Zatvorena tema
Stranica 12 od 18 PrviPrvi ... 2 10 11 12 13 14 ... PosljednjePosljednje
Prikaz rezultata str. 221/359

Tema: S poglavnikom na povlaČenju

  1. #221
    PORUKA SVIM MLADIM USTAŠAMA!

    napisao: Andjelko Galic



    Dobro je što ste spremni javno postaviti pitanje: Tko su stvarno bili ustaše? Sav vaš bunt po tom pitanju je u potpunosti opravdan jer su partizani potpuno bezrazložno sva svoja zlodjela prebacili na ustaše. Ja tako doživljavam vaše nastupe, vašu želju za ustaškim znakovljem i vašu želju da dođete do što točnijih informacija o Hrvatskom Revoulucionarnom Pokretu Ustaša. Naši izvori autentičnih informacija o ustašama su jako ograničeni.

    Naravno da to nije slučajno nego da je to rezlultat sustavnog falsificiranja postojećih izvora i uništavanja onih izvora na osnovu kojih se jasno moglo vidjeti da ustaše nisu bili na fašisti ni nacisti, ni zločinci ni kriminalci.

    Upravo zbog toga što su partizani-komunisti (koji su još uvijek na vlasti u Hrvatskoj) namjerno falsificirali te izvore i što sustavno propagiraju najobčnije laži o ustaškom pokretu, njegovom utemeljitelju Dr. Anti Paveliću i o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj - upravo radi toga je jako važno da uvijek dobro provjerimo sve ono što govorimo i poduzimamo u ime ustaškog pokreta.

    Zato na vašim i našim portalima, komentarima, izjavama i javnim nastupima moramo biti itekako pažljivi da sami ne propagiramo laži o našim nacionalnim herojima i koji su u velikom broju i velikodušno živote svoje dali za ideju slobodne, samostalne i nezavisne (a ne neovisne kako to ovih dana govore partizani)Hrvatske države.

    Jedna od najvećih laži koje su partizani lansirali protiv ustaškog pokreta je upravo to da su ustaše surađivali sa Hitlerom i sa Musolinijem radi navodne sličnosti između ustaške i nacističke, odnosno fašističke ideologije. Hitler je, dok je došao na vlast, zabranio rad ustaškog pokreta u Njemačkoj.

    Dr. Ante Pavelić je proveo skoro dvije godine u zatvoru u Musolinijevom režimu. Osim toga Dr. Ante Pavelić je zabranio rad Nacističke stranke u Hrvatskoj.

    Niti ta stranka niti ta ideologija nisu u Hrvatskoj nikada ni imali velikog broja pristaša pa su se braća Govedraići, koji su htjeli to osnovati u Hrvatskoj, odmah nakon te zabrane pokupili i sa svojih 5-6 pristaša odmah otišli u Njemačku.

    Ovo vam pišem radi toga što neki od vas najvjerojatnije niste ni znali za ove stvari pa ste iz partizanskih izvora došli do zaključka da je postojala nekakva ideološka veza izmedju Nezavisne Države Hrvatske i Njemačke, odnosno Italije tog vremena. To nije točno i Hitler nas Hrvate nije nikada simpatizirao niti su naši ikada simpatizirali njega.

    Sve što su naši radili s njim i sa njegovom državom bilo je regulirano trgovačkim ugovorima po kojima su naši morali krvavo platiti svaku pušku koju su od Njemaca kupili. A od Njemaca se moralo kupovati jer nam nitko drugi nije htio puške prodati. a koliko su nas Njemci \"voljeli\" najbolje se vidi iz činjenice da su nam prodavali 6 vrsta pušaka i 7 vrsta municije, i to uvijek u ograničenim količinama tako da su naši morali paziti kako tu municiju koristiti i kako ne pogriješiti u dostavi pravih pušaka i odgovarajuće municije.

    Nas u Hrvatskooj, po svemu sudeći, čeka obračun s ovim komunističkim kadrovima koji danas kontroliraju ne samo državne ustanove nego i sva sredstva komuniciranja.Zato je važno u borbi s njima ne praviti gafove i ne davati im još više materijala za hajku protiv svih nas.
    Zato je nužno ne pisati, ne objaljivati i ne upuštati se u neodgovorne ispade kao što su veličanje Hitlera i njegovih nazadnih rasističkih zakona.
    Ta tema nije naše ustaše nikada zanimala jer oni su sve svoje aktivnosti bili usredotočili samo na obranu i stvaranje svoje vlastite države.

    Radi toga i mi, ako su nam simpatični ustaše, moramo razmišljati i raditi samo na tom istom cilju: stvaranju slobodne i nezavisne Hrvatske koja će se prvenstveno brinuti i koja će prvenstveno pripadati svim Hrvatima bez obzira na njihovu vjeru ili političku orijentaciju.
    Ustaše su bili progresivna, jako liberalna, socijalno orijentirana revolucionarna snaga koju je specifična povijesna situacija prisilila da se neprijatelju odupre istom mjerom kojom je neprijatelj tukao po njima. To im nitko normalan ne može uzeti za grijeh, a oni na državnoj razini drugih grijeha nisu ni imali.
    Živio Dr. Ante Pavelić!

    Živio Hrvatski Revolucionarni Pokret Ustaša!

    Živio Hrvatski narod i njegova dananašnja omladina koja se na veliko otima partizanskim lažima!



    Andjelko Galić

    www.blogihrvati.com

  2. #222
    LIJEPA PLAVKA je uistinu STANA GODINA

    Ante Pavelić: LIEPA PLAVKA ROMAN IZ BORBE HRVATSKOG NARODA ZA SLOBODU I NEZAVISNOST

    ANTE PAVELIĆ DJELA II.



    LIEPA PLAVKA 1. Izdanje 1935. 2. Izdanje 1954. 3. Izdanje 1969. 4. Izdanje 1990. 5. Izdanje 2003.

    NIZ "Domovina" Izpravak izvršio: Prof. Dr. Andrija Ilić
    Deposito Legal: M.10322
    Višnja Pavelić Apartado 19.247 - 28080 Madrid - Espana

    Posvećeno

    Ustaškim borcima - Hranilovićima, Soldinima, Rosićima, Javorima, Devčićima, Plavkama i bezbrojnim znanim i neznanim, koji su se borili za uzpostavu i obranu Nezavisne Države Hrvatske!

    Prof. d r . Ante Bonifačić k 3. izdanju:

    Kao čuvarica hrvatskog narodnog i svog obiteljskog Ognjišta, Višnja Pavelić, objavila je drugu knjigu sakupljenih djela Poglavnika dra Ante Pavelića.


    To je 3. izdanje Liepe Plavke. Ova prekrasna knjiga, kojoj nema premca u hrvatskoj emigrantskoj izdavalačkoj djelatnosti sa preko 400 stranica teksta i dokumenata, služi nama svima na čast. Knjiga je uvezana u platno s naslovom u zlatorezu, a na pročelju je dobra fotografija. Dokumentacija započinje s fotokopijom pisma Poglavnika dra Ante Pavelića iz torinske tamnice francuzkom odvjetniku dru Georges Desbons-u s izvadcima propisnika Ustaša - Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta, a na francuzkom jeziku priposlanog iz torinske tamnice državnom odvjetniku Prizivnog Suda u Aix-en-Provence, Francuzka.


    "Naša narodna borba ima jasnoću i čistoću kristala", piše Poglavnik svome odvjetniku. Desbons mu odgovara da piše knjigu o Hrvatskoj, koja je kao i njegove uspomene spremna za tisak, jer uz ustaška načela, hrvatska se borba nastavlja do konačne pobjede.
    Medju ostalim dokumentima objavljeni su pozdravi i podpisi Hrvatskih Domobranaca iz Sjeverne i Južne Amerike iz mjeseca travnja 1935., koja i danas podpisuju na tisuće hrvatskih domobranaca iz tih zemalja, koji još onda nisu bili rodjeni.
    Premda su nas zatajili kroničari - Eden, MacMillan, Murphy, Sulzberger i t. d. - Hrvati i hrvatsko pitanje nalaze se i danas u središtu podzemnog uskladjivanja globusa.

    Ovim prilozima Liepa Plavka nije samo književna sublimacija uništenja jednoga tiranina, već strogo poviestna dokumentacija Ustaškog Pokreta.
    Svaki Hrvat, koji pročita Poglavnikovo djelo, prisiljen je poviestnim obrazloženjima, da je jedini odgovor na hrvatsko narodno unižtavanje - borba za slobodu.

    Liepa Plavka je pravi pravcati realistički roman i čita se na dušak. Sladki i tečni hrvatski jezik rodjenog pripovjedača, nastavlja klasičnu hrvatsku prozu Gjalskoga, Kovačića i Kumičića. Dok su se Amerikanci pobunili i postali u staše zbog pretjeranih daća i poreza, Hrvati su kroz nekoliko stoljeća vodili borbu za slobodu i nezavisnost bez obzira na materialne probleme. Od Vitezića do Starčevića nižu se kao maljevi i buzdovani Hrvatska Prava i Hrvatske Pravice. To nije pobuna radnika ni seljaka nego sveobuhvatna borba čitavog hrvatskog naroda. Na dan Radićeve smrti i na dan 10. Travnja, sav je hrvatski narod bio jedna duša i jedno tielo.

    Radić i Poglavnik sa stotinama tisuća boraca su pali u toj borbi, ali nitko nije uništio u poviesti niti će uništiti u budućnosti hrvatski narod.

    Liepa Plavka je poviest hrvatske borbe - od umorstva Stjepana Radića do smaknuća njegova krvnika u Marseillesu - ali sva ideologija i nacčn borbe za budućnost sadržane su takodjer unutar ovoga romana, jer iste prilike stvaraju uviek iste odgovore. Dokaz tome je hrvanje hrvatskih radnika i seljaka sa srbo-komunističkim profesionalnim agentima. Sve novine su svakog dana pune spomendana i podataka o novim borcima i novim žrtvama. Nisu klonuli krvnici niti su klonuli borci.
    Kada je Poglavnik započeo oružanu borbu s lozinkom "na ljutu ranu, ljutu travu" iza umorstva hrvatskih narodnih zastupnika u beogradskoj konjušnici imao je daleko manji broj ustaša uzase nego što postoje danas šrom globusa, kada srbo-komunisti nazivlju sve Hrvate, pa čak i svoje hrvatske nogometaše - ustašama.

    Ali suvremeno pokoljenje nije još dalo vodje, koji bi bili kadri u naše vrieme zamieniti veličanstveno pokoljenje boraca, koje je Poglavnik stvorio. Hrvati se širom svieta uživljavaju kroz Liepu Plavku kao svoje herojsko doba, koje je težko izjednačti, a još teže nadmašiti. Tko je Liepa Plavka? (Tajanstvena Lijepa Plavka je uistinu Stana Godina, a njen muž Ante Godina je bio jedan od najtajanstvenih ustaških podzemnih figura, mo. Otporaš) Svi znamo, da nije samo junakinja jednog romana već sastavni dio stvarnosti kao gotovo sva lica u zamišljenoj priči pisanoj u torinskoj tamnici kao obrana i glorificiranje junaka i junakinja. Koji od nas ne bi htio da je vidi onakvu, kako ju je odkrio Krunoslav Dulibić u (Uistini pravi pravceti i po imenu i pšrezimenu Eugen Dido Kvaternik, mo. Otporaš) 26 Goldegg-Gasse u carskom Beču? Uzdignuta u okvire bivše hrvatske priestolnice za koju su Hrvati toliko krvi prolili, kao kćerka K.u.K. ličkog generala kao s totine drugih hrvatskih generala i maršala, mi joj ne znamo prezimena. (Sada se već zna. Ona je Stana Godina a za francuski sud bila je i ostala tajanstvena Lijepa Plavka, mo. Otporaš.) Ona je gospodjica, idealno savršeno biće hrvatskog romanopisca, koji ne slaže samo rečenice nego kao da ciglama i mramorom zida vlastitu državu, od kontora gospodina Bluma do plave grobnice na azurnoj obali. Krunoslav Dulibić je danas za nas lik Ante Pavelića, dok slušamo njegov glas tako "ugodan, tako topao i mek".

    Poglavnik nije sigurno opisivao sebe u zatvoru, ali njegovi drugovi su bili svi tako slični duševno i tjelesno kao i njihovi protivnici, da se danas ne možemo oteti dojmu, da je pod likom svog junaka, kao i svi slikari velikim dielom, naslikao i samoga sebe. Što da kažemo za druge tipične naše utvare i napasti? Tko ne pozna sve te Blume, Donnere, Greife, Krautnere i Šardaniće, koji su se pretvorili u strojeve za računanje, zbrajali od potrebe životinjske i ljudske kože, znoj i krv na stranicama svog sebičnog knjigovodstva. Nije se uzalud šalio Mile Budak, da je Bog stvorio krumpir, da i sirotinja ima kome kožu guliti. Majore Sretene i kapetane Gliše, koji su zajedno vojevali na Kajmakčalanu i Solunu, jeli grah iz jedne zdjele i pili iz iste boce, danas zamjenjuju narodne heroje sa Kozare i Neretve, pretvoreni u broncu po hrvatskim trgovinama i nenadmašive heroje u partizanskim filmovima. Njima Prelci igraju "radničke svinje" prerušene u direktore narodnih "preduzeća" i cigani sviraju, dok čaše i tanjuri prskaju. Sve se je samo povećalo i umnožilo na tisuće puta.

    Poglavnik nije izmišljao imena na Čevapovićima, ni Gursuzovićima ni Špiclerima, sami su ih sebi nadjeli i vrše i dalje iste poslove: kradu državu na sve moguće načine, zatvaraju i muče nevine, koji ne plaze pred njima. Tko se ne sjeća hodnika Petrinjske i ne zna za Lepoglave i Stare Gradiške. Prošli su uz to tečajevi u Odesi i Lenjingradu, a do potrebe i englezke i amerikanske metode Scotland Yarda i FBI, da lažu, mažu, varaju i ubijaju Hrvate, koji nedaju, da im u ime "ujedinjenja", "demokracije", "bratstva i jedinstva" jaše na grbači moralno i duhovno niži tipovi i izrodi. Danas ih sav sviet pozna po hrvatskim opisima ili će ih upoznati kao što smo ih mi upoznali.

    Svi ti naši Dulibići i Tuge i Ruže, svi naši Dabiše i Bariše imali su vrlinu cjelovitih i podpunih ličnosti, na kojima je Poglavnik gradio NDH. Vjerovali su jedan drugome, držali se zadane rieči i zakletve. Danas vidimo romantiku - carbonara i hajduka, - jer je prošlo gotovo pola stoljeća u tom ratu na život i smrt, ali svi se pitamo, kako da se te nevolje oslobodimo: Kukunješćevići i Tutunpetrovići se ne mienjaju, pa kako da se mienjaju hrvatski radnici, koji nose tovare blaga iz stranog svieta pod oblikom plastičnih bomba i paklenih strojeva s istim humorom, s kojim Poglavnik opisuje otvaranje "umjetničke figure", u kojima su ugursuzi napisali ljubavno pismo s riečima: "špion Mitar Gursuzović velika je budala".

    Romanopisac u tamnici u Torinu udara u tanke žice i pada u zanos kad opisuje priestolnicu Hrvatske i sigurno je najbolji hrvatski opis prošteništa Majke Božije Bistričke - Kraljice Hrvata. I danas Hrvati znaju, da Ona nije podpisala -Protokola -i da "njezine blage crte lica i oči, što siplju svoj blagoslov na glave vjernih, i u djetešce, što ga drži u naručju i svima ga pokazuje, kao da veli: "Za vaš spas, za vašu sreću žrtvovat će se On, moj sin, za odkup vaš umriet će na križu strašnih muka".
    I od gospodjice postala je sestra TUGA kao i tisuću drugih Hrvata i Hrvatica... moleći "Nju, Majku sviju majka, neka dozvoli i njoj siroti djevojci, da se i ona žrtvuje, da i ona umre na mukama za spas onih, koji trpe, jer zna, jer vidi, da je njihova bol velika"...To je bila Stana Godina, LIJEPA PLAVKA!

    Zbog toga je danas Liepa Plavka "razgovor ugodni naroda hrvatskoga", romantičnih junaka i "pravog čovjeka". Narodi po Jungu idu kao i pojedinci za svojim individualiziranjem, ostvaruju svoje orientalne "mandale" i grade svoje Borobudure. U životu Hrvata, koji svaki predstavlja stotine pokoljenja istoga života i
    istoga vjerovanja, država nije samo propisi i zabrane, zakoni i ukazi, politika nije igra i borba za vlast nego iskonska borba dobra sa zlim. To se ne da izkorieniti niti ubiti.

    Želio bih samo, da svi naši PASOŠARI pročitaju Liepu Plavku. Druge promičbe ne trebaju. Htio bih navesti Poglavnikovu pjesmu iz torinske tamnice ustaškom častniku I.Š - Ivanu Šuti: (Pristupio Ustaškom Pokretu 13 lipnja 1933. po rednom broju 129, izvor: "Pavelić i Ustaše" Bogdan Krizman, str. 556, mo. Otporaš.) Nisu dugi u tamnici danci, al su težki okovi i lanci, Što hrvatski narod su sapeli Kako su to dušmani željeli.
    Nu proći će od tamnice danci, Popucat će okovi i lanci, A Hrvatska će slobodna biti!
    Otporaš.

  3. #223
    SMISAO USTAŠTVA JE DUBOKO KAO I SMISAO BOŽIĆA!

    Zapovied-gus

    U životu naroda ima mnogo tajnovitoga, što se ne može shvatiti samim razmišljanjem i zaključivanjem, nego jedino osjećanjem i vjerovanjem. Sam pojam naroda, zakoni njegova povijesnog razvoja, to su tajne...koje nećemo nikada shvatiti, ako ih pokušamo raščlanjivati noževima našega mozga. Razumjet ćemo ih samo onda, ako smo s njima organski povezani snagom krvi, tradicije i osjećaja vjernosti.

    Pitanje života, i sudbine hrvatskog; naroda - smisao ustaštva! - nisu shvatili oni umovi i veleumovi, visoki političari, realni duhovi. Taj krvavi, ustaški put, taj put Poglavnika i Njegovih Ustaša, nije razumljiv onima, koji su ga htjeli dokučiti samim razumom, ali je bio razumljiv onima, koji su u svojim srcima osjećali tu magičnu svijest: mi smo Hrvati! - i koje je hrvatska svijest i hrvatski ponos, tjerao u borbu, da dokrajče dane sramotnog ropstva, propadanja i umiranja, da povrate svojem narodu dostojanstvo i da u ovoj ispaćenoj i blagoslovljenoj zemlji zaoru brazdu rada i reda.

    Nacionalna svijest, nacionalni ponos, osjećaj krvi, pripadnosti narodu, osjećaj hrvatske nacionalne časti, vjernost i borbenost, to su značajke, koje dovode pojedince na ustaški put, u ustaške redove, pod Poglavnikovu zastavu, to su značajke, koje su i kod drugih naroda dovele pojedince u nacionalističke redove njihovih naroda i stvorile nove, nacionalističke države, a po njima i preduvjete stvaranja nove Europe i novog svjetskoga poretka.

    Ustaški pokret, isto kao i drugi suvremeni nacionalistički pokreti u Europi i kao svi veliki narodni pokreti, nošen je snagom podsvijesti, nacionalnog osjećanja i vjere, ali to ne znači, da on nije nošen zato i silom jasnih ciljeva i jasnih pogleda, na narodni i državni život, i na zadatke, koje on ima u narodnom i državnom životu izvršiti.
    Naprotiv povijesna je istina, da su svi mali politički stranački pokreti, koji su se osnivali u složenim i ishitrenim političkim programima, koji su bili djelo političkih kombinacija i planova, puni zbrke i bez jasnih zasada, što je najbolje dokazao prošli demokratski svijet, djelo takvih stranačkih pokreta, koji se napokon i ugušio od
    puste smušenosli svojih stranaka i strančica. Veliki nacionalistički pokreti, koliko god izviru iz mutnih taloga narodne vjere i volje za ustrajanjem i borbom, toliko su jasni u svojim povijesnim ciljevima slobode i stvaranja novog reda u narodnom životu.

    Smisao ustaštva, veličina ustaštva, snaga ustaštva upravo i leži u kratkoći, jasnoći i osnovnosti njegovih ciljeva. Ustaštvo je hrvatskom narodu postavilo ciljeve, koji zadiru u samo pitanje njegovog života i opstanka i koji su zato kristalno jasni i jednostavni. Zato, ustaštvo je pokret, koji je pristupačan cijelom narodu i u biti kojega
    leži, da obuhvaća cijeli narod. Kad ustaška načela kažu, da hrvatski narod ne može živjeti bez svoje vlastite nezavisne države, onda je to tako jasno, da se daju i glave, samo da bi oličena krvlju ta istina postala jasnija i shvatljiva cijelom narodu i jednoga dana bila ostvarena u životu. Kad ustaški pokret propisuje zakone reda i rada, dužnosti (poštenja i odgovornosti, onda su te zasade tako jasne, da je svako zaobilaženje nemoguće i da se može za njega platiti samo po jasnim ustaškim zakonima. Kad ustaški pokret postavlja kao svog vodju, kao svoj putokaz svoga Poglavnika, onda je sve do krajnosti jasno u njegovoj snazi i odlučnosti i put kojim on ide toliko je shvatljivi put uskrsnuća cijeloga naroda.

    Ustaštvo, Poglavnikovo ustaštvo, nije samo pokret, nije samo put, nego jedno sve zajedno i istina i put i život hrvatskoga naroda. Ali nadasve život, ono mora nadasve biti život hrvatskog naroda i kad ustaštvo postane život svakog i zadnjeg Hrvata, kad ono ne bude samo njegovo opredjeljenje nego i njegov život.
    RADOVAN LATKOVIĆ.

  4. #224
    PLUG I BRANA HRVATU SU HRANA, A USTAŠA TO MU JE OBRANA!

    Kamenjar.com: Iz Otporaševe Torbe

    ULOGA USTAŠE U HRVATSKOJ TERMINOLOGIJI

    Ustaša je revolucionarni borac koji se dobrovoljno i svjesno bori za uzvišene ciljeve potpune slobode i samostalnosti hrvatskog naroda i hrvatske države u njenim povijesnim i prirodnim granicama na temelju Hrvatskog državnog prava te ostvarenje socijalne pravde, reda i napretka u slobodnoj Državi Hrvatskoj. USTAŠA - Hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO) osnovana je 1929. godine kao hrvatska revolucionarna, borbena, urotnička, nacionalistička organizacija s ciljem dizanja pravedne, oružane, nacionalne hrvatske revolucije te uspostave potpuno nezavisne, samostalne i slobodne Države Hrvatske na hrvatskom etničkom i povijesnom prostoru od Jadrana do rijeke Drine. Ustaška organizacija se najlakše može usporediti s Irskom republikanskom armijom (IRA-om), irskom revolucionarnom organizacijom koja se u 20.-om stoljeću borila za slobodu i ujedinjenje Irske ili pak s ustanicima Giuseppea Garibaldia koji su se u 19.-om stoljeću borili za slobodu i ujedinjenje Italije. Kasnije je UHRO promijenila ime u Ustaša - Hrvatski revolucionarni pokret te još jednom 1941. godine u Ustaša - Hrvatski oslobodilački pokret (U-HOP). Sama riječ "Ustaša" je stara hrvatska riječ (kao danas Za Dom Spremni!) koja je stoljećima prije osnutka UHRO-a 1929. godine označavala čovjeka koji ustaje u oružanu borbu s ciljem ostvarenja svojih i narodnih pravica, slobode, samostalnosti i zadovoljenja pravde. Riječ Ustaša u jezičnom smislu označava ustanika, pobunjenika, buntovnika, revolucionara, nepokornog, neustrašivog Hrvata i slobodnog čovjeka. Tradicija hrvatskog ustaštva može se pratiti kroz mnogobrojne hrvatske ustanke kroz povijest, kroz ustanak Petra Svačića protiv Mađara, Zrinsko-frankopansku urotu protiv Austrijanaca, ustanak Matije Gupca i ustanak Matije Ivanića na Hvaru protiv Mlečana, ustanke hrvatskih hajduka i uskoka, ustanak hrvatskih muslimana u Bosni protiv prevlasti Osmanskog carstva u prvoj polovici 19. stoljeća te Rakovički ustanak Eugena Kvaternika koji je bio uzor svim budućim ustaškim pokoljenjima.


    Ustaška misao ne dijeli Hrvate po staležu (klasi) niti po vjeri (Ustaše su svi Hrvati, katolici, muslimani, pravoslavci, protestanti, židovi) i svi se zalažu za potpunu jednakopravnost svih vjerskih skupina u hrvatskim zemljama te posvemašnje ujedinjenje cjelokupnog hrvatskog naroda i svih hrvatskih zemalja (danas razdijeljenih na Republiku Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu - Sandžak, Vojvodinu tj. Istočni Srijem i Bačku te Boku Kotorsku s Budvom). " U Ustaškom Pokretu nema razlike između staleža, nema razlika vjerskih, jer nas sve spaja samo dobro naroda, opstanak i sigurnost države. Spajaju nas rad, borba i Ustaška Načela, u kojima je sažeto sve, što jedan narod može sebi želiti. " (Poglavnik dr. Ante Pavelić) Svečana borbena himna Ustaša je pjesma "Ustaška pjesma" tj. "Puška puca", a koračnica "Ustaška koračnica" tj. "Ustaška se vojska diže." Ustaški znak sastoji se od velikog plavog slova "U" unutar kojeg se nalazi plamteća bomba srebrne boje s crvenim plamenom, a na bombi se nalazi maleni štit s hrvatskim povijesnim grbom koji započinje prvim srebrnim (bijelim) poljem. Kada mi danas govorimo o "bombama" to zvuči provokativno, ali i borbeno; jer Križom se Bogu moli a "bombama" se država čuva. (Podsjetimo se šta upravo ovih dana Putinova Rusija radi: bombama granice čuva...)

    Za Ustašu nema mira, nema počinka, nema i ne smije biti nekog promatranja iz prikrajka. Ustaša radi i bori se, uvijek djelatno, uvijek u prvim redovima. Za ustašu postoje iznad svega Hrvatski Narod i Država Hrvatska i u njoj rad i red. Ustaša je čovjek slobode, čovjek nezavisnosti, čovjek pravde, čovjek koji ne prihvaća tiraniju i nepravdu već se protiv nje uvijek spremno bori u prvim redovima. Ustaša je, kao što samo ime Ustaša kaže, ustanik, buntovnik, pobunjenik, revolucionarac koji ustaje protiv tiranije, protiv nepravde, a sve za sreću i budućnost hrvatskoga naroda i njegova narodna, državna i ljudska prava. Ustaška borba temelji se na Ustaškim Načelima, koja je postavio Poglavnik 1. lipnja 1933. u Glavnom Ustaškom Stanu. Poglavnik je u 17 točaka Ustaških Načela ovjekovječio sve misli i sve želje Hrvata, sve što hrvatski narod traži i očekuje od svoje države. Neprijatelj je uvijek govorio protiv Ustaških Načela a da ih nikada nije temeljito proučio. Treba proučiti Ustaška Načela i tek tada bi se svatko uvjerio da su ona sveto Evanđelje, vjerovanje svakog Hrvata, a život po njima znači narodnu sreću, društvenu pravdu, narodno poštenje, znači sretnu i čestitu budućnost Hrvatskoj i hrvatskom narodu. Život Ustaše mora se temeljiti na ustaškim načelima, pa tko se njih ne drži u svome javnom i privatnom životu, nije Ustaša.
    Ustaša je čovjek iz naroda. On je dijete seljačko i radničko, potomak seljačkih i težačkih ustanika Matije Gupca i Matije Ivanića i Stjepana Radića. Stoga Ustaša nikada ne smije zaboraviti na svoj Dom i na svoju obitelj. Ustaša uvijek mora biti uljudan i pristupačan, čist, obrijan i nikada ne smije zaboraviti, da su seljak i radnik temelji hrvatske države, koji svojim radom drže, a svojim mišicama brane hrvatsku državu. Ustaška Načela nisu napravljena za Ustaše nego za hrvatski narod, kako bi se obistinila ona: Plug i brana Hrvatu su hrana, a Ustaša to mu je obrana!
    Otporaš/kamenjar.com

  5. #225
    GOVORI NAJLIPŠIN JEZIKON NA SVITU!


    Član Delivuk (Milan Gabric) (prenos sa portala dalje.com)
    16.11.2011 14:18 h


    Govori najlipšin jezikon na svitu

    Kat bi ja počeja govoriti najlipšin jezikoin na svitu, onda bi taj jezik bija moje matere Vićeke koja me je najprije naučila izgovarati riči na ikavici, najstarijem jeziku na svitu. Čak mi je i moj dida Gabro priča da je naš Isus Krist kat je oda po našoj zemlji govorija rvacki, dakle ikavuci. Ne stidimo se i ne sramimo se materina jezika. Niko nam ga ne more ukrasti ni prisvojiti. Susjedi naši sa istočne strane su ga tili prisvojiti tako što su ga izmišali sa njijovin jezikon. Da se nismo bili odrekli naše prirodne ikavice, istočni susidi nam ga ne bi bili prisvojili ni ukrali. Pero Tutavac Bilić (1913-1985) je u Buenos Airesu izdava čisto na ikavici novinu "NAPRIDAK" i "SVITLENIK", a rvacki general Drinjanin mu je pisa ikavski i stavija jedan članak u tu novinu: "POĆI NAM JE STARIM PUTEM" Delivuk.

    I. Govori hrvatski!
    Bog ti je darovao divni jezik hrvatski, kako ga gotovo više na svijetu nema.
    On je zvučan i bogat, tako da njime možeš ... See More
    Reply · · 1 · February 13 at 5:21am

    Gabro Vuskic · Top Commenter

    GRAČANSKA STATISTIKA XX, STOLJEĆA

    Popis stanovništva 1931. godine
    • Gračani – 423 muškaraca, 487 žena, ukupno 910 osoba
    • Dolje – 172 muškarca, 192 žene, ukupno 364 osoba
    • Bliznec – 113 muškaraca, 91 žena, ukupno 204 osobe
    • Zvečaj – 82 muškarca, 68 žena, ukupno 150 osoba

    Popis stanovništva 1953. godine
    • Gračani – 983 muškarca, 1132 žene, ukupno 2115 osoba
    • Dolje – 179 muškaraca, 206 žena, ukupno 385 osoba
    • Bliznec – 146 muškaraca, 125 žena, ukupno 271 osoba
    • Zvečaj – 120 muškaraca, 114 žena, ukupno 234 osobe
    ... See More
    Reply · · 1 · February 12 at 12:18pm

    Gabro Vuskic · Top Commenter

    HRVATSKI NARODE!

    (Koliko je meni poznato ovaj govor Poglavnik je uputio hrvatskom narodu za Deseti Travnja 1955. godine preko krugovala iz Paragvaja. Za nepuna dva mjeseca biti će 59 godina od kada je Poglavnik kao Hrvat uputio ovaj govor svojem hrvatskom narodu. Neka se dobro zamisle svi oni Hrvati koji još i dandanas veličaju Tita i nose njegova obilježja na kaputima, javnim mjestima, dali je on ikada uputio svojem hrvatskom narodu poruku nazvavši ga "HRVATSKI NARODE!". Naravno da nije. Njih će povijest kao dva Hrvata, Poglavnika i Tita, okaraktezirati po njihovim zaslugama prema svojem narodu; prvog da se je borio za svoj hrvatski narod, drugog da se je borio protiv svojeg hrvatskog naroda. Otopraš)

    Hrvatski Narode! Hrvati i Hrvatice u zarobljenoj domovini i diljem svieta!

    Deseti Travnja, dan velikoga poviestnog dogadjaja, obnova slobode i suverenitete hrvatskoga naroda te uzpostave Nezavisne Države Hrvatske, postignutih naporima hrvatskih boraca i odlučnom voljom cieloga hrvatskoga naroda, ostati će za uviek kamenom medjašem izmedju dvaju doba, koji će svjedočiti ne samo svim našim narodnim pokoljenjima, nego i stranom svijetu istinu, da se hrvatski narod svoje narodne i državne nezavisnosti nije nikada odrekao, i da je on za to svoje najveće dobro vazda spreman boriti se.

    Četirigodišnja odlučna borba, koja je dala nezapamćene primjere požrtvovanosti i junačtva hrvatskih sinova, u obrani tada uzpostavljene slobode i državne nezavisnosti, te uspjesi polučeni u tom vremenu na svim poljima narodnoga života, i napose na gospodarskom polju, a na bazi državne nezavisnosti, dokazom su za svakoga, da je hrvatski narod za svoju državnu nezavisnost i narodnu slobodu kadar doprinieti svaku žrtvu i izvršiti sve napore, te to dobro s podpunim uspjehom braniti. Ujedno su dokazom i za one, koji su možda bili krivo upućeni, da je on sposoban za svoj samostalni državni život u svakom pogledu, i da svoje narodno blagostanje može imati samo u svojoj vlastitoj državi, dok ga bez nje svakoga puta stiže svaka bieda i nevolja.

    Borba hrvatskog naroda, koju je sviestno i odlučno vodio kao narod već od tisuću devetsto i osamnaeste godine, a kao država od tisuće devetsto i četrdeset i prve, protiv komunizma, dokazom je njegove spontane spoznaje, da je bezdušni, bezbožni i tiranski komunizam najveća pogibelj za svaki narod i za cielo čovječanstvo kao takovo, jer on prieti uništenjem svemu, što čovjeka čini čovjekom, a narod narodom.

    Eto, sve to čini, da sav hrvatski narod nosi i čuva u svom srdcu svetu uspomenu na taj veliki dan, i to je razlog, da taj dan smatramo i slavimo kao naš najveći narodni blagdan.

    Braćo i sestre! Vrieme je dalo pravo nama! Svako odricanje vlastite državne samostalnosti bilo je uzrokom poniženja te gubitka slobode i gospodarskog blagostanja hrvatskoga naroda. Svaka malodušnost pojedinaca i vezanje Hrvatske u sklop s drugim zemljama i narodima, uviek je urodilo nedaćom i nesrećom po hrvatski narod. Otac Domovine Ante Starčević je rekao: "Ako u vrieme naših unuka bude pet Hrvata, koji su za hrvatsku državnu samostalnost, Hrvatska nije propala." Hvala Bogu, evo u doba unuka je za hrvatsku državnu samostalnost ne tek pet Hrvata, nego preko pet milijuna Hrvata. Vodja i učitelj Stjepan Radić je pred smrt rekao: "Nikad više u Beograd!" Njegov zov je hrvatski narod godine tisuću devetsto četrdeset i prve izvršio, i danas je odlučan toga se držati.

    Danas uvidjaju veliki i mali narodi, da su godine 1945. počinjene ogromne pogrješke, koje nanose velike žrtve i velike brige svima, jer radi tih pogrješaka od povampirenoga komunizma prieti najveća pogibelj cielom čovječanstvu. Sviet se osvješćuje i nastoji podizati ono, što je pokušao uništavati, jer dolazi borba proti tome zlu i toj pogibelji, a ta se borba ne može uspješno voditi bez činbenika, koji su u takovoj borbi i proti tome neprijatelju već prokušani.Pristupa se naoružavanju razoružanih i priznanju nepriznavanih!

    U toj će borbi hrvatski narod i opet izpuniti svoju dužnost, dostojno sebe i svoje davne i nedavne slavne prošlosti. Rame uz rame napose s narodima, koji su takodjer doživjeli nesreću, da budu žrtvom komunističke tiranije, stupit će u borbu proti komunizmu za slobodu čovjeka, za slobodu svoju i za svoju podpunu državnu nezavisnost. Na tome radimo i na to se spremamo.

    Braćo i sestre! Poklonimo se pred uspomenom naših narodnih velikana i za slobodu poginulih boraca! Braćo borci i vojnici! Budimo spremni za odlučni čas, koji će, ako Bog da, skoro doći! Neka ovogodišnja istodobna slava Uzkrsnuća i slave Desetog Travnja budu znamen toga!

    Živila nezavisna Država Hrvatska! Živio hrvatski narod!

    Za Dom Spremni!

    Grb NDH i Poglavnikov podpis.

    Prepisao iz DRINE br. 4-7, lipanj 1955. Otporaš.

  6. #226
    DR. ANTE PAVELIĆ: NEKA SVATKO ZNADE

    by: Otporaš 19.04.2009 11:11 h

    (Ovaj članak kojeg prilažem dragim i uzvišenim, cijenjenim i ljubeznim
    Korisnicima ovog vrijednog Foruma Slobodna Dalmacija sam stavio na
    portal javno.com prije tri godine,vrlo jasno obznanjuje osobna
    promišljanja dr. Ante Pavelića za odvajanje Hrvatske iz beogradskih
    žvalja. Pročitajte i komentirajte, a ne napamet komentirati a da
    članak niste ni pročitali. Pozdrav. Otporaš.)


    DR. ANTE PAVELIĆ: NEKA SVATKO ZNADE!


    Borba hrvatskog naroda, što ju vodi proti beogradskim nametnicima ima
    potpuno određene ciljeve. Do danas je već svakome postalo jasno, da
    hrvatski narod ne će ovoga stanja u kome se sada nalazi, te da upire
    sve svoje snage, da ga promijeni. Ne samo hrvatski narod, nego i svi
    drugi narodi, cijela svjetska javnost, znade danas posve dobro, da će
    ta borba biti povedena do kraja, a dokaz tome su već do sada pružili
    hrvatski borci- osvjedočavaju svakako da će ta borba donijeti pobjedu
    i rezultate, koje hrvatski narod želi.

    Tkogod se je malo interesirao za hrvatsku narodnu stvar, te ju
    pregleda ma i površno, mogao se osvjedočiti, da cilj hrvatske narodne
    borbe nije tek rušenje i promjena momentalnog beogradskog režima, nije
    borba tek za rušenje i mijenjanje sadanjeg unutarnjeg državnog
    centralističkog uređenja tako-zvane ¨Jugoslavije, nije borba tek za
    neku autonomiju, federaciju ili konfederaciju nego je to borba za
    podpuno prekinuće i razrješenje bilo kakovog državopravnog veza sa
    Beogradom, i Srbijom, a za uzpostavu potpuno samostane i nezavisne
    Hrvatske.

    SAMOSTALNA I NEZAVISNA HRVATSKA DRŽAVA IMA SE USPOSTAVITI NA CIJELOM
    HRVATSKOM POVJESTNOM I NARODNOM PODRUČJU, TO JEST U SVIM POKRAJINAMA
    HRVATSKE, KOJE SU U PROŠLOST OBITAVALI I SADA OBITAVAJU HRVATI, ONA
    IMA BITI TAKO SAMOSTALNA I NEZAVISNA, DA BUDE IMALA SVE ATRIBUTE
    DRŽAVNOSTI, KAO I SVAKA DRUGA SLOBODNA DRŽAVA.

    Boreći se za slobodu, hrvatski narod ne će da uspostavljena Hrvatska
    država, nakon što razriješi veze sa Srbijom, dođe opet u bilo kakovu
    državopravnu vezu bilo s kojom drugom državom.

    Slobodna i nezavisna država Hrvatska živjet će u prijateljstvu i u
    dobrim gospodarskim odnošajima sa susjednim državama, naročito onima,
    na koje je upućena prirodnim putem i posebnim prijateljstvom, nu ona
    ne će niti ne smije doći u bilo kakovu političu ovisnost, o kojoj
    drugoj državi ili o kom drugom narodu.

    NITI SE SMIJE POVRATITI ONO ŠTO JE NEKADA BILO; NITI SE SMIJU PRAVITI
    KAKOVI NOVI ODNOŠAJI PA BILO S KIME, ŠTO BI ZNAČILO OPET NEKU
    ZAJEDNICU I VEZ S DRUGIMA, PA MAKAR I TAJ VEZ BIO I NAJMANJI I
    NAJNEZNATNIJI.

    Ovo što je ovdje rečeno, nije tek želja ili misao pojedinca, nego je
    to sigurno misao, želja i čvrsta odluka cijelokupnog hrvatskog naroda.

    To je tako i prirodno, jer je hrvatski narod u svojoj davnoj i
    nedavnoj prošlosti a i u sadašnjici gorko izkusio svu težinu i nesreću
    svojih veza bilo s kime, to je izkustvo skupo platio svojom krvlju,
    svojim mukama i svojim bolovima, pa je i odatle naučio, da je uvjet
    njegove sreće i blagostanja njegova podpuna državna nezavisnost, te se
    danas i bori samo za nju i nikakovu drugu kombinaciju.

    Ovo je prirodno i jasno, te o tome nebi trebalo potrošiti niti jedne
    riječi, kada se od vremena do vremena nebi pojavljivale neke aluzije
    na to, kao da hrvatski narod želi, da Hrvatska, kada se oslobodi, bude
    opet sačinjavala neku zajednicu sa kojom drugom državom, ili kako se
    je to bilo pisalo s Austrijom.

    NE, TOGA HRVATSKI NAROD NE ĆE I NE ŽELI, NI S AUSTRIJOM NITI IKOJOM
    DRUGOM DRŽAVOM, BAŠ TAKO KAO NI SA SRBIJOM. TOGA HRVATSKI NAROD NE ĆE
    I NE ŽELI, NITI ĆEMO TOGA IKADA DOZVOLITI, PA I POD CIJENU SVOJIH
    ŽIVOTA.

    Ne ćemo dopustiti, da se ikada više povrati godina 1918., kada su
    zvani i nezvani, ili bolje rekuć baš nezvani izručivali hrvatske
    zemlje tuđinu u ruke pod vidom tobožnjeg nekakvog bratstva, i
    zajednice.

    Pravi prijatelji naše slobode i uzpostave naše nezavisne hrvatske
    države to od nas ni ne traže. Proti neprijateljima, koji bi nam takova
    šta nametnuti htjeli, znati ćemo se boriti baš tako kao i proti
    beogradskim uzurpatorima, a može biti o tom na čistu i siguran da ćemo
    svakom onom, tko bi o tom odlučnom času pokušao obnoviti godinu 1918.
    stati najodlučnije na put, sa svim sredstvima to zapriečiti i u samom
    zametku bezobzirno ugušiti.

    BORBU, KOJU SMO POVELI, NE VODIMO ZA NIKAKOVE POLITIČKE KOMBINACIJE,
    NEGO ZA UZPOSTAVU SAMOSTALNE I NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE TO TREBA
    SVATKO ZNATI!


    Dr. Ante Pavelić

    (Nezavisna Hrvatska Država, Glavno glasilo Hrvatskog Domobrana, Siječanj, 1935.)

  7. #227
    STRAHOTE ZABLUDA


    Dr. Ante Pavelić
    STRAHOTE ZABLUDA*
    FAŠIZAM I BOLJŠEVIZAM
    (posljednje poglavlje)

    Fašizam nije danas više samo jedna forma vladavine kakva je uvedena u Italiji, nego je tim imenom označena jedna izvorna ideja novog narodnjačtvenog uređenja države, pa i družtva, te je danas to već stvar svjetskog značenja. Fašizam nije "antiteza demokraciji", kako se to obično krivo tvrdi, nego je njezin nasljednik kao "antiteza komunizma" odnosno boljševizma. Komunizam se je "paktički" pojavio na Iztoku, u Rusiji, mimo demokracije i izravno na ruševini samovlada (autokracije), jer je demokracija zakasnila i promašila pravi čas, da se vremenski umetne između njih. Fašizam je nikao na Zapadu na razvalinama demokracije, koja se nije bila kadra suprotstaviti boljševizmu, kada je htio iz Rusije prodireti na Zapad. Njezin sustav, njezini načini rada i njezina sredstva, kojima ona može razpolagati, nisu bila kadra mjeriti se a još manje suzbiti i potući načine rada boljševizma i njegova sredstva borbe, baš kao što se ribarska lađa ne može suprotstaviti ratnoj oklopnjači. Trebalo je doći nešto novo, nešto jače i sposobnije za borbu proti boljševizmu, sposobno da ga porazi. A to je našlo svoj izhod u fašizmu. Naravno, fašizam je morao najprije odstraniti demokraciju, koja se je pokazala nedoraslom i nesposobnom za tu borbu, da mu se ne plete oko nogu, dok se rve s boljševizmom, i da si na taj način načini čisto i ravno tlo za rvanje. Da mu bude moguće razviti u toj borbi svu svoju snagu, morao je fašizam naravno odstraniti sve ono, što je demokracija bila uvela, u koliko je god to moglo smetati borbi ili bi što više neprijatelja jačalo ili mu pomagalo. To je u prvom redu slobodarstvo (liberalizam), naravno, slobodarstvo tako zvanih zapadnih demokracija, odnosno ona, što se u njima slobodarstvom naziva, a u stvari nije ništa drugo nego podpuni nehaj za narodne vriednosti, jer se po tom slobodarstvu mora svakome putnom i namirnom dopustiti, da te vriednosti uništava i razara, a narodno ime, čast i ponos naroda vuče po blatu i gazi, sve to podpuno nekažnjivo, a često i uz nagradu. Sa slobodarstvom se ne može boriti proti boljševicima, koji ga na svom tlu ne poznaju i ne trpe, a na protivničkom se tlu baš s njim služe kao najjačim oružjem u stvaranju protivničke slabosti, baš kao što se ne može pobijati zločinačtvo (kriminal) pjevanjem "litanija", nego kaznenim zakonom i tamnicama.

    Demokracija sa svoje strane ne će priznati svoje slabosti i nemoći te svoje podpune nesposobnosti, da se ozbiljno suprotstavi boljševizmu, nego se nastoji opravdati time, što niječe njegovu pogibeljnost i odvratnost. Da tomu dade vidna izražaja, sklapa ona s komunizmom sporazum (kompromis), a po tom se pomalo u njemu i utapa.

    Lažne su i neiskrene stoga suze onih, što plaču nad razvalinama demokracije i što nepravedno kunu fašizam, da je on uzrokom propasti demokracije, jer da je on navlaš ruši. Naprotiv, ona se ruši jer ne može odoljeti novoj "dinamici" borbe, baš kao što se same od sebe ruše zapuštene srednjovjeke ratne tvrđave, koje nisu više bile kadre odolievati novim težkim topovima, pa nije nitko više imao nikakva razloga, da ih uzdržava. Najbolje to znadu sami boljševici, i radi toga oni zajedno s velikim svećenicima demokracije licemjerno liju suze nad razvalinama demokratskog Jeruzalema, te u jednom zboru s njima dižu zaglušnu viku proti fašizmu kao proti navjećem zlu na svietu.

    Boljševici su proti fašizmu izmislili najuvjerljiviji dokazni razlog u krilatici, da fašizam znači pogibelj za mir. Taj je razlog kod naroda zapadnih demokracija najuvjerljiviji. Sada, poslije svjetskog rata, u kome su se države zapadnih demokracija napljačkale do prezasićenosti, nemaju one druge želje ni težnje, nego da se stanje stvoreno mirovnim "diktatom" nikada više ne promieni. Do te promjene naravno ne može doći nego ratom, jer je one po dobru ne dozvoljavaju, i za to do rata ne smije nikada više doći. Već dakle radi toga, a i bez obzira na strahote rata kao takova, tko može biti u očima naroda zapadnih demokracija omraženiji od onoga, tko ugrožava mir i sprema rat? Eto za to boljševici u svojoj promičbi među narodima zapadne demokracije trajno i uzko vežu ime fašizma s imenom rata. Odatle također po cielome svietu organiziranje "Kongresa proti ratu i fašizmu", odatle postavljanje "Komiteta proti ratu i fašizmu", a odatle i ime cielome protufašističkom pokretu "Amsterdamski pokret proti ratu i fašizmu", što ga vode boljševici.
    Čitav je taj boljševički protufašistički rad jedna velika napuha (montatura), praćena svakodnevnom vikom slobodarskog (liberalnog) tiska, jer je potrebno, da se svakoj staroj usidjelici, svakome posjedniku dionica velikih petrolejskih i rudarskih poduzeća, te svakome velikom i malom "rentieru" po državama zapadnih demokracija nakostruše kose i naježi koža svakog jutra, kada za vrieme tečnog i obilnog zajutarka uzme u ruke novine i čita o fašističkoj ratnoj pogibelji, koja naravno ugrožava mirno uživanje plodova "versaljskog diktata". Treba na taj način pod svaku cijenu staviti u pokretno stanje (mobilizirati) cieli sviet u rat proti fašizmu, jer fašizam znači — ratnu pogibelj. Treba njega uništiti, a onda će boljševizmu biti lako svršiti s demokracijom. Ona je i tako postala već igračkom u njegovim rukama. Taj je obračun s demokracijom tim lakši, što ona već dugo nije stroj u rukama naroda, tako da bi se on za nju kao za svoju stvar borio, nego je sredstvo u rukama tajnih osnova i glavnica (kapitala) neodređene narodnosti i sumnjivih izvora. A fašizam, onaj pravi, kako su ga dale Italija i Njemačka, jest odraz volje naroda, njegovih najširih slojeva, koji treba razlikovati od proračunanih smišljenosti (spekulativnih kombinacija), što služe samo za održavanje izvjesnih vladavina na vlasti u demokracijama na umoru, i od "pseudofašizma" vlada, koje nisu proiztekle ni iz demokracije ni iz fašizma, nego su tek prigodne (okazionalne) i proiztekle iz naročitih prilika i u naročite svrhe, a u glavnom su stvarno i nehotice najbolje i najpodesnije predteče boljševizma, jer mu radi svoje omraženosti u narodu pospješno uravnavaju put.

    Demokracije narod raztočuju, baš kako to žele boljševici, a fašizam je moguć samo u jednom narodu, jedinstvenom po krvi, po osjećaju i po jedinstvenoj volji, pa je stoga on tvrđava, koje boljševizam ne može osvojiti, i sila, pred kojom on mora uzmaknuti. Fašizam se ne može stvarati odozgora, sa vlade, kao što se stvaraju izvjesne stranke izvjesnih vladavina u poludemokraciji i u pseudofašizmu, nego on nastaje odozdo, iz naroda, te dolazi s prirodnom snagom, što je crpi iz širokih narodnih slojeva, dočim one druge spomenute vlade drže državnu vlast u rukama do prve sliedeće nove "kombinacije" ili "koalicije", koja je zvana da uvede novu zbrku i nove daljnje "kombinacije" i "permutacije" u narodnom i državnom životu.
    To je polje, na kome cvate nesmetano i nekažnjivo boljševička rabota na pripremanju svjetskog boljševičkog prevrata.
    Dok ova dva velika pokreta, s jedne strane fašizam kao pokret ideja i naroda, a s druge strane boljševizam kao sljub (sinteza) barbarstva i razaranja, diele medu sobom veliki dvoboj, dotle je demokracija osuđena na ulogu mirnog promatrača ili vlasnika polja, na kojem se taj dvoboj dieli, a kad se ta borba završi, ne će na polju ostati ni zelene trave od "demokratske ideologije" i demokratskog družtvenog poredka.
    Nije moguće nastaviti dalje u tome razmatranju, jer to ne spada u ovaj uzki okvir, već je predmet posebnog većeg razmatranja. Ovdje nam se je dotać tek u nekoliko rieči nosioca pokreta, kome je providnost namienila, da izvrši ulogu spasitelja čovječanstva u ovom razdoblju od najveće pogibelji, što je za čovječanstvo i za njegove najveće tekovine predstavlja boljševizam po svom sadržaju, po svojim načinima i po značaju onih, koji su ga stvorili, koji ga vode, i koji hoće da ga nametnu cielome svietu.
    Nije bilo moguće, da se ne pojavi odpor na marksističke zablude i na luđačko provođenje u život tih zabluda otvoreno i u punoj mjeri na onom tlu, na kome se je pred preko dvadeset stoljeća rodilo ne samo veliko rimsko carstvo, nego i nova kultura i uljudba, što je dala životu ciele Evrope a i preko njezinih granica sasvim nov pravac, a najznatnijem razdoblju poviesti svoje obilježje. Razdoblju, što još nije prestalo, a s kojim će obilježjem biti povjesnica obilježavana još dugo, neizračunljivo i nepredvidljivo dugo vrieme. Zemlja Katona, Cicerona' i Cezara\ morala je dati i Mussolinia.
    Nije bilo moguće, da se proti boljševičkom bezpravlju i bezakonju ne podigne zemlja, u kojoj je pojam najviše pravde dobio najodličniji izraz u temeljnoj zasadi: "honeste vivere, alterum non ledere, suum cuique tribuere". Sto prvi list, "honeste vivere", tog najvećeg pravnog trolista nije pravne naravi, nego je moralno načelo, to je najrječitiji znak veličine i dubljine, jer bez poštenja i morala nema ni prava ni pravednosti, pa ni pravnog i pravednog poredka među ljudima. Doduše "pravo" kao pravni pojam može samo po sebi biti i nepravedno, nu pravo, utemeljeno na poštenju i moralu, bezuvjetno je i pravedno. A sreću ljudi na zemlji može stvoriti samo pravednost.

    Boljševizam se temelji na podpunom nijekanju posebničkog vlasničtva. Na tlu Italije razvijen je još od rimskih vremena najveći osjećaj za pravo posebničkog (privatnog) vlasničtva. Ono je postojalo svuda po svietu, nu nigdje nije došlo do takve uvrieženosti kao u starom Rimu, koja je uvrieženost dobila zakonskoj obredbi posebničkog vlasničtva. To se je posebničko vlasničtvo odnosilo u prvom redu na zemlju i na uređenje posebničkih odnošaja njezinih posjednika, i to maloposjednika, jer veleposjed nije u Rimu postojao, niti je on u Italiji pa ni drugdje po Evropi rimskog, nego barbarskog podrietla, a donieli su ga za vrieme seobe drugi narodi, od Rimljana prozvani barbarima.

    Nasljednici i potomci staroga Rima morali su se dići proti boljševizmu, koji im je dolazio u znaku rata proti posebničkom vlasničtvu, što je u njihovoj sviesti naslieđeno od najvećih učitelja njegove vriednosti i neobhodnosti za čovječje družtvo. A u tih je potomaka u podsviesti i uvjerenje, da su veličina, snaga i silni napredak njihovih pređa na svim poljima narodnog života počivali sigurno na temeljima posebničkog vlasničtva, napose vlasničtva na zemlju, pa nisu mogli dopustiti, da se ta podloga njihove prošlosti i njihove budućnost uništi i da je unište boljševički barbari, ovog **** barbari ne u smislu starog, nego u smislu i značenju novog rječnika, po kojem je ta rieč dobila i svoje posebno značenje.

    Talijani su narod duše i osjećajnosti, narod koji se zanosi milozvučjem i ljepotom, koji živi ne samo za kruh svakdanji, nego i za ideale, kojima je postavio i uviek postavlja pod čarom svog plavog neba neprolazne spomenike u djelima umjetnosti i pjesničtva, tih neprolaznih vriednosti ljudskog duha i ljudske stvaralačke snage. Koje čudo, da se je taj duh podigao proti najgrubljemu "materijalizmu" boljševika, koji su pregnuli da najveće ideale duševnog života zamiene vjerom u tvar, u stroj i u poslanstvo bolesne i nastrane čeljadi, što pretvaraju ljude u brojke prljavih veleobrtnih računa i proračuna.

    Talijani su narod bezprimjerne roditeljske ljubavi prema djeci i djece prema roditeljima, pa koje čudo, da se je taj narod odupro boljševičkoj nauci i praksi, koja ide za uništenjem obitelji i koja niječe roditeljsku i sinovsku ljubav. To je narod prošlosti, pa se nije mogao dati obezimeniti od boljševičkih pridošlica bez imena i bez prošlosti. Italija je kolievka "virtuoza" i umnika, pa se nije mogla dati pretvoriti u skupnu grobnicu lješina duševno sravnjenih gomila. Italija je zemlja sunca i svjetlosti, pa se nije mogla dati zastrti oblacima boljševičke tame i moskovskog leda. I konačno, talijanski je narod vičan rađati velikane, pa je u odlučnome času dao iz sebe, iz svojih širokih narodnih slojeva vođu, kakava je tražilo vrieme i kojeg su zahtievale prilike, a koji je svim tim značajkama dao i oblik u fašističkom pokretu. A taj je pokret i na djelu pokazao, da se novim potrebama u novim prilikama može doskočiti i bez uništenja starih vrednota, te da se i bez komunizma mogu podvrći narodnim probitcima i glavnice i veleobrtna proizvodnja. Pokazao je, da se može graditi novo, a da se ne poruši sve staro, da se može napraviti prvorazredno zrakoplovstvo, a da se ne poruše ceste, da se može izgraditi nova velika vojska, a da se ne poubijaju stari vojskovođe, te da se može izobraziti vojnik i podići radnik, a da se ne zatvore glazbene i umjetničke škole, da se ne poruše spomenici stare kulture i uljudbe, te konačno da se može provoditi družtvovnost (socijalizacija) bez sravnjivanja (nivelizacije) i bez rušenja narodnosti.

    Njemački narod nije mogao ne ustati proti boljševizmu. Tko je mogao vjerovati, da će on postati plienom boljševizma ili da će barem na dulje vremena trpiti na svome tielu tuđinsku šugu, nije imao moći naslućivanja i poznavanja o nepresušivoj životnoj snazi njemačkog naroda. Tu su snagu nazrievali tvorci "versaljskog diktata", i za to su smislili način, kako da je podrežu i za uviek ili barem za dugo vrieme učine nepogibeljnom. A čini se, da su bili pogodili mjesto, gdje je trebalo zarezati, nu na zdravom je tielu ozljeda brzo zacielila. Uzakoniti i međunarodnim zakonskim kaznama zapriečiti, da drevni njemački vojnički narod smije imati vojsku, znači isto što i guslačkom umjetniku odrezati ruke. Na taj se je način mislila okovati snaga i vojnički "genij" njemačkog naroda. To nije značilo samo lišiti njemački narod najzadnjeg i konačno najglavnijeg sredstva vlastite obrane, nego je to imalo proizvesti i moralnu te duševnu potištenost u duši svakog Niemca, da tako cieli narod padne u bezpomoćnost i nemoćnu beznadnost. A to je dalo i boljševicima povoda, da se bace na Njemačku kao zloguki gavranovi i da misle, da je u takvim prilikama i pod tim okolnostima najveći izgled na uspjeh. Radi toga su bili u Njemačkoj nasrtljiviji i drzovitiji nego li možda igdje drugdje.

    Nu njemački je narod dao također iz sebe, iz svojih širokih slojeva vođu, koji je vrlo brzo obnovio veliku snagu i vriednost svog naroda, te ga podigao još jačeg i još svjesnijeg, još moćnijeg i još spremnijeg, nego li je ikada do sada bio, i proti okovima nametnutog mirovnog "diktata", i proti boljševičkoj najezdi. Oživjele su stare njemačke vojske, koje osiguravaju njemačkom narodu njegovu domovinu, a nacionalstocijalistička se je i rasna Njemačka otresla zaraze boljševičke rasne "permikstuacije", te se uhvatila u koštac s otrovnim boljševičkim zmajem, koji je bio počeo širiti krila nad cielom Evropom. I satrt će mu glavu.

    Zaludu je danas htjeti ograničiti fašizam samo na rečena dva naroda. Zaludu je i govoriti, da fašizam nije roba za izvoz. Boljševizam je uobće zlo i hoće da zavlada svuda. Fašizam stoji u borbi s njime na život i smrt, pa ga stoga mora pobijati svuda, u svakom kutu zemaljske kugle, a nizbježiva je posljedica toga, da i postane obći, "univerzalan", te da se širi i onamo, kuda se ne izvozi, i to sam od sebe, jer to nosi u sebi borba naroda za život proti smrti, što je nosi boljševizam.

    Možda je to značenje Mussolinievih rieči, da je ovaj viek — viek fašizma.
    O tome danas govore topovi u Španjolskoj, gdje se krvlju piše poviest borbe između dvaju svjetova.

    Kraj

    * Dr. Ante Pavelić, Strahote zabluda, Komunizam i boljševizam u Rusiji i u svijetu, II. izdanje, Zagreb, 1942. (objavljeno pod pseudonimom: A.S. Mrzlodolski, Errori a orrori, Siena, 1938.)
    izvor

    Cijela se knjiga Strahote zabluda može naći tu:
    https://www.stormfront.org/forum/show...6&postcount=50
    slobodagovora is offline Report Post Reply With Quote

  8. #228
    MARKO SINOVČIĆ- RAZGOVOR S POGLAVNIKOM O RIMSKIM UGOVORIMA

    (U ovom ovom razgovoru/intervju Poglavnik pobija sve tvrdnje svojih protivnika i osvjetlava svoj obraz. Tko pomno pročita ovaj razgovor "Poglavnik i Marko Sinovčić", uvijerit će se da Poglavnik nije "prodao Dalmaciju" i da se je lavovski borio da spasi što više hrvatski područja od talijanskih apetita. Nezaboravimo jednu stvar, a ta je da je Poglavnik povratio sva talijanskom silom okupirana područja Hrvatskoj 10 rujna 1943. Otporaš.)

    Negdje početkom 1949. g. dok je pripremao knjigu ''NDH u svietlu dokumenata'', Marko Sinovčić zamolio je dr. Pavelića za objašnjena o nekim pitanjima koja se izravno i neizravno tiču Hrvatske. Radilo se uglavnom o pitanjima oko podpisivanja Rimskih ugovora. Dr. Pavelić je vrlo rado pristao na razgovor. Ovdie ćete moći pročitati dio toga razgovora koji je objavljen u spomenutoj knjizi Marka Sinovčića, a po nama, vrlo je zanimljiv radi otkrivanja istine oko dogadjaja u prvim danima Nezavisne Države Hrvatske i tzv. ''prodaje Dalmacije'' Italiji.

    - Ovih sam dana, Poglavniče, čitao u časopisu ''L'Europeo'', a zatim u časopisu ''Sloboda'' izvadke iz uspomena Filipa Anfusa. Tamo on, medju inim kaže, da ste Vi na sastanku s Mussolinijem potvrdili prijašnje sporazume s Talijanima i da ste zagarantirali njihovu primjenu. Biste li mi o tome mogli nešto kazati?

    - Nadam se da ćeš me nadživjeti, pa ćeš pri tome imati priliku čitati moje memoare, koji su napisani, ali će biti objavljeni tek nakon moje smrti. U njima se o svemu tome podrobnije govori. Ovaj čas mogu na Tvoje pitanje ukratko odgovoriti sliedeće: Nikada i ni u kojem slučaju nisam za vrieme čitave moje emigracije ne samo sklopio bilo kakav politički ili teritorialni sporazum s Italijom, nego ni to pitanje nije nikada bilo pretreseno pri mojim razgovorima s Mussolinijem, ili bilo kojom drugom talijanskom političkom osobom. Ako, dakle, nisam o tome nikada nikakav sporazum sklopio, nisam mogao nikada ni potvrditi ni njegovu primjenu zagarantirati.

    - Znaci da je time oborena i Perićeva tvrdnja, prema kojoj bi ugovor izmedju Vas i Italije o priznanju talijanskih prava, postojao još prije italijansko-jugoslavenskog rata?

    - Naravno! I ne samo njegova, nego i svih onih, koji će se truditi, a takvih će biti, jer inače ne bismo bili ljudi – da me prikažu kao izdajicu. Vidio si Perićevu argumentaciju. Ništa bolje neće biti ni onih drugih. Težko je, kad se čovjek nema zašto zakvačiti. Uvjeravam Te, da su svi ti dokazi mojih sadašnjih i budućih superkritičara, a koji su više-manje 1945. bili moji lojalni suradnici – a ja bih bio prema njima – počinio izdaju nad hrvatskim narodom 1941., ili možda još prije, da su velim Ti svi njihovi dokazi sazidani na glinenim nogama. Prema tome, kada kažem, da nisam nikada prije proglašenja Nezavisne Države Hrvatske sklopio nikakvog političkog ili teritorialnog ugovora s Italijom, onda time odgovaram Periću i svima, koji budu u buduće takove tvrdnje iznosili.

    - Prihvaćam Vašu rieč, Poglavniče, ali mi ipak dozvolite, da Vas podsjetim na jednu bilježku grofa Ciana. On pod nednevkom 23. siečnja 1940. bilježi, da ste toga dana na sastanku s njime utvrdili glavne točke priprema i djelovanja. Ne bi li se ovaj zapisnik mogao shvatiti kao neka vrst sporazuma?

    - Možeš shvatiti kako hoceš, ali ja ću Ti odmah reći o čemu se radi. Kako Ti je poznato, Mussolini se često bavio mišlju da napadne Jugoslaviju. Ta ga je misao posebno zahvatila početkom 1940. godine. Tom prilikom pozvao me Ciano na sastanak u Rim i tu smo pretresli pitanje ustaške akcije u tome pravcu. Ja sam od Ciana tražio slobodu kretanja ustaša u Italiji i prema granici Jugoslavije. Ujedno sam priobćio Cianu nacrt ustaških akcija, ali pod uvjetom da talijanska vojska ne prelazi naše granice, jer da bi to moglo omesti uspjeh. O budućim odnosima s Italijom nije bilo govora.

    - Malo prije sam spomenuo Vaš sastanak s Mussolinijem. Možete li mi kazati, koja je bila svrha toga sastanka?

    - Nadam se, da si iz materijala, koji si sabrao za svoju knjigu mogao uvidjeti, da uza sav sporadični antijugoslavenski stav Italije – Osovina nije htiela rušiti Jugoslaviju, nego ju je, naprotiv, htiela još tiesnije privezati uz svoja kola. Tako je došlo i do pristupa Jugoslavije Trojnom Paktu. Osovina se tome jako veselila, ali je sve kratko trajalo. Kad je došlo do beogradskog puča, pozvao me Mussolini u Rim. Čitav naš razgovor se kretao oko pitanja, da li će doći do rata Osovine i jugoslavije. Moraš znati, da je Italija imala gorko izkustvo u ratu s Grčkom, pa se bojala obveza, koje bi za nju mogle nastati, ako bi došlo do sukoba s Jugoslavijom. Zato je pokušala posredovati izmedju Berlina i Beograda, da bi se sukob riešio na miran način. Ja sam uvjeravao Mussolinija, da će do rata sigurno doći.

    - Vi ste imali još jedan sastanak s Mussolinijem prije Vašega povratka u domovinu, i to nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske. Ovaj put ste razgovarali o granicama?

    - Već sam Ti rekao, da o granicama nije bilo nikada govora za vrieme mog boravka u emigraciji.

    - O kralju, dakle?

    - Još manje. To će doći kasnije. Mussolini me je pozvao da me pozdravi kao poglavara države i da mi izrazi čestitke. Tom prigodom dotakli smo se i pitanja talijanskog poslanika u Zagrebu. Mussolini mi je predložio jedno ime: Randi (doušnik u Ministarstvu vanjskih poslova Italije). Ja sam odgovorio da nemam ništa protiv te osobe, ali da bi mi bilo svakako draže, kada bi za to mjesto bio imenovan Cortese, koji je nama učinio znatne usluge. Kako se Cortese u to vrieme nalazio u Tokyu u svojstvu tajnika poslanstva, do njegova dolazka imenovao je kao odpravnika poslova Casertana. Kasnije je Casertano imenovan poslanikom, jer se dolazak Cortesea zategao, a Italija je svakako htjela imati u Zagrebu poslanika, pa je tražila od mene ''placet'' za Casertanea, koji sam ja odmah dao. Prije raztanka Mussolini me pitao, kojim ću putem u Zagreb. Rekao sam mu, da ću preko Trsta. On mi je na to ponudio svoj osobni zrakoplov. Ja sam odbio s motivacijom, da želim ući u Hrvatsku na čelu mojih 700 Ustaša.

    - Nadam se, da mi ne ćete zamjeriti, ako Vam postavim još koje pitanje. Sada se već nalazimo na području Nezavisne Države Hrvatske. Dana 13. travnja Vi ste stupili na njezino tlo. Kako to, da ste tek 15. travnja ušli u Zagreb?

    - To su dva razloga po sriedi, i to: prvo, na putu od Sušaka nailazili smo po svim mjestima na mase svieta, koje su nas oduševljeno pozdravljale. Ja sam svugdje morao govoriti, i tako je vrieme odmicalo. Navečer smo stigli u Dugu Resu. Doček je bio veličanstven. Tek što smo stigli, približio mi se jedan njemački častnik i zamolio me, da čim prije dodjem u Karlovac, jer da me tamo čekaju njemački i talijanski zapoviednici. Bilo mi je vrlo žao naroda, ali nije bilo druge nego čim prije stići u Karlovac. Pozvao sam Sertića, rekao sam mu o čemu se radi i izdao nalog, da odmah za mnom krenu u Karlovac, a ja sam se odvezao s njemačkim častnikom. Kad sam stigao u Karlovac njemački i talijanski zapoviednici pozdravili su me kao glavara države. Poslije toga sam otišao u stan dr. Nikšića.

    - Tamo ste našli Anfusa?

    - Ne, Anfuso je došao sutradan.

    - Da li ste Vi znali, da on dolazi?

    -Evo kako je bilo! Ja sam Ti , naime, zaboravio reći koji je drugi razlog, da sam u Zagreb stigao dva dana kasnije. Dido Kvaternik me je uvjeravao, da situacija još nije čista, da je još uviek revolucionarno gibanje, da još nije uzpostavljen podpuni red, pa da nebi bilo poželjno krenuti prema Zagrebu. S druge strane, mene je tako boljelo grlo, pa me liečnik savjetovao, da još ne idem. Tako smo još 14. travnja kanili ostati u Karlovcu. Tog jutra javljeno mi je iz Zagreba, da je tamo stigao Anfuso, i da ima sa mnom razgovarati o vrlo važnoj stvari. Kako sam još taj dan kanio ostati u Karlovcu, naredio sam da ga tamo dovedu. Netom je stigao, priobćio mi je o čemu se radi. Naime, iz Zagreba su poslali u Berlin i Rim brzojav, u kojemu traže priznanje Nezavisne Države Hrvatske. U brzojavu upućenom u Berlin traži se samo priznanje, dok se u onome, koji je poslan u Rim traži priznanje NDH u njezinim etničkim i poviestnim granicama. Anfuso mi je priobćio, da Mussoliniju brzojav nije jasan, pa želi da se konkretnije izjasnimo. Ja sam na to stilizirao drugi brzojav, u kojem sam tražio samo priznanje, a pitanje granica, da se rieši redovitim diplonatskim putem. Pozvao sam Slavka Kvaternika i predoćio mu koncept brzojava. On je smjesta izrazio svoju suglasnost i ja sam ga nakon toga predao Anfusu, da ga odmah iz Karlovca uputi Mussoliniju. Nu, kako su bile prekinute veze, savjetovao sam mu da osobno odnese Mussoliniju, što je on i učinio.

    - Niste li taj brzojav dali na odobrenje Niemcima? Anfuso, naime, kaže, da ste Vi taj brzojav tražili i dobili suglasnost Berlina.

    -To nije istina, ja u tom pogledu nisam imao što razgovarati s Berlinom. Ja sam bio sviestan situacije. U našoj tek uzpostavljenoj državi bilo je još grupa srbskih vojnika, dvie strane vojske zauzimale su sve jače položaje, a mi smo bili bez vojske. Zar je onda bio čas, da se čitava stvar zateže radi stilizacije jednog brzojava? U tome času bilo je od najveće važnosti, da dobijemo priznanje stranih država, a pitanje granica biti će naknadno riešeno.

    - Kakvu je ulogu, Poglavniče kod toga svega odigrao Veesenmayer?

    - Kad mene nije odigrao nikakvu ulogu. On je bio njemački agent, kojemu je bila povjerena uloga kod HSS-a, nakon što su njezini predstavnici ušli u pučističku vladu. On je imao izpitati odnos HSS-a prema Beogradu i mogućnost njezina izkorištavanja u eventualnom sukobu sa Jugoslavijom. S ustašama je došao u doticaj sasvim slučajno, i to tako, da je Slavku Kvaterniku donio jedno pismo, koje mu je iz Berlina poslala njegova kćerka. Slavkova kćerka, u brizi za svojim otcem, izašla je na uzletište i pitala, da li netko putuje u Zagreb. Javio joj se jedan nepoznati čovjek, kojemu je predala pismo. Bio je to Veesenmayer. U tome pismu ona moli otca, da se sakrije, jer bi mu Simović mogao kakvo zlo učiniti. Naime, Kvaternik je 1918. u ime ''Narodnog Vieća'' pozdravio srbsku vojsku pri ulazku u Zagreb. Na čelu te vojske nalazio se Simović. Kad je Kvaternik kasnije prišao ustašama, zamjerio se Simoviću. Veesenmayera je ukopčao s Kvaternikom dr. Iljadića i on bi sigurno znao o tome nešto više reći.

    - Spomenuli ste, Poglavniče, sastanak u Ljubljani. Biste li mi htjeli nešto o tome reći?

    -S Cianom sam se sastao u Banskim Dvorima. Netom je sastanak počeo, Ciano je raztvorio veliku zemljovidnu kartu, na kojoj su već bile povučene granice. Postavio mi je dva priedloga. Prema prvom, granična crta bi išla do Samobora, do preko Karlovca, Dinare i Mosora do crnogorske granice, a prema drugom nešto zapadnije, ali u tom slučaju Italija bi tražila vojni savez. Ja sam na to odmah odgovorio, da na takvoj bazi ne mogu uobće razgovarati. Pitao sam, da li njima više vriedi Dalmacija ili prijateljstvo sa Hrvatima. Vi hoćete, rekao sam im, Dalmaciju, a ne vodite o tome računa, da je ona pasivni kraj, a Italija ima dosta pasivnih krajeva. Ona ima već dosta potežkoća s prehranom, pa zar si još hoćete dozvoliti luksus, da hranite još jedan milion ljudi, i to ne Talijana? Na to se javlja jedan general i kaže ''da njih vode stratežki razlozi''. Ja sam mu na to odvratio, da ne razumijem, kakvi bi to bili stratežki razlozi u doba zrakoplova, i topova dalekog dometa. On mi na to odgovara, da su Talijani vodili dva rata za Dalmaciju i da je se zato ne će odreći. Ja sam mu odvratio – da će onda voditi – i treći! Zatim se opet javlja Ciano i pita me, kako bih ja to riešio? Odgovorio sam mu da nemam naslova, da postavljam teritorialne ustupke i zato ne mogu tražiti da nam vrate Zadar, ali kako poznam situaciju Zadra, sve što sam pripravan ustupiti, jest malo okolice Zadra i Trogir. Ciano je bio suglasan, ali nije mogao donieti nikakove odluke prije nego se konsultira s Mussolinijem. Savjetovao sam ga da ga brzoglasno nazove, što je on i ucinio. Mussolini mu je dogovorio: ''Io non posso essere rinunciatore!'' (Ja ne mogu biti onaj koji se odriče). Trebaš znati da je Mussolini nakon prvoga svietskoga rata oštro napadao i nazivao odricateljima one talijanske političare, koji su se u Rapallu odrekli Dalmacije. Nije htio da se njega sada isto tako nazivlje. Time je moja borba za Dalmaciju bila znatno otežena. Kad mi je Ciano priobćio Mussolinijev odgovor, ja sam odvratio, da onda o tome ne možemo više razgovarati. Zaključili smo, da se pregovori nastave redovitim diplomatskim putem.

    - Nego, Poglavnice, kod Ciana i Anfusa naišao sam na nekoliko mjesta na izraz: - talijansko-hrvatska personalna unija i carinska unija. Tko ih je predlagao i kako je ta stvar tekla?

    - Jednu i drugu stvar su predliožili Talijani. Onu prvu Talijani su već predlagali kod pregovora sa Mačekom i na nju su pristali Mačekovi izaslanici. Sada su je predložili i meni. Sviestan opasnosti, koja nam od tuda dolazi i zanjući za prikrivenu mržnju, koja vlada izmedju Savojske kuće i Mussolinija, pa da bih to osujetio, zamolio sam talijanskoga kralja, a da za to Mussolini nije znao, da bi on kao starješina Savojske kuće, koja je u Hrvatskoj poznata još iz doba Eugena Savojskoga, predestinirao jednu osobu iz te kuće za hrvatskoga kralja. Kad je kralj na to pristao, obaviestio sam Mussolinija redovotim diplomatskim putem. To mu, naravno, nije bilo milo, ali nije mogao ništa protiv odluke svoga kralja. Što se tiče carinske unije, stavr se odigrala na sliedeci nacin: - nju je forsirao Ciano, a iza Ciana je stajao Conte Volpi. Ja sam shvatio o čemu se radi. Bile su u pitanju hrvatske šume. Zato sam se energično opirao. Kad to pitanje nisam mogao riešiti redovitim diplomatskim putem, zatražio sam sastanak s Mussolinijem. Do tog sastanka je došlo u Tržiću 7. svibnja. Tamo sam iznio razloge, zašto Hrvatska ne može pristati na carinsku uniju. Mussolini je shvatio i rekao sliedeće: ''Non si deve fare niente che potesse gettare un ombra sulla indipendenza della Croatia! – Ne smije se ništa učiniti, što bi moglo baciti sjenu na nezavisnost Hrvatske!''

    Čitajući ovaj razgovor možemo se malo vratiti u prošlost i na osnovu pročitanoga predočiti si situaciju u kojoj se nalazilo državno vodstvo Hrvatske u prvim danima NDH. Država je u svom početku, bez vojske, Njemačka je zauzeta ratovanjem, a Italija nas pritišće svojim zahtjevima, a uza sve to ostatci srbske vojske maltretiraju hrvatsko pučanstvo u nekim selima itd. Kao što smo već pisali na stranici NDH, naše vodstvo bilo je u velikoj dilemi, ili potpisati Rimske ugovore i žrtvovati jedan dio Hrvatske ili ne potpisati i prepustiti cielu Hrvatsku Italiji koja je zauzela neprijateljski stav. Trebalo je stvoriti odluku: ili pristati na amputiranu Hrvatsku i u njoj omogućiti samoobranu ili postati igračka u talijanskim rukama? Ni jedna država nije nastala bez krvi i odricanja, pa tako nije mogla ni Nezavisna Država Hrvatska.
    Zato Rimske ugovore treba razumieti i njihova podpisnika s naše strane ne osudjivati. Bili su bolni, ali mi smo uz njihovu cienu imali svoju državu, čije smo granice prema Jadranu mogli jednoga dana proširiti, kao što smo zaslugom onoga istoga podpisnika Rimskih ugovora i proširili. Kvaternik je rekao za Pavelića, da je on jedini u tim danima gledao u sve karte. Nije li on u tim kartama vidio i slom talijanskog imperija i i vraćanje izgubljenoga hrvatskoga teritorija? Svi dokumenti stoje uz dr. Pavelića. Možda to mnogima nije po volji, ali tok poviesti ne možemo zaustaviti.

    Ako je netko kriv za Rimske ugovore, krivi smo mi, Hrvati, zato što smo htjeli svoju državu!
    Posljednje uređivanje od Bobani : 22-10-2014 at 16:54

  9. #229
    POGLAVNIKOVA PRVA EMIGRACIJA OD OSNUTKA UHRO DO 1941.

    Nakon proglašenja šestosiječanjske diktature 1929. sklanja se u emigraciju na poticaj prijatelja dr. Milana Šufflaya, kojega je još 1921. zastupao kao odvjetnik. U emigraciju je otišao da se izvana bori za prava hrvatskoga naroda te da hrvatsko pitanje stavi na međunarodno poprište. 07. siječnja osniva tajnu revolucionarnu nacionalističku organizaciju USTAŠA - hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO) s ciljem razbijanja Jugoslavije i uspostave nezavisne hrvatske države uz pomoć Italije. Uzima naslov poglavnika, ustaški pokret organizira na vojnim i urotničkim načelima. Ogorčen srpskim terorom te ubojstvima hrvatskih političkih vođa i intelektualaca (Radića, Pilara, Šufflaya...), počinje shvaćati da nema kompromisa sa srpskim hegemonistima te da na ljutu ranu treba staviti ljutu travu! Prvo odlazi u Beč, zatim s Gustavom Perčecom u Budimpeštu, te u Sofiju, gdje 20. travnja 1929. s vođama makedonske emigracije potpisuje Sofijsku deklaraciju, deklaraciju o uzajamnoj pomoći Makedonaca i Hrvata u rušenju Jugoslavije i stvaranju nezavisnih država Hrvatske i Makedonije.

    U Beogradu ga je Sud za zaštitu države 17. kolovoza. 1929. osudio na smrt u odsutnosti. Dobiva utočište u Italiji 1929. godine. U drugoj polovici 1931. u Italiji osniva prvi logor za vojnu obuku u mjestu Bovegno u pokrajini Brescia, te inicira osnivanje drugih takvih logora u Italiji i Mađarskoj. U Glavnom ustaškom stanu 1.lipnja 1933. obznanjuje Načela ustaškog pokreta u 17 točaka i kao cilj pokreta ističe uspostavu samostalne i nezavisne hrvatske države na čitavom njezinu povijesnom i etničkom području, što se ima pravo provesti svim sredstvima, pa i silom oružja. Inicira i organizira propagandne akcije, atentate i diverzije kako bi zastrašio jugoslavenske vlasti i potaknuo Hrvate na ustanak. Hrvatski radnici iz Italije, Belgije, Francuske, Njemačke i drugih država pristupaju ustaškoj organizaciji i stvaraju revolucionarnu vojsku, temelj buduće državne sigurnosti. U sjevernoj i južnoj Americi preko milijun Hrvata prosvjeduje protiv velikosrpske hegemonije i daje punu materijalnu i moralnu pomoć Ustaškome Pokretu.

    Od 1921. do 1928. nekoliko stotina Hrvata je ubijeno na području Jugoslavije zbog dizanja ustanaka protiv srpske vlasti. Godine 1932. organiziran je Velebitski ustanak, koji je bio upozorenje neprijatelju, a vodio ga je Andrija Artuković. Poglavnik je navodno slao prijeteća pisma jugoslavenskom kralju, rekavši „da će mu odletjeti glava ukoliko ne pusti vodeće Hrvate, uključujući i Mačeka iz zatvora i ukoliko se ne ostavi Hrvatske.“ 1934. njegove su se prijetnje ostvarile, zajedno sa VMRO organiziran je atentat na srpskog kralja Aleksandra u Marseillesu, te je Poglavnik ponovno osuđen na smrt u odsutnosti. Nakon marsejskog atentata, pod pritiskom Francuske, talijanske ga vlasti 17.listopada 1934. uhićuju i zatvaraju u Torinu (1934.-1936.). Potkraj listopada 1936. dovršio je opsežniji elaborat za njemačko Ministarstvo vanjskih poslova pod naslovom „Die kroatische Frage-Hrvatsko pitanje“ (objavljen 1942. u redakciji Ive Bogdana pod naslovom Dr. Ante Pavelić riešio je hrvatsko pitanje). Nakon približavanja Jugoslavije i Italije i sporazuma Ciano-Stojadinović, 1. travnja 1937. izdaje odredbu kojom razrješava ustaše djelatne sluzbe i raspušta sve logore na području Italije; ustaše su raseljene i izolirane po cijeloj Italiji, a on je interniran u Sieni (1937.-1939.). Nakon pada M. Stojadinovića, talijanske okupacije Albanije i priprema za napad na Jugoslaviju, poziva ga talijanski ministar vanjskih poslova G. Ciano (23. siječnja 1940.) i dogovara s njim plan akcije koji uključuje podizanje ustanka u Hrvatskoj, talijansku vojnu intervenciju, uspostavu nezavisne Hrvatske pod talijanskom zaštitom i njezin ulazak u monetarnu i carinsku, zatim i u personalnu uniju s Italijom.

  10. #230
    POGLAVNIK, HRVATI, USTAŠE I NDH, 1941. – 1945.

    Sile Osovine su napale Jugoslaviju, pregazile su je munjevitom brzinom, baš zato što ju niti jedan narod nije želio braniti, bila je tamnica za sve osim Srba, koji ionako nikad nisu bili u stanju da obrane bilo što. Napokon je srušena ta tamnica hrvatskoga naroda. Nakon beogradskih događanja 27. ožujka 1941. dru. Antu Pavelića prvi put prima Mussolini (29. ožujka). Revoluciju na području NDH predvodio je Ustaški Pokret, a prihvatio ju je i izveo čitav hrvatski narod, u Domovini i emigraciji. 5. travnja 1941. godine, Poglavnik poziva narod preko krugovala „Velebit“, ustaškoga radija; „Došao je čas oslobodjenja. Ustaj na noge, lati se oružja, vrstaj se u bojne redove, stupaj pod ustašku zastavu, na kojoj su ispisana slavna djela i pobjede!“

    Pošto je Slavko Kvaternik u njegovo ime proglasio NDH 10. Travnja 1941., Mussolini ponovno prima Poglavnika 11. 04. i odobrava mu ulazak u Hrvatsku. Na čelu skupine Ustaša vratio se u Hrvatsku i preuzeo vlast. 15. travnja 1941. stigao je u Zagreb i kao Poglavnik NDH imenovao prvu Hrvatsku Državnu Vladu, u kojoj je uzeo položaj predsjednika vlade i ministra vanjskih poslova. Osniva domobranstvo i organizira upravnu i diplomatsku službu; preoblikuje Ustaški Pokret u jedinog nosioca političke vlasti i volje hrvatskog narod, mijenja mu ime u Ustaša - hrvatski oslobodilački pokret (UHOP), uspostavlja Glavni Ustaški Stan (GUS) kao organizacijsko-političku, a Ustašku Vojnicu i Ustašku Nadzornu Službu (UNS) kao vojno-policijske upravne vlasti. Nakon pregovora s Cianom 25. travnja u Ljubljani i s Mussolinijem 7. svibnja u Tržiču 18. svibnja 1941., nemajući izbora, potpisuje Rimske Ugovore, koje je uspio maksimalno ublažiti. Talijani su Poglavniku skupo naplatili naizgled prijateljsko gostoprimstvo i pomoć, zatražili su gotovo polovicu područja NDH, ali je on političkom spretnošću uspio dogovoriti da im pripadnu samo dijelovi obale kod Splita, Šibenika i Zadra, te nekoliko otoka. Istra, Zadar i neki dijelovi obale su već bili izgubljeni Rappalskim ugovorom koji su potpisale Jugoslavija i Italija 12. studenog 1920. godine. Poglavnik je nakon nepoštenih pregovora ljutito izjavio „kada riješimo sa Srbima, riješit ćemo mi i sa njima!“(misleći pritom na Talijane, mo). Prihvaćen je talijanski politički, ekonomski i vojni nadzor na jednom dijelu NDH, a hrvatska kruna (koja je bila čista formalnost) je ponuđena talijanskom vojvodi od Spoleta Aimoneu, koji je dobio ime Tomislav II. Nikad nije posjetio Hrvatsku, bio je kockar, ženskar, alkoholičar, te nije imao nikakvu političku moć u NDH.

    Ante Pavelić 6. lipnja 1941. godine prvi put posjećuje Adolfa Hitlera, sastaje se s njime u Salzburgu, a 15. lipnja 1941. u Veneciji potpisuje pristupanje NDH Trojnom paktu. Donio je rasne zakone u NDH s ciljem očuvanja čistoće arijevske krvi hrvatskoga naroda, ali ustaški rasni zakoni su bili po mnogočemu blaži od nacističkih. Nacisti ili bolje rečeno Njemci su se često žalili jer su ustaše prehumano i preblago postupali sa Židovima i ostalim nearijevskim narodima. Rasni zakoni u NDH su bili formalnost, te su se u praksi primjenjivali u ograničenom omjeru. Otvoreno je nekoliko radnih i sabirnih logora, među kojima je najpoznatiji radni logor Jasenovac, u kojem su neprijatelji hrvatskoga naroda izdržavali svoju kaznu prisilnim radom. U Jasenovcu su bile česte pobune, te je mnogo ustaških vojnika i logoraša poginulo u krvavim borbama koje su znale trajati po cijeli dan. Izvana su se često mogli vidjeti obješeni ustaški stražari na stražarskim kulama. Poglavnik je zabranio sve političke stranke, jer je u Hrvatskoj vladala pravaška i ustaška politika koja je bila najbolji izbor u tom ratnom stanju za cjelokupni hrvatski narod. 2. lipnja 1942. donio je odredbu osnivanja Hrvatske pravoslavne crkve (HPC) na čelu sa patrijarhom Germogenom, koji je protjeran iz komunističke Rusije. Srbe iz NDH je smatrao pravoslavnim Hrvatima i Vlasima, čak se i sam ponudio da prijeđe na pravoslavlje kako bi potaknuo hrvatske pravoslavce na to. Godine 1943. otvara veliku džamiju u Zagrebu, u čast Hrvatima muslimanske vjeroispovijesti.

    Nakon kapitulacije Italije 10. rujna 1943. objavljuje Državnopravnu izjavu o razrješenju Rimskih ugovora, koji su držali dio hrvatskog naroda u lancima. Hrvatska država se prvi put u povijesti prostirala na cijelom svom povijesnom i etničkom prostoru, od Istre do Zemuna, od Boke do Međimurja, od Kupe do Drine, od Drave do Jadrana. Toga povijesnog dana, Poglavnik je iz hrvatske prijestolnice preko hrvatskoga krugovala rekao: „Hrvatski narode! Klikći od veselja, jer ti javljam radosnu vijest, da je naš plavi Jadran, s čitavom Dalmacijom, opet u naručju majke Hrvatske. Neprijatelj našeg naroda postao je neprijatelj čitave Evrope; sramotno je izdao svoje saveznike i pobjegao s naših dalmatinskih žala. I ja, Suveren Države Hrvatske, proglašujem pripojenje svih, silom otrgnutih, naših primorskih krajeva Nezavisnoj Državi Hrvatskoj”.

    U hrvatske škole je vratio hrvatski jezik, stvoren je hrvatski književni pravopis, korienski pravopis. Sve strane riječi su bile zamjenjivane hrvatskim riječima, te je vraćen stari hrvatski način pisanja, tj. ukinut je srpskohrvatski pravopis Vuka Karadžića. 17. rujna 1944. godine posjećuje Hitlera u Prusiji, te mu vraća prusku zastavu koju su hrvatski vojnici oduzeli Prusima nakon bitke, kao simbol pomirbe i novoga saveza između Hrvata i Nijemaca. Vezao je sudbinu NDH uz sudbinu nacističke Njemačke, budući da Saveznici nisu željeli hrvatsku državu na Balkanu. Njima, saveznicima je odgovarala više Jugoslavija ili velika Srbija, jer je engleska kraljevska obitelj u rodu sa srpskom tj. jugoslavenskom kraljevskom obitelji. Oni su bili protiv bilo kakvog oblika hrvatske samostalnosti.

  11. #231

    POGLAVNIKOVA DRUGA EMIGRACIJA, OSNIVANJE HOP-a I SMRT


    Poglavnik je bio primoran ponovno se povući u emigraciju 6. svibnja 1945. godine. Dan nakon odlaska javio je hrvatskom narodu da se povuče na zapad pred hordama partizanskih bandita. Nažalost, tužna sudbina hrvatskoga naroda nije se mogla izbjeći. Dogodila se najveća tragedija u povijesti hrvatskoga naroda, stotine tisuća Hrvata otišlo je u tuđinu, a isto toliko je vraćeno i onda pobijeno i poklano u „kolonama smrti“, i u užasnim logorima i tamnicama. Hrvatska je pala pod crveno komunističko ropstvo. Poglavnik je neko vrijeme živio u Austriji, u američkoj okupacijskoj zoni i u samostanu San Girolamo u Italiji, pod zaštitom Vatikana. Uz pomoć Vatikana i nekih visokih američkih dužnosnika, oko 80 000 hrvatskih izbjeglica se uspjelo spasiti i otići u Argentinu. Krunoslav Draganović je bio zadužen za prebacivanje Hrvata i Nijemaca preko San Girolama u Južnu Ameriku, napravio je lažne dokumente za visoke ustaške dužnosnike i za Poglavnika i prebačeni su u Argentinu.

    Poglavnik je u Argentinu stigao na brodu SS Sestriere, koji je polazio iz Genoe. U Argentini ih je srdačno primio Juan Peron i nikome nije odao njihova prava imena. Poglavnik je u Argentini 1956. godine osnovao Hrvatski Oslobodilački Pokret (HOP), čiji je cilj bilo osnivanje hrvatske države na području NDH. U HOP-u se dogodio raskol, Vjekoslav Maks Luburić se zalagao za pomirbu Ustaša i partizana, a Poglavnik nije želio ni čuti za to. Zato je Luburić osnovao organizaciju HNO- Hrvatski Narodni Odpor, koja je imala otprilike jednake ciljeve kao i HOP, samo što se zalagala za pomirbu Hrvata. 10. travnja 1957. na 16. godišnjicu Nezavisne Države Hrvatske, izvršen je atentat na Poglavnika u mjestu Lomas del Palomar u predgrađu Buenos Airesa, u blizini Poglavnikovog doma, u 21 sat i 10 minuta. Atentator, koji nije identificiran, ispalio je 6 hitaca u Poglavnika, a dva su ga pogodila u leđa i prsa. Iako je bio ranjen, stigao je kući vlastitim snagama, gdje mu je jedan argentinski liječnik pružio pomoć. Čim je obaviješten o atentatu, poznati hrvatski doktor, kirurg Milivoj Marušić je došao pomoći Poglavniku. Argentinci su tek tada doznali da je čovjek koji se predstavljao kao građevinski tehničar Pablo Aranjos zapravo hrvatski Poglavnik. Odmah nakon izlaska iz bolnice u pratnji prijatelja odlazi u svoj dom u Lomas del Palomaru. Hrvatski Domobran je u nedjelju, 14. travnja ipak održao proslavu obljetnice NDH, te je tom prigodom pročitana Poglavnikova poruka: “Braćo i sestre, Hrvati i Hrvatice! Neprijatelj je bio nakanio upotrijebiti naš spomendan, 10. Travnja, za svoje zločinačke namjere, a to zato, jer u domovini odlučno držanje hrvatskog naroda sve više ugrožava njegov opstanak. Namjera mu nije uspjela, ali namjere hrvatskog naroda, osloboditi se i ponovno uspostaviti Nezavisnu Državu Hrvatsku, uspjet će! Hrvatski Oslobodilački Pokret, skupa sa cijelim hrvatskim narodom, pobjedu će uskoko izvojevati! Bratski pozdrav, ZA DOM SPREMNI!”

    Odmah nakon atentata pročula se vijest preko svjetskog tiska do 12. travnja 1957. godine, argentinska vlada je odbijala zahtjeve komunističke Jugoslavije za izručenje Poglavnika, tvrdili su da ne znaju gdje se Poglavnik nalazi, ali atentat je spriječio Argentince da i dalje slijede tu taktiku, pogotovo nakon što je u novinama prikazana slika Poglavnika kako pokazuje krvavu košulju argentinskome novinaru. Jedno od pitanja koje je Poglavniku postavio taj argentinski novinar glasilo je: “Kakvi su bili odnosi režima NDH s hitlerizmom?” Poglavnik je odgovorio: “Nezavisna Država Hrvatska održavala je odnose s Njemačkom, kao što je to činila i s drugim državama. Naš režim nije bio nacistički ni diktatorski, to je bio parlamentarni režim i režim za oslobođenje jedne bogate zemlje, koja danas gladuje pod vlašću jugoslavenskih komunista. Jedina stranka koja u Hrvatskoj nije bila dopuštena, bila je nacistička stranka.”

    Poslije neuspjelog pokušaja da se pred argentinskim sudom organizira njegova obrana, prisiljen je napustiti Argentinu. Rano ujutro, 18. travnja, s još otvorenim ranama, u pratnji osobnog doktora i dvojice najbližih suradnika, ukrcao se u auto i otišao u nepoznatom smjeru. Dan prije tog putovanja, jedan odani Poglavnikov štovatelj je Poglavniku dao svoj stan na raspolaganje. Poglavnikov lječnik je bio s njime 49 dana, od 18. travnja, do 16. srpnja 1957., sve dok mu rane nisu potpuno zacijelile. U dogovoru s obitelji, Poglavnik je odlučio napustiti Argentinu i smjestiti se u bilo koju južnoameričku državu i onda razmisliti kako će dalje. Poglavnik je 22. srpnja stigao u Rio Gallegos, ukrcao se tamo 23. srpnja na zrakoplov, te je 24. srpnja stigao u Punta Arenas, pograničnu postaju Čilea. Tamo ga je dočekao jedan hrvatski rodoljub i s njime je zrakoplovom stigao u Santiago de Chile, gdje je boravio od 24. do 27. srpnja. Zbog nepovoljnih političkih prilika u Čileu, morao je napustiti tu državu. Odlučio je otputovati u Madrid, i tako se 27. studenoga opet ukrcao na zrakoplov, i u pratnji jednog svog borca 29. studenoga stigao u Madrid, gdje ga je dočekao nadbiskup Ivan Šarić. Okončani su dugi razgovori i dogovori te je pronašao prebivalište u Madridu. Poglavnik je pozvao svoju ženu Mariju, koja se na brzinu spremila i 11. prosinca krenula parobrodom k njemu, da mu bude od pomoći. Marijino putovanje bilo je držano u najvećoj tajnosti, tako da se nije mogla ni s kim oprostiti. Poglavnik je želio da k njemu dođe i kćerka Višnja, jer ju je trebao za razne važne poslove. Ona je, također parobrodom, otputovala 3. listopada 1958, ispraćena prijateljima i znancima. Život mu se ponovno počeo odvijati normalnim tijekom. Uspostavljena je veza sa svim organizacijama HOP-a, suradnicima i prijateljima. Dolazili su njihovi suradnici iz raznih prekomorskih država.

    HOP je ponovno povratio snagu. Svakim danom je bilo sve više njihovih pristaša, organizacija se razvijala. UDBA je raspisala nagrade na osobe iz Poglavnikove blizine, te je na sve načine nastojala pronaći njegovo boravište. Poglavnika su htjeli ukloniti pod svaku cijenu. Poglavnik je razotkrio tu spretno satkanu mrežu i neprijateljski plan, te ga je nastojao osujetiti, zakočiti mu djelovanje. Nekoliko dana pred Deseti Travnja 1959 stigao je na Poglavnikov “apartado” jedan paket. Budući da se s pošte nije podizala nikakva omotna pošiljka bez prethodne obavijesti pošiljatelja, brzo je došla vijest sa zaklinjanjem da se paket nipošto ne diže. Paket je ipak podignut, bio je nerazmjerno težak, pa je poslan na stručni pregled i tako je s neuspjehom završio još jedan pokušaj atentata. U tom svom golemom narodnom radu Poglavnik kraj sebe nije imao nikoga, nego samo svoju velevrijednu, marljivu i razboritu suprugu Mariju, te svoju milu i energičnu kćer Višnju, koju je nadasve volio. Njih dvije, najvjerniji njegovi pratioci, uvijek samo s njime i uz njega. One su ga čuvale i pratile, skrivale ga po austrijskim planinarskim kućicama i po talijanskim samostanima. One ga prate i u Argentinu. Uvijek su s njime dijelile dobro i zlo, sreću i nesreću, progone i zaštitu. One su poslije atentata u Palomaru bdjele nad njegovim životom, putovale sate i sate po noći, po kiši i oluji, samo da ih nitko ne vidi, ne primjeti, da ne otkrije boravište Tate. One su sudjelovale u najosjetljivijim pothvatima. I kroz dvije godine rada u Madridu one su ga pomagale u svakom narodnom poslu. Trpile su s njime njegove bolove, koji su mu iz dana u dan postajali sve nepodnošljiviji, i bile su mu utjehom. Bile su jedine one, na koje se mogao obratiti u najkritičnijim danima svoje bolesti. Godpođa je Marija nad njim bdjela u bolnici po čitave dane, a gospođica Višnja cijele noći, i tako je u bolnici prošao mjesec i pol dana bez odmora i spavanja. Uvijek su bile s njime i uz njega, čuvale ga, pomagale i dvorile do njegova zadnjeg časa.

    Život hrabroga Poglavnika se polako bližio kraju. Naboj između kralježnjaka izazvao je trovanje, koje je stvorilo tumor na jednom živcu. Bolovi su bili veliki, ali je Poglavnik odbio sredstva za ublažavanje. Poglavnik je na umoru imenovao novoga nasljednika, novoga predsjednika HOP-a, dr. Stjepana Hefera, koji je pripadao desnoj struji HSS-a, te je bio odani Radićevac, a u vladi NDH je bio ministar seoskog gospodarstva, i jedan od prvih župana velikih hrvatskih župa. Dana 18. prosinca 1959. vlč. O. dr. fra Branko Marić ispovijedio je Poglavnika, a 27. prosinca u 20 sati podijelio mu posljednju pomast. Istoga dana, sv. Otac Ivan XXIII podijelio mu je svoj posljednji blagoslov. Ujutro, 28. prosinca 1959., u 3 sata i 55 minuta, Poglavnik dr. Ante Pavelić blago je u snu preminuo. U času preminuća uz njega su se nalazili fra Branko Marić i kći Višnja. Istoga dana, u 16 sati i 30 minuta, nakon blagoslova tijela, ono je prenešeno u crkvu groblja Sacramental San Isidoro u Madridu, i tamo izloženo sve do 31. prosinca. Hrvatski državni poglavar imao je u rukama krunicu koju mu je poklonio sv. Otac Pio XII prigodom njegova službenog posjeta Sv. Stolici godine 1941. Dana 31. prosinca u 12 sati, fra Branko Marić čitao je sv. Misu “Dies obitus presente cadavere”, te je nakon toga na istom groblju obavljen pokop. Poglavnik je objavio dvije knjige, te više političkih i literarnih radova: „Aus dem Kampfe um den selbstständigen Staat Kroatien“(1931.), „Ustaška načela“(1933.), „Die kroatische Frage(1935.), „Liepa plavka“(1935.), „Strahote zabluda-Orrori ed Errori“(1938.), „Doživljaji 1 i 2“ (1946.-1948.-na talijanskom) Njegova kćerka Višnja objavila je 1968. godine njegovu knjigu sjećanja nazvanu „Doživljaji“ na hrvatskom jeziku, a „Doživljaji 2“ objavljeni su 1998. godine. Skup članaka, govora i izjava „Putem hrvatskog državnog prava“ je objavljen 1977. u Madridu, a u Hrvatskoj je objavljen 1999. godine.

  12. #232
    POGLAVNIK JE ZA ŽIVOTA ODRŽAO I OBJAVIO MNOGE GOVORE I RAZMIŠLJANJA. PRILAŽEMO NEKE OD NJIH:

    "Pod znakom srpa i čekića ide onaj, koji nikada u ruci čekića imao nije. Pod tim znakom djeluju oni, koji možda svojim vlastitim očima u naravi nikada srpa ni vidjeli nisu."


    "Budimo spremni, kao da ćemo sutra odlučivati o svojoj sudbini, a radimo kao da će posao dugo trajati."


    "I, braćo, i svatko od nas mora biti prototip marljivosti, svaki od nas mora biti poput mrava, svaki od nas mora biti sabran, promišljen i požrtvovan, mora biti velikodušan, čestit i moralan. Tko po birtijama, tko po gostionicama i kavanama banči, taj u Ustašku organizaciju ne spada. Tko slavi slave, tko šegluke pravi, tko se akšamlucima bavi i tko daje zabavljati svoja osjetila s balkansko-ciganskom muzikom i razbijanjem čaša, taj je neprijatelj hrvatskog naroda, jer taj truje njegovu krv, i njegovu dušu."

    U Ustaškom pokretu nema razlike izmedju staleža, nema razlika vjerskih, jer nas sve spaja samo dobro naroda, opstanak i sigurnost države. Spajaju nas rad, borba i Ustaška Načela, u kojima je sažeto sve, što jedan narod može sebi želiti.

    "Rekli smo, da samo borbom, teškom i krvavom borbom možemo uspjeti. Čeka nas teška i krvava borba. Mi ćemo je započeti i u njoj izdržati, pa makar nas stajalo i života. Hrvatska je vječna, ona ne može propasti dok ima sinova, koji će ići putem Starčevića i Rakovice. Znamo da nas čeka i nemojmo se previše zanositi. Ne znamo da li ćemo brzo završiti borbu, nu mi moramo pobijediti ili ćemo izginuti. Izabiremo put časti, put ponosa, put borbe. Započinjemo naš križni put, koji nas nije mogao mimoići."

    "Mora prestati politika Hrvata, na čije mjesto neka dođe politika Hrvatske!"

    ˝... što se tiče Bosne i Hercegovine, neka Beograd znade, da su to stare hrvatske zemlje, te da hrvatski narod neće nikada dozvoliti, da se naše zemlje odcijepe od matere zemlje Hrvatske, te da bismo prije izginuli svi do jednoga, nego li dopustili, da nam velikosrpski moloh njih proguta. Neka Beograd ne zaboravi, da je u Bosni starodrevno hrvatsko Duvanjsko polje, neka ne zaboravi, da je u Bosni i Hercegovini hrvatska većina katoličko-muslimanska, i neka Beograd znade, da će cjelokupno hrvatstvo povesti boj do zadnje kapi krvi za te svoje zemlje, te sigurno odsjeći gramzljive beogradske ruke, koje pruža za tim hrvatskim biserom. Bosna je hrvatska i nikada je nećemo dati˝

    „Ja sam došao raditi, a ne vladati", rekao je Poglavnik po povratku u Hrvatsku 1941.

    Neka je pokoj duši našeg junačkog Poglavnika, dr. Ante Pavelića, vođi Nezavisne Države Hrvatske, koju je on svojom neustrašivom borbom uspostavio, a svojom krvnom žrtvom za sve vijeke zapisao kao neodoljivu težnju čitavog hrvatskog naroda! On je bio jedan od najvećih sinova Hrvatske, i on bi nam trebao biti uzor, jer je cijeli svoj život dao za Hrvatsku, za dobrobit svoje obitelji i svoga naroda, do smrti su mu na umu bili Bog, obitelj i Domovina, jedine tri stvari o kojima Hrvat treba razmišljati. Njegovo ime će zauvijek ostati sinonim za hrvatstvo.

    Bog i Hrvati! Za Dom spremni!

  13. #233

    ŽIVOTOPIS POGLAVNIKA DRA. ANTE PAVELIĆA


    Podrijetlo, djetinjstvo i mladost:

    Obitelj Pavelići su jedno od velikih bunjevačkih plemena, koja su se iz Hercegovine doselila u Liku. Poglavnikovi roditelji, Mile i Mara r. Šojat su se iz Krivog puta u Lici doselili u Bradinu na Ivan Planini u Hercegovini. Ondje je 14. srpnja 1889. rođen Ante Pavelić. Ante je rođen u maloj obitelji, imao je samo jednog brata, Josipa, koji je bio profesor latinskog i grčkog jezika. Pavelići su bili tipičan primjer hrvatske obitelji u dinarskome kraju; bili su pošteni, radišni i ponosni na svoje podrijetlo.

    Poglavnikov otac je radio na gradnji željezničke pruge. Pučku školu je polazio u mnogim bosanskohercegovačkim mjestima. Od 1902. do 1906. polazi Klasičnu isusovačku gimnaziju u Travniku, a 1906. je radio kao pružni radnik na željeznici Sarajevo-Višegrad, 1907. polazi gimnaziju u Senju, 1909. gimnaziju u Karlovcu, a zatim u Zagrebu. U Zagrebu je maturirao 1910. godine, te se upisao na pravni fakultet zagrebačkog Kraljevskog sveučilišta Franje Josipa. Diplomirao je 1914. Tjedan dana po završetku pravnih nauka na sveučilištu u Zagrebu, dobio je svoje prvo zaposlenje. Poslan je u Šibenik da vodi gradnju zgrade dočasničke škole i stanova za osoblje krugovalne postaje „Marconi“, na poluotoku Mandalini. Šef gradilišta Karl Panger bio je očajan kad je saznao da su mu za voditelja gradilišta poslali pravnika, ali Pavelić ga je umirio: „Umirite se, gospodine poslovođo, sigurno je neki tehničar poslan k vojnom sudu za sudca pa je ravnotežje zadržano i Monarhija može mirno ratovati. Ja ću već udovoljiti zahtjevima koji će na mene biti postavljeni i vi ćete biti zadovoljni, a sgrade će biti gotove sigurno prije prve pomorske bitke pred Šibenikom“. To je bio njegov prvi susret s Dalmacijom, te je dobio zadaću da kao Hrvat koji poznaje zemlju i jezik nađe zidare kojih je u Šibeniku bilo vrlo malo. U šibeniku je živio oko godinu i pol dana, a stanovao je kao podstanar u kući na šibenskoj rivi. 1915. se vratio u Zagreb i stekao doktorat prava.

    Ante Pavelić je putovao po cijeloj Hrvatskoj i upoznao je Hrvate iz svih krajeva, te je shvatio da regionalne podjele Hrvata samo razdvajaju braću. Imao je prijatelje i suradnike iz svih mogućih dijelova Hrvatske i iseljeništva i sve ih je jednako volio i nije pravio razlike među njima. Došao je u dodir i s a Hrvatima muslimanske vjeroispovijesti, koje je jako poštivao. Družeći se s njima još kao dijete, osvjedočio se o istinitosti nauka dr. Ante Starčevića, koji je muslimane iz Hrvatske smatrao sastavnim dijelom hrvatskoga naroda. Budući da se rodio pod seljačkim krovom i potomak je stare seljačke obitelji, još kao mladić je radio teške fizičke poslove, te se tako upoznao sa životom radnika i seljaka, i to baš u onim krajevima u kojima se živjelo vrlo oskudno. Odatle dolazi njegovo razumijevanje i poštovanje prema seljacima, koje je smatrao temeljem naroda. Od 1915. do 1918. je radio kao odvjetnički perovođa u odvjetničkoj pisarnici A. Horvata, predsjednika Hrvatske Stranke Prava, a nakon završene prakse, od 1918. je odvjetnik u Zagrebu.

    Njegova žena se zvala Maria Pavelić rođ. Lovrenčević. S njom je imao troje djece- kćerku Višnju(rođ. 1922.), sina Velimira(1924.) i drugu kćer Mirjanu(1926.). Kao gimnazijalac pristupa Hrvatskoj stranci prava, Bio je vrlo inteligentan i poduzetan, te se brzo uspeo do samoga vrha Hrvatske stranke prava. 1918. ulazi u vodstvo stranke, postaje član Poslovnog odbora, zatim tajnik i potpredsjednik HSP-a. 1921. godine je izabran za gradskog zastupnika u Zagrebu, 1927. za oblasnog, a zatim, zajedno s dr. Antom Trumbićem, za narodnog zastupnika Hrvatskog Bloka koji se sastojao od Hrvatskog seljačkog republikanskog saveza, Hrvatske stranke prava, Hrvatskog radničkog saveza te Hrvatske federalističke seljačke stranke. U krilu HSP-a ustrojio je godine 1926. Hrvatsku pravašku republikansku omladinu (HPRO), iz koje će kasnije nastati Hrvatski Domobran. U ime HSP-a kontaktirao je s Nikolom Pašićem radi slabljenja Radićeve stranke. U lipnju 1927. predstavljao je zagrebačku gradsku općinu na europskom kongresu gradova u Parizu, a na povratku je u Rimu izaslaniku talijanske vlade R.F. Davanzatiju u ime HSP-a predao promemoriju u kojoj se Italiji nudi suradnja u rušenju Jugoslavije. Očekuje talijansku pomoć u uspostavi i zaštiti nezavisne hrvatske drzave, te iznosi spremnost na teritorijalno, političko, ekonomsko i vojno prilagođavanje talijanskim interesima. Na parlamentarnim izborima 1927. izabran je, zajedno s dr. Antom Trumbićem, za narodnog zastupnika Hrvatskog Bloka koji se sastojao od Hrvatskog seljačkog republikanskog saveza, Hrvatske stranke prava, Hrvatskog radničkog saveza te Hrvatske federalističke seljačke stranke. U Skupštinu je otišao nakon oštrih diskusija u Hrvatskoj stranci prava, gdje je bila jaka opozicija, da kao pravaški predstavnik ode u Beograd i tamo zaprisegne kralju. U svojim govorima u beogradskoj skupštini istupio je protiv velikosrpske politike i izjašnjavao se za hrvatsku samostalnost i neovisnost; usmjeravao je pravašku mladež i pokrenuo listove Starčević i Kvaternik. Za vrijeme atentata na prvake HSS-a u beogradskoj Skupštini, dr. Ante Pavelić je bio jedini koji se nije sakrio pod klupe! Nakon atentata, 20. lipnja 1928. Hrvatska stranka prava, jednako kao i Hrvatska federalistička stranka pristupa u klub Seljačko-demokratske koalicije, u jesen 1928. pokreće list Hrvatski Domobran s programom ostvarenja samostalne hrvatske države i istoimenu organizaciju.

  14. #234
    ZADNJA PORUKA VOJSKOVOĐE SLAVKA KVATERNIKA


    Moja zadnja poruka (zadnja izjava hrvatskog vojskovode Slavka Kvaternika)

    Ja sam već toliko izmučen, da ne vjerujem, da ću biti kadar ovo dugo izdržati. Osim toga, po svemu izgleda, da neću biti više ni izveden pred sud. Vjerojatno ću biti ubijen u tamnici. Truju me s raznim medikamentima, a govore, da me liječe. Molio sam, da mi omoguće sastanak s nadbiskupom Stepincem, ali su ovi zato tražili od mene nedostojne izjave i stavljali uvjete, kakove samo mogu stavljati u srži pokvareni i zaostali bijednici. Naravno, da sam s indignacijom i prezirom to sve odbio. Tražio sam ispovijednika. Prvi put su mi doveli vrlo sumnjivu osobu kao svećenika. Na moja pitanja opće naravi o glavnim zasadama Crkve, nije mi znao odgovoriti, pa sam odustao od ispovijedi. To je bio (očito) jedan njihov agent, koji je mislio sve od mene doznati. Drugi put su mi doveli jednu osobu, obučenu kao oca franjevca, ali kad sam ga molio za križ, rekao je, da ga on nikada ne nosi, a nije imao ni štolu. Ja sam ga molio za jedan molitvenik, da se pripremim za ispovijedanje, pa mi je rekao, da to nije potrebno. Odbio sam i toga. Poslije sam vidio, da sam dobro uradio, jer se je ovaj prema tome i ponio kao pravi prostak, a ne kao redovnik. Bog će mi oprostiti, jer ja sam najbolje htio. Zadnji put sam se ispovijedio pred našim dragim svećenikom i junakom Vilimom Ceceljom, pa mi je to zadnja utjeha na odlasku iz ovoga pakla. Molim se Bogu svaki dan za naš mučenički narod i za našu ispaćenu Hrvatsku, za koju će ici i zadnja moja molitva! Pred tri dana došao je u moju ćeliju oko pola noći neki crnomanjasti čovjek, ovisok, surova izgleda i počeo je puniti nabojima jedan vojnički samokres. Pred vratima ga je čekala neka pratnja. Rekao mi je, da je došao, da me ustrijeli i da li imam kakove želje prije toga. Rekoh mu, da nemam nikakove i da je to samo milost Božja odredila, da u mojim rukama bude već jednom konac i kraj. Na to je isti napustio ovu ćeliju uz pogrdne psovke i uz jednu gadnu kletw. Zadnja moja molba bila je, da se dopusti meni i generalima Perčeviću i Navratilu, da nosimo kao vojnici hrvatske vojničke odore, pa makar i bez ikakvih oznaka, ali rni ni ta molba nije bila odobrena, jer da takovih odora nema. Uostalom, da to nije tako ni važno. Ja sam se pozvao na ratno pravo i medunarodnu konvenciju, ali ni to nije pomoglo. Ne dadu nam ni da umremo kao Hrvati.

    Mučenje a ne liječenje

    Trpim mnogo od groznice i omaglice. Daju mi neke pilule i neke injekcije, poslije kojih se još gore osjećam. Tako sam poslije toga povraćao i još se gore osjećao. Ne dadu mi ni spavati. Svaki čas, čim zadrijemam, bude me, pa me tresu i drmaju. Očito sam trovan. Tražio sam, da mi se pošalju dva liječnika mojega povjerenja, ali su i to odbili. Moj mi je prijatelj poručio, da više ništa ne tražim, jer bi ih to moglo potaknuti da me prije likvidiraju. Moram neprestano podpisivati neke zapisnike: tobože o mojem pregledu i druge, a da uopće ne znam njihova sadržaja, ali na žalost nemam ni volje ni smisla, da išta više ispitujem. Posve sam apatičan. Moji su prijatelji htjeli, da bježim. Stvar je bila dobro pripremljena, ali sam ja odustao, jer bi to moglo stajati nekoliko mladih hrvatskih života, a Hrvatska treba nove mlade radnike i borce. Osim toga bi i većina mojih prijatelja izgubila život, jer ovi podlaci i kukavice ne prezaju pred ničim, kad se sa prošlošću može naći povod za novo klanje. Ja sam i tako jedan iscrpljeni starac, koji sam već sve dao za Domovinu što sam mogao. Osim toga ne bi rado ostavio ni moje drugove Perčevića i Navratila. Biti ću sretan, kad na onome svijetu susretnern one hrvatske časnike i generale, koji su preklani smaknuti kao hrvatski mučenici u Beogradu. Neka naša krv bude zalog nove sreće i ,lobode napaćene i izmučene Hrvatske!!!

    Gubim snagu. Moje djelovanje

    Osjećam, da gubim snagu i bojim se, da ću skoro klonuti, pa zato evo Šaljem Vama, moji mili i dragi, moj zadnji pozdrav! Sve moje djelovanje bilo je upereno za slohodu moga naroda i moje Domovine. Ja sam i danas ~Vijestan svoga čina, kad sarn preuzeo vlast i proglasio hrvatsku državnu samostalnost. Ja to nisam učinio iz vlastite pobude, niti na nagovor i uz pornoć stranaca. Tko to tvrdi, taj nije razumio neodoljive čežnje hrvatskog naroda, da bude slobodan i svoj na svome. Hrvatima je prije svega - njihova sloboda!!!

    Neodoljiva čežnja hrvatskog naroda za slobodom i samostalnosti

    Već je pobuna hrvatske vojske u Karlovcu u jesen 1939• bila jasan znak, da se narodni val neće moći zadržati, a kamo li skrenuti u velikosrpske vode. Trebalo je računati, da je onoga dana, kada hrvatski vojnik dobije pušku i naboje, zapečaćena sudbina absolutističke proširene Srbije, zvane Jugoslavija. Od 5. do 10. travnja 1941. proveden je najtočniji i najveličanstveniji plebiscit hrvatskog naroda u njegovoj povijesti. Nitko to nama Hrvatima ne smije i ne može zamjeriti, jer je dvadesettrogodišnje robstvo dalo nama pravo da sve i u svako doba poduzeti možemo i moramo, da svoj narod oslobodimo. Inače ne bi bili narod, koji zaslužuje svoju slobodu. Ni naši veliki prijatelji to neće učiniti, kad znadu, koliko smo trpjeli i koliko svoju Domovinu volimo. Nama je bilo žao, da se je to moralo provesti u jeku jednoga rata, kojega mi nismo ni izazivali niti smo ga želili, a napose nismo htjeli u njega biti upleteni. Za sve to nose odgovornost oni, koji su nam oduzeli slobodu i koji su nas 23 godine mučili, vješali i ubijali sa sudorn i bez suda i u crkvenim ophodima i sprovodima, pa čak i onda kad je hrvatski narod stupio pred izborne žare, da vrši sveto pravo svoga suvereniteta. Siguran sam, da su najumniji političari zapadnih demokracija to sve predvidali i predvidati morali, a to mi je čak jedan umni Englez poslije umorstva blagopokojnog Stjepana Radića i sam priznao. Savezne Države Sjedinjene Amerike onda nisu bile još ni u rat upletene, pa smo računali uvelike sa moralnom pomoći ove velike i slobodne nacije i najjače sile na svijetu, koja je dala kruha tolikim Hrvatima.

    Istočni grijeh osovine

    Mi nismo imali razloga ulaziti u obračune velikih naroda u minulom ratu, pa je svaka insinuacija u tom pogledu infamna objeda. Jedno priznajem, da sam već na početku ovoga rata u jesen 1939. vidio, da je napadaj Njemačke na Poljsku bio najveća pogreška, jer je time bila srušena brana Zapada prema Sovjetskoj Rusiji. U tom činu ležao je njemački neuspjeh.

    Zapadni grijeh osovine

    Druga kobna pogreška osovine bio je njezin postupak prema Hrvatskoj i Sloveniji, a napose neopravdani zahtjev Italije ili bolje rečeno talijanskih fašista za našom Dalmacijom. S tolikom ograničenošću istih, da će posegnuti za najhrvatskijim i najkulturnijim pokrajinama Hrvatske, nisam nikada računao. iJ tom sam vidio najveće i najopasnije zlo, koje nam se je moglo dogoditi i koje je temeljito kompromitiralo sposobnost osovine, da razborito i pošteno uredi svijet. Ja sam sve poduzeo što sam mogao, da spriječim ovo kao i druga zla, koja su nas bila snašla. Komu sam mogao, tome sam pomogao, a koga sam mogao zaštititi, toga sam zaštitio. Svaki onaj koji je pratio moj rad, to dobro znade, a od svih to najbolje znade dragi Bog, koji mi je najbolji svjedok!!! I danas po mom mišljenju živi još nekoliko mojih suradnika i prijatelja, kojima sam sve to bio povjeravao. Usprkos svega toga i usprkos pritisaka osovinskih sila da se i kod nas, umjesto po demokratskim principima, vlada po propisima osovinskih sila, nismo nikada mogli ni smijeli prestati raditi na našem konačnom oslobadanju Mislio sam, da ćemo i mi po uzoru Danske i drugih, naći svoje mjesto mira u torn ratnom vrtlogu. Šteta je da Nemačka nije mogla sačuvati svoje velike snage za obračun sa Sovjetskim Imperijalizmom. Boli me duša, kad vidim koga se sve smatra za ratnog zločinca, a za minuli rat nemalo je isto toliko kriva Sovjetska Rusija, koja je bila prvi saveznik Njemačke s kojim je raskomadala Poljsku! Priznajem, da samm pristao, da se hrvatska dobrovoljačka vojska bori protiv Sovjeta, pa da i ona doprinese svoj obol za oslobadanje čovječanstva od jedne velike azijatske laži i najvećeg terora i robstva, koji su do sada ikada i igdje postojali.

    Hrvatski je narod prožet demokratskim načelima

    Ja sam vojnik i ne bi rado o politici više govorio, ali još moram jednu svoju reći. Hrvatski je narod u svojoj biti bio uvijek demokratskih načela. Najveći njegovi sinovi i najsvijetliji umovi, bili su prožeti demokratskim principima u davnini, pa sve do naših dana. Od Ante Starčevića do Stjepana Radića i onih mladih, koji i danas rade na spasu Hrvatske. Svaki je Hrvat svjestan da je demokracija prvi uvjet njegova mira, sreće i slobode. Pokojni Radić je znao sa par riječi u Hrvatskom Saboru izreći ono, što tako duboko leži u duši narodnoj.

    Kako smo mi hrvatski časnici za vrijeme Prvog svjetskog rata i prije znali uživati i biti ponosni, kad je on svaki svoj govor u Saboru znao započeti riječima: "Visoki državni sabore!" Bog mu dušu pomilovao, možda ću već za nekoliko dana biti s njime! Sve što sam radio, radio sam u najboljoj vjeri, da to činim za dobro naroda i Domovine. Duboko sam uvjeren, da će hrvatski narod, kad opet dode do svoje slobode, stvoriti na svom području najsigurniju tvrdavu mira i napredka. Dao Bog, da to naskoro bude! Neka hrvatski narod iz ove najveće katastrofe svih vijekova izade sačuvan! Neka nikada ne dozvoli neprijatelju da mu zavlada! Neka više nikome ne vjeruje, jer su nas Srbi najpodlije prevarili i varali do zadnjega časa, pa i sad kao eksponati boljševizma žele rasplesti svoju otrovnu mrežu i tako uništiti našu Hrvatsku! Moj zadnji pozdrav svima mojima, počam od moje djece, mojih prijatelja i suradnika, mojih časničkih drugova i svih hrvatskih vojnika, pa sve do onog najmladeg hrvatskog vojnika, koji će do zadnje kapi svoje krvi i uvijek izdržati na mrtvoj straži - Vječne Hrvatske!

    BOG I HRVATI !!!

    Slavko Kvaternik

    Tamnica, Veliki Tjedan, 1947.

  15. #235
    ULOGA SREĆKA ROVERA U POKRETU "DESETI TRAVNJA"

    OKRUŽNO PISMO IVANA PRUSCA

    (Ovo Okružno pismo Ivana Prusca je je izdalo društvo "UJEDINJENI HRVATI AUSTRALIJE" iz Wollongong-a 2500, s adresom P.O. BOX 1474 pod naslovom OBAVIJEST i s potpisom Predsjednika KARLO MALINA, v.r. i Tajnika MATE ĆOSIĆ, v.r. s datumom Wollongong, 21. Rujan 1968. Mo, Otporaš)


    "ULOGA SREĆKA ROVERA U POKRETU "10 TRAVANJA"

    Nakon izlaska knjige "TRAGEDIJA KAVRANA I DRUGOVA" sve više dobivam pisama iz Australije i Novog Zelanda od različitih društava i pojedinaca s molbom, da im pobliže opišem ulogu Srećka Rovera u organizaciji pokreta "10 Travnja", koje je organiziralo državno vodstvo u emigraciji tokom 1946-1948. godine.

    Rovera osobno poznajem od ljeta 1945. godine dok je još živio u logoru Fermo u Italiji. Poznajem ga kao povučenog čovjeka, koji je živio isto tako siromašno kao i većina od nas. U to vrijeme nije se isticao kao pobornik bilo kakovih akcija protiv Jugoslavije.

    Glavnu riječ o takovim pitanjima imali su u logoru slijedeći časnici: dopukovnik Josip Tomljanović (Braco), bojnik Krešo Župan i bojnik Ivica Gržeta.

    Od političkog vodstva bivše Hrvatske administracije (Ustaškog pokreta) glavnu su riječ imali državni tajnik ing. Mimo Rosandić, stožernik Julije Špalj i stožernik Jole Bujanović, koje je samo Kavran odredio 1946. godine kada je dolazio u Italiju kao član pratnje dr. Ante Pavelića, prilikom njegova prelaska iz Austrije u Italiju.

    Koliko je meni poznato, Rover nije nikada prisustvovao tajnim dogovorima spomenutih predstavnika. Zadnji put sam sreo Srećka Rovera 1946. godine prilikom dolaska nadsatnika Ede Kršulja iz Modene u Fermo. Bio sam tada u logoru u Medeni u posjeti kod nekih prijatelja i tu mi se je pridružio nadsatnik Kršulj i izrazio želju da posjeti svoju rođakinju u Fermu, gospođu pok. bojnika Kovačića, kao i nadporučnika Rovera. S njim je on nekada služio u I. zdrugu pod zapovjedništvom pok. Jure Francetića (Viteza).

    Poslije toga zadnjeg sastanka, koji je više ličio na upoznavanje sa osobama, koje je on trebao posjetiti, nikada nisam imao prilike čuti bilo što o Roveru sve do samog suđenja pripadnicima organizacije "10 Travanja" u Zagrebu.

    Prilikom čitanja pojedinih optužnica nije ništa izišlo na vidjelo, što bi Rovera za bilo što teretilo. Nitko nije Rovera optuživao da ga je nagovarao da pristupi tome pokretu.

    Njega jedino optužuju kao ustaškog zločinca, koji je uživao veliko povjerenje kod člana Vodstva, Božidara Kavrana, s kojim je za vrijeme stare Jugoslavije sudjelovao u širenju ustaške misli na području Sarajeva.

    Nakon presude pokrenuto je pitanje među nama preživjelim tko bi od vodiča mogao biti izdajnik. Svi smo bili uvjereni, da je jedini vodič Vučetić, zvani "Lojzek", bio upoznat s kanalom. On je, prema iskazima preživjelih, potajno tvrdio u bazi Trofaiachu, da je bio u Zagrebu, Karlovcu i u centralnoj bazi na Papuku.

    Svjedoci tvrde, da je Srećko Rover došao u bazu Traofaiach koncem 1947. godine i da je povremeno odlazio u Njemačku. (Pročitajte u "PISMA MAKSA LUBURIĆA" o tome izvještaj Srećka Rovera kojeg je on dao ČASNOM SUDU HNO u Barceloni 1956. godine. Mo. Otporaš) Jasno je, da preživjeli svjedoci nisu mogli doznati kakvu je ulogu imao Rover na tim svojim putovanjima.

    Svjedok iz prve grupe, koja je išla kanalom "Slovenija", vodnik Rupčić, pričao mi je kako se odigrala drama njihovog hvatanja. Kaže, da su ih vodili Vučetić (Lojzek) i Rover (Bimbo). On tvrdi, da je Rover onda bio kao pomoćni vodič te da on, kao i prethodni vodič, koji su vodili kanalom "Madžarska" vjerojatno nije imao nikakvo pravo da ispituje one, koji su ih dočekivali prilikom dolaska u domovinu.

    Nadalje, ako bi se nekoga moglo optužiti za izdajstvo, onda bi to mogli pripisati prvim vodičima, koji su čak svojim životima platili nesposobnost onih, koji su im namjenili tu ulogu.

    Iz ovoga se može zaključiti potpuno sigurno, da nisu čak ni oni imali bilo kakvo odobrenje od Vodstva da postavljaju pitanja onima, koji su već ranije stigli u domovinu, bolje rečeno onima, koji su ih primili i dalje upućivali do određenog mjesta. Uzmimo, na primjer, ulogu vodiča Josipa Branda, koji je čak poslije ubojstva poručnika Nemeca imao dužnost da ispita kanal "Madžarska" i da uspostavi kontakt s centrom na Papuku. Ali što je Brand mogao znati ili doznati o onima, koji su već odavno sjedili u okovima Udbe? Ništa drugo, nego samo ono, što mu je servirala Udba preko pretpostavljenog vodiča Leona Zlatara. (Da li šta ili išta ima srodna Pero Zlata koji je napisao 2010. godine tri knjige: "META POGLAVNIK, ŽIV ILI MRTAV" s ovim Leonom Zlatarom?, teško je reći, ali s vremenom će se i to saznati, mo. Otporaš

    Dakle, može se sigurno tvrditi, da je znanje i ovlaštenje vodiča smanjeno na minimum. Njihova uloga je bila da ljude, koji su im povjereni, dovedu do prve prihvatnice, da ih predaju toj prihvatnici, uzmu pismene izvještaje i odma se vrate u bazu, gdje ih je dočekivao Kavran, kome su te dokumente predavali.

    Nitko od nas četrnaestorice, koji smo ostali na životu, nije vidio Rovera u Austriji sve do konca 1947. godine, premda su od grupa, koje su išle preko kanala "Madžarska" ostala na životu trojica ljudi i ja kao četvrti. Istom kasnije grupe govore o Roveru kao vodiču.

    Osobno ne znam, što je utjecalo na pok. Poglavnika da Roveru prepisuje ona djela, koja Rover ni u kakvom slučaju, sve da je i htio, nije mogao počiniti.

    PRVO: Rover nikada ne bi mogao utjecati na onako visoke funkcionere, kao štu su bili Rosandić, Špalj, Tomljenović i drugi. On je svakako mogao utjecati na svoje vršnjake po činu i godinama, koji i onako nisu imali vodeću ulogu u Pokretu. A što se tiče nagovaranja ljudi da idu u šumu, onda sam ja veći izdajnik nego Rover, jer sam ja to činio po zapovijedi starijih časnika; naročito Tomljenovića. Čak sam iz svojih vlastitih financijskih sredstava platio put još trojici kolega, sa kojima sam po zapovijedi Tomljenovića prešao iz Italije u Austriju, prijavio se kavranu i stavio mu se na raspolaganje.

    Istina je, i to posve utvrđena, da Rover nije preveo Božidara kavrana, kako mu to pripisuje pok. Poglavnik. Kavrana je 3. srpnja 1948. godine preveo Vučetić (Lojzek). To potvrđuje član državnog Vodstva, sada pok. dr. Mehičić, Božo Ratkić kao i materijal, sačuvan iz tih događaja.

    Prilikom mojeg ponovnog dolaska u emigraciju i podnošenja izvještaja članu Vodstva dr. Mehičiću, koji se je s mojim izvještajem u potpunosti složio i rekao da je točan s napomenom, da bi bilo dobro iz tog izvještaja napraviti jednu knjigu i servirati je Hrvatskoj emigraciji, potvrđene su ove historijske činjenice i ustanovljeno je, da se sačuvani dokumenti i moja svjedočanstva poklapaju. Tom prilikom mi je pok. dr. Mehičić rekao, da se kavran nije dobrovoljno predao, nego je sam pošao u domovinu uvjeren, da je sve u najboljem redu. Tada sam mu spomenuo kavranovu izjavu na sudu, gdje on tvrdi, da se je dobrovoljno predao kad je čuo da su njegovi suborci pali u klopku i da želi s njima zajedno dijeliti kobnu sudbinu.

    Tom prilikom spomenuo sam dr. Mehičiću kako sam čuo, odnosno čitao Poglavnikovo pismo "Do znanja", koje je upućeno povjerenicima Hrvatskog oslobodilačkog pokreta o Poglavnikovom nesudjelovanju u toj akciji. Mehičić je rekao, da to nije istina i da on osobno zna, da je Poglavnik bio obavješten o svemu, što je Državno vodstvo radilo i to preko svog teklića poručnika Ivice Krilića. (U izvještaju Srečka Rovera na ČASNOM SUDU HNO u Barceloni 1956. godine se spominje kako je Srečko Rover, po nalogu Božidara Kavrana ili Vodstva izradio 10.000 Poglavnikovih slika u vojničkoj odori i 10.000 slika s Poglavnikovom slikom u civilu, te da je to sve Poglavnik odobrio, mo. Otporaš.)

    U dužim razgovorima s dr. Mehičićem, koje sam vodio u vezi te tragedije, postavio sam i pitanje o Roveru i zamolio ga da mi kaže kako je moglo doći do upućivanja takvog pisma, od strane Poglavnika. Dr. Mehičić je mišljenja, da je neprijateljska kontraobavještajna služba uspjela Poglavnika nagovoriti na takvu odluku. Usput mi je napomenuo, da to nije prvi slučaj da neprijatelj uspije provući lažne informacije, pomoću kojih želi nekoga odstraniti iz naših redova. (Na svu žalost još i dandans ima takovih Hrvata koji nasjedaju na neprijateljske laži i klevetaju druge poštene Hrvate bez ikakovih dokaza, mo. Otporaš)

    Jednom mi je dr. Mehičić čak iz svojega stola izvukao neke dokumente i pokazao mi da vidim da tamo stoji, da se je Srećko Rover prilikom dolaska iz Njemačke obratio njemu, te da ga je osobno odveo u sjedište Odbora, koji se je nalazio u Sulzau i tamo ga upoznao s dr. Sušićem i dr. Frkovićem, od njih je dobio daljnje upute za rad. Napominjem, da je pok. Kavran u to vrijeme već bio u rukama neprijatelja. Prema tome, nema nikakvih dokaza na temelju kojih bi se moglo Rovera optuživati za bilo kakvo izdajstvo.

    Naprotiv, da on to nije počinio, ima i previše dokaza, a i živih svjedoka. U prilog tome navodim slijedeće: nas preživjele ispitivali su za vrijeme istrage, a isto tako i poslije istrage o Roverovoj djelatnosti za vrijeme rata, dok se za Lojzeka nikada nitko nije interesirao.

    Znam, da mlađa generacija teško može shvatiti naš položaj za vrijeme i poslije rata, jer mi smo bili članovi Ustaškog pokreta i kao takvi morali smo izvršavati sva naređenja pretpostavljenih i biti disciplinirani. Mi smo morali izvršavati takva naređenja čak i onda, kada ona nisu bila u skladu s našim shvaćanjima. Usput napominjem da je povijesna istina, da nikada u ovakvim sistemima nije jedno vrhovništvo moglo napraviti grješku, nego se to uvijek pripisivalo ljudima nižeg ranga, jer u stvari netko mora snositi odgovornost za neuspjehe.

    Zato ubuduće moramo dobro otvoriti oči i paziti, da nam neprijatelj ne podvaljuje kojekakve smicalice, radi kojih mi moramo trošiti sve svoje snage i uz to upropaštivati najbolje sinove Hrvatskog naroda.

    Što se tiče Roverova "izdajstva" u vezi spomenute organizacije, možete biti potpuno na čistu da on to nije i ne snosi nikakvu krivicu za to. On je samo svjesno izvršio namjenjenu mu ulogu i bio jedan od uzornih članova mlade boračke elite, koja je već dala za domovinu, a da od nje ama baš ništa nije dobila. (Koliko nas takovih imade!, mo. Otporaš)

    Za sudbinu pokreta "10 Travanja" tražimo uzroke u našoj nesposobnosti, a ne bacajmo krivicu na bilo koga i to bez ikakvih dokaza! Ovdje bih htio navesti još nekoliko kardinalnih grješaka, koje je počinilo Hrvatsko državno vodstvo.

    Prvo: nije se nikako smjelo ići vezom "Domovina-emigracija".

    Drugo: nije se smjelo godinu dana slati ljude u istu bazu.

    Treće: HDV (HDV su inicijali za Hrvasko Državno Vodstvo, mo) uopće nije uočavalo što piše jugoslavenska štampa, koja je za čitavo vrijeme šutjela o organizaciji, koja je djelovala javno.

    Četvrto: Najgluplje je bilo to, što su i nakon pogibije Nemeca i Kutleše nastavili slati ljude istim kanalom ("Madžarska"), bez obzira da li su oni prije streljanja odali policiji kanal ili nisu.

    Peto: što nisu tražili od onih, koji su ranije poslani, da se barem dvojica vrate iz grupe i to onda, kada dobiju obavijest da su sretno stigli u bazu.

    Preko vaše štampe, koja izlazi u dalekoj Australiji, zahvaljujem se svim društvima i pojedincima za narudžbu knjige "TRAGEDIJA KAVRANA I DRUGOVA". Ujedno vam želim svima skori povratak u našu slobodnu i Nezavisnu Državu Hrvatsku. I. Prusac, v.r.

    I. PRISAC
    Siezenhiemerst. 155
    5020 SALZBURG, Austrija.

    (To je IZJAVA Ivana Prusca, svjedoka mnogih dogodovština, patnja i muka u organizacije akcije "10 Travnja". Najveće trzavice, sumnje i svađe oko ove akcije su proizišle od onih koji su najmanje znali o čemu se radi. Osobno sam spreman povjerovati više onima koji su bili svjedoci bilo koje akcije u borbi za hrvatsku slobodu i Hrvatsku državu, nego onima koji to pripričavaju po onoj: čula, vidila, kazala. Engleski se to kaže: HEAR- SAY! Mo. Otporaš)

  16. #236

    ZAKON O PRISEZI VJERNOSTI DRŽAVI HRVATSKOJ

    (Prileženo je iz doba vladavine NDH. Baš bih me sada zanimalo kako bi oni Hrvati koji su bili protiv NDH i njezina zakona, postavili svoje zakone da su oni imali svoju državu. Ili oni današnji Hrvati koji su još uvijek protiv svega onoga što je NDH zagovarala, a povijesno je poznato da je NDH zagovara Hrvatsku Državu svim Hrvatima na području Hrvatske. Zato bi bilo dobro danas, poslije punih 73 godine od ovoga zakona, da se nađu danas pametniji Hrvati i donesu nešto pametnijega, boljega i za sve stanovnike Hrvatske Države zadovoljavajuće, ali, imati uvijek na umu da se je u godin 1941 i u ratnom stanju gdje su udruženim snagama četnici, partizani, Srbi i hrvatski antifašisti se svim raspoloživim sredstvima borili protiv mlade i tek uspostavlčjene Hrvatske Države, po prvi puta poslije punih 839 godina. Otporaš)

    § 1.
    Cjelokupno osoblje u državnoj službi, u službi samouprave i svih ustanova javnog poretka, koje je po dosadašnjim zakonima bilo obvezano na polaganje službeničke prisege, dužno je u roku od tri dana po proglašenju ovoga zakona položiti prisegu prema slijedećim odredbama:

    1. Prisega za suce redovnih sudova, šerijatskih sudova, upravnih sudova:

    Prisižem Bogu Svemogućemu, da ću Državi Hrvatskoj i Poglavniku kao predstavniku njenog suvereniteta vjeran biti, da ću njene ustavne odredbe i zakone poštivati, da ću svoju sudačku dužnost točno i savjesno vršiti, da ću pri izricanju pravde držati se jedino zakona. Tako mi Bog pomogao!

    2. Prisega počasnih sudaca:

    Kao počasni sudac prisižem Svemogućemu Bogu i dajem časnu riječ, da ću Državi Hrvatskoj i Poglavniku kao predstavniku njenog suvereniteta vjeran biti, da ću ustavne odredbe i zakone njene poštivati, da ću službu počasnoga suca savjesno vršiti na temelju postojećih zakona i običaja svoje struke, nepristrano bez obzira na ličnost parničnih stranaka. Tako mi Bog pomogao!

    3. Za sve ostale službenike državne, samoupravne i svih javnih ustanova, koji su po dosadanjim zakonima obvezani na polaganje prisege:

    Prisižem Bogu Svemogućemu i dajem svoju časnu riječ, da ću Državi Hrvatskoj i Poglavniku kao predstavniku njenog suvereniteta vjeran biti, da ću njene ustavne odredbe i zakone poštivati i njih se držati, da ću interese Države Hrvatske i naroda hrvatskoga uvijek pred očima imati i požrtvovno promicati, da ću naloge predpostavljenih savjesno izvršiti. Tako mi Bog pomogao!

    4. Prisega odvjetnika:

    Prisižem Bogu Svemogućemu i dajem časnu riječ da ću Državi Hrvatskoj i Poglavniku kao predstavnku njenog suverentiteta vjeran biti, da ću njene ustavne odredbe i zakone poštivati, da ću se zakona savjesno u svemu držati, da ću jednakim marom i savjesno zastupati pravdu i vršiti svoju dužnost. Tako mi Bog pomogao!

    5. Za javne bilježnike:

    Prisižem Bogu Svemogućemu da ću Državi Hrvatskoj i Poglavniku kao predstavnku njenog suverentiteta vjeran biti, da ću njene ustavne odredbe i zakone poštivati, da ću kao javni bilježnik vršiti svoju dužnost po zakonima i zakonskim odredbama, vjerno, točno i savjesno. Tako mi Bog pomogao!

    6. Za sve ostale osobe zanimanja javnog poretka, koje su do dosadašnjim zakonima vezane na prisegu ili na zavjerenje:

    Prisižem Bogu Svemogućemu da ću Državi Hrvatskoj i Poglavniku kao predstavnku njenog suverentiteta vjeran biti, da ću sve ustavne odredbe i zakone njene poštivati, da ću u svome radu kao . . . . . . interese Države Hrvatske i naroda hrvatskoga pred očima imati i promicati, da ću svoju službu i dužnost savjesno prema zakonima izvršivati. Tako mi Bog pomogao!

    Prema gornjim odredbama polagat će prisegu i osoblje, koje će se nanovo postavljati.

    § 2.
    Osoba vezana zakonom na položenje prisege, ako uskrati položiti prisegu, gubi službu, po kojoj je bila na položenje prisege obvezana. O tomu odlučuje povjereništvo, komu je podčinjena ta osoba, konačno i bez prava tužbe na upravni sud.

    § 3.
    Propisi ovoga zakona se ne odnose na vojno osoblje.

    § 4.
    Provođenje ovog zakona povjerava se povjereniku unutarnjih poslova koji je ovlašten po potrebi izdavati autentična tumačenja. Zakon stupa na snagu danom proglašenja u »Narodnim novinama«.

    U Zagrebu 10. travnja 1941. Zamjenik Poglavnika:
    Slavko Kvaternik, v. r.

    Povjerenik za unutarnje poslove:
    Dr. Milovan Žanić, v. r.



    IZVOR
    http://hr.wikisource.org/wiki/Zakon_...Eavi_Hrvatskoj

  17. #237
    by:Otporaš

    25 TOČAKA KOJE PREDSTAVLJAJU 25 POLJA HRVATSKOG GRBA

    Dragi Franjo,
    Samo da te pozdravim i kažem da sam vrlo dobro i zdravo sa svom obitelji. Ovo što ti prilažem, kako ćeš i vidjeti, je odgovor jednom korisniku imenom DUH koji se je s menom zakačio na ovom Forumu slobodni net.com oko "ustaških zločina". Naravno on je sa svoje strane sve dokaze donosio koje su Beograd i svi naši hrvatski neprijatelji fabricirali protiv nas Hrvata preko sedamdeset godina. Javi se. Bog! Otporaš mb.


    Originalni autor citata je Otporaš
    Poštovanome DUHU,

    Poštovani ja i mislim na WW2. Svi oni koje misle da su Hrvati krivi za početak rata na području Hrvatske 1941. godine, su nemilosrdno u krivu. Neću ih kriviti za njihovo mišljenje kojeg oni u svojim mislima nose već godinama. Krivi su oni koji su im naturili svoja kriva mišljenja o zbivanjima prije, za vrijeme i poslije rata.

    Da bi se moglo trijezno i iz povijestnih pogleda o tome razgovarati, potrebno je početi iz početka.


    (1) Prvi početak je bio Krfska deklaracija iz godine 1917. koju su potpisali kneževina Srbija i jugoslavenski odbor kojeg je, hoćeš/nećeš, predvodio Hrvat dr. Ante Trumbić.

    (2) Ta deklaracija se je potpisala da u zajednici takozvanih "slavenskih" naroda, u ovom slučaju i u to doba su bili dominantni Hrvati i Srbi, radimo i borimo se protiv austrohugarske monarhije. Hrvati kao i pošteni Srbi su mislili da ćemo u zajednici biti jači otresti se austrohugarske monarhije, te kasnije, svaki za sebe imati svoju vlastitu državu, Hrvati Hrvatsku a Srbi Srpsku državu.

    (3) Kada je završio WW1 1918. i na Versaillskoj konferencija za MIR u lipnju 1919. godine ta zajednička zemlja je priznata kao kraljevina SHS, tj. Srba, Hrvata i Slovenaca.

    (4) Srbi opijeni pobjedama balkanskim ratovima iz 1912-1913 su odmah pomislili da je i Hrvatska njihova zemlja, koju da su im je Velika antenta darovala.

    (5) Srbi su odmah počeli svim državnim aparatima i dekretima uskraćivati, isticati i zabranjivati Hrvatima svako nacionalno obilježje do te mjere, da svako isticanje hrvatstva i hrvatske nacionalne zastave bilo je ugušeno u krvi i žrtvama.

    (6) Hrvati su počeli otvoreno govoriti da se mirno raziđemo, svak sebi i svak za sebe. Sazvana je skupština u Beogradu da se o tome raspravlja. Srpska nacionalistička stranka je potajno radila po direktiva kralja Aleksandra te izvršila najbrutalniji pokolj Hrvata u sred parlamenta i u sred Beograda 20 lipnja 1928. god.

    (7)
    Taj zločinački srpski način obračunavanja s Hrvatima je Hrvatima dozlogrdio do te mjere da su se Hrvati počeli mobilizirati za vlastitu obranu.

    (8) Tada je kralj Aleksandar uvidio opasnost za državu kojoj je on bio "njegovo visočanstvo", te je raspustio stranke i konstitucije te uspostavio diktaturu 6 sijčnja 1929. godine. Tek tada počimaju svi gori jadi nad Hrvatima i Hrvatskom, sve u ime naroda i države.

    (9) Dr. Ante Pavelić u svojoj ljubavi za Hrvatsku nije vidio drugog izlaza osim osnutka jedne revolucionarne organizacije sa svrhom da se svim raspoloživim sredstvima suprostavi srpskom nasilju, pa i uz potrebu oružja, s lozinkom: LJUTA TRAVA NA LJUTU RANU. Dao je toj organizaciji ime USTAŠA, što je jedna stara hrvatska izreka koju su Hrvati u prošlosti koristili protiv svakoga tirana kada su se Hrvati trebali USTATI na obranu svojih Domova i svoje države Hrvatske.

    (10) Hrvatski revolucionarni ustaški pokret je osvetio hrvatske zastupnike HSS koje je Puniša Račić poubijao 20 lipnja 1928. god. usred parlamenta, ubivši srpskog kralja u Marseilleu 9 listopada 1934. godine.

    (11) Poslije tog atentata srpska kraljevska Jugosklavija postaje sve više i više nepopularna u međunarodnim činbenicima. Njegovo "visočanstvo" princ knez Pavle sa svojim ministrima pristupa 25 ožujka 1941. Trojnom Paktu u najvećoj nadi da mu se kraljevina SHS sačuva.

    (12) Srpski nacionalistički krugovi oko mladoga princa Petra drugoga su bili nezadovoljni političkim ishodom koji je vodio do jedne minimalne olakšice Hrvatima sa njihovom Banovinom Hrvatskom na čelu dra. Vladka Mačeka i njegove HSS.

    (13) Srpski general Simović sa svim svojim vojničkim kadrom u suglasnosti pukovnika Draže Mihailovića pripremaju puč 27 marta (hrvatski ožujka) s lozinkom: Bolje rat nego pakt. Svrgnili su kneza Pavla što je razljutilo Hitlera te je napao srpsku kraljevinu Jugoslaviju.

    (14) Hrvati ne samo da koriste nego su iskoristili međunarodnu političku situaciju i Proglasili Svoju Nezavisnu Državu Hrvatsku DESETOGA TRAVNJA 1941. godine.

    (15) Srbima to nije bilo po volji te su svim silama i vojničkim potencijalom udarili na Hrvatsku koja uopćee još nije imala ni vojske niti vojničkog kadra.

    (16) Srbi, bolje rečeno srpski četnici Draže Mihailovića su nemilosrdno počeli ubijati Hrvate bez ikakvoga biranje. Njihova, četnička, lozinka je bila ubijati sve što je hrvatsko, tako: DA OD ZLA RODA NEMA NI PORODA.

    (17) Kada su nenaoružani Hrvati to vidjeli, počeli su se organizirati u vojničke skupine, vojničke redove, u ustaške postrojbe, ne da "kolju i ubijaju" kako su naši hrvatski neprijatelji to drugima govorili, pa i vama poštovani kolega DUH, nego da se brane.

    (18) U toj isključivo nacionalnoj obrani Hrvati su imali svako Božije, ljudsko i međunarodno pravo da se brane i da se obrane. U toj borbi za obranu nacionalnih hrvatskih života, glupo bi bilo reći da nije bilo i nevini i nedužni žrtava.

    (19) Trebamo uvijek imati na umu i pred očima činjenicu da svaki rat za sobom nosi više nedužnih i nevinih žrtava nego, recimo, vojničkih žrtava.

    (20) To se je najviše moglo vidjeti i osjetiti na području Hrvatsk za vrijeme WW2. Zašto? Jednostavno zato što nam je sličan jezik, što smo izmješani, što u mnogim slučajevima poznajemo jedni druge, te, uz sve to, srpski četnici u zajednici sa partizanima su iz taktičkih i strateških razloga napadali pravoslavna sela u odori hrvatskih vojnika, kako bi dali do znanja srpskom pučanstvu da su to bili ustaše. Nedugo iza toga dolaze četnici i partizani da im "pomognu" i da ih spase od "ustaškog noža", te ih nagovaraju da im se priključe/pridruže i da sa njima pođu u šumu.

    (21) Iz šume zna se šta se je radilo. Diverzije. Protiv koga? Protiv Hrvata i Hrvatske Države. S kim; četnici i partizani zajedno.

    (22) Hrvatska Država kao i svaka druga država na svijetu je tražila te "diverzante", hapsila ih i privodila hrvatskom narodnom sudu. (Vidi knjižicu DRINU 1956. i tu se može pronaći mnoge stavri što se tiče suda NDH)

    (23) Tako je nastala fama o ustaškim zločinima koji uobće, u smislu zločina, nisu ni postojali. Ekseca dakako je bilo. To je što svaki rat za sobom nosi.

    (24) Da smo mi Hrvati dobili rat u drugom svjetskome ratu, povijest bi se drugačije pisala. Hrvati bi tada bili najbolji na svijetu. Svakako da smo mi i danas najbolji zahvaljujući našoj uljudnosti.

    (25)
    Nadam se prijatelju DUHU da sam odgovorio na sva vaša mogu ća pitanja i želje. Uz iskrene pozdrave. Otporaš.


    Saznajte više: Partizansko antifašistički zločini nad hrvatskim narodom.

    Ono što je Otporaš napisao meni otvoriše oči... (najozbiljnije)

  18. #238
    POVODOM SMRTI POGLAVNIKA DRA. ANTE PAVELIĆA - HRVATSKA I USTAŠTVO (53) ( Posebi prilog o Poglavniku)

    Mi, naŠe pokoljenje, postigli smo najveće i najviše dobro za kojim je hrvatski narod toliko stoljeća težio. Postigli smo Hrvatsku DRŽAVU. Poglavnik.

    Ukazala se potreba da u ovom broju opišem kako je Poglavnik dr. Ante Pavelić umro u Madridu 28 prosinca 1959. godine.

    Tražio sam neke dokumente i pronašao nešto što je za mene vrlo interesantno znati, te mislim da bi i vas moglo zanimati, tim više da je dr. Ante Pavelić bio Poglavar za četiri godine Hrvatske Države, tj. bio je hrvatski državnik, a državnicima se uvijek ukazuje velika počast prilikom njihove smrti i pogreba. Prolistati svjetsko javno pisanje povodom smrti dra. Ante Pavelića, ništa nećemo naći pozetivna, sve najgore, osim što je sve najbolje o Poglavnikovoj smrti pisao hrvatski državotvorni tisak u emigraciji. Zato mislim - s jedne strane - da zaslužuje da mu se na ovim stranicama na hrvatskom portalu javno.com za Hrvate donese, prevedeno sa španjolskog na hrvatski, zapis žpanjolskog svecenika Fray Miguel Oltra Hernandez, ofm., koji je bio uz Poglavnika kada je umirao, i - s druge strane - zaslužuje da se ovo donese upravo sada kada se spremamo osnovati ČASNI SUD, na kojem bi se ustanovila njegova krivična djela, te ga okrvili ili oslobodili istih. Žao mi je da ovaj zapis nemam u originalu na španjolskom jeziku.

    P R I V I L E G I J V E L I K I H L J U D I

    Jednoga dana prije dosta godina, jedan novodošli Hrvat me prozvao "svojim konzulom" i prema običaju, pola u zbilji, pola u šali, nazvao me advokatom izgubljnih parnica...Kao vojnici nacija koje imaju toliko toga sličnoga u svojem žiću i svojim problemima, razgovarali smo o problemima iskreno i sa duhom franciskanske jednostavnosti, pa i sa veseljem. Problemi Hrvata, i Nijemaca i ostalih narodnosti, koji su dolazili u Španjolsku bili su identični. Obično se kaže, da se našlo "drugu domovinu". Pa ipak, unatoč svemu, našlo se je samo "drugu domovinu", nego se je ovdje našlo nešto i prave Domovine, jedne, autentične i čitave domovine. Hrvati, Nijemci i ostali narodi, ili većina njih, našli su nešto više nego pravo na azil, slobodu, život i sigurnost. Nešto više nego i samo milosrdje. Našla su se braća duha.

    Vršio sam dužnost "konzula" najbolje kako sam znao i mogao, i u tom vršenju dužnosti "izgubljenih parnica" susreo sam se sa mnogo Hrvata najraznije precedencije. Bilo je radnika, studenata, svećenika, vojnika, intelektualaca, a medju svima dva zaista velika čovjeka: sarajevski nadbiskup (dr. Ivan Šarić, evangelist i nadbiskup vrhbosanski,moja opaska) i Poglavnik.

    Nadbiskup Sarajeva i mućenički kardinal Stepinac, jedan osobno prisutan (misli se na dra. Ivana Šarić, moja opaska), drugi u duhu, (Misli se na kardinala Stepinca, jer je bio u zatvoru, moja opaska), dostojno su predstavljali mucenicku Hrvatsku pred 30 milijuna spanjolskih katolika.

    A onda je Poglavnik imao velikih poteškoća u Argentini. Tada je već, moralno i politički, naša dužnost bila pomoći Poglavniku. Mi nismo zaboravili, da su se u našem gradjanskom ratu, ovdje u Španjolskoj, borili oni isti komunistički šefovi, protiv kojih ste se i Vi, Hrvati, na čelu sa Poglavnikom borili. Mi smo znali da ste se herojski borili za svoju nezavisnost i svoju slobodu. Cienili smo vaše žrtve i napore, cienili hrabrost i vrline. Znali smo i za progone Kristove Crkve. Bilo je logično, da se povoljno rieši problem vašeg šefa, Poglavnika. (To je bilo poslije atentata na Poglavnika 10 travnja 1957. godine u Argentini, nedaleko Buines Aires, kada je Poglavnik imao poteškoća za ostati u Argentini, moja opaska) I mi smo taj problem riečili i Poglavnik je došao u Španjolsku, gdje je našao sigurnost, mir, - i prijatelje!

    Španjolska nije nikome zaniekala svoje pomoći. Odmah nakon rata sa hrvatskim i njemačkim prijateljima stvorili smo list "ADELANTADOS DE SANTIAGO" (Vitezovi Svetoga Jakova). Pomoglo se mnogim Nijemcima i Hrvatima, kako u Njemačkoj, tako i ovdje, u Španjolskoj, i svugdje, gdje je potrebno bilo. Da, bilo je vremena kada nije ni Španjolskoj bilo lako. Takova je bila politika i Španjolska nije mogla riešiti mnoge probleme, koje bi rada bila (po svoj prilici "htijela", moja opaska) riešiti. Ali su Španjolsci, osobno, naprema politici zauzeli pravi stav, i uvijek pomogli i u slučajevima, kada to nije bilo lako...

    Tako smo došli do časa, koji za sve Vas predstavlja prekretnicu: smrt Poglavnika. Tako se je i moje konzulstvo pretvorilo u "apostolsko konzulstvo", jer sam Vašem Poglavniku dao Zadnju Pomast (Viatico). (Fra. Branko Marić tvrdi da je on bio taj koji je Poglavniku dao zadnju "Pomast". Činjenica jest da je uz smrt Poglavnika bio nazočan Padre Oltra, fra. Branko i kćer Višnja. Tako se je pisalo. Mo. Otporaš.)

    Iako je bio u životu Gorostas, bio je još više u svojim časovima. Umro je jedan veliki čovjek, veliki borac, obnovitelj Hrvatske Države (Zamislimo se ovdje malo, samo na trenutak, i sami sebi predpostavimo da je Poglavnik bio neke druge narodnosti, Kinez, Afrikanac, Rus, Španjolac ili netko drugi osim Hrvata, koliko smo mi Hrvati plemeniti i zahvalni, ne bih se začudio vidjeti nazive ulica, naselja, spomenika i sl. imenom Ante Pavelića. Ali, kada se radi o Hrvatu, zgnječi ga, satari ga, moja opaska), šef jedne organizacije, - i umro je kršćanski! Umro je čestito!

    Poglavnik je zaista znao, da se približuje kraj. Htio je umrieti čestito, kako se i dolikuje velikom čovjeku. Znao je umrieti čestito i to neka služi na čast Hrvatskoj i Hrvatima! Imali ste šefa, koji je bio za života jak, borac, koji se predao Bogu ponizno, kako se dolikuje zaista velikmi i jakim borcima. Dao sam Poglavniku Svetu Pričest i zadnju pomast (Viatico) u društvu jednog hrvatskog svecenika. (Po svemu sudeći to bi morao biti fra. Branko Marić, Hercegovački franjevac od Širokog Brijega,moja opaska) I malo iza toga duša se rastala od tiela, koje je bilo umorno od tolike borbe, tolikih progona, tolikih nesreća, toliko nezahvalnosti.

    Ali Poglavnik je opraštao i molio, da mu se oprosti. Taj čin je bio najveći od svih u Njegovom dugom i napornom radu i životu. U času kada se duša rastavljala od umornog tiela, Poglavnik nije imao protivnika, nije imao neprijatelj. On je bio u miru sa svima: sa Bogom i sa ljudima.

    Bio je velik u borbi, u životu, i bio je velik u času smrti. To je privilegij velikih ljudi.

    Veliki narodi znaju cieniti svoje mrtve (da, cijeniti svoje mrtve ako se želimo svrstati u velike narode, ne velike po pučanstvu, nego velki po duhu, moja opaska) velikane, znaju cieniti zasluge svojih velikana i znaju opraštati i zaboravljati male stvari. Poglavnik je zaista velikan. Ali je bio čovjek, pa je logično, da je imao i svojih slabosti, kao i svi jludi, ali su vrline Poglavnika daleko nadmšile Njegove pogreške. Pred njegovim grobom valja misliti domovinski, ljudski i kršćanski.

    Poglavnik je opraštao tražeći Mir Božiji. Bog i Povijest, suditi će svima nama. Pustimo hrvatskom narodu i u skrajnjoj instanci Bogu, da kažu zadnju rieč. I tako dugo budimo razborni, pravedni i milosrdni sa svojim velikim ljudima, sa herojima.

    Nemojte napustiti veliki put vječnosti, zaboravite sitnice.

    Ako budete radili tako, vjerni svojoj vlastitoj veličini, imati ćete mnogo prijatelja u našoj zemlji. A vaš "Konzul" biti će sretan kad se približe časovi ospobodjenja Vaše Domovine,

    Slava Poglavniku!

    Živila Hrvatska!

    ......

    Ovo je ižislo u DRINI br. 2-3 1962. godine.


    Objavljeno: 17.06.2009. u 14:51h
    broj otvaranjauratk970

    sponzoras
    17.06.2009 15:05 h

    Kolega.. cijenim vaš trud, no vaši citati su uzeti iz lista koji je tumačio ustaški pokret kao izrazito pozitivan događaj u hrvatskoj povijesti... dakle mogu primijetiti da je sam list "Drina" priično jednostran.
    Naime, u procesu dokazivanja krivnje Paveliću mogli bi koristiti i izvore sa suprotne strane, a to svakako želimo izbjeći , jer težimo ka nekakvom objektivizmu, koliko god je to moguče..
    Moramo prvo svi zajedno prihvatiti činjenicu da ni među ustašama ni među partizanima nisu svi od reda bili ubojice, monstrumi i što ja znam... generaliziranje je jako loš temelj rasprave o nekoj temi. Eto još jednom mogu navesti primjer svog pokojong djeda koji se borio na strani nacista a zapravo on to nije nikada ni bio u njegovoj glavi.
    Poslije rata nije bio ni komunist, niti zagovaratelj samostalnosti Hrvatske, niti je išao u crkvu ( dok baka je)
    Živio je svoj život mirno lišen takvih dilema, radeći i baveći se drvodjelstvom ( bio je stolar i umjetnik). Kako njega svrstati onda, u koji kalup? Ima li potebe ga svrstavati u bilo kakav kalup?

    Želim reči da je teško govoriti u ime onih kojih nema, a koji su u grob odnijeli priče, svjedočanstva i iskustva.
    Bilo da su bili ustaše, domobrani, komunisti, partizani.. puno tih ljudi bili su LJUDI, koje ne možemo i ne smijemo stavljati u žrvanj povijesti jer su se našli tamo u to vrijeme.

    Ipak, ovdje govorimo o ljudima koji su ostavili trag u povijesti, o Paveliću, Titu... i ostalim vođama. Oni su ipak nosili veliki dio odgovornosti, ne samo za sebe već cijele narode.


    Domobran
    17.06.2009 16:21 h

    sponzoras. Bez obzira koliko vi cijenili moj trud, moji citati su uzeti iz knjiga onih koji su ih ili pisali ili sudjelovali u opisima, ili jedno ili drugo. Dakle, kako vi kažete, nisu jednostrani.
    Nastojte se prisjetiti da sam ja prije par dana rekao da se ne može usporedjiva samo jugoslavenska gradja. Treba se usporedjivati i hrvatska iz diaspore. Mislim da sam tako nešto rekao.
    Moj dragi kolega sponzoras izgleda meni da ste vi jako dobro potkovani da u ovom nadolazećem procesu protiv Poglavnika dra. Ante Pavelića budete javni tužioac. Sve kada bi se i dogovorili da ništa ne donosime ni sa jedne ni sa druge strane, mislim da bi baš tada taj proces bio jednostran. Jer nezaboravimo jednu stvar. U 90% slučajeva Hrvati su još uvijek zaraženi idejam protiv svega što se odnosi na ideje NDH. To se je moglo vidjeti neki dan kada je ovaj na odlasku predsjednik polagao vjenac u Jadovniku ili slično, žrtvama ustaštva. Dakle, njemu nije potrebno ništa čitati niti donositi. On i onakovi su oprana mozga, koji na svu žalost još uvijek svojim antihrvatstvom mnogo na mnoge utječu. Ako je jedan svećenik, i to stranac, Španjolac, na kojega bi mi svi Hrvati trebali biti ponosni što je imao priliku biti jedan od svećenika koji je bio nazočan na umoru jednog hrvatskog vladara/državnika, i o tome napisati svoje mišljenje svojim sugradjanima Španjolcima, zašto bi se to meni osporavalo prinijeti za one Hrvate koji nisu imali nikakova pojma o tome, da ipak nešto znaju o tome.

    Sponzoras, od danas za nekoliko nadolazećih hrvatskih naraštaje, oni će bez sumnje želiti znati za ovo i bez ikakove sumnje dati kamokud pozetivnije mišljene o Poglavniku dr. Anti Paveliću, njegovu radu, njegovoj žrtvi za uspostavu Hrvatske Države, nego vi ili ja i mnogi drugi. Zato se ja želim požuriti da budem medju onima koji će Poglavnika dra. Antu Pavelića ocijeniti kao jednog državotvornog Hrvata, medju koje iz dna duše želim i ja biti. Na svu žalost što to ne mogu reći za Tita i njemu slične, iako su i oni bili Hrvati bez državotvornih hrvatskih ideja. Samo, predpostavke radi, zamislimo se da se nisu bili rodili ni Pavelić ni Tito, sta bi danas bilo od hrvatskog naroda. Usudjujem se reći da di bili pravoslavni katolici, i tu i tamo negdje folklorni Hrvati. Za sigurno znam da to nije to što vi hoćete, poštovani kolega sponzoras.



    sponzoras
    18.06.2009 12:19 h

    Državotvornost da! Ali po koju cijenu? Da li prinošenje ljudskih žrtava možemo opravdati kao nužnost u stvaranju države?? Možda, no ne govorimo samo o palim borcima, vojskama koje su u tom procesu stvaranja države ginuli za svoju stvar, već o nevinim civilnim žrtvama ...
    Kako staviti poklanu židovsku,cigansku,srpsku i "nepodobnu" hrvatsku djecu u okvir "nužnih" žrtava državotvornosti? Kako uopče opravdati totalitarni sistem koji je nasiljem postizao državotvornost?
    Čak i ako idemo tako daleko da opravdamo to kao sastavni dio rata, ustupke i prisilnu politiku nametnutu od strane Hitlera, kako bi se ostvarila državotvornost u ratnim uvjetima... gdje je onda ta ista spremnost na kompromis Ante Pavelića bila kada je trebao zaštiti narod
    krajem rata, kada su zapadne snage nudile savezništvo..
    Možemo li slobodno reči da je u tom trenutku sam Pavelić svoj hrvatski narod predao u ruke onih koji su mu sudili, a znamo na koji način. A imao je izbora.
    Nije li to tada bila izdaja svojeg naroda i prepuštanje milosti i nemilosti neprijatelja? Ali neprijatelja kojeg je sam Pavelić izabrao da mu bude neprijatelj? gdje je onda bila ta njegova čuvena spremnost na kompromis.
    Znamo da Pavelić nije završio na sudu za ratni zločin, dok je hrvatski narod itekako patio radi njegove rasističke politike.
    Još jednom je narod postao žrtva loših vladara i njihove loše politike. Stoga Ante Pavelić nikako ne može biti hrvatski vitez, heroj i junak... več obični oportunist koji je u ključnom trenutku žrtvovao svoj narod a on sam dao petama vjetra. Tužno.


    Otporaš
    18.06.2009 13:42 h

    sponzoras. Kada bih ja mogao povratiti kotač povijesti unatrag, recimo, tamo negdje u početak rujna 1943. godine, kada je Poglavnik povratio sve silom date hrvatske pokrajine Italiji, ja bih bio najsretniji Hrvat na svijetu. Zašto bih ja bio najsretniji Hrvat na svijetu? Zato što se ne bih u mojem preko pola stoljeća emigrantskog života prepirao sa drugim Hrvatima koji, kao i ja ako ne i više, vole našu Hrvatsku. Prepirke su uvijek bile i ostale iste, evo, ovako, kao i mi danas: Zašto nije bilo ovako, zašto nije bilo onako, bolje bi bilo da je bilo ovako nego onako, itd. I, dragi kolega sponzoras, tih prepirka će biti sve dotle dok se na ta još uvijek živa pitanja (donekle) ne stavi konačna točka. Tu točku do danas još nitko nije stavio, zato što se svak boji početi prvi, iz nekog (neopravdanog) straha staloženo raspravljati o tome što nam je zajedničko, pri tome ne upirati pristom u one koji drugačije prilaze toj temi. Mislim da je to bio pravi i prvi čovjek Vjekoslav Maks Luburić, general DRINJANIN koji je počeo u Istarskoj "DRINI" br. 3/4 1964. godine u svojoj "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA"

    Sponzoras, iz vešeg gore opisa mogla bi se donekle sastaviti optužnica protiv Poglavnika dra. Ante Pavelića, jer u vašem opisu ima podrobinjak dobrih ideja. Nastojmo ih zajednički proširiti do tog stupnja, gdje bi naši budući hrvatski naraštaji mogli pronaći, više-manje, odgovore na sva ta postavljena pitanja, budući da ih oni nisu imali, zato je na nama dupla duznost da to učinimo. Jer u portivnom budući hrvatski naraštaji bi nas mogli prozvati lijenčinama i kukavicama. Pozdravlja vas Otporaš.

  19. #239
    SJETITE SE DRAGE HRVATICE I HRVATI DA JE DAN IZBORA 28 PROSINCA 55 OBLJETNICA SMRTI POGLAVNIKA DR. ANTE PAVELIĆA,
    Svi mu zaželimo u našim mislima i molitvama

    SLAVA POGLAVNIKU DRU. ANTI PAVELIĆU!

    Tema: Dali se može vjerovati Titi?

    Saznajte više: Dali se može vjerovati Titi? - Stranica 2 http://slobodni.net/t111689-2/#ixzz3LDbAlGuN

  20. #240
    (kliknite na priloženi link: kamenjar.com/otvoreno pismo te pročitajte sve nastavke. Saznat ćete što niste znali. Otporaš.)

    OTVORENO PISMO SRPSKOM GENERALU SVETOMIRU ...
    kamenjar.com/otvoreno-pismo-srpskom-generalu-sve...Traduire cette page
    5 févr. 2014 - OTVORENO PISMO SRPSKOM GENERALU SVETOMIRU ĐUJIĆU ... Luburić: Slušaj, bre, Djukiću, ama Vi izgledate naš čovek, jako ličite.

Zatvorena tema

Pravila pisanja poruke

  • Ne možeš otvoriti novu temu
  • Ne možeš ostaviti odgovor
  • Ne možeš stavljati dodatke
  • Ne možeš uređivati svoje postove