički agent, čime je počinio izdaju. Isti je riešen svoga vojničkog čina i izključen iz ustaških redova.

    Gornjom obtužbom tangirana je ne samo hrvatska, ustaška i vojnička čast ustaškog nadporučnika Srećka Rovera, starog zaprisetnutog ustaše, pripadnika jedne djelatne i tajne ustaške ćelije u Sarajevu, kasnije častnika Crne legije i Ustaške Vojnice, nego je tangirana i čast nas, koji smo mu kao zapovjednici dali povjerenje i povjerili dužnosti, a ujedno je tangirana i čast mnogobrojnih dužnostnika i pripadnika Hrvatskog Narodnog Odpora u Oceaniji i diljem svieta. Iz gornjih razloga mi smo kao predstavnici Hrvatskog Narodnog Odpora opetovano tražili od nadležnih starješina, da se sastavi jedan Stegovni ili častni Sud, koji bi na osnovu konkretnih obtužaba izpitao nadporučnika Rovera, a ujedno i sve ostale, kojima je slučaj poznat ili misle, da su pozvani nešto reći savezno sa ovim problemom. U isto vrieme mi smo opetovano ponudili material, kojeg posjedujemo o istrazi, koju smo proveli po našj dužnosti na osnovu "glasina", koje su se širile sa izvjestnog mjesta.

    Kako su naši pokušaji ostali bezuspješni, odlučili smo sastaviti ČASTNI SUD na čelu sa pukovnikom Dr. Marijanom Pušićem, koji je i kao poznati nacionalni borac, častnik i pravnik, te suradnik iz Poglavnikovih maldih dana i osoba povjerenja obih zainteresiranih stranaka, što se vidi kako iz Poglavnikove, tako i iz Okružnice Hrvatskog Narodnog Odpora, pozvan da bude na čelu ČASTNOGA SUDA.

    ČASTNI SUD sastoji se iz Predsjednika i 4 prisjednika (vatanta), (ne znam šta bi ta riječ "vatanta" mogla značiti, mo.) od kojih dva postavlja Hrvatski Narodni Odpor, a drugu dvojicu naka postave oni, koji dižu obtužbu. Kako bi se čuo i glas hrvatskih boraca i šireg kruga ljudi, sastavit će se i POROTA, koja će imati 12 lica, (porotnika, mo.) od kojih polovicu postavlja Hrvatski Narodni Odpor, a izbor druge polovice prepuštamo drugoj strani. Porotnici će se birati iz redova bezuvjetno poznatih i izgradjenih prvoboraca, u čije se političko poštenej i izpravnost neće moći posumnjati. Dužnost porotnika biti će, da na osnovu iznesenih podataka Obtužbe i Obrane donesu svoj pravoriek o krivnji ili nekrivnji obtuženog nadporučnika Srećka Rovera, na temelju čega će onda ČASTNI SUD donieti svoju kondemnatornu ili oslobadjajuću osudu.

    Pozivamo stoga krugove i pojedince, koji su bilo nepodpisano, bilo podpisano, vlastitim ili krivim podpisom pisali svoje obtužbe protiv S. Rovera, da SUDU ČASTI doprinesu i predlože svoje dokaze o krivnji S. Rovera i da imenuju osobu, koja će vršiti funkciju tužitelja. S druge strane pozivljemo nadporučnika Rovera, da sa svoje strane imenuje svjedoke i predloži sva ostala dokazala kojima misli, da može ustanoviti i dokazati svoju ne krivnju u ovoj stvari i ujedno da imenuje sebi branitelja, koji će pred sudom braniti njegove interese. Imena sudaca i porotnika saobćiti ćemo odmah nakon što protivna strana, koja okrivljuje, saobći imena svojih sudaca, porotnika i tužitelja.

    Saobćenje imena sudaca, porotnika kao i tužitelja i branitelja, te sve eventualne primjedbe i prigovore molimo slati na privatnu adresu pukovnika Pušića, koja glasi:

    Dr. Marijan Pušić
    Calle Castello, No. 38-II
    Madrid - Espana.

    Pukovnik Pušić će za vrieme trajanja sudskog postupka biti riešen svake druge dužnosti, i on će po primitku imena sudaca, porotnika, tužitelja i branitelja te nakon ustanovljenja suda, saobćiti ta imena i ostalo potrebno hrvatskoj emigraciji i poduzeti potrebne mjere za otvoranje sudskog postupka.

    Svi dopisi u ovom predmetu neka se šalju preporučeno u dvojstrukoj kuverti sa oznakom na unutarnjoj kuverti "ZA ČASTNI SUD". Skrajni rok za saobćenje imena sudaca, porotnika, tužitelja i branitelja te podnašanje materijala, kako sa jedne, tako i sa druge strane, jest 20 travnja 1956. godine, kojega će se dana izdati obaviest o sastavu suda i započeti sa postupkom.

    Gornjim će ujedno biti udovoljeno opetovanim molbama obtuženog nadporučnika Rovera, koji je zahtievao postupak protiv sebe na osnovu raznih obtužbi.

    Gornji zaključak izdajemo na osnovu odluke Predsjednika Hrvatskog Narodnog Odpora, a temeljom traženja pripadnika Hrvatskog Narodnog Odpora.

    Za Poglavnika i Dom Spremni!

    Hrvatski Narodni Odpor.

    (Ovo Poziv - APEL - Hrvatskoj Emigraciji se nalazi u knjigu "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" strana 84-85. Po potrebi ću ovdje iznijeti od slova do slova izviještaj sa tog ČASTNOG SUDA koji je održan u Barceloni, Španjolska u svibnju i lipnju 1956. godine. Otporaš.)

  10. #270

    POGLAVNIK DR. ANTE PAVELIĆ I NJEGOVO DJELO




    Hrvatski književnici izvan domovine

    Rodio se 14. srpnja 1889. u mjestu Bradini povrh Konjica. Kako mu je otac bio građevinski poduzetnik, obitelj mu se, inače rodom iz sela Serdara ponad Senja, zbog uvijek novih poslova i obveza često preseljavala.
    Pučku školu je pohađao u mjestu Jezeru nedaleko od Jajca i u samu Jajcu. Prva četiri razreda klasične gimnazije završio je u Travniku, a ostale razrede li Senju, Karlovcu i Zagrebu, gdje je i maturirao. Godine 1910. upisuje se na Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, te na istom doktorira iz pravnih znanosti 1915.

    Kad je dovršio studij, zapošljava se kao perovođa (koncipient) u odvjetničkoj pisarni dr. Aleksandra Horvata, predsjednika Hrvatske stranke prava. Godine 1918. izabran je za tajnika, a koju godinu poslije za podpredsjednika te stranke.

    Iste godine otvara svoju vlastitu odvjetničku pisarnu u Zagrebu i uskoro će postati poznat kao branitelj političkih progonjenika, od dr. Milana Šufflaya i drugova do makedonskih sveučilištaraca,
    Uza svoje profesionalne obveze Pavelić postaje vrlo djelatnim u poli*tičkom životu Hrvatske, primjerice: djeluje među pravaškom i sveučilišnom mladeži, organizira Građansku zaštitu, osniva žensko društvo "Katarina Zrinska", u različitim izaslanstvima putuje i zastupa hrvatske probitke u Europi, osniva "Hrvatski Radnički Savez", pokreće glasilo "Hrvatski radnik", biva najprije biran za gradskog zastupnika grada Zagreba, onda za oblasnog zastupnika zagrebačke oblasti i 1927. na parlamentarnim izborima za narodnog zastupnika uNarodnoj skupštini u Beogradu.
    Nakon ubojstva S. Radića i drugih zastupnika Hrvatske seljačke stranke u beogradskoj Narodnoj skupštini, doživjevši nemoć parlamentarne demokracije pred udržavljenim srpskim terorom i samovoljom, odziva se pozivu Seljačko-demokratske koalicije na zajedničku suradnju svih hrvatskih stranaka, te tako pristupa s dr. Antom Trumbićem u ime Hrvatskog bloka u sveopći Zastupnički klub Hrvatske seljačke stranke. U isto vrijeme utemeljuje organizaciju "Hrvatski domobran" i pokreće istoimeno glasilo.

    Proglašenje šestosiječanjske diktature srbijanskog kralja Aleksandra Karađorđevića 1929. zadnji je čavao u Pavelićevu dugogodišnju nadu da se politički može izboriti od Srba slobodu u Jugoslaviji. Odmah s najužim suradnicima osniva hrvatsku revolucionarnu organizaciju "Ustaša" i, kako je rad političkih stranaka bio zabranjen, a ustav ukinut, 17. siječnja iste godine napušta Hrvatsku i odlazi u svoju prvu političku emigraciju u Austriju.

    U izbjeglištvu traži potporu na svim stranama u borbi za oslobođenje Hrvatske od srpskog jarma. U travnju u Bugarskoj potpisuje "Sofijsku deklaraciju" s Makedonskim nacionalnim komitetom, jer im " ... nemogući režim kome su podvrgnute Hrvatska i Makedonija, podjednako nalaže, da koordiniraju svoju legalnu djelatnost za izvojštenje čovječjih i narodnih prava, političke slobode, te potpune nezavisnosti i Hrvatske i Makedonije".

    Koji mjesec poslije, pozivajući se na zakon o "zaštiti države", beograd*ski sud osuđuje u odsutnosti dr. Antu Pavelića na smrt i raspisuje nagradu "za živog ili mrtvog".
    Noseći sad svaki dan glavu u torbi i ne znajući hoće li biti živ sutra, Pavelić još radikalnije počinje dinamizirati svoj rad. Tražeći međunarodnu potporu, preko Carigrada, Soluna i Trsta stiže u Beč i kao prvi narodni zastupnik koji se nakon proglašenja diktature našao u inozemstvu, naslovljuje svoj memorandum Društvu Naroda (SDN) u Ženevi, a s pojedincima i organizacijama u Hrvatskoj stalno jača veze.

    Godine 1932., po uvjerenju svih, organizira lički ustanak, a 1934., zajedno s makedonskim emigrantima, atentat na srpskog kralja u Marseillesu. Nakon toga je u Beogradu drugi put u odsutnosti osuđen na smrt.

    Cijela Europa postaje Paveliću nestalno mjesto boravka i revolucionarno-političke djelatnosti za oslobođenje Hrvatske od velikosrpske vlasti. Beogradska politika povezivanja Jugoslavije s fašističkim silama Osovine dovela je Pavelića na neko vrijeme utorinsku ijoš neke talijanske tamnice i zatočeništva.

    Kad se pod Hitlerovom okupatorskom palicom rasplamsao rat u Europi i kad je 10. travnja 1941. proglašena Nezavisna Država Hrvatska, Pavelić nakon nekoliko dana s ustaškim postrojbama ulazi u Zagreb, izdaje odredbu o imenovanju Hrvatske državne vlade, osniva hrvatsku vojsku, diplomatsku i upravnu službu, te počinje organizirati tu odmah sa srpskom pobunom posebice, te strašnim ratom suočenu, proglašenu hrvatsku državu, koje je postao poglavnikom.

    Kako je uspostava hrvatske države značila ispunjenje stoljetnoga sna hrvatskog naroda, a Pavelić u tome imao vodeću ulogu, spočetka je imao oduševljenu potporu velike većine svoga naroda. Što su pak i za Hrvatsku nedvojbeno okupatorski i najčešće neizbježivi utjecaji i moći talijanske fašističke i njemačke nacističke vlasti bivali u praksi prisutniji, te zbog svih drugih ratnih užasa u Hrvatskoj (na malom području koje se borilo šest-sedam različitih vojska), Pavelić je kao hrvatski državnik, zajedno s državom kojoj je bio na čelu i za koju se borio, imao sve manje izgleda i doma i općenito u svijetu.

    Dakle, na kraju 2. svjetskog rata Pavelić odlazi ponovno u emigraciju, najprije u Austriju. Pao je nakratko u ruke Engleza, ali ga nisu prepoznali. Nakon toga se skriva kod nekoga seljaka u Alpama, s krivotvorenim ispravama kao Austrijanac. Zamalo je izbjegao uhićenju i izručenju "po nalogu Udbe, ali i u sklopu dogovora među obavještajnim službama", te se nakon ljeta iste godine prebacio u Italiju. Tamo su ga, kao svojega davnoga đaka, zaštitili i dali mu krov na glavom u Firenci, Rimu i drugdje isusovci. Pod kraj 1948. stigao je u Argentinu i naselio se s obitelji u blizini Buenos Airesa. Ponovno pokušava, ali bez većih mogućnosti, djelovati za oslobođenje Hrvatske od komunističke i srpske vlasti.

    Datum osude na smrt dr. Ante Pavelića od novih jugoslavenskih vlasti u poraću zabilježen je različito na više mjesta, ali je sigurno da je javno tužilaštvo N.R.Hrvatske podiglo optužnicu protiv dr. Ante Pavelića sa svrhom njegova izručenja iz Buenos Airesa, i to 10. svibnja 1951. (br. 1241 51), radi kaznenih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava iz čl. 124. (genocid), 125. (ratni zločin protiv civilnog stanovništva) i 128. (organiziranje grupa radi vršenja genocida i ratnog zločina) Krivičnog zakona. Nakon jugoslavenskog atentata na nj u travnju 1957. odlazi najug Argentine u Punta Arenas, a kratko nakon toga prelazi u Čile. Kad su i tamo počele istrage o njegovoj osobi, otputovao je u Španjolsku. U Madridu je proživio dvije godine i od posljedica atentata umro 28. prosinca 1959.

    Pavelić se zarana počeo baviti govorništvom i pisanjem, i to obično u glasilima društava i organizacija kojima je pripadao. O Paveliću se mnogo pisalo, zacijelo će se još pisati, a i on je sam razmjerno puno napisao. U pisanju se najviše bavio političkim temama, ali nisu mu bile strane ni povijesne raščlambe, pravne rasprave, raspre, romani i sjećanja. Neke su mu knjige prevedene na njemački, španjolski i talijanski jezik.

    Dočitavanje, iz razumljivih razloga dosad širem krugu nepristupačne njegove pisane riječi, bez dvojbe će pokazati da je, uz izrazite politološke crte, ponegdje iz njega znala progovoriti izrazita literarna nadarenost. To se posebito očituje u njegovim "Doživljajima", u kojima svoja sjećanja pretače u pripovijetke.

    Zasebice su mu objavljena sljedeća djela:


    - Parlamentarni govori i izjave, Zagreb 1928.
    - Aus dem Kampf um den Selbstandigen Staat Kroatien (dokumentarna studija), Beč 1931.
    - La restauration economique des pays danubiens. Le desarmament, Belgrade et la Croatie (knjižica). Beč 1932.
    - Liepa plavka (roman), Buenos Aires 1935.
    - Errori e Orrori (poslije knjiga na hrvatskom "Strahote zabluda" - na talijanskom; pod pseudonimom A.S. Mrzlodolski; knjigu su odmah nakon izlaska bile zaplijenile talijanske vlasti), Siena 1938.
    - Die kroatische Frage (knjižica), Berlin 1941.
    - Strahote zabluda. Komunizam i boljševizam u Rusiji i u svijetu, Zagreb 1941.
    - Errori e Orrori (knjiga "Strahote zabluda" na talijanskom), Zagreb 1941.
    - Dr. Ante Pavelić riešio hrvatsko pitanje (priredio Ivo Bogdan), Zagreb 1942.
    - Putem Hrvatskog Državnog Prava. Poglavnikovi govori, izjave i članci prije odlaska u tuđinu (knjižica; prikupio Mijo Bzik), Zagreb 1942. –
    - Istina o tobožnjem prekrštavanju pravoslavnih (knjižica), Buenos Aires 1953. .
    - Liepa plavka (roman; 2. izd.), Buenos Aires 1954.
    - Errores y Horrores (španjolski prijevod "Strahote zabluda"), Buenos Aires 1955.
    - La visite de Tito a Paris: un grand blame (knjižica na francuskom; koautor s Georgesom Desbonsom, potpisanim s A.B.), Buenos Aires 1956.
    - Doživljaji L (uspomene kroz pripovijetke), Madrid 1968.
    - Lijepa plavojka (roman; posebno izdanje), Chicago 1968.
    - Liepa plavka (roman; 3. izd.), Madrid 1969.
    - Imina o tooMnjBn1 prekrštavanju pravoslavnih (2. izd.), Buenos Aires 1971.
    - Strahote zabluda (4. izd.), Madrid 1974.
    - Putem Hrvatskog Državnog Prava. Članci, govori, izjave 1918.- 1929.; istoimena knjižica iz 1942. samo je poslužila kao početna podloga ovome opširnom djelu), Madrid 1977.
    - Hrvatska Pravoslavna Crkva (sabrani dokumenti), Madrid 1984.

  11. #271
    ODGOVOR NA PISMO POGLAVNIKU N.D.H. DRU. ANTI PAVELIĆU. (3)

    Vi ste, Poglavniče, OBTUŽILI JAVNO, i to jantežom obtužbom, koja se može zamisliti, A ODBILI STE SVAKI SUD, SVAKO SUDJENJE, SVAKU RAZPRAVU, I ŠTO VIŠE FORMALNO ZABRANILI OBRANU, te se je čak prietiol onima, koji su u obranu istine i pravde ustali..!!!

    Ljudska zajednica u kojoj se ne bi poštivala načela pravde, sud, zakoni i obrana u okviru zakona NE BI MOGLA ZA DUGO OBSTOJATI. Takova zajednica bila bi ruglo, da ne kažem nesreća onih, koji ju nastanjuju. Država, u kojoj Vlada, Predsjednik Vlade i druga tiela NE ZNAČE NIŠTA - predstavlja, ili anarhiju, ili samovolju onoga, koji s njom (vjerojatno silom) upravlja.

    U našem konkretnom aslučaju, Poglavniče, čak je i zahtijev Predsjednika Hrv. Drž. Vlade, rahmetli dr. Kulenović, da se postavi sud i IZPRAVI UČINJENA NEPRAVDA SA VAŠE STRANE - ODBIJEN. To ste učinili, Poglavniče, JER STE ZNALI DA JE OBTUŽBA, KOJU STE IZNIELI NEISTINITA, pa ste ipak tu neistinitu obtužbu JAVNO IZNIELI, dapače ponavljali i na zgraženje hrvatske emigracije sud i obranu odbili, TE STE S TIME PREGAZILI NAJOSNOVNIJE PRAVO ČOVJEKA - PRAVO SUDA NAD SAMOVOLJOM I NASILJEM.

    To ste napravili u tudjini, bez vlasti, da nas je strah kazati, šta bi ste napravili u domovini sa vlašću. Takav je postupak U PODPUNOM PROTURIEČJU sa vašim govorom od 10.4.1956. god.

    Srećko Rover, iznio je i previše očitih dokaza u svoju obranu, (poslije opisa ovog pisma Poglavniku, iznijet ću u cijelosti sav tijek rasprave sa suda koji je održan u Barceloni u svibnju i lipnju 1956. godine, mo) pa je hvala Bogu, i protiv Vaše volje održano sudjenje u Barceloni i tom prilikom dokazana je podpuna nekrivnja brata Rovera, savezno sa Vašim optužbama, na čemu smo mu svi od srdca čestitali.

    Nije žalostni slučaj protiv Srećka Rovera osamljen slučaj, nego je dapače čitav naiz iztaknutih rodoljuba, koji su izravno, ili posredno obtuženi i oblaćeni. Mnogi od njih nalaze se već nekoliko desetljeća u nesebičnom radu za Hrvatsku i ništa ih nije moglo pokolebati, ali ih je Vaš postupak bolno ogorčio. Neki si od njih "osudjeni", jer se nisu dali smutiti, niti od veliko-Srba, niti od bivših filo-komunista i bezvjernika. Drugi su pak proglašeni "izdajnicima", jer su branili granice na Jadranu" ili Drini a treći su odbačeni jer su zagovarali jedinu obću hrvatsku, mjesto bilo kakovu lokalnu, ili stranačku politiku.

    Vrhunac ciele stvari doživljen je u slučaju fanatičnog Hrvatskog Revolucionarca i legendarnog generala Vjekoslava Luburića. On je u ranoj mladosti, sa zanosom hrvatskog idealiste stupio u najborbenije omladinske redove i gotovo, kao mladić odlazi u emigraciju, da na Janka Pusti izgradi se u čovjeka nepokolebivo odanog Vama osobno, uvjeren, kao i mi drugi, da sve što radite, radili ste za dobro domovine, ISKLJUČUJUĆI MOGUĆNOST DA BISTE TADA MOGLI NAPRAVITI NEŠTO I U MALOM DIELU SLIČNO OVOM ŠTO STE SADA URADILI.

    Na Janka Pusti general Luburić ustaje protiv onih koji su Vas......(nečitljivo), a kada su se u prvoj emigraciji neki pokolebali kroz težki život emigranata i prognanika, general Luburić, otaje do posljednjega na težkom putu revolucionarne borbe. (Treba pratiti i čitati Maksa Luburića memoire i povratak u Hrvatsku sa janka Puste u Hrvatsku čim se je Proglasila Nezavina Država Hrvatska 10 Travnja 1941. godinew, mo.)

    U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj - general Luburić postaje zapovjednik Jedinice, koja je brojila preko 20.000 najborbenijih dobrovoljaca, te bez obzira na prisutnost Talijana, ili Nijemaca, branio je jedino i iskljućivo interese Nezavisne Države Hrvatske, uviek kao nepomirljivi neprijatelj komunizma i veliko-srbstva.

    Vi ste ga, Poglavniče, u bezbroj navrata pohvalili, bio je kod Vas, tako rekuć, dva puta tjedno na večeri, dali ste mu opravdano u ime naroda hrvatskog bezbroj odličja, koja je zaslužio, imenovali ste ga generalom, dali Mu vitežtvo i u najkritičnijim danima poslali ste Ga na najodgovornije dužnosti, kao Vašeg osobnog izaslanika, sa svim Vašim punomoćima. Pri povlačenju 1945. god., kao najsposobnijem i najpouzdanijem, povjerili ste mu obranu grada Zagreba i zalaznicu povlačenja hrvatske vojske 1945. god.

    Rat je završio, a general Luburić, ostao je dosljedan vojnik, te je par godina proveo u šumi, da na koncu ranjen dodje u emigraciju, gdje Vas je upozorio, da akcija povratnika u domovinu (koja je bila u toku) mogla bi tragično završiti. U emigraciji, nakon tragedije 1948. god., povjerili ste mu reorganizaciju Hrvatskog Narodnog Odpora.

    Kada su se u poslijeratnom vremenu, mnogi zavulki i kada mnogi nisu iz oportuniteta i straha smieli spominjati Vaše ime, (Tko je imap priliku pratiti i čitati knjigu "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" koja je prije šest mjeseci izišla u Zagrebu, moga je tu vidjeti u tim nekoliko stotina Maksovih pisama kako je on bodrio sve Hrvate, posebno hrvatske vojnike, da bez straha i ikakove hipoteke spominju ime Poglavnika itd., mo) prvi je bio general Luburić i pukovnik Ivan Štir, koji su uz ostali rad na svakom polju, učinili nadljudskih napora, da bi se podigao Vaš osobni stieg, sve u vjeri, da ćete Vi zastupati interese hrvatskog naroda u bezkompromisnoj borbi protiv srbo-komunizma.

    "DRINA" Vjestnik Hrv. Narodnog Odpra - obnovila je Vaš autoritet, da sada, za hvalu, srušite taj isti autoritet na "Drini", na generala Luburića, dok ste pukovnika Štira uklonili još prije tri godine.

    U Vašem pismu meni. kažete na naše silno iznaneđenje, da ste generalu Luburiću u N.D.H. "zabranili nošenje častne ustaške odore...", dok cijeli sviet zna, da ste ga generalom i vitezom imenovali, jer je to zaista bio i zaslužio. Užasno zvuče Vaše rieči, kada danas, nakon svega što je general Luburić napravio za Hrvatsku i za vas osobno - kažete: "...da ste mu bili zabranili pojavljivanje medju ljudima i da je u tudjini nastavio sa nepoštenim i nečastnim djelovanjem..."

    Nastvlja se.

  12. #272
    ODGOVOR NA PISMO POGLAVNIKU N.D.H. DRU. ANTI PAVELIĆU. (4)

    Zar je to plaća ustaškog Poglavnika, naboljim i najčestitijim ustaškim revolucionacima..????

    Činjenice, koje je u "DRINI" iznio general Luburić, kao odgovor i obtužbu, ne mogu se opovrći samo jednostavnim njekanjem i demantom u dva redka. Dapače, nama izgleda, da takovi bezsadržajni demanti još jače argumentiraju obtužnicu, koju je "DRINA" jasno i činjenicama obrazložila. (Ponavljam: Radi se o specijalnoj "DRINI" POSVEĆENA USTAŠKOJ PRAVDI br. 1/3 travanj 1956. God. VI, mo)

    No postoji, radi toga, nikakovi razlog, da bismo naš stav prema "DRINI" i Hrvatskom Narodnom Odboru u bilo čemu mienjali, te i dalje smatramo "DRINU" službenim Vjestnikom Hrvatskih Oružanih Snaga, JER ZAISTA PREDSTAVLJA DUH HRVATSKE VOJSKE, TE IMA PUNO PRAVO GOVORITI U IME NAS VOJNIKA. (Tko je imao priliku pratiti Pisma Vjekoslava Maksa Luburića ili kupiti knjigu "PISMA VJEKOSLAVA MAKAS LUBURIĆA", tu bi u tom pismima moga pronaći mnoga pisma u kojima general piše svojim suradnicima kako je u ime "vodstva" došlo da se časopis "DRINA" mora bojkotirati, pakete ne otvorene vraćati natrag pošiljatelju, a urednici časopisa "IZBOR" su javno pisalo da što god dođe od "Drine" i Vjekoslava Luburića, baca se u školjku, zahod, W.C., mo. Otporaš.)

    Ponosim se, Poglavniče, da sam bio pripadnik Ustaške Obrane, dakle, da sam bio u jedinici, kojoj je bio zapovjednikom general Luburić, ponosim se posebice danas, jer je general Luburić i dalje ostao vjeran hrvatskoj narodnoj stvari, kao što je bio i onda, kad je kod Dubice napao četnički transport, kojeg su štitili Nijemci i kada je radi oblastno njemačko zapovjedničtvo poslalo oklopni vlak da zaštiti četničko kretanje. (Ovo piše očevidac tih dogodovština koji je bio tu. zato trebamo više vjerovati očevidcima događaja nego, recimo, onima koji prave i istinite dogodovštine i činjenice prepisuju, nadopunjaju, izbacuju po ćeifu, mijenjaju onako kako bi oni to htijeli da je bilo, a ne kako je bilo. Mo.) Mi smo u tom sukobu zarobili cieli njemački oklopni vlak, odnieli sa njega topove i obranili Dubicu, od četničkog pohoda. General Luburić, radi toga sukoba s Njemcima morao je biti formalno prebačen u drugo područje i "razriešen dužnosti" i to je period, koji Vi danas spominjete, "da ste zabranili vršenje svake dužnosti generalu Luburiću", medjutim niste nam kazali, da je to bilo, jer se je uzprotivio četnicima, koji su bili štićeni od lokalnih njemačkih zapovjednika. Medjutim i tada je general Luburić, nosio častnu ustašku odoru i bio zapovjednikom u jedinici P.T.S.-a prigodom otvoranja puta za Varaždin.

    General Luburić nije bio nikada pokolebao ni pred Talijanima, ni pred pojedinim njemačkim visokim častnicima, kada se je radilo o obrani interesa Države Hrvatske. Vi ste ga tada pro-forma premjestili, a danas to prikazujete, nažalost, u sasvim drugom svietlu.

    Bio sam osobno u dotičnoj akciji, jer je topnički sklop sudjelovao i vrlo je čudno o tome pisati upravo meni, koji sam se kao vojnik borio pod zapovjedništvom generala Luburića protiv četničkih upada, više puta štićenih od lokalnih njemačkih zapovjednika, ili pak Talijana. Bez učinka su obtužbe protiv generala Luburića, temeljene na dogadjajima u kojima je general Luburić branio Hrvatsku Državu pred četničkim napadima, ili pak sprečavao slobodni prolaz četničkim jedinicama. (Što ovdje upada u oči je to da će nadolazeća hrvatska pokoljenja znati razlikovati "USTAŠKU BORBU ZA HRVATSKU DRŽAVU i PARTIZANSKU BORBU PROTIV HRVATSKE DRŽAVE. To će nedvojbeno biti REHABILITACIJA SVIH USTAŠA I USTAŠKOG POKRETA U BORBI ZA OSTVARENJE HRVATSKE DRŽAVE I U OBRANI ISTE. Mo. Otporaš.)

    Baš*radi njegovog odlučnog i hrabrog stava, radi njegove jednostavnosti, radi njegove privrženosti vojnicima i radi njegove bezkompromisnosti u borbi protiv srbo-komunista, general Luburić postao je legendarnim hrvatskim vojničkim zapovjednikom. Radi svega toga, mi smatramo, da je postupak naspram generala Luburića sa Vaše strane NEIZPRAVAN, a hrvatskoj oslobodilačkoj borbi od krupne štete.

    Hrvatska emigracija živi je i sastvni dio hrvatskog naroda i u ovu emigraciju, hrvatski narod u domovini polaže ozbiljne nade, pa prema tome na našoj emigraciji leže i vrlo velike dužnosti. Medjutim očito je, da rad u hrvatskoj emigraciji ne može se koristno provoditi na temeljima postavljenim sa strane pojedinih Vaših suradnika u Buenos Airesu, obzirom, da je tamošnje samozvano vodstvo vrlo uzkogrudno i lokalno nastupilo, a posljednji dogadjaji jasno su pokazali, da nije doraslo ni vremenu, ni potrebama, da bi moglo hrvatsku oslobodilačku borbu sa uspjehom predvoditi.

    Nastavlja se.

  13. #273
    ODGOVOR NA PISMO POGLAVNIKU N.D.H. DRU. ANTI PAVELIĆU. (5) i kraj pisma.

    Sviet se nalazi u sustavnom previranju. Na srednjem istoku prilike su takove, (ovdje pisac pisma za sigurno misli na krizu Suetskog kanala 1956. godine kada je egipatska vlada nacionalizirala Sueski kanal i tim aktom skoro prouzrokovali rat, ali na pritisak UN francuske i britanske jedinice su se povukle a*poslije ovih i izraelske. Mo) da bi iz njih mogao buknuti obći rat.

    Na sjeveru, naši susjedi Madžari, makakr savladani ogromnom nadmoćju komunističkih sovjetskih tenkova, izvojevali su moralno najznačniju pobjedu nad komunizmom nakon svršetka rata. (WW2, mo.) Cieli je slobodni sviet sa udivljenjem pozdravio madžarsku antikomunističku revoluciju i Bog zna kako se može razplesti kolo antikomunističkog vrenja kod podjarmljenih naroda, medju ove spada i narod hrvatski, pa nam je svima dužnost biti na okupu.

    Radi toga, dok viest bruji pred dogadjajima o kojima ovisi sudbina čitavih naroda, dok se i ljuto zavadjeni Šeici u Arabiji mire i pružaju si ruke, dotle mi ne možemo, nego da osudimo ciepanje hrvatskih redova, nepravedno optuživanje čestitih hrvatskih rodoljuba i rušenje konstruktivnih hrvatskih organizacija.

    Podstreknuti, jedino ljubavlju prema svojem narodu i gledajući ozbiljnost dogadjaja i prilika OBĆU HRVATSKU SLOGU NA HRVATSKOJ DRŽAVOTVORNOJ MISIJI.

    Ako se mogo pregovarati sa dr. Stojadinovićem, ako se može naći "dodirnih točaka" sa g. Fotićem, (ne znam tko bi mogao biti ovaj Fotić, ako nije Konstatin Fotić bivši poslanik kraljevine SHS u Eashingtonu, mo) kako to da se nebi moglo i MORALO POĆI I NAĆI MOGUĆNOSTI DA SVI HRVATI, KOJI SU NA STANOVIŠTU DRŽAVE HRVATSKE NASTUPE, RADE I BORE SE.

    Ako je bilo pogrešaka beznačajne naravi predjimo preko njih. Ako je bilo uvreda, oprostimo jedan drugom, ako smo griešili, osudimo sve iz prošlosti i učinimo veliki korak OBĆOJ HRVATSKOJ SLOZI.

    Poglavniče, ovim putem apeliram na Vas i na druge iztaknute i vodeće hrvatske političke ljude: DA SE NADJETE SVI ZAJEDNO SA SVOJIM NARODOM HRVATSKIM U JEDNOJ FRONTI PROTIV JUGOSLAVENSTVA I KOMUNIZMA.

    Sudbonosni su dani i grieh je prvog reda postavljati osobne razloge nad obćim potrebama. NAS JE PREMALO, DA BI SE BILO KOGA MOGLO OLAKO ODBACIVATI.

    Svatko ima pravo i dužnost raditi za svoj narod, a danas je OBĆA HRVATSKA DUŽNOST učiniti sve, da se uklone prepreke, koje bi odvalaje Hrvata od Hrvata.

    Rehabilitirajmo oklevetane i nepravedno obvtužene, a osudimo bezvjernika, filo-komuniste, i nagodbenjake na račun cjelovitosti Hrvatske Države.

    Pomirimo se sa onima s kojima se nismo trebali ni svadjati, nadjimo se, kao Hrvati skupa i spremimo se za odlučni čas oslobodjenja Države Hrvatske.

    Za Dom Spremni!

    Podpis: Petar Filipović,
    predsjednik aust. hrv. društava,
    Melbourne.
    Listopad 1956.

  14. #274

    U ODRAZU VREMENA - ČASTNI SUD HRVATSKOG NARODNOG ODPORA


    (U predhodnom opisu sam iznio "ČASTNI SUD HRVATSKOG NARODNOG ODPORA" kojeg se je sazvalo u ime HNO kao hrvatske vojničke ustanove, kojim se je htijelo i željelo dati do znanja hrvatskoj emigraciji da se hrvatski visoki i niži častnici i vojnici HOS ne mogu blatiti kako se kome prohtije i kada to kome politički odgovara. Iz te optužnice se je moglo uočiti o komu se je radilo i zašto je pokrenut taj "ČASTNI SUD". Sada donosim u nastavcima zapisnik s tog SUDA, s naslovom "U ODRAZU VREMENA". Molim one koji iz povijesnih motiva i osobne znatiželje budu ovo pratili, da prave bilješke kako iz optužnice tako isto i iz zapisnika. Svakako se treba uzeti u obzir kako prilike i vrijeme, tako isto i zemlje u kojima su tada Hrvati razbacano živijeli po svijetu. Ne bi bilo uputno, a još manje poželjno da se ovaj povisjene naravi podhvat mjeri iz današnjeg ugla/kuta gledanja. Tim više, bojim se reći, da niti jednoga iz ovih opisa nema više živa među nama. Zato gledajmo ovo više s povijesnih perspektiva nego osobnih. Znam da mnogima to neće biti lako, jer su mnogi još uvijek u oblacima prošlosti, i sve vide onaka kako se njima svidi a ne kako je uistinu na terenu bilo. Svakako treba uzeti u razmatranje Poglavnikovo pismo upućeno predsjedniku hrvatskih društava Australije gosp. Petru Filipoviću 11 srpnja 1956. godine, kao i odgovor Poglavniku gosp. Petra Filipovića Poglavniku od listopada iste godine. Žao mi je reći ali ovi zapisi sa ovog "ČASTNOG SUDA" u barceloni nisu unešeni u knjigu "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" Šteta!
    M.B. Otporaš.)



    U ODRAZU VREMENA

    ČASTNI SUD

    Z A P I S N I K

    O zasjedanju častnog suda u vremenu od 4-6 svibnja 1956. u Barceloni, u predmetu protiv nadporučnika Srećka Rovera, optuženog radi izdaje.

    Predsjednik Suda proglašuje otvoranje sudjenja nadporučniku S r e ć k u R o v e r u
    i konstatira slijedeće činjenice:

    1. Ustanovljuje se, da su na zamolbu obtuženog nadporučnika Srećka Rovera od 16. II. 1956. kao i povodom traženja Pripadnika Hrvatskog Narodnog Odpora, Razpisom Hrvatskog Narodnog Odpora br. 61504 od 22.II.1956. pozvane kao stranka, koja obtužuje, tako i obtuženi, da u svrhu sastava Suda imenuje osobe svoga povjerenja kao i tužitelja resp. branitelja, da podnesu ovome sudu svoju obtužnicu i obranu, te imenuju svjedoke i doprinesu sva ostala dokazala (dokaze, mo), kojima misle, da mogu podkriepiti svoje navode obtužbe odnosno obrane.

    2. Konstatira se, da se je obtužena strana gornjem pozivu br. 61504 od 22.II.1956. u cielosti odazvala i predložila kao sudce sa svoje strane Juru Trullolsa i Dinka Šakića (po završetku ovog sudskog Zapisnika trebat će se nešto više reći o osobi Dinka Šakića, mo), kao branitelja Dra. Mihaela Benavent, a isto tako imenovala je 6 osoba, koji bi imali biti članovi Porote. Kako su medjutim nastupili nepredvidivi dogadjaji, koji ugrožavaju obtuženom Srećku Roveru njegov boravak u Australiji i kako bi obavještavanje Porotnika, koji se nalaze po drugim zemljama i kontinentima tražilo mnogo vremena, koje se ne smije gubiti, i kako je potrebno što prije doći do pune istine u svrhu obaviesti australskim vlastima, to se je odustalo od postavljanja Porote i sudjenje će izvršiti Sud sastavljen od tri osobe.

    3. Konstatira se, da je obtuženi donio svoje izvješće od 16. II. 1956., koje je zaprimljeno pod brojem 5/1956. i imenovao svoje svjedoke u osobama bojnika Jelenka, pukovnika Štira, stražnika (po svoj prilici se misli reći: stožernika, jer Ivica Hećimović (Mile Markić) je bio stožernik HOS, mo) Ivice Hećimovića i nadporučnika Branka Božičevića, koji su svi podnieli svoja izvješća, zaprimljena pod brojevima, 6, 7, 8 i 9 iz 1956. Osim toga zamolio je, da sud zamoli ministre Lovru Sušića, Matu Frkovića i Mehu Mehičića te Ivicu Krilića, Franca Meštrovića, Ratkića i pukovnika Džala, da i oni podnesu sudu svoje iskaze o tome, što im je u ovoj stvari poznato u vezi sa obtuženim nadporučnikom S. Roverom.

    4. S druge strane sud sa žaljenjem konstatira, da se stranka, koja je obtužila S. Rovera radi izdaje i samovoljnog nagovaranja ljudi na polazak u šumu, pozivu sudu NIJE odazvala, te niti je sa svoje strane imenovala sudce ni porotnike, niti tužitelja, niti je podniela obtužnice, a isto tako ni bilo kakovih dokazala za tvrdnje iznesene u pismu Poglavnika Dra. Ante Pavelića, objavljenom pod naslovom " DO ZNANJA " u " HRVATSKOJ " od 7.III.1956.
    Prema svemu gore iznesenom trebalo bi svaki postupak protiv okrivljenog nadporučnika S. Rovera odmah obustaviti, jer za njegovu krivicu u stvari ne postoji ni obtužnica ni bilo kakova dokazala, a niti se je ovome sudu bilo tko prezantira kao tužitelj. Medjutim upravo radi S. Rovera potrebno je da se ovo sudjenje ipak održi, jer su temeljem viesti i okrivljavanja iz vlastitih ustaških redova Hrvati Australije, a medju njima i S. Rover došli u jedan težki položaj, pa tako medju ostalim australske novine "THE SUN" donosi viest, da medju Hrvatima Australije imade mnogo komunista.

    Radi svega gornjeg Sud je donio zaključak, da se sudjenje održi, da se u osobi Josipa Trullolsa imenuje tužitelj ureda radi, a za obtužnicu da se uzme razpis Poglavnika "DO ZNANJA".

    Nakon što su učinjene gornje konstatacije predsjednik suda pozivlje zastupnika obtužbe, da pročita razpis "DO ZNANJA" od 31.XII.1955., koji je izišao u listu " HRVATSKA " broj 5 (197) od 7.III.1956.

    U gornjem razpisu obtužuje se nadporučnika S. Rovera:

    1. Da je najviše nagovarao pojedine rodoljube i borce, da u tragičnom slučaju velikog rodoljuba i borca Bože Kavrana podju u Domovinu, a u više je slučajeva prikazivao, da je to i Poglavnikova želja bila.

    2. Da je Rover sve osobe, koje su otišle u šumu u grupama i grupicama prevodio preko granice i predavao u ruke navodnim Križarima, da ih oni vode dalje u šumu, a medjutim se je kasnije izpostavilo, da to nisu bili Križari nego Oznaši, koji su te ljude odveli u zatvor i na stratište, dočim se je Rover svakog puta vratio natrag u Austriju.

    3. Da je medju ostalim preveo i Božu Kavrana.

    Budući da obtuženi S. Rover nije pristupan (nisu mu australske vlasti dozvolile napistiti Australiju, tako da Srećko Rover, uz najveću želju, nije bio nazočan na ovome sudu, mo), predsjednik poziva prisjednika (pomoćnog sudca, mo) satnika Šakića, da pročita izvješće obtuženoga, koje se sastoji od 48 tiskanih stranica kao i dopis od 8 travnja, u kojem se stavlja u svemu na razpolaganje Sudu.

    Rover u svom izvješću kaže:

    ad 1. Da je zaista pozvan na sudjelovanje u akciji Bože Kavrana od bojnika Gržete, dopukovnika Tomljenovića i pukovnika Drage Jileka i to u mjesecu rujnu 1947. Akcija vrbovanja ljudi u Italiji stajali su na čelu državni tajnik Mime Rosandić i stožernik Julije Špalj. On je pristupio njima tek onda, kada je od gornjih dobio garanciju, da je stvar odobrio Poglavnik. Dne 14. XII. 1947. došao je u Austriju i ovdje po prvi puta stupio u vezu sa B. Kavranom, s kojim se je poznavao još iz vremena ilegalne borbe u hrvatskoj godine 1937. i s kojim je kasnije bio zajedno u zatvoru na Adi Ciganiji, zajedno sa petnaest poznatih hrvatskih ustaških boraca.

    Početkom siečnja 1948. upučen je u Salzburg na ministra Mehu Mehičića sa nalogom, da nakon toga krene u Njemačku i da kraj ostalih poslova potraži i logore u kojima imade hrvatskih častnika i iste pozove na odlazak u šumu. U tu svrhu dao mu je ministar Mehičić i potrebna novčana sredstva. Izmedju ostalih naloga dobio je od B. Kavrana i nalog za izradbu raznih štembilja, tiskanica i klišeja, a napose da dade izraditi 10.000 Poglavnikovih fotografija, čije je originale primio od B. Kavrana, koji mu je prigodom predaje istih rekao, da ih je primio od Poglavnika u svrhu umnožavanja i prenosa u Domovinu. (Kolale su razne glasine koje su dovodile do mnogih prepirka pa čak i tučnjava, da Poglavnik nije znao za ovu akciju Božidara Kavrana i da je znao da ju on nikada ne bi odobrio. Ja posjedujem Poglavnikovo pismo kojeg je on pisao svojem uskom suradniku da on, Poglavnik, nikada za tu akciju nije znao. Nije na meni da istražujem dali je ili nije Poglavnik znao za Akciju Deseti Travanja. Ako nije znao, a svi koji su sudjelovali u toj Akciji Deseti Travanja su bili istaknuti Ustaše još uvijek pod vojničkom ustaškom prisegom; onda se postavlja uistinu pitanje: dali su ti Ustaše bili stegovni Ustaše ili..., mo). Na jednoj u gradjnskom odielu imao je biti tekst " Dr. Ante Pavelić - Hrvatski Državni Poglavar ". , a na drugoj u vojničkoj bieloj odori " Dr. Ante Pavelić - Vrhovni Zapovjednik Hrvatskog Narodnog Odpora ". Ovo sve može potvrditi g. prajs, koji živi negdje u Americi, kao i satnik Šakić, koji je te originale fotografije uručio B. Kavranu.


    (Mi svaki zasebno možemo misliti što god hoćemo o ovom "ČASTNOM SUDU". Istina će ostati jedna a ta je: Da se je ovim "ČASTNIM SUDOM" omogućilo iznijeti mnoge stvari povijesne naravi koje u drugačijim prilikama nebi nikada došle na svijetlo dana. Svi oni koji su sudjelovali u ovon "ČASTNOM SUDU" su dana mrtvi, ali je ostalo ono što su toga puta u tom ODRAZU VREMENA rekli. To ostaje što uveliko nekome može poslužiti za napisati jednu objektivnu raspravu, knjigu, studij, analizu i tome slično o "AKCIJI DESETI TRAVANJ" koju je poveo neustrašivi borac za SLOBODNU DRŽAVU HRVATSKU BOŽIDAR KAVRAN. Mo. Otporaš.)


    Dozvoljavam da je nagovarao ljude na polazak u šumu, jer je s tim ciljem bio i poslan, ali ujedno tvrdi, da medju nama, koji su doista stradali nema niti jednoga, kojega bi on bio nagovorio. Isto tako niti medju onima, koji su ostali u prihvatištu Trofaiach nema ni jednoga, koji bi bio onamo došao na njegov poziv ili nagovaranje. Tih ljudi bilo je oko 30 i svi su živi negdje u svietu, pa ih obtuženi Rover moli, da izvrše svoju ljudsku sužnost, ako im ovaj zapisnik dodje do ruku, i potvrde njegov izkaz.

    Što se pak djela obtužbe tiče, da se je to vršilo sa imenom Poglavnika, činilo je to zato, jer mu je tako saobćeno sa strane B. Kavrana kao u ostalom i svim ostalim sudionicima akcije, a jedna od potvrda bile su i predane mu na umnožavanje fotografije Poglavnika te osobe, koje su čitavu stvar vodile kao B. Kavran, zapovjednik Ustaše, ministar postrojnik Šušić, ministri M. Frković, Mehičić, general Peričić, doglavnici, državni tajnici, stožernici itd.

    ad 2. Na poziv B. Kavrana vratio se je polovicom ožujka 1948. iz Njemačke u Austriju, gdje ga je B. Kavran po prvi puta odveo u prihvatilište Torfaiach, za koje je on tada po prvi puta nešto čuo. Tu je izmedju ostalih upoznao stožernika Ivicu Hećimovića, (Mile Markić, mo) koji živi u Kanadi i famoznog Luku Mikovića - "Lojzeka" (konačno sam saznao ime i prezime ovog "LOJZEKA", vodiča skupina Božidara Kavrana. Za njega sam uvijek čuo kao "vodič Lojzek" a ne sjećam se da sam ikada igdje pronašao njegovo ime, mo), koji je upravo došao iz Domovine i koji je vršio ulogu vodića preko granice. Unatoč opetovanih molba, da bude uvršten u koju od skupina, koje polaze u Domovinu, B. Kavran nije na to pristao, nego ga je odredio "Lojzeku" kao pomoćnog vodiča, da nauči put, kako bi kasnije samostalno mogao vršiti vodićsku službu.

    Dne 23 ožujka 1948. po prvi puta uzima učešća u prevodjenju ljudi u šumu i to pod vodstvom "Lojzeka", kojemu je u svemu podredjen i od njega imade samo naučiti put. U prvom prihvatištu u Sloveniji upoznaje se sa vodićem "Francekom" i sa Sertićem. (general HOS Vjekoslav Sertić, mo) Vraća se iz Slovenije ponovno u Trofaiach, odakle još dva puta pod istim okolnostima kao pomoćni vodić prevodi ljude, zapravo uči upoznavati put.

    Samostalno je prvi puta preveo ljude 3 ili 4 svibnja 1948., a kasnije je još preveo dvije skupine i to 18. ili 19 svibnja 1948. i 31 svibnja 1948. S njim je išao pomoćni vodić bio Ivica Hećimović, Mile Markić mo.) Sve osobe, koje prevodi vodi istim putem, koji je naučio od "Lojzeka" i prema točnim zapovjedima i uputama B. Kavrana predaje ih pod istim uslovima i na istom mjestu kao i prije "Lojzek" vodiću "Franceku", na koje ga je B. Kavran uputio i s kojima ga je "Lojzek" spojio.

    ad 3. Podpuno je netočna tvrdnja, da je predvodio B. Kavrana i nazuprot je iztina, da je B. Kavrana preveo "Lojzek" i to u vrieme kada se je on nalazio u Njemačkoj. Dobro se sjeća, da se je upravo na 3. srpnja 1948. povratio iz Njemačke u družtvu Božice Križanec u Salzburg i ovdje od ministra Šušića i Frkovića saznao, da je B. Kavran već odputovao u domovinu. Da se on u vrieme odlaska B. Kavrana nije nalazio u prihvatištu može mu potvrditi nadporučnik Božičević, koji ujedno može potvrditi, da je B. Kavrana preveo neki njemu nepoznat čovjek, dok obskrbnik Meštrović znade, da je Kavrana preveo "Lojzek". Da se je on za vrieme odlazka B. Kavrana nalazio na putu mogu mu potvrditi Božica Križanec te ministri Frković i Šušić.

    Nakon završenog čitanja izvješća obtuženog S. Rovera sud poziva tužitelja, branitelja da stave eventualna pitanja i priedloge.

    Pošto ni tužitelj ni branitelj nemaju staviti nikakovih pitanja niti priedloga prelazi se na čitanje izvješća pojedinih svjedoka.

    PUKOVNIK ŠTIR u svom izkazu, koji je štampan i u "DRINI" broj 8 - od 12 prosinca 1955. pod naslovom "Politika strasti i politika zdravog razuma" str. 355 izjavljuje, da je čitavo vrieme odpremanja ljudi u šumu nije čuo za ime Rover, dok naprotiv tvrdi, da su ljude slali u šumu nadsatnik Edo Krušelj i Fra Stipe Osvald. Osim toga iztiče, da je čitava ta akcija bila toliko poznata, da su o njoj govorili i Poljaci, koji su posljenji osobno njega upozoravali neka se ne upušta u tu stvar, jer da će se sve veoma slabo svršiti. Isto tako dali su mu i engleski častnici za naslutiti, da i oni za tu stvar znadu, pa su se na temelju toga po njegovom mišljenju može zaključiti, da je čitava akcija već od svojih prvih početaka bila kontrolirana po englezkim i Titovim vlastima, kao i ona srbska Draže Mihailovića.

    Nadalje izjavljuje Štir kao svjedok, da su ga u srpnju 1948. u Buenos Airesu u njegovom stanu posjetili ministri I. Frković i V. Vrančić te general Dragojlov, kojom prilikom ministar I. Frković saobćio sliedeće: "Jedan naš častnik u Buenos Airesu primio je ovih dana od B. Kavrana jedno pismo, pismo negdje na položaju, u kojem B. Kavran poziva Štira da iz Argentine krene u šumu, budući da ima mogućnosti, da ga se bez opasnosti prebaci avionom iz Buenos Airesa direktno u šumu.. Da je potrebno da svakako dodje, jer da se o Štiru mnogo govori".

    BOJNIK JELENEK u svome izvješću izjavljuje sliedeće:


    Poznajem vrlo dobro Rovera kao i sve najiztaknutije šefove Kavranove akcije kao ministra M. Frkovića, Postrojnika Šušića, bojnika Altmana, velč. Draganovića, generala Peričića, pukovnika Jileka, državnog tajnika M. Rosandića kao i upravitelja radio stanice, zapovjednika baze u Trofaiachu i dva vodića. Glavnu akciju nagovaranja ljudi za polazak u šumu vodio je u logoru Fermo M. Rosandić, pa je medju ostalima i on od Rosandića nagovaran. To je u ostalom poznato i svim logorašima nekadašnjeg logora Fermo. U Austriji je glavni agent za vrbovanje ljudi u šumu bio bojnik Altman kao i članovi vodstva Šišić, M. Frković i sam Kavran, koji su tvrdili, da se i sam Poglavnik sprema u šumu. Ako je Rover poslao koga u šumu, onda je time izvršio samo dobivene zapoviedi. Glavni vodić je bio neki "Lojzek", kojega je u akciju uključio Krsto Vuković. Taj "Lojzek" je preveo najveći broj skupina, samo nekoliko preveo ih je stožernik Hećimović, a najmanje Srećko Rover. Poznato mu je, da je B. Kavrana vodio u Sloveniju t.j. na prihvatište i ujedno donio zapovied, da za njima odmah krenu na put, Rover, Vidali, Jelenek i Meštrović sa radio postajom. Mi smo po dolazku Rovera doista svi osim Meštrovića krenuli na put, ali nas je strahovito nevrieme i uslied toga što smo zalutali spriečilo u našoj namjeri tako, da smo se morali vratiti sa već slovenskog teritorija natrag s namjerom, da ponovno pokušamo prielaz, kad se vrieme popravi. Vrativši se u Austriju saznali smo, da su naši pohapšeni.
    Tada su žene nekih uhićenih rodoljuba u svojoj boli počele po prvi puta nabacivati se sa sumnjom na Rovera i drugih preživjelih, a komunistički agenti su te sumnje proširivali, kako bi u ustaške redove unieli što veću zabunu. (Za ovo do sada nisam znao. Poznavajući uplašenost Hrvata u to doba po raznim logorima, u kojima je bilo svega i svačega pa i jugoslavenskih agenata Ozne i Udbe, u ovakovoj nacionalnoj hrvatskoj tragediji, teren je bio jako povoljan za širenje svake vrsti sumnje među Hrvatima, mo)

    NADPORUČNIKA BRANKO BOŽIČEVIĆ, u svom izkazu tvrdi, da se je nalazio u prihvatištu Trofaiach, kad je jednog dana tamo došao B. Kavran i rekao im, da odlaze u Domovinu, da vide kako stoje stvari i da mu je vodić bio jedan nepoznati čovjek, a da Rover u to vrieme uobće nije bio u Trofaiachu, već se je nalazio negdje na putu, s kojeg se je vratio tek nakon odlazka Kavrana.

    Stožernik IVICA HEĆIMOVIĆ, čovjek najvećeg povjerenja B. Kavrana je jedan od vodića u svome izkazu od 8.III.1956. (ovdje se mora reći, zbunjenosti (po)radi, da su mnogi izvještaji pisani prije početka samog sudskog procesa iz jednostavnog razloga što mnogima nije bilo moguće iz mnogih razloga osobno i direktno sudjelovati na sudu, mo) u cielosti potvrdjuje izkaz Rovera u koliko se odnosi na njegov boravak u prihvatištu Trofaiach kao i prevodjenje ljudi, a napose izričito tvrdi, da je Rover za vrieme odlazka B. Kavrana bio iz Trofaiacha odsutan i da je B. Kavrana prevodio "Lojzek".

    Time je dokazani postupak dovršen i predsjednik suda daje rieč tužitelju. Medjutim prije toga ustaje branitelj i moli, da se osim preslušanih svjedoka sasluša i general Drinjanin, koji imade neke dokumente, koji će u mnogome razsvietliti ovu aferu; nadalje moli, da se pročitaju još izjave Jose Baljkasa i Mustafe Malkoča, koje je primio ovih dana. Isti tako predlaže da se naknadno zamoli ministra Šušića, Mehičića i M. Frkovića da i oni podnesu sudu svoja izvješća u onome što im je poznato o ovoj stvari u vezi sa njegovim štićenikom, a osim njih još i Meštrovića Franca, koji će potvrditi, da je B. Kavrana prevodio "Lojzek".

    Tužitelj pristaje na saslušanje generala Drinjanina, te čitanje izvještaja Jose Baljkasa i Mustafe Milkoča, dok se protivi saslušanju ostalih, jer bi se teme samo gubilo vrieme, jer isti su mogli poslati svoja izvješća da su htjeli, jer su bili pravodobno obaviešteni razpisom "HRVATSKOJ EMIGRACIJI" od 22.II. br. 61504.

    Sud se povlači na viećanje i prihvaća priedlog za preslušavanje generala Drinjanina i čitanje izvješća Mustafe Malkoča i Jose Baljkaša, dok se priedlog za preslušavanje ostalih odklanja s razlogom da se ne gubi vrieme radi Australije. preslušavanje Meštrovića odklanja se, jer su u toj stvari već dali svoja izvješća bojnik Jelenek i nadporučnik Božičević te stožernik Hećimović.

    Tužitelj kao i branitelj primaju zaključak suda na znanje bez pregovora, pa sud poziva generala Drinjanina, da dade svoj izkaz.


    GENERAL DRINJANIN kao svjedok izjavljuje sliedeće: Ja sam po odredbi Poglavnika, (Ovim general Drinjanin daje do znanja da je Poglavnik bio upoznat s aktivnostima Božidara Kavrana i njegovom Akcijom slanja ljudi u Domovinu, mo) a na priedlog Hrvatskog Državnog Odbora (Treba razlikovati HRVATSKI DRŽAVNI ODBOR što je uistinu originalno ime bilo za slanje ljudi u Domovinu, od HRVATSKI NARODNI ODPOR kojeg je hrvatska državna Vlada osnovala na Ivan Planini u listopadu 1944. kao zalaznicu postrojbama HOS, mo) t.j. ministra Šušića, M. Frkovića preuzeo poslove H.N.Odbora. U tu svrhu došao je u Španjolsku postrojnik Šušić, (Ovdje treba podsjetiti da je general Maks Luburić došao u Španjolsku u listopadu 1948 god., mo) a poslije su trebali doći i ostali pripadnici tog Odbora. Kao prvu zadaću stavio sam si u dužnost, da prikupim sav potrebni material o cjelokupnoj akciji Kavran. Dobio sam u ruke material, koji sam provjerio na osnovu podataka jugoslavenske štampe, povjerljivih izvješća domovinskih veza te izkaza preživjelih iz te akcije, koji su bili voljni te podatke dati. Iz svega toga sam ustanovio, da je krivnju Rovera i Miloša (Ivan Prusac kao sudionik Akcije bio je uhapšen, suđen i pomilovan 1962 god. Došao je u emigraciju i napisao knjigu TRAGEDIJA KAVRANA I DRUGOVA. Po njemu Ljubo Miloš i Ante Vrban su bili prvi koji su bili uhapšeni i pod pritiskom raznih mučenja su možda nehotice odali šifre, lozinke i tajne znakove, mo) širila rodbina i osobni prijatelji onih, koji su čitavu akciju vodili, (ovo su velike riječi, jer se cilja direktno na Božu Kavrana i njegove najuže suradnike, mo) kako bi se pred hrvatskom javnošću odteretili odgovornosti, koja na njih pada.

    Nadalje general Drinjanin predlaže sudu 16 izvješća zapovjednika pojedinih skupina, koje su po Kavranovom naredjenju prešle u Domovinu i ondale mu prema ugovorenim znacima sa dogovorenim šiframa, unapred dogovorenim tajnim znakovima slali gornja izvješća o svom radu, o stanju u domovini i ujedno tražili, da se šalju daljni ljudi. Sva ova izvješća tamo do 5.VIII.1947. govore, da su prilike u domovini težke, dok od toga datuma pa sve do posljednjeg izvješća od 22 svibnja 1948, koje je poslano po samom zapovjedniku Domovinskog sektora "Miri" (Braco Tomljanović) pune su optimizma. Iz toga se dade zaključiti, da su obavješćenja jugoslavenske štampe o hvatanju naših ljudi polovicom srpnja ili prema obtužnici na razpravi protiv Kavrana i drugova u Zagrebu, točno 20.VII.1947 točna.

    Nadalje prilaže priepis razpisa "OBAVIEST" od 20 srpnja 1948. podpisanog s "Iz redova Hrvatskog Narodnog Odpora" iza kojeg imena stoje Šušić, Frković, Mehičić i u kojem se razpisu izmedju ostalog doslovce kaže sliedeće:

    " Organizaciju odpreme u Domovinu i stalne veze sa Domovinom, kao i uobće cieli domovinski sektor preuzeo je izključivo u svoje ruke Božo Kavran. Jer se je radilo o najdelikatnijoj zadaći, gdje je potrebna najveća tajnovitost u radu, to je on taj zadatak preuzeo uz uvjet, da mu u taj njegov sektor rada nitko ne ulazi osim onih, koje on sam za taj posao odnosno pojedine zadaće izabere, što je u ostalom i razumljivo. On će naknadno izviestiti i pružiti dokaze o uspjesima, a pojedine poslove kao i osobe neće nikome kazivati. (Nisu stavljene zaporke (") kao završnica i kraj citata, mo)

    Nakon što je imao u rukama dokaze, da su i "kanal" i prihvatna postaja ustanovljeni i osigurani, odpočeo je sa odpremom pojedinih grupa i to na taj način, da nije odpremio ni jedne dalnje grupe prije, nego je za prijašnju dobio i pismenu i krugovalnu (kad je i ta veza bila uzpostavljena) potvrdu kao i usmeno izvješće vodića, (ovo zadnje je pisano italique slovima, mo) da je sretno na cilj stiglo.

    Svaku sumnju u vodiće odklanjala je činjenica, što su neki od njih svoju pogibljenu službu platili životom kao i prvi vodić Nemec, koji je još prije svoje pogibije uspio prevesti nekoliko grupa. Ni najmanju pak sumnju u siguran dolazak grupa na cilj nije dopustila pogotovo činjenica, što su Braco Tomljanović i ing. Petračić (bojnik), koji su imali preuzeti privremeno vodstvo Odpora i zemlji, "svojim češćim vlastoručno pisanim, a ne samo podpisanim pismima i izvješćima" (stavio sam u zaporke jer je pisano italique, mo) potvrdjivali pristizanje i razpored odpremljenih grupa, a takodjer i inače opisivali "u najmanjim pojedinostima i prema dogovorenim tajnim znakovima i lozinkama i u oporuku konspirativnih imena sve okolnosti , navodeći ono što je samo njima bilo poznato". (Svakako ovo što je stavljeno u (") zaporke, je nesumnjivo OZNAŠKO izviješće, mo). Jednako su tako dolazila i putem kurira i poštom pisma Ljube Miloša, kao i poslije bojnika Gržete.

    Sve je to - i krugovalne viesti i vlastoručno pisana izvješća, koja su stizala po vodićima, odnosno kuririma, i vlastoručno pisane kraće, u konspirativnom obliku, sastavljene viesti putem pošte, stvorile obsolutno uvjerenje o solidnosti i potpunoj pouzdanosti cielog rada na domovinskom sektoru kod sviju, kojim je Božo Kavran predočavao rezultate svoga rada, ne ulazeći kod toga - razumljivo - u pojedinosti radi što sigurnijega čuvanja tajne. To je on naročito predočio onima, koji su se dobrovljno javljali, da se pod cienu života stave u službu domovine u redove boraca Hrvatskog Narodnog Odpora. Neumorna njegova požrtvovanost i najpomnija opreznost u njegovom radu bile su obće poznate, a ljubomorno čuvanje tajnosti cijelog rada često je bilo zamjereno i označivano kao znak nepovjerenja i prema najbližima i najpovjerljivijima.

    A da je Božo uvjeren u absolutno podpunu solidnost i sigurnost funcioniranja svoga djelokruga, dokazao je time, što je konačno i sam dobrovoljno otišao u Domovinu istim putem, kojim je prije druge slao. Tim svojim sudbonosnim korakom najjasnije je posvjedočio ne samo svoje gornje čvrsto uvjerenje - kao i svi ostali prije njega - i beskrajnu djelotvornu domovinsku ljubav, koju će konačno - kao i svi istaknuti - zapečatiti i vlastitim svojim životom.


    Kako je i kada Ozni (Udbi) uspjelo ukopčati se u čitavu stvar i na koji je način uspjela iznuditi od tih idealnih i požrtvobanih narodnih boraca povjerene im tajne, a napose njihova vlastoručna pisma, nije poznato, odnosno može se tek naslućivati iz poznavanja strahoviti boljševičkih iztražnih metoda. Izključena je medjutim svaka pomisao, da bi bilo koji od nijh to dobrovoljno učinio i tako postao izdajica (kao što je Stjepan Mesić dobrovoljno davao strancima vrlo visoke vojničke hrvatske tajne i tako postao izdajica br. JEDAN u hrvatskom narodu, mo) svojih drugova i Domovine". (Ovdje je stavljena zaporka (") kao znak kraja izvještaja generala Drinjanina, mo)

    Prema svemu gore iznešenom, izjavljuje general Drinjanin, upravo je tehnički i vremenski nemoguće izdaju pripisati Roveru, jer su davno prije njegova stupanja u samu akciju već svi, koji su prije njega granicu prešli, bili u rukama Ozne, a Rover ukopčan je kao i svi kasniji vodiči na već organiziranu mrežu Ozninih agenata, od kojih je glavni bio "Lojzek", koji je osobno dolazio po ljude u Trofaiach i odvodio ih drugom agentu Ozne, navodnom satniku Sertiću. (Tomislav Sertić visoki častnik HOS, mo). Sve se to vidi iz gore predloženih dokumenata.

    Čita se izvješće MUSTAFE MALKOČA, koji u svom pismu od 6.III.1956. izjavljuje, da je prije samog polazka njegova u Ameriku došao za njim u Villach bojnik Geco Altman, zvao ga u stranu i doslovno mu rekao: " Poslao me je Božo (Kavran, mo) i on ti poručuje, da ne ideš u Ameriku, nego se vrati, jer je potrebno da ideš u Domovinu. Nadalje Malkoč piše, da Altmana nije poslušao, nego mu je odgovorio, da smatra, da za takve akcije još nije došlo vrieme.

    USTAŠKI STOŽERNIK JOSO BALJKAŠ u svom pismu od 26.I.1956. piše: " Ja Rovera poznajem kao čestita i povjerljiva, jer je i mene imao u rukama kao i mnoge druge ustaše..."

    Sud nakon toga podjeljuje rieč tužitelju, koji u cielosti ostaje kod obtužbe.


    Branitelj obtuženog Rovera na osnovu dokazanog materiala dokazuje nekrivnju obtuženog nadporučnika Srećka Rovera u svim inkriminiranim točkama i moli sud, da njegova branjenika rieši svake krivnje. Smatra svojom dužnošću, da kao uvjereni antikomunista i prijatelj starog, vitežkog i kulturnog hrvatskog naroda predloži svima nama, koji su obtužili jednog čestitog i nevinog čovjeka, čijim bi se prijateljstvom on ponosio, da istom dadu i sa svoje strane zadovoljštinu na taj način, da obavieste hrvatsku emigraciju sa svoje strane, da su bili u zabludi.

    Nakon toga predsjednik suda i sudci polažu zakletvu, da će suditi samo po svojoj savjesti i na temelju iznesenog materiala i da se neće dati zavesti nikakovim strastima niti osobnim simpatijama ili antipatijama i proglašuje sidjenje dovršenim time, da će sud svoju presudu donieti sutra, dne 6.V.1956. u 10 sati prije podne.

    Dovršeno 5.V.1956.

    Prisjednici: (pomoćno sudci, mo)

    Dinko Šakić v.r.
    Jure Trullols v.r.

    Zapisničar i tumač:
    N. Bilanović v.r.

    Predskednik Suda:
    Dr. Marijan Pušić v.r.

    ZAPISNIK

    o sudjenju Častnog Suda, održanom dne 6.V.1956.
    u Barceloni, u predmetu protiv nadp. Srećka Rovera,
    obtuženog radi izdaje.

    Predsjednik Častnog Suda otvara nastavak sudjenja i prelazi na čitanje, koje glasi:

    P R E S U D A

    Ćastni Sud ustanovljen temeljem traženja nadporučnika Srećka Rovera i pripadnika Hrvatskog Narodnog Odpora, na svom tajnom zasjedanju od 5 svibnja 1956. razmotrivši Obtužnicu i sva na razpravi od 4. i 5. V. 1956. iznesena dokazala došao je do uvjerenja, da na obtuženom uzdporučniku Srećku Roveru radi inkriminacija navedenih u Obtužnici doneseno razpisu Poglavnika N.D.H. Dra. Ante Pavelića, objavljenom pod naslovom "DO ZNANJA" u ilstu "HRVATSKA" od 7.III.1956. NEMA NIKAKOVE KRIVNJE, pa mu je radi toga valjalo donieti presudu, KOJOM SE RIEŠAVA SVAKE KRIVNJE.

    NAPOMENA:

    (Možda će netkom ovo izgledati ironično i smiješno da je netko, a taj netko u ovom slučaju je HRVATSKI NARODNI ODPOR, HNO postupao kao naka pravna država koja kroji pravdu svojem narodu. Moglo bi se reći da je to donekle i točno; kao što je savršeno točno i to da mi Hrvati koji smo živjeli u tuđim zemljama i bili podloženi zakonima tih zemalja, nismo imali ista prava kao i urođenici. Nas se je smatralo strancima u svakom smislu i u svakome pogledu, osim poreza i prikladnih kazna.

    Naravno kao ljudi i članovi ove planete i mi Hrvti smo kadkada imali problema između sebe u tuđim zemljama, što za sigurno to nije bio njihov domaći slučaj po onoj Petra Preradovića: SVAKA ZEMLJA IMA SVOJE NE POZNAJE JADE TVOJE. Eto tako smo se mi Hrvati osjećali u tuđim zemljama i bili prepušteni sami sebi i svojim hrvatskim starim vrlinama i običajima, da svaki pa i najmanji problem riješavamo sami i između sebe. Kada je izbio problem Srećka Rovera, koji nije bio samo njegov osobni problem nego i sveopćehrvatski problem, general Drinjanin u ime HRVATSKOG NARODNOG ODPORA je nastojao ovaj problem riješiti unutar Hrvata koji su bili na jedan ili drugi način upleteni u ovaj slučaj pravne naravi.

    Kako se je moglo uočiti iz same obtužnice iz OVOG sudskog procesa da se jedna strana - i to ona obtužujuća . nije htijela ni pojaviti na suočenju, da ne kažem SUDU, sama stvar govori SVE I SAMA ZA SEBE. Neka nam ovo bude jedan sveobći primjer kako Hrvati trebaju riješavati svoje nesuglasnice i mimorazizlaženja, a ne po onoj: UDRI GA NIJE TI GA MAJKA RODILA! Ovaj sudski proces na kojeg je insistirao HNO nema nikakove veze sa politikom ili ne politikom. Ovaj slučaj je bio jedan slučaj ljudske naravi kojeg samo ljudi uz dobru volju i poštenu želju mogu riješavati.

    Ako se za stotinu godina netko bude ovim pitanjem bavio, za sigurno će postaviti pitanje: A gdje su bili ostali HRVATI hrvatske emigracije? Zašto i oni nisu ostavili iz sebe neke zapie hrvatske političke i nacionalne emigracije. Mile Boban, Otporaš.)

  15. #275
    ČASTNI SUD HRVATSKOG NARODNOG ODPORA - VERDIK SUDA U SLUČAJU SREĆKA ROVERA!

    O B R A Z L O Ž E NJ E

    Razmatrajući djela i motive, koji su Srećka Rovera u njegovom djelovanju vodili, kao i dokazala iznešena u ovom postupku, sud je došao do zaključka, da ni u jednom od njih nema ni dolusa ni culpae. (Da nema ni prevare ni krivnje, mo.) Nasuprot iz čitavog postupka vidi se, da je Rovera u čitavom njegovom radu vodila bona fides, najbolja i najdublja vjera, da sve to radi, radi po zapovjedi Poglavnika i Vodstva i samo za korist Poglavnika i Hrvatskg Naroda, čiji je i on pripadnik kao i svi akteri ove Čekspirove tragedije. Analaizirajući dokazala po pojedinim inkriminacijama, sud je došao do sliedećih rezultata:

    ad 1. Rover nigdje ne poriče, da je pozovao ljude na polazak u šume, ali to mu je bila i dužnost kao i Altmanu (izkaz Malkoč), Jileku, stožerniku Špalju (za kojeg je i podpisanom Marijanu Pušiću poznato, jer je to osobno čuo, da je Špalj pozivao i odredjivao ljude u šumu). Ljude su pozivali da krenu u šume i ministri I. Frković i V. Vrančić (izkaz Štira) i mnogi drugi, a sve po nalogu i zapoviedi pok. Bože Kavrana. Ako je kazivao ljudima, da je to želja samog Poglavnika, onda je to radio u dobroj vjeri, vjerujući riečima Bože Kavrana, koji mu je uručio i dvije Poglavnikove fotografije u svrhu umnožavanja i dieljenja hrvatskom stanovničtvu po skupinama, koje bi se prebacile u Hrvatsku, čime je u njemu samo još i pojačana vjera, da se čitava akcija vodi sa znanjem i po zapoviedi Poglavnika. Ovdje je potrebno iztaknuti i to, da je prisjednik (pomoćnik, mo) ovoga Suda ustaški satnik Dinko Šakić, koji je u godini 1946. bio osobni čuvar Poglavnika u Austriji i s njime zajedno stanovao, po izričitoj zapoviedi Poglavnika pozvao bojnika Vrbana, oboružao ga, dao mu materialna sredstva, medju kojima i jedan dukat od samog Poglavnika i prema izričitoj zapoviedi Poglavnika uputio ga u domovinu sa ciljem preispitivanja terena. Ovakovi i slični slučajevi pročuli su se po hrvatskoj emigraciji, pa nije čudo ako su ljudi, a medju njima i Rover bili doista uvjereni, da se akcija vodi sa znanjem i po zapoviedi Poglavnika iako to možda nije bio slučaj.

    Obtuženi Rover medjutim poriče, da je nagovarao bilo ijednog od onih ljudi na polazak u hrvatske šume, koji su doista i otišli, a obtužba nije ničime tu njegovu tvrdnju odobrila ni dokazala protivno, pa se prema načelu in dubis pro reo trebala vjera dati izkazu Rovera. Prema tomu po točci prvoj obtužnice ne može se Roveru ništa upisati u grieh, pa ga je po toj točci trebalo riešiti svake krivnje.

    ad 2. Obtuženi Rover priznaje, da je prelazio 6 puta jugoslavensku granicu, od toga tri puta pod vodstvom "Lojzeka" kao pomoćni vodić da upozna put, a tri puta samostalno. Prvi puta kao pomoćni vodić da upozna put, a tri puta samostalno. Prvi puta kao pomoćni vodić polazi na put 23.III.1948., drugi puta 26.III.1948. i treći puta 14.IV.1948. Kao samostalni vodić polazi na put 3 ili 4 svibnja 1948., drugi puta 18 ili 19 svibnja 1948. i treći puta 31 svibnja 1948. Na tim svojim samostalnim prilazima preko granice preveo je ukupno od 19 skupina, koje su otišle u Domovinu samo 3 skupine i od 94 čovjeka samo 11 i to: Pavla Vukića, Vinka Pavlakovića, Pavla Plavšića, Slavka Unterverger, Adama Miličevića, Izidora Strmečkog, Nikolu Pehara, Matu Vasilja, Dra. Emila Tuka, Miju Jagarinac i Miroslava Naglića. U to vrieme su već davno prešli granicu pod vodstvom "Lojzeka" i drugih vodića i bili poapšeni svi glavni akteri ove tragedije, kao zapovjednici dopukovnik Tomljanović i bojnik Petračić, bojnik Alagić te poznati politički radnici kao Sabolić, Blaškov, Rosandić itd., jer se je iz materijala sudjenja jugoslavenskih vlasti ustanovilo, da su isti uhićeni već kod samog prelaza granice i to VEĆ ODPOČETKA SRPNJA 1947. DOK JE ROVER STIGAO U AUSTRIJU TEK PRED BOŽIĆ 1947. GODINE, U DOMOVINSKI SEKTOR BIO TEK UPUĆEN POLOVICOM OŽUJKA 1948., DAKLE TOČNO 8 MJESECI NAKON ŠTO SU IZVRŠENA UHIĆENJA PRVIH NAŠIH PRELAZNIKA I GODINU DANA NAKON TOGA, ŠTO JE SAMA AKCIJA POČELA. PREMA TOME ROVER SE JE UKOPČAO U RAD SAMO 3 MJESECA PRIJE NEGO LI SE JE SAZNALO ZA KATASTROFU.

    Sve ovo potvrdjuje stožernik Hećimović, (Mile Markić, mo.) a nešto bi o tome morali znati i gg. ministri Sušić, M. Frković i Mehičić, preko kojeg posljednjeg se je Rover prebacivao u Njemačku, dok su u isto vrieme po Boži Kavranu odpremane i po "Lojzeku" prevodjene pojedine skupine preko granice, gdje su predavane tobožnjim "Francekima" i satniku Sertiću. Osim toga IZ POSTUPAKA JE VIDLJIVO DA ROVER KOD VOJENJA I PREDAVANJA LJUDI TOBOŽNJIM VEZAMA U SLOVENIJI FRANCEKU I SERTIĆU NIJE UVIDIO NIKAKOVIH NORMA, NEGO JE DJELOVAO PO TOČNO I UNAPRIED IZGRADJENOM SISTEMU, KAKO SU I DO TADA RADILI SVI VODEĆI PO NORMAMA, USTANOVLJENIM PO SAMOME ZAPOVJEDNIKU AKCIJE BOŽI KAVRANU (Priepis razpisa "OBAVIEST" od 20 srpnja 1948. vidi preslušanje generala Drinjanina). Da bi ipak ti Križari, kojima je predavao ljude kao i svi ostali vodeći mogli biti i da jesu Oznaši, to on nije mogao znati, kao što to na žalost nije znao ni zapovjednik akcije Božo Kavran, kojega medjutim zato nitko neće obtužiti da je izdajnik. Svi su oni bili žrtve superiornosti Ozne u konspiraciji. Povodom svega toga, a na osnovu dokazanog postupka trebalo je i po toj točci donieti oslobadjajući osudu.

    ad 3. Obtuženi nadporučnik S. Rover ne priznaje, da je on prevodio Božu Kavrana u Domovinu i tvrdi u svojoj obrani, da se je sa njim zadnji put vidio u mjesecu lipnju u Villachu na željezničkoj postaji, kuda ga je B. Kavran odpratio na vlak, kojim je po njegovu nalogu imao da odputuje u Njemačku. Iz Njemačke vratio se je 3 srpnja 1948., (subota) u družtvu bojnika Križanca u Salzburgu i ovdje mu je ministar Sušić kazao, da je B. Kavran u medjuvremenu odputovao u Domovinu. Došavši u Trofaiach saobćio mu je istu viest i bojnik Jelenek kao i nadp. Božičević koji mu je osim toga rekao, da je Božu provodio njemu nepoznati čovjek, , dok mu je tadašnji staratelj u prihvatištu Meštrović kao i stožernik Hećimović izričito rekao, da je Kavrana prevodio Lojzek. Taj "Lojzek" vratio se je sa toga puta dne 5 srpnja u Trofaiach i donio od Bože Kavrana tobožnju da odmah ponovno krene na put i da sa sobom povede u Jugoslaviju, odnosno Sloveniju Rovera, Vidalija, Jeleneka i Meštrovića sa radio postajom. Kako su toga dana Vidali i Jelenek bili u Villachu, to nije odmah Rover mogao krenuti na put sa "Lojzekom", nego je morao potražiti gornju dvojicu, a dok je došao s njima u vezu "LOjzek" je žurno odputovao sam, jer mu se je "jako žurilo". Kasnije su Rover, Jelenek i Vidali krenuli sami na put, ali su se morali radi nevremena i jer su zalutali povratiti (Izkaz Rover i Jelenek).

    Prema tomu, izkazima svjedoka Božičevića i Jeleneka, i Hećimovića a znade to i ministar Sušić, kao i obskrbnik Meštrović nedvojbeno je dokazano, da pok. Božu Kavrana nije prevodio u Domovinu obtuženi Rover, nego "Lojzek", pa ga prema tomu Rover nije mogao ni predati u ruke partizana. Radi toga trebalo je obtuženog nadp. Srećka Rovera i po ovoj točci obtužnice riešiti svake krivnje.

    Time je ovo sudjenje, koje hrvatska emigracija sa toliko nestrpljenjem očekuje dovršeno. Tom prilikom ovaj Sud smatra svojom dužnošću, da oda počast svim onima, koji su, unatoč nesretne završene akcije, imali u njoj bilo kakova udjela i to s razloga jer je uvjeren, da je sve aktere u tom njihovom poslu vodila samo čista ljubav sprem Domovine i nepatvoreni idealizam. Tu počast odajemo svima onima, koji padoše kao i onima, koji providnošću Božijom ostadoše na životu. Smatramo napose svojom dužnošću zamoliti našeg državnog poglavara Poglavnika N.D.H., Vrhovnog Zapovjednika i Vrhovnog Dudca, da i On nakom oslobadjajuće presude ovoga suda izpravi nepravdu, počinjenu jednom nepravednom obtuženom hrvatskom borcu i ustačkom častniku, povrati mu čast, čin i pripadničtvo Ustačkom Pokretu, kojemu je ovaj pripadao još od svoje najranije mladosti.

    Konačno ovaj Sud izjavljuje, da ukoliko bi Obtužba smatrala, da je kod ovog sudjenja učinjena neka nekorektnost ili da imade nekih novih momenata, kojima možete dokazati krivnju nadporučniku Srećku Roveru, da nema ništa protiv toga, da se ustanovi viši sud, koji će preizpitati ovo naše sudjenje i eventualno odrediti jedno drugo. To neka uzmu svi kao dokaz naše dobre volje i spremnosti za pronalaženje istine, što je konačni cilj svakoga Suda.

    Z A P O G L A V N I K A I D O M S P R E M N I !

    Dovršeno i zaključeno dne 6 svibnja 1956,

    Prisidnici sudci (pomočnici, mo)
    Dinko Šakić v.r.
    Jure Trullols v.r.

    Predsjednik Častnog Suda:
    Dr. Marijan pl. Pušić v.r.


    Tužilac:

    Josip Trullols v.r.


    Branitelj:
    Mihael Benvent v.r.

    Zapisničar i tumač:
    N, Bilanović v.r.


    Da je ovaj prepis vjeran originalu potvrdjuje Kanciljer Generalnog Konzulata N.D.H. u Barceloni - Španjolska Jorge Trullols s svojim pečatom i vlastoručnim podpisom.

    Barcelona, dne 6 svibnja 1956.

    Jorges Trullols v.r.

    (Završetak ovog ČASTNOG SUDA HRVATSKOG NARODNOG ODPORA. Srečko je Rovor na ovom sudu oslobođen svih optužbih i svih krivnjih. Kasnije ću na ovo nadodati, tj. priložiti iskaz pok. Dinka Šakića povodom AKCIJE BOŽIDARA KAVRANA. Dinka Šakić iskaz će biti izložen svim mogućim analizima. Mile Boban, Otporaš.)

  16. #276
    "KAVRANOVA AKCIJA" - PIŠE DINKO ŠAKIĆ

    (Pošto se i ovaj opis odnosi na proces Srećka Rovera, donosim ovdje opis "KAVRANOVA AKCIJA" koji je izišao na portalu "Ustaški Pokret" a kojeg je pisao ili kojeg je potpisao Dinko Šakić. Osobno sam poznavao Dinka Šakića. Dinko Šakić je bio iznad svega jedan veliki rodoljub i sve bi dao za Hrvatsku.

    Mene što najviše ovdje zanima je to da u ovom sudskom procesu kojeg sam upravo donio na ovim stranicama, Dinko Šakić je bio taj kojeg je taj sud zadužio da u ime Srećka Rovera pročita njegov izvještaj i da kaže sve najsuperlativnije o Srečku Roveru. Dakle Dinko Šakić je nesumnjivo vrlo dobro poznavao Srećka Rovera i rekao bih da su bili uzajmni prijatelji.

    Ovaj opis ne govori baš tako. Neka svaki za sebe donese svoje mišljenje. Moje je da su ovi vrli hrvastki borci rekli svoje i djelima i riječima za sva nadolazeća hrvatska pokoljenja. A sve ostalo je da povijesničari kažu posljednju riječ o svima nama. M.B. Otporaš.)



    Motto: "Komunistički đavolski mozak stalno pronalazi nove formule za uništenje svojih protivnika...


    ...Njegova sposobnost prilagođavanju svim prilikama tako je velika da su i najbolji poznavatelji njegovih varka i metoda često žrtve i kroz dugo vrijeme, i ne znajući to, izvršavaju ono što im on sugerira."

    Kada smo odlazili iz domovine postojala je teoretska mogućnost da će zapadni Saveznici otvoriti oči u zadnji čas i uz pomoć europskih nacionalnih snaga zaustaviti boljševički prodor u srce Europe. U to smo vjerovali ne samo mi Hrvati nego i Mađari, Rumunji, Bugari, Albanci, Srbi i Crnogorci, jer su svi u mnoštvu s vojničkim postrojbama i civilima išli u susret kulturnim zapadnim Saveznicima.

    Ubrzano napredovanje oklopnih jedinica američkog generala Pattona prema Pragu išlo je u prilog našim očekivanjima. Nu, mi nismo tada znali da su različiti ALGER HISSI i drugi komunistički agenti u Washingtonu »mislili i djelovali« u ime bolestnog Roosewelta, prema uputama i zapovjedima svojih gospodara u Kremlju. Zbog toga je i propao Churchilov plan iskrcavanja savezničkih snaga na našem Jadranu a s time su propale i sve nade prije spomenutih naroda. Polovica Europe predana je boljševičkoj nemani.

    Istina je da smo se svi nadali i vjerovali u sukob Zapada s Istokom, ali smo taj sukob očekivali »pet minuta« prije njemačke kapitulacije, dok smo još bili pod oružjem i visokim borbenim moralom, zbog čega smo pošli u susret Saveznicima na Zapad, da se uklopimo u opći plan zaustavljanja ruske invazije. Međutim, bili smo izdani, na prijevaru razoružani i poslani u klaonicu.

    Nakon toga, misao na povratak u hrvatske Šume bila je u svim glavama mladih hrvatskih častnika, dočastnika, vojnika i ustaških dužnostnika jer smo se uvjerili da ne možemo ništa dobra očekivati od onih koji su nas izdali.

    Mnogi su pojedinci u malim grupama, od 2-3-4 čovjeka odlazili u Hrvatsku, ali to nije bilo organizirano nego spontano, bez određenog plana. Nego, jednostavno, bili su ponosni hrvatski vojnici, kako mi je jednom prilikom rekao pok. Ljubo Miloš: - Idem rađe u Hrvatsku i tamo častno poginuti u borbi, nego ovdje slušati »verfluchtev Ausländer« (prokleti stranac) i doživljavati poniženja od engleskih kolonijalnih »sargenata«.

    Prvi organizirani podhvat odlazka u domovinu, s određenim programom i zadatkom, zamišljen je na konspirativnim osnovama, bio je nakon neuspjeha i tragedije poznat kao KAVRANOVA AKCIJA. (Po Božidaru Kavranu koji je bio vidljivi inspirator toga podhvata).

    Božu Kavrana i sve ostale koji su s njim surađivali i dobrovoljno otišli u hrvatske šume nije na to naveo nikakav očaj ili strah od progona i »razpisanih tjeralica« kojima su bili izloženi. Vodila ih je ljubav i odanost prema domovini Hrvatskoj, čast i ponos hrvatskih vojnika koji se nisu osjećali poraženima, nego prevarenima i izdanima od onih koji su propovijedali slobodu, demokraciju i samoodređenje naroda.

    Vjerovali su ili su bili uvjeravani da se unatoč tragičnih događaja, izdaje i pokolja Hrvatske vojske, još uvijek može povesti oružana borba s preživjelim borcima u hrvatskim šumama, srušiti komunistički režim i obnoviti hrvatska država.

    Do toga uvjerenja dolazio je Božo Kavran na temelju različitih informacija iz »pouzdanih vrela«, iz Hrvatske i od različitih osoba koje su mu bile predstavljene kao predstavnici nekih američkih i engleskih ustanova, koje su obećavale materijalnu i tehničku pomoć za borbu »protiv komunizma«.

    O Kavranovoj akciji napisano je vrlo malo (s naše hrvatske strane). Ono šio je napisano to je površno, nepodpuno i tendenciozno. Svi su u tom neuspjehu tražili i dokazivali »izdaju«, što je u biti točno. Nu, nitko nije još napisao ili rekao istinu. Oni koji su je znali imali su razloga o tome ne govoriti, a neki prikazuju stvarni način da bi svoje sudjelovanje i suodgovornost u toj tragediji umanjili ili prebacili na tuđa leđa.

    Stjecajem okolnosti bio sam u središtu gdje je taj podhvat zamišljan, dok je stvar bila još u zametku. Premda sam bio mlad i neiskusan, bio sam u prilici upozorili Božu Kavrana i dr. Lovru Sušića na stanovite stvari, koje su tijek događaja mogle usmjeriti drugim pravcem, da se posvetila pažnja upozorenjima.

    Komunisti, a i druge tamne sile, koje iza neprozirnih zastora upravljaju svijetom, kad osjete ili primijete da se ntšto sprema ili radi što nije u skladu s njihovim interesima ili se suprotstavlja njihovim planovima oni odmah u tu sredinu neprimjetno ubace svoje spretne agente, koji svojim idejama i dinamizmom brzo zauzmu ključne položaje u različitim organizacijama i pretvore se u nenadoknadive suradnike i savjetnike političkim predvodnicima ili predsjednicima organizacija. Tako oni doznaju sve što se radi, sprema ili planira i sa svojih privilegiranih pozicija savjetuju, usmjeruju i kontroliraju cijeli rad. To se nažalost dogodilo i u ovomu slučaju koji je predmet ove razprave o Kavranovoj akciji.

    Nitko nije zahvatio u dubinu problema, niti je iztraživao pozadinu tog podhvata, u čemu i leži izdaja i uzrok tragedije. Nitko nije postavio jedno temeljno i jednostavno pitanje s kojim bi se moglo orijentirati, gdje treba tražili uzroke tragedije? A, to pitanje glasi:

    - Kako, kada i zašto je Božo Kavran došao na ideju da organizira ODPOR u domovini iz emigracije, da upućuje ljude, častnike, dočastnike i vojnike i političke dužnostnike u hrvatske šume, a da prije toga nije ni pokušao stupiti u vezu sa zapovjednikom odpora u zemlji, generalom Luburićem, i od njega tražiti informacije o stvarnom stanju i potrebama i njemu ponuditi svoju suradnju ako bi to trebalo. Kavranu i dr. Lovri Sušiću ponudio sam vezu s generalom Luburićem, ali zaslugom njihove najbliže okoline i »savjetnika« poput Ratkića, Jileka, Rovera, Gregla i drugih oni to nisu prihvatili.

    Poslije, nakon neuspjeha i tragedije oni na vrhu organizacije pokušavaju dokazivati da je glavna podloga za Kavranovu akciju bilo izvješće koje je vojnik Ante Vrban - častnik Ustaške obrane - podnio svomu predpostavljenom, pukovniku Jakovu Džalu.

    Naivno je vjerovati, a još pogubnije tvrdili da je netko od nas - mislim na emigrantske organizacije - pošteđen od komunističke infiltracije. Katolička Crkva, najstarija ustanova u svijetu, uz svoje skoro dvije tisuće godina iskustva, nije ostala pošteđena od te pošasti. Papa Pavao VI. je rekao: »Sotonin dim infiltrirao se u vatikanske zidove...« Tako i Ustaški pokret u prvoj emigraciji nije ostao pošteđen. Bio je infiltriran po jugoslavenskoj policiji, po uhodama vojničke obavještajne službe. Bubalo, Kruhak, Olujić, Gruber, Jelka Pogorelec i ostali, manje poznati, su primjer. Nu, onda su vladale druge prilike, emigracija je bila malobrojna u usporedbi s današnjom pa je bilo lakše odkrivati i neutralizirati ubačene agente i izdajnike.

    MITROVICA-KOMUNISTIČKO SVEUČILIŠTE

    Jugoslavenska komunistička partija pokušala je uspostaviti suradnju s hrvatskim nacionalistima, ustašama, zatvorenima u Mitrovici. Vođa ustaške grupe STIPE JAVOR je to najenergičnije odbio. Moša Pijade, Đilas i ostali istaknuti komunisti - uz naklonost jugoslavenske kraljevske policije - počeli su u Mitrovici »obrađivati« pojedince. Nisu tražili da istupe iz nacionalističkih redova i da stupe u partiju. Naprotiv, savjetovali su, one koje su uspjeli zavesti, da ostanu u nacionalističkim redovima, da se što bolje afirmiraju, da dođu na važne položaje kako bi u danom času mogli izvršavati partijske naloge. U tom sotonskom planu imali su uspjeha. Jedini poznati slučaj otvorenog prelaza iz nacionalističkih redova u komunističku partiju bio je ŠIME BALEN.

    Unatoč zanosu i oduševljenju u desetotravanjskim događajima, osjetila se štetna djelatnost infiltriranih »ustaša« koji su svojim očitim provokativnim djelima i ispadima nastojali kompromitirati Ustaški pokret, stvarati zabunu i dezorijentaciju u tek obnovljenoj državi. Dosta je takovih otkriveno i onemogućeno, ali je veći broj ostao prikriven u svim slojevima pokreta, državne uprave i vojničkim administrativnim uredima. Najveća infiltracija je izvršena kroz Građansku zaštitu jer su komunisti za vrijeme banovine infiltrirali veliki broj izgrađenih članova partije od kojih su, kasnije kada je Zaštita raspuštena i djelomično uključena u oružane snage, mnogi ostali nezapaženi u vojničkim redovima. Mnogima još ni danas nije jasno i osuđuju razoružanje i raspuštanje Građanske zaštite u prvim danima Nezavisne Države Hrvatske. Međutim, oni koji su to učinili, znali su zbog čega to čine?

    Prvi korak, Vjekoslava Maksa Luburića, mladog ustaškog povratnika s Janka Puste, bio je preuzimanje komunističke kartoteke od redarstva u Zagrebu. Nakon neuspjelog komunističkog pokušaja u Mitrovici da postignu otvorenu i javnu suradnju s ustašama, partija je pošla drugim, zaobilaznim putem. Naredila je svojim najsposobnijim aktivistima da se neupadljivo približe istaknutim hrvatskim nacionalistima, posebno na zagrebačkom Sveučilištu. Upute su glasile: ni u kojem slučaju ne smije se pokušavati pridobiti za partiju istaknute prvaka, hrvatske nacionaliste. Neuspjeli pokušaj u Mitrovici bio je pouka. Treba im odobravati njihova stajališta i pokazivali solidarnost prema njihovoj borbi protiv dinastije Karađorđevića i osuđivati beogradski žandarski režim i teror koji provode nad hrvatskim narodom. Govoriti samo o socijalnoj pravdi, onako kako se to poklapa s ustaškim načelima. Glavni je cilj bio najprije steći povjerenje, a kasnije se postupno pretvoriti u dobre prijatelje i »nenadoknadive« savjetnike. Jedan od takovih značajnih slučajeva bio je VJEKOSLAV DILBEROVIĆ, konspirativnog imena KUM.

    On se približio Božidaru Kavranu i pratio ga kao sjena sve do njegove tragične, ali i junačke smrti. Vjerojatno je Božo došao do spoznaje da nešto nije u redu s pothvatom slanja ljudi u šumu, pa je sam otišao u smrt da njegovi suborci i prijatelji ne bi pomislili da ih je on izdao i napustio.

    Još na Sveučilištu prijatelji su Božu Kavrana upozoravali na njegovu vezu s Dilberovićem, ali on je uvijek odgovarao da znade da je Dilberović komunist, ali da je hrvatski orijentiran i nije mu nikada ni pokušao nametati svoje komunističke ideje, te je on isto toliko, ako ne i još više, protiv Srbijanaca i dinastije.

    Kada je partija saznala - preko svojih agenata u najbližoj Kavranovoj okolini - što on planira, ukopčala je Dilberovića i on »savjetuje« Kavranu što i kako treba raditi. Partija je od prvog časa bila informirana o svemu, upravljala je akcijom iza neprozirnog zastora i svaki korak kontrolirala, a to potvrđuje prisutnost stanovitih osoba u najintimnijem krugu oko Bože Kavrana. Partija ništa ne improvizira, misli na sve i planira na dugi rok. OZNA je znala, isto kao i Kavran, da se na čelu Odpora u domovini nalazi general Luburić, pa su pretpostavljali da bi se prema ustrojstvu Hrvatskog Narodnog Odpora i prema svojoj dužnosti, Kavran trebao obratiti generalu Luburiću i s njim surađivati, što bi bilo normalno i razumljivo.

    Dilberović je sugerirao Kavranu organiziranje oružanog odpora u domovini i slanje ljudi iz emigracije u šumu, ali u tom poslu mora biti podpuno odvojen od generala Luburića. OZNA je dobro znala i često na svojoj koži osjetila da se general Luburić nalazi u hrvatskim šumama i predvodi odpor, jer im je dvije godine zadavao velike brige, kažnjavajući mnoge oznaške krvnike, sve dok nije bio u jednom većem okršaju teško ranjen i zbog liječenja morao je napustili domovinu. Oni su predpostavljali da bi Kavran u najmanju ruku morao obavijestiti generala Luburića o svojim planovima djelovanja na području domovine i to su morali po svaku cijenu spriječiti, jer da se je Kavran obratio generalu Luburiću, OZNA ne bi uspjela u svojim namjerama.

    Zbog toga je jedna Dilberovićeva poruka Kavranu glasila: »Ti si Božo naj idealnija osoba da staneš na čelo odpora u domovini. Luburić je proglašen ratnim zločincem i svaka Tvoja i najmanja veza s njim škodila bi cijeloj stvari, a posebno Tvom prestižu. Ne zaboravi da je u izgledu i američka pomoć, a oni krugovi ovdje u domovini, s kojima će se morati računati u danom času, najenergičnije odbijaju svaku, pa i najmanju suradnju s Luburićem zbog njegove prošlosti. Eto, tako je na najjednostavniji način bio Božo Kavran izoliran i nije htio, sigurno u najboljoj nakani, prihvatiti ponuđenu vezu s Maksom da ne »kompromitira podhvat«.

    POGLAVNIK - GLAVNI CILJ OZNE


    Partija je montirala spomenutu akciju kao preventivnu mjeru, tj. prema komunističkim shvaćanjima, mora se sve potencijalne neprijatelje likvidirati i uništiti. A to su bili častnici hrvatskih oružanih snaga, politički dužnostnici i intelektualci koji su se spasili, oni koje nisu uspjeli likvidirati od Bleiburga do Vršca u marševima smrti. Stoga su uvijek poručivali Kavranu da je u domovini potreban vodstveni sloj, kojeg treba dovesti u stupicu i uništiti, jer taj ljudski potencijal u slobodnom svijetu uvijek bi im visio nad glavom kao Damoklov mač. A s druge sirane, jedan veliki i tragični neuspjeh emigracije omalodušio bi i obeshrabrio i one najborbenije i najodlučnije elemente u domovini, s čime bi dokazali da se niIko ne treba ničemu nadati od emigracije, jer se vidi rezultat njezinog djelovanja.

    Partiji je trebalo čim prije učvrstiti svoju vlast jer su bili svjeslni da procesom i osudom nadbiskupa Stepinca nisu uspjeli na dugi rok. Nu, glavni cilj bio im je Poglavnik dr. Ante Pavelić. Nadali su se da će im uspjeti inscenirati sve, pa i neke akcije širih razmjera koje su bile predviđene kao podpuna kontrola šireg područja po križarima, s čime su mislili navesti Poglavnika da dođe u šumu na »oslobođeno područje«.

    S jednim dobro montiranim procesom protiv Poglavnika i njegovih najbližih suradnika, koji bi im pali u ruke, mislili su, i nadali su se uspjehu, postići ono što im nije pošlo za rukom s nadbiskupom Stepincem i pukovnikom Lisakom. Vjerovali su da bi na taj način zauvijek uništili i samu ideju o mogućnosti postojanja Hrvatske države izvan jugoslavenskog državnog okvira.

    Kada je Ozna saznala da se Poglavnik nalazi izvan njihova dohvata, poduzeli su sve da se domognu što većeg broja najistaknutijih ustaških časlnika, ministara i političkih dužnoslnika. Pokušali su u emigraciji ugrabiti ministra dr. Matu Frkovića, zadnjeg ministra unutarnjih poslova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. U Buenos Aires je stiglo jedno vlastoručno pismo iz »šume« u domovini, naslovljeno na adresu kapetana bojnog broda g. Andriju Vrkljana, a to pismo je navodno pisao Jure Preka (Dorđe Precc), jedan od učesnika u Kavranovoj akciji. U tom pismu se traži da se iz Argentine u domovinu čim prije uputi šio veći broj časlnika, a posebno je naglašeno ime pukovnika Ivana Štiera jer je njegovo ime popularno u cijeloj Slavoniji. Bilo je naglašeno da onima koji se odmah jave postoji mogućnost prevoza u Europu zrakoplovom. Taj detalj svratio nam je pozornost i osjećali smo da se nešto krupnog krije iza svega. (Dr. Vjekoslav Vrančić bio je osobni prijatelj Jure Preke i identificirao je autentičnost njegova rukopisa).

    Pukovnik Štier, s opravdanim razlozima i sumnjom, odklonio je poći u domovinu zrakoplovom, što je u stanovitim krugovima naišlo na nerazumijevanje, pa čak i na osudu. Kada je Ozna vidjela da se nitko ne odaziva i unatoč zrakoplovnom prevozu, završili su tu akciju poznatim tragičnim procesom i smrtnim osudama nad hrvatskim vitezovima koji su u svojoj neograničenoj ljubavi prema svojoj domovini pali u sotonske komunističke mreže.

    U jednoj izjavi velečasnog Vilima Cecelje, koja je objavljena u knjizi Ivana Prusca Akcija deseti travanj na stranici 442. piše doslovno, citiram: »Po pričanju Jole Bujanovića, izvještaji o borbama u Hrvatskoj bili su tako uvjerljivi, da je i Poglavnik odlučio poći na put (u domovinu). Navodno ga je čekao autobus kod Maribora. Međutim, u pravi čas je stigao brzojav da se put odgađa, pa je Poglavnik ostao u Napulju. Naravno te izvještaje je slala Ozna, kao i one koje je Rover donosio Kavranu iz Trsta«. Gornje potvrđuje moj navod da je Oznin cilj bio dovesti Poglavnika u stupicu. Nu, ne odgovara istini da je Poglavnik namjeravao poći u šumu, jer nakon Maksove poruke po bojniku Anti Vrbanu, Poglavnik je naredio Kavranu da zaustavi sve što je planirao poduzeti na području domovine.

    S ISTINOM NA VIDJELO

    Pod gornjim naslovom napisao je g. Srećko Rover nešto o svom sudjelovanju u Kavranovoj akciji. To je objavljeno u HRVATSKOM TJEDNIKU u Australiji 1. XII. 1979. na stranici 9.. U tim člancima Rover nastoji umanjiti svoju ulogu i suodgovornost u toj tragediji tvrdeći da on uopće nije ni znao do rujna 1947.g. da ta akcija postoji. Međutim, stvari stoje drugačije.

    Nedvojbeno je ustanovljeno da je g. Srećko Rover suodgovoran jer je sudjelovao u toj akciji od samog početka. Tek sada kada, 30 godina poslije tragičnog završetka te akcije, (dakle, po ovom opisu Dinko Šakić je morao ovo pisati negdje 1978. godine, jer spominje: "Tek sada kada, 30 godina poslije tragičnog završteka te akcije...", mo. Otporaš.) misli da su svi koji bi ga mogli teretiti mrtvi, želi g. Srećko Rover izaći na vidjelo sa svojom istinom, u kojoj će svi mrtvi biti krivi jer se ne mogu braniti, a on, jedan od glavnih čimbenika te IZDAJE, trebao bi ostati čist i nevin. U svojoj obrani g. Rover bio bi uvjerljiviji da je pošteno i ljudski preuzeo dio svoje odgovornosti. Nu, prevario se je jer još ima živih osoba koje su na jedan ili drugi način imale uvid u cijelu stvar od prvoig časa. Postoje pisma, dokumenti i razni zapisnici koji pokazuju da je Rover, alias BIMBO, partijsko konspirativno ime, od samog početka u toj akciji bio najuže povezan s Božom Kavrainom. Donosio mu je »povjerljiva izvješća«. Služio mu je najprije kao teklić, a kasnije i kao vodič, koji je preveo preko granice osam grupa u Sloveniju i predao ih oznašima u ruke, a sve to g. Rover želi zaboraviti.

    S kakvom istinom želi g. Rover izaći na vidjelo. Pokazat će nam ovaj mali primjer iz njegova članka u OTPORU. G. Rover doslovno piše: »Ivan Prusac je otišao u Hrvatsku u četvrtoj grupi i bio zatvoren po Ozni u Hrvatskoj, prije nego li sam ja znao da uopće postoji dotična akcija.«.

    Prema Pruščevoj knjizi Tragedija Kavrana i drugova, na stranici 38., Ivan Prusac piše da je njegova grupa pošla iz Austrije dne 7. rujna 1947.g.«. Prije sam spomenuo »izvješće« iz pouzdanih izvora iz domovine koje je u travnju 1946.g. Božo Kavran predao Poglavniku (u mojoj prisutnosti) i kazao da mu je to donio iz Trsta Srećko Rover, osoba njegova povjerenja. G. Rover svjestno ne govori istinu kad tvrdi da on nije znao do rujina 1947.g. da dotična akcija postoji.

    U Obrani broj 157., Madrid, studeni 197l.g., objavljena je jedna izjava koju su podpisali dva visoka duižnostnika Hrvatskog Narodnog Odpora u Argentini, g. Lukas Juiričić, bivši Poglavni pobočnik u Hercegovini i predsjednik Hrvatskog Narodnog Odpora za Južnu Ameriku, i g. Tomiša Grgić, pukovnik Poglavnikove Tjelesne Bojne u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i Glavni tajnik Hrvatskog Narodnog Odpora za Južnu Ameriku. Iz te izjave (koja je podpisana pred javnim bilježnikom) proizlazi da je Srećko Rover u studenom 1946. godine u Rimu, Italija, pozivao generala HOS-ag. Ivana Herenčića, u prisutnosti Drage Jileka i Andrije (Brace) Juratovića, da stupi u vezu s hrvatskom (?) Oznom koja se nudi i spremna je napraviti »usluge« hrvatskoj emigraciji, likvidirati sve i svakoga tko bude na putu »pravim interesima« hrvatske emigracije kojoj bi na čelu bio, među ostalima, i Srećko Rover. Rover je predlagao generalu Herenčiću da pođe u Trst gdje će ga on spojiti s nekim oznaškim majorom koji se zove Hahn, što je general Herenčić energično odbio. Kada je general Herenčić stigao u Argentinu, napravio je pismeni izvještaj o tom slučaju i predao ga Starješinslvu hrvatskog domobrana u Buenos Airesu, u čijoj se pismohrani taj dokument nalazi.

    Možda je spomenuti major Hahn ili major Štern dao ona izvješća koje je Rover donosio Boži Kavranu iz pouzdanih izvora u domovini? "Ni Churchil mu nije do koljena" (Dilberoviću) prema Roveru. S time mi je Rover napravio neizmjernu uslugu, potvrdio je moje navode o zlokobnoj ulozi »kuma« Dilberovića. To dokazuje da je Kavranova akcija bila kontrolirana i upravljana po Ozni i da je Srećko Rover u tom svjestno sudjelovao, a najuvjerljiviji je dokaz njegova veza s OZNOM koju je u studenom 1946. u Rimu predlagao generalu Ivanu Herenčiću.

    Vidjeli smo kako je Dilberović na podal način spriječio da se Kavran spoji s generalom Luburićem. Odbijanje veze koju sam Kavranu i dr. Lovri Sušiću ponudio, mi smo tumačili, i logično zaključivali, u smislu da Kavran, Sušić i njihovi najuži suradnici žele sami organizirali oružani odpor u domovini, iza leđa generalu Luburiću, da dokažu Poglavniku kako su oni sami sposobni to učiniti bez pomoći i suradnje generala koji je ozloglašen zbog svoje djelatnosti za vrijeme rata. Bio sam uvjeren u to, kao i pukovnik Džal i drugi naši suborci, ali nismo mogli ni slutili da je takav njihov postupak bio inspiriran po neprijatelju.

    U logoru FERMO, Italija 1946.g., Rover je nagovarao častnike da idu u šumu, i još su živi častnici koje je on nagovarao, a danas to osporava. U Otporu broj 2., od veljače I979.g., Rover piše doslovno: »Uvijek mi pred očima lebdi lik i žive oči genijalnog Dilbcrovića- takozvanog našeg 'kuma'. On je svojim vizionarstvom odskakao nad Churchilom i da su drugi imali, na kojoj bi strani bio Dilberović sa svojim profelskim zapažanjima dotični bi rat dobili«. Naravno, ako bi poslušali savjete Dilbcrovića. S ovim je Rover rekao sve. Kavran je poslušao savjete Dilbcrovića i zbog toga je završio na vješalima sa svojim suborcima.

    Tito je imao Dilberovića na svojoj strani pa je vjerojatno zbog toga rat dobio - prema Roverovu naklapanju. Možda su ta »kumova profetska zapažanja« usmjerila Roverovu orijentaciju prema Moskvi? Sada će mnogi lakše razumjeli Roverovo kameleonsko pretvaranje, kamufliranje i prilagođivanje svakoj situaciji.

    U spomenutom broju Hrvatskog Tjednika, Rover kritizira dra. Antu Pavelića što se je ogradio od ove akcije Hrvatskog državnog odbora, (Kavranove akcije), premda je on (Pavelić) osobno postavio i imenovao taj odbor, te zanijekao daje on išta imao s dotičnom akcijom odpremom u Hrvatsku ovih rodoljuba (između 1946. i 1948. godine), a neizravno je nabacio krivnju na mene osobno.

    Točno je da je Poglavnik postavio i imenovao Hrvatski državni odbor, kojem su na čelu bili g. dr. Lovro Sušić, dr. Mate Frković i dr. Meho Mehičić, ali je druga stvar snositi odgovornost izravno za sve ono što je učinjeno ili se radilo njemu iza leda, bez njegova znanja i odobrenja, pa i protiv njegovih zapovijedi. Znadem da se je dosta toga radilo u ime Poglavnika i prikrivalo njegovim imenom i da je njegov podpis bio česlo krivotvoren i zloupotrebljavan. A to sam Rover najbolje zna jer se je i on tim služio kada je u logoru Fermo 1946.g. kazao hrvatskom časmiku g. Mirku Bušiću da ima Poglavnikov pismeni nalog za pozivanje ljudi u šumu.

    Kako sam prije naveo, po nalogu Poglavnika, pukovnik Džal i ja smo poslali u domovinu bojnika Antu Vrbana da pronađe Maksa i donese izvještaj o stvarnom stanju u domovini. Kada je Poglavnik dobio Vrbanovo izvješće, naredio je Boži Kavranu da sve zaustavi što je planirao... Nažalost, Božo Kavran nije to poslušao, nego je nastavio započetim putem, vjerojatno potican i ohrabljivan po svojoj najužoj okolini. Hrvatski emigrantski povjestničar dr. Jere Jareb poslao mi je tri različite verzije (fotokopije) izvješća bojnika Ante Vrbana o prilikama u domovini.

    Bojnik Ante Vrban sretno je stigao u Hrvatsku sa svojim pratiocem i na određenoj adresi uspostavio prvu vezu. Kazao je: »Donosim poruku Ademage za Šaćir-efendiju«. »Dobro došao«, dobio je odgovor, a to je bio ugovoreni znak da je veza korektna. Morao je prokrstariti mnoga područja dok je uspio predali Poglavnikovu poruku, jer je general Luburić bio u stalnom pokretu. Za generalom Luburićcm u to vrijeme tragale su dvije posebne divizije Rankovićevih oznaša i Titovih partizana na svim područjima širom Hrvatske. General je izbjegavao otvorene sukobe zbog strašnih represalija protiv civilnog pučanstva na područjima gdje su se pojavljivali križari. Poduzimao je samo one akcije koje su bile neophodno potrebne da se kazne oznaški krvnici koji su se posebno isticali svojim hajdučkim nagonima u progonu hrvatskog pučanstva.

    U Valenciji početkom 1956. godine pripovijedao mije general pojedinosti, kako je dalekozorom gledao Vrbana iz prilične udaljenosti, prepoznao ga je, a i znak razpoznavanja bio je korektan, nu ustaljene mjere opreza i sigurnosti nisu mi dopustile osobni dodir. »Kako sam mogao bili siguran da Antu (Vrbana, mo) netko ne prati i gleda ga iz daljine kao i ja, a da to može izbjeći svim mjerama opreza«, kazao mi je general. Kasnije u Torontu 1969.g., nakon generalovog umorstva, pripovijedao mi je pukovnik Džal opisujući Vrbanov put po Hrvatskoj i njegov povratak i usmeni izvještaj koji mu je bojnik Ante Vrban podnio, i sve se poklapalo s onim što mi je general rekao o Vrbanovu putu po Hrvatskoj.

    Generalova poruka je glasila:... »da nema nikakvih preduvjeta niti se može misliti o bilo kakvom oružanom djelovanju na području domovine, jer se komunistička vlast ustaljuje, pa je potrebno prijeći u pasivni odpor, spašavati ljude infiltracijom u njihove komunističke redove, u vojsci, partiji i svim državnim ustanovama, dobro se prikriti u pokrajinama gdje su nepoznati, spasiti glave i čekali kad dođe čas pa tek onda, s položaja koje bi s vremenom postigli, mogu biti koristni svom narodu".

    Hrvatski Narodni Odpor, tj. dr. Lovro Sušić, dr. Male Frković i dr. Meho Mehičić, poslije sloma Kavranove akcije izdali su 20. srpnja 1948.g. OBAVIJEST za najuži krug suradnika. Obavijest povezuje početak Kavranove akcije s putom bojnika Vrbana u Hrvatsku (1946.g.) i njegovim izvješćima o tom putu. Vrban je bio u Hercegovini i naišao na partizansku zasjedu, bio je teže ranjen, a njegov pratilac vodnik Ćavar je poginuo. Spasila ga je grupa križara pod zapovjedništvom satnika Mandića.

    U prvoj točki obavijesti stoji: »Da se dođe do pouzdanih podataka o stanju u hrvatskim šumama, dobrovoljno je otišao u domovinu koncem travnja 1946.g. bojnik Vrban s jednim svojim pratiocem. On se povratio koncem mjeseca listopada iste godine donesavši sa sobom nekoliko pismenih izvješća pojedinih zapovjednika jačih skupina i davši svoje vlastito izvješće o nađenome i viđenome. Proputovao je napose Slavoniju, srednju i zapadnu Bosnu te Hercegovinu, našavši manje ili veće grupe hrvatske vojske koje su bile uglavnom još nepovezane, i to napose radi pomanjkanja viših častnika...«

    Potreba sustavnog povezivanja i jedinstvenog vojničkog i političkog organiziranja spomenutih grupa u svrhu vođenja Hrvatskog Narodnog Odpora potakmda je jednu skupinu mladih hrvatskih častnika i političkih dužnostnika da krenu u domovinu. Njihova je namjera, osim gornjega, bila još napose sprječavati neodgovorne ispade pojedinih grupa i time izazivanje represalija nad pučanstvom, dakle sprječavati nepotrebno prolijevanje krvi te spremati organizirani odpor za onaj čas kad opće prilike u svijetu dozore za opći narodni ustanak.

    Jer je bojnik Vrban već bio upoznao teren i mnoge grupe na terenu, što je on bio najpogodniji, to tim prije što je i dobrovoljno opet izjavio da je prvi spreman poći uspostaviti »kanal« i prihvatnu postaju, kao i organizirati »bazu«. Njemu se je dobrovoljno pridružio i bojnik Ljubo Miloš i to naročito zato jer mu je daljnji boravak poradi raspisanih tjeralica u inozemstvu bio nemoguć.

    Njih dvojica, u pratnji Luke Grgića, otišli su u mjesecu ožujku 1947.g., a s njima je otišao i poručnik Nemec koji će poslije biti vodič za ostale. (Radi se o Luki Ruščiću zastavniku Ustaške obrane koji nas je s Poglavnikom vodio preko Alpa u Italiju u rujnu 1946.g.) Oni su svi u domovinu sretni stigli te se odanle odmah javili vlastoručnim pismima prema dogovorenim znakovima, a Nemec je nakon povratka i usmeno o tom izvijestio. Napominje se da i sama optužnica tvrdi da su Vrban i Miloš uhićeni 20. VII. 1947.g., dakle 4 mjeseca nakon njihova odlaska. Toliko o Obavijesti koju je vodstvo namijenilo najužem krugu suradnika.

    Međutim, i nakon Vrbanovog prvog puta u Hrvatsku, o čemu nije ništa znao ni Onkel ni Kavran, to im je Poglavnik kazao kasnije, oni su i dalje nastavili s pripremama za svoj planirani rad na području domovine ne obazirući se na ono što će eventualno bojnik Vrban izvijestiti. A kasnije nakon Vrbanovog poraznog izvještaja, o čemu su Kavran i Sušić namjerno prešutili i ignorirali poruku generala Luburića i unatoč izričitog Poglavnikova naloga da zaustave sve što su planirali, oni su nastavili sa svojim programom i slali grupe ljudi u šumu. Vjerojatno su im njihovi savjetnici i inlformatori iz domovine poručivali i uvjeravali ih da kada se započne s jednom širom akcijom, cijela će Hrvatska »planuli« i u roku od nekoliko mjeseci bit će komunistički režim srušen i obnovljena Hrvatska Država.

    Nešto slično dogodilo se 24 godine kasnije s Bugojanskom akcijom. Prije nego je grupa mladih rodoljuba pošla u Hrvatsku iz Australije, jedan od braće Andrića rekao je jednom svom i našem prijatelju: »Vidjet ćeš, kad se započne, za tri mjeseca planuti će cijela Hrvatska...« Sigurno je i on bio uvjeren u to na temelju informacija iz »pouzdanih izvora iz domovine«, (i njih je čekao Bojnik Ante Vrban, javio se je dobrovoljno poći ponovno u Hrvatsku kako to stoji u Obavijesti Hrvatskog narodnog odbora. Vrban i Ljubo Miloš bili su stari prijatelji i suborci od prvih dana osnutka Ustaške obrane, pa je i bilo normalno da zajedno pođu, tim više jer je Ljubo Miloš već davno prije odlučio poći u hrvatske šume i tamo častno poginuti u borbi. Osim toga, jer su ih Kavran i Sušić uvjeravali da imaju sigurne informacije iz Amerike, iz najpouzdanijih izvora, da je ratni sukob između Amerike i Rusije neminovan i da može izbiti u svakom času, pa unatoč situaciji i stanju u domovini koju je Vrban provjerio i poruke generala Luburića, oni su povjerovali u navodni skori ratni sukob i zaključivali da su Kavran i Sušić bolje informirani od generala Luburića, jer oni imaju izravne veze s Amerikom.

    Ovdje se moram posebno osvrnuti na mišljenje dra. Lovre Sušica da se je Ljubo Miloš dobrovoljno pridružio bojniku Vrbanu iz očaja, jer mu je boravak u inozemstvu bio nemoguć zbog razpisanih tjeralica.

    Uvjeren sam da je ta tvrdnja tendenciozna, nepravedna i zlonamjerna, s posebnom pozadinom. Ako ćemo problem nepristrano gledati i stvari postaviti na svoje mjesto, onda to treba prikazati na sljedeći način:

    Tjeralice i lov na ljudske glave nisu bile usmjerene samo na glavu bojnika Ljube Miloša, nego na sve nas općenito, jer je Titova Jugoslavija je predala Saveznicima listu od 30.000 hrvatskih »ratnih zločinaca« i, dosljedno tome, bila je razpisana tjeralica i za Onkelom, drom. Lovrom Sušićem, kojeg smo zbog toga bili sklonili kod nas u Alpama u našem uporištu broj 2, u stanu pukovnika Džala, dok nije došao Poglavnik, a kasnije kada sam ja otišao u Italiju, sklonio ga je u svoj stan, koji smo mu mi prepustili, bojnik Ljubo Miloš. S druge strane dr. Lovro Sušić, kao pravnik, trebao bi imati u vidu da su i on, kao i svi ostali najviši ustaški dužnostniei, bili prema komunističkim shvaćanjima - ideološki začetnici svega onoga što se je Ljubi Milošu i svima nama pripisivalo i s čime se je nas teretilo. Dakle, prema tome i s pravnog stajališta. Ljubo Miloš i svi mi bili smo samo izvršitelji njihovih programa i planova. S toga ne mogu shvatiti da je bojniku Ljubi Milošu daljnji boravak u inozemstvu bio nemoguć i da je takorekuć iz očaja otišao u Hrvatsku, a dru. Lovri Sušicu, koji je bio visoko iznad Ljube Miloša, na vrhu hijerarhijske ljestvice kao Postrojnik Ustaškog pokreta, njemu je boravak bio moguć?

    Prije sam spomenuo da mi je jednom prilikom Poglavnik rekao: »Božo je ustaša, veliki je rodoljub, idealist vjeran i odan, ali sve te njegove vrline nisu dovoljne za ovu vrst djelatnosti«. Božo Kavran je bio povrijeđen što je Poglavnik poslao bojnika Vrbana u Hrvatsku da pokuša uspostavili vezu s generalom Luburićem, a nije njemu odmah ništa rekao, pa je iz toga zaključivao da Poglavnik nije vjerovao izvješćima koja mu je on donosio.

    U knjizi AKCIJA DESETI TRAVNJA od Ivana Prusca, tiskanoj 1980. godine, na stranici 420.-422. nalazi se izjava Rev. VilimaCecelje i u loj izjavi piše sljedeće: »Kavran je pokušao generala Gašćića pridobiti da osobno uđe u sklop akcije. Gašćić ga je zamolio da mu kaže ime voditelja vojničke akcije. Ako bi to bio general Peričić, Gašćić je izjavio da bi ušao u akciju kao običan vojnik. Kavran je odbio dati ime vojničkog zapovjednika. Kada je Gaščić upitao Kavrana koliko je pročitao literature o gerili, odgovorio je Kavran da nije pročitao ni jednu knjigu. Na to je Gašćić pozdravio Kavrana i napustio Salzburg«.

    U istoj izjavi Rev. Cecelje u dragom odlomku piše: »Iz arhiva je vidljivo da se je javio i Maks Luburić. On je onaj čas boravio u Španjolskoj, ali je čuo za Kavranovu akciju, preselio se u Francusku i stavio se na raspolaganje dru. Sušiću. Međutim, Sušić je odbio njegovo sudjelovanje u Pokretu. Nakon tog neuspjeha povukao se Luburić natrag u Španjolsku...«

    Vjerojatno je to netko Rev. Cecelji krivo ili zlonamjerno protumačio, jer to ne odgovara istini što mogu dokumentima i još živim svjedocima dokazati. Moje je mišljenje da se tim i drugim pričama želi sakriti ono bitno, to jest da je general Luburić iz hrvatskih šuma na vrijeme upozoravao da se ništa ne poduzima u domovini iz emigracije, jer ne postoje niti minimalni uvjeti za oružanu borbu u onim časovima. U drugoj polovici 1947. godine u jednom većem okršaju s partizanima (pokušaj oslobođenja zarobljenika iz logora Stara Gradiška) bio je general Luburić teže ranjen, ali ipak je nastavio s borbom dok mu se rana nije inficirala zbog pomanjkanja lijekova, pa su ga u zadnji čas njegovi suborci prebacili u Mađarsku, gdje su ga prihvatili i pomogli mu njegovi stari prijatelji iz doba Janka Pusto, zaliječio je ranu privremeno, ali je bila potrebna komplicirana operacija da spasi nogu. Iz Budimpešte je prešao u Beč, odakle je kroz Njemačku, uspostavivši vezu s našim fratrima, pukovnikom fra Bertom Dragičcvićcm, prešao u Francusku. Tamo je operacija izvršena i spasio je koljeno. Postojala je opasnost da mu koljeno ostane zakrečeno tj. ukočeno bez artikulacije. Nakon operacije radio je u jednom rudniku soli u Wittcnheimu u blizini Milhasena, Haut Rhin, odakle se je obratio Međunarodnoj komisiji za izbjeglice u svrhu dobivanja statusa izbjeglice i osobnih dokumenata. Međunarodna komisija 1RO je odgovorila molitelju i poslali su mu formulare da ih ispuni, što je general i učinio. Dobio je osobne dokumente na ime LORJNZ KOVACH (Lauren na francuskom), rođen u Bratislavi, mađarski državljanin. Nama u Rosario, u Argentinu, javio se preko fra Ive Sivrića iz Chicaga, a zatim dok je boravio u Francuskoj, dopisivali smo se preko Rev. Emanuela Zloušića, 7. Rue Marie Rosc, Paris 14. Francuska.

    General je uspostavio vezu s Poglavnikom i on mu je zapovjedio da se prebaci u Španjolsku, da se ne vraća u domovinu, što je general i kanio u namjeri da spašava svoje suborce pribavljajući im potrebne dokumente kojima bi se mogli prikriti i uklopiti u normalan život i čekati čas. Odlučio je poći u Španjolsku, a kako je procedura za dobivanje ulazne vize trajala predugo, on je postao nestrpljiv, jer je osoba koja je radila na dobivanju vize bila indiskretna i postojala je opasnost da ga odkriju, pa je odlučio prijeći Pirineje pješice i ući ilegalno u Španjolsku, unatoč što mu rana nije još bila dobro zacijelila. Prešao je granicu 18. listopada 1948. godine, prijavio se na postaji Gurdic Civil i dospio u zatvor dok španjolske vlasti nisu ustanovile njegov pravi identitet. Odmah je pušten na slobodu i dobio dozvolu boravka. Tamo je stekao velika prijateljstva i razumijevanje za našu pravednu hrvatsku oslobodilačku borbu, za samostalnost Hrvatske države.

    Prema tome nije general Luburić došao iz Španjolske u Francusku da se stavi na razpolaganje dru. Lovri Sušiću, nego je istina da je general Luburić, osim poslane poruke po bojniku Vrbanu, upozoravao dra. Lovru Sušića pismeno, preko našeg pukovnika fra Berte Dragičevića, da ne šalju ljude u domovu jer će svi stradati. Međutim, kako se vidi iz jednog pisma koje je pisao dr. Sušić generalu Luburiću da on nije mogao nigdje pronaći njegova pismena upozorenja. Može biti i to, jer piše da nije mogao pronaći i druga generalova pisma na koja se je general pozivao. Možda su zapela na »cenzuri« koju je vršila okolina, a najvjerojatnije jest da nakon tragedije i neuspjeha nije bilo oportuno priznati da je bio upozoravan.

    Možda je do konfuzije i krivog tumačenja došlo zbog nekoliko redaka koje je pisao dr. Sušić generalu Luburiću u pismu od 19. VI, 1948. g., neposredno prije nego je izbila na javu vijest o tragičnom završetku Kavrana i drugova. U tom pismu piše dr. Sušić generalu mnoge pojedinosti koje su se događale nakon tragičnog svibnja 1945. godine. Navest ću neke. »... U zimi na godinu 1947. nije se moglo ništa poduzeti. Istom u proljeću krenuli su kao pioniri u domovinu isti Vrban i s njime Ljubo Miloš, Vaš rođak, s kojim sam većinom tu zimu proveo zajedno u istoj sobi u susjedstvu Vašeg šure Jakova i gđe sestre, kod kojih sam također jedno vrijeme stanovao. Šakić je sa svojom gospođom otišao pod jesen u Italiju, a sada je u Argentini, dok je prije toga bio kod Jakova odnosno u susjedstvu. J. (Jole Bujanović, moja primjedba) bio je nedavno ovdje. Pred par dana vratio se u vječni grad (Rim). On nam je pričao za Vaše veze s Ivanom Herenčićem koga je opisao kao velikog dobrotvora (benefaktora) za naše izbjeglice. Kaže da je Bratovštini u Rim poslao već debele hiljade dolara. Kaže da bi on na samu Vašu poruku sigurno odmah doznačio u našu opću svrhu veći iznos, a on bi bio kadar i od drugih sakupiti, samo to bi trebalo biti u najvećoj tajnosti. On živi u Bucnos Airesu. ... Držim, da sam Vam uglavnom bacio malo svjetla na naš rad i stanje naše stvari, a također i odgovorio na neka Vaša pitanja. Mi smo ovdje također govorili o Vama. Naše je zajedničko mišljenje da bi, s obzirom na Vaše neosporive sposobnosti, našem poduzeću u domovini izvanredno mnogo koristili. Međutim »s obzirom na obzire« za sada barem držimo, da nije svrsishodno, da se pojavljujete... a kod raznih dodira s prijateljima sugerirano nam je da ne kompromitiramo stvar s »kompromitiranim ljudima«, među koje napose poznatog Vam Maksa. Dakako da će to s vremenom opasti pa će biti sretni ako se takovih što više nađe!«

    Dakle, iz gornjeg citata ne može se nikako doći do zaključka da je Maks saznao za Kavranovu akciju i da je zbog toga došao iz Španjolske u Francusku, a još manje da se je on ponudio uzeti učešća u istoj.

    General Luburić je saznao u Mađarskoj preko svojih starih veza, koje su bile infiltrirane u strukture nove vlasti, da su neki Hrvati uhićeni, a neki ubijeni prilikom pokušaja prelaza mađarske granice u Hrvatsku, pa je i žurio da ode čim prije iz Budimpešte na Zapad, da naše ljude upozori, što je i učinio preko ustaškog pukovnika fra. Berte Dragičevića.

    Kasnije, nakon tragedije, pisao je dr. Sušić drugo pismo generalu Luburiću s nadnevkom od 24. rujna I948.g. pa u jednom dijelu piše: »... Kazali ste da treba ustanoviti osobne i načelne manjkavosti, jer da je prodor moguće uslijedio ovdje. Za nas ljude ne postoje apsolutne tvrdnje, po mom najdubljem uvjerenju prodora ovdje nije bilo. Vaš prijedlog, da bi trebalo negdje stvoriti jednu maskiranu bazu i tu ljude stručno, taktički i konspirativno odgajati, izvanredno je dobar i gledajući na prošlost, nadasve potreban, dapače to bi trebalo biti preduvjetom svakoga rada... Nu pitanje je tko bi to htio preuzeti na sebe'? Jeste li Vi voljan to preuzeti? Ako ne posredno a ono barem da Vi nađete osobu i povjerite joj taj zadatak, dadete potrebne upute i vršite nadzor. Drugoga osim Vas ne znamo za taj posao...« Dakle, sada nakon katastrofe, general Luburić je postao jedini koji bi mogao nešto učiniti. A, ono »s obzirom na obzire i prijateljske savjete« samo potvrđuje moje navode o onome što sam pisao o Dilberoviću i »njegovim savjetima«, a sigurno je da on nije bio jedini savjetnik... Stoga je Sušićevo uvjerenje da kod njih nije bilo »prodora« točno. Nije ga trebalo biti jer je IZDAJA bila od prvog časa kada su Kavrana okružili savjetnici i suradnici koji su bili u službi Ozne. Sve ostalo je drugorazredne vrijednosti jer uloga vodiča, raznih Lojzeka i drugih, su samo tehničke strane i izvršitelji, svjestno ili ne, programa i rada koji su bili planirani i upravljani iz Kavranove najbliže okoline. (Kada sam pisao o Dilberoviću, nisam bio u posjedu navedenih pisama koje je pisao dr. Sušić generalu Luburiću.)

    Nakon pada bojnika Vrbana i Ljube Miloša u ruke Oznc. koja je za njima tragala čeliri mjeseca jer je iz centrale u Villachu bila obaviještena Ozna da su otišli. Oni su mogli sretno stići u Hrvatsku, jer Vrban nije išao »poznatim kanalom«, a nakon njihova pada u oznaške ruke" sve je bilo jednostavno..."

    U knjizi AKCIJA DESETI TRAVNJA, na stranici 130., piše: »... Saslušanja drugih optuženih u toj su mjeri u jugoslavenskom novinarstvu nevjerno preneseni, ali su sami optuženi u toj mjeri bili izmrcvareni, da njihovi govori na sudu zaista ne mogu predstavljati temelj za kakvo ispitivanje pravog stanja«. Međutim, g. Ivan Prusac unatoč svoje gornje tvrdnje ne primjenjuje isti kriterij na sve optužene. On pripisuje bojniku Ljubi Milošu kukavičko i izdajničko držanje i time sam sebi dolazi u protuslovlje. Sigurno je da se iza tog stajališta i ocjene o Ljubinom navodnom nekorektnom držanju kriju tamni interesi, jer kod te svoje negativne ocjene navodnog izdajničkog držanja Ljube Miloša pred takozvanim komunističkim sudom, g. Ivan Prusac nije imao ili nije htio imati u vidu sljedeće:

    1.) Da je Ljubo Miloš bratić generala Luburića (majke su im sestre).

    2.) Da je Ljubo Miloš bio jedno vrijeme zapovjednik svih sabirnih logora.

    3.) Da je Ljubo Miloš bio jedno vrijeme zapovjednik logora u Jasenovcu.

    4.) Da je ljubo Miloš prilikom uhićenja, 20. srpnja 1947.g., teško ranjen, što je Ozna prešutila, a tom prilikom je ubijen Luka Rušćić jer su pružali odpor brojčano nadmoćnijem neprijatelju.

    5.) Da je logor Jasenovac bio najveći srpski top iz kojeg su oni pucali ne samo po ustašama, nego po cijelom hrvatskom narodu, jer im je bilo stalo do toga da jedan bivši zapovjednik logora Jasenovca prizna pred »celim svetom« i da potvrdi sve njihove laži i podvale o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Poglavniku, generalu Luburiću i Jasenovcu.

    U tu svrhu, osim fizičkog maltretiranja hajdučkim metodama. Ljubo Miloš je bio podvrgnut primjeni najsavršenijih droga iz N.K.V.D.-ovih laboratorija kojima su ga u višemjesečnom prepariranju pretvorili u robota, čovjeka bez vlastite volje i razuma, pa je na taj način govorio pod utjecajem droge ono za što je bio programiran. Kako se inače može drugačije protumačiti Ljubina izjava: »Da je bilo više Miloša, ne bi me imao tko suditi...«, koju navodi g. Ivan Prusac. To bi moglo značiti, da je Ljubo Miloš priznao da je on sam likvidirao omiljeni broj: 800000 (osamstotina tisuća) Srba, i da je bilo barem deset Miloša, onda je više nego sigurno, da ga ne bi imao tko suditi.

    Dakle, ono negativno što piše Prusac o ustaškom bojniku Ljubi Milošu nije u skladu s onim prije navedenim njegovim citatom na stranici 130. njegove knjige. Ne samo to, u Pruščevoj knjizi Tragedija Kavrana i drugova imade mnogo netočnosti, izmišljenih pripovijesti na koje se ne želim osvrtali, jer nije ovdje mjesto da to činim.

    A što se tiče izmišljene tvrdnje da je izvještaj bojnika Vrbana svom predpostavljenom pukovniku Jakovu Džalu, bila podloga i glavni poticaj za Kavranovu akciju, nije istina. (Jer |e akcija bila rano prije zamišljena i pripremana). Bio sam svjedokom, u nekoliko prilika, kada su se pukovnik Džal i Božo Kavran žestoko prepirali u povišenom tonu i pred Poglavnikom, jer je Džal osporavao svrsishodnost planova i priprema za poduzimanje oružanih djelatnosti na području domovine, bez znanja i iza leđa prirodnog zapovjednika Hrvatskog Narodnog Odpora, generala Luburića, koji je u tu svrhu i ostao u domovini. Jednom prilikom formalno sam se izderao na obojicu riječima: »Zar Vas nije sramota tako razpravljati pred Poglavnikom...« iako mi je pukovnik Džal bio izravno predpostavljeni zapovjednik.

    Nakon tragedije, u svim Obavijestima vodstva i drugih preživjelih sudionika u akciji, svi ističu da je odlučujuća podloga za akciju slanja ljudi u domovinu bilo »porazno« izvješće bojnika Vrbana... Međutim, znadem da je Akcija bila planirana barem 6 mjeseci prije dolaska Poglavnika k nama u Wolfnitz... Mi smo saznali od Onkela za pripreme, jer je on računao s našom suradnjom koja mu je bila potrebna. Budući da su pukovnik Džal, bojnik Ante Vrban i Ljubo Miloš bili pripadnici Ustaške obrane i najbliži suradnici generala Luburića, suptilno se insinuira da je Ustaška obrana neposredno odgovorna za neuspjeh te akcije. Vidjeli smo kako g. Jvan Prusac pokušava neuspjeh natovariti na leđa bojniku Ljubi Milošu zbog njegovog navodnog izdajničkog držanja u zatvoru Ozne, a dr. Lovro Sušić u svom pismu generalu Luburiću u rujnu 1948.g. neposredno nakon tragedije piše da kod njih u »vodstvu« nije bilo prodora. Iz toga se može zaključivati da su oni mišljenja da je prodor bio u šumi nakon pada bojnika Vrbana i Ljube Miloša u oznaške ruke, jer su oni imali šifru za radio-vezu s »vodstvom« i to su oni odali a koja je tom šifrom dovela u stupicu hrvatske rodoljube.

    Nu, oni koji su upravljali cijelom akcijom, morali su poznavati sva pravila konspirativnog rada, pa su morali odmah izravno provjeriti jesu li šifre koje su dobivali iz šume autentične ne oslanjati se samo na korektnost tajnih ugovorenih znakova. Vidjeli smo kako je postupao general Luburić, iako je prepoznao bojnika Vrbana i znak razpoznavanja je bio korektan, nije se htio osobno sastati s Vrbanom »jer vrag ne spava«. On je dobro poznavao komunističke metode i varke jer se je i sam služio istima u borbi protiv neprijatelja.

    Vidjeli smo iz prijašnjih redova pod kakvim je okolnostima Ljubo Miloš davao izjave pred tzv. komunističkim sudom, a sigurno je da ni Jure Preka nije dobrovoljno pisao svojom rukom (čiji rukopis je poznavao u Buenos Airesu dr. Vjeko Vrančić) pismo i pozivao častnike da dođu u šumu, i to još zrakoplovom. Da je tajnu šifru imao bilo koji drugi sudionik u toj akciji, odao bi je pod metodama koje su bile primijenjene na Ljubi Milošu.

    Potrebno je osvrnuti se na još neke netočnosti iz Obavijesti vodstva od 20. srpnja 1948.g.. Tamo stoji da se je bojnik Vrban dobrovoljno javio poći u Hrvatsku. Ne kažu komu se javio. Pukovnik Džal i ja poslali smo bojnika Vrbana u Hrvatsku po uputama i želji Poglavnika. Vrban nije donio nikakvih nekoliko »pismenih izvještaja«, jer je kao stari iskusni konspirativac znao da svaki i najmanji papirić, s bilo kakvim nedužnim sadržajem, predstavlja veliku opasnost i odmah se podvrgava »temeljitom ispitivanju«. Međutim, ako čovjek slučajno padne, a nema kod sebe ništa što bi ga moglo sumnjičiti uvijek postoji mogućnost da se nekako izvuče, osim ako nije dospio u ruke profesionalnim iztražiteljima.

    Vodstvu je bilo potrebno izvijestiti Poglavnika da su dobili pismene izvještaje u kojima se traži upućivanje viših časlnika u šumu. Poglavnik mi je izričito naglasio da Vrban ne smije ništa pismeno nositi što bi ga moglo kompromitirati.

    Dinko Šakić.

    (Eto, čuli smo sada šta kaže Dinko Šakić (ako je ovo pisao Dinko Šakić, zet Maksa Luburića i šogor pukovnika Jakova Džala, također zeta Maksa Luburića,) u ovom opisu o Srećku Roveru, a također smo čuli šta je rekao o istom Srećku Roveru na Suđenju u Barceloni 4 i 6 svibnja 1956. godine. Otporaš.)

  17. #277
    EVANĐELJE PO USTAŠAMA: 10: 4 : 1941:‏

    (Ovaj niže opis sam napisao prošle godine za jedan hrvatski državotvorni portal. Inspiraciju sam dobio kod sv. Mise. Sv. Evanđelje je bilo po sv. Ivanu i dok je sveđenik predikao, ja sam u mojim mislima prediku prevodio u Ustaška Načela, u borbu Hrvata za njihovu državu Hrvatsku. Kako je za 9 dana hrvatski državni praznik DESETI TRAVNJA 1941., prvi od 1102. godine, od potpisivanja ugovora između mađarskih i hrvatskih feudalaca o personalnoj uniji, zato želim čestitati svim Hrvaticama i Hrvatima diljem svijeta nadolazeći blagdan SRETAN USKRS! i SRETAN DESETI TRAVNJA! Mile Boban, Otporaš.)


    Današnje nedjeljno (6 travnja 2014.) sv. Evanđelje po Ivanu 11:25a,25 nas upućuje na razmišljanje kako Isus uskrsuje Lazara iz Betanije, te nas vodi kroz cijelo sv. Evanđelje kako je sve moguće ostvariti ako čovjek ima čvrstu vjeru i vjeruje sam u sebe. Instinktivno nas to potiječe da razmišljamo i o Uskrsnuću prve Nezavisne Hrvatske Države od Pacta Conventa 1102. godine DESETOG TRAVNJA 1941., dakle poslije punih 839 godina.


    U ono doba, za života Isusa krista na zemlji, njegova djela su bila revolucionarna djela, što u ona doba riječ "revolucija" nije imalo isto značenje kao što ga ima danas. Danas tu riječ mnogi bezsvijestno označuju kao "terorizam", što uopće nije istina. Mi ćemo u našem današnjem slučaju tu riječ "Revolucija" označiti kao "Evolucija", kao " Preokret", kao "Poziv na Ustanak" ili "Pobuna protiv Nepravde", jer naš hrvatski narod kroz stoljeća je vodio hrabre borbe da se očuva od biološkog istrebljenja.

    Zato se ne trebamo bojati koristiti riječ "revolucija" undje gdje joj je mjesto. Svi danas postojeći narodi svijeta su vodili revolucije da bi se očuvali. Iako je poznato da svaka revolucija uništava staro i postavlja novo i u tim promjenama je nesentimentalna, dinamična, energična pa čak u svome tijeku i okrutna. Revolucija preporađa čovjeka, mjenja mu poglede, stvara mu i daje ideje koje ga vode za ostvarenje cilja ili ciljeva. Mao Tso-Tong je 1967. godine imao kinensku kulturnu revoluciju, a ima i drugih vrsta revolucija...

    Ustaški pokret je bio iskra Hrvatske Nacionalne Revolucije, koja je zagrijala hrvatsku narodnu dušu, i ta se iskra stopila s željom i voljom hrvatskog naroda za svojom samostalnom Hrvatskom Državom. Ustaški Pokret se nije mogao sam po sebi niti sam za sebe razvijati, da tu nisu postojale želje Hrvata za Hrvatskom Državom, a ne želje za nekim kalendarskim danom. Što se tiče želja hrvatskog naroda za Državom Hrvatskom, one su uvijek iste bile u svih 365 dana u godini, samo što se je taj dana žudno očekivao, bez da je itko od Hrvata za točno znao koji bi to dan mogao biti.

    Govoriti danas o hrvatskom državnom nacionalnom prazniku "DESETI TRAVNJA" nije mala stvar, nije mala stvar jednostavno zato, jer, s jedne strane hrvatski je narod mnogo prepatio u borbi i u očekivanju za ostvarenje tog hrvatskog državnog nacionalnog dana koji je mogao biti bilo koji drugi dan u godini, dok s druge strane hrvatski narod nije ostvario svoj hrvatski nacionalni san o hrvatskom državnom prazniku poradi Poglavnika, ali jest sa njim na čelu, i nije ga ostvario poradi Ustaškog Pokreta, ali jest pod njegovim vodstvom, programom i načelima, koja su bili identični željama hrvatskog naroda i njegovim težnjama. Proglešenjem Hrvatske Države DESETOG TRAVNJA 1941. je bio jedan istiniti DELIRIJ HRVATSKOG NARODA i sasvim je normalno bilo da u tom sveopćem hrvatskom veselju Hrvati prihavate kao svoj stari nacionalni pozdrav ZA DOM SPREMNI!, jer tada nije bilo Hrvata koji nije bio spreman braniti svoj DOM. A vidjeli smo i svjedoci smo kako je naš hrvatski neprijatelj naš stari hrvatski pozdrav ZA DOM SPREMNI! proglasio fašističkim, sam zato što je hrvatski slavni igrač Josip Šimunić poslije utakmice pozdravio publiku sa: ZA DOM a ova s poklikom odgovorila: SPREMNI!

    I kako nam današnje sv. Evanđelje po Ivanu kaže: "Ja sam uskrsnuće i život - reče joj Isus.- Tko vjeruje u mene, iako je umro, oživjet će. 11:26. U prenosnom smislu to bi značilo isto što točka #3 iz Ustaških Načela:

    Ustaškom Evanđelju: 10:4:1941 Ustaška Načela #III.)

    "Svoju današnju postojbinu učinio je hrvatski narod već u pradavna vremena svojom domovinom, u njoj se trajno nastanio, s njom srastao i dao joj izvorno ime Hrvatska. To ime ne može se i ne smije se zamijeniti ni s jednim drugim imenom."


    I dok živi tijelo naroda živjet će i njegov duh - a DUH DESETOG TRAVNJA je isto što i duh Hrvatskog Naroda. Hrvati prije nas su vjerovali u taj hrvatski nacionalni DUH, i mi danas u njega vjerujem, a za sigurno će vjerovati i nadolazeći hrvatski naraštaji!

    Živimo i radimo za taj hrvatski narodni desetotravanjski DUH!
    Želim čestitati Hrvatima katolicima Sretan Uskrs!
    Želim čestit i sretan dan hrvatske državnosti DESETI TRAVNJA!
    Živio Hrvatski Narod!
    Živjela Hrvatska Država!
    Otporaš.

  18. #278
    VELIKI PETAK I 14 POSTAJA ISUSOVA KRIŽNOG PUTA TREBA USPOREDITI SA 17 TOČAKA "NAČELA HRVATSKOG USTAŠKOG POKRETA"

    (Danas je Veliki Petak 2015. godine. Bio sam u Crkvi kod sv. Mise. Crkva dupkom bila puna. Mladić u sredini nosio je veliki Križ (pokriven za vrijeme Korizme) dok su dvije djevojčice, jedna s desne a druga s lijeve strane nose upaljene svijeće, dok svećek iz njih od postaje do postaje čita prikladne Isusove riječi koje je izgovarao i upućivao publiki koja se je s Njim izrugivala, po Njemu pljuvala, vikala: razapni Ga, razapni Ga, a vjernici u Crkvi odgovarali na svaku svećeničku molitvu, od prve pa do zadnje četrnaeste (14) postaje. Dok sam iz papira čitao i svećeniku odgovara na njegove molitve, nisam se mogao oteti dojmu i u sebi i u mojim mislima uspoređivao molitve ovih 14 Postaja Muka Isusa Krista sa ovih 17 Točaka #Načela Hrvatskog Ustaškog Pokreta". Otporaš.)


    I.) Hrvatski narod jest samosvojna narodna (etnička) jedinica. On je narod sam po sebi, te u narodnosnom smislu nije istovjetan ni s jednim drugim narodom, niti je dio ili pleme bilo kojega drugoga naroda.

    II.) Hrvatski narod ima svoje izvorno povijesno ime Hrvat, pod kojim se je pojavio u davno povijesno doba, pod kojim je prije 1 400 godina došao u današnju svoju postojbinu, te pod kojim živi sve do danas. Toga imena ne može i ne smije zamijeniti nikakvo drugo ime.

    III.) Svoju današnju postojbinu učinio je hrvatski narod već u pradavna vremena svojom domovinom, u njoj se trajno nastanio, s njome srastao i dao joj izvorno i naravno ime Hrvatska. To ime ne može se i ne smije se zamijeniti ni s jednim drugim imenom.

    IV.) Zemlja, koju je u pradavno doba hrvatski narod zaposjeo, te koja je postala njegovom domovinom, prostire se na više pokrajina, koje su posebna pokrajinska imena imale dijelom još prije dolaska Hrvata, a druga su pokrajinska imena nastala poslije, nu sve te pokrajine sačinjavaju jednu jedinstvenu domovinu Hrvatsku, te nitko nema prava, da bilo koju od tih pokrajina svojata za sebe.

    V.) Hrvatski je narod u svoju domovinu Hrvatsku došao kao potpuno slobodan narod, i to u vrijeme seobe naroda vlastitom pobudom, te je tu zemlju osvojio i svojom za uvijek učinio.

    VI.) Hrvatski je narod u svoju domovinu Hrvatsku došao potpuno izgrađen (organiziran) ne samo obiteljski, nego i vojnički, te je odmah po dolasku osnovao svoju vlastitu državu sa svima obilježjima državnosti.

    VII.) Svoju vlastitu državu Hrvatsku osnovanu već onda, kada su mnogi drugi narodi živjeli još potpuno nesređeni (neorganizirani), hrvatski je narod održao kroz sve vijekove pa do konca svjetskoga rata, a nije je se kao ni prava na nju nikada, pa ni koncem svjetskog rata, bilo kojim činom ili bilo kojom zakonitom odlukom odrekao, ili to svoje pravo na koga drugoga prenio. Tek mu je koncem svjetskoga rata tuđinska sila spriječila, da dalje vrši svoja vrhovnička (suverena) prava u vlastitoj svojoj državi Hrvatskoj.

    VIII.) Hrvatski narod imade pravo svoju vrhovničku (suverenu) vlast u svojoj vlastitoj Državi Hrvatskoj na cijelom svome narodnom i povijesnom području oživotvoriti, t. j. svoju potpuno samostalnu i Nezavisnu Državu opet uspostaviti. Tu uspostavu imade pravo izvršiti svim sredstvima, pa i silom oružja. Hrvatski narod ne vežu nikakve međunarodne niti državnopravne obveze iz sadašnjosti, niti iz prošlosti, koje nisu u potpunoj suglasnosti sa ovim načelima, niti će se na takove u svojoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj obazirati.

    IX.) Hrvatski narod ima pravo na sreću i blagostanje kao cjelina, a isto tako pravo ima i svaki pojedini Hrvat, kao član te cjeline. Ta sreća i blagostanje mogu se oživotvoriti i ostvariti za narod kao cjelinu i za pojedince kao članove cjeline, jedino u posve samostalnoj i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, koja ne može i ne smije biti sastavnim dijelom u ni jednom obliku ni jedne druge države ili bilo kakove ine državne tvorevine.

    X.) Hrvatski narod ima svoje vrhovničko pravo (suverenitet) po kome on jedini ima vladati u svojoj državi i upravljati sa svim svojim državnim i narodnim poslovima.

    XI.) U hrvatskim narodnim i državnim poslovima u samostalnoj i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ne smije odlučivati nitko, tko nije po koljenima i po krvi član hrvatskoga naroda, te isto tako ne smije o sudbini hrvatskoga naroda i Hrvatske Države odlučivati ni jedan strani narod, ni država.

    XII.) Seljaštvo je temelj i izvor svakoga života, ono samo po sebi i sačinjava hrvatski narod, te je kao takovo nosilac i vršilac svake državne vlasti u Hrvatskoj Državi. I kraj toga svi staleži hrvatskoga naroda sačinjavaju jednu narodnu cjelinu, budući i ostali staleži u hrvatskom narodu, kojih su članovi pripadnici hrvatske krvi, imaju ne samo svoj korijen i podrijetlo, nego i trajnu obiteljsku vezu sa selom. Tko u Hrvatskoj ne potječe iz seljačke obitelji, taj u 90 slučajeva od stotine nije hrvatskoga podrijetla, ni krvi, već je doseljeni stranac.

    XIII.) Sva tvarna (materijalna) i duhovna dobra u Hrvatskoj Državi vlasništvo su naroda, te je on jedini vlastan s njima raspolagati i s njima se koristiti. Prirodna bogatstva hrvatske Domovine, napose njezine šume i rude, ne mogu biti predmetom privatne trgovine. Zemlja može biti vlasništvo samo onoga, koji je obrađuje sam sa svojom obitelji, t. j. seljaka.

    XIV.) Temelj svake vrijednosti jest samo rad, a temelj svakog prava jest dužnost. Stoga u Hrvatskoj Državi rad označuje stupanj vrijednosti svakoga pojedinca i ima predstavljati temelj cjelokupnoga narodnog blagostanja. Nitko ne može imati nikakvih posebnih prava, nego samo dužnosti prema narodu i državi, koje jedino daju svakome pravo na osigurani život.

    XV.) Vršenje svih javnih dužnosti (funkcija) vezano je na odgovornost. Svatko, tko u ime naroda ili Države vrši javne poslove bilo kakove vrsti, odgovara sa svojim dobrom i sa svojim životom za sva djela i propuste. Nu dužnost i odgovornost prema cjelini imadu biti temeljem svake djelatnosti u posebničkom (privatnome) životu svakog pojedinca, člana hrvatskoga naroda.

    XVI.) Težište ćudoredne (moralne) snage hrvatskoga naroda leži u urednom i vjerskom obiteljskom životu, njegove gospodarske snage u seljačkom gospodarstvu, zadružnom životu i prirodnom bogatstvu i prokušanim vojnim vrlinama. Prosvjetni i kulturni napredak hrvatskoga naroda temelji se na prirodnoj narodnoj darovitosti i prokušanoj sposobnosti na polju nauke, znanosti i prosvjete. Veleobrt, obrt, kućno rukotvorstvo i trgovina imaju biti ruka pomoćnica u sveukupnom seljačkom i općem narodnom gospodarstvu. Te grane života imaju biti polje časnoga rada, te vrelo dostojnoga života, a ne sredstvo gomilanja narodne imovine u rukama glavničara (kapitalista).

    XVII.) Skladno gajenje, promicanje i usavršivanje svih narodnih vrlina i grana narodnog života, zadaća je svih pregnuća javnoga rada i državne vlasti kao takove, jer one daju potpuno jamstvo opstanka, vjekovnog bivstvovanja i blagostanja sadašnjih i budućih pokoljenja cjelokupnog hrvatskog naroda, te opstojnosti i sigurnosti Nezavisne Države Hrvatske.

    Na ovim načelima temelji Hrvatski ustaški pokret svoj rad i borbu, te kroči otvoreno i odvažno naprijed k cilju, t. j. k potpunom oslobođenju hrvatskoga naroda i uspostavi samostalne i Nezavisne Države Hrvatske.

    Dano u Glavnom ustaškom stanu dana 1. lipnja godine 1933.

    Ustaški Poglavnik : dr. Ante Pavelić, v. r.
    Navigacijski izbornik
    Posljednje uređivanje od Bobani : 03-04-2015 at 22:00

  19. #279

    KOLIKO SU RIMSKI UGOVORI POMOGLI ILI ODNEMOGLI OBSTANKU NDH?


    (Više se je pisalo i govorilo o Rimskim ugovorima nego o hrvatskoj NEZAVOSNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ, NDH. Zašto?! Zato što se je naš hrvatski neprijatelj služio tim ugovorima (a da nikada nije htio spomenuti da ih je bilo više, Rapallski ugovor, naprimjer iz 1921/22 godine, kad se je cijela jadranska obala Londonskim tajnim ugovorom iz 1915. godine darovala kraljevini HSH) a da se nikada nije postavljalo pitanje: ŠTA BI TEK BILO DA SE NIJE POTPISAO 18 SVIBNJA 1941. GODINE RIMSKI UGOVOR.Kako su tada, tek u početku rata stvari izgledale, kada je fašistička Italija već dobrano bila jedna vojnička sila, mogla je Hrvatsku preko noći pregaziti, što bi Maček i njegovi suradnici iz kraljevske vlade jedva dočekali, pozdravili Mussolinija što im je omogućio ponovno uspostaviti pučističku vladu "njegova visočanstva" mladog kralja Petra, čiča Dražu koji je već u ime "Kralja i Otadžbine" vodio borbe protiv Hrvata i njihove tetom proglašene Hrvatske Države.
    Preporučio bih svima koji imaju vremena da pročitaju ovaj vrlo i iznad svega povijestni dokumenat. Mile Boban, Otporaš.)


    MARKO SINOVČIĆ- RAZGOVOR S POGLAVNIKOM

    U ovom tekstu Poglavnik pobija sve tvrdnje svojih protivnika i osvjetlava svoj obraz.

    Negdje početkom 1949. g. dok je pripremao knjigu ''NDH u svietlu dokumenata'', Marko Sinovčić zamolio je Poglavnika dr. Antu Pavelića za objašnjena o nekim pitanjima koja se izravno i neizravno tiču Hrvatske. Radilo se uglavnom o pitanjima oko podpisivanja Rimskih ugovora. Dr. Pavelić je vrlo rado pristao na razgovor. Ovdie ćete moći prošitati dio toga razgovora koji je objavljen u spomenutoj knjizi Marka Sinovčića, a po nama, vrlo je zanimljiv radi otkrivanja istine oko dogadjaja u prvim danima Nezavisne Države Hrvatske i tzv. ''prodaje Dalmacije'' Italiji.

    - Ovih sam dana, Poglavniče, čitao u časopisu ''L'Europeo'', a zatim u časopisu ''Sloboda'' izvadke iz uspomena Filipa Anfusa. Tamo on, medju inim kaže, da ste Vi na sastanku s Mussolinijem potvrdili prijašnje sporazume s Talijanima i da ste zagarantirali njihovu primjenu. Biste li mi o tome mogli nešto kazati?

    - Nadam se da ćeš me nadživjeti, pa ćeš pri tome imati priliku čitati moje memoare, koji su napisani, ali će biti objavljeni tek nakon moje smrti. U njima se o svemu tome podrobnije govori. Ovaj čas mogu na Tvoje pitanje ukratko odgovoriti sliedeće: Nikada i ni u kojem slučaju nisam za vrieme čitave moje emigracije ne samo sklopio bilo kakav politički ili teritorialni sporazum s Italijom, nego ni to pitanje nije nikada bilo pretreseno pri mojim razgovorima s Mussolinijem, ili bilo kojom drugom italijanskom političkom osobom. Ako, dakle, nisam o tome nikada nikakav sporazum sklopio, nisam mogao nikada ni potvrditi ni njegovu primjenu zagarantirati.

    - Znači da je time oborena i Perićeva tvrdnja, prema kojoj bi ugovor izmedju Vas i Italije o priznanju talijanskih prava, postojao još prije talijansko-jugoslavenskog rata?

    - Naravno! I ne samo njegova, nego i svih onih, koji će se truditi, a takvih će biti, jer inače ne bismo bili ljudi – da me prikažu kao izdajicu. Vidio si Perićevu argumentaciju. Ništa bolje neće biti ni onih drugih. Težko je, kad se čovjek nema zašto zakvačiti. Uvjeravam Te, da su svi ti dokazi mojih sadašnjih i budućih superkritičara, a koji su više-manje 1945. bili moji lojalni suradnici – a ja bih bio prema njima – počinio izdaju nad hrvatskim narodom 1941., ili možda još prije, da su velim Ti svi njihovi dokazi sazidani na glinenim nogama. Prema tome, kada kažem, da nisam nikada prije proglašenja Nezavisne Države Hrvatske sklopio nikakvog političkog ili teritorialnog ugovora s Italijom, onda time odgovaram Periću i svima, koji budu u buduće takove tvrdnje iznosili.

    - Prihvaćam Vašu rieč, Poglavniče, ali mi ipak dozvolite, da Vas podsjetim na jednu bilježku grofa Ciana. On pod nednevkom 23. siečnja 1940. bilježi, da ste toga dana na sastanku s njime utvrdili glavne točke priprema i djelovanja. Ne bi li se ovaj zapisnik mogao shvatiti kao neka vrst sporazuma?

    - Možeš shvatiti kako hoćeš, ali ja ću Ti odmah reći o čemu se radi. Kako Ti je poznato, Mussolini se često bavio mišlju da napadne Jugoslaviju. Ta ga je misao posebno zahvatila početkom 1940. godine. Tom prilikom pozvao me Ciano na sastanak u Rim i tu smo pretresli pitanje ustaške akcije u tome pravcu. Ja sam od Ciana tražio slobodu kretanja ustaša u Italiji i prema granici Jugoslavije. Ujedno sam priobćio Cianu nacrt ustaških akcija, ali pod uvjetom da talijanska vojska ne prelazi naše granice, jer da bi to moglo omesti uspjeh. O budućim odnosima s Italijom nije bilo govora.

    - Malo prije sam spomenuo Vaš sastanak s Mussolinijem. Možete li mi kazati, koja je bila svrha toga sastanka?

    - Nadam se, da si iz materijala, koji si sabrao za svoju knjigu mogao uvidjeti, da uza sav sporadični antijugoslavenski stav Italije – Osovina nije htiela rušiti Jugoslaviju, nego ju je, naprotiv, htiela još tiesnije privezati uz svoja kola. Tako je došlo i do pristupa Jugoslavije Trojnom Paktu. Osovina se tome jako veselila, ali je sve kratko trajalo. Kad je došlo do beogradskog puča, pozvao me Mussolini u Rim. Čitav naš razgovor se kretao oko pitanja, da li će doći do rata Osovine i Jugoslavije. Moraš znati, da je Italija imala gorko izkustvo u ratu s Grčkom, pa se bojala obveza, koje bi za nju mogle nastati, ako bi došlo do sukoba s Jugoslavijom. Zato je pokušala posredovati izmedju Berlina i Beograda, da bi se sukob riešio na miran način. Ja sam uvjeravao Mussolinija, da će do rata sigurno doći.

    - Vi ste imali još jedan sastanak s Mussolinijem prije Vašega povratka u domovinu, i to nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske. Ovaj put ste razgovarali o granicama?

    - Već sam Ti rekao, da o granicama nije bilo nikada govora za vrieme mog boravka u emigraciji.

    - O kralju, dakle?

    - Još manje. To će doći kasnije. Mussolini me je pozvao da me pozdravi kao poglavara države i da mi izrazi čestitke. Tom prigodom dotakli smo se i pitanja talijanskog poslanika u Zagrebu. Mussolini mi je predložio jedno ime: Randi (doušnik u Ministarstvu vanjskih poslova Italije). Ja sam odgovorio da nemam ništa protiv te osobe, ali da bi mi bilo svakako draže, kada bi za to mjesto bio imenovan Cortese, koji je nama učinio znatne usluge. Kako se Cortese u to vrieme nalazio u Tokyu u svojstvu tajnika poslanstva, do njegova dolazka imenovao je kao odpravnika poslova Casertana. Kasnije je Casertano imenovan poslanikom, jer se dolazak Cortesea zategao, a Italija je svakako htjela imati u Zagrebu poslanika, pa je tražila od mene ''placet'' za Casertanea, koji sam ja odmah dao. Prije raztanka Mussolini me pitao, kojim ću putem u Zagreb. Rekao sam mu, da ću preko Trsta. On mi je na to ponudio svoj osobni zrakoplov. Ja sam odbio s motivacijom, da želim ući u Hrvatsku na čelu mojih 700 ustaša.

    - Nadam se, da mi ne ćete zamjeriti, ako Vam postavim još koje pitanje. Sada se već nalazimo na području Nezavisne Države Hrvatske. Dana 13. travnja Vi ste stupili na njezino tlo. Kako to, da ste tek 15. travnja ušli u Zagreb?

    - To su dva razloga po sriedi, i to: prvo, na putu od Sušaka nailazili smo po svim mjestima na mase svieta, koje su nas oduševljeno pozdravljale. Ja sam svugdje morao govoriti, i tako je vrieme odmicalo. Navečer smo stigli u Dugu Resu. Doček je bio veličanstven. Tek što smo stigli, približio mi se jedan njemački častnik i zamolio me, da čim prije dodjem u Karlovac, jer da me tamo čekaju njemački i talijanski zapoviednici. Bilo mi je vrlo žao naroda, ali nije bilo druge nego čim prije stići u Karlovac. Pozvao sam Sertića, rekao sam mu o čemu se radi i izdao nalog, da odmah za mnom krenu u Karlovac, a ja sam se odvezao s njemačkim častnikom. Kad sam stigao u Karlovac njemački i talijanski zapoviednici pozdravili su me kao glavara države. Poslije toga sam otišao u stan dr. Nikšića.

    - Tamo ste našli Anfusa?

    - Ne, Anfuso je došao sutradan.

    - Da li ste Vi znali, da on dolazi?

    -Evo kako je bilo! Ja sam Ti , naime, zaboravio reći koji je drugi razlog, da sam u Zagreb stigao dva dana kasnije. Dido Kvaternik me je uvjeravao, da situacija još nije čista, da je još uviek revolucionarno gibanje, da još nije uzpostavljen podpuni red, pa da nebi bilo poželjno krenuti prema Zagrebu. S druge strane, mene je tako boljelo grlo, pa me liečnik savjetovao, da još ne idem. Tako smo još 14. travnja kanili ostati u Karlovcu. Tog jutra javljeno mi je iz Zagreba, da je tamo stigao Anfuso, i da ima sa mnom razgovarati o vrlo važnoj stvari. Kako sam još taj dan kani ostati u Karlovcu, naredio sam da ga tamo dovedu. Netom je stigao, priobćio mi je o čemu se radi. Naime, iz Zagreba su poslali u Berlin i Rim brzojav, u kojemu traže priznanje Nezavisne Države Hrvatske. U brzojavu upućenom u Berlin traži se samo priznanje, dok se u onome, koji je poslan u Rim traži priznanje NDH u njezinim etničkim i poviestnim granicama. Anfuso mi je priobćio, da Mussoliniju brzojav nije jasan, pa želi da se konkretnije izjasnimo. Ja sam na to stilizirao drugi brzojav, u kojem sam tražio samo priznanje, a pitanje granica, da se rieši redovitim diplonatskim putem. Pozvao sam Slavka Kvaternika i predočio mu koncept brzojava. On je smjesta izrazio svoju suglasnost i ja sam ga nakon toga predao Anfusu, da ga odmah iz Karlovca uputi Mussoliniju. Nu, kako su bile prekinute veze, savjetovao sam mu da osobno odnese Mussoliniju, što je on i učinio.

    - Niste li taj brzojav dali na odobrenje Niemcima? Anfuso, naime, kaže, da ste Vi taj brzojav tražili i dobili suglasnost Berlina.

    -To nije istina, ja u tom pogledu nisam imao što razgovarati s Berlinom. Ja sam bio sviestan situacije. U našoj tek uzpostavljenoj državi bilo je još grupa srbskih vojnika, dvie strane vojske zauzimale su sve jače položaje, a mi smo bili bez vojske. Zar je onda bio čas, da se čitava stvar zateže radi stilizacije jednog brzojava? U tome času bilo je od najveće važnosti, da dobijemo priznanje stranih država, a pitanje granica biti će naknadno riešeno.

    - Kakvu je ulogu, Poglavniče kod toga svega odigrao Veesenmayer?

    - Kad mene nije odigrao nikakvu ulogu. On je bio njemački agent, kojemu je bila povjerena uloga kod HSS-a, nakon što su njezini predstavnici ušli u pučističku vladu. On je imao izpitati odnos HSS-a prema Beogradu i mogućnost njezina izkorištavanja u eventualnom sukobu sa Jugoslavijom. S ustašama je došao u doticaj sasvim slučajno, i to tako, da je Slavku Kvaterniku donio jedno pismo, koje mu je iz Berlina poslala njegova kćerka. Slavkova kćerka, u brizi za svojim otcem, izašla je na uzletište i pitala, da li netko putuje u Zagreb. Javio joj se jedan nepoznati čovjek, kojemu je predala pismo. Bio je to Veesenmayer. U tome pismu ona moli otca, da se sakrije, jer bi mu Simović mogao kakvo zlo učiniti. Naime, Kvaternik je 1918. u ime ''Narodnog Vieća'' pozdravio srbsku vojsku pri ulazku u Zagreb. Na čelu te vojske nalazio se Simović. Kad je Kvaternik kasnije prišao ustašama, zamjerio se Simoviću. Veesenmayera je ukopčao s Kvaternikom dr. Iljadića i on bi sigurno znao o tome nešto više reći.

    - Spomenuli ste, Poglavniče, sastanak u Ljubljani. Biste li mi htjeli nešto o tome reći?

    -S Cianom sam se sastao u Banskim Dvorima. Netom je sastanak počeo, Ciano je raztvorio veliku zemljovidnu kartu, na kojoj su već bile povučene granice. Postavio mi je dva priedloga. Prema prvom, granična crta bi išla do Samobora, do preko Karlovca, Dimare i Mosora do crnogorske granice, a prema drugom nešto zapadnije, ali u tom slučaju Italija bi tražila vojni savez. Ja sam na to odmah odgovorio, da na takvoj bazi ne mogu uobće razgovarati. Pitao sam, da li njima više vriedi Dalmacija ili prijateljstvo sa Hrvatima. Vi hoćete, rekao sam im, Dalmaciju, a ne vodite o tome računa, da je ona pasivni kraj, a Italija ima dosta pasivnih krajeva. Ona ima već dosta potežkoća s prehranom, pa zar si još hoćete dozvoliti luksus, da hranite još jedan milion ljudi, i to ne Talijana? Na to se javlja jedan general i kaže ''da njih vode stratežki razlozi''. Ja sam mu na to odvratio, da ne razumijem, kakvi bi to bili stratežki razlozi u doba zrakoplova, i topova dalekog dometa. On mi na to odgovara, da su Talijani vodili dva rata za Dalmaciju i da je se zato ne će odreći. Ja sam mu odvratio – da će onda voditi – i treći! Zatim se opet javlja Ciano i pita me, kako bih ja to riešio? Odgovorio sam mu da nemam naslova, da postavljam teritorialne ustupke i zato ne mogu tražiti da nam vrate Zadar, ali kako poznam situaciju Zadra, sve što sam pripravan ustupiti, jest malo okolice Zadra i Trogir. Ciano je bio suglasan, ali nije mogao donieti nikakove odluke prije nego se konsultira s Mussolinijem. Savjetovao sam ga da ga brzoglasno nazove, što je on i učinio. Mussolini mu je dogovorio: ''Io non posso essere rinunciatore!'' (Ja ne mogu biti onaj koji se odriče). Trebaš znati da je Mussolini nakon prvoga svietskoga rata oštro napadao i nazivao odricateljima one talijanske političare, koji su se u Rapallu odrekli Dalmacije. Nije htio da se njega sada isto tako nazivlje. Time je moja borba za Dalmaciju bila znatno otežena. Kad mi je Ciano priobćio Mussolinijev odgovor, ja sam odvratio, da onda o tome ne možemo više razgovarati. Zaključili smo, da se pregovori nastave redovitim diplomatskim putem.

    - Nego, Poglavniče, kod Ciana i Anfusa naišao sam na nekoliko mjesta na izraz: - talijansko-hrvatska personalna unija i carinska unija. Tko ih je predlagao i kako je ta stvar tekla?

    - Jednu i drugu stvar su predliožili Talijani. Onu prvu Talijani su već predlagali kod pregovora sa Mačekom i na nju su pristali Mačekovi izaslanici. Sada su je predložili i meni. Sviestan opasnosti, koja nam od tuda dolazi i zanjući za prikrivenu mržnju, koja vlada izmedju Savojske kuće i Mussolinija, pa da bih to osujetio, zamolio sam talijanskoga kralja, a da za to Mussolini nije znao, da bi on kao starješina Savojske kuće, koja je u Hrvatskoj poznata još iz doba Eugena Savojskoga, predestinirao jednu osobu iz te kuće za hrvatskoga kralja. Kad je kralj na to pristao, obaviestio sam Mussolinija redovotim diplomatskim putem. To mu, naravno, nije bilo milo, ali nije mogao ništa protiv odluke svoga kralja. Što se tiče carinske unije, stavr se odigrala na sliedeći način: - nju je forsirao Ciano, a iza Ciana je stajao Conte Volpi. Ja sam shvatio o čemu se radi. Bile su u pitanju hrvatske šume. Zato sam se energično opirao. Kad to pitanje nisam mogao riešiti redovitim diplomatskim putem, zatražio sam sastanak s Mussolinijem. Do tog sastanka je došlo u Tržiću 7. svibnja. Tamo sam iznio razloge, zašto Hrvatska ne može pristati na carinsku uniju. Mussolini je shvatio i rekao sliedeće: ''Non si deve fare niente che potesse gettare un ombra sulla indipendenza della Croatia! – Ne smije se ništa učiniti, što bi moglo baciti sjenu na nezavisnost Hrvatske!''

    Čitajući ovaj razgovor možemo se malo vratiti u prošlost i na osnovu pročitanoga predočiti si situaciju u kojoj se nalazilo državno vodstvo Hrvatske u prvim danima NDH. Država je u svom početku, bez vojske, Njemačka je zauzeta ratovanjem, a Italija nas pritišće svojim zahtjevima, a uza sve to ostatci srbske vojske maltretiraju hrvatsko pučanstvo u nekim selima itd. Kao što smo već pisali na stranici NDH, naše vodstvo bilo je u velikoj dilemi, ili potpisati Rimske ugovore i žrtvovati jedan dio Hrvatske ili ne potpisati i prepustiti cielu Hrvatsku Italiji koja je zauzela neprijateljski stav. Trebalo je stvoriti odluku: ili pristati na amputiranu Hrvatsku i u njoj omogućiti samoobranu ili postati igračka u talijanskim rukama? Ni jedna država nije nastala bez krvi i odricanja, pa tako nije mogla ni Nezavisna Država Hrvatska.
    Zato Rimske ugovore treba razumieti i njihova podpisnika s naše strane ne osudjivati. Bili su bolni, ali mi smo uz njihovu cienu imali svoju državu, čije smo granice prema Jadranu mogli jednoga dana proširiti, kao što smo zaslugom onoga istoga podpisnika Rimskih ugovora i proširili. Kvaternik je rekao za Pavelića, da je on jedini u tim danima gledao u sve karte. Nije li on u tim kartama vidio i slom talijanskog imperija i vraćanje izgubljenoga hrvatskoga teritorija? Svi dokumenti stoje uz dr. Pavelića. Možda to mnogima nije po volji, ali tok poviesti ne možemo zaustaviti.

    Ako je netko kriv za Rimske ugovore, krivi smo mi, Hrvati, zato što smo htjeli svoju državu!

    Rimski ugovori 1941. i njihovo anuliranje u rujnu 1943. (Dalmacija 1941. nije prodana, nego oteta.)

    Rimski ugovori između Kraljevine Italije i Nezavisne Države Hrvatske (dalje NDH) sklopljeni su 18. svibnja 1941., nakon ultimativnog zahtjeva Italije.

    Talijanski zahtjevi bili su:
    - stvaranje carinske i monetarne unije između Italije i NDH
    - personalna unija pod zajedničkim talijanskim kraljem
    - stvaranje zajedničke talijansko-hrvatske vojske
    - aneksija Italiji širokog pojasa obale od Rijeke do Kotora

    Prva tri zahtjeva dr. Pavelić je uspio odbiti, a teritorijalne talijanske zahtjeve uspio je svesti na područje srednje Dalmacije.
    Rimski su ugovori bili na snazi do 9. rujna 1943. godine, kada su "Državopravnom izjavom o razrješenju Rimskih ugovora" anulirani.
    Rimski su ugovori sklopljeni u nepovoljnom trenutku, kada su Oružane snage NDH bile još u povojima razvoja, pa oružani otpor, u tadašnjoj konstelaciji utjecaja i država, nije bio moguć.
    Hrvatska historiografija, pod utjecajem prosrpskog i jugoslavenskog agitpropa tumačila je Rimske ugovore kao "prodaju Dalmacije". Bilo je to u skladu s jugokomunističkim jednoumljem, koje je nametnuto hrvatskoj historiografiji. Iz toga razloga neki su dijelovi ovog napisa obrađeni ekstenzivnije, kako bi se čitatelji upoznali s informacijama za koje, možda do sada nisu znali.

    Relevantna pitanja i okolnosti u vezi Rimskih ugovora jesu:

    1. Hrvatsko-talijanski odnosi i nakon pojave talijanske iredente.
    2. Je li dr. Pavelić imao obvezu prema Italiji iz vremena njegove prve emigracije?
    3. Dilema dr. Pavelića uoči sklapanja Ugovora
    4. Stajalište njemačke diplomacije u svezi taljansko-hrvatskih odnosa.
    5. Pregovori Ciano-Pavelić 25. travnja 1941., u Ljubljani.
    6. Pregovori Mussolini-Pavelić 7. svibnja 1941. u Monfalconeu.
    7. Potpis Rimskih ugovora u Rimu, 18. svibnja 1941.
    8. Izjava dr. Pavelića i njegovih suradnika, nakon sklapanja Ugovora.
    9. Razrješenje (anuliranje) Rimskih ugovora Državopravnom izjavom dr. Ante Pavelića.


    ad 1) Hrvatsko-talijanski odnosi do sklapanja Rimskih ugovora

    Pojavom talijanske iredente 1877. godine, Istra i Dalmacija došle su u sferu njezinog otvorenog interesa.
    U 1915. godini Italija uvjetuje ulazak u rat na strani trojnoga sporazuma (Francuska, Velika Britanija i Rusija), sa zahtjevima na Istru s otocima, Dalmaciju do Neretve i dalmatinske otoke.

    Italija je svoje zahtjeve izrazila u memorandumu kojeg su predstavnici Francuske, Engleske i Rusije potpisali 26. travnja 1915. godine u Londonu.
    Italija je stupila na stranu država trojnog sporazuma, ali "Londonski ugovor" nije stupio na snagu, iako je Istra, nakon rata, pripojena Italiji.
    Dana 12. studenog 1920. potpisan je Rapallski ugovor, kojim su određene granice između Italije i Kraljevine SHS (Srba, Hrvata i Slovenaca) kojim je Italiji trebala pripasti Istra s otocima, bez Krka, Zadra, Lastova i Palagruže.
    Rijeka je trebala postati slobodna Država, ali su na kraju Talijani uveli komesarijat.
    Rapallski ugovor nije ratificiran u talijanskom parlamentu, jer ovim ugovorom nisu zadovoljeni iredentistički apetiti.
    U razdoblju 1918.-1941. postoji talijanski interes za Dalmaciju, a početkom Drugog svjetskog rata Italija je u posjedu Istre, Rijeke i Zadra s okolicom.
    U ratu 1941. godine talijanske jedinice zaposjedaju obalni pojas istočnog Jadrana, te Italija ubrzo nakon uspostave NDH, otvara pitanje razgraničenja između Italije i NDH.


    ad 2) Da li je dr. Pavelić imao obvezu prema Italiji iz vremena njegove prve emigracije?

    Ne postoje nikakvi dokazi da je dr. Pavelić u prvoj emigraciji, u vrijeme boravka u Italiji, davao obećanja ili sklapao dogovore o teritorijalnim ustupcima buduće Hrvatske Države Italiji.
    Insinuaciju o prodaji Dalmacije širili su kraljevska i agitpropovska Jugoslavija.
    O tom pitanju dr. Pavelić se izjasnio u dva navrata. Dana 13. travnja 1941. godine prigodom susreta u Karlovcu dr. Pavelića sa Slavkom Kvaternikom, na izravan upit Kvaternika, dr. Pavelić je rekao "da je potpuno slobodan naspram Ducea u izgradnji samostalne Hrvatske."
    U drugoj emigraciji u Buenos Airesu, 10. 4. 1949., u razgovoru s Markom Sinovčićem, dr. Pavelić odgovara: "... nisam nikada prije proglašenja Nezavisne Države Hrvatske sklopio nikakvog političkog ili teritorijalnog ugovora s Italijom.. ."[Sinovčić, M., NDH u svietlu dokumenata, Buenos Aires 1950. - Zagreb, 1998., str. 281.]


    ad 3) Dilema dr. Pavelića uoči sklapanja Rimskih ugovora

    Nakon prvih spoznaja o teritorijalnim zahtjevima Italije, dr. Pavelić je stajao pred teškom odlukom. Potpuno odbijanje talijanskih zahtjeva

    značilo bi kraj Hrvatske Države i okupaciju i aneksiju širokog pojasa Hrvatske Italiji, prema liniji Karlovac-Mostar.
    Dilema dr. Pavelića bila je: da li braniti Državu uz gubitak dijela teritorija ili odbiti talijanske zahtjeve i izgubiti Državu? Očuvanje Nezavisne Države Hrvatske davalo je nadu za povratom izgubljenog teritorija.

    Dr. Pavelić je uspio talijanski zahtjev za aneksijom širokog pojasa hrvatske obale od Rijeke do Kotora svesti na područje srednje Dalmacije, uz očuvanje Države. Velika je nepoznanica kada bi Hrvati imali ponovno povijesnu priliku za uspostavu državne nezavisnosti.
    U tom je trenutku dr. Pavelić izjavio u intimnom krugu, da će mu za povrat Dalmacije trebati oko dvije godine! Nije mnogo pogriješio, jer se prilika za povrat Dalmacije dogodila 9. rujna 1943. godine.


    ad 4) Stajalište njemačke diplomacije prema talijansko-hrvatskim odnosima.

    U preliminarnoj fazi razgovora dr. Pavelić je pokušao dobiti pomoć njemačke diplomacije u otporu talijanskim zahtjevima, koji su sve više postojali ultimativni. Ne treba zaboraviti da je Italija u to vrijeme na području Hrvatske imala gotovo 250.000 vojnika. Relevantna okolnost, zbog koje su Nijemci izbjegavali sukob s Italijom je činjenica, da se Njemačka već pripremala za rat sa Sovjetskim savezom. Unatoč simpatijama pojedinih njemačkih vodstvenih dužnosnika, potpora Njemačke je izostala.

    Na bečkom sastanku ministara Ciana i Ribbentropa, održanom 21.-22. travnja 1941., njemački ministar nije na početku razgovora pokazivao razumijevanje za talijanske pretenzije u pogledu Dalmacije. "Tek kad je Hitler, kojega je u to vrijeme već potpuno zaokupljao plan "Barbarosa" izjavio je 22. travnja da je Njemačka nezainteresirana u ustaškoj Hrvatskoj i preporuča direktne pregovore Rima s Pavelićem, mogli su se ministri vanjskih poslova konačno složiti."[Krizman, B. Razgraničenje ustaške države, JIČ, 1971., str. 111]

    Stajalište Hitlera vidi se i iz njegove izjave na sastanku s njemačkim opunomoćenikom u Hrvatskoj, održanom 17. IV. 1941.
    "Hitler je na to primjetio, da o Dalmaciji još ne postoje nikakvi sporazumi, a da vrijedi kao neko pravilo, da u svemu što se nalazi južno od Države prevladavaju talijanski interesi."[Isto, str. 114.]

    U spomenutom bečkom sastanku Ciano je iznio veoma drastične zahtjeve prema Hrvatskoj: "Dalmacija i ostala jadranska obala bit će također anektirana Italiji, u čitavom potezu od Rijeke do Kotora, s tim da Dalmacija dobije u pogledu uprave status guvernemana s guvernerom na čelu. Hrvatska će personalnom unijom biti također usko povezana s Italijom.[Isto, str. 113. na temelju zabilježaka tumača njemačkog ministarstva vanjskih poslova dr. Paula Otta Schmidta.]
    Iz jednog telegrama Ribbentropa dr. Veesenmayera ponovno se potvrđuje njemačko stajalište, da sada prvenstvo u hrvatsko-talijanskim odnosima prepusti u potpunosti Italiji.

    E. von Weizsäcker, državni sekretar u ministarstvu vanjskih poslova zapisao je, da je bio zamoljen prenijeti talijanskom ambasadoru Alfieriju stajalište Ribbentropa:
    "Njemačka nije zainteresirana u političkim talijansko-hrvatskim pitanjima, i stoga za Führera ne postoji nikakav razlog da zauzme stav u tom pitanju. On, štoviše prepušta u potpunosti Duceu, da to pitanje uredi u skladu s vlastitim željama i da se u tome sporazumije s Hrvatima. To vrijedi također, i za pitanje talijansko-hrvatske personalne unije".[Isto str. 123.]


    ad 5) Preliminarni pregovori Ciano-Pavelić u Ljubljani

    U navedenoj atmosferi došlo je do sastanka (25. IV. 1941.) u Ljubljani talijanske i hrvatske delegacije. Hrvatsku delegaciju činili su dr. A. Pavelić, dr. M. Lorković i dr. E. Bulat, te drugi.

    Dr. Bulat navodi[Bulat, E., Kroz borbe i iskušenja, Hrvatska misao, Buenos Aires, 1958., sv. 24, 11.] da je prvo dr. Pavelić razgovarao s talijanskom delegacijom oko l sat, te nastavlja [Napomena: Iznosim prikaz dr. E. Bulata iz njegove navedene knjige, jer hrvatska javnost u uvjetima jugokomunističkog jednoumlja nije imala prilike čitati radove hrvatskih političkih emigranata nacionalne orijentacije.]:

    "Najednom se otvore ogromna vrata. Na njima se pojavi jedan omanji, krivonogi talijančić. Gotovo svečano nas pozva, da izvolimo ući. Svi smo na broju i ulazimo. Pred nama puna slika, koju zacijelo nije nitko predviđao, niti bio u stanju predvidjeti. Potomstvo bi je trebalo zapamtiti kao vječno upozorenje na opasnost i smrt. Dvorana je velika i vrlo visoka. Prvo što nam upada u oči bila je jedna ogromna karta, obješena visoko, sučelice nama koji smo ulazili. Karta je predstavljala buduću Hrvatsku. Iako fizička, na njoj su bile označene granice hrvatske države. Kao dobar geograf još iz najranije mladosti, odmah uočih dokle idu. Tik od Karlovca na jug, pa gotovo u ravnoj crti do pred Kastav i u blagom zavoju na sjeverozapadni kut Crne Gore. Čudni torzo kojem fali sve od trbuha na više. Učinilo mi se u tom času, kao da će me bol shrvati. Cijelu polovicu Hrvatske s Dalmacijom kane odvojiti od Hrvatske države. Ništa od Dalmacije i našega mora ne bi pripalo Hrvatskoj. Pa čak bi i same granice Hrvatske bile daleko od Dalmacije. Jedva sam se uspio pribrali od tog udarca.

    S lijeve strane sobe, gledajući s ulaza, amfiteatralno smjestila se čitava zbirka sijedih, prosijedih generala talijanske vojske, a pred njima odmah, do samog središnjeg stola, vižlasti i mladi Ciano. U crnoj bluzi s mnogo plavog, crvenog i žutog šarenila, u vrlo svijetlim čizmama i s jako izbočenom čeljusti. Svi stoje i šute, gledajući ponešto u nas pridošlice, ali najviše Poglavnika, koji je stajao kod sredine stola. Poglavnik nas mrko, ali ljubazno pozva, da se smjestimo pred njim. Zaokrenut prema nama. S lijeva od njega čitav onaj vijenac jastreba treptajućeg pogleda, koji kao da se spremaju da slete na plijen. Poglavnik uzima riječ, i to na hrvatskom jeziku. Po običaju govori polako, kao da lovi misli, koje mu bježe uokrug. Riječ mu je tvrda, a ponešto i umorna.

    Kaže nam otprilike ovo:

    "Njegova ekselencija ministar vanjskih poslova Italije, g. Ciano postavio je ovaj zahtjev Italije na naše područje i pokaza rukom na kartu nad njim. Nadalje je rekao, Nj. E. Ciano, da bi sve ono što je sjeverno od te crte imala biti hrvatska država, potpuno nezavisna od Italije i da s njome možemo činiti što hoćemo, pa čak ako bismo htjeli, i Njemačkoj je pripojiti. Da bi potkrijepio te svoje zahtjeve Nj. E. Ciano, skupa sa prisutnim generalima, istakao je slijedeće: Italija ulazi već drugi put u rat, da bi ostvarila baš ovu granicu, koju danas traži. Za to su oni dali, veli, šest stotina tisuća mrtvih već u prvom ratu, pa veli, neće ništa propustiti, da ovu priliku do kraja iskoriste. Jedino, kažu, ako bi Hrvatska htjela stupiti u tješnije odnose s Italijom, onda bi Italija bila spremna dati Hrvatskoj izalz na more, i to u širini od kojih tridesetak kilometara na području između Kraljevice i Senja. Ja sam na to Nj. E. Cianu odgovorio slijedeće: Kada bismo mi prihvatili ovo tek kao bazu za pregovore, tada bimo mi svi prisutni ovdje našli u vrlo čudnoj situaciji. Svi bismo bili podanici Italije, jer smo svi rođeni u kraju, koji Italija traži za sebe. Ali i bez obzira na to, rekao sam mu, da nitko od Hrvata neće nikada prihvatiti ni razgovor na takovu temelju, a kamoli vođenje pregovora. Mi ćemo u takovom slučaju ostaviti sve, odreći se svih savezništava i Italija će umjesto onoga što traži imati nakon dva rata još i treći i to s nama,.... Ja sam Nj. E. Cianu rekao, nastavlja Poglavnik, da o svemu tome ne može biti ni govora. Jedino o čemu bi se moglo razgovarati bila bi mogućnost o pograničnim ustupcima, koji ne mogu dovesti u sumnju naše potpuno prisustvo na jadranskoj obali. Ja sam Nj. E. Cianu stavio u izgled proširenje zadarske zone, ali koje ni u kojem slučaju ne bi smjelo preći Zrmanju i Krku. Ciano mi je na to odgovorio, da bi se o tome moglo govoriti samo u pretpostavci jače povezanosti izmedju Italije i Hrvatske.

    Eto, zaključi Poglavnik, o čemu se govorilo ovdje, dok ste vi bili vani.[Bulat E. Kroz borbe i iskušenja, Hrvatska misao, Buenos Aires 1958.]


    S. Kasche, njemački poslanik u Zagrebu, u svom izvještaju ministarstvu javlja da je sastanak Ciano-Pavelić u Ljubljani protekao bez rezultata. Dalje, Kasche javlja, da je prijedlog s talijanske strane o širom obalnom pojasu, koji bi u cijelosti pripao Italiji tako da bi Hrvatska ostala bez obale, također odbijen od strane Pavelića.
    Drugi talijanski zahtjev ostavlja Hrvatskoj ispod Velebita pojas obale u širini od 80 km, ali i to uz pristup Hrvatske carinskoj i monetarnoj uniji s Italijom. Ovaj prijedlog je dr. Pavelić odbio. Prijedlogu dr. Pavelića da Italiji pripadne prošireno područje oko Zadra i Trogira i neki otoci, Ciano je postavio protuprijedlog o carinskoj privrednoj uniji, kontroli lučkog i pomorskog prometa, te podređenost hrvatske vojske, što je dr. Pavelić također odbio.

    U Ljubljani razgovori završeni su bez rezultata.

    U kasnijem brzojavu Ribbentropu, Kasche javlja "da Pavelić nastoj da izbjegne gubitak Dalmacije i da stoga teži sljedećem rješenju odgovarajući talijanski princ postat će hrvatski kralj bez praktičkih prava. Novi kralj nosit će hrvatsku krunu, položiti zakletvu na hrvatski ustav, dok će politički, vojno i privredno vlast pripadati isključivo hrvatskom državnom vodstvu. Nikakvog odstupanja teritorija ne bi bilo, optički bi to bio usph za Ducea, a osigurana bi bila izgradnja i jačanje čitave Hrvatske" zaključuje Kasche.[Prema Krizmanu, B., Razgraničenje ustaške države, JIČ, 1971. godine, str. 128]

    U brzojavu od 3. V. 1941. Kasche javlja iz Zagreba da se Pavelić nada (a to je povjerio Veesenmayeru) "sačuvati za Hrvatsku i Split i široke obalne poteze kod Velebita, kao i od Splita do Kotora. Moli zato njemačku podršku budući da e njegovo popuštanje pri kraju".[Isto]

    U jednom drugom brzojavu od 3. V. 1941. javlja Kasche, da je Pavelić ponovno otklonio talijanske zahtjeve za carinskom unijom, te da ponovno moli njemačku potporu. U bilješci od 3. svibnja 1941. i Weizsäcker je zabilježio, da ga oko 23 sata u noći posjetio dr. B. Benzon, poslanik NDH u Berlinu, motivirajući svoj tako kasni posjet porukom primljenom od dr. Pavelića, u kojoj mu javlja, da je NDH prisiljena odgovoriti do sutra, 4. svibnja na talijanski ultimatum.

    Talijanski uvjeti su ovakvi:
    1) Stvara se hrvatsko-talijanska carinska unija.
    2) Savojski princ nosit će hrvatsku kraljevsku krunu.

    Tek nakon što prihvate uvjete tog ultimatuma, moći će se pristupiti određivanju granice. Dr. Benzon je nadalje, naglasio da stvaranje hrvatsko-talijanske unije znači uništenje hrvatske države, te da Italija prijeti da će anektirati hrvatski teritorij na kojem se nalaze talijanske trupe. (To znači do Karlovca - nap. Z. P.)

    Prema Krizmanu, Veesenmayer je 4. V. informirao Ribbentropa, da je istog dana u 14,15 bio kod Pavelića, koji mu je priopćio da je talijanski otpravnik poslova netom prije toga iznova iznio pred Poglavnikom poznate zahtjeve u ultimativnoj formi. Pavelić ih je otklonio i kao svoj protuprijedlog iznio da je spreman da otputuje u Rim, da Ducea obavijesti o težini hrvatskog pitanja i položaja u kojem se nalazi njegova vlada. Pavelić hitno moli, da mu Berlin javi da li se slaže s njegovim stajalištem. Nije u stanju da podnosi da trenutačno stanje i dalje potraje.... Smatra da bi prihvaćanjem talijanskih zahtjeva žrtvovao praktički nezavisnost Hrvatske.

    "U noći je stigao u Berlin brzojav Kaschea, kojim javlja da je Casertano zahtijevao odluku Pavelića u pitanju granice, carinske i monetarne unije, dalekosežnog vezivanja hrvatske vojske uz Italiju to do 4. svibnja u podne."[Büro Staatssekretar. telegram broj 149 od 4.V. 1941. Prema Krizmanu, JIČ, 1971.,str. 135.]
    Evo, kako je dr. Pavelić doživio i opisao pregovore u Ljubljani.

    "Sa Cianom sam se sastao u Banskim Dvorima (u Ljubljani - nap. Z.P.). Netom je sastanak počeo, Ciano je raztvorio veliku zemljovidnu kartu, na kojoj su već bile povučene granice. Postavio mi je dvg prijedloga. Prema prvom, granična crta bi išla od Samobora, do prekc Karlovca, Dinare i Mostara do crnogorske granice, a prema drugor nešto zapadnije, ali u tom slučaju Italija bi tražila vojni savez. Ja na to odmah odgovorio, da na takvoj bazi ne mogu uobće razgovarati. Pitao sam, da li njima više vriedi Dalmacija ili prijateljstvo sa Hrvatima. Vi hoćete, rekao sam im, Dalmaciju, a ne vodite o tome računa, da je ona pasivni kraj, u Italiji ima dosta pasivnih krajeva. Ona ima već dosta poteškoća s prehranom, pa zar si još hoćete dozvolit luksus, da hranite još jedan milion ljudi, i to ne Talijana? Na to javlja jedan general i kaže: da njih vode strateški razlozi. Ja sam mi na to odvratio da ne razumijem, kakvi bi to bili strateški razlozi u doba zrakoplova i topova dalekog dometa. On mi na to odgovara, da su Talijani vodili dva rata za Dalmaciju i daje se zato ne će odreći. Ja sam mu odvratio, da će onda voditi i treći. Zatim se opet javlja Ciano i pita me, kako bi ja to riešio?

    Odgovorio sam mu, da nemam naslova, da postavljam teritorijalne ustupke i zato ne mogu tražiti da nam vrate Zadar, ali kako poznam situaciju Zadra, sve što sam pripravan ustupiti jest malo okolice Zadra i Trogira. Ciano je bio suglasan, ali nije mogao donieti nikakove odluke prije nego konsultira Mussolinija. Savjetova sam ga, da ga brzoglasno nazove, što je on i učinio. Mussolini mu je odgovorio; "Io non posso essere rinunciatore". Ja ne mogu biti onaj koji se odriče. Treba se znati, da je Mussolini nakon Prvog svjetskog rata oštro napadao i nazivao odricateljima (rinunciatori) one talijanske političare, koji su se u Rapallu odrekli Dalmacije. Nije htio, da se sada njega isto tako nazivlje. Time je moja borba za Dalmaciju bila znatno otežana. Kad mi je Ciano saobćio Mussolinijev odgovor, ja sam odvratio da onda o tome ne možemo više razgovarati. Zaključili smo, da se pregovori nastave redovitim diplomatskim putem."[Sinovčić, M., NDH u svietlu dokumenata. Buenos Aires 1950.-Zagreb 1998., str. 346-347]

    ad 6) Pregovori Mussolini-Pavelić 7. svibnja 1941. u Monfalconeu

    Sastanak dr. Pavelića i Mussolinija održanje 7. V. 1941. u Tržiću (Monfalcone). Dr. Pavelić je definitivno odbio:
    • carinsku i monetarnu talijasnko-hrvatsku uniju,
    • široki obalni pojas uzduž cijele obale koji bi pripao Italiji, te ga uspio smanjiti na srednju Dalmaciju,
    • stavljanje hrvatske vojske pod talijansko vrhnovno zapovjedništvo.
    Time je bitni interes hrvatskog naroda sačuvan, a to je suverena hrvatska država na cca 102.000 km2.

    Dr. Pavelić, da bi sačuvao državni suverenitet pristao je na designiranje jednog talijanskog princa za nositelja hrvatske krune, bez političkih prava. Time je blokirao talijanski zahtjev za stvaranjem talijansko-hrvatske personalne unije. Gubitak srednje Dalmacije i dijela Primorja, te neki ustupci u pitanjima ratne mornarice bili su bolni za narod i hrvatsko državno vodstvo. Razmatrajući pripreme i sklapanje navedenih ugovora, jasno proizlazi da se radi o otimanju hrvatskog teritorija. Dr. Pavelić je očito smatrao da je bitno sačuvati državni suverenitet, jer se tada, u budućnosti, izgubljeni teritorij može vratiti.


    ad 7) Talijansko-hrvatski ugovori, poznati pod nazivom Rimski ugovori, potpisani su u Rimu 18. svibnaj 1941.

    Ugovori su sklopljeni u Rimu, u Palazzo Venezia, u atmosferi talijanskog ceremonijala. Prije potpisivanja ugovora, dr. Pavelić je posjetio talijanskog kralja i cara i tom prilikom Vittorio Emanule je za nositelja krune odredio svog nećaka vojvodu Aimone di Savoia (Vojvoda od Spoleta). Rimski su ugovori bili veliko opterećenje za Nezavisnu Hrvatsku Državu, iako nisu do kraja provedeni. Uz unutarnje poteškoće (pojava četničkih i jugokomunističkih skupina) velike je poteškoće stvaralo prisustvo talijanske vojske na hrvatskom području. No, nakon 28. mjeseca formalnog opstojanja Rimski su ugovori u rujnu 1943. godine anulirani.


    ad 8) Izjave dr. Pavelića i njegovih suradnika nakon potpisa ugovora

    Simptomatični su bili komentari dr. Pavelića i njegovih suradnika o Rimskim ugovorima, tijekom 28 mjeseci okupacije Dalmacije.

    Dr. Mile Budak izjavljuje prof. Ivanu Meštroviću slijedeće:

    "... Stiskamo zube, ali nemojte misliti da nas ne boli Dalmacija koliko i Vas, a da nisu Švabe iza njega (Mussolinija) bacili bismo mi njega u more."[Meštrović, I., Uspomene na poltičke ljude i događaje, Zagreb, str. 179.]

    Ovo mišljenje, jednog od prvih ljudi Ustaškog pokreta i vlade NDH, karakteristično je za okolinu dr. Pavelića.
    U razgovoru s prof. Meštrovićem, ustaški pukovnik Tomislav Sertić, veli:

    "Mi nismo germanofili ni italofili, a još manje nacisti ili fašisti. Nas ništa dugo ne vodi nego sloboda Hrvatske i za to smo spremni da dademo glave. U tome cilju i silom prilika našli smo se s kim se nalazimo."[Meštorivć, I., Uspomene na političke ljude i događaje, Zagreb, str. 285.]

    Neki hrvatski časnik ispričao je prof. Meštroviću, da je nakon jednog oružanog sukoba s talijanskom vojskom u Lici, bio pozvan Poglavniku, koji mu je rekao: "Ti si imao pravo, samo ne možemo tako s Talijanima, jer su nam saveznici bar za sada... Meni je žao, ali morat ću te premijestiti" [Meštrović, I., Isto, str. 308.]

    Premjestili su ga iz Like u Karlovac.

    Prilikom susreta u Glavnom ustaškom stanu, Joso Rukavina, ustaški dužnosnik rekao je Meštroviću:
    "Ljuti ste radi Dalmacije, ja Vas razumijem, i ja sam, ali kad nije bilo druge... Glavno je da se održi Hrvatska, pa ćemo mi baciti Talijane u more prije nego se bude itko nadao."[Meštrović, I,. Uspomene na političke ljude i događaje, str. 312.]

    Danas je već opće poznato, da su talijanske trupe u Hrvatskoj stacionirane od travnja 1941. do rujna 1943. godine, kao tobožnja saveznička vojska, zapravo pomagala i naoružavala četnike, pa čak i tolerirala partizansko djelovanje protiv NDH, dok su djelovanje hrvatskih vojnih i upravnih vlasti spriječavali. Kada je, na jednom jadranskom otoku jedan Hrvat nacionalne] orijentacije bio osuđen od talijanskog okupacijskog suda, zamoljen je dr. Pavelić za intervenciju kod Talijana. Dr. Pavelić je odgovorio: "Poduzmimo sve drugo, ali neprijatelja ne ćemo moliti za milost." Ovaj drastični primjer stanja i odnosa prikazuje pravi odnos dr. Pavelića prema talijanskom okupatoru.

    Kipar Ivan Meštrović, nakon kratke izolacije bio je kod dr. Pavelića, koji mu se tom prilikom ispričao radi Meštrovićeva boravka u zatvoru, te rekao:
    "Ja Vas razumijem, da ste i kao Hrvat i Dalmatinac bijesni i žalosni radi Dalmacije, ali što sam mogao kad mi je Mussolini zaprijetio da će uzeti sve do Karlovca. Žalostan sam i bijesan i ja, ali sam stiskao zube i pristao u nevolji, samo da zadržimo i sredimo ovo, a onda ćemo baciti Talijane u more."[Meštrović, I,. Uspomene na političke ljude i događaje, str. 322.]

    Prilikom posjeta ateljeu kipara Frangeša, kod razgledavanja spomenika kralja Tomislava, a u prisutnosti Meštrovića , dr. Pavelić je rekao:
    "Ja sam na prvi mah mislio da je bomba... Bombu treba, jer ćemo mi Hrvati svakoga kralja dočekati bombom. Mi nećemo kraljeve, nego republiku.[Meštrović, I,. Uspomene na političke ljude i događaje, str. 324.]

    Meštrović se začudio Pavelićevoj izjavi pred auditorijem.

    Očito, potrebno je reći, da se dr. Pavelić trudio i javno izložio s ciljem da prof. Meštroviću iznese svoje pravo mišljenje o Rimskim ugovorima.
    Iz navedenih primjera, dobronamjerni i objektivni promatarač mož ocijeniti težinu dvojbe, pred kojom se u danom času našao dr. Pavelić.
    Dr. Pavelić, kao dugogodišnji borac za hrvatsku slobodu i nezavisnost u ovom je trenutku čuvao relevantni interes hrvatskog naroda, a to je hrvatski državni suverenitet. Jer, ako se očuva Nezavisna Država Hrvatska, teritorij se može povratiti. Bila je to odluka teška za cijeli hrvatski narod, ali izvanredno teška za osobu državnog poglavara.

    Dugi niz godina iza Drugog svjetskog rata, u uvjetima jugokomunističkog mraka slušali smo ili čitali agitropovski model tumačenja Rimskih ugovora. Naime, uglavnom se govorilo o prodaji Dalmacije, a anuliranje Rimskih ugovora 1943. godine, stavljeno je na marginu događaja, čak i prešućivano. Naravno, i interpretacija je bila u duhu spomenutih modela.


    ad 9) Razrješenje Rimskih ugovora u rujnu 1943. godine

    Nakon kapitulacije Italije 9. rujna 1943. godine, hrvatska je vlada izdala niz odluka i proglasa, od kojih je najvažnija

    Državopravna izjava o razrješenju Rimskih ugovora[Nezavisna Država Hrvatska, Ministarstvo vanjskih poslova, Međudržavni ugovori 1943., str. 317.]

    "Dne 18. svibnja 1941. sklopljeni su između hrvatske vlade i talijanske vlade Rimski ugovori i to: Ugovor o određivanju granica između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, ugovor o jamstvu i suradnji između Nezavisne države Hrvatske i Kraljevine Italije, sporazum o pitanjima vojničkog značaja, koja se odnose na jadransko primorsko područje, te izmjena pisama glede upravnog uređenja općine Split i otoka Korčule. Ni jedne obveze iz Rimskih ugovora nije talijanska vlada sa svoje strane izvršila, napose ne u pitanju granica, jamstva za političku nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost, te upravnog uređenje općine Split i otoka Korčule, pa uslijed toga ugovori nisu nikada ni stupili u život.

    Naprotiv, svi oni probici Nezavisne Države Hrvatske, koji su gornjim ugovorima imali biti zaštićeni, bili su sa strane Kraljevine Italije trajno povrjeđivani.
    Ovi ugovori bili su sklopljeni uz izričitu napomenu o članstvu ugovarajučih stranaka u novom evropskom poretku.
    Nakon što je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanačila primirje sa neprijateljskom ratujućom strankom, i time se izdvojila od dosadašnjih saveznika, nema nikakve stvarne ni pravne mogućnosti, da bi i unaprijed sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u život privedeni. S tih razloga kao podpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju nikakove obvezatnosti za Nezavisnu Državu Hrvatsku."
    Dano u Zagrebu, dne 10. rujna 1943.

    Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske
    Ante Pavelić

    Vlada Nezavisne Države Hrvatske uputila je ovu državopravnu izjavu vladama njemačkog Reicha, Carevine Japana, Kraljevine Mađarske i Republike Finske na njemačkom jeziku, vladi Carevine Bugarske i Slovačkoj republici na hrvatskom jeziku, a vladama Kraljevine Italije, Španjolske Države i Kraljevine Rumunjske na francuskom jeziku.

    Upravne odredbe

    Dana 10. rujna 1943. imenovani su Poglavnikovim odredbama ministar za oslobođene krajeve i glavari građanske uprave, i to: Glavar građanske uprave za područja oslobođene Dalmacije te velikih župa Bribir i Sidraga i Cetina sa sjedištem u Splitu, te glavar građanske uprave za oslobođeno područje Gorskog kotara, Hrvatskog Primorja i Istre, te za područje velikih župa Modruš, Vinodol i Podgorje, Gacka i Lika sa sjedištem u gradu Sušak-Rijeci.

    Proglas Poglavnika dr. Ante Pavelića hrvatskom narodu

    Hrvatski narode! (Dali bi tito ikada rekao u svojim obraćanjima: "Hrvatski Narode"? Nikada!. Moja opaska, Otporaš.)

    Himbeni saveznik bio je nametnuo hrvatskom narodu u času uskrsnuća Nezavisne Države Hrvatske ugovore i granice kojima je velik dio hrvatske jadranske obale bio otrgnut od tijela Hrvatske. Kroz dvije i pol godine hrvatski je narod sa najdubljom boli u duši trpio to nasilje, a napose Hrvati tih krajeva pretrpjeli su na slobodi, na životima i na imovini najveće patnje.
    Današnjim danom sama je talijanska vlada svojim postupkom riješila hrvatski narod i hrvatsku državu svake obveze proistekle iz nametnutih ugovora.
    Veliki vođa Reicha Adolf Hitler izjavio mi je večeras, da priznaje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj granice, u kojima su odcijepljene hrvatske zemlje na Jadranu."

    Hrvatski narode!

    U ovom povijesnom času okupimo se svi poput jednog čovjeka oko svojih oružanih snaga, koji će u zajednici sa savezničkom Njemačkom i njemačkim oružanim snagama osloboditi hrvatske zemlje na Jadranu. U ovome času ljubavi prema Domovini, prema nesretnoj braći koju ćemo osloboditi i prigrliti, ujedinimo se svi imajući na umu samo sreću i slobodu hrvatskog naroda, te svoju vlastitu Nezavisnu Državu Hrvatsku. Hrvatskim oružanim snagama izdao sam zapovijed, da izvrše svoju hrvatsku i vojničku dužnost.

    Hrvati!

    Poduprimo svi hrvatsku vojsku u izvršenju te njezine povijesne dužnosti.
    Hrvati Primorja i Dalmacije, koji ste napustili svoje domove radi talijanskog nasilja na Vama izvršenim, pridružujte se Hrvatskim oružanim snagama, da Vam domovi budu opet Vaši! Od današnjeg dana sloboda i nezavisnost Hrvatskoj nije više ničim ograničena."

    Navedenu poruku dr. Pavelić je osobno uputio hrvatskom narodu, preko krugovalne postaje Zagreb. Navedenim odlukama i izjavama, Rimski su ugovori državopravno
    poništeni.

    Odluka dr. Pavelića 1941. da u prvom redu treba čuvati i braniti hrvatski državni suverenitet, pokazala se ispravnom, jer očuvanjem hrvatske državnosti, vraćen je 1943. godine i oteti teritorij.

    S obzirom na ratno stanje, državopravne izjave Vlade NDH o povratku Dalmacije i Istre nisu mogle biti ostvarene.
    Njemački poslanik Kasche izjavio je Paveliću da Hrvatska može u svoje granice uključiti Rijeku i Zadar, ali ne i Istru. Pavelić je inzistirao da Kasche priopći Berlinu da sukladno narodnim, gospodarskim, povijesnim i svakim drugim načelom Hrvatska ima pravo ne samo na granice Rapalla, već i na Zadar, Rijeku i istočnu Istru.[N. Kisić Kolanović, NDH i Italija, Zagreb, 2001., str. 97.]

    Ministar za oslobođene krajeve Edo Bulat priključio se dijelovima njemačkih trupa koje su krenule prema Splitu, ali su od partizanskih snaga zaustavljeni kod Sv. Jakoba.

    Njemačke jedinice ušle su u Split 27. rujna 1943. Istočna Istra, Rijeka i otoci (Krk, Cres i Lošinj) ušli su u operacijsku zonu s njemačkom vojnom upravom, a što je tumačeno u ratnim potrebama i obranom od iskrcavanja Savezničkih trupa. Za ovo područje Vlada NDH osnovala je veliku župu Rašu. Jasno je i evidentno, da je dr. Pavelić već u trenutku potpisivanja Rimskih ugovora smatrao, da će otete dijelove hrvatske zemlje vratiti kroz određeno vrijeme. Mogao je tako razmišljati, jer je u pregovorima uspio sačuvati hrvatsku državnost.

    A to je postigao:
    • kategoričnim odbijanjem carinske i monetarne hrvatsko-talijanske unije,
    • odbijanjem personalne unije i osnivanje Zvonimirove krune, kao znaka hrvatske suverenosti,
    • odbijanjem zajedničke hrvatsko-talijanske vojske.
    Treba reći, da osnivanje i ponuda hrvatske krune vojvodi od Spoleta[Dido Kvaternik tvrdi da mu je Vojvoda od Spoleta rekao u lipnju 1941. godine "Pozdravite svoga oca i recite mu, da od onog časa, kad stupim na hrvatsko tlo, počinje borba za povratak Dalmacije..." (J. Jareb, Pola stoljeća hrvatske politike, Buenso Aires 1960., str. 1.02.)] nije bila u skladu s hrvatskom republikanskom tradicijom, ali je poslužila kao odgovor na predloženu personalnu uniju.
    Kraljevska talijanska kuća nije bila oduševljena Rimskim ugovorima, a vojvoda od Spoleta je već u to vrijeme rekao, da ne želi preuzeti hrvatsku krunu, a da Hrvatskoj, kao krunidbeni dar, ne vrati Dalmaciju (prema sjećanju).

    Podsjetimo se, da smo 23 godine za kraljeve imali Karađorđeviće, a istovremeno nositelji grčke, rumunjske i bugarske krune bili su njemačkog podrijetla, a bliske rodbinske veze postojale su i između članova engleske i njemačke kraljevske kuće. Na sreću dilema u tom pitanju nije postojala u hrvatskom narodu i njegovim političkim vođama. Poznato je geslo Hrvatske seljačke stranke iz vremena Stjepana Radića: "Republika svemu svijetu dika", a Ante Pavelić obilazeći sa kiparom Meštrovićem 1941. u ateljeu kipara Frangeša rekao je "mi nećemo kraljeve, mi smo za Republiku".
    Uočljivo je iz navedenog prikaza da je dr Pavelić uspio odbiti od 4 talijanska zahtijeva čak tri, dok je četvrti zahtjev sveo na srednju Dalmaciju, s time da je u rujnu 1943. godine uspio vratiti i taj teritorijalni gubitak, što je u ono vrijeme značilo veliki uspjeh hrvatske politike, a time je demantirana agitpropovska fraza o "prodaji Dalmacije".

    POGLAVNIK PROGLASIO cjelokupnost hrvatskih zemalja

    GODINA V. – BROJ 829 GLASILO HRVATSKOG USTAŠKOG POKRETA ZAGREB, ČETVRTAK 9. RUJNA 1943.


    Poglavnik je izdao zapovied hrvatskim oružanim snagama, da skupa sa savezničkom njemačkom vojskom oslobode hrvatske zemlje na Jadranu Velika Njemačka priznala je Nezavisnoj Državi Hrvatskoj granice, u kojima su uključene odciepljene hrvatske zemlje na Jadranu Hrvati, u ovome času ujedinimo se svi imajući na umu samo sreću i slobodu hrvatskoga naroda te svoju Nezavisnu Državu Hrvatsku
    Zagreb 9. rujna 1943.

    DANAS U JEDAN SAT POSLIJE POLA NOĆI POGLAVNIK NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE UPUTIO JE OSOBNO PREKO DRŽAVNE KRUGOVALNE POSTAJE U ZAGREBU OVAJ POVIESTNI PROGLAS HRVATSKOM NARODU:

    Hrvatski narode!

    Hinbeni saveznik bio je nametnuo hrvatskom narodu u času uzkrsnuća Nezavisne Države Hrvatske ugovore i granice, kojima je veliki dio hrvatske jadranske obale bio odtrgnut od tiela Hrvatske.
    Kroz dvie i pol godine hrvatski je narod sa najdubljom boli u duši trpio to nasilje, a napose Hrvati tih krajeva pretrpili su na slobodi, na životima i na imovini najveće patnje. Današnjim danom sama je talijanska vlada svojim postupkom riešila hrvatski narod i hrvatsku državu svake obveze proiztekle iz nametnutih ugovora.
    Velika njemačka izjavila mi je večeras, DA PRIZNAJE NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ GRANICE, U KOJIMA SU UKLJUČENE ODCIEPLJENE HRVATSKE ZEMLJE NA JADRANU.

    Hrvatski narode!

    U ovom poviestnom času okupimo se svi pod jednog čovjeka oko svojih oružanih snaga koje će u zajednici sa savezničkim njemačkim oružanim snagama osloboditi hrvatske zemlje na Jadranu. U ovom času ljubavi prema Domovini i prema nesretnoj braći, koju ćemo osloboditi i prigrliti, ujedinimo se svi imajuči na umu samo sreću i slobodu hrvatskog naroda te svoju vlastitu Nezavisnu Državu Hrvatsku. Hrvatskim oružanim snagama izdao sam zapovied, da izvrše svoju hrvatsku i vojničku dužnost.

    Hrvati!

    Poduprite svi hrvatsku vojsku u izvršavanju te njezine poviestne dužnosti.
    Hrvati Primorja i Dalmacije, koji ste napustili svoje domove radi talijanskih nasilja na vama izvršenih, pridružite se hrvatskim oružanim snagama, da vam domovi budu opet vaši! Od današnjeg dana sloboda i nezavisnost Hrvatske nije više ničim ograničena!

    Hrvatskoj se vraća njeno more

    POGLAVNIKOVA DNEVNA ZAPOVIED HRVATSKIM ORUŽANIM SNAGAMA: »ZAPADA VAS ČAST I DUŽNOST DA OSLOBODITE ODCIEPLJENE HRVATSKE ZEMLJE I DA RAZVIJETE SLAVNU HRVATSKU ZASTAVU NA JADRANU«
    ZAGREB, 9 rujna. Noćas poslje Poglavnikove proklamacije hrvatskome narodu, ministar i zapoviednik oružanih snaga general Navratil pročitao je na Hrvatskoj državnoj krugvalnoj postaji ovu Poglavnikovu dnevnu zapovied:

    HRVATI VOJNICI! DOMOBRANI, USTAŠE, ZRAKOPLOVCI I MORNARI!


    Postupak Italije razriešio je hrvatsku državu svih nametnutih obaveza, koje su sputavale razvoj Nezavisne Države Hrvatske, a napose razvoj hrvatskih oružanih snaga.

    Uslied toga Nezavisna Država Hrvatska ima dužnost i pravo, da s oružjem u ruci zauzme i brani one hrvatske zemlje, koje su joj bile oduzete.

    HRVATSKI VOJNICI!


    Pod vodstvom vašeg zapoviedničtva zapada vas čast i dužnost, da u najvećoj stezi i sa poviestnim junačtvom hrvatskih vojnika oslobodite odciepljene hrvatske zemlje i da razvijete slavnu hrvatsku zastavu na Jadranu, pod kojom će na našem moru svanuti sretniji dani hrvatskome narodu. U tom podhvatu pomoći će vas bratski oružane snage savezničke Njemačke.

    HRVATSKI VOJNICI!

    U ovom poviestnom času siguran sam, da ćete izvršiti svoju vojničku i hrvatsku dužnost, a time će biti izpunjena i vaša najvručija želja, da povratite svojoj domovini i svome narodu ono, što nam je bilo oduzeto i za čim je krvarilo vaše srdce.

    HRVATSKI VOJNICI, HRVATSKI MORNARI!


    Došao je davno žudjeni i težkim mukama očekivani čas, Hrvatskoj se vraća njezino more! Vi ćete ga braniti!

    ŽIVILE HRVATSKE ORUŽANE SNAGE!
    ŽIVILA CIELOKUPNA NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA!

    POGLAVNIK
    ANTE PAVELIĆ

    Izvor: Hrvatski Narod broj: 829 godina 1943

  20. #280

    KOLIKO SE MOŽE VJEROVATI OVOM ŽIVOTOPISU DRA. ANTE PAVELIĆA?!


    Od 1932. dr. Ante Pavelić dobiva titulu "POGLAVNIKA"

    Podrijetlo, djetinjstvo i mladost:

    Pavelići su jedno od velikih bunjevačkih plemena, koja su iz Hercegovine doselila u Liku. Poglavnikovi roditelji, Mile i Mara r. Šojat su se iz Krivog **** u Lici doselili u Bradinu na Ivan Planini u Hercegovini. Ondje je 14. srpnja 1889. rođen Ante Pavelić. Ante je rođen u maloj obitelji, imao je samo jednog brata, Josipa, koji je bio profesor latinskog i grčkog jezika. Pavelići su bili tipičan primjer hrvatske obitelji u dinarskome kraju; bili su pošteni, radišni i ponosni na svoje podrijetlo. Poglavnikov otac je radio na gradnji željezničke pruge. Osnovnu školu je polazio u mnogim bosanskohercegovačkim mjestima. Od 1902. do 1906. polazi Klasičnu isusovačku gimnaziju u Travniku, 1906. je radio kao pružni radnik na željeznici Sarajevo-Višegrad, 1907. polazi gimnaziju u Senju, 1909. gimnaziju u Karlovcu, a zatim u Zagrebu. U Zagrebu je maturirao 1910. godine, te se upisao na pravni fakultet zagrebačkog Kraljevskog sveučilišta Franje Josipa.

    Diplomirao je 1914. Tjedan dana po završetku pravnih nauka na sveučilištu u Zagrebu, dobio je svoje prvo zaposlenje. Poslan je u Šibenik da vodi gradnju zgrade dočasničke škole i stanova za osoblje krugovalne postaje „Marconi“, na poluotoku Mandalini. Šef gradilišta Karl Panger bio je očajan kad je saznao da su mu za voditelja gradilišta poslali pravnika, ali Pavelić ga je umirio: „Umirite se, gospodine poslovođo, sigurno je neki tehničar poslan k vojnom sudu za sudca pa je ravnotežje zadržano i Monarhija može mirno ratovati. Ja ću već udovoljiti zahtjevima koji će na mene biti postavljeni i vi ćete biti zadovoljni, a sgrade će biti gotove sigurno prije prve pomorske bitke pred Šibenikom“. To je bio njegov prvi susret s Dalmacijom, te je dobio zadaću da kao Hrvat koji poznaje zemlju i jezik nađe zidare kojih je u Šibeniku bilo vrlo malo. U šibeniku je živio oko godinu i pol dana, a stanovao je kao podstanar u kući na šibenskoj rivi. 1915. se vratio u Zagreb i stekao doktorat prava.

    Ante Pavelić je putovao po cijeloj Hrvatskoj i upoznao je Hrvate iz svih krajeva, te je shvatio da regionalne podjele Hrvata samo razdvajaju braću. Imao je prijatelje i suradnike iz svih mogućih dijelova Hrvatske i iseljeništva i sve ih je jednako volio i nije pravio razlike među njima. Došao je u dodir i s a Hrvatima muslimanske vjeroispovijesti, koje je jako poštivao. Družeći se s njima još kao dijete, osvjedočio se o istinitosti nauka dr. Ante Starčevića, koji je muslimane iz Hrvatske smatrao sastavnim dijelom hrvatskoga naroda. Budući da se rodio pod seljačkim krovom i potomak je stare seljačke obitelji, još kao mladić je radio teške fizičke poslove, te se tako upoznao sa životom radnika i seljaka, i to baš u onim krajevima u kojima se živjelo vrlo oskudno. Odatle dolazi njegovo razumijevanje i poštovanje prema seljacima, koje je smatrao temeljem naroda. Od 1915. do 1918. je radio kao odvjetnički perovođa u odvjetničkoj pisarnici A. Horvata, predsjednika Hrvatske Stranke Prava, a nakon završene prakse, od 1918. je odvjetnik u Zagrebu. Njegova žena se zvala Maria Pavelić rođ. Lovrenčević. S njom je imao troje djece- kćerku Višnju (rođ. 1922.), sina Velimira (1924.) i drugu kćer Mirjanu (1926.).

    Kao gimnazijalac pristupa Hrvatskoj stranci prava, Bio je vrlo inteligentan i poduzetan, te se brzo uspeo do samoga vrha Hrvatske stranke prava. 1918. ulazi u vodstvo stranke, postaje član Poslovnog odbora, zatim tajnik i potpredsjednik HSP-a. 1921. godine je izabran za gradskog zastupnika u Zagrebu, 1927. za oblasnog, a zatim, zajedno s dr. Antom Trumbićem, za narodnog zastupnika Hrvatskog Bloka koji se sastojao od Hrvatskog seljačkog republikanskog saveza, Hrvatske stranke prava, Hrvatskog radničkog saveza te Hrvatske federalističke seljačke stranke. U krilu HSP-a ustrojio je godine 1926. Hrvatsku pravašku republikansku omladinu (HPRO), iz koje će kasnije nastati Hrvatski domobran. U ime HSP-a kontaktirao je s Nikolom Pašićem radi slabljenja Radićeve stranke. U lipnju 1927. predstavljao je zagrebačku gradsku općinu na europskom kongresu gradova u Parizu, a na povratku je u Rimu izaslaniku talijanske vlade R.F. Davanzatiju u ime HSP-a predao promemoriju u kojoj se Italiji nudi suradnja u rušenju Jugoslavije.

    Očekuje talijansku pomoć u uspostavi i zaštiti nezavisne hrvatske drzave, te iznosi spremnost na teritorijalno, političko, ekonomsko i vojno prilagođavanje talijanskim interesima. Na parlamentarnim izborima 1927. izabran je, zajedno s dr. Antom Trumbićem, za narodnog zastupnika Hrvatskog Bloka koji se sastojao od Hrvatskog seljačkog republikanskog saveza, Hrvatske stranke prava, Hrvatskog radničkog saveza te Hrvatske federalističke seljačke stranke. U Skupštinu je otišao nakon oštrih diskusija u Hrvatskoj stranci prava, gdje je bila jaka opozicija, da kao pravaški predstavnik ode u Beograd i tamo zaprisegne kralju. U svojim govorima u beogradskoj skupštini istupio je protiv velikosrpske politike i izjašnjavao se za hrvatsku samostalnost i neovisnost; usmjeravao je pravašku mladež i pokrenuo listove Starčević i Kvaternik. Za vrijeme atentata na na prvake HSS-a u beogradskoj Skupštini, dr. Ante Pavelić je bio jedini koji se nije sakrio pod klupe! Nakon atentata, 20. lipnja 1928. Hrvatska stranka prava, jednako kao i Hrvatska federalistička stranka pristupa u klub Seljačko-demokratske koalicije, u jesen 1928. pokreće list Hrvatski domobran s programom ostvarenja samostalne hrvatske države i istoimenu organizaciju.

Zatvorena tema

Pravila pisanja poruke

  • Ne možeš otvoriti novu temu
  • Ne možeš ostaviti odgovor
  • Ne možeš stavljati dodatke
  • Ne možeš uređivati svoje postove