Zatvorena tema
Stranica 13 od 18 PrviPrvi ... 3 11 12 13 14 15 ... PosljednjePosljednje
Prikaz rezultata str. 241/359

Tema: S poglavnikom na povlaČenju

  1. #241
    PRODAJA DALMACIJE, RAPALSKI I RIMSKI UGOVORI - KRONOLOŠKI

    daja Dalmacije', Rapallski ugovor, Rimski ugovori - kronološka istina Autor Daran Bašić Nedjelja, 07 Prosinac 2014 19:07
    Dilema dr. Pavelića bila je: braniti Državu uz gubitak dijela područja ili odbiti talijanske zahtjeve i izgubiti Državu? Očuvanje tek proglašene Nezavisne Države Hrvatske davalo je nadu za povratom izgubljenog teritorija i on se opredijelio za tu opciju.

    U nastojanju ostvarivanja velikosrpskih interesa, već 1916. godine, Nikola Pašić je kao ministar vanjskih poslova Kraljevine Srbije u izjavi petrogradskim novinama potvrdio "pravo" Italije na okupaciju dijela hrvatske obale i nekih otoka, s tim da i Srbija dobije izlaz na more i dio priobala. Njegovi politički potezi oslanjali su se na tajni Londonski sporazum iz 1915. godine, kojim su saveznici u Prvom svjetskom ratu (Rusija, Francuska i Engleska) obećali Italiji dio hrvatske obale i neke otoke, kako bi ova za uzvrat ušla u rat na njihovoj strani.

    On nije nikada zaživio, niti je imao bilo kakvoga temelja u međunarodnom pravu, ali je poslužio u svrhu daljnje trgovine hrvatskim područjem - jer su se na njega pozivali podjednako talijanski fašisti i srbijanski ekstremni nacionalisti kad god im je to odgovaralo. S tom politikom nastavilo se i nakon ujedinjenja, pa je dvije godine kasnije (1920.) Pašićeva vlada potpisala Rappalski ugovor kojim Kraljevina SHS velikodušno daruje Italiji dijelove hrvatske obale i otočja, ponovno ugrađujući u te planove i svoje velikosrpske teritorijalne interese.

    Rapallski ugovor, ugovor između Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i Kraljevine Italije, zaključen u Rapallu kraj Genove 12.XI.1920. Ugovorom je trebalo riješiti sporna teritorijalna i pogranična pitanja nastala nakon I. svj. rata zbog raspada Austro-Ugarske (Saint-germainski ugovor), tal. okupacije dijelova istočnojadranske obale i proglašenja Kraljevine SHS.

    Kraljevinu Italiju u pregovorima su predstavljali premijer Giovanni Giolitti, ministar vanj. poslova Carlo Sforza i ministar obrane Ivanoe Bonomi, a Kraljevinu SHS premijer Milenko Vesnić, ministar vanjskih poslova Ante Trumbić i ministar financija Kosta Stojanović. Pregovori su se odvijali u znaku diplomatske premoći Italije koja je uživala potporu Francuske i Velike Britanije pa je čak postavila pitanje svih područja koja su joj bila obećana Londonskim ugovorom (1915).

    Rapallskim ugovorom Italiji su pripali Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra (bez Kastva), otoci Cres, Lošinj, Unije i Sušak, Zadar te Lastovo, Palagruža i neki manji nenastanjeni otoci. Priznata je Slobodna Država Rijeka koja je obuhvaćala grad Rijeku te dio teritorija sjeveroistočne Istre (Rimski ugovori). Talijanima u Kraljevini SHS priznato je pravo uporabe jezika i sloboda vjeroispovijesti, ali se ista prava Hrvatima i Slovencima u Istri nisu jamčila. Hrvatska i slovenska javnost te Hrvati i Slovenci u Istri loše su primili riješenja postignuta Rapallskim ugovorom, a ministar Trumbić podnio je ostavku. Istoga dana potpisana je i Antihabsburška konvencija kojom su se dvije zemlje obvezale da će spriječiti restauraciju Austro-Ugarske Monarhije i povratak Habsburgovaca.

    Rimski ugovori

    Rimski ugovori, naziv koji obuhvaća dva ugovora - Pakt o prijateljstvu i srdačnoj suradnji te Sporazum o Rijeci - potpisana u Rimu 27. I. 1924. U ime Vlade Kraljevine SHS potpisali su ih predsjednik Vlade Nikola Pašić i ministar vanj. poslova Momčilo Ninčić, a u ime Vlade Kraljevine Italije Benito Mussolini.

    Paktom o prijateljstvu i srdačnoj suradnji strane potpisnice se na pet godina obvezuju na osiguranje mira i čuvanje rezultata I. svj. rata te na međusobnu pomoć u slučaju ugroženosti jedne od njih. Sporazumom o Rijeci dogovoreno je ukidanje Slobodne Države Rijeke i priključenje njezina područja Italiji koja je zauzvrat priznala Kraljevini SHS puni suverenitet nad lukom Baroš i Deltom. Dala joj je u zakup i bazen Thaon di Revel u riječkoj luci na razdoblje od 50 godina, uz simboličnu zakupninu od jedne lire godišnje. Predviđena je i korektura rapallske (Rapallski ugovor) granice kraj Rijeke, tako da put iz Rijeke u Kastav bude na jugosl. području, dok bi riječki željeznički kolodvor došao pod mješovitu talijansko-jugosl. upravu. Hrvatima u Rijeci zajamčena su ista prava kakva uživa i tal. manjina u Dalmaciji. Sporazum o Rijeci imao je i dopunske konvencije (Nettunske konvencije) o odnosima između pograničnih područja, o proizvodima oslobođenima carina i dr. Sporazumom o Rijeci Mussolinijeva je vlada uspjela provesti reviziju Rapallskog ugovora u skladu sa svojim interesima.

    Naravno da su Srbi i komunisti pripisali "prodaju Dalmacije " Hrvatima. (Odnosno Poglavniku, Ustaškom Pokretu i vladi NDH, mo. Otporaš)
    Dne 18. svibnja 1941. izvršen je diktat fašističke Italije protiv netom obnovljene Nezavisne Države Hrvatske. Njemačka, u čiju se je pomoć nadala Hrvatska, spremala se na ratni pohod protiv Sovjetskog Saveza, te je u tom pravcu bila i usmjerena njezina vanjska politika. Kako je Italija bila jedini potencijalni saveznik Njemačke u Europi, a unutarnje stanje bilo je vrlo težko zbog gubitka talijanskog kolonijalnog carstva u Africi, mlada Hrvatska Država morala je postati žrtva talijanskih teritorijalnih presizanja, te je Njemačka u tom slučaju pokazala svoju nezainteresiranost za hrvatska prava na jugo-zapadne granice.

    Dalmacija u sastavu NDH

    9. rujna 1943. Italija je kapitulirala i zatražila separatni mir sa Saveznicima. Tom prilikom je Poglavnik izdao zapovied Hrvatskim Oružanim Snagama da oslobode oteta područja i dao Izjavu o razrješenju Rimskih ugovora, kako slijedi:

    Dne 18. svibnja 1941. sklopljeni su između hrvatske vlade i talijanske vlade Rimski ugovori i to: ugovor o određivanju granica između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, ugovor o jamstvu i suradnji između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, sporazum o pitanjima vojničkog značaja, koja se odnose na jadransko-primorsko područje, te izmjena pisama glede upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule.

    Ni jedne obveze iz ovih Rimskih ugovora nije talijanska vlada sa svoje strane izvršila, napose ne u pitanju granica, jamstva za političku nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost te upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule, pa uslied toga ovi ugovori nisu nikada ni stupili u život. Naprotiv svi oni probitci Nezavisne Države Hrvatske, koji su gornjim ugovorima imali biti zaštićeni, bili su sa strane Kraljevine Italije trajno povređivani. Ovi su ugovori bili sklopljeni uz izričitu napomenu o članstvu ugovarajućih stranaka u novom europskom poredku. Nakon što je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanačila primirje sa neprijateljskom ratujućom strankom, i time se izdvojila od dosadanjih saveznika, nema nikakove stvarne ni pravne mogućnosti, da bi i unapried sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u život privedeni. S tih razloga kao podpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju nikakove obvezatnosti ni za Nezavisnu Državu Hrvatsku.
    Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelić.
    Dano u Zagrebu, dne 10. rujna 1943.

    Dilema dr. Pavelića bila je: braniti Državu uz gubitak dijela područja ili odbiti talijanske zahtjeve i izgubiti Državu? Očuvanje tek proglašene Nezavisne Države Hrvatske davalo je nadu za povratkom izgubljenog područja i on se opredijelio za tu opciju.

    Dalmacija-NDH-Njemačka

    U preliminarnoj fazi razgovora dr. Pavelić je pokušao dobiti pomoć njemačke diplomacije u otporu talijanskim zahtjevima, koji su sve više postajali ultimativni. Ne treba zaboraviti da je Italija u to vrijeme na području Hrvatske imala gotovo 250.000 vojnika.

    Na bečkom sastanku ministara Ciana i Ribbentropa, održanom 21. i 22. travnja 1941., njemački ministar nije na početku razgovora pokazivao razumijevanje za talijanske pretenzije u pogledu Dalmacije. "Hitler, kojega je u to vrijeme već potpuno zaokupljao plan "Barbarosa" 22. Travnja je izjavio da je Njemačka nezainteresirana u NDH i preporučuje direktne pregovore Rima s Pavelićem." Stajalište Hitlera vidi se i iz njegove izjave na sastanku s njemačkim opunomoćenikom u Hrvatskoj, održanom 17. travnja. 1941.
    "Hitler je primijetio, da o Dalmaciji još ne postoje nikakvi sporazumi, a da vrijedi kao neko pravilo, da u svemu što se nalazi južno od Države prevladavaju talijanski interesi." U spomenutom bečkom sastanku s Ribbentropom, Ciano je iznio vrlo drastične zahtjeve prema Hrvatskoj: "Dalmacija i ostala jadranska obala bit će pripojena Italiji, u čitavom potezu od Rijeke do Kotora, s tim da Dalmacija dobije u pogledu uprave status gubernerije s guvernerom na čelu. Hrvatska će personalnom unijom biti također usko povezana s Italijom. Iz jednog telegrama Ribbentropa, dr. Veesenmayeru ponovno se potvrđuje njemačko stajalište, da sada prvenstvo u hrvatsko-talijanskim odnosima prepusti u potpunosti Italiji.
    Weizsäcker, državni tajnik u ministarstvu vanjskih poslova Njemačke zapisao je, da je bio zamoljen prenijeti talijanskom ambasadoru Alfieriju takvo stajalište Ribbentropa:
    "Njemačka nije zainteresirana u političkim talijansko-hrvatskim pitanjima, i stoga za Führera ne postoji nikakav razlog da zauzme stav u tom pitanju. On, štoviše prepušta u potpunosti Musoliniju, da to pitanje uredi u skladu s vlastitim željama i da se u tome sporazumije s Hrvatima. To vrijedi također, i za pitanje talijansko-hrvatske personalne unije". Unatoč simpatijama pojedinih njemačkih dužnosnika prema Poglavniku i NDH, potpora Njemačke je potpuno izostala. U navedenim okolnostima došlo je do sastanka (25. travnja. 1941.) u Ljubljani talijanske i hrvatske delegacije. Hrvatsku delegaciju činili su dr. A. Pavelić, dr. M. Lorković i dr. E. Bulat, i drugi. Dr. Bulat navodi da je prvo dr. Pavelić razgovarao s talijanskom delegacijom oko l sat, te nastavlja: Poglavnik nam govori slijedeće:

    "Njegova ekselencija ministar vanjskih poslova Italije, g. Ciano postavio je ovaj zahtjev Italije na naše područje i pokazao rukom na kartu nad njim, po kojoj je Italija tražila liniju razgraničenja Karlovac - Mostar i sjeverozapadni kut Crne Gore. Nadalje je rekao, Nj. E. Ciano, da bi sve ono što je sjeverno od te crte imala biti hrvatska država, potpuno nezavisna od Italije i da s njome možemo činiti što hoćemo, pa čak ako bismo htjeli, i Njemačkoj je pripojiti. Da bi potkrijepio te svoje zahtjeve Nj. E. Ciano, skupa sa nazočnim generalima, istakao je slijedeće:

    Italija ulazi već drugi put u rat, da bi ostvarila baš ovu granicu, koju danas traži. Za to su oni dali, veli, šest stotina tisuća mrtvih već u prvom ratu, pa veli, neće ništa propustiti, da ovu priliku do kraja iskoriste. Jedino, kažu, ako bi Hrvatska htjela stupiti u tješnje odnose s Italijom, onda bi Italija bila spremna dati Hrvatskoj izlaz na more, i to u širini od kojih tridesetak kilometara na području između Kraljevice i Senja. Ja sam na to Nj. E. Cianu odgovorio slijedeće:

    "Kada bismo mi prihvatili ovo tek kao bazu za pregovore, tada bismo se mi svi nazočni ovdje našli u vrlo čudnoj situaciji. Svi bismo bili podanici Italije, jer smo svi rođeni u kraju, koji Italija traži za sebe. Ali i bez obzira na to, rekao sam mu, da nitko od Hrvata neće nikada prihvatiti ni razgovor na takovu temelju, a kamoli vođenje pregovora. Mi ćemo u takovom slučaju ostaviti sve, odreći se svih savezništava i Italija će umjesto onoga što traži imati nakon dva rata još i treći i to s nama."

    Dalmacija-Italija-NDH

    Drugi talijanski zahtjev ostavlja Hrvatskoj ispod Velebita pojas obale u širini od 80 km, ali i to uz pristup Hrvatske carinskoj i monetarnoj uniji s Italijom. Ovaj prijedlog je dr. Pavelić također odbio. Prijedlogu dr. Pavelića da Italiji pripadne prošireno područje oko Zadra i Trogira i neki otoci, Ciano je postavio protuprijedlog o carinskoj privrednoj uniji, kontroli lučkog i pomorskog prometa, te podređenost hrvatske vojske, što je dr. Pavelić također odbio.

    U Ljubljani su razgovori završeni bez ikakvih rezultata.

    U kasnijem brzojavu Ribbentropu, Kasche javlja; "da Pavelić nastoji izbjeći gubitak Dalmacije i da stoga teži sljedećem riješenju da odgovarajući talijanski princ postane hrvatski kralj bez praktičkih prava. Kralj je trebao biti savojski princ Aimone Roberto Margerita Maria Giuseppe di Torino, a trebao se zvati i Tomislav II, nosit će hrvatsku (Zvonimirovu) krunu, položiti prisegu na hrvatski Ustav, dok će politički, vojno i privredno vlast pripadati isključivo hrvatskom državnom vodstvu.

    Nikakvog odstupanja područja ne bi bilo, optički bi to bio uspjeh za Musolinija, a osigurana bi bila izgradnja i jačanje čitave Hrvatske" zaključuje Kasche. U brzojavu od 3. svibnja. 1941. Kasche javlja iz Zagreba da se Pavelić nada (a to je povjerio Veesenmayeru) "sačuvati za Hrvatsku i Split i široke obalne poteze kod Velebita, kao i od Splita do Kotora. Moli zato njemačku podršku budući da je njegovo popuštanje pri kraju".

    "U noći 3. svibnja je stigao u Berlin brzojav Kaschea, kojim javlja da je talijanski veleposlanik Casertano zahtijevao odluku Pavelića u pitanju granice, carinske i monetarne unije, te vezivanja hrvatske vojske uz Italiju i to do 4. svibnja u podne."

    Pavelić je tada brzoglasno nazvao Mussolinija koji mu je odgovorio; "Io non posso essere rinunciatore". Ja ne mogu biti onaj koji se odriče. Treba se znati, da je Mussolini nakon Prvog svjetskog rata oštro napadao i nazivao odricateljima (rinunciatorima) one talijanske političare, koji su se u Rapallu odrekli Dalmacije. Nije htio, da se sada njega isto tako naziva.

    Time je Pavelićeva borba za Dalmaciju bila znatno otežana. Zaključeno je, da se pregovori nastave redovitim diplomatskim putem." Rimski ugovor između NDH i Kraljevine Italije je potpisan 18. svibnja 1941. u 12,30 sati u Palači Venecija u Rimu.

    Po Ugovoru su talijanski megalomanski zahtjevi drastično smanjeni, a NDH je dobila izlaz na more kod crte Novi Vinodolski, Senj, Crikvenica, Karlobag i Kraljevica u podvelebitskom primorju te područje od Omiša do Dubrovnika, dok je Kotor s širim pojasom Boke Kotorske do točke između Cavtata i Vitaljine pripao Italiji.

    U sastavu NDH ostali su i otoci Pag, Brač, Hvar, Šipan, Šćedro, Maon, Lokrum, Lopud, Koločep i poluotok Pelješac. Posebnom konvencijom je trebalo biti riješeno pitanje Splita i Korčule jer je NDH inzistirala na njihovoj autonomiji. Ukratko nakon potpisivanja Ugovora, dr. Pavelić izjavio u jednom intimnom krugu, da će mu za povrat Dalmacije trebati oko dvije godine! Nije puno pogriješio, jer se prilika za povrat Dalmacije dogodila 9. rujna 1943. godine, što je i učinjeno aktom poništenja Rimskih ugovora.

    Kipar Ivan Meštrović, nakon kratke izolacije bio je kod dr. Pavelića, koji mu se tom prilikom ispričao radi Meštrovićeva boravka u zatvoru, te rekao:
    "Ja Vas razumijem, da ste i kao Hrvat i Dalmatinac bijesni i žalosni radi Dalmacije, ali što sam mogao kad mi je Mussolini zaprijetio da će uzeti sve do Karlovca. Žalostan sam i bijesan i ja, ali sam stiskao zube i pristao u nevolji, samo da zadržimo i sredimo ovo, a onda ćemo baciti Talijane u more."

    Državnopravnom izjavom su dne 10. rujna 1943. poništeni Rimski ugovori.
    "Nakon što je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanačila primirje sa neprijateljskom ratujućom strankom, i time se izdvojila od dosadašnjih saveznika, nema nikakve stvarne ni pravne mogućnosti, da bi i unaprijed sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u život provedeni. S tih razloga kao podpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju nikakove obvezatnosti za Nezavisnu Državu Hrvatsku." Poglavnik!

    Daran Bašić

  2. #242
    BOŽIDAR KAVRAN I POGLAVNIKOVO PISMO

    Dne 31. prosinca 1955.

    Dragi bojniče ! (Možda će zauvijek ostati tajna tko bi mogao biti ovaj "bojnik", jer se ime nigdje ne spominje, mo)

    Kako sam Ti već javio, nemili slučaj Srečka Rovera, koji se je teško ogriešio o svaku stegu pa i neopravdano i neistino obiedio niz čestitih hrvatskih rodoljuba i boraca, nije ostao osamljen, nego se je snjime poistevjetio i general Luburić, koji mi je tim povodom upravio pismo i u njemu naveo, da se odriče čina i svih dužnosti u organizaciji upravivši ujedno i nekoliko pogrdnih izraza prema meni. Na osobne uvrede nisam se nikada u životu i napose ne u javnom radu za narodnu stvar osvrtao, pa to ne bih učinio ni sada, nu njegovu ostavku sam morao prihvatiti i razriešiti ga dužnosti. (Dakle po ovoj Poglavnikovoj izjavi u ovom pismu, general Luburić je povratio svoja odlikovanja Poglavniku, a ne kako se je iz redova HOP-a tvrdilo da mu je Poglavnik oduzeo sva odlikovanja, razriješio ga svih dužnosti u HOS-a te i izključio iz ustaških redova, mo. Otporaš.)

    Rovera ne poznam osobno, (po pisanju i izjavi satnika Dinka Šakića u opisu koji je izišao na portalu Ustaški Pokret u dva nastavka "Akcija Deseti Travanj" Božidara Kavrana, tu Dinko Šakić tvrdi da je u njegovu nazočstvu u Rimu 1946. god. Srećko Rover predao Poglavniku izviješće koje je došlo iz domovine, mo. Otporaš) nu velikoj množini Hrvata u emigraciji je poznato, da je upravo on bio onaj, koji je najviše nagovarao pojedine rodoljube i borce, da u tragičnom slučaju pok. borca i velikoga rodoljuba Bože Kavrana podju u domovinu u šumu, a u više je slučajeva prikazivao, da je to i moja bila želja i ako sam ja, čim sam za tu akciju saznao, pok. Kavrana pismeno zamolio, da se ne ide, jer, da za to nije još vrieme. (Pročitajte gore spomenuti opis Dinka Šakića na portalu "Ustaški Pokret", uočiti ćete da je Poglavnik bio upoznat o toj Akciji Deseti Travanj od prvog dana, mo. Otporaš.)

    Napose je poznato, da je Rover sve te osobe u grupama i grupicama prevodio preko granice i predavao u ruke navodnim Križarima, a da ih oni vode dalje u šumu, a kasnije se medjutim bilo izpostavilo, da to nisu bili Križari nego OZNA-ši, koji su ljude odvodili u zatvor i na stratište, dočim se je Rover svakog puta natrag u Austriju vraćao, pa i posljedni put nakon predaje i istog pok. Kavrana.- (Po svim znacima i saznanjima koje mi danas poznajemo, izgleda po ovome što Poglavnik ovdje iznosi, da je on bio loše ili krivo obavješten. Ja sam o tome pisao u ovim pismima 28 lipnja 2012. pod naslovom ČASTNI SUD i iznio u 10 nastavaka slučaj Rovera. Molim, koga zanima neka po datumima opisa ovih PISMA MAKSA LUBURIĆA to pronađe, pa će se tu moći vidjeti šta su tu izjavili tada živi i svjedoci i sudionici "Akcije Deseti Travanj", koju je vodio i predvodio Božo Kavran. Tu će se moći vidjeti, između ostaloga, da je Božo Kavran zadužio Srečka Rovera da izradi 10.000 Poglavnikovih fotografija. Jedna slika da je bila u gradjenskom odjelu s oznakom "Dr. Ante Pavelić - Hrvatski Državni Poglavar", a na drugoj u vojničkoj bieloj odori "Dr. Ante Pavelić - Vrhovni Zapovjednik Hrvatskog Narodnog Odpora". Mo. Otporaš)

    Težko je vjerovati, da je i one izgrede, koje je sa svojim uputama australskim družtvima, koje je slao i po svim ostalim zemljama, učinio iz neke puste odanosti prema Luburiću i da to što je u stvari značilo sijanje razdora u našim rodoljubnim redovima, nije imalo neki drugi i dublji razlog. I ako nije lahko na temelju svega toga praviti skrajne zaključke, ipak je u najmanju ruku neophodno potreban najveći oprez, jer nema nikakve dvojbe, da neprijatelj hrvatskog naroda nastoji sve poduzeti, kako bi ometao i spriečavao oslobodilački rad. Potreban je dakle oprez i sve mejre sigurnosti, jer bi u danom odlučnom času mogla stradati sama stvar a uz to biti izvrženi najvećoj pogibelji i životi stotina i tisuća boraca u domovini i inozemstvu.-

    Ja sam na to opetovano upozorio Luburića nu to nije ništa koristilo i on je vjerovao više Roveru nego meni te preko toga prelazio, pa i nakon moje odluke u gornjem smislu kod toga ostao. Osim toga je Luburić u posljenje vrieme poduzimao posve na svoju ruku i samovoljno bez moga znanja i pitanja stanovite čine a kraj toga je izpadalo, kao da to čini u moje ime, spominjući ga. Za takove samovoljne čine nisam mogao više snositi odgovornosti tim više, što ista ne pada samo na mene, nego i na sve vas, kao što je to bivalo i u prošlosti, pa to moramo barem sada u tudjem svietu spriečiti.-

    Svima nam uviek mora biti pred očima narodna stvar a nikada osobna pitanja nesmiju rad za nju ometati ili spriečavati. Svi smo prolazni, samo su domovina i narod vječni i za njih moramo sve žrtvovati i na taj način s Božijom pomoći konačni cilj postići.-

    Ove pripomene stavljamo do znanja i ostalim istaknutim pripadnicima Hr. Oružanih Snaga kao i članovima oslobodilačkog pokreta, da svi budu izravno i od mene neposredno o pravom stanju stvari obaviešteni, kako ne bi bili izvrgnuti bilo kakovim neistinitim informacijama.-

    Za Dom Spremni ! Tvoj

    Ante (vlastoručno)

    Nastavlja se. Otporaš.

    Napomena:

    Ovo pismo je kopija Poglavnikova Pisma. Na vrh pisma olovkom je napisano "kopija" i vrlo čitljivo se vidi original i plava boja penkala. Pismo sam pronašao u pismu Anti Kršeniću, kojega je njemu poslao Frank Fekter iz Berkeley Californija 18 siječnja 1956., - bojnik HOS, kako sam mogao saznati iz generalovih pisama, - i u kuverti Franka Fektera je ovo Poglavnikovo pismo, pretipkano, po svoj prilici, s originala. U popratnom pismu Frank Fekter piše svojem prijatelju Anti Krišeniću između ostaloga i ovo: "...Kako vidiš iz priložene kopije "hladni rat" između Ćaće i Maksa se nastavlja nesmanjenom žestinom. Iz ove nove obtužbe mi se čini, kao da Ćaća nema pametnijeg posla, nego se latio starih tračara (rekla, kazala) možda želi da nas time udobrovolji." Pošto je Frank Fekert bio častnik, bojnik HOS-a NDH, moglo bi se zaključiti da je to on, bojnik Frank Fekert kojeg je Poglavnik u ovom pismu oslovljavao sa "Dragi bojniče". Moja opaska, Otporaš)

  3. #243
    ATENTAT NA POGLAVNIKA 10.4.1957. I NJEGOVA KRVAVA KOŠULJA
    Date: Sat, 20 Dec 2014 15:41:00 +0000





    (Donosim ovdje jedan rijetki ali vrlo važan povijestni dokumenat za sve Hrvate, prijatelje i simpatizere, neprijatelje i nesimpatizere Poglavnika dra. Ante Pavelića. Nije mi namjera ovdje iznositi mišljenja ni jednih ni drugih, jer i jednih i drugih ima mnogo pa čak i previše.

    Moja je namjera danas, pet dana prije Božića 2014., ili osam dana prije 55 Obljetnice Poglavnikove smrti dati značenje dvima povijestnim činjenicama koje će se dogoditi upravo za osam (8) dana, tj. 28 prosinca 2014. godine.

    Prva (1) činjenica je ta da je vlada predsjednika RH dra. Ive Josipovića hotimice ili ne hotimice raspisala četvrte (4) izbore za predsjednika RH upravo za taj dan 28 prosinca 2014. godine i na taj način dala priliku mnogim Hrvaticama i Hrvatima da se sjete na...

    Drugu (2) činjenicu da je prvi hrvatski Poglavar u hrvatskoj povijesti Poglavnik dr. Ante Pavelić umro u Madridu na Svete Mladence ili dan Svete Obitelji 28 prosinca 1959. godine.

    Izvor ove slike je iz novine, glavnog glasila HOP-a "HRVATSKA" godina XXXll. br. 553. siečanj 1980. Da ne bih umarao drage i cijenjene čitatelje predugačkim opisom s prve stranice ove spomenute novine, donijeti ću samo ono što piše ispod slike, jer je možda dovoljno nejasno i nečitljivo. Otporaš.)


    "KRV POGLAVNIKA, koja je okrvarila ne samo ovu košulju, koju je Poglavnik imao na sebi prilikom zlošinačkog atentata, već i razkrvarila srdca čitavog hrvatskog naroda, KRVNO JE SVJEDOČANSTVO na 10 TRAVNJA 1957. godine za 10 TRAVNJA 1941. godine, ali i siguran zalog novog 10 TRAVNJA!"

    Napomen:

    (Neizmjerno mi ježao da slika sa krvavom košuljom se nije pokazala. Ja sam ju nastojao staviti, ali priznajem da nisam majstor na računali kao mnogi vi, čudo mlađi od mene. Ako netko hoće i ćeli imati tu sliku, neka mi se javi na moj osobni sandučić gdje da mu sliku pošaljem.
    Ovim putem želim čestiti Božić i sveti Isusovo porođenje, Sretnu Novu 2015. Godinu svima.
    PoZDrav. Bog! Otporaš.)


  4. #244
    LONDONSKI TAJNI UDOVOR (1915) I POGLAVNIK DOKTOR ANTE PAVELIĆ


    (Donosim ovdje za one koji za ovo nisu znali, a to je LONDONSKI TAJNI UGOVOR iz 1915. godine kojim ugovorom su se darovala hrvatska područja Italiji kao nagrada za njezim pristup saveznicima. Kasnije, tj. odmah iz Proglašenja NDH, neprijatelji Hrvatske su odmah napali prvog Poglavara Hrvatske Države dra. Antu Pavelića da je prodao Dalmaciju Italiji. Ja ovdje namjerno nisam htio reći i navesti imenom koji su to hrvatski neprijatelji, osim što ću to ovdje sada reći da su to svi oni koji to i danas, poslije punih skoro 75 godine to tvrde. Otporaš.)


    Sir Edward Grey,
    Paul Cambon,
    Marquis Imperiali,
    Count Benckendorff,

    Naređenjem njegove vlade markiz Imperiali, predstavnik Njegovoga Veličanstva talijanskoga kralja, ima čast priopćiti Uvaženom Edwardu Greyu, državnom tajniku za vanjske poslove Njegovog britanskog Veličanstva, i ostalim ekselencijama M. Paulu Cambonu, predstavniku Francuske Republike, i grofu Benckendorffu, predstavniku Njegovog Veličanstva Cara svih Rusa, slijedeći memorandum:



    Članak 1.
    Sklapa se vojni ugovor između vrhovništava Francuske, Velike Britanije, Italije i Rusije. Ovim ugovorom se utvrđuje najmanji broj oružanih snaga koje će Rusija pokrenuti protiv Austro-Ugarske kako bi ju spriječila u koncentriranju svih svojih snaga protiv Italije, u slučaju da Rusija odluči usmjeriti glavninu svojih snaga protiv Njemačke. Ovaj vojni ugovor će odrediti pitanja primirja, koja nužno dolaze u opseg poslova vojnih zapovjednika.




    Članak 2.
    Sa svoje strane, Italija će svim svojim snagama sudjelovati u ratu zajedno s Francuskom, Velikom Britanijom i Rusijom protiv svih zajedničkih neprijatelja.

    Članak 3.
    Francuska i britanska flota će pružiti aktivnu i trajnu pomoć Italiji sve dok Austro-Ugarska flota ne bude uništena ili dok mir ne bude sklopljen. Mornarički ugovor će odmah biti sklopljen u tu svrhu između Francuske, Velike Britanije i Italije.



    Članak 4.
    U mirovnom ugovoru Italija će dobiti Trentino, cisalpinski Tirol s njegovom geografskom i prirodnom granicom (granica Brennera), nadalje Trst, grofovije Goricu i Gradišku, cijelu Istru do Kvarnera i uključivo Volosku i istarske otoke Cres, Lošinj, kao i male otoke Plavnik, Unije, Canidole, Palazzuoli, San Pietri dei Nembi (Ilovik), Asinello, Gruicu i susjedne otočiće. Napomena:
    Granica, koja se za izvođenje članka 4. traži, bit će povučena kako slijedi:
    Od Piz Umbraila do Stilfser Jocha slijedit će rub Retijskih Alpa sve do izvora Etscha i Eisacka i onda će ići preko prijevora Reschena i Brennera i visovima Oetza i Zillera. Granica će onda zaokrenuti prema jugu, prijeći će preko prijevora Toblacha i dospjet će na sadašnju granicu Karnijskih Alpa. Ova će granica slijediti do prijelaza Tarvisia i onda će iza prijelaza Tarvisia (Trbiža) uzduž razvoda Julijskih Alpa ići preko Predilklanca, preko planine Mangart, preko Triglava (Tricorna) i uzduž razvoda klanaca Podbrdo, Poljanišće i Idrije. Od ove točke granica će uzeti jugoistočni smjer prema Snježniku, dok će izvan talijanskog teritorija izostaviti čitav sliv Save i njezinih pritoka. Od Snježnika će se granica spustiti na (morsku) obalu, tako da će obuhvatiti Kastav, Matulje i Volosko u talijansko područje.




    Članak 5.
    Italija će isto tako dobiti pokrajinu Dalmaciju, u njezinim sadašnjim administrativnim granicama, obuhvatajući na sjeveru Lisaricu i Tribanj, a na jugu dosižući do linije, koja kod rta Ploče (Planka) izlazi na obalu i prema istoku slijedi vrške vrhova, koji sačinjavaju razvode tako, da će sve doline i vode, koje padaju prema Šibeniku, kao Čikola, Krka, Butušnica i njihove pritoke doći u talijansko područje. Dobit će nadalje sve otoke, koji leže sjeverno i zapadno od kopnene Dalmacije: na sjeveru Premudu, Silbu, Olib, Skardu, Maun, Pag i Vir, sve do Mljeta na jugu, uključujući Sv. Andriju (Svetac), Biševo, Vis, Hvar, Torkul (Šćedro), Korčulu, Kaciol (Sušac) i Lastovo, isto kao i grebene i otočiće uokolo Palagruže, a samo se izuzimaju otoci Drvenik Veliki i Drvenik Mali(Zirona Grande i Piccola), Čiovo, Šolta i Brač. Bit će neutralizirano:

    1. Cijela obala od rta Ploče (Planka) na sjeveru sve do južnog dijela poluotoka Pelješca (Sabioncello) na jugu; tako da je čitav ovaj poluotok uključen;
    2. Dio obale, koji na sjeveru počinje na točki 10 km. južno od rta Cavtat i na jugu doseže do rijeke Vojuše, tako da su uključeni kotorski zaljev i kotorska luka, luke Bar, Ulcinj, Sv. Ivan Medovanski, Drač, a da se ne okrnjuju prava Crne Gore, koja slijede iz deklaracija, izmijenjenih između Vlasti u travnju i svibnju 1909., ali budući da se ta prava protežu samo na sadašnje crnogorsko područje, ne mogu biti protegnuta na područja ili luke, koje bi mogle biti dodijeljene Crnoj Gori; dosljedno ne će se smjeti nijedan dio obale neutralizirati, koji sada spada Crnoj Gori; na snazi će ostati ograničenja u pogledu Bara, na koja je Crna Gora godine 1909. sama pristala;
    3. te, napokon, svi otoci, koji ne budu dodijeljeni Italiji.

    Napomena:
    Četiri ujedinjene velesile će jamčiti slijedeći teritorij Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori: Cijelo područje obale u gornjem Primorju od Voloskog preko granice s Istrom do južne obale Dalmacije, uključujući sadašnju mađarsku obalu i hrvatsko Primorje, uključujući luku Rijeka i lučice Novi i Karlobag, također i otoke Krk, Prvić, Grgur, Goli i Rab. Na južnom Jadranu, na području za koje su zainteresirane Srbija i Crna Gora, cijela obala od rta Planka do rijeke Drima, uključujući važne luke Split, Dubrovnik, Kotor, Bar, Ulcinj i Sveti Ivan Medovanski, također i otoke Veliki Drvenik, Mali Drvenik, Čiovo, Šolta, Brač, Jakljan i Koločep. Luka Drač će pripasti neovisnoj muslimanskoj državi Albaniji.


    Članak 6.
    Italija će dobiti potpuni suverenitet nad Valonom, otokom Sassenom i nad područjem, koje će biti dovoljno da osigura obranu ovih točaka (od Vojuše na sjeveru i istoku, približno do sjeverne granice okruga Cimara na jugu).

    Članak 7.
    Ako Italija dobije Trentino i Istru, prema uvjetima članka 4., Dalmaciju i jadranske otoke u granicama naznačenima u članku 5. i zaljev Voloska (članak 6.), i ako se bude srednji dio Albanije pridržao za stvaranje male autonomne neutralizirane države, to ne će protiv toga nikakva prigovora stavljati, da budu sjeverni i južni dio Albanije, u slučaju da bi Francuska, Velika Britanija i Rusija to željele, razdijeljeni među Crnom Gorom, Srbijom i Grčkom. Obala od sjeverne granice talijanskog posjeda Valone (vidi članak 6.) do rta Stylos bit će neutralizirana. Italiji će biti naloženo, da zastupa državu Albaniju u njezinim odnosima s inozemstvom. Italija, s druge strane, pristaje u svim slučajevima ostaviti dovoljno područje istočno od Albanije, da se osigura opstanak zajedničke granice između Grčke i Srbije zapadno od Ohridskog jezera.


    Članak 8.
    Italija će dobiti potpuni suverenitet nad otocima Dodekaneza, koje sada drži zaposjednute.

    Članak 9.
    Francuska, Velika Britanija i Rusija priznaju u općoj formi, da je Italija zainteresirana na održanju ravnoteže u Sredozemnom moru, i da mora u slučaju potpune ili djelomične diobe azijske Turske dobiti dolični udio u Sredozemnomorskom području, koje graniči s provincijom Adalijom, gdje je Italija već stekla prava interesa, koji su sačinjavali predmet jedne talijansko-britanske konvencije. Zona, koja će eventualno biti priznata Italiji, ako vrijeme bude došlo, bit će razgraničena s obzirom na postojeće interese Francuske i Velike Britanije. Interesi Italije bit će također uvaženi, u slučaju da teritorijalni integritet Otomanskog carstva bude održan, i u slučaju, da bi trebalo poduzeti izmjene u interesnim sferama sila. Ako Francuska, Velika Britanija i Rusija u toku rata zaposjednu teritorije azijske Turske, to će provinciji Adaliji susjedno Sredozemnomorsko područje ostati pridržano Italiji u gore naznačenim granicama, koja će imati pravo (Italija) da ga zaposjedne.



    Članak 10.
    Italija će u Libiji stupiti u prava i privilegije, koji sada na temelju lozanskog ugovora pripadaju sultanu.

    Članak 11.
    Italija će dobiti u eventualnim ratnim odštetama udio, koji bude odgovarao njezinim naporima i žrtvama.

    Članak 12.
    Italija izjavljuje, da se priključuje deklaraciji, koja je dana od Francuske, Vel. Britanije i Rusije, da Arabija i sveta muslimanska mjesta u Arabiji moraju ostati pod pokroviteljstvom neke nezavisne muslimanske sile.


    Članak 13.
    U slučaju, da bi Francuska i Engleska svoj kolonijalni posjed u Africi povećale na štetu Njemačke, to u principu ove dvije sile priznaju, da bi Italija mogla tražiti neke opravdane kompenzacije, i to time, što bi pitanja granica između talijanskih kolonija u Eritreji, Somaliji i Libiji i susjednih kolonija Francuske i Vel. Britanije bila uređena u njezinu korist.


    Članak 14.
    Velika Britanija obvezuje se, da će olakšati zaključak zajma, koji se ima odmah podići na londonskom tržištu i to od najmanje pedeset milijuna funti sterlinga uz primjerene uvjete.

    Članak 15.
    Francuska, Velika Britanija i Rusija potpomagat će otpor, koji će Italija suprotstaviti svakom prijedlogu, koji bi smjerao na to, da se privuče zastupnik sv. Stolice k svim pregovaranjima o miru i o uređenju pitanja, koja je izbacio sadašnji rat.

    Članak 16.
    Ovaj ugovor držat će se tajnim. Samo će se pristup Italije k deklaraciji od 5. rujna 1914. objelodaniti odmah poslije objave rata po Italiji ili Italiji. Pošto su gornji memorandum primili na znanje, za to dovoljno opunomoćeni zastupnici Francuske, Velike Britanije i Rusije s isto tako od njegove vlade opunomoćenim zastupnikom Italije, zaključili su slijedeći ugovor: Francuska, Velika Britanija i Rusija daju svoj potpuni pristanak na memorandum, koji je predan od talijanske vlade.
    Pogledom na č1anke 1, 2, i 3 memoranduma, koji uzimaju u obzir vojničku i pomorsku suradnju četiriju vlasti, Italija izjavljuje, da će, što prije bude moguće, stupiti u rat i to unutar roka, koji ne smije prekoračiti mjesec dana od potpisa ovih ugovora.
    U potvrdu izloženoga potpisnici su potpisali ovaj ugovor i priložili svoje pečate.
    Zapisano u Londonu, u četverostrukoj izradbi 26. travnja 1915.
    Potpisnici:

    Sir Edward Grey (Velika Britanija)
    Paul Cambon (Francuska)
    Markiz Imperiali (Italija)
    Grof Benckendorff (Rusija)


    Dobavljeno iz "http://hr.wikisource.org/wiki/Londonski_ugovor_(1915.)"
    Kategorije: Izvori za hrvatsku povijest | Pravna povijest

  5. #245
    DR. ANTE PAVELIĆ: NEKA SVATKO ZNADE!

    HRVATSKA I USTAŠTVO (5)

    Borba hrvatskog naroda, što ju vodi proti beogradskim nametnicima ima potpuno određene ciljeve. Do danas je već svakome postalo jasno, da hrvatski narod ne će ovoga stanja u kome se sada nalazi, te da upire sve svoje snage, da ga promijeni. Ne samo hrvatski narod, nego i svi drugi narodi, cijela svjetska javnost, znade danas posve dobro, da će ta borba biti povedena do kraja, a dokaz tome su već do sada pružili hrvatski borci- osvjedočavaju svakako da će ta borba donijeti pobjedu i rezultate, koje hrvatski narod želi.

    Tkogod se je malo interesirao za hrvatsku narodnu stvar, te ju pregleda ma i površno, mogao se osvjedočiti, da cilj hrvatske narodne borbe nije tek rušenje i promjena momentalnog beogradskog režima, nije borba tek za rušenje i mijenjanje sadanjeg unutarnjeg državnog centralističkog uređenja tako-zvane ¨Jugoslavije, nije borba tek za neku autonomiju, federaciju ili konfederaciju nego je to borba za podpuno prekinuće i razrješenje bilo kakovog državopravnog veza sa Beogradom, i Srbijom, a za uzpostavu potpuno samostane i nezavisne Hrvatske.

    SAMOSTALNA I NEZAVISNA HRVATSKA DRŽAVA IMA SE USPOSTAVITI NA CIJELOM HRVATSKOM POVJESTNOM I NARODNOM PODRUČJU, TO JEST U SVIM POKRAJINAMA HRVATSKE, KOJE SU U PROŠLOST OBITAVALI I SADA OBITAVAJU HRVATI, ONA IMA BITI TAKO SAMOSTALNA I NEZAVISNA, DA BUDE IMALA SVE ATRIBUTE DRŽAVNOSTI, KAO I SVAKA DRUGA SLOBODNA DRŽAVA.

    Boreći se za slobodu, hrvatski narod ne će da uspostavljena Hrvatska država, nakon što razriješi veze sa Srbijom, dođe opet u bilo kakovu državopravnu vezu bilo s kojom drugom državom.

    Slobodna i nezavisna država Hrvatska živjet će u prijateljstvu i u dobrim gospodarskim odnošajima sa susjednim državama, naročito onima, na koje je upućena prirodnim putem i posebnim prijateljstvom, nu ona ne će niti ne smije doći u bilo kakovu političu ovisnost, o kojoj drugoj državi ili o kom drugom narodu.

    NITI SE SMIJE POVRATITI ONO ŠTO JE NEKADA BILO; NITI SE SMIJU PRAVITI KAKOVI NOVI ODNOŠAJI PA BILO S KIME, ŠTO BI ZNAČILO OPET NEKU ZAJEDNICU I VEZ S DRUGIMA, PA MAKAR I TAJ VEZ BIO I NAJMANJI I NAJNEZNATNIJI.

    Ovo što je ovdje rečeno, nije tek želja ili misao pojedinca, nego je to sigurno misao, želja i čvrsta odluka cijelokupnog hrvatskog naroda.

    To je tako i prirodno, jer je hrvatski narod u svojoj davnoj i nedavnoj prošlosti a i u sadašnjici gorko izkusio svu težinu i nesreću svojih veza bilo s kime, to je izkustvo skupo platio svojom krvlju, svojim mukama i svojim bolovima, pa je i odatle naučio, da je uvjet njegove sreće i blagostanja njegova podpuna državna nezavisnost, te se danas i bori samo za nju i nikakovu drugu kombinaciju.

    Ovo je prirodno i jasno, te o tome nebi trebalo potrošiti niti jedne riječi, kada se od vremena do vremena nebi pojavljivale neke aluzije na to, kao da hrvatski narod želi, da Hrvatska, kada se oslobodi, bude opet sačinjavala neku zajednicu sa kojom drugom državom, ili kako se je to bilo pisalo s Austrijom.

    NE, TOGA HRVATSKI NAROD NE ĆE I NE ŽELI, NI S AUSTRIJOM NITI IKOJOM DRUGOM DRŽAVOM, BAŠ TAKO KAO NI SA SRBIJOM. TOGA HRVATSKI NAROD NE ĆE I NE ŽELI, NITI ĆEMO TOGA IKADA DOZVOLITI, PA I POD CIJENU SVOJIH ŽIVOTA.

    Ne ćemo dopustiti, da se ikada više povrati godina 1918., kada su zvani i nezvani, ili bolje rekuć baš nezvani izručivali hrvatske zemlje tuđinu u ruke pod vidom tobožnjeg nekakvog bratstva, i zajednice.

    Pravi prijatelji naše slobode i uzpostave naše nezavisne hrvatske države to od nas ni ne traže. Proti neprijateljima, koji bi nam takova šta nametnuti htjeli, znati ćemo se boriti baš tako kao i proti beogradskim uzurpatorima, a može biti o tom na čistu i siguran da ćemo svakom onom, tko bi o tom odlučnom času pokušao obnoviti godinu 1918. stati najodlučnije na put, sa svim sredstvima to zapriečiti i u samom zametku bezobzirno ugušiti.

    BORBU, KOJU SMO POVELI, NE VODIMO ZA NIKAKOVE POLITIČKE KOMBINACIJE, NEGO ZA UZPOSTAVU SAMOSTALNE I NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE TO TREBA SVATKO ZNATI!


    Dr. Ante Pavelić

    (Nezavisna Hrvatska Država, Glavno glasilo Hrvatskog Domobrana, Siječanj, 1935.)



    Gracena1319.04.2009 13:18 h
    citat:

    Dok narod hoće da bude narod, dotle će biti i za svoju državnu samostalnost i nezavisnost, rekao je Otac Domovine, dr. Ante Starčević.

    Kada bi se danas pojavio lik poput dr.Ante Starčevića , i obznanio jasno i glasno narodu postupcima koju idejnu misao da slijedi, pritom ne glumeći frazeološkim mislima i rječima jedino i isključivo za vrijeme dok traje promidžbena kampanja s krajnjim ciljem da bi pod svaku cijenu zadržao i nadalje primat čuvanja i nadziranja ključeva vlasti u šaci, tada vjerujem da bi se poanta ovih riječi obistinila .

    Bojim se da će narod i nadalje lutati poput guski u magli .
    Tek kada izgubimo iznova sve što smo stekli i platili stravičnom cijenom patnjom silnih hratskih žrtva, sjetiti ćemo se iznova da smo počinili neoprostiv grijeh .

    Nadam se, da će nam, kada se ovo obznani , a upravo koračamo tim putem , sirote hrvatske žrtve i mučenici oprostiti našu bezgraničnu bešćutnost spram njihove parnje i sveg truda koji su ulagali polažući vlastite živote da se spasi od propasti konačne hrvatski identitet.

    Domobran 19.04.2009 15:30 h

    gračena13 Bog! vas poživio i sve one koji svojim naporima, razmišljanjima, pisanjima o ovoj temi koja nam je zajednička, popunjaju prazninu prošlosti koja nam je falila. Upravo zbog te praznine stranica USTAŠTVO je otvorena, te molim sve ljude dobre volje da se javljaju sa svojim mišljenjima kako bi ova stranica USTAŠTVO mogla ispuniti svoju svrhu i popuniti prazninu koja nam manjka.

    colonia.tino19.04.2009 23:58 h

    Da, bila su to teška vremena, koliko je bilo potrebno nedužnih žrtava da bi Hrvatska živjela i zato sada ne bismo smjeli je sada tako olako izgubiti prodavajući svoj teritorij, svoju suverenost za nešto, što ne znamo što nam u konačnici donosi.

    Domobran 19.08.2009 16:03 h

    colonia.tino istina je da su to bila teška vremena. Prilistavajući našu hrvatsku prošlost i povijest, doći ćemo do zaključka da su nama Hrvatima uvijek bila "teška vremena". I drugi narodi su u svojoj prošlosti imali svoja "teška vremena", ali mislim da su kamokud bili sudbinom manje kažnjeni nego mi Hrvati. Ako se složimo da smo na neki način bili sudbinom kažnjeni, onda se sada postavlja pitanje: zašto smo bili kažnjeni???!!! TKO NAM JE TU NAJVIŠE KRIV?

  6. #246
    USTAŠ, NAMA JE SUDBA DOSUDILA!

    HRVATSKA I USTAŠE - REVIZIJA USTASTVA (8)

    Prenosim sa portala wwwhrvatskinacionalisti za čitatelje portala javno šta je "GRČ" pisao poslije velebitskog ustanka 1932.


    Ustaško glasilo „Grič“ donielo je članak „Ustaše, nama je sudba dosudila“ iz autorskog pera dr. Ante Pavelića, u kojem se dr. Pavelić razračunava s jugoslavenskom idejom te iztiče program Ustaškog Pokreta. Otporaš. Sadržaj članka je sljedeći:



    USTAŠE, NAMA JE SUDBA DOSUDILA


    Na ustašku navalu, smišljenu, proračunanu, te po planu i nalogu izvedenu, ciknuo je Beograd, zajaukali su vlastodržci, a zadrhtali i zacvilili domaći izdajnici, jer su svi osjetili, da se je počelo približavati ono, što hrvatski narod željno očekuje, što ustaška organizacija strpljivo već kroz godine sprema i pred čim dušmani strepe, a to je obća i odlučna bitka za oslobođenje hrvatskog naroda izpod krvničke tiranske ruke i za uzpostavu nezavisne samostalne države Hrvatske. Prvi pokušaj, kojim je učinjen prielaz od priprema na izvršenje djela, izveden je odlično i iznad svakog neprijateljskog očekivanja. Hrabri ustaški velebitski tabor ponio se tako, da je svakog zadivio, a neprijaelja zaprepastio. Svaki pojedini Ustaša u tome taboru dao je dokaz velike ljubavi za rođenu grudu, kao i dokaz vanredne sposobnosti, te bezprimjerenog junačtva.

    O karakteru te akcije kušao je Beograd širiti razne i izmišljene neistinite viesti. Glavni Ustaški Stan radi, medjutim, sve po starom i izrađenom planu pa svaki Ustaša kao i svaki drugi hrvatski rodoljub mirno i sa podpunim pouzdanjem gleda u susret budućnosti, koju nose događaji, što ih sprema i izvađa ustaška organizacija i hrabra ustaška vojska. Akcija je započela, započela je po planu i po planu se dalje izvađa. Ustaška vojska znade zašto se bori. Hrvatski su sinovi kroz viekove hodili po raznim bojištima i razbojištima, glasoviti s velike vojničke spremnosti i hrabrosti, svuda uviek pobjedonosni, nu prolievali su svoju krv za drugoga i sijali junačke kosti po dalekim krajevima za tuđe interese. Danas je došao čas, kada se junačka hrvatska vojska ne bori za nikoga, nego za sebe, za svoj hrvatski narod i za svoju vlastitu hrvatsku domovinu.

    Ona se ne bori za ničije tuđe osvajanje, nego zato, da sa svoje rođene grude iztjera dušmanina, koji ju je zaposjeo i po njoj hara i tamani. Ona se bori, da svoju vlastitu hrvatsku domovinu, da sve hrvatske zemlje oslobodi izpod tuđinskoga gospodstva i da uzpostavi samostalnu i Nezavisnu Hrvatsku Državu. Ona se zato bori, da osigura hrvatskom narodu i njegovome potomstvu ona dobra, što ih u sebi krije plemenito i plodno tlo. Ona se bori za svoje sinje Jadransko more, što oplakuje kršne obale Hrvatskog Primorja i hrvatske Dalmacije. Ona se bori za krševite hrvatske visove, po kojima su se viekovima odgajali hrvatski sokolovi. Ona se bori za hrvatske šume i proplanke po hrvatskim gorama, za plodne ravnice hrvatske Slavonije i Srijema, te za starodrevnu Herceg-Bosnu. Ona se bori za glavni grad Zagreb, što je sve zahvatila tuđinska neprijateljska ruka i po čemu sve gazi dušmanska noga. Ona se bori zato da u Hrvatskoj osigura kruh i miran život hrvatskim pokoljenjima, i zato da iz nje iztriebi nametnike šičardžije, koji u slasti i lasti, bez truda i bez znoja na hrvatskom dobru žive i tove se na biedu hrvatskog naroda. Za te i takove ciljeve ni jednome ustaškome vojniku nije težko pograbiti strojnu pušku, bombu i oštri bodež, jer svatko u kome hrvatska krv vrije, gori od želje da čim prije iziđe na bojno polje da izvrši zavjet, da izvrši zavjet otaca. Ustaše! Nama je sudba dosudila, da taj zavjet izvršimo. Mi smo ga izvršavati počeli, mi čemo ga i kraju privesti. Sve što na put stane ima pasti, a Hrvatska će biti slobodna i nezavisna država. Za Dom Spremni!

    Poglavnik.


    Objavljeno: 08.12.2009. u 14:17h
    Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 1178
    Ukupno: 1178

    Delivuk
    8.12.2009 22:05 h
    Domoljub. Ako je Ustašama (bilo je i moji bližnji koji su bili u Ustašama) sudba dosudila da stvore Nezavisnu Državu Hrvatsku NDH, zaboravio si reći da jim je opet sudba dosudila da tu našu NDH krvavo izgube.

    Domobran
    9.12.2009 13:15 h
    Delivuk. Na prvi pogled to tako izgleda kako si ti rekao da..."jim je opet sudba dosudila da tu našu NDH krvavo izgube". Najprije drago mi je da si sam sebe svrstao u "našu" i tako NDH nazvao "tvojom". Drugo, sudba je (politička) mogla dosuditi da Hrvati izgube svoju Državu Hrvatsku, ali nije ta politička "sudba" smijela dosuditi Hrvatima da tako "KRVAVO" izgube svoju Hrvatsku Državu. Da je ta "sudba" o kojoj ti kolega Delivuk govoriš dosudila da Hrvatsku okupiraju Saveznici, Amerika i ostali, za sigurno Hrvati bi izgubili NDH ali ju ne bi nikako "KRVAVO" izgubili. Hrvati su "KRVAVO" izgubili svoju Hrvatsku Državu zbog Tita i njegovih NOB, NOV, KPJ, AVNOJA iz kojeg proistječu TEMELJI SVIH ZALA koji su svoju mržnju prema Hrvatskoj i Hrvatima iskalili na Blejburgu, kolonama smrti i masovnim grobnicama. To su činjenice, koje se mogu požaliti ali nikako ignorirati, kolega Delivuk.

  7. #247
    HRVATSKA I USTAŠTVO (53) ( Posebi prilog o Poglavniku)

    Mi,naše pokoljenje, postigli smo najveće i najviše dobro za kojim je hrvatski narod toliko stoljeća tezio. Postigli smo Hrvatsku. Poglavnik.

    Ukazala se potreba da u ovom broju opišem kako je Poglavnik dr. Ante Pavelić umro u Madridu 28 prosinca 1959. godine.

    (Tražio sam neke dokumente i pronašao nešto što je za mene vrlo interesantno znati, te mislim da bi i vas moglo zanimati, tim više da je Poglavnik dr. Ante Pavelić bio poglavar za četiri godine Hrvatske Države, tj. bio je hrvatski državnik, a državnicima se uvijek ukazuje velika počast prilikom njihove smrti i pogreba. Prolistati svjetsko javno pisanje povodom smrti dra. Ante Pavelića, ništa nećemo naći pozetivna, sve najgore, osim što je sve najbolje o Poglavnikovoj smrti pisao hrvatski državotvorni tisak u emigraciji. Zato mislim - s jedne strane - da zaslužuje da mu se na ovim stranicama na hrvatskom portalu javno.com za Hrvate donese, prevedeno sa španjolskog na hrvatski, zapis španjolskog svećenika Fray Miguel Oltra Hernandez, ofm., koji je bio uz Poglavnika kada je umirao, i - s druge strane - zaslužuje da se ovo donese upravo sada kada se spremamo osnovati ČASNU SUD protiv Poglavnika, na kojem bi se ustanovila njegova krivična djela, te ga okrvili ili oslobodili istih. Žao mi je da ovaj zapis nemam u originalu na španjolskom jeziku. Otporaš.)


    P R I V I L E G I J V E L I K I H L J U D I

    Jednoga dana prije dosta godina, jedan novodosli Hrvat me prozvao "svojim konzulom" i prema običaju, pola u zbilji, pola u šali, nazvao me advokatom izgubljnih parnica...Kao vojnici nacija koje imaju toliko toga sličnoga u svojem žiću i svojim problemima, razgovarali smo o problemima iskreno i sa duhom franciskanske jednostavnosti, pa i sa veseljem. Problemi Hrvata, i Nijemaca i ostalih narodnosti, koji su dolazili u Španjolsku bili su identični. Obično se kaže, da se našlo "drugu domovinu". Pa ipak, unatoč svemu, našlo se je samo "drugu domovinu", nego se je ovdje našlo nešto i prave Domovine, jedne, autentične i čitave domovine. Hrvati, Nijemci i ostali narodi, ili većina njih, našli su nešto više nego pravo na azil, slobodu, život i sigurnost. Nešto više nego i samo milosrdje. Našla su se braća duha.

    Vršio sam dužnost "konzula" najbolje kako sam znao i mogao, i u tom vršenju dužnosti "izgubljenih parnica" susreo sam se sa mnogo Hrvata najraznije precedencije. Bilo je radnika, studenata, svećenika, vojnika, intelektualaca, a medju svima dva zaista velika čovjeka: sarajevski nadbiskup (dr. Ivan Šarić, evangelist i nadbiskup vrhbosanski,moja opaska) i Poglavnik.

    Nadbiskup Sarajeva i mučenički kardinal Stepinac, jedan osobno prisutan (misli se na dra. Ivana Šarić,moja opaska), drugi u duhu, (Misli se na kardinala Stepinca, jer je bio u zatvoru, moja opaska), dostojno su predstavljali mucenicku Hrvatsku pred 30 milijuna španjolskih katolika.

    A onda je Poglavnik imao velikih poteškoća u Argentini. Tada je već, moralno i politički, naša dužnost bila pomoći Poglavniku. Mi nismo zaboravili, da su se u našem gradjanskom ratu, ovdje u Španjolskoj, borili oni isti komunistički šefovi, protiv kojih ste se i Vi, Hrvati, na čelu sa Poglavnikom borili. Mi smo znali da ste se herojski borili za svoju nezavisnost i svoju slobodu. Cienili smo vaše žrtve i napore, cienili hrabrost i vrline. Znali smo i za progone Kristove Crkve. Bilo je logično, da se povoljno rieši problem vašeg šefa, Poglavnika. (To je bilo poslije atentata na Poglavnika 10 travnja 1957. godine u Argentini, nedaleko Buines Aires, kada je Poglavnik imao poteškoća za ostati u Argentini i prijetila mu opasnost da ga izruče jugoslaviji, moja opaska) I mi smo taj problem riešili i Poglavnik je došao u Španjolsku, gdje je našao sigurnost, mir, - i prijatelje!

    Španjolska nije nikome zaniekala svoje pomoći. Odmah nakon rata sa hrvatskim i njemačkim prijateljima stvorili smo list "ADELANTADOS DE SANTIAGO" (Vitezovi Svetoga Jakova). Pomoglo se mnogim Nijemcimai Hrvatima, kako u Njemačkoj, tako i ovdje, u Španjolskoj, i svugdje, gdje je potrebno bilo. Da, bilo je vremena kada nije ni Španjolskoj bilo lako. Takova je bila politika i Španjolska nije mogla riešiti mnoge probleme, koje bi rada bila (po svoj prilici "htijela", moja opaska) riešiti. Ali su Španjolsci, osobno, naprema politici zauzeli pravi stav, i uvijek pomogli i u slučajevima, kada to nije bilo lako...

    Tako smo došli do časa, koji za sve Vas predstavlja prekretnicu: smrt Poglavnika. Tako se je i moje konzulstvo pretvorilo u "apostolsko konzulstvo", jer sam Vašem Poglavniku dao Zadnju Pomast (Viatico).

    I ako je bio u životu Gorostas, bio je još više u svojim časovima. Umro je jedan veliki čovjek, veliki borac, obnovitelj Hrvatske Države (zamislimo se ovdje malo, samo na trenutak, i sami sebi predpostavimo da je Poglavnik bio neke druge narodnosti, Kinez, Afrikanac, Rus, Španjolac ili netko drugi osim Hrvata, koliko smo mi Hrvati plemeniti i zahvalni, ne bih se začudio vidjeti nazive ulica, naselja, spomenika i sl. imenom Poglavnik dra. Ante Pavelića. Ali, kada se radi o Hrvatu, zgnječi ga, satari ga, moja opaska), šef jedne organizacije, - i umro je kršćanski! Umro je čestito!

    Poglavnik je zaista znao, da se približuje kraj. Htio je umrieti čestito, kako se i dolikuje velikom čovjeku. Znao je umrieti čestito i to neka služi na čast Hrvatskoj i Hrvatima! Imali ste šefa, koji je bio za života jak, borac, koji se predao Bogu ponizno, kao se dolikuje zaista velikmi i jakim borcima. Dao sam Poglavniku Svetu Pričest i zadnju pomast (Viatico) u društvu jednog hrvatskog svećenika. (Po svemu sudeci to bi morao biti fra. Branko Marić, Hercegovački franjevac od Širokog Brijega, moja opaska) I malo iza toga dusa se rastala od tiela, koje je bilo umorno od tolike borbe, tolikih progona, tolikih nesreca, toliko nezahvalnosti.

    Ali Poglavnik je oprastao i molio, da mu se oprosti. Taj čin je bio najveći od svih u Njegovom dugom i napornom radu i životu. U času kada se duša rastavljala od umornog tiela, Poglavnik nije imao protivnika, nije imao neprijatelj. On je bio u miru sa svima: sa Bogom i sa ljudima.

    Bio je velik u borbi, u životu, i bio je velik u času smrti. To je privilegij velikih ljudi.

    Veliki narodi znaju cieniti svoje mrtve (da, cijeniti svoje mrtve ako se želimo svrstati u velike narode, ne velike po pučanstvu, nego velki po duhu, moja opaska. Otporaš) velikane, znaju cieniti zasluge svojih velikana i znaju oprastati i zaboravljati male stvari. Poglavnik je zaista velikan. Ali je bio čovjek, pa je logično, da je imao i svojih slabosti, kao i svi jludi, ali su vrline Poglavnika daleko nadmšile Njegove pogreške. Pred njegovim grobom valja misliti domovinski, ljudski i kršćanski.

    Poglavnik je opraštao tražeći Mir Božiji. Bog i Povijest, suditi će svima nama. Pustimo hrvatskom narodu i u skrajnjoj instanci Bogu, da kažu zadnju rieč. I tako dugo budimo razborni, pravedni i milosrdni sa svojim velikim ljudima, sa herojima.

    Nemojte napustiti veliki put vječnosti, zaboravite sitnice.

    Ako budete radili tako, vijerni svojoj vlastitoj veličini, imati ćete mnogo prijatelja u našoj zemlji. A vaš "Konzul" biti će sretan kad se približe časovi oslobodjenja Vaše Domovine,

    Slava Poglavniku!

    Živila Hrvatska!

    xxxxxx

    Ovo je izišlo u DRINI br. 2-3 1962 godine.

    Nastavlja se.

    Objavljeno: 17.06.2009. u 14:51h

    sponzoras 17.06.2009 15:05 h

    Kolega Otporaš cijenim vaš trud, no vaši citati su uzeti iz lista koji je tumačio ustaški pokret kao izrazito pozitivan događaj u hrvatskoj povijesti... dakle mogu primijetiti da je sam list "Drina" priično jednostran.
    Naime, u procesu dokazivanja krivnje Paveliću mogli bi koristiti i izvore sa suprotne strane, a to svakako želimo izbjeći , jer težimo ka nekakvom objektivizmu, koliko god je to moguče..
    Moramo prvo svi zajedno prihvatiti činjenicu da ni među ustašama ni među partizanima nisu svi od reda bili ubojice, monstrumi i što ja znam... generaliziranje je jako loš temelj rasprave o nekoj temi. Eto još jednom mogu navesti primjer svog pokojong djeda koji se borio na strani nacista a zapravo on to nije nikada ni bio u njegovoj glavi.
    Poslije rata nije bio ni komunist, niti zagovaratelj samostalnosti Hrvatske, niti je išao u crkvu ( dok baka je)
    Živio je svoj život mirno lišen takvih dilema, radeći i baveći se drvodjelstvom ( bio je stolar i umjetnik). Kako njega svrstati onda, u koji kalup? Ima li potebe ga svrstavati u bilo kakav kalup?

    Želim reči da je teško govoriti u ime onih kojih nema, a koji su u grob odnijeli priče, svjedočanstva i iskustva.
    Bilo da su bili ustaše, domobrani, komunisti, partizani.. puno tih ljudi bili su LJUDI, koje ne možemo i ne smijemo stavljati u žrvanj povijesti jer su se našli tamo u to vrijeme.

    Ipak, ovdje govorimo o ljudima koji su ostavili trag u povijesti, o Paveliću, Titu... i ostalim vođama. Oni su ipak nosili veliki dio odgovornosti, ne samo za sebe već cijele narode.

    Domobran 17.06.2009 16:21 h

    Sponzaroš bez obzira koliko vi cijenili moj trud, moji citati su uzeti iz knjiga onih koji su ih ili pisali ili sudjelovali u opisima, ili jedno ili drugo. Dakle, kako vi kažete, nisu jednostrani.

    Nastojte se prisjetiti da sam ja prije par dana rekao da se ne može usporedjivati samo jugoslavenska gradja. Treba se usporedjivati i naša hrvatska iz diaspore. Mislim da sam tako nešto rekao.

    Moj dragi kolega sponzoras izgleda meni da ste vi jako dobro potkovani da u ovom nadolazećem procesu protiv Poglavnika dra. Ante Pavelica budete javni tužioac. Sve kada bi se i dogovorili da ništa ne donosimo ni sa jedne ni sa druge strane, mislim da bi baš tada taj proces bio jednostran. Jer nezaboravimo jednu stvar. U 90% slučajeva Hrvati su još uvijek zaraženi idejam protiv svega što se odnosi na ideje NDH. To se je moglo vidjeti neki dan kada je ovaj na odlasku predsjednik polagao vjenac u Jadovniku ili slično, takozvanim žrtvama ustaštva. Dakle, njemu nije potrebno ništa čitati niti donositi. On i onakovi su oprana mozga, koji na svu žalost još uvijek svojim antihrvatstvom mnogo na mnoge utječu. Ako je jedan svećenik, i to stranac, Španjolac, na kojega bi mi svi Hrvati trebali biti ponosni što je imao priliku biti jedan od svećenika koji je bio nazočan na umoru jednog hrvatskog vladara/državnika, i o tome napisati svoje mišljenje svojim sugradjanima Španjolcima, zašto bi se to meni osporavalo prinijeti za one Hrvate koji nisu imali nikakova pojma o tome, da ipak nešto znaju o tome.

    Sponzoras, od danas za nekoliko nadolazećih hrvatskih naraštaje, oni će bez sumnje želiti znati za ovo i bez ikakove sumnje dati kamokud pozetivnije mišljene o dr. Anti Paveliću, njegovu radu, njegovoj žrtvi za uspostavu Hrvatske Države, nego vi ili ja i mnogi drugi. Zato se ja želim požuriti da budem medju onima koji će dra. Antu Pavelića ocijeniti kao jednog državotvornog Hrvata, medju kojima iz dna duše želim i ja biti. Na svu žalost što to ne mogu reći za Tita i njemu slične, iako su i oni bili Hrvati bez državotvornih hrvatskih ideja. Samo, predpostavke radi, zamislimo se da se nisu bili rodili ni Pavelić ni Tito, šta bi danas bilo od hrvatskog naroda. Usudjujem se reći da di bili pravoslavni katolici, i tu i tamo negdje folklorni Hrvati. Za sigurno znam da to nije to što vi hoćete, poštovani kolega sponzoras.


    sponzoras 18.06.2009 12:19 h


    Dražavotvornost da! ali po koju cijenu? Da li prinošenje ljudskih žrtava možemo opravdati kao nužnost u stvaranju države?? Možda, no ne govorimo samo o palim borcima, vojskama koje su u tom procesu stvaranja države ginuli za svoju stvar, već o nevinim civilnim žrtvama ...Kako staviti poklanu židovsku,cigansku,srpsku i "nepodobnu" hrvatsku djecu u okvir "nužnih" žrtava državotvornosti? Kako uopće opravdati totalitarni sistem koji je nasiljem postizao državotvornost?

    Čak i ako idemo tako daleko da opravdamo to kao sastavni dio rata, ustupke i prisilnu politiku nametnutu od strane Hitlera, kako bi se ostvarila državotvornost u ratnim uvjetima... gdje je onda ta ista spremnost na kompromis Ante Pavelića bila kada je trebao zaštiti narod
    krajem rata, kada su zapadne snage nudile savezništvo..Možemo li slobodno reči da je u tom trenutku sam Pavelić svoj hrvatski narod predao u ruke onih koji su mu sudili, a znamo na koji način. A imao je izbora. Nije li to tada bila izdaja svojeg naroda i prepuštanje milosti i nemilosti neprijatelja? Ali neprijatelja kojeg je sam Pavelić izabrao da mu bude neprijatelj? gdje je onda bila ta njegova čuvena spremnost na kompromis. Znamo da Pavelić nije završio na sudu za ratni zločin, dok je hrvatski narod itekako patio radi njegove rasističke politike.

    Još jednom je narod postao žrtva loših vladara i njihove loše politike. Stoga Ante Pavelić nikako ne može biti hrvatski vitez, heroj i junak... več obični oportunist koji je u ključnom trenutku žrtvovao svoj narod a on sam dao petama vjetra. Tužno.

    Domobran 18.06.2009 13:42 h

    Sponzaroš kada bih ja mogao povratiti kotač povijesti unatrag, recimo, tamo negdje u početak rujna 1943. godine, kada je Poglavnik povratio sve silom date hrvatske pokrajine Italiji, ja bih bio najsretniji Hrvat na svijetu. Zašto bih ja bio najsretniji Hrvat na svijetu? Zato što se ne bih u mojem preko pola stoljeća emigrantskog života prepirao sa drugim Hrvatima koji, kao i ja ako ne i više, vole našu Hrvatsku. Prepirke su uvijek bile i ostale iste, evo, ovako, kao i mi danas: Zašto nije bilo ovako, zašto nije bilo onako, bolje bi bilo da je bilo ovako nego onako, itd. I, dragi kolega sponzoras, tih prepirka će biti sve dotle dok se na ta još uvijek živa pitanja (donekle) ne stavi završna točka. Tu točku do danas još nitko nije stavio, zato što se svak boji, iz nekog (neopravdanog) straha staloženo raspravljati o tome što nam je zajedničko, pri tome ne upirati pristom u one koji drugačije prilaze toj temi.

    Sponzoras, iz vešeg gore opisa mogla bi se donekle sastaviti optužnica protiv Poglavnika dra. Ante Pavelića, jer u vašem opisu ima podrobinjak dobrih ideja. Nastojmo ih zajednički proširiti do tog stupnja, gdje bi naši budući hrvatski naraštaji mogli pronaći, više-manje, odgovore na sva ta postavljena pitanja, budući da ih mi nismo imali, zato je na nama dupla dužnost da to učinimo. PoZDravlja vas Otporaš.

  8. #248
    USTAŠKI MIR NA GROBU POGLAVNIKA

    HRVATSKA I USTAŠTVO (102)


    Prenosim ovdje za čitatelje portala javno iz DRINE br. 2-3 1962. jako zanimljiv ćlanak generala DRINJANINA.

    U S T A Š K I M I R N A G R O B U P O G L A V N I K A

    Na Tvom je grobu, Poglavniče, održano je mnogo govora, izrečene su mnoge misli. O Tebi je napisano i napisati će se mnogo knjiga. Bit će svakakvih mišljenja. Tako je to sa velikim ljudima. A onda će Poviest reći svoju o Tebi i o onima, koji o Tebi govore i pišu. I onda će Bog suditi svima skupa.

    Lako je Tebi, jer si našao svoj mir, ali težko nama, koji smo ostali. Ja Te molim povrati i meni moj mir. Za Tvog života nisam htio sageti šiju pred Tobom, ali pred Tvojim kostima to činim. Ne radi Tebe, ne radi ostalih, nego radi sebe. Potreban mi je taj mir, jer ustašku čašu treba ispiti do kraja, još treba jurišati, još treba ustašovati, (kao što je i Stjepan Mesić ustašovao kada je trebalo i u Osjeku i u Australiji, moja opaska) pa makar se i ne zvalo tim imenom.

    Lako je bilo i meni, kao i ostalima iz prvih dana. Nije bilo druge kategorije nego Poglavnik i Ustaše. I s druge strane Srbi i Jugoslavija. Ali onda je došla nesretna politika i nastaše. Mi smo u Tebi gledali Poglavnika, čvrsta, jaka, granitna, revolucionarca, borca. Ti nisi volio ni politiku, ni političare, a mi još manje. Mene su u lance vezali na Janka Pusti, jer nisam htio, kao dijete, položiti prisege Ustaškom "vodstvu". Mi smo htijeli Ustaškog Poglavnika. Zvučilo je to ljepše u ono herojsko doba ustaške romantike. Zato se ni nismo razumijeli s Tvojim ministrima, a kako vidiš, ni danas se ne razumijemo s Tvojim nasljednicima, pomoćnicima i vjećnicima. Nama će opet biti lako tek onda, kada se još šačica preživijeli sastanu s Tobom. Ustaše trebaju Poglavnika, ili nisu Ustaše. A Poglavnika medju nama nema, i neće i ne smije biti. I Otac Domovine je bio samo jedan. Nikada više drugoga. Eto zato se i Tvoji nasljednici i pomoćnici ne razumiju i teško im je, kao i meni.

    Mi smo u svoje vrijeme smatrali ustaštvo revolucionarnom hrvatskom vojskom. Ti si bio Vodja. Ali nakon Bleiburga poneka je ustaška glava počela misliti. Nastala je pobuna duhova. Da sam bio rastrgan na komadiće kao moj mali braco, ne bih imao problema, ali sam tu, u 48 godini, snažan, poletan, sa stanovitom životnom školom i obligacijom, da služim Hrvatsku do kraja. Došao je čas, da ustvrdimo, da su Ustaše zaželile Poglavnika, a Poglavnika nema...Ima samo politika, Ujedinjene Nacije, Zapad,Istok, i narod u dvojstrukom robstvu. Ti si nam ostavio ciljeve, naučio si nas kako se treba boriti, možeš u legendi juriti na konju pred hrvatskim vojnicima, ali hrvatski vojnici trebaju efektivno vojničko zapovjedničtvo i efektivnu hrvatsku vladu, da bi ovi uskladili našu borbu sa stanjem u svietu, kako ne bi išli glavom kroz duvar i u drugi Bleiburg. (to je uistinu što je dr. Franjo Tudjman i prakticirao u Domovinskom ratu, proučivši " Poruku Izmirenja" generala Drinjanina, koja je izišla u Istarskoj Drini 1964 godine, moja opaska, Otporaš)

    Ostani, Poglavniče, u legendi, pa jurišaj skupa sa novim generacijama, i zaustevi se na Drini. Vitez Pijanić i tako misli, da Ti moraš počivati na Drini, jer se tako nitko ne bi usudio Drine prekoračiti. I moli za nas, Tvoje nesretne učenike, da nadjemo mir na Tvojem grobu, i da taj mir koristno upotrebimo za stvarnu oslobodilačku borbu za Hrvatsku. Pa da Pjanićevi unuci čuvaju mrtvu stražu s Tobom skupa na Drini.

    Znam, Poglavniče, da u svojim zadnjim časovima nisi više htio govoriti o problemima hrvatske politike, jer si osjetio, da Tvoj duh traži druge horizonte. Tvoje umorno tielo nije više moglo podnieti. Osjetio si da se ide na zadnji, veliki put. Pa kada si na isti bio pripremljen, znam, da Ti se povratio Tvoj klasični i dominirajući mir, kojim si uvjek znao impresionirati. Bio si sviestan, da sada drugi moraju nastaviti. Znao si i to, da to neće biti lako. I nije lako. Ja, eto, idem sa Tvoga groba uvjeren, da si razumio svoga "zločastog dečka" koji Te je slijedio kroz svoje djetinstvo, kroz mladenačko i muževno doba i koji od Tebe ne traži ništa osim mira. Povrati mi mir, a Ti u legendi čekaj polazak u novi boj, (što se je i obistinilo u Domovinskom ratu, moja opaska) da se odatle Tebi pridruže i ostali: oni sa Kaptola, sa Jankapuste, sa Lipara. A onda, i za sve vjeke vjekova, uvjek će trebati stvarati nove legije, uvjek ići na grob velikana po snagu. Ovdje, na Tvom grobu, je jedan od izvora.

    Za Dom Spremni!

    Ustaša Maks.

  9. #249
    DIJALOG O POGLAVNIKU, USTAŠTVU I NDH.‏

    webmaster javno.com (Ovo je prenijeto sa sada nepostojećeg portala. Dijalog jako interesantan. Otporaš.)

    HRVATSKA I USTAŠTVO (1)

    Pošto je naša Hrvatska patila preko sedamdestet godina da dodje do naše HRVATSKE ISTINE, Otporaš je odlučio otvoriti osobnu stranicu i ...

    Želim otvoriti osobnu stranicu pod imenom HRVATSKA I USTAŠTVO. Odmah želim naglasiti da ova " kontroverzna " tema nije tema za ikakove provokacije, već za ozbiljne polemike pa koliko god one kritične bile.

    Sa moje, Otporaševe strane, ja ću - ne samo nastojati - nego biti toliko tolerantan da se neću dati izazvati/provocirati. Zato, uljudno i hrvatski, molim sve one Gradjane Novinare ovog portala i ostale koji iz bilo kojih želja i motiva žele pisati, odgovarati, razglabati, ili ako to oni hoće nazvati " bistrenje pojmova " o ovoj temi " Ustaštvo ", neka to bude na visini dostojanstva, na visine želje za saznati istinu o ovoj temi koja nam je toliko crnila nanijela na naše lijepo hrvatsko ime u zadnjih 65-70 godina. Otporaš će nastojati, stručno i uljudno, odgovarati na sva postavljena pitanja u svim svojim najboljim mogućnostima njegova znanja. Ipak, Otporaš si zadržava svako pravo ne odgovarati na bilo koje osobne i ine uvrijede, kao niti biti odgovoran za nečije opise i ideje izražene o spomenutoj temi.

    Svi su pozvani na DIJALOG O USTAŠTVU. Nitko nije isključen. Ima prostora za svakoga a najviše za one koji budu tržili dlaku u jajetu. Ova tema o Ustaštvu je otvorena samo i jedinu zbog i poradi naše Hrvatske. Otporaš vas športski očekuje na dijalog o Hrvatskoj.


    Objavljeno: 15.04.2009. u 18:04h
    Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 1477

    A joj..
    sponzoras
    15.04.2009 19:19 h
    kolega Otporašu koliko mi je drago da si postao GN, toliko mi nije draga ova tema... ali to je tvoj izbor i takvog ga poštujem.
    Kad bude neka druga malo vedrija i ljepša tema budem ti dao i dobru ocjenu ali sada ću se od toga suzdržati
    Pozdrav!

    Domobran/Otporaš
    15.04.2009 19:59 h
    sponzoros. Najiskrenija hvala na pozdravima. Ako ste pomno pročitali cijeli članak i shvatili težinu, dojam i svrhu otvaranja ove teme, onda ćete razumijeti SVE. Ova tema se tiče sviju nas, nas Hrvata, jer smo jedni bili žrtve ove teme Ustaštva na jedan način a drugi na drugi način. Zato je neophodno potrebno čuti glas i drugog zvona. Dosta smo ga se naslušali u zadnjih preko šesdeset godina.
    Molim, kolega sponzoraš, primite moje poštovanje i pozdrave, s iskrenom molbom da se ne ustručavate iznositi vaše dojmove i vaša mišljenja o ovoj temi Ustaštvo. Ona je uistinu za to i otvorena.

    sponzoras
    15.04.2009 20:19 h
    OK kolega. Ja ću svoje iznjeti i to je mišljenje koje imam već dugo vremena.
    Kao hrvatski nacionali pokret, ustaštvo je između 1929. i 1941. bilo na tragu da zaista postane težnja hrvatskog naroda za samostalnost i da je kojim slučajem pokret ostao doslijedan, možda bi se i izrodio u nešto više.
    No, samim koketiranjem sa nacistima, otvaranjem konc. logora, ubijanjem Srba, Roma, Židova, djece i staraca, ustaše su postale sve drugo samo ne pokret za stvaranje jedne normalne civilizirane države. Vjerujem da je bilo pojedinaca koji nisu odobravali barbarske metode u njihovim redovima.. no u globalu su od pokreta postali zločinci.
    Kolega Otporaš, već sam nedavno to rekao ovdje, u mojoj široj obitelji bilo je predaka koji su zaklani ustaškim nožem bez razloga, a nisu bili ni Srbi,ni Židovi ni Romi, čak nisu bili ni naoružani i dovoljno sam toga čuo od starijih o tim "borcima" za Hrvatsku...
    Da je kojim slučajem bilo drugačije i da su umjesto komunista u ratu pobijedile ustaše, bojim se da bi od 45. nadalje bilo istih takvih jama i masovnih grobnica kao danas ..samo sa kostima drugih ljudi.
    Ne mogu prihvatiti ni crne ni crvene kao ponosnu povijest mojeg naroda, već kao jednu veliku sramotu i povijesnu mrlju, do koje nije trebalo doći... možda, ne znam. No povijest ne možemo mijenjati.

    Za mene je Hrvatska bila okupirana do 90tih. Sve prije je tužna povijest koja se nadam neće ponoviti... i slobodu Hrvatske ja ću uvijek računati od kraja Domovinskog rata. Isto tako i moja djeca.

    Domobran ,
    15.04.2009 21:07 h
    sponzoras. Drago mi je da ste iskreno i nada sve odvažno iznijeli vaše mišljenje. Najprije mi je uistinu žao šta se je dogodilo u vašoj užoj ili široj rodbini. S jedne strane, ako će vam moja isprika donijeti imalo olakšica, onda se u ime Ustaških zločina nanešenih vašoj obitelji, ispričavam. S druge pak strane, vi kolega sponzoraš, ćete razumijeti da će meni biti skoro nemoguće povijesno odgovoriti na sva vaša postavljena pitanja u ovome članku i opisu, jer bi se oduljilo, a kada je nešto dugo čitati, ljudi jednostvno priskoče preko toga i pridju na nešto drugo. Ja ću ipak nastojati, a vama kao i drugima preporučujem da napravite kopije mojih opisa u kojima ću nastojati iznositi ono što ja o tome znam.

    U prvom redu Hrvatska nije nastala poradi Ustaštva, već obratno. Ustaštvo je nastalo zbog Hrvatske koja je bila pod čizmom srpskog kraljestva i srpskom dinastijom. Osnutkom Ustaškog pokreta 1929 godine počeo se je dizati hrvatski bunt protv kraljevine Jugoslavije. U Ustaškim pravilima (Načelima) iz 1932 godine ništa ne stoji o nekim osvetama, ubijenjima, koncetracionim logorima, i sl. Sve što tu stoji, u tim Ustaškim pravilima, je borba za ostvarenje Nezavisne (netko je danas i protiv ove riječi) Države Hrvatske, NDH. I vjerute mi da bi ona, NDH, bila Nezavisna da nije bilo KUKE I MOTIKE protiv naše Hrvatske, ne toliko sa sastrane talijanskih fašista i njemačkih nacista, koliko od strane četnička i komunističko/jugoslavensko nahuškanih domaćih NOB boraca, i to odmah u početku, prije svih sabirnih logora, prije svih žrtava, itd. Ovdje se uvijek treba postaviti jrdno ozbiljno pitanje: Šta bi bilo da nije bilo srpskih četnika i jugoslavenskih partizana??? Odgovor je JASAN I JEDNOSTAVAN: Nebi bilo rata. Hrvatska Država bi se razvijala kao što se sve druge države svijeta razvijaju kada se ropstva oslobode, i tada bi uistinu bila NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA, NDH.

    ovo od sponzorasa
    colonia.tino
    15.04.2009 22:29 h
    Ovo od sponzoraša. "Za mene je Hrvatska bila okupirana do 90tih. Sve prije je tužna povijest koja se nadam neće ponoviti... i slobodu Hrvatske ja ću uvijek računati od kraja Domovinskog rata. Isto tako i moja djeca"

    ..odlična je konstatacija, kada čovjek odbacuje svako zlo, bez predrasuda, tog čovjeka vrijedi saslušati i cijeniti njegovo razmišljanje...svaku čast kolegi...

    Dragi kolega Otporaš, drago mi je što si sa nama, samo nastavi, ja bih dodala, mi moramo istražiti našu povijest od 1941-1945 bez ikakvih ideoloških predrasuda i crvenih, komunističkih podvala...

    sponzoras
    15.04.2009 23:29 h
    Optporaš. Znam zašto je došlo do ustaškog pokreta, no znam i zašto je došlo do partizankog pokreta. Mislim da je s današnjeg stajališta nepravedno osuđivati bilo koga tko se našao na bilo kojoj strani u bunilu tog rata pred skoro 70 godina. Informacija nije bilo kao danas, edukacija je bila na nižem nivou a ljudi su se snalazili kako su znali. Jedan moj djed bio je u mađarskoj vojsci pod prisilom, drugi u njemačkoj isto tako.. kako bi sačuvali živou glavu išli su tamo gdje su znali i umjeli, a momci od 19 godina i nisu baš u to doba mogli znati što je najbolje i najmoralnije itd... mislim budimo realni, nama je lakše danas u doba informatike i Intereneta donositi neke sudove nego njima tada..

    Bio bih najsretniji da je i tada, u doba tog rata postojala frakcija koja se borila za Hrvatsku, ali ne način na koji su to Pavelić i njegovi radili sprovodeći rasističke zakone i ubijajući ne-Hrvate, a po nalozima nacista s kojima su šurovali. Ako su to i radili pod hrvatskim stijegom i imenom ja ih se sramim.. ne Hrvatske, ne stijega i grba jer su oni stariji i od Pavelića i od Broza, već onih koji su mržnjom i ubojstvom propagirali neke svoje ideje, pa makar to bile i državotvorne ideje o samostalnoj Hrvatskoj.
    Kasnije, nakon sloma NDH, u ime nekih drugih režima opet su patili ono koji se nisu uklapali u određene kalupe... i to je najporaznije u cijeloj priči.
    Ponosan sam na mnoge heroje iz naše povijesti, na Jelačića, Zrinske, Gupca,.. jer svi su oni imali donekle u sebi, manje ili više ideju o slobodi... sad ovisno o epohi i stremljenju, načinima i idejama kako do nje doći..
    no u novijoj povijesti, krvavi komunistički režim i ustaški rasizam su dvije sramote koje se nisu trebale desiti... a opet, desile su se.

    Po meni nije se sramota posramiti takvih stvari, već odlika velikog naroda. Pogreške treba ponekada priznati i jasno reči da nije sve bilo u redu u povijesti. A nije. Htjeli mi to priznati ili ne.

    Iskreno, više volim gledati u budučnost i raditi na sadašnjosti nego se stalno vračati u prošlost. Ovo sada i ono sutra mogu mijenjati na bolje, a ono od jučer ne mogu. Znam da je nekim ljudima teško potisnuti prošlost u zaborav, no u ime sebe i svoje djece ponekad taj trud donosi jako velike rezultate... štoviše iznenađujuće.
    Ja sam, kolega kao i vi u dijaspori već neko vrijeme i cijelo to vrijeme sam se trudio biti ambasador Hrvatske na najbolji način na koji znam i umijem. I mislim da sam u 9 godina to dobro radio i da sam uspio. Ali sam i realan i uvijek ću ukazivati na stvari koje mislim da nisu u redu.
    Nije me briga o kome se radi, kako se zove, koje je vjere, nacionalnosti, političkog uvjerenja, spola, boje kože... to je ono što su mi moji roditelji usadili i na čemu sam im iskreno zahvalan. Ako ću radi toga trpiti žrtvu, neka.. i to je sastavni dio života. Isto tako ne radi podjele među ljudima po navedenim kategorijama, jer to nije ono u što vjerujem.

    No da ne duljim i da ne ispadne ovo kao esej o meni, ukratko, želim samo reči da kod ljudi gledam neke druge kvalitete, a do toga se ne može uvijek lako doći, jer ponekad i trebamo zaslužiti da bi nam ljudi dali ono najbolje iz sebe. Na žalost, te su vrijednosti danas jako zanemarene.

    Eto, nadam se da neće biti zamjerke na ovoj "salati" misli, uhvatila me inspiracija i rekao sam sve što mislim.
    Ugodnu večer želim i pozdrav

    Domobran/Otporaš
    15.04.2009 23:42 h
    Ne želim ići u osobnost. Ona razžalošćuje svakoga pa tako i mene, jer sam od krvi i mesa. Sve što želim reći je to da mi je majka imala petnaesterto (15) djece i meni rekla jedne zgode: Moj sinko, ja sam breme nosila (bila noseća) 10 godina. Roditelji mi nisu znali ni čitati ni pisati. Kao takovi su i umrli. Za volju mojih roditelja i odgoj koji su mi dali, iznosit ću što znam o temi Ustaštvo, a što vi za sigurno ne znate, bez ikakvog farbanja. Bio sam žrtva Ustaštva kao djete Ustaše, i ako moj otac nije bio Ustaša. Bio je Domobran. Bio sam žrtva i komunizma i jugoslavenstva. Zato sam demografski izgubljen za Hrvatsku, a zna se zašto. Doživio sam svašta, da ne kažem mnogo. Zato pozdravljam sponzoraša, broken i druge koji će me razumijeti. Dozvolite mi spomenuti šta je nedavno rekao Ivan Zvonimir Čičak: Samo me metak može zausteviti.
    Molim, samo se vi javljajte. Ja ću nastojati odgovoriti i pomoći ISPRAVITI KRIVU DRINU koliko god mogao.

    Domobran,
    15.04.2009 23:59 h
    sponzoraš. Najiskrenija hvala na lijepu opisu. Sve je onako kako ste napisali. Potpisujem od riječi do riječi! Smao ovako se može doći do ISTINE. Sponsoraž, ja ovo vama pišem i plačem. Mojih šestero djece koja nisu imala priliku se roditi u mojoj dragoj i voljenoj Hrvatskoj, me uvijek pitaju: Tata, zašto ti nama ne pričaš zašto si ti kao maloljetnik morao napustiti Hrvatsku. Mnogo sam im pričao i, rekao bih da im nisam uspio "utuviti" u glavu sve ono što ni današnji mnogi Hrvati ne mogu razumijeti. Zato, i samo zato, sam otvorio ovu stranicu Ustaštvo kroz koje da osvijetlimo ono što je bilo ne osvjetljeno, a ne da Ustaštvo branim Ustaštvom, naprotiv, da Ustaštvom branim Hrvatsku.

    east zagreb
    16.04.2009 00:01 h
    Slažem se i sa Otporaševim i sa Sponzoraševim ocjenama ustaškog pokreta i razdoblja u kojem je postojao.
    Samo za razliku od Sponzoraša mislim da je itekako potrebno "vratiti" se u prošlost. Ne zato da bi u njoj ostali, već upravo suprotno, da bi je se oslobodili i krenuli naprijed. Prošlost treba temeljito pretresti i rasčistiti, povesti javnu raspravu, iznijeti sve činjenice, uzeti u obzir okolnosti, dopustiti kritički pristup bilo kojem razdoblju i bilo kojoj ideologiji, imati jednake kriterije itd.
    Nema na svijetu naroda ni države koja je prosperirala, a da nema rasčišćenu prošlost i konsenzus oko nje.
    Mi nemamo raščišćenu prošlost i zato imamo tako duboko podijeljeno i shizofreno društvo.
    Kako riba uvijek smrdi od glave, tako je i u našem slučaju jedan od glavnih remetilačkih i destabilizirajućih faktora, predsjednik Mesić. Upravo nas on stalno vraća u prošlost, ali ne radi raščišćavanja i smirivanja, već upravo radi stvaranja novih napetosti i podjela.
    On nas vraća u prošlost tako da reciklira stare laži, otvara stare rane i ne dopušta da završi 2. svj. rat među Hrvatima.
    Ja se nadam da će nas slijedeći predsjednik "vratiti" u prošlost i povesti pravednu javnu raspravu nakon koje u budućnosti više ne će biti podjela i napetosti među Hrvatima.

    colonia.tino
    16.04.2009 00:10 h
    Apsolutno podržavam sve tri kolege koje su pisale ovdje, s time da je sponzoras odlično opisao u dugom komentaru svoje osjećaje prema režimima te nabrajajući hrvatske velikane, svi oni stoje, ja bih još dodala i pokojnog predsjednika Tuđmana, neka se nitko ne naljuti, ali mislim da je on uz Starčevića i Radića najveći..

    A east je ispravno, barem po meni, detektirao pogrešnu, sramotnu politiku trenutnog predsjednika Stjepana Mesića..

    sponzoras
    16.04.2009 00:18 h
    East to je jedan dugi i naporni proces, a mi, generacije s kraja 20 i početka 21. stoljeća budemo li ga počinjali među nama, nećemo puno postiči... previše smo zaglibili da bi smo na silu to pokušali ispraviti. Velika konfuzija vlada u glavama Hrvata, a to je razumljivo, s obzirom na sve što se dešavalo u zadnjih stotinjak godina, i još se dešava.
    Ne vjerujem da ijedan novi vođa ovih generacija može išta napraviti, ma koliko karizmatičan bio, koliko objektivno pristupio problemu.

    Ali stvari mogu ispraviti... naša djeca. Oni koji dolaze, oni koji će na neki novi način, nadam se neopterečeni duhovima prošlosti sagledati stvari. Opet, na nama je da im dopustimo da budu neopterečeni, jer ako to ne učinimo, opet ćemo učiniti istu grešku.
    Za nas je možda kasno za takve velike zahvate, za njih nikako nije...a vrijeme će učiniti svoje, jer ono je ovdje najpotrebnije.

    sponzoras

    16.04.2009 00:29 h
    Otporaš shvaćam tvoju poruku, jasno mi je, kao što mi je jasno bilo kad sam slušao djedove priče o sibirskim zimama i borbi sa Rusima. To nije bio njegov rat, ali ga je uvukao u sebe kao crna rupa. Srećom, preživio je i smrzavanje, jer da nije, ne bih ni ja sada bio ovdje.

    Zapravo, svatko od nas uvučen je u neke ratove, da li krvave, verbalne, moralne... to svi prolazimo u nekom periodu života. Ntko iz njih izađe, netko ostane zauvijek a nekoga ubiju, fizički ili mentalno.
    Iskustva su individualna, samo nama znana,.. i ako naučimo jedni druge prihvatiti znajući da naša iskustva nikada neće biti kao ona drugih ljudi, a opet ih kao takve prihvatimo... mislim da smo na dobrom putu.
    Ali to je moje mišljenje, možda me jednog dana netko razuvjeri, ne znam...

    east zagreb
    16.04.2009 00:41 h
    Sponzoraš vidiš ja sam inače pesimističan u vezi nas Hrvata, kad vidim kakvi smo sami prema sebi, koliko sami sebe ne poštujemo, kako lako gutamo laži, kako slabo pamtimo, kako stalno tražimo strane gazde itd.
    Međutim, što se raščišćavanja prošlosti tiče mislim da bi se to dalo relativno lako i bezbolno provesti. Samo treba povesti otvorenu i ničim ograničenu javnu raspravu.
    Naravno, nisam mislio da će jedan čovjek, neki budući vođa to sam riješiti. Još manje mislim da bi bilo što trebalo nametati ili na silu pokušavati. Jer upravo je ovakvo stanje koje sad imamo rezultat silom nametnutih "istina".
    Politika je ta koja određuje sve i od koje ovisi bilo koji segment društva. U tom smislu sam mislio na nekog budućeg predsjednika. Ne da će on ili bilo koji političar donijeti smirenje i završiti 2. svj. rat. To je u prvom redu zadaća povjesničara, a onda i svih ostalih. Ali politika odnosno političari su ti koji moraju omogućiti da profesionalci mogu raditi svoj posao, da se rasprava povede i da se dođe do konsenzusa.

    Domobran,
    16.04.2009 00:56 h
    Uživam čitati vaša mišljenja, koja su hrvatska mišljenja. Najradije bih želio sa vama biti negdje u kafiću i platiti vam piće da se pipričamo i ispričamo. Imam više molaba a jedna od njih je ta da nastojite po vašim vremenskim mogućnostima sve kopirati o čemu budem pisao, jer ću iznositi onaka kako ja to znam i sve ono što su drugi pisali o našoj zajedničkoj stvari, zgodama, nezgodama, ratu i zbivanjima, a danas ih medju nama živima više nema.
    Nadodajem: Na mladjima svijet ostaje!

    matrixdc
    16.04.2009 08:18 h
    Stjepan Mesić NDH nostalgičari ne pitaju koliko su nevinih ljudi likvidirale grupe koje su harale do 1951.
    • Prilično žestoko reagirate na priče o pronađenim grobištima, za koje mnogi pretpostavljaju da su posljedica obračuna komunističkih vlasti s nevinim ljudima nakon rata.
    – Kad se raspala NDH i kapitulirala Njemačka, mnogi su se pripadnici raznih kvislinških formacija – četnici, nedićevci, ustaše, Rupelovi domobrani – razmiljeli po cijeloj Jugoslaviji. Bili su naoružani i opasni. Ozna je imala zadatak razoružati te formacije. Nisu to bili pojedinci, nego grupacije. Ja sam, primjerice, bio u vlaku, nakon rata, kada je šezdesetak naoružanih ustaša na konjima zaustavilo vlak i izvuklo neke od ljudi i znam što se sve događalo. Do 1951. razne su grupe s oružjem hodale i mnogi su ljudi likvidirani u njihovim napadima i obračunima. Meni je zanimljivo da se ovi NDH nostalgičari ne pitaju koliko je takvih ljudi stradalo. 
Jesam za to da svatko odgovara za svoj zločin i da se ratni zločini procesuiraju, ali ne može odgovarati onaj tko je dobio zadatak da neutralizira grupu koja ubija odbornike, predstavnike vlasti, civile i na kraju pljačka i pali državnu imovinu. Ali kada sada slušate NDH nostalgičare, ispada da su to sve bili nevini ljudi, a onda su došli neki komunisti koji su ih likvidirali.

    east zagreb
    16.04.2009 10:13 h
    Evo upravo naš dežurni udbaš Matrix potvrđuje ono što sam rekao o destabilizirajućem faktoru Mesiću.

    A mene čudi kako se jugonostalgičari ne pitaju otkud tim hrvatskim borcima tolika podrška stanovništva kada su oni kako Mesić i Matrix lažu, eto bez razloga ubijali ljude?
    Neka se zapitaju otkuda je tolika podrška križarima bila u inače mirnim i pitomim krajevima Podravine i Bilogore gdje se godinama borio Rafael Boban sa svojim "crncima"?
    Odgovor bi im mogao dati zločinac Josip Manolić koji je u to vrijeme bio gospodar života i smrti i odgovoran za mnoga komunistička zvjerstva.
    Za područje zapadne Slavonije pojašnjenje bi mogao dati sam Mesić, čiji je otac na tom području bio jedan od glavnih krvnika.

    colonia.tino
    16.04.2009 10:39 h
    Stjepan Mersić: "...evo zore, evo dana ..."
    Nekoć mu je to omiljena pjesma bila..

    colonia.tino
    16.04.2009 10:43 h
    east točno, pogotovo u znamenitoj bitci za Koprivnicu 1944. godine, to je bio najbveći sukob između hrvatske i partizanske vojske.. Od tuda je ostala legenda u narodu i od tuda podrška križarima, sam je Šibl zapisao u svojim dnevnicima nešto o tome i to veoma objektvno...

    Domobran/Otporaš,
    16.04.2009 11:19 h
    Crvena krpa. Koliko god španjolski bik je alergičan na crvenu krpi, rekao bih da su jugonostalgičari još više alergičniji na Ustaštvo i na sve ono za što se je Ustaštvo borilo, a to je bila Hrvatska. Ne, ništa drugo nego Hrvatska! I oni hrvatski borci koji se na Bleiburgu nisu predali i odložili oružje i nisu otišli na KLAONICU, nego u hrvatske šume boriti se, opet, ZA ŠTO ??? ZA HRVATSKU. Šta bi matrix i kompanija govorili da su to bili Kinezi Mao Tso-tong-a koji su toliko (za)voljeli Hrvatsku i borili se za nju. Vjerujem da bi im matrix i kompanija i spomenik digli. To ti je tako kada se svojega i svoje mrzi.

    Janica
    16.04.2009 12:07 h
    Otporaš. Drago mi je da si otvorio svoju stranicu. Žao mi je što si ostao zarobljen u jednom teškom prošlom vremenu. Zašto stalno čeprkati po prošlosti i čupati njene duhove? Jel nešto mijenja DANAS u našoj zemlji saznanje- čiji je nož bio krvaviji, jednog ustaše ili partizana?

    colonia.tino
    16.04.2009 12:12 h
    Janica. Ja se s Janicom bi i mogla složiti, međutim o tome treba govoriti dok se odgovorni za nedjela ne kazne, "crni" su uglavnom svi odgovarali, "crveni" nisu..i to je žalosno..kad svi budu kažnjeni za svoje zločine, tek tada pustimo povjesničarima da daju neometano od politike svoje povjesne sudove..

    ..kako STJEPAN MESIĆ , bivši "fašista" i sadašnji "komunista" kaže:

    "... mi smo dva puta pobjedili, prvi puta kada su nam sile osovine priznale državu, a drugi puta... "

    sponzoras
    16.04.2009 12:13 h
    Janice...nož koji je klao nevinu djecu, starce, majke, očeve, mlade ljude... sve one koji nisu bili po volji koljačima, je isti. Dok se percepcija zločina ne svede na razumljivu razinu većini. Onda nemamo što tražiti u ovakvim temama, odnosno vrtit ćemo se ukrug zauvijek.

    Mogu danas postati Majka Tereza i boriti se za najpravedniju i najmoralniju stvar na svijetu, usrećiti time milijune ljudi, a ubijem li u ime te ideje ijednog nevinog čovjeka, postajem najobičnji ubojica i koljač.
    I točka.

    east zagreb
    16.04.2009 12:35 h
    Apsolutno se slažem sa Sponzorašem.

    Ali bi se čak i sa Janicom složio, ali pod uvjetom da postoji jednaki kriterij u ocijenjivanju ustaštva i komunizma.
    Međutim, upravo na kriterijima sve staje i pada u vodu.
    Kada netko kao Otporaš iznese svoje stavove tada je to vračanje i čeprkanje po prošlosti, ali kada netko kao Mesić iznese svoje stavove ili kad Lokica objavi Titinu bistu i hvali se njome, tada to nije vračanje u prošlost već nešto samo po sebi razumljivo.
    Upravo nas ta dvostruka mjerila u pristupu prošlosti sprečavaju da završimo 2. svj. rat.
    Dok god se o prošlosti ne progovori otvoreno, bez zadrške i uz jednaka mjerila ne ćemo imati mira.
    Bez obzira jeli od rata prošlo 10 ili 1000 godina.
    Koliko god nešto prikrivali i potiskivali uvijek će nas stizati duhovi te neraščišćene prošlosti.

    Domobran/Otporaš
    16.04.2009 13:11 h
    O tome se i radi. Meni uopće nije stali "čeprkati i brčkati" po prošlosti. Što je meni stali - to sam ovdje iznio mnogo puta - je to da iznesem što više podataka o toj i iz te prošlosti o kojoj se najviše zna što su drugi o nama pisali. Navest ću jedan primijer. Imao sam priliku susresti jednog Francuza po imenu Eugen 12 kolpvoza 2008 godine. Nikada tog čovjeka nisam prije vidio, niti mislim da ću ikada imati priliku ga opet sresti. Čim smo se upoznali i pozdravili, rekli jedan drugome odakle smo, našto sam ja rekao da sam Hrvat, on se strese, začudi i kaže da nisam slučajno iz Jasenovca. Na moje začudjenje pitam ga kako i od kuda on to zna, našto on kao iz rukava. Nedavno je umro vas Dinko Šakić, koji je svaku vrstu zločina činio u Jasenovcu. Pitam ga dgje je on to saznao. Kaže na interneru, našto sam mu rekao da se na internet može staviti, i to nekontrolirano, svašta i svačega. Pričali smo nekoliko sati. Kada sam mu počeo nabrajati njegove francuske zločine koje su oni činili nad Alžircima od 1954-1962 godine, začudjeno me gledao i pitao me; kako to da ja znam više o tome nego on. Kada sam mu rekao izvore, zapanjio se i ušutio. Eto dokle može stići neprijateljska promidžba, i kao što je Lenjin rekao da je propadanda najjače oružje. Ja ću samo nadodato: Gdje PRAVDA ŠUTI, ZLI DUHOVI CARUJU !

    gustirna
    16.04.2009 21:25 h
    otporašu cijenim vašu neizmjernu brigu za neovisnom državom hrvatskom. Predpostavljam da ste dobar i iskren čovijek koji nikom nebi napravio zlo ali vam moram reći da gradjenje neke hrvatske 21.stoljeća ne možemo bazirati ni na crvenom fašisti Titu ni na crnom fašisti Paveliću. Nova Hrvatska trebala bi se bazirati na krunici i krvi dragovoljaca domovinskog rata.

    Domobran/Otporaš, mo)
    16.04.2009 22:02 h
    guštrina. Potpuno se slažem sa vašom izjavom i sa svim onima koji tako misle, a njih ima na milijune i ja sam sa njima. O čemo se ovdje radi je to da se izvuku one činjenice iz prošlosti o kojima vi niste smijeli znati niti čuti. Na sreću ja sam imao priliku toga mnogo čuti od svjedoka (koji danas nisu više živi) koji su bili u mnogim dogadjajima o kojima se treba znati a koje je jugoslavensko/beogradska čaršija, ne samo da je krila od vas, nego vam je to prikazala onako kako je ona to htijela. Dok ovo pišem, imam pred sobom feljtone VUS-a kojeg je pisao Oznaš Mato Rajkovic " Povijest na optužničkoj Klupi (6)" od 18 ožujka 1970 godine. Moj dragi kolega guštrina i svi ostali koje ovo zanima, da vam je to vidjeti i pročitati, tek tada bi znali kako se je sa Udbaško/partijske linije pisalo i serviralo našem Hrvatskom Narodu. Najveća glupost koja bi se mogla desiti Hrvatskoj je da joj se prošlost povrati. Koliko god to nije moguće, još više to nam nije ni potrebno. Šta je danas potrebno, dok se masovne grobnice pronalaze i otkrivaju, OTKRITI ISTINU, našu Hrvatsku ISTINI. To je sve, dragi kolege.

    colonia.tino
    16.04.2009 22:21 h
    Slažem se sa razmišljanjem i guštirne i Otporaša, Hrvatska je utemeljena u Domovinskom ratu, ali zbog budućnosti moramo saznati potpunu istinu što se događalo u našoj prošlosti, kako bi se eventualni krivci kaznili i kako se zlo nikada nebi ponovilo.

    matrixdc
    16.04.2009 22:58 h
    Otporaš. Ovdje vidim gomilu balavaca koji nemaju pojma o čemu govore, to su čuli iz druge ruke ili treće.Cijenim tvoje mišljenje ali ne da nisi u pravu već pišeš povijest kakvu bi ti htio da jest, na tvoju žalost a moju sreću upravo je suprotna. Ova mlađarija ne da se nije rodila nego se nije ni učinila u očevim jajima a ovdje pričaju kao vrsni povjesničari. Dobro, opće poznato društvo malograđana frustriranih ali opsesivno kompulzivnih.

    east zagreb
    16.04.2009 23:21 h
    Matrix kada mi balavci ne znamo, daj onda ti kao stara kljusina koja je tada valjda odavno bila rođena i sudjelovala u 2. svj. ratu, reci iz prve ruke kako je bilo.

    Ti toliko imaš pojma o čemu govoriš da kada bi bilo po tvom, ukinuo bi se studij povijesti, povjesničari kao struka bi nestali, a sve knjige koje se tiču povijesti starije od 50 godina bi bile odbačene kao beskorisne.
    Jer tko može pisati o npr. srednjem vijeku? Pa tko je tada bio rođen? Ili bar u očevim jajima?

    Otporaš
    17.04.2009 12:48 h
    matrix. Zato čovjek ima dva oka. Nekada se dogadja da jednim vidi jednu a drugim drugu stvar u potpuno drugačijem smislu i obliku. Kao u kinu, na primjer. Isti film gledamo skoro puna dva sata, kada izidjemo iz kina, svaki ide svojoj kući, priča dogadjaje iz filma na onaj način kako je on to uočio, zapamtio...Tada se sastanu druga dvojica/trojica, pripričavaju o tom filmu kojeg nisu uopće vidjeli, ali svaki, opet, onako kako su im ova prva dvojica ispričala.
    Tako nekako se može razumijeti i matrixa što misli onako kako je rekao: "...da na njegovu sreću je upravo suprotno..." misleći što Otporaš iznosi i piše, kao što se na isti način može razumijeti i Otporaša i njegovo iznašanje povijesnih činjenica.

    sponzoras
    17.04.2009 15:44 h
    Ako već imamo dva oka, znači li to da jednim širom gledamo u ono što želimo vidjeti a drugo zatvaramo pred stvarima koje ne želimo vidjeti?
    Možemo godinama vrtjeti temu koliko su temelji ustaštva bili pošteni,moralni,domoljubni,kad je na kraju ispalo je Pavelić rasističkim zakonima i ubojstvima sprovodio to
    "domoljublje." Ista stvar vrijedi i za komuniste koji su promicali idealizam koji je u osnovi bio vrlo dobar, teoretski, no praktično se pokazao kao veliko zlo.
    Ne bih se ponavaljao što sam gore pisao... ali ukratko, ubojice NE podržavam,taman da se radi
    o mojim najmilijima, NE idoliziram one koji sprovode realizaciju svojih ideja metkom ili nožem
    protiv neistomišljenika,i SVAKI nevini život je vrijedniji od bilo koje ideologije.

    Po kojem je onda načelu Pavelič veliki domoljub i krščanin ako su mu ruke bile krvave u ime
    njegovih ideja? Ja takva načela, etiku i vjeru ne poznajem... barem me nitko tome nije učio

    Domobran
    17.04.2009 16:50 h
    Sponzoraš. Opet ponavljam da se slažem što ste rekli i napisali. Tu nema nikakove dvojbe. Još manje u mojim opisima ima ikakovih želja za prilijevanje nečijih mišljenja na moju stranu. To nije potrebno niti je to ikakova svrha mojih opisa. Svrha mojih opisa je ta da po mogućnosti redosljedom, kronološkim putem, iznesem one činjenice za koje sam čuo, o kojima sam mnogo pročitao, koje sam prikupio i sa jedne i sa druge strane, mnogo puta nastojao usporediti i jedno i drugo kako bih lakiše došao do osobnog zaključka: Zašto je to moralo sve tako biti???

    Časa hrvatskog GNJEVA se je počela puniti 5 prosinca 1918 godine kada su srpski vojnici na pločniku Jelačićevog trga poubijali 14 hrvatskih vojnika i mnoštvo ranili. Ta časa hrvatskog GNJEVA se iz dana u dan sve malo po malo punila dok se nije napunila....
    Sponsoraš, moje mišljenje koliko god ono bilo identično vašemu, ili čak oprečno, neće zaustaviti kotač povijesti. Naprotiv, svi mi trebamo, zajednički, pomoći nadopunjati da naša hrvatska povijest konačno bude pisana po nama Hrvatima, a ne strancima koji će nam servirati ono što oni hoće, bez nas i protivu nas, kako je to bilo u zadnjih stotinjak godina.

    sponzoras
    17.04.2009 17:24 h
    Kolega Otporaš a jeste li sigurni da su svi Hrvati, ili barem većina spremni prihvatiti istinu, kakva da je ona god? Bila ugodna ili neugodna... mislite da je većina spremna prihvatiti da su neki njihovi preci bili ubojice, na ovoj ili onoj strani?
    Osobno smatram da nismo još na tom nivou, niti kao narod niti kao pojedinci.. govorim i u svoje ime, jer istina koju znam o svojim precima nije takva da bi me sada mučila, no i to se može promijeniti i ne znam koliko sam spreman s time se suočiti ako bi se neke stvari pokazale drugačijima nego jesu.
    Zato sam već rekao, da će to lakše podnijeti neke buduće, poviješću neopterečene generacije... i zato ponavljam da mlade koji dolaze ne trebamo opterečivati time, već im pomoći da grade bolju sadašnjost i budučnost. Eto, to je moje mišljenje o svemu.

    Domobran
    17.04.2009 18:42 h
    Dragi kolega sponzoraš i sa tim se slazem. Treba svakako računati i na to da svi Hrvati još nisu sazrijeli saslušati živi istinu, kao, na primjer, kada doktur pacijentu kaže da je prognoza otkrila da on ima zloćudni rak. Svakako da to nitko ne želi čuti niti imati. Ali, ISTINA ostaje ISTINA, kao što i u svakom stablu ima kipova/likova koje samo dobar kipar/umijetnik može otkriti/isklesati, iako smo mi kao cijelina tuda prolazili toliko puta i nismo ništa uočili. Neće biti lako, ali, nemojte mi zamjeriti, ja ću početi, ako treba biti i prvi. Dokle ću stići, ne znam.

    Domobran
    6.08.2009 18:00 h
    Nema tome dugo da sam na ovom portalu. Pročitao sam nekoliko tvojih opisa. Sve što mogu reći je to da se u sveme, potpuno u sveme, slažem. Što (po)neki komentatori iznose svaja negodovanja o tvojem opisivanju, to je njihovo pravo koje ih odaje da su razočarani u hrvatstvu.

    colonia.tino
    7.08.2009 02:30 h
    Puno smo toga naučili kroz tvoje opise kolega Otporaš, i puno vremena je prošlo od prvog teksta, a tema je opet aktualna. Kao i uvijek.

    Domobran
    7.08.2009 02:56 h
    Hvala broken. Najsretniji bih bio kada bih mogao "isprazniti" moju vreću povijesnih dogodovština koja su kroz zadnja pet-šest desetljeća bila zabranjivana, a toliko su vitalna za naš hrvatski identitet u pojašnjavanju mnogih iskrivljenih činjenica na štetu našeg hrvatskog naroda.

  10. #250
    DIJALOG IZMEĐU DVA IDEALA: USTAŠKI I PARTIZANSKI


    Postano: ned pro 09, 2012 15:32

    IZUM MAKSA LUBURIĆA U DESET TOČAKA


    Zato je Tuđman, često do granice da postane zbog toga i dosadan, stalno i ponavljao da njegova Hrvatska demokratska zajednica nije obična politička stranka, poput ostalih na hrvatskoj političkoj sceni, nego "središnja" ili "stožerna" politička organizacija cijeloga hrvatskog naroda, u domovini i dijaspori. U biti, citirao je Luburića. Povezivanje pak domovine i dijaspore - temelj svih temelja Tuđmanove političke doktrine s kraja osamdesetih - također je, zapravo, Luburićev, a ne Tuđmanov, izum. To su povezivanje osobito razradili, na nivou operativnog političkog programa, Luburićevi sljedbenici, ideolozi Hrvatskog Narodnog Otpora, koji su deset godina nakon Luburićeve smrti, dakle 1979., u programatskom tekstu pod naslovom "Kuda ide Hrvatski Narodni Otpor?", objavljenom u "Otporu", kao prvu točku svog političkog djelovanja naveli "Nacionalno Pomirenje", kao drugu "općehrvatsko jedinstvo", kao treće "djelatnu vezu domovine i izbjeglištva", a kao petu "nadideologijsku nacionalnu borbu". Naposljetku, i Domovinski je rat u Hrvatskoj, u svojoj biti, bio oživotvorenje "Adrese izmirenja Hrvatskog Narodnog Odpora sa Hrvatskim Partizanima", objavljene prvi put, u sklopu cjelovitoga programatskog teksta o hrvatskom izmirenju, u Istarskoj ili Luburićevoj "Drini" 1964. Tada je urednik časopisa "Otpor" bio Vlado Glavaš a Pročelnik Hrvatskog Narodnog Otpora Mile Boban. (...)

    Kratka povijest norvalske Hrvatske

    No, da bismo dokraja proniknuli u bit Tuđmanova političkog djelovanja te izbjegli sve moguće zamke mitologiziranja i, namjernog ili nenamjernog, iskrivljavanja povijesne istine, valja se striktno držati temeljne kronologije ovdje opisanih događaja. Evo je u najkraćem.

    1. Godine 1964. definitivno je, na razini političkog programa, uobličena koncepcija hrvatskoga izmirenja. Temeljni programatski akt, "Adresu izmirenja", napisao je Miljenko Dabo Peranić, a Luburić taj tekst objavljuje u svojoj "Drini" (br. 3-4/1964.).

    2. Tijekom šezdesetih, Franjo Tuđman, tadašnji direktor Instituta za povijest radničkog pokreta Hrvatske u Zagrebu, dobiva u ruke taj primjerak "Drine" (naravno, i druge brojeve toga časopisa). Počinje, postupno, upijati Luburićev nauk - usporedo sa svojim sve žešćim konfrontiranjima s predsjednikom hrvatskih komunista Bakarićem. Osobno sam razgovarao s osobom, tadašnjim namještenikom Instituta, koja ga je gledala kako s golemim interesom čita i proučava "Drinu".

    3. Godine 1968., nakon prvotnih vrlo snažnih protivljenja, ideju o hrvatskom pomirenju usvajaju i hercegovački fratri u SAD, predvođeni fra Dominikom Mandićem (koji se od 1955. bavio isključivo povjesničarskim radom). Politički, i oni se tada počinju svrstavati u Otporaše, sljedbenike političke organizacije Hrvatski Narodni Otpor (HNO), koju je 1955. utemeljio Vkekoslav Maks Luburić, generak Drinjanin.

    4. Početkom osamdesetih, fratri su najmoćnija i najutjecajnija zajednica u hrvatskoj političkoj emigraciji. Pošto su usvojili Luburićev nauk, počinju smišljati plan o stvaranju samostalne hrvatske države. Hrvatski je terorizam na tlu SAD u tom trenutku bio već definitivno suzbijen, zahvaljujući energičnim naporima američke policije, ali i političkom angžamanu jednoga od vodećih hrvatskih političara u emigraciji Mate Meštrovića. Fratrima je jasno da treba posegnuti za posve novim oblicima i metodama političke borbe. Svoj temeljni naum - stvaranje hrvatske države - stavljaju u funkciju svjetskog procesa rušenja komunizma i Istočnog bloka, što su ga koordinirano pokrenuli američki predsjednik Ronald Reagan i papa Ivan Pavao II. (papa Wojtyla). To će se pokazati dobitnom kombinacijom.

    Kanadske turneje

    5. Fratri pokreću niz značajnih aktivnosti primarno političkoga karaktera. Jedna je od najdalekosežnijih njihov prodor u Kanadu. Gotovo u isto vrijeme - oko 1980. - osniva se Hrvatski društveno-kulturni centar u Norvalu, na jugu kanadske pokrajine Ontario (blizu Toronta), dok na sjeveru Ontarija, u Sudburyju, startaju Hrvatske iseljeničke škole Amerike, Kanade i Australije (HIŠAK), pod vodstvom fra Ljube Krasića. S Krasićem najtješnje surađuju Gojko Šušak, Ante Beljo i dr. Vinko Grubišić. Istodobno u postojbini hercegovačkih fratara, na Širokom Brijegu, fra Jozo Zovko "lansira" mit o Gospi iz Međugorja. Kreće fratarska koordinirana akcija.

    6. Godine 1983. u Norvalu izlazi edicija "So Speak Croatian Dissidents" (u izdanju "ZIRAL"-a, a pod urednikovanjem fra Šimuna Šite Ćorića, bivšeg pomoćnika utemeljitelja Centra u Norvalu fra Mladena Čuvala, u vrijeme dok je ovaj upravljao hrvatskom franjevačkom župom svetih Ćirila i Metoda, u 42. ulici, na njujorškom Manhattanu), u kojoj je objavljena integralna verzija Tuđmanove obrane na njegovu drugom političkom procesu u Okružnom sudu u Zagrebu, u veljači 1981., gdje ga se najviše teretilo zbog umanjivanja službenog broja žrtava u logoru Jasenovac. Ostvarena je duhovna veza između Norvala (fratara) i Tuđmana, a sve u ideje izuma Maksa Lubuirća: Adresa Izmirenja Ustaša i Hrvatskih Partizana.

    7. Godine 1987., na prvoj Tuđmanovoj turneji po Kanadi, ostvaruje se i fizička veza između glavnih eksponenata hercegovačko-franjevačke zajednice u Sjevernoj Americi i Tuđmana. Počinju prvi politički dogovori, koji se produbljuju i utvrđuju na idućim Tuđmanovim turnejama po sjevernoameričkom kontinentu: u ljeto 1988., u jesen 1989. i u siječnju 1990., u Clevelandu se održava Prva Konvencija HDZ. Dogovori i aranžmani sklapaju se na platformi Luburićeve koncepcije o hrvatskom izmirenju. Pročelnik Hrvatskog Narodnog Otpora Mile Boban, u dogovoru sa dužnostnicima organizacije HNO raspušta istu i predaje organizaciju HNO u ruke predsjedniku HDZ dru. Franji Tuđmanu. U najkraćem, ta je koncepcija trebala rezultirati što većom i što čišćom Hrvatskom. Dakle, Hrvatskom koja će biti proširena i na Bosnu i Hercegovinu kao sastavni dio Hrvatske.

    8. Dana 20. i 21. siječnja 1990., na Prvoj konvenciji HDZ-a za SAD i Kanadu, održanoj u Clevelandu, Tuđman sa svojim sjevernoameričkim partnerima dogovara scenarij Prvog Općeg sabora Hrvatske demokratske zajednice u Zagrebu, na kojem će sudjelovati i predstavnici iseljeništva. Brzo se vraća u Zagreb i, na Drugoj sjednici Središnjeg odbora HDZ-a, održanoj 27. siječnja 1990. u Zagrebu, domaćim čelnicima HDZ-a priopćuje što je dogovoreno u Kanadi. Sabor je održan 24. i 25. veljače u "Lisinskom". Nakon Sabora, dio iseljenika se vratio, a dio je, na čelu s Gojkom Šuškom, ostao.

    Šuškova misija

    9. Nedugo nakon smirivanja Hrvatsko-srpskog rata i međunarodnog priznanja Hrvatske, 1992., Gojko Šušak postaje najjačim hrvatskim političarem iza predsjednika Tuđmana. U Hrvatskoj je čovjek br. 2, a u Bosni i Hercegovini čovjek br. 1. Dobiva neslužbeni epitet "Tuđmanova gubernatora za BiH". Ubrzo počinje Hrvatsko-muslimanski rat u Bosni i Hercegovini. Tzv. druga linija zapovijedavanja u tome ratu pod kontrolom je hrvatskog ministra obrane Šuška.

    10. U Hrvatskoj počinje dugo najavljivani proces tranzicije (tzv. pretvorbe). Tranzicija teče po dogovoru utvrđenom potkraj osamdesetih u Kanadi. Ključne osobe pretvorbe postaju Miroslav Kutle i Milan Kovač - Tuđmanovi hercegovački partneri u danima što su neposredno prethodili osnivanju HDZ-a.

    Ovih deset točaka "Izuma Maksa Luburića" za cijelo mogu netkome pomoći u boljem razumijevanju kako je došlo do HDZ i kao je došlo do OBNOVE HRVATSKE DRŽAVE U OBLIKU R.H. Otporaš

    Drinski (odgovara)
    Naslov: Re: IZUM MAKSA LUBURIĆA U DESET TOČAKA
    Postano: pon pro 10, 2012 12:54

    Da, pomirenje to dobro zvuči samo što to znači...

    Složit će te se da su oni koji su se borili za uspostavu i opstanak Hrvatske države bili na pravom putu, a oni koji su se borili za njenu smrt i poklali preko pola milijuna Hrvata da su bili na krivom, jugoslavenskom, srbokomunističkom putu...
    Što se tiče Tuđmana i njegova razumijevanja i provedbe "pomirbe" ne bih dao ruku u vatru!
    (I kako to Tuđman dobi putovnicu za put vani, a Veselica ne - zar mislite da UDBA nije imala dogovor i znala što radi u svoju korist - naravno mislim da je Tuđman mislio pri tome nešto "ušićariti" za nas, ali tu i je čitav spor: što je iz svoje pozicije partizanskog generala mislio ostvariti i onoga što je trebalo ostvariti sa stanovišta hrvatskog nacionaliste!)
    U čemu se sastoji ta pomirba!?
    Je li u tomu da njegove desne ruke budu sve odreda stari jugokomunisti (mnogi sa krvavim rukama)...
    Je li u tomu da sve vodeće položaje zauzimaju bivši antihrvatski kadrovi...
    Je li u tome da nam obavještajne službe uspostavlja zamjenik Petra Gračanina u vrijeme najžešće agresije...
    Je li u tomu da se od "ustaša" na položaje dođu oni sumnjive prošlosti u vezi suradnje sa udbom...
    Je li u tomu da se ubijaju oni koji jasno stoje na hrvatskom putu: Ante Paradžik, Miro Barešić, Ludvig Pavlović, Blaž Kraljević ( da nam Hercegovina ne ode u HOS u ekstreme - riječi Franje Tuđmana)
    (Što bi bilo da su za razliku od ovih hrvatskih vitezova ubijeni hrvatski zlotvori poput J.Manolića, Boljkovca, Perkovića, M.Planinc i dr.)!?
    Je li u tomu da se jasno ne proglasi rat protiv neprijatelja i izbaci agresora iz zemlje, a ne da se dopuštaju sumnjive "igre" oko Vukovara, Posavine i ne rušenja koridora, stajanje kod Banja Luke i propuštanja povijesne prilike uspostave države na cjelokupnom području...
    Dakle mnogo je pitanja na kojima je naša emigracija pala na ispitu i nije bila dorasla ispitu koji je vrijeme i udba stavila pred sve nas...
    Gdje se izgubila Drina, gdje se izgubi NDH, a sve preuze kifla i sljepoća prema Tuđmanu - imamo državu, pa čijom zaslugom ili unatoč komu!?
    Gdje se izgubi sveti cilj i zašto se tako naivno predade vodstvo crvenim "pokajnicima"

    Da smo svi ustali u obranu, umjesto što su jedni ratovali, a drugi živili gotovo normalnim životom, kakvu bismo onda državu stvorili - kiflu ili nešto drugo - dakle tko je zato kriv, tko je donosio odluke!?
    Je li politika pomirbe za uspostavu cjelovite države to da se ide u rat s muslimanima kada srbi počinju gubiti - dakle prihvaća se igra KOS- ili slijede njegovi nalozi na štetu hrvatskih interesa - tko to čini!?
    Treba dati odgovore bez preskakanja i previđanja pa ćemo vidjeti po današnjim plodovima za čiji račun je ta "pomirba" išla, odnosno na čiju štetu!
    Ovo nisu neki spoznali na kraju nego su upozoravali i onda u jeku agresije - da se razumijemo!

    Imali smo povijesnu priliku za obnovu NDH i prokockali smo je dopuštajući udbašku igru - čijom krivicom i kakvom pomirbom...
    Ako je pomirba onda oni koji su u krivu bili su se pokajali i došli se boriti rame uz rame sa onima koji su uvijek bili na pravom putu, a ne dojučerašnji krvnici nas vode u pravednoj borbi - dakle partizani uvijek na čelu borbe u kojoj Hrvati gube glave - za čiji račun...
    "Pomirba" je bila zavjesa za naivne i dobitna karta za udbaše i neprijatelje Hrvatske i smrt za Paradžika, Barešića, Kraljevića i ostale...

    Zaista treba uvidjeti gdje je korijen toga da smo mi imali Hrvatsku samo za vrijeme rata dok još granice nisu bile formirane i kada smo se borili za Hrvatsku (pjevajući Juri i Bobanu), a ne za kiflu (pjevajući po šumama i gorama) - gdje nam nestade Hrvatska i gdje su Hrvati u BiH!?

    I konačno zašto nitko od Otporaša ne napisa tada: Pozor Ustaše - PRODANA JE GOTOVO CIJELA BOSNA!

    E moj narode!


    Naslov: Re: IZUM MAKSA LUBURIĆA U DESET TOČAKA

    Otporaš odgovara: sri lis 17, 2012 14:48
    Moj dragi Drinski!

    Kako mi je drago i slatko u grlu da misliš kao ja i mnogi drugi držqvotvorni Hrvati. Ali, ne može se glavom kroz zid. Kada to kažem želim reći da se je ipak, što se tiče hrvatske političke emigracije, radilo u odrazu vremena, onog vremena u kojem smo tada živijeli. Ovo što si ti ovdje sada napisao, je velika istina gledajući iz ugla današnjice, a ne iz ugla, tada već ostarijele, istrošene i izmorene hrvatske političke emigracije punih 45 godina.

    Da si ti bio na sastanku Prve Konvencije HDZ u Clevelandu 20 i 21 siječnja 1990. god. i vidio i čuo našeg Livnjaka Ustašu Janka Skrbina koji je bio na tom sastanku, i sa suzama u učima i pred svima zaplakao pitajuću dra. Franju Tuđmana: "Gospodine Tuđmane kada ćemo mi kući. Ja sam stari Ustaša i borio se za Hrvatsku, koju od 1945. nisam više vidio. Ja hoću ići kući! Ja hoću ići kući..." Tada smo svi nazočni bili ganuti, emocionalni i dali veliki aplauz gospodinu Janku Skrbinu. Dr. Tuđman je kratko odgovoriosa: "Nismo još vlast preuzeli..."

    Moj dragi Drinjski, vraćajući se kući za Austin, Texas, u zrakoplovu sam napisao pismo mojem bratiću, nećaku Miši, Mile Boban, (1961-) (moja pok. Majka od milja ga je prozvala Mišo kada je bio mali, jer se je rodio u istoj kući i odrastao gdje sam se i ja rodio) koji je tada radio za HRT u Zagrebu kao tehnički inžinjer. Pronađi to pismo: klikni Jedno pismou zrakoplovu pa pročitaj. Pismo je pisano onog vremena a ne današnjeg vremena. Ako se je itko razočarao u ishod djelovanja HDZ, svakako je to hrvatska politička emigracija, mislim na oni dio koji je još živ, djelotvoran i nije izgubio nadu u bolju budućnost.

    Što se osobno mene tiče, bez obzira na sve negativno koje nas okružuje, krenulo se je s mrtve točke. Spomenuti ću Ivana Čalu iz Runovića koji je svjedočio za Hrvatsku u amerčim zatvorima preko punih 17 godina. Kada ga je novinar Josip Jović iz Slobodne Dalmacije posjetio u zatvoru i pitao ga šta on danas misli o Hrvatskoj. Ivan Čale je odgovorio oko prilike ovako: "O Isukrsta ti! Da smo mi Otporaši imali Hrvatsku veliku ko' jedan aerodrom, tada bi se mi tu spustili i otale se razvijali i širili našu Hrvatsku sve dok ne dođemo do Drine. Danas imam Hrvatsku puno veću i na nama svima je naša zadaća da ju širimo..."

    Ivan Čale je bio član Otpora i predsjednik ogranka u New York-u. Uhapšen je s drugom šestoricom Hrvata 12 prosinca 1980. Druga desetorka članova HNO je uhapšena dan kasnije prikazanja Gospe u Međugorju šestero djece, tj. 25 lipnja 1981., među kojima sam i ja bio kao Pročelnik organizacije Hrvatski Narodni Otpor...

    Ovom prilikom ti želim, dragi prijatelju, čestitati Sretan Bižić, vesele Božićne blagdane, berićetnu i veselu Novu 2013 Godinu!

    Pozdra. Bog! Otporaš.

    ZDS!


    Naslov: Re: IZUM MAKSA LUBURIĆA U DESET TOČAKA


    Drinski odgovara: pon lis 01, 2012 12:36

    Citat:
    Ovo što si ti ovdje sada napisao, je velika istina gledajući iz ugla današnjice, a ne iz ugla, tada već ostarijele, istrošene i izmorene hrvatske političke emigracije punih 45 godina.


    Bilo je i drugih u emigraciji koji su htjeli osnovati HSP u Domovini ili pristupiti tada osnovanom HSP-u... mogli ste predati HNO HSP-u i mogli smo biti korak bliže NDH a ne kifli...

    Citat:
    "Da si ti bio na sastanku Prve Konvencije HDZ u Clevelandu 20 i 21 siječnja 1990 god. i vidio i čuo našeg Livnjaka Ustašu Janka Skrbina koji je bio na tom sastanku, i sa suzama u učima i pred svima zaplakao pitajuću dra. Franju Tuđmana: "Gospodine Tuđmane kada ćemo mi kući. Ja sam stari Ustaša i borio se za Hrvatsku, koju od 1945 nisam više vidio. Ja hoću ići kući! Ja hoću ići kući..." Tada smo svi nazočni bili ganuti, emocionalni i dali veliki aplauz gospodinu Janku Skrbinu. Dr. Tuđman je kratko odgovorio sa: "Nismo još vlast preuzeli..."

    To da Janko hoće kući trebao je reći nama koji smo osnivali HSP i koji smo se zalagali za NDH, a ne to tražiti od onih koji su podržavali one koji su Janka i protjerali tamo di je plakao za kućom...
    A što se tiče "Nismo još vlast preuzeli...", kako su mogli doći oni koje se željelo i to sa jugo pasošem - očito je Janko bio koristan dok je pare davao...

    Citat:
    "Što se osobno mene tiče, bez obzira na sve negativno koje nas okružuje, krenulo se je s mrtve točke. Spomenuti ću Ivana Čalu iz Runovića koji je svjedočio za Hrvatsku u amerčim zatvorima preko punih 17 godina. Kada ga je novinar Jović Slobodne Dalmacije posjetio u zatvoru i pitao ga šta on danas misli o Hrvatskoj. Ivan Čale je odgovorio oko prilike ovako: "O Isukrstati! Da smo mi Otporaši imali Hrvatsku veliku ko' jedan aerodrom, tada bi se mi tu spustili i otale se razvijali i širili našu Hrvatsku sve dok ne dođemo do Drine. Danas imam Hrvatsku puno veću i na nama svima je naša zadaća da ju širimo..."


    Imali smo mi i veću državu pa smo je izgubili! A sada imamo kiflu u kojoj smo na milosti udbaša i izgubljenu BiH! Zahvaljujući komu i čijoj naivnosti...
    Zaista me zabrinjava to kako su neki naši iz emigracije boreći se za NDH pali u ruke jugovića čim su im spomenuli Hrvatsku: nimalo nepovjerenja prema partizanima, nimalo sumnje prema krvnicima, ništa od one "koga su zmije grizle i gušćerice se boji", ništa...


    Naslov: Re: IZUM MAKSA LUBURIĆA U DESET TOČAKA

    Drinski odgovara: pon lis 01, 2012 12:36

    Uz rezervu prema udbašu ipak vrijedi pročitati:

    BIVŠI AGENT UDBE OTKRIVA: Udba pomogla Tuđmanu da dođe na vlast, jer jedini od kandidata nije mrzio Tita

    U posljednje vrijeme Željko Kekić, udbaš u mirovini, priprema knjigu pod naslovom "Čovjek i njegova sjena" u kolaboraciji sa svojom nekadašnjom "špijunskom metom" Antom Kovačevićem, koji je devedesetih bio čelnik stranke demokršćana, danas potpuno ugasle.

    Doduše, knjiga za sada nije odmakla puno dalje od naslova, no sama tematika jamstvo je kako će ista podići podosta prašine, jer bi se po prvi puta u hrvatskoj literaturi pojavile ispovijedi "s obje strane", progonitelja i njegove lovine, koji su na ovim prostorima oduvijek zamjenjivali uloge. Iz Kekićeve dragocjene memorije, dakle proizlazi da je Franjo Tuđman na isti način izabran za državotvorca i povijesnoga velikana.

    "Pa svima nama, osamdesetih godina bilo je jasno da se sve klima. Hrvatska Služba državne sigurnosti, koliko sam mogao čuti, u to doba vjerovala je da će Jugoslavija otići u labavu konfederaciju, što znači da Tito neće postati apsolutni negativac. Godine 1986. i 1987. udbaška elita obavljala je tzv. informativne razgovore s cijelim nizom evidentiranih disidenata, koje je do tada obrađivala. Došli su do zaključka da je Franjo Tuđman jedan od podobnijih za tranziciju. Nije Tita smatrao crnim vragom, za razliku od većine ostalih. Vjerojatno je zbog toga jedini dobio putovnicu 1987. kako bi u emigraciji okupio snage za sve ono što se kasnije događalo", kaže Željko Kekić, koji je danas 50-godišnji privatni poduzetnik i vlasnik karlovačke Radio Mrežnice, dragovoljac Domovinskog rata i prvi od agenata nekadašnje tajne službe koji je još pred 15-ak godina javno priznao - da je svojedobno uhodio ljude koji su 1990. lansirani u političke lidere".

    Izabran je, dakle, čovjek koji zajamčio vašoj Udbi da lustracije biti neće?

    - Nije bio problem u lustraciji, barem ne za mene, nego strah da ne dođe do osvetničkih likvidacija. Sjetite se samo kako su neki, u ime SZUP-a oteli i mrcvarili Blagoja Zelića. Ne, bio je to strah za vlastiti život i živote svoje obitelji. Rat je osobito tome pogodovao: nitko nije mogao znati da li će završiti kao leš u Pakračkoj Poljani.

    No, jeste li strepili od lustracije?

    - Nisam se bojao lustracije. Lustracija bi značila da je nama, koji smo do tada radili za Udbu zapriječen ulaz na javne i državne funkcije. Pa što onda? Bio sam na to spreman, činilo se prirodnim da će se to dogoditi. Zato sam 1990. sa kolegama osnovao firmu koja se trebala baviti detektivskim poslom, računajući da ćemo se baviti privatnim biznisom. No, lustracija nije obavljena i ja sam ostao uposlenik iste ustanove koja je preimenovana u SZUP. U samostalnoj Hrvatskoj naslijedila je komunističku tajnu policiju. Tako sam ostao u državnoj instituciji do 1995., bez obzira na promjene.

    Dobro, vaša tajna služba izabire Tuđmana koji će spašavati njihove živote. Na kraju, postigli su puno više: ostali su na svim pozicijama, samo pod nekim drugim nazivom.

    -Pa gledajte, bio je rat. Pokazalo se da je profesionalizam važniji od prošlosti. Tvrdim vam da obavještajno - analitički mozak jednoga Zdravka Mustaća neće nitko skoro nadmašiti. Tehnika tajnih službi ionako je uvijek ista. U odnosu na Udbu, danas se jedino promijenila profesionalna etika.

    Dajte, pojasnite.

    - U ono doba, ni jedan tajni agent nije smio pokazivati da je tajni agent. Početkom devedesetih to je ušlo u modu, valjda zbog špijunskih filmova. Smiljan Reljić, jedan od prvih mojih šefova u SZUP-u, toliko se uživio u tu ulogu da je stalno odlazio u Lučko vježbati gađanje poput Jamesa Bonda. Često su izmišljali informacije ili prikupljali ogovaranja da bi njihov posao izgledao mističniji, a oni sami sebi važniji. Iskaznice SZUP-a ispadale su im, tobože, slučajno pred konobaricama, da svi to vide.


    POČETAK RADA U UDBI

    A kako ste to vi radili?

    - Nekoć je bilo obratno. Primjerice, kada smo obrađivali anarho - liberale na Filozofskom faksu, da nas nitko ne skuži, nastojali smo biti njima što sličniji. Da znate samo koliko sam sati sjedio na stepenicama filozofskog, pa motajući se po kantini, izmišljajući što studiram i strahujući da me tko ne počne ispitivati o detaljima moga tobožnjega studija.

    Kako ste uopće dospjeli u tajnu službe?

    -Ja sam posljednja, najmlađa generacija SDS-a SR Hrvatske. Pohađao sam policijsku školu. Od 16-te godine bio sam član Partije, vjerujući stvarno da nema boljega svijeta od tadašnje Jugoslavije i njezine Partije. Ideološki čist, koliko i naivan. Iz moje generacije, od nas 450, izabrali su nas trojicu za Državnu sigurnost. Istina, bilo je puno kandidata srpske nacionalnosti, no sva trojica bili smo Hrvati, što demantira današnje priče o srpskoj "udbaškoj" privilegiranosti. Raspoređen sam u Centar Zagreb, u odjel tajne pratnje. Koliko se sjećam, na tim zadacima obrađivali smo godišnje barem 300 "objekata", tako smo ih zvali. Jedan od njih bio je Anto Kovačević, označen kodnim imenom Crni.

    Sjećate li se svoga prvoga zadatka?

    - Prvoga? Ne. Sjećam se drugoga, jako dobro, malo nakon Titove smrti, u ljeto 1980. Uključili su me u tajnu operaciju kodnoga imena "Lasta". Bio sam uključen u uhođenje Franje Tuđmana od njegove kuće u Nazorovoj ulici.


    RAZGOVOR SA ZAPOVJEDNIKOM HANDŽAR DIVIZIJE

    Godine 1990. pojavilo se puno stranaka. Za koju ste se opredijelili?

    - Svima sam pomagao, od HDZ-a, do HSLS-a. Nakon Partije, u kojoj sam nakon početnoga idealizma, brzo otkrio da lažu, kradu, varaju, ideologija me prestala zanimati. Stav sam definitivno učvrstio kada sam 1991. dočekao dr. Zvonimira Marasa. Čovjek je bio zapovjednik handžar divizije u NDH. Odveo sam ga Josipu Boljkovcu, tada HDZ-ovom ministru unutarnjih poslova. Njih dvojica su sjeli i počeli razgovarati o istim situacijama, samo svako sa svoje strane. Tada sam shvatio da ne postoje crno - bijele stvari, nego nešto između. Ali postoje različite etikete i simboli.

    Vas je Boljkovac zadržao u institucijama sistema, kako se to danas kaže?

    -Da. Potječemo iz istoga kraja. Znao je za mene, jer sam kao udbaš dogurao do sekretara dugoreške omladinske organizacije. Smatrao je da su moje znanje i iskustvo važni za stvaranje države. Kao dragovoljac, sudjelovao sam u stvaranju i naoružavanju Hrvatske vojske

    Po istom se principu promoviraju i današnji političari?

    -Naravno. Čak štoviše, prepoznajem suradnike nekadašnje tajne službe u Saboru, na mjestima predsjednika općina, koji su zvijezdu promijenili šahovnicom, znajući da neće biti otkriveni samo zato što je dokumentacija o nekadašnjom doušničkoj mreži uništena. Svaki operativac nekadašnje tajne službe, jako je štitio svoga suradnika. Ni svojim šefovima ponekad nije odavao njihov identitet. Davali smo im kodna imena, sova, jastreb.

    Pravi zvjerinjak. I sada pišete knjigu s Antom Kovačevićem u ime Tuđmanovog nacionalnog pomirenja u novoj varijanti?

    -Ideja nije moja. Zapravo nam je bubu ubacio Zdravko Tomac, dok je vodio emisiju na Z-1. Te emisije više nema. Meni je palo na pamet da bi projekt imao smisla ako uspijemo okupiti još mojih kolega koji su bili zaduženi za Kovačevića. Neki od njih imali su cijelu doušničku mrežu u Kovačevićevom selu. Ja nisam sklon mistifikacijama, volio bih i sam znati istinu. Što se sve zbivalo oko tog čovjeka. Problem je u tome da se moji nekadašnji kolege skrivaju ili ne žele govoriti.


    Naslov: Re: IZUM MAKSA LUBURIĆA U DESET TOČAKA

    Otporaš odgovara: sri lis 17, 2012 14:48

    Dragi moj i predragi brate Drinski, stisnuti očiju potpisivam svaku riječ koju si ovdje iznio. Predpostavimo samo za trenutak, da uopće nije bilo hrvatske političke emigracije, kao što nije bilo ni slovenske političke emigracije, a svi Slovenci, bez iznimke, su bili u totalu Jugoslaveni, ipak su, kada su u zemlji političke prilike sazrele, domaći Slovenci iz Slovenije su proglasili Nezavisnost Slovenije. Ista stvar bi bila i sa Hrvatima iz Hrvatske koji bi u danom momentu iskoristili političku situaciji i proglasili Nezavisnost Hrvatske, bez hrvatske političke emigracije.

    Hrvatska politička emigracija je samo pozdravila hrvatsko nacionalno gibanje u Hrvatskoj bez da im je bilo što nemetala ili predlagala. Domovinski Hrvati iz Hrvatske su izabrali politički smjer kakav je njima odgovarao, a ne kakav je odgovarao hrvatskoj političkoj emigraciji. Da je hrvatska politička emigracija bila u raskoraku s težnjama i željama Hrvata koji su na refrerandumu 1990. godine bili 95% za Hrvatsku Državu, tada bi došlo do ponovnog rata između Hrvata, jedni bi morali ići u šumu da spase svoje živote od onih koji su s velikim pravom postali u Domovniskom ratu Dobrovoljci ili Branitelji, a emgracija bi morala ići u šumu, poput partizana, ili poput Bugojanske skupine iz 1972 god. Da do tog ne dođe, ti meni, dragi moj brate Drinski, vjeruj da je najveću ulogo odigrao HNO u emigraciji time što je stalno, sustavno i uvijek promicao ideju izmirenja SVIH HRVATA. Ta ideja je pokrenuta, opet vjerovao ti meni ili ne, od Vjekoslava Maksa Luburića, generala Drinjanina. Barem se njemu, Maksu Luburiću ne može prišiti etiketa da je komunista, Jugoslaven, Udbaš i sl. On je taj koji je prvi uvido - i zbog toga se razišao od Poglavnika - da se ne može doći do Hrvatske Države bez pomirenja SVIH HRVATA. To se je iz aviona moglo primjetiti u Domovnskom ratu. Za tvoju informaciju, kada su se borbe vodile u Glamoču i Bosanskom Grahovu 1995. u kolovozu, mene su iz zajedničkog rova nazvali sinovi partizana u sinovi Ustaša preko vojničkog telefona - broj moga telefona im je dao sin komuniste pok. Mate B....., kojemu je moj otac Petar Boban bio kršćeni kum, koji je znao tko sam ja i čiji sam ja i koji je imao moj broj telefona. Oni, vojnici, sinovi i partizana i Ustaša se u rovu posvadili, jer je jedan drugoga nazivao neprijareljom. Zato su mene nazvali i pitali me: dali je istina da je Maks Luburić rekao: Da sinovi Ustaša i sinvi partizana, rame uz rame trebaju se boriti u borbi za Hrvatsku Državu. Kada sam im rekao da je to istina, odmah su se pomirili.

    Malo je poznata povijesna izreka Maksa Luburića kada je rekao: ... ONI KOJI BI HTJELI SVOJ RAT, SVOJ BIVŠI RAT, PROSLIJEDITI U USTAŠKO PARTIZANSKO HRVATSKI RAT MEĐU NAŠIM SINOVIMA SU SU IZDAJNICI HRVATSKE STVARI...

    Primi moje iskrene pozdrave. Ako se ne ubrzo ne čujemo, želim tebi i svim tvojima Sretan Božić, Sretnu Novu 2013 Godinu, u kojoj želim da ti se svi tvoji snovi i želje ispune!

    Bog! Otporaš

    ZDS!


    Naslov: Re: IZUM MAKSA LUBURIĆA U DESET TOČAKA


    Drinski odgovara: pon lis 01, 2012 12:36

    Citat:
    Ista stvar bi bila i sa Hrvatima iz Hrvatske koji bi u danom momentu iskoristili političku situaciji i proglasili Nezavisnost Hrvatske, bez hrvatske političke emigracije.


    Ne može se promatrati te stvari odvojeno, jer tko se bori za isti cilj nađe se... emigracija koja se borila za tekovine NDH, odnosno slobodu i nezavisnost naroda i države se borila sa Hrvatima u domovini i obrnuto, a kad će doći "moment" i je li došao najbolje znaju oni koji se za njega bore...

    Citat:
    Hrvatska politička emigracija je samo pozdravila hrvatsko nacionalno gibanje u Hrvatskoj bez da im je bilo što nemetala ili predlagala.

    Kako tko, netko se i djelatno borio i pokušavao utjecati na tokove koje je udba dobrano kontrolirala i zato jesmo ovdje gdje jesmo...

    Citat:
    "Domovinski Hrvati iz Hrvatske su izabrali politički smjer kakav je njima odgovarao, a ne kakav je odgovarao hrvatskoj političkoj emigraciji. Da je hrvatska politička emigracija bila u raskoraku s težnjama i željama Hrvata u Domovini koji su na refrerandumu 1990. godine bili 95% za Hrvatsku Državu, tada bi došlo do ponovnog rata između Hrvata; jedni bi morali ići u šumu da spase svoje živote od onih koji su s velikim pravom postali u Domovniskom ratu Dobrovoljci ili Branitelji, a emgracija bi morala ići u šumu, poput partizana, ili poput Bugojanske skupine iz 1972 god. Da do tog ne dođe, ti meni, dragi moj brate Drinski, vjeruj da je najveću ulogo odigrao HNO u emigraciji time što je stalno, sustavno i uvijek promicao ideju izmirenja SVIH HRVATA. Ta ideja je pokrenuta, opet vjerovao ti meni ili ne, od Vjekoslava Maksa Luburića, generala Drinjanina. Barem se njemu, Maksu Luburiće ne može prišiti etiketa da je komunista, Jugoslaven, Udbaš i sl. On je taj koji je prvi uvido - i zbog toga se razišao od Poglavnika - da se ne može doći do Hrvatske Države bez pomirenja SVIH HRVATA."


    Ma Hrvati u domovini i svijetu su izabrali ono zašto su se borili i bore se...Ovo o razlazu za Poglavnikom ne stoji... Ja se s tim ne slažem i stojim uz Poglavnika!
    Poglavnik je bio i ostao na pravoj liniji!

    Ja u domovini sam dobiavo glas od HOP-a, a za HNO tada nisam ni čuo... i do nikakve pomirbe nije došlo, samo su se komunisti pritajili u strahu od pravedne osvete (rezonirajući svojom komunističkom logikom) mada je malo tko od Hrvata koji su bili na pravoj strani o tome razmišljao i bio spreman izvršiti djelo pravde!
    Ovo kako ti govoriš o nekim primjerima - ja mogu isto reći iz usta jednog emigranta iz Njemačke: koje prvi došao Hrvatima vani i rekao im Hrvatska svi su ga podraži mada bio i čoban... - Zna se tko je prvi mogao doći vama i tko mu je to dopustio i emigracija ga je podržala umjesto da je podržala one koji su bili za NDH, a ne za kiflu i sa NDH mahala samo dok vas ne prevede žedne preko vode za račun komunista i jugoslavena...
    Dakle što je general postigao time što se razišao s Poglavnikom, samo je oslabio nacionalnu borbu koju je Poglavnik poveo i general ga slijedio...

    Citat:
    "To se je iz aviona moglo primjetiti u Domovnskom ratu. Za tvoju informaciju, kada su se borbe vodile u Glamoču i Bosanskom Grahovu 1995 u kolovozu, mene su iz zajedničkog rova nazvali sinovi partizana u sinovi Ustaša preko vojničkog telefona - broj moga telefona im je dao sin komuniste pok. Mate B....., kojemu je moj otac Petar bio kršćeni kum, koji je znao tko sam ja i čiji sam ja i koji je imao moj broj telefona. Oni, vojnici, sinovi i partizana i Ustaša se u rovu posvadili, jer je jedan drugoga nazivao neprijareljom. Zato su mene nazvali i pitali me: dali je istina da je Maks Luburić rekao: Da sinovi Ustaša i sinvi partizana, rame uz rame trebaju se boriti u borbi za Hrvatsku Državu. Kada sam im rekao da je to istina, odmah su se pomirili."


    Ma to je minorni primjer...

    Ja sam u tom rovu u Glamoču bio... i uvijek je bilo nekih komunjara koji bi se ponekad okuražili i počeli opravdavati prljavu savjest, ali pjevalo se Juri i Bobanu, a ne po šumama i gorama (jer oni za to hrabrosti nisu imali i zato su bili sa nama u rovu, a nisu se pridružili onima koji nas sve napadaju iako su mnogi ideološki bili na strani napadača) - dakle nije to POMIRBA, oni su ta manjina bili sa nama u rovu zbog razno raznih kalkulantskih razloga za svoj interes, a ne što su srcem podržavali ideju nezavisnosti... A mi svjesni smo se borili za NDH, a oni za karikaturu NDH - zajedno protiv agresora i zahvaljujući toj prevaldavajućoj pomoći koji su dali i emigracija i UDBA cilj su ostvarili ovi "zajedno sa nama u rovu" koji su se borili za karikaturu NDH i kojima je sloboda hrvatskog naroda nužno zlo u borbi za svoje izopačene interese, svoj komunjarski život i vlast u rukama uz pomoć koje neće doći do lustracije i pravedne kazne... ZAR JE TO POMIRBA!? Onaj koje najviše stao na put da razotkrije i pomrsi cilj takve "POMIRBE" taj dobio metak: Ludvig Pavlović, Miro Barešić, Ante Paradžik, Blaž Kraljević i dr. i mi smo koji smo protiv takve pomirbe morali ustuknuti da ne izbije građanski rat, jer su ovi koji vode "POMIRBU" NA NJEGA BILI SPREMNI i o kakvoj onda pomirbi govorite - to je dokaz da im je samo vlast bila na pameti zbog svojih izopačenih interesa, a ne radi nikakve stvarne pomirbe (kad je ubijen Blaž Kraljević znate li kakva je bila situacija tada, da je neko petardu bacio mogao je izbiti unutarhrvatski sukob, a ovi su bili spremni na njega - mi smo se povukli radi nacionalnog interesa ( a sad kad vidimo sve možda je to bilo krivo, jer odustajanjem od istine radi "pomirbe" vragu se daje za pravo!))...

    Citat:
    Malo je poznata povijesna izreka Maksa Luburića kada je rekao: ... ONI KOJI BI HTJELI SVOJ RAT, SVOJ BIVŠI RAT PROSLIJEDITI U USTAŠKO PARTIZANSKO HRVATSKI RAT MEĐU NAŠIM SINOVIMA SU IZDAJNICI HRVATSKE STVARI...

    Ja se sa tom izjavom ne slažem (ovako kako je iznijeta), jer ona podrazumijeva da se ustaše bore za svoj cilj za NDH i slobodu hrvatskog naroda na cjelokupnom povijesnom i etničkom području, a partizani za jugoslaviju i raskomadan hrvatski treitorij - i sada kada se svi bore za svoj cilj hoće li oni ratovati ili će biti zagrljeni, ako ratuju znači da se bore za svoje ciljeve, ako ne ratuju onda se ili nitko ne bori za svoje ciljeve ili se bore za nešto drugo (jedan od ovih pojedinačnih ciljeva ili neki drugi novi...) - dakle vidimo što je ta POMIRBA značila i za čiji interes i na čiju štetu...
    I pitanje je hoćemo li je ikada ispraviti i uz kolike žrtve, jer se pravi Hrvati s početka priče i dalje bore za svoj cilj, a ciljeve jugokomunizma se bore i dalje (unatoč POMIRBI!) CRVENI KOJI VLADAJU S NAMA!
    I pitanje je kada ćemo i hoćemo li uopće više dobiti povijesnu priliku kakvu smo imali pred Banja lukom... sa ovakvom "pomirbom" smo sve izgubili i ZATO BI NEKI TREBALI POVUĆI KOZENKVENCE koji su napustili Poglavnika i zlatno tele našli u PARTIZANU!

    Citat:
    Primi moje iskrene pozdrave. Ako se ne ubrzo ne čujemo, želim tebi i svim tvojima Sretan Božić, Sretnu Novu 2013 Godinu, u kojoj želim da ti se svi tvoji snovi i želje ispune!

    Bog! Otporaš


    Naravno svako dobro i tebi i sretni blagdani!

    Bog i Hrvati!
    Za Poglavnika i Dom spremni!


    Naslov: Re: IZUM MAKSA LUBURIĆA U DESET TOČAKA


    Otporaš odgovara: sri lis 17, 2012 14:48

    Bog! Drinski,

    A šta reći na sve što si iznio, osim da je to tako i da je više nego žalostno što je to tako. Ali, kako to promijeniti za bolje? I na jednoj i na drugoj strani su Hrvati, ali posvađani. Kako ih izmiriti?! Hoćemoli se moći izmiriti ako se sustavno i stalno budemo prepirali oko pokojnih ideja iz prošlosti, jer nezaboravi, Drinski, da smo mi Hrvati posebni narod na svijetu, koji, uz svoje hrvatstvo ima i svoju ideju, za koju je spreman, ne samo boriti se za nju nego i poginuti za nju.

    Pričao mi je jedan dobar Hrvat, Livnjak, Ivan Barun, u Parizu koncem pedesetih godina prošlog stoljeća, priču kako su dva brata putovala kroz Bosnu i nevrijeme ih zateklo u Banja Luki. Snijeg je padao a oni se sklonili kod nekog prijatelja i tu su prenoćili. Poslije večere skupilo se društvo iz sela kod domaćina. Počeli su igrati mice/kozavice ili sl. na stolcu i u razgovoru palo pitanje: koji je grad veći Banja Luka ili Sarajevo. Jedan od braće je rekao da je Banja Luka veća od Sarajeva. Svi nazočni su rekli da je Sarajevo veće, ali brat koji je rekao da je Banja Luka veća je ostao kod svoje tvrdnje koju nije htio poreći. Kada su dva brata otišli na spavanje, onaj drugi brat upita brata: pa bolan, kako si ti mogao reć da je Banja Luka veća nego Sarajevo, kat i Bog i čovik zna da je Sarajevo veće. Brat na to odgovori: Je.o ga ti, ja se privario i zbunio pa tako reka. Di ću ja kasnije to opovrći i sam za sebe reći da sam slaga.

    Eto, dragi moj Drinski, za mene je ova Ivana Baruna priča uvijek bila jedna vrsta karakteristike nas Hrvata. Ti meni opisa onog Udbaša koji da će sada knjigu napisati kako su oni radili. To je pohvalno i ja mu na tome čestitam. Kamo sreća kada bi i drugi, poimenice Josip Perković, Josip Boljkovac, Josip Manulić, Edo Bulat, Stipe Mesić i drugi koji su još živi, se ugledali u tog Udbaša o kojem si ti pisao pa da i oni napišu svoje knjige o onom što oni znaju. Ali oni to partizanski i u ime Partije još uvijek sakrivaju. To je ta njihova životna škola kroz koju su prošli i koje se još uvijek drže. Njihovo vrijeme ističe, a naše dolazi. Vjeruj ti to mene, dragi moj Drinski...

    Iskreni pozdravi i ostajem uvijek Za Poglavnika i Dom Spremni! A ti, kada tebi srce kaže da vjeruješ starom Otporašu, onda mi se javi.

    Bog! Otporaš

    ZPIDS!



    Date: Wed, 14 Jan 2015 09:26:10 +0100
    Subject: zanimljivi materijali, hvala striče Mile
    From: dutovac@gmail.com
    To: froate@hotmail.com

    Dragi striče Mile ne znam reći što mi je bilo zanimljivije čitati od ovoga što si mi poslao.Sinoć mi je bio u gostima vjenčani kum koji je isto Vjekoslav i skupa smo čitali mnoge stvari koje si poslao a mnoge je i preuzeo na svoj stick.Žene su bile užasnute jer im nismo posvetila skoro ništa vremena,ali znale smo da smo takvi i kad su se udavale za nas pa što sad kukaju.

    Ovo si vidim o 100godišnjici rođendamna pisao iz srca,zato i ima ovu snagu svidjelo mi se.
    Načela sam čitao prije više desetljeća i skoro ih napamet znam.ovo što si poslao je tek osnovna verzija,postoji još i verzija sa tumačenjem.Inače i načela i tmačenje je napisao prof Danijel Šibenčanin, (Danijel Crljen, mo. Otporaš) a njegov sin Francisco i danas živi u Argentini.Ako te zanima proširena verzija to jest ona sa tumačenjem mogu ti poslati.

    Vidim rasprava na forumu koju si priložio je zanimljiva,ne kaže zalud naš narod da ne pada snig da pokrije brig,nego da beštije pokažu trag.Tako je i ovdje.Uostalom mi moramo pogledat u oči tužnoj i sramotnoj hrvatskoj činjenici da preko milijon hrvata u domovini je i dalje lojano ideji komunizma,titoizma i jugoslavije.To je užasavajuće no prema mojem iskustvu,a i prema nekim relevantnim sociološkim istraživanjima mladež je ipak hrvatskija i domoljubnija od generacija rodenih 40,50 i 60 godina....dakle budućnos pripaa nama.
    Veselim se novim tekstovima koje ćeš mi poslati,ako trebaš širu verziju načela javi,bratski poZDrav tebi i strini,Darko

  11. #251
    RAZGOVOR S DR. ANDRIJOM ARTUKOVIĆEM

    HRVATSKA I USTAŠTVO (14)

    Ovdje ću sažeto iznijeti što mi je rekao dr. Artuković o Velebitskom ustanku, zašto je Poglavnik odlučio ustanak u Dalmaciji.


    Kada sam ja postao Pročelnik Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO za Sjevero/američki kontinent u rujnu 1977. godine, dobio sam preko povjerljivih kanala poruku da se dr. Andrija Artuković želi sastati s menom, te me je pozvao da ga dođem posjetiti. Doktoru Andriji Artukoviću je bilo zabranjeno kretanje, jer je bio i previše čuvan. Živio je u Los Angelesu. Sastali smo se u nedjelju 4 prosinca 1977. Morao sam proći kroz sve sigurnosne premetačine dok sam do njega došao. Sastali smo se točno u osam (8) sati u jutro. U podne smo se rastali. Imali smo priliku o mnogim stvarima pričati. Ovdje iznosima samo to da smo se sastali, a sve ostalo druge zgode i kada za to dođe vrijeme.


    Andrija Artuković je imao svoje poglede o Hrvatskoj kao i o svojoj sudbini glede izručenja Jugoslaviji. On nije vjerovao da će ga Amerika ikada moći izručiti Jugoslaviji za optužbe koje se ne samo ne mogu dokazati, nego jednostavno zato što se ta (zla)djela nikada nisu niti dogodila na području NDH, za koja koja se mene optužuje. Ali nikada ne zna šta nosi dan a šta nosi noć, kaže dr. Artuković. Amerika ima svoje račune i kada njoj bude to odgovaralo, ona će to i učiniti bez grižnje savjesti.

    Dok smo sami u jednoj Hotelskoj sobi razgovarali, sigurnosna služba na hodniku je čuvala, ljubezna poslužavka nas dvorila kavom i prikladnim doručkom, obadvojica smo ljubomorno jedan drugoga pitali za mnoge stvari koje su se ticale naše Hrvatske, Ustaškog Pokreta, Ličkog Ustanka, NDH, rata, njgovih dužnosti u redovima hrvatske vlade, itd.

    Velebitski Ustanak, priča dr. Artuković, Poglavnik je odlučio imati u Dalmaciji kako bi dokazao URBI ET ORBI cijelom svijetu da tu žive Hrvati, da su područja koja Italija sada posjeduje hrvatska područja i da su to Hrvati koji dižu ustanak a ne neki Talijani. To je bio razlog za Talijane i razlog za Jugoslaviju da Hrvati hoće svoju hrvatsku državu odvojenu od Srbije. Tu je dr. Andrija Artuković usporedio Bugojanski Ustanak kojeg su u lipnju 1972. godine organizirali braća Adolf i Ambroz Andrić sa drugim svojim suborcima, i da će taj ustanak imati dublji i veći povijesni domet nego velebitski ustanak. Ti momci su svojim ustankom povratili Hrvatskoj ono što je Tito povratio svojim istarskim i dalmatinskim partizanima.

    Skoro sam bio siguran da nikada više neću imati priliku vidjeti i popričati sa dr. Andrijom Artukovićem. Tako se i dogodilo. Nikada više ga nisam vido niti pričao sa njim. Zato sam sa sobom ponio "hrpu" papira, ne da ga provociram sa istim, nego da raspravljamo o razlozima i uzrocima koji sustavno govore protiv nas i bez nas, kako bi se mogli braniti. Dr. Artuković je bio naslonjen na stolicu na kojoj je sjedio, prigurnuo ju bliže uz zid, gleda mene direktno, prodorno u oči, i kaže: Mile i Otporašu, mi Ustaše nismo crni! Nije Poglavnik crn! Nas su drugi ocrnili a medju te "druge" spadaju neki prvaci HSS, koji su iz ljubomore nabacivali i drvlje i kamenje na Ustaše i Poglavnika, Bobana, Luburića, mene i druge i sve one koji su nešto značili u borbi za spas Hrvatske Države.

    Kako sam već rekao, Poglavnik je htio dignuti ustanak u Dalmaciji koji je Italija uvijek svojetala za sebe, tako da Ligi Naroda dokaže da područja pripadaju onome narodu koji se tu pobuni. Za taj Lički Ustanak Italija nam se je kasnije grdno osvetila, svalivši sav fasižam na nas.


    Nastavlja se.

    colonia.tino 1.05.2009 00:35 h

    Dragi kolga Otporaš nije Italija nagurala "fašizam" na Hrvate, nego naš antifašisti tipa Mesića i kompanije.
    Ti si živa enciklopedija znanja i svjedok jednog vremena, teško se netko sa tobom može mjeriti obzirom koliko dokumenta posjeduješ i koliko povijesnih priča možeš ispričati. Velebitski ustanak, imao je povijesno ali i simbolično značenje, bezobzira na valorizaciju tih događaja, to je neupitno.
    O-hooooo

    bonni 1.05.2009 13:22 h

    Neću te komentirati da ti ne narušim koncepciju svojim (polu) znanjem...
    Čim ti kažeš: "Razgovarao s Artukovićem...." ja ustuknem pred njegovim imenom iz mnoštošta...ali i pred činjenicom, da sam relativno mlada i apsolutno nezainteresirana za činjenice koje ti navodiš.....Znam samo, da su 4 brata moje majke osvanula jedno jutro na 4 bandere jer su bili skloni partizanima i pomagali im .....

    Nemoj me naopako shvatiti; dozvoli, da neke činenice iz obitelji zadržim u sjećanju

    Diablo 1.05.2009 14:38 h

    bonni Ja isto ustuknem na Titino ime, jer znam koliko je Hrvata pobio. Sijećam se kada je on ( Tito) umro i tada sam zatekao jednu susjedku kojoj je suprug, dva dvjevera s obiteljima završili na križnom putu kako plače. Pitam je zašto plače? Ona mi je odgovorila da se boji da nebi zavšila kao i njena obitelj. Toliki je strah bio u narodu da su plakali i oni koji ga nisu voljeli. To je isto kada je umro bivši presjednik S. Koreje kada su svi građani morali plakati tri dana nakon njegove smrti, jer tko ne plače za njim taj se tome veseli tj. taj je državni neprijatelj. Kada sam to pričao svojoj djeci i naveo slučaj susjedke, djeca su ostala šokirana jer nisu mogli vjerovati i pitala me:kako kada je umro Tuđman pa su neke novine i neki ljudi govorili protiv njega i niko ništa. Ja sam im objasnio da je Tuđman nakon 60 godina donio demokraciju i da sada nema u zatvor ako drugačije misliš, ali da su još ostale strukture koje veličaju zločinca Tita.

    Domobran 1.05.2009 16:24 h

    bonni razumijem vaš bol. Kada bih mogao povratiti povijest unatrag, vjerujte mi da bih to učino. Tada bi, ili vaša obitelj ostala živa, ili bi počinitelje priveo sudu, pa neka ih sud sudi za njihova nedjelja. To je nemoguće. Zato se držimo onog mogućeg, a to je iznositi ISTINU na dan svijetla, onu ISTINU koja se je zataškaval i krila kao zmija noge hrvatskome narodu preko pola stoljeća. Uzmite primjer diablo što je rekao. Koliko je takovih slučajeva bilo i osobno sam bio žrtva tih i takovih slučajeva; koji su se u najvišim slučajevima događala u " MIRU " tj. poslije rata.
    NDH je postojala i o tome ja pišem i pružam priliku svakome da kaže svoje mišljenje, trijezno, hladno, svijesno i odgovorno, tako da bi ovim otvorenim DIALOGOM svi zainteresirani mogli reći što oni misle i tako rasteretiti svoje jade i tuge, koliko god one bile velike, bolne i teške, kada se oko isplače, čovjeku je kamokud lakiše. S tom idejom vas pozdravljam i želim vam sve najbolje. Opet se javite!

  12. #252
    by:Otporaš

    ZA SVE ONE KOJI NISU ZNALI:

    "istog su dana krugovalne postaje i novinstvo cieloga svieta javili, da je u Mareilleu počinjen atentat na Aleksandra Karađorđevića, kralja umjetne državne tvorevine, kojoj je on dao ime Jugoslavija, i u kojoj je vršio diktatorsku vlast nad zarobljenim narodima. Javljeno je nadalje, da su atentat izvršili hrvatski revolucionarci, kao jedan čin u nizu mnogih u borbi za oslobođenje hrvatskog naroda izpod tudjinske tiranije i za uzpostavu Nezavisne Države Hrvatske".

    Izvor: Zadnji paragraf Romana "LIEPA PLAVKA" strana 317., kojeg je Poglavnik napisao dok je 1935. godine dok je bio u Toronskom zatvoru. Drugo Izdanje Nakladni Zavod "DOMOVINA", Salta 1241 - Buenos Aires, Argentina.

    Moja najvruće želja bih bila kada bi Hrvatice i Hrvati mogi si priuštiti i pribavati ovaj roman o hrvatskoj revolucionarnoj USTAŠKOJ borbi za ostvarenje Hrvatskom narodu njegovu Hrvatsku nacionalnu Državu. Ova knjiga "LIEPA PLAVKA" se čita bez prestanka, jer je toliko napeta sa stvarnim dogodovštinama opisani u ovoj knjiga LIEPA PLAVKA kao roman.

    Navesti ću samo jedan mali primjer. Glani djelatnik ovog romana je Krunoslav Dulibić, uistinu glavom i petom Eugen Dido Kvaternik. Glavna junakinja je "LIEPA PLAVKA", pravim imenom Stana Godina. Ona je ta koja je kao jedna izvanredna ljepotica donijela u Avingon dan prije atentata i predala ga Krunoslavu Dulibiću, odnosno Eugenu Didi Kvaterniku...


    Uredi

    Odgovori

    Podijeli ›

  13. #253
    TUŽITI NEKOGA ZA POSJETITI POGLAVNIKOV GROB

    Piše:Vjekoslav Maks Luburić, general DRINJANIN

    (Stavio sam ovo pismo general Luburića ovdje iako ne spada u ovu temu. Ovo pismo se može naći u knjigi PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA na strani 156.To sam stavio zato što se ovdje spominje Poglavnikova obitelj. Otporaš)


    (Bože, Bože, svakakvih ti nas ljudi ima na ovoj kugli zemaljskoj! Delivuk.)

    general Drinjanin,
    23.V.1962.
    Br. A. Kršinić,
    Usa.


    Dragi Ante !

    Kada sam zadnji put pisao nisam imao pri ruci Tvoje pismo od 16 travnja 1962., jer smo se selili u konačnu prostoriju tiskare, (Ovo je jako dobro znati. Zašto? Zato što su se dionice prodavale za kupnju tiskare DRINAPRESS i sav potrebni materijali oko tiskare, i zato što se je od te iznajmljene zgrade napravilo glavno središte HRVATSKOG NARODNOG ODPORA, i zato što su mnogi istaknuti Hrvati dolazili tu kod generala, raspravljalo se o Hrvatskoj i kako istu osloboditi, i zato što su tu mnogi prenoćili, i zato što je general početkom 1969. godine nastojao kupiti tu zgradu a Ratko Gagro iz Toronta pokrenuo skciju prikuljanja sredstava da se ta zgrada kupi, i konačno zato što je Udbi uspijelo preko svojih agenata, a specijalno preko "KUMA" Ilije Stanića, koji je na 20 travnja 1969. ubio Vjekoslava Maksa Luburića, hrvatskog generala Drinjanina, mo. Otporaš), već radi na stalnom mjestu, gdje ima mogućnosti za razvijanje i eventualnu trgovačku bazu za tiskanje. Pa ću sada upodpuniti odgovor.

    Hvala na Uskrsnoj čestitci. Ja nisam ove godine nikome, ama baš nikome, čestitao. Selili smo se, posao kod tvrtke u sezoni, a tiskara daje briga. I kako smo se pokrenuli, to je pisama na kile. Hvala na čestitci, a eto, naknadno i ja Tebi i Tvojima, čestitam Uskrs, i Božić, i rodjendan i imendan, i Svetog Antu i sve skupa !

    U pogledu Baćana i pisma i dolara za Drinu. Mi smo bili rekli dva dolara, pa većina digla graju, da se nemože. Pa nekima sam rekao da uzmu normu dolarsku, a gdje se mogne više, i jest dobro, a gdje ne, da znaju, jer ih je bilo, koji su davali po jedan cenat, a pročitali četeri broja, a ima ih, koji su dali u mnogo godina jedan dolar, Ali
    ih ima, koji su dali i deset za svaki broj. Ima jedna grupa mladića u Kanadi, u šumi, koji rade tamo i koji dobivaju deset brojeva i svaki put i za svaki broj plate 100 dol. tj. deset dolara. Tako izadjemo na kraj. Prema tome reci Baćanu to, mi niti pritišćemo, niti zahtjevamo, a niti se odričemo, ako ima plemenitijih i sviestnijih, pa plate i za one nemarne, kojih je najviše.

    Pišem danas Sušcu, (Janko Sušac iz Sacramenta, glavnog grada Californije, rođak ministra Gojka Šuška HOS RH, mo), a poslat ću Drinu. Pišem Mariju, tj. "malom Mariu" (Mario Matić, svećenik, živio u to vrijeme u mjestu Pacoima, okolica Los Angelesa, mo), a on se meni nije javio, a ako se ljuti, nek se jebe, jer ne znam njegove adrese. Pa da nisu ti Hercegovci maniti. Jednom je, prije, poslao svoje ime i ime nekog grada, a bez adrese, pa mu rekli, a on odpisuje, da će i mjesto radi njega postati slavno, jer je on u njem, pa neka ga traže. Valjalo bi mu poslati poštara na magaretu, pa da ga revanjem zove i da mu revanjem odzove.

    Pišem i Martinu (Martin Vidić, kojemu je general poslao sliku svojeg vjenčanja, a tu sliku meni dao u San Francisku Ante Krišinić 1981. Ja sam tu sliku poslao Ivani Josipović koja je tada bila novinarka za portal javno.mo. da ju stavio na portal javn.com za 40 obljetnicu generalove smrti. Ta slika može se naći ako se klikne: Reci istinu u razbiše ti glavu.mo. Otporaš) i zahvaliti ću mu se. Neka šalje Andriji (Artukoviću, mo) ako treba i dvadeset brojeva.

    U pogledu Hefera i drugova neznam šta bih ti rekao, jer jedno je želiti i on možda želi, ali sve je to puno agenata Udbe, posebno ovdje u Evropi. Ovdje mi je stigao i jedan Vendelinov rodjak, Vasilj, (Živko, mo.) koji je morao kidnuti jer su ga denuncirali službeno od HOP-a da je agent OAS-a (Živko Vasilj kojeg sam poznavao prije pola stoljeća iz Pariza, odakle je početkom 1962. otišao kod generala u Carcagente. Vendalin Vasilj je hrvartski franjevac u Chicagu, bio je bojnik HOS NDH, mo), koji je morao kidati jer su ga denuncirali službeno od HOP-a da je agent OAS-a (Organisation Armee Secrete 1961-1963, Francuska Tajna Vojna Organizacija, kojoj je na čelu bio general Raoul Salan a koja se je opirala De Gaulle-u da dadne Alžiru nezavisnost. De Gaulle-ova vlada je progonila simpatizere OAS-a isto kao što Račanove, Mesićeve i Josipovićeve vlade progone hrvatske Domoljube i sve one koji se ističu državotvornim Hrvatima, mo), samo zato jer je bio u HOP-u a prijatelj je Drine. Evo ga sada kod mene i priča mi čudne stvari. I drugi isto. Pukovnik Batušić mi piše, da su i njega denuncirali da stvara Vojsku, a kako ima prijatelja rekli mu, da je od HOP-a došla denuncija. Sve je puno Udbe., i oni imaju glavni glas.

    Ne znam kako dugo će se to moći izdržati. Mara i Višnja (Poglavnikova supruga i Poglavnikova kćer, mo) su mene tužili španjolskom sudu da sam se slikao sa vitezom (Vitez i pukovnik Ibrahim Pirić Pjanić i general Drinjanin su se slikali na Poglavnikovu grobu, i tom prilikom general Drinjanin je napisao članak u Drini br. 2-3 1962. koja je posvećena Poglavniku: NA GROBU POGLAVNIKA I USTAŠKI MIR NA GROBU POGLAVNIKA, u kojim člancima moli Poglavnika DA MU POVRATI NJEGOV MIR. Klinkite: Na Poglavnikovu Grobu ili: Mir Na Poglavnikovu Grobu, mo. Otporaš) na grobu Poglavnika bez njene dozvole. Pa šta je Poglavnik bio, da ga ta čifutka i danas mrtva hoće izkoristiti kao i živa.

    Eto, ali mi ćemo ipak sve učiniti da se rane lieče, jer mislimo na budućnost. Pozdrav Tebi i Tvojima, kao i svim prijateljima.

    Odani Ti general Drinanjin.

  14. #254
    NEPOTPUNA BIOGRAFIJA POGLAVNIKA DRA. ANTE PAVELIĆA

    Ovo treba sve dobro pregledati. Mnoge Hrvatice i mnogi Hrvati sa zebnjom su tražili i željeli imati što potpuniju biografiju o našem Poglavniku. Ovo sam pronašao i poslat ću nekim mojim prijateljima za koje sam uvijeren da bi ih ovo moglo zanimati. A oni, sa njihove strane, mogu, ako hoće, slobodno poslati ovu biografiju, iako nije najpotpunija svojim prijateljima i znancima. ZADAĆA JE NAS SVIJU da ovu biografiju popunimo do te mjere kako ne bi ništa ostalo ne zabilježeno od rođenja Ante Pavelića 14 srpnja 1889 g. pa do njegove smrti u Madridu na dan sv. Mladenaca 28 prosinca 1959. godine. Otporaš MB.


    POGLAVNIK dr. ANTE PAVELIĆ


    .14. srpnja 1889: Ante rodjen u Bradini pokraj Konjica kao drugi sin Mile i Mare Pavelić.

    .1902-1906: Klasična isusovačka gimnazija u Travniku.

    .1906: Radnik na željezničkoj pruzi Sarajevo-Višegrad i dr.

    .1907: Senjska gimnazija.

    .1909: Karlovačka gimnazija.

    .1915: Dr. iur., Zagreb.

    .1918: Glavni tajnik Hrvatske stranke prava.

    .1920: Utemeljuje Hrvatski radnički savez. U Beču dogovori s generalom Sarkotićem.

    .1921: Kao odvjetnik zastupa Milana pl. Šufflaya.

    .1921: Hrvatski blok.

    .1922: Ženi se Marom Lovrenčević. Djeca: Višnja-Antonija, Velimir, Mirjana.

    .1927: Narodni zastupnik Zagreba u beogradskoj skupštini.

    .7. siečnja 1929: Utemeljuje Hrvatsku revolucionarnu organizaciju - Ustaša.

    .20. lipnja 1928: Masakr u beogradskoj skupštini; Pavelić jedini koji se nije skrio pod klupe.

    .19. siečnja 1929: Odlazi u emigraciju.

    .22. travnja 1929: Podpisuje u Sofiji deklaraciju o suradnji Hrvata i Makedonaca.

    .17. srpnja 1929: Pavelić iz ogluhe osudjen na smrt.

    . rujan 1932: Ličko-velebitski ustaški ustanak (Brušani) pod vodstvom Andrije Artukovića.

    .1. lipnja 1933: .

    .9. listopada 1934: Likvidacija srbskoga kralja Karagjorgjevića u Marseilleu, u ustaško-vmroovskoj suradnji.

    .listopad 1934: Italija zatvara Poglavnika.

    .konac listopada 1935: Poglavnik piše .

    .proljeće 1936: Jugoslavija osudjuje Poglavnika na smrt presudom iz ogluhe.

    .sredina travnja 1936: Poglavnik pušten iz talijanskoga zatvora.

    .1938: (na talijanskom, pod pseudonimom A./nte/ S./erdar/ Mrzlodolski).

    .do 1937: Poglavnik u Sieni pod redarstvenom pazkom; seli u Firenzu.

    .29. ožujka 1941: Mussolini prima Poglavnika u svojoj kući Villa Torlonia.

    .5. travnja 1941: Poglavnik poziva Narod preko krugovala Glavnoga ustaškog stana : .

    .10. Travnja 1941: Proglašena Nezavisna Država Hrvatska.

    .11. travnja 1941: Poglavnik i Duce ponovno se sastaju.

    .13. travnja 1941: Ustaški i hrvatski Poglavnik stiže u Domovinu.

    . 7. svibnja 1941: Poglavnik i Duce sastaju se u Tržiču.

    .18. svibnja 1941: Poglavnik i Duce podpisuju Rimske ugovore.

    .6. lipnja 1941: Poglavnikov susret s Führerom u Salzburgu.

    .15. lipnja 1941: NDH pristupa Trojnom paktu.

    .25. studenog 1941: NDH pristupa Anti-kominterna paktu.

    .14. prosinca 1941: NDH objavljuje rat Britaniji i SAD.

    .23. veljače1942: Obnovljen Hrvatski Državni Sabor.

    .2. lipnja 1942: Zakonskom odredbom Poglavnika NDH osnovana Hrvatska pravoslavna crkva.

    .listopad 1942: Poglavnik politički uklanja oca i sina Kvaternika.

    .9/10. rujna 1943: Poništenje Rimskih ugovora; pripajanje Istre, Rieke i čitave Dalmacije Nezavisnoj Državi Hrvatskoj: .

    .početak 1943: U Zagrebu otvorena džamija.

    .30. kolovoza 1944: Poglavnik ugušio .

    .17. rujna 1944: Poglavnik posjećuje Führera u Iztočnoj Prusiji.

    .svibanj 1945: Slom Države i početak bleiburžkog genocidnog masakra.

    .6. svibanj 1945: Poglavnik napušta Zagreb i odlazi u drugu emigraciju: Austrija.

    .jesen 1945: Poglavnik u Italiji.

    .1946-48: I, II (na talijanskom).

    .1947: Poglavnik stiže u Argentinu.

    .1949: Poglavnik utemeljuje Hrvatsku državotvornu stranku.

    .1956: Poglavnik utemeljuje Hrvatski oslobodilački pokret.

    .10. travnja 1957: Jugo-atentat na Poglavnika u Lomas del Palomar (predgradju Buenos Airesa). Poglavnik odlazi u Čile.

    .29. studenoga 1957: Poglavnik stiže u Španjolsku.

    .28. prosinca 1959, u 3.55 sati: Poglavnik dr. Ante Pavelić umire u Madridu.





    Ovu kronologiju donosimo na zamolbu g. Zvonimira Varjačića i niza drugih čitatelja medjumrežnog izdanja ULTIMATUMA!. Upozoravamo čitatelje i na ostale priloge o Poglavniku, Ustaškom pokretu i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, objavljene u ULTIMATUMU!:

    1) (ULTIMATUM! br. 1, str. 22)

    2) (Iuvenalis, ULTIMATUM! br. 2, str. 5)

    3) (tema broja, ULTIMATUM! br.5-6, str. 1-7)

    4) (Dragutin Pavlina, ULTIMATUM! br. 11-12, str. 15-16)

    5) (Dragutin Pavlina, ULTIMATUM! br. 11-12, str. 16)

    6) (Poglavlje iz Ante Pavelića; ULTIMATUM! br. 13-15, str. 11 i br. 16-17, str. 10-11)

    7) O Bleiburgu (ULTIMATUM! br. 16-17, str. 22-23)

    8) ULTIMATUM! br. 5 - medjumrežno izdanje: (Mladen Schwartz)

    9) Na istom mjestu: (teze)

    10) Na istom mjestu: (teze)

    Uz ove napise, problematika se dodiruje i u većem broju ULTIMATUM!ovih članaka posvećenih drugim pitanjima, te u raznim bilježkama i kronologijama.



    O Poglavniku - U - NDH usp. i Mladen Schwartz, (Iuvenalis Samizdat, Zagreb 2000, str. 125-131 i 167-180).





    DJELA ANTE PAVELIĆA

    Aus dem Kampfe um den selbstständigen Staat Kroatien (1931)

    Ustaška načela (1933)

    Die kroatische Frage (1935)

    Orrori ed Errori (1938)

    Doživljaji I, II (1946-48, na tal.)

    Doživljaji I (1968: Domovina, Madrid; 1996: Starčević, Zagreb)

    Doživljaji II (1998: Vratna Gora, Zagreb)

    Putem hrvatskoga državnog prava (1977: Domovina, Madrid; 1999:

    Sagrak, Zagreb)

    Liepa plavka (Domovina, Madrid; napisano 1935)



    O Poglavniku:

    Damir Petkov, Eine Studie über Ante Pavelić (Historischer Seminar der Universität Zürich, Wintersemester 2000/2001). Razprava sadrži i pregled relevantne literature: str. 38-40.



    (Sastavio: il)

  15. #255
    OSVRT NA SPORAZUMIJEVANJE - PAVELIĆ-STOJADINOVIĆ: piše Berislav Gjuro Deželić

    (U knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" koju je u listopadu prošle godine tiskao DESPOT INFINITUS u Zagrebu, može se kroz mnoga pisma pronaći da je RAZLAZ POGLAVNIK/LUBURIĆ bio upravo taj "SPORAZUM". Vrlo je interesantna i OKRUŽNICA H.N.O. "POZOR USTAŠE, PRODANO JE POLA BOSNE!" koja se nalazi u spomenutoj knjigi na strani 114/115, a koju je sastavio i potpisao u ime organizacije Hrvatski Narodni Odpor general Drinjanin.
    Mnogo se je špekuliralo oko ovog tako-zvanog "SPORAZUMA", koji nije koristio ni Sribima ni Hrvatima nego samo Jugoslavenima, jer su samo oni znali kako ovaj "sporazum" iskoristiti i raspiriti što veću svađu, kako među Hrvatima tako isto svađu između Srba i Hrvata. Gospodin Berislav Deželić ovdje donosi neke mnogima nepoznate stvari glede ovog nazavi "sporazuma". Prenosim u cijelosti iz novine "OBRANA" br. 129/139, svibanj 1970. Otporaš)


    OSVRT NA SPORAZUMIJEVANJE PAVELIĆ STOJADINOVIĆ

    U hrvatskoj emigrantskoj štampi (tisku, mo.) javlja se od vremena na vrijeme fama o "misterioznom sporazumu", sklopljenom u Buenos Airesu 1954. godine, između Poglavnika NDH dra. Ante PAVELIĆA i Predsjednika bivše jugoslavenske vlade dra. Milana STOJADINOVIĆA, o zajedničkom nastupu protiv Jugoslavije i navodnoj podjeli Bosne i Hercegovine.

    I sama pomisao, da se dirne u ovaj najosjetljiviji dio hrvatske zemlje izazvao je u emigraciji buru negodovanja i raznih komentara. Naročito hrvatski muslimana, na čelu s predsjednikom hrvatske vlade u egzilu, poznatim rodoljubom drom. Džaferbeg KULENOVIĆEM, reagirali su oštro protiv bilo kakovog kompromisa o teritorijalnom razgraničavanju i razmjeni pučanstva izmedju Hrvatske i Srbije. Džaferbeg KULENOVIĆ iznio je svoj beskompromisni stav u članku "Suvišni prijedlozi", koji je objavljen u "DRINI", godine 1954." s temeljitim obrazloženjem po tom pitanju. (Taj opis dra. Džaferbega Kulenovića se nalazi u "DRINI" br. 3-5, travanj 1954. na st. 2/8. Upravo sam ga pročitao, jako zanimljiv, uvjerljiv i hrvatsko/državotvoran, mo.)

    Budući se ovakove glasine češće pojavljuju, obavite redovito velom "MISTIFIKACIJA", potrebno je istini za volju rađčistiti ovu nebuloznu verziju.

    Raspolažem vjerodostojnim originalnim materijalom o ovom slučaju i smatram svojom rodoljubnom dužnošću, kao neutralni promatrač, pružiti hrvatskoj javnosti objektivni prikaz, kako je došlo do pokušaja zajedničkog nastupa Pavelića i Stojadinovića, hrvatskog i srbijanskog, te zašto se je posumnjalo, da se dogovaralo o diobi Bosne i Hercegovine.

    Razvitak medjunarodnih dogadjaja u svijetu i naročito teško stanje naroda u domovini, imalo je svoj učinak i na jedan dio srpstva u izbjegličtvu. Nakon nastupa dra. Eugena JOCIĆ u ime vojvodjanskih Srba proti Jugoslavije, pojavili su se simptomi i kod jednog djela ostalih Srbijanaca, da se izjasne protiv nametnutog beogradskog režima. TAKO JE 1954. GODINE POKAZAO I DR. MILAN STOJADINOVIĆ TENDENCIJU, DA SE SA SVOJOM GRUPOM IZJAVI PROTIV JUGOSLAVIJE, A ZA SRBIJU.

    Vodeći Hrvati u Buenos Airesu, s dr. Pavelićem na čelu, promatrali su taj razvitak s najvećim interesom, ali su prepuštali vremenu, da ono uradi svoje i da dr. Stojadinović kaže odlučnu riječ o svom stavu. To je on stvarno učinio i predložio, da bi Hrvati i Srbijanci u emigraciji (Meni je osobno u Parizu početkom šesdesetih godina govorio dr. Eugen Jocić da on nije Srbin, nego da je on Srbijanac, te doslovno rekao da su Srbi u Srbiji a Srbijanci u Vojvodini, mo. Otporaš.) na neki način ZAJEDNIČKI NASTUPILI protiv Jugoslavije.

    Dr. pavelić se je iza toga posavjetovao s nekim našim važnijim ljudima u Buenos Airesu i slobodnom svijetu, te nakon zrelog promišljanja došao do zaključka, da nikakova forma "SPORAZUMA" ne može konvenirati Hrvatima sada u emigraciji, već da se ova stvar može riješiti u obliku jedne ZAJEDNIČKE IZJAVE, koja bi mogla imati izvjesnu vrijednost za hrvatski narod.

    Dva su razloga govorila za to: Prvo, bilo bi time sa srbijanske strane odano priznanje Hrvatima za političku prošlost u NDH i samostalnu DRŽAVU HRVATSKU, a drugo, jer bi se time pružio eklatant dokaz, da nisu samo Hrvati, već i Srbijanci proti opstojanja Jugoslavije.

    Stojadinović, koji je među srbijanskim političarima u tudjini imao zapravo jedini neku legitimaciju, ovim bi činom pružio izvjesno olakšanje protiv negativnog vanjskog mišljenja o hrvatskoj politici za NDH, što bi vjerojatno moglo imati korisne posljedice.

    Prvotni NACRT IZJAVE glasi u originalu, koji se nalazi u mojim rukama, goslovno:

    DR. ANTE PAVELIĆ, Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske i Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta s jedne i DR. MILAN STOJADINOVIĆ, Prvak srpske radikalne Stranke i Predsjednik vlade s druge strane, daju slijedeću:

    I Z J A V U.

    Obje strane ustanovljuju, da je Jugoslavija nenaravna umjetna državna tvorevina, za čiji se osnutak nije nikada plebiscitarno izjavio niti srpski niti hrvatski narod. ustanovljuju nadalje, da je Jugoslavija, u bilo kojoj formi i pod bilo kakovim režimom štetna i po narodne probitke kako naroda hrvatskog, tako i naroda srpskoga. Uslied toga su obje strane odlučne raditi i voditi borbu za oslobodjenje s jedne strane Hrvatske i s druge strane Srbije iz svake umjetne i neprirodne državne tvorevine, te će se na tom radu i borbi uzajmno podupirati za ostvarenje uzpostave NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE I NEZAVISNE DRŽAVE SRBIJE.

    U tu svrhu će obje strane uzajmno voditi najodlučniju borbu za odstranjenje komunističke vladavine, koja je putem Jugoslavije, a proti volji obaju naroda zauzela u svoje ruke vlast, koju izvršuje na najprotuzakonitiji način i s najnečovječnijim nasiljem. U akciju oslobodjenja uz obći ustanak obaju naroda ići će i njihove borbene snage iz progonstva, i to hrvatske sa sjeverne i zapadne granice Hrvatske, a srbske s južne granice Srbije, da tako uzpostave zakonitu narodnu vlast s jedne strane u Hrvatskoj i s druge strane u Srbiji.

    Obje strane izjavljuju, da će sve svoje moralne i materijalne, a napose vojničke snage uložiti u obću obranu protiv komunizma. koji pod vodstvom Sovjetske Rusije ugrožava slobodu i život čovječanstva.

    Obje će se strane založiti, da uzpostavljene zakonite vlade obiju država uz odobrenja narodnih predstavništva, to jest Hrvatskog Državnog Sabora i Srbske Narodne Skupštine, na prijateljski način i pravedno, te za što bolje osiguranje mira u budućnosti rieše sva pitanja medjunarodno-pravnog odnosa izmedju oba naroda i obje države, a napose pravedno i po obje strane zadovoljavajuće - r a z g r a i č e n j e i z m e d j u o b i j u d r ž a v a.

    Obje su strane podpuno osvjedočene, da na ovaj način može jedino biti osiguran trajan mir i napredak naroda jugoistočne Evrope, u kojoj je umjetna tvorevina Jugoslavija trajnim kamenom smutnje.

    Nakon zrelog proučavanja, onaj pasus u NACRTU IZJEVE, koji je govorio o razgraničenju izmedju obiju država, bio je kasnije na zahtjev Hrvata POTPUNO IZOSTAVLJEN.

    Pavelić s ostalim hrvatskim državotvornim elementima ovo je korigirao, kako se ni bi kasnije pogriješno tumačilo, a možda pokušalo iskoeistiti po Srbijancima, da Hrvati priznaju, da treba obaviti ispravku granica. NIJE SE MOGLO DOZVOLITI, DA SE STAVLJA U PITANJE ONO, ŠTO JE NEPRIJEPORNO NAŠE I ŠTO BI DIRALO U CIJELOKUPNOST TERITORIJA DRŽAVE HRVATSKE.
    O bilo kakovim ustupcima Srbijancima od strane Hrvata nije spomenuto niti riječi, nasuprot istaknuto je, da bi Hrvati mogli potražiti od Srba ustupke, u koliko bi SANDŽAK tražio pripojenje Hrvatskoj.

    Iz ručnog dopisivanja samoga pavelića, koje je sačuvano, nesumnjivo je utvrdjeno, da se radilo isključivo o ZAJEDNIČKOJ IZJAVI i koncetraciji snaga protiv Jugoslavije, no nikako o diobi Bosne i Hercegovine.

    Stojadinović, koji je bio točno informiran o stanju stvari, dao je za javnost intervju u listu "El Mundo Argentino" u Buenos Airesu (1954) pod naslovom: Dr. Pavelić i ja mislimo isto." tenor izjave potvrdio je, da obojica smatraju medjunarodni komunizam neprijateljem naših naroda, da su odlučni protivnici Jugoslavije, te traže puteve izmirenja i koncetraciju snaga za obaranje zajedničkog neprijatelja.

    (Umetak)
    Stojadinović bio je spreman potpisati ZAJEDNIČKU IZJAVU protiv Jugoslavije, čim dobije "placet" (privolu, odobrenje, pristanak, mo) od ostalih svojih suradnika. Na tomu je sve ostalo.

    Kako se iz prednjega vidi, Dr. pavelić i ostali Hrvati iz njegovog pokreta, nisu nikada pristali na bilo kakovo sporazumijevanje o diobi Bosne i Hercegovine, jer bi to značilo udarav hrvatskoj narodnoj borbi. ZA HRVATE BILO JE JASNO, DA JE IZMEDJU BOSNE I SRBIJE GRANICA DRINA I RADIJE GINUTI, NEGO TU GRANICU MIJENJATI.

    Po mišljenju jednoga dijela emigracije, nebi niti potpis ovakove ZAJEDNIČKE IZJAVE imao bilo kakav uticaj na poboljšanje prilika za Hrvate. Da se još jedan Srbijanac izjavi protiv Jugoslavije vjerojatno bi malo koristilo i nebi imalo nikakav upliv na mišljenje državnika, koji su odlučivali o sudbini svijeta, budući je taj Srbijanac u stranom svijetu smatran fašistom

    Konačno ne smije se zaboraviti, da je hrvatska emigracija naučena na neiskrenost srbijanskih šovinista i na neobjektivnost na razvoj prilika u Zarobljenoj DOMOVINI HRVATSKOJ. razumljivo je stoga, da Hravti principijalno (načelno, mo) otklanjaju demagoške senzacije i ne žele nikakovih sporazumijevanja sa slavo-Srbijancima i patentiranim Jugoslavenima, koji već tamo od Krfske (1917. godine, mo) deklaracije rade sustavno na razbijanju Hrvatske i uništavajnu hrvatskog naroda.

    Notorna je činjenica, da i sadanji velikosrbijanski rukovodioci u Beogradu i Sarajevu rade na odcjepljenju Bosne i Hercegovine od matice Hrvatske i raseljuju hrvatski narod, da u čisto hrvatske krajeve nasele crveno obojene srbijanske uljeze. NO, HRVATSTVO BOSNE I HERCEGOVINE PREŽIVJETI ĆE I OVAJ ZLOČINAČKI MANEVER.

    Hrvatska krv vjekovima prolijevana za slobodu, vrije i danas u žilama sviju iskrenih Hrvata, koji će ispuniti težnje naroda i ostvariti jedinstvo na cjelokupnom teritoriju (području, mo.) Hrvatske, da narod poživi u pravdi i miru u samostalnoj suverenoj HRVATSKOJ DRŽAVI. tako nam Bog pomogao!

    BERISLAV GJURO DEŽELIĆ

  16. #256
    ŠTO MNOGI HRVATI NE ZNAJU JEST: PRVO ORGANIZIRANO HODOČAŠĆE NA BLEIBURG.

    Donosim ovdje imena onih Hrvata koji su bili prvi i među prvima u grupi hrvatski izbjeglica koji su na blagdan Svih sveti 1951. godine, koji su iz Klagenfurta došli na Bleiburško polje položiti vijenac ili vijence i odati počast hrvatskoj pogubljenoj vojsci. Prenosim mnoge podatke iz knjige slovenskog pisca i istraživača Udbinih zločina Romana Ljeljak "UDBA 1".
    www.leljak.siroman@leljak.si.
    On je taj kojije početkom 2014. godine pronašao da je slovenska Udba kidnapirala u Salzburgu Hrvata Stjepana Crnogorac 3 srpnja 1972. godine, kao i to da je Udbin agent Milan Dorić ubio u veljači 1975. godine Nikolu Martinovića u Austriji.




    Ova gore priložena slika je iz 1962. S lijeva je dr. Drago Zudengo, u sredini general Drinjanin, Vjekoslava Maks Luburić i Živko Vasilj.

    NADA U POVRATAK

    Skoro više nema Hrvata koji ne bi u kraćim crticama znao tragični ishod propasti NDH, povlačenje hrvatske vojske prema Austriji s namjerom predaje Zapadnim Saveznicima, kako je to bilo dogovoreno (treba pročitati MEMORANDUM HRVATSKE DRŽAVNE VLADE OD 4 SVIBNJA 1945. KOJEG SU DR. VJEKOSLAV VRANČIĆ I KAPETAN BOJNOG BRODA ANDRIJA VRKLJAN NOSILI SAVEZNIČKOJ UPRAVI U ITALIJU...) putem diplomatskih kanala.

    Kako su savezničke vojske, ponajviše britanske okupacionske vlasti, vraćale Titi razoružanu hrvatsku vojsku i civile koji su se tu nalazili, nastala je velika panika i nesnalaženost među Hrvatima, kako među vojskom tako isto među civilima. Nekih četrdesetak (40) tisuča Hrvata izbjeglica se sada nalazi u zoni britanske okupacione vlasti u Koruškoj. Najveći logor se nalazio u Klagenfurtu, smješten na području današnjeg stadiona nogometnog kluba Koruška u Klagenfurtu...Lager je zauzimoa oko 42.000 kvadratnih metara i sastojao se od 20 stambenih baraka, magazina za potrepštine, kuhinje, kantine za društvene djelatnosti, ambulante, dvije baraka za pranje rublja, improvizirane crkvene zgrade, skladišta za ogrijev drva, itd. U logoru su bili osigurani hraba i spavanje kao i mogučnost zaposlenja u nekim austrijskim tvrtkama. Međutim, kretanje, pa čak i odlazak na posao, bilo je ograničeno na samo 10 km od lagera, i to uz pisanu dozvolu britanskih okupacionih vlasti.

    U tim i takovim uvijetima svaka aktivnost izbjeglih Hrvata bila je nepoželjna i na sve se načine pokušavala ugašiti. Britanske okupacione vlasti u Austriji, naime, pokušavale su na sve načine prikriti svoju sramotnu ulogu u izručenju hrvatskih zarobljenika njihovim krvnicima te su Hrvatima zabranjivale svako približavanje Bleiburgu, mjestu početka britanskog sudjelovanja u masovnom zločinu nad hrvatskim narodom.

    Većina hrvatskih izbjeglica, kao i dio preživjlih političkih dužnostnika i vojnih častnika NDH, teško se mirila s gubitkom države. Tako je, među ostalim, uz suglasnost Poglavnika NDH dra. Ante Pavelića, osnovano Hrvatski Državni Odbor (HDO) na čelu s dr. Lovrom Sušićem, ministrom gospodarstva u NDH, dr. Matom Frkovićem, ministrom redarstva u NDH, i dr. Mehmedom Mehičićem, ministrom socijalne skrbi u NDH. Zadatak HDO-a bio je organizirati gerilski Otpor u Jugoslaviji. Vjerujući u skoro vojni sukob između zapadnih zemalja i SSSR-a, započeli su s pripremama za podizanje revolucije u Domovini. Samu akciju operativno je vodio Božidar Kavran, zapovjednik svij dobrovoljačkih postrojbi u vrijeme NDH.

    U takovom ozračju stalnog očekivanja skorog povratka u Domovinu, hrvatski prognanici u Koruškoj nisu ozbiljno razmišljali o organiziranju vlastitog društvenog života u zemlji u kojoj se se našli, smatrajući tu situaciju privremenom. No, bili su prisiljeni mijenjati svoje ponašanje nakon što je u srpnju 1948. godine akcija koju je HDO pripremao i izvodio više od dvije godine završila potpunim neuspjehom. Većina sudionika akcije koji su pošli u Jugoslaviju bila je likvidirana, ili već prilikom zarobljavanja ili kasnije osuđena na smrt i justificirana, a tek mali broj onih koji su osuđeni na zatvorske kazne izišao je živ na slobodu.

    Hrvatski prognanici u Austriji tada su uvidjeli da neće biti tako brzog povratka u Domovinu te su bili prisiljeni razmišljati o stvaranju egzistencije u izbjeglištvu. Većina je tražila mogućnost odlaska u prekomorske zemlje, Sjevernu i Južnu Ameriku i Australiju.

    Nastavlja se. Otporaš.

  17. #257
    ŠTO MNOGI HRVATI NE ZNAJU JEST: PRVO ORGANIZIRANO HODOČAŠĆE NA BLEIBURG. (drugi (2) dio)

    POČETCI ISELJENIČKOG ŽIVOTA

    U međuvremene, pored okupljanja na misnim slavljima u improviziranoj cekvi u Lageru, sada je živnuo i rad dvaju društava koja su bila osnovana još u ljeto 1945. godine, Hrvatskog kulturnog prognaničkog društva Lisinski i Hrvatskog emigrantskog športskog kluba Velebit, koje je nakon nekoliko godina promijenilo ime u Croatia,

    Beogradu je zasmetalo što hrvatski prognanici igraju pod hrvatskim imenom s lokalnim klubovima, pa su kod britanskih okupacionih vlasti zatražili njegovo ukidanje. Kako bi to izbjegli, voditelji kluba su prihvatili dobronamjernu sugestiju jednog mladog britanskog častnika, zaljubljenika u nogomet, te promijenili naziv kluba u FC Young Boys. Promjenili su i službeni pozdrav kluba "Za dom Spremni" (znači da mržnja na stari hrvatski poZDrav ZA DOM SPREMNI datira u jugoslavenstvu i ljubiteljima Jugoslavije, mo) u ironični "Himalaja Jim". Ipak zadržali su hrvatski grb i hrvatske boje na dresovima.

    Potkraj 1950. u Lageru se sve češće raspravljalo o potrebi simboličkog odlazka ne Bleiburško polje, usprkos zabrani koju su nametnule britanske okupacione vlasti. U tome se istaknuo trojac - dr. Dragutin Zudengo, Nikola, Nikica martinović i Franjo Vranjković. Dr. Zudengo bio je istaknuti HSS-ovac iz Senja, (Kako se na prikazanoj sliki prvi dio moglo vidjeti da se je dr. Zudengo sastao u Barceloni s generalom Drinjaninom, što je još jedan više očiti znak da general Luburić nije bio zaraženi stranačar, nego jedan hrvatski general kojeg je vojničko znanje zadužilo da se bori za oslobođenje Hrvatske, mo) a za vrijeme koalicijske vlade u kraljevini Jugoslaviji radio je u beogradskom ministarstvu policije. U NDH je služio kao poručnik, uglavnom u propagandnim sekcijama Hrvatskih Oružanih Snaga, HOS. Nakon 1945. godine završio je u logoru u austrijskom gradu Lienzu gdje je izdavao list "Vidici", a kasnije u Klagenfurtu list "Plamen". Koncem pedeswtih godina odselio je u SAD gdje je bio profesor na Le Moyen College u Siracusi te član Hrvatsko-američke Akademije.

    IZVIĐANJE U BLEIBURGU

    Dr. Zudengo predložio je da se Stjepana Mauera, inače zubara u Lageru, kao plućnog bolesnika pošalje na tobožnje liječenje u Bleiburg, a zapravo s pravom svrhom da izvidi stanje na Bleiburškom polju.

    Već nakon nekoliko dana provedenih u Bleiburgu Stjepan mauer je uspostavio dobre kontakte s domaćim stanovništvom i saznao da na mjesnom groblju u Unter-Loibachu, u samoj blizini Bleiburškog polja, postoji grobnica u kojoj je pokopano 16 hrvatskih vojnika. Ovi su bili pobijeni prilikom samog povlačenja partizana te su ih mještani potom pokopali na mjesnom groblju.

    Stjepan Mauer je susreo mještanku slovenskog podrijetla, Helenu Kosmatsch, na čijem su kućnom pragu, pred njenim očima, partizani zaklali jednog od tih hrvatskih vojnika. Taj događaj, kao i činjenica da su njena dva sina kao pripadnici Wehrmachta nestala u ratnom vihoru na istočnom bojištu, nju je ponukalo da vodi brigu o grobu hrvatskih vojnika na groblju u Unterr-Loibachu. (Imao sam priliku upoznati tu gospođu Helenu Kosmatsch kada sam po prvi puta iz Pariza došao posjetiti to groblje hevatskih vojnika na Bleiburgu u kolovozu 1968. godine. Ta gospođa Helena Kosmatsch je svoje očevidne priče o pokolju i ubijanju hrvatskih vojnika, tu pred njezinom kućom, jer joj je kuća odmah uz tik groblja, ispričala i prepričala na stotine puta raznim Hrvatima i hrvatskim skupinama. Tada su tu u tom groblju bile pet grobnica sa križem na svakoj grobnici a na vrh svakog križa je bila zataknuta vojna kaciga hrvatskog vojnika. Uslikao sam se tu na jedoj od tih grobnica. Sliku imam pred sobom, ali nije najjasnija jer je u boji, ali se jasno vide grobnice, križevi i šlemovi. Mo. Otporaš.)

    Također, u svrhu izviđanja situacije u Bleiburgu i na Bleiburškom polju, organizirana je nogometna utakmica između FC Young Boysa i lokalnog nogometnog kluba iz Bleiburga. Kad se prikupilo dovoljno podataka, pala je odluka - Bleiburško polje posjetit će se, usprkos svim zabranama i prijetnjama sankcijama, za blagdan Svih svetih 1951. godine.

    Nastavlja se. Otporaš.

  18. #258
    ŠTO MNOGI HRVATI NE ZNAJU JEST: PRVO ORGANIZIRANO HODOČAŠĆE NA BLEIBURG. (treći (3) dio)

    PRVE KOMEMORACIJE U BLEIBURGU

    Grupa hrvatskih izbjeglica, na blagdan Svih sveti 1951. godine uputila se iz Klagenfurta prema Bleiburgu. Kako su unaprijed isplanirali, trojica su u ranim jutarnjim satima krenula prema groblju u Unter-Loibach-u, a šestorica nešto kasnije prema Bleiburškom polju. Svi su oni, osim jednoga, u Bleiburgu već bili u svibnju 1945., kao sudionici i očevidci početka tog prešućivanog i najvećeg zločina nad hrvatskim narodom u njegovoj cijelokupnoj povijesti.

    PRVI VIJENAC NA GROBLJU

    Prva trojka koja je krenula prema groblju u Unter-Loibach-u činili su Ante Mikrut, Nikica Martinović i Franjo Vranjković.

    - Ante Mikrut rođen je 11. lipnja 1920. godine u Osjeku. Iz Austrije je protjeran 1960. godine u Englesku, gdje je i umro 1996. godine.
    - Nikica Martinović rođen je 7 travnja 1912. godine pokraj Brčkog u današnjoj BiH. Ostao je živjeti u Austriji, a Udbini agenti ubili su ga 1975. godine u Klagenfurtu.
    - Franjo Vranjković je rođen 29 kolovoza 1921. godine pokraj Čitluka u današnjoj BiH. Sredinom 50-tih iselio se je u SAD, gdje je umro 2010.

    Njih su trojica tom prilikom, po dolazku u Unter-Loibach na grob hrvatskih vojnika, položili prvi vijenac. Sa sobom su ponijeli vojnički šljem kojeg su postavili na već postojeći križ, kao i pored groba staklenu polču s nadpisom:

    SVIM PALIM I NEZNANIM BORCIMA
    ZA HRVATSKU NEZAVISNOST
    ZA SPOMEN TEŠKE I NEZABORAVNE TRAGEDIJE KOD BLEIBURGA
    PODIGLI OVAJ KRIŽ U ZNAK VANJSKE ŠAŽNJE
    NJIHOVI BOŽJOM POMOĆI PREŽIVJELI SUBORCI.


    Druga grupa hrvatskih izbjeglica produžila je do samog Bleiburškog polja. Tu šestorku činili su: Mirko Karačić, Petar Hrstić, Ante Mačinković, Josip Đakić, Halil Dedić i Ante Samovojska. Od tamo pronađenog, još iz svibnja 1945. zaostalog oružja hrvatske vojske, načinili su križ te prisegnuli kako će svake godine u isto vrijeme dolaziti u Bleiburg i častno čuvati uspomenu na pomorene hrvatske žrtve. Svoje su se prisege zaista i držali a većina je njih upravo iz tog razloga ostala živjeti u Austriji, odnosno u Klagenfurtu.

    - Mirko Karačić, rođen 7 listopada 1921. godine u mjestu Zborište pokraj Bosanskog Broda, nakon što je preživio Bleiburšku tragediju, ostao je živjeti u Klagenfurtu. Umro je krajem 2011. godine.
    - Josip Đakić, rođen 9 prosinca 1922. godine u Čepinu pokraj Osjeka, također je nastavio živjeti u Klagenfurtu gdje je i umro početkom 2012. godine.
    - Halil Dedić, rođen 1920. u BiH, a Austriju je samovoljno napustio 1955. godine i otišao živjeti u Englesku.
    - Petar Hrstić, rođen 20 srpnja 1923. godine u Ljubuškom, ostao je živjeti u Austriji, a umro je 5 lipnja 2007. u Klagenfurtu.
    - Ante Mačinković, rođen 17 siječnja 1928. godine u mjestu Bukovica pokraj Banja Luke, također je ostao živjeti u Austriji, a umro je 19. veljače 2006. godine u Klagenfurtu.
    - Ante Smmovojska, rođen 7 siječnja 1930. godine u Dugoj Resi, jedini među njima nije bio u svibnju 1945. godine na Bleiburškom polju. On je 1948. pobjegao iz Jugoslavije u Austriju odakle je 1958. godine izručen Jugoslaviji. Nakon dvanaestogodišnje robije ponovno je pobjegao i trajno se nastanio u Švedskoj.

    Nastavlja se. Otporaš.

    (Ovim Hrvatima, nazivimo ih "hrvatskim pionirima", treba odati doživotno priznanje. Oni su ti koji su počeli pripreme SVIH ODOČAŠĆA NA BLEIBURG. Bilo bi nepošteno Hodočastiti na Bleiburg, sjećati se svih muka, boli, stradanja i pokolja hrvatske vojske i civila a u isto vrijeme se ne sjetiti ovih "HRVATSKIH PIONIRA". Otporaš)

  19. #259
    ŠTO MNOGI HRVATI NE ZNAJU JEST: PRVO ORGANIZIRANO HODOČAŠĆE NA BLEIBURG. (četvrti (4) dio)

    PRVA KOMEMORACIJA U BLEIBURGU

    Slijedeće, 1952. godine, upravo na dan Svih sveti, organiziran je masovni pohod u Bleiburg. Glavni organizator bio je Franjo Vranjković. Njegov pomoćnik, Ante Mikrut taj događaj je opisao emigrantskom časopisu "DRINA" (br. 1/1953) :

    "Danas je Svih svetih 1952. godine. Na groblju u Klagenfurtu našli su se Hrvati iz cijele pokrajine. Određeno je zborno mjesto: Crkva u Bleiburgu. S mojom grupom idem željeznicom. Susrećemo grupice od pet i sedam ljudi. Pravimo se da se ne poznamo, nitko ne govori, svatko je pod dojmom događaja. Pojedine grupe idu iznajmljenim kamionima, autima, a neke na dvokolicama. U sedam sati nalazimo se već u Bleiburgu i grupe se već polako okupljaju na zbornom mjestu. Grudi nam se šire od ponosa, jer vidimo da nas nisu sve pobili i, prije svega, da u preživjelima nisu ubili duh. Mogla je biti mučki i na prijevaru pobijena hrvatska vojska, ali niti nevjera Zapada niti srbokomunistički noževi nisu mogli ubiti duh slobode i državnosti. Kada smo izlazili iz Crkve duboko smo bilo osvjedočeni da je bezuvjetno moralo doći do ovog dana i nestalo je one nevoljkosti koju smo još noćas osjećali.

    Na Bleiburškom polju su pali mnogi naši drugovi. Mi preživjeli obnavljamo im vjernost. Kada to ne bismo činili, izdali bi ideale zbog kojih su oni pobijeni. Nakon toga idemo prema Bleiburškom polju. Ono još i danas stoji ne obrađeno. Čitave prošle godine nitko se uopće nije smio ni približiti, ali niti su ga seljaci htjeli obrađivati zbog pokolja koji su se na njemu dogodili. Nismo mi zaboravili Bleiburg niti prijašnjih godina, ali su tadašnje prilike onemogućavale svaki pristup. Niti austrijske vlasti, niti saveznička povjerenstva nisu dopuštali da se oda počast i da se dira u crnu legendu Bleiburga."


    (Potrebno je za današnje prilike i naša hrvatska nova naraštaja reći riječ/dvije o ovom opisu sada pok. Ante Mikruta kojeg je on napisao ima tome više od šest desetljeća. I ja ću reći moje mišljenje, bez ustručavanja. Izvući ću neke neizrečene ideje iz ovog opisa i na iste dati moje mišljenje.

    1. Ova grupa svijestnih Hrvata je izabrala Crkvu u Bleiburgu kao zborno mjesto. Oni su to napravili zato kako bi britanskim i savezničkim okupacionim vlastima prikrili pravu namjeru da iđu Hodočastiti na Bleiburško polje i pokloniti se pepelu hrvatske poklane vojske i civila.

    2. Susreću se grupice...i prave se da se ne poznaju... Kakova je to čežnja i ljubav bila tih Hrvata, koji su bili vojnički kontrolirani tim savezničkim okupacionim vlastima, potpomognuti i ohrabljeni beogradskom i jugoslavenskom pomoći i suradnjom, otiću na Bleiburg, uz rizik svih progona i nezgoda, odati počast svojim ratnim drugovima, vojnicima i civilima, pomoliti se i na licu mjesta prisegnuti da će to povanljati svake godine.

    3. Mi preživjeli odajemo im vjernost. Kada to ne bismo činili, izdali bi ideale zbog kojih su oni pobijeni...Ti Hrvati su to činili tada i njih je na to gonila njihova ljubav prema pobijenim Hrvaticama i Hrvatima, ženama, majkama i djeci. A kliko ih još danas ima, bez ikakova straha da hodu na Hodočašće na Bleiburg, da samo kimnu glavom, mahnu rukom kao da ih se to uopće ništa ne tiče. Dali je takav postupak odraz poštovanja prema mrtvima?, dali je taj postupak odraz mržnje prema mrtvima?, dali je taj postupak odraz prezira prema mrtvima?, ili je taj postupak odgoj prošlosti, tj. Titinih škola i onih koji su do jučer bili VRH političke elite vlade RH koja je prije nekoliko godina ukinula Pokroviteljstvo Hodočašća u Bleiburg?

    4. Ja sam u prošlom opisu br. 3 stavio sliku grobla u Bleiburgu iz godine 1968. Slika je slična ovom gore opisu. Jasno se na njoj moglo vidjeti neobrađeno Bleiburško polje, što je i Ante Mikrut rekao u svoje opisu.

    5. I ove godine u svibnju mjeseci 2015. Hrvati sa sjeveroameričkog kontinenta već pripremaju skupno Hodočašće u Bleiburg. Ako je netko zainteresiran, može se meni javiti svojim komentarom ovdje, pa ćemo ostale srediti putem privatnog sandučića. Otporaš)


    Ovaj događaj označio je početak stalnog i organiziranog dolaska hrvatskih izbjeglica za blagdan Svih svetih u Bleiburg, odnosno na groblje u Unter-Loibach-u, gdje bi položili cvijeće i pomolili se. Na samom Bleiburškom polju nisu se mogli duže zadržavati zbog rigoroznih ograničenja koje su nametnule britanske okupacione vlsti i austrijska policija.

    Nastavlja se. Otporaš.

  20. #260
    ŠTO MNOGI HRVATI NE ZNAJU JEST: PRVO ORGANIZIRANJE HODOČAŠĆA NA BLEIBURG (peti (5) dio)


    UKLJUČIVANJE VILIMA CECELJE


    Crkva i katoličke organizacije bile su stožerni čimbenik u očuvanja Hrvata u iseljeništvu, pa tako i hrvatskih prognanika u Austriji. No, najdublji je trag svojim radom među hrvatskim iseljenicima ostavio vlč. Vilim Cecelja.

    Početkom travnja 1953., pod vodstvom vlč. Cecelje, organiziran je Katiločki kongres s prvim duhovnim vježbama za Hrvate katolike u izbjeglištvu. U pripremi kongresa sudjelovali su Franjo Vranjković kao predstavnik Kongresa u Klagenfurtu i Ante Mikrut kao predsjednik Hrvatske katoličke mladeži u Klagenfurtu.

    U nedjelju 5 travnja 1953., u popodnevnim satima, vlč. Cecelja je prvi put posjetio grobove hrvatskih vojnika u Unter-Loibach-u i Bleiurško polje te odlučio da će iste godine na blagdan Svih svetih održati misu za hrvatske pokojnike u mjesnoj crkvi.

    Vilim Cecelja rođen je 24 travnja 1909, godine na Golubarovom bregu u Svetom Iliji, kotara Varaždin. Pučku školu je završio u Svetom Iliji, a nakon položene velike mature na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji na Šalati u Zagrebu upisao se je 15 studenog 1982. u Katolički bogoslovni fakultet. Za svećenika je u lipnju 1932. (tri mjeseca prije Velebitskog ustanka, mo) zaredio ondašnji nadbiskup zagrebački dr. Antun Bauer, u jeku diktature Aleksandra Karađorđevića.

    Nakon uspostave NDH, Vatikan je vojnim vikarom u novoj državi imenovao zagrebačkog nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca, a on je bio opunomoćen sam izabrati svoje zamjenike. Dekretom od 27. siječnja 1942. godine nadbiskup Stepinac svojim je zamjenicima imenovao vlč. Stipu Vučetića i vlč. Vilima Cecelju. Vlč. Cecelja tu je dužnost obnašao do 8. svibnja 1944. kada je, po zapovijedi nadbiskupa dra. Stepinca, otišao na novu zadaću u Hrvatski vojno-odgovni ured u Beču.

    Vlč. Vilim Cecelja posljednji je put bio u Hrvatskoj 23. ožujka 1945. kada je izvijestio nadbiskupa Stepinca o radu u Beču. Jedna od inkriminacija nadbiskupu dru. Alijziju Stepincu na suđenju 1946. godine bila je upravo njegovo poznanstvo i suradnja s vlč. Vilimom Ceceljom. Međutim, nadbiskup Stepinac je o njemu ponosno posvijedočio na komunističkom sudu i komunističkom javnom tužitelju Jakovu Blaževiću u Zagrebu 1946. godine:

    "Poznam Cecelju kao čestitog svećenika i ne mogu prigovoriti niti jedne riječi. Što novine pišu o njemu ne može biti mjerodavno pred sudom. On je svećenik neokaljanog života, pošten i pravičan. Da su svi ljudi bili kao Cecelja ne bi nikome ni vlas s glave pala."


    Predhodno je američki obavještajni ured CIC, pod pritiskom beogradskih komunističkih vlasti, 16 listopada 1945. uhito vlč. Cecelju i internirao ga u logor za ratne zločince u Glasenbach-u kraj Salzburga. Nakon skoro dvogodišnje istrage, kada suse predstavnici američkih okupacijskih vlasti napokon uvjerili da su sve optužbe neutemeljene, vlč. Cecelja je 20. svibnja 1947. godine pušten na slobodu. Međutim, zatvor je ozbiljno narušio njegovo zdravlje tako da je pune tri sljedeće godine proveo u samostanu časnih sestara oporavljajući se od teške bolesti pluća.

    U studenom 1948. godine vatikanski delegat za hrvatsku inozemnu postavu msgr. Jure Jogodić imenovao je vlč. Vilima Cecelju dušobrižnikom hrvatskih izbjeglica u Scherdingu kod Linza. Godine 1950. vlč. Cecelja je preuzeo dušobrižništvo za Hrvate u Salzburgu, gdje je i osnovao hrvatski ogranak Caritasa za Austriju - Caritas Croata.

    Vlč. dr. Vladimir Vince, glavni ravnatelj za djelo pastve među iseljenom Hrvatskom, i vlč. Vili Cecelja bili su 6. listopada 1966. na audenciji kod pape Pavla VI. i s njim razgovarali o problemima hrvatske pastve izvan domovine, poglavito o tome kako zaštititi hrvatske iseljeničke svećenike od progona koje je provodio Beograd. Papa im je tom prigodom podijelio apostolski blagoslov, a preko njih svim dušobrižnicima i misionarima, vjernicima i svoj iseljeničkoj i izbjegličkoj Hrvatskoj.

    Suradnja vlč. Vilima Cecelje s preživjelim hrvatskim izbjeglicama u južnoj Austriji i opća podrška Vatikana njegovu djlovanju, označili su novo razdoblje u radu na očuvanju uspomene na žrtve Bleiburške tragedije.

    Nastavlja se. Otporaš.

Zatvorena tema

Pravila pisanja poruke

  • Ne možeš otvoriti novu temu
  • Ne možeš ostaviti odgovor
  • Ne možeš stavljati dodatke
  • Ne možeš uređivati svoje postove