S poglavnikom na povlaČenju

[Bobani]

KOJI SU BILI GLAVNI DOGAĐAJI HRVATSKOG NARODNOG USTANKA U TRAVNJU 1941.?

Među najvažnije događaje hrvatskog ustanka godine 1941. spadaju:

- Let kapetana Vladimira Krena u njemačko zapovijedništvo u Gracu, gdje je postigao da njemačko zrakoplovstvo ne bombardira hrvatske gradove i mjesta, osim pojedinih vojnih ciljeva (03.04.1941.)

- Poziv hrvatskog i ustaškog Poglavnika dr.A.Pavelića preko Radio-postaje Glavnog ustaškog stana ''Velebit'' na ustanak hrvatskog naroda za uspostavu Nezavisne Države Hrvatske. (05.04.1941.)

- Pobuna zrakoplovaca Hrvata u Makedoniji, pod vodstvom pukovnika Zdenka Gorjupa (06.04.1941.)

- Uspostava hrvatske državne vlasti u Đakovcu, Međimurje (07.04.1941.)

- Pobuna hrvatskih pripadnika 108. i 42. pješadijskog puka u Velikom Grđevcu i Bjelovaru te sastavljanje privremene vojničke vlade (07. i 08.04.1941.)

- Sukob između vojnika Hrvata i Srbijanaca u Đakovu, kojom priliko srbijanci oštećuju topovskim hitcem katedralu (07.04.1941.)

- Preuzimanje vlasti i razoružavanje srbijanskih jedinica, koje u Zagrebu vrše ustaše, uzdaničari, jurišnici, zaštitari i redarstvenici te službena uspostava Nzavisne Države Hrvatske (09. i 10.04.1941.)

- Pobuna Hrvata na čelu s kapetanom dr.Milanom Luetićem u Bilom Brigu kod Vaganja u Dalmaciji, kada pogiba dr.Luetić, ali se raspadaju 13. pješački puk i 20. (jadranska) divizija (10.04.1941.)

- Pobuna hrvatske posade torpiljarke T.3 kod Šibenika, pod vodstvom kapetana Želimira Milića (10.04.1941.)

- Pobune Hrvata i uspostava hrvatske vlasti u Crikvenici (kada pogibaju njihove vođe major Petar Milutin Kvaternik i satnik zaštite M.Pipinić (10.04.1941.)

- Pobuna Hrvata i preuzimanje vlasti u Šibeniku (dr.A.Nikšić, 10. i 11.04.1941.) i Splitu (satnik zaštite Anton Righi i žandarmerijski potpukovnik Josip Bojić, 10.04.1941.)

- Pobuna Hrvata u Mostaru i okolici i postepeno preuzimanje vlasti (Stjepan Barbarić, Ahmed Hadžić, braća Primorci i dr., 10. do 14.04.1941.)

- Sukob ustaša i zaštitara sa srbijanskim jedinicama i zarobljavanje štaba Dravske divizije i VI. armijske oblasti u Sisku i Kerestincu (10.04.1941.)

- Borba sa 24 četničkih lakih oklopnjaka u Doboju, kojom prigodom su poginuli Alija Salihkadić i nekoliko drugih Hrvata (11.04.1941.)

- Oblikovanje Hrvatskog državnog vodstva - privremene vlade u Zagrebu (pukovnik Slavko Kvaternik, dr. Mile Budak, Ismet ef. Muftić i drugi) - zakon o postrojavanju vojske države Hrvatske (10.04.1941.)

- Uspostava hrvatske vlasti u Livnu, na čelu sa fra Srećkom Perićem (11.04.1941.)

- Uspostava hrvatske vlasti u Rijeci (11.04.1941.)

- Dolazak poglavnika NDH dr.A.Pavelića iz Italije, na čelu 200 ustaša Prodornog odjela (13.04.1941.)

- Dolazak Poglavnika u Zagreb i imenovanje prve Hrvatske državne vlade (predsjednik dr.A.Pavelić, podpredsjednik dr.Osmanbeg Kulenović, 15. i 16.04.1941.)

- Uspostava Hrvatskih oblasti i kapitulacija 11. jugoslavenske armije u Sarajevu (15.04.1941.)

- Pobuna hrvatskih mornara u Boki Kotorskoj, gdje padaju nekolicina prigodom srbijanskog dizanja u zrak razarača ''Zagreb'' (17.04.1941.)

- Bezuvijetna kapitulacija jugoslavenske kraljevske vojske (17.04.1941.)

* Istina o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Ivan de Mihalovich-Korvin (Buenos Aires 1991)
Narod koji zaboravlja svoju prošlost, zalaže svoju sadašnjost i prodaje svoju budućnost.

[NorthStand]

[Bobani]

NorthStend vrlo dobar govor. Meni se dopada a znam da će se dopadati i drugima, jer je rijetkost. Što god više se udaljujemo od slavlja Desetog Travnja, sve više dolazimo do zaključka da je Poglavnik, dr. Ante Pavelić HRVAT SVIH STOLJEĆA!

Sretan ti Uskrs!, dragi hrvatski brate. Otporaš.

[NorthStand]

sretan i tebi Uskrs, kao i svim hrvatima i hrvaticama. Za Dom, Spremni.

[farcry]

Interesuje me sta zna o tome Ustaska emigracija ko je izvrsio atentat na Pavelica u Argentini tj. da li je to bila Udba ili Ravnogorski pokret?
Posto ima mnogo nagadjanja itd...

[Bobani]

Ima tu više verzija. Pero Zlatar je romantizirao napisao feljton u Večernom Listu, što je Večerni List kasnije u veljači 2010. godine tiskao 3 knjige "Meta Poglavnik - Živ ili mrtav". Tu u tim knjiga Pere Zlatar iznosi da su na tome radil dvije službe Udbe, zagrebačka, tj. hrvatska Udba i beogradska, tj. srpska Udba, ali tako da jedna za drugu nije znala. A Blagoje Jojović, Crnogorac i četnik, da je radio sam, neovisno ovih udbinih služba, te da je on pucao na njega. Tako nekako donosi srpski Telegraf od 24 listopada 2013. godine, ako je za povjerovati srpskim izvorima. Jer pucati u Poglavnika ili Pavelića nije mala stvar, već jedna velika i povijestna stvar, za koju bi se mnogih pohlepnih ljudi pohvalili.

[farcry]

Slicno tvrdi i Bozidar Spasic penzionisani agent beogradske Udbe :

https://www.youtube.com/watch?v=ITgC7AAsLto

[ogledalce]

http://despot-infinitus.com/portal/p...zave-hrvatske/

[Bobani]

Ogledalice bit ću u Domovini Hrvatskoj za 3 tjedna. Gdje se ta knjiga može kupiti. rado bih želio imati sve knjige o "HRVATSKOJ VOJNICI 1941-1945 koje piše Zvonimir Despot. Tako san ja to čuo. Bilo bih mi drago o tome nešto više i detaljni znati.

[ogledalce]

Ogledalice bit ću u Domovini Hrvatskoj za 3 tjedna. Gdje se ta knjiga može kupiti. rado bih želio imati sve knjige o "HRVATSKOJ VOJNICI 1941-1945 koje piše Zvonimir Despot. Tako san ja to čuo. Bilo bih mi drago o tome nešto više i detaljni znati.

bobani neznam ja di ima kupiti tih knjiga,evo link za naručiti
http://despot-infinitus.com/portal/p...zave-hrvatske/
ali to je u Hrvatskoj,,
a znat ću kad dođeš u Bobane , čuće se ta ne dolazi svaki dan Amerikanac kući ... ako Bog da naletiću na kavu,,

[Bobani]

Rado te očekivam!
Bit će više nego "kava". Ti znaš da od starine "Gabrića" kuća je poznata po gostoprimstvu susjeda, prijatelja itd. Nas iz Amerike dolazi dvadestak. Svakako dođi tu, uveličaj OBITELJSKI SASTANAK POTOMKA PETRA I IVE/VIĆEKE BOBAN, GABRIĆ
Očekujem te u subotu 7 lipnja. Grlo mjera!
Bog! Otporaš
ZDS!

[ogledalce]

Mladi Hrvat : list za mladi svijet

izlazio je u Opatiji u razdoblju od 1910. - 1914.

[Bobani]

Prolaze godine – evo ih skoro 55 iza nas – kako je umro jedan Čovjek.

Čovjek koji je bio simbol, neumorni radnik, obrazovani ideolog, hrabri borac, … veliki vođa!

Mnogi se pitaju je li on bio u pravu, je li dobro učinio, što je njegova krivica; ali sva pitanja moraju uztuknuti pred veličajnošću njegove Ideje i njegova Djela – Nezavisne Države Hrvatske!

Tu smo! NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA!

Bio je to, naravno, Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske dr.Ante Pavelić!

Jedni su ga iznimno mrzili i proklinjali; drugi su ga voljeli i bezkompromisno sliedili.

Neki su bili spremni ubiti ga, a neki umrieti za njega.

Bilo je i ima onih koji cijelo njegovo djelovanje smatraju krivim i izdajom, a i onih koji ga smatraju nepogriješivim.

U svakom slučaju, Poglavnik, ON, dr. Ante Pavelić je ta ličnost, osoba koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

Shvatili ga kao uspješnog odvjetnika, brižnog muža i otca, vrstnog književnika i pripovjedača, 'prodavača' hrvatske obale, velikog državnika ili lošeg političara; nitko mu ne možemo zanijekati značenje koje je imao u poviesti hrvatskog naroda.

Što je to što toliko polarizira narod oko određenih osoba i ideja koje one predstavljaju? VELIČINA!

To je pitanje na koje ću nastojati odgovoriti u ovom eseju, jer ova velika i značajna obljetnica idealna je prilika za prozboriti nešto o fenomenu vođe i narodnih pokreta.

Na kraju krajeva, zadnjih tjedana ove godine bili smo svjedoci i još jednih izbora za predsjednika Republike Hrvatske na kojima je svoje 'liderske' sposobnosti pokazalo 12 kandidata pokušavajući postati vođe svog naroda.

Ono što ti politikanti ne znaju jeste da se vođom ne postaje izborima, političkim prepucavanjima i 'borbom protiv korupcije'.

Ne, vođa se rađa i stvara, on svoju ulogu ostvaruje neposrednim odnosom s narodom i pokazivanjem svojih sposobnosti u vođenju narodne i državne politike.

Prof. Ivan Oršanić u svojem eseju „O pokretu i vođi pokreta“ kaže:

„U ovom odnosu između vođe pokreta i samoga pokreta, vođa je genij pokreta, onaj koji iz dubine tajanstvene veze između sebe i povijesne životne logike vadi određenja, misli namjernice, razloge i putokaze.“

(I. Oršanić: „Vođa i pokret“, Croatiaprojekt, Zagreb, 1999., str. 29.)

Oršanićev navedeni esej vjerojatno je jedan od malo takvih radova na hrvatskom jezičnom području.

Objavljen je 1940. u Hrvatskoj Smotri, dakle u vrieme kada su u Europi bujali nacionalistički pokreti i ideje te kada je započinjao rat između dviju velikih pokreta 20. stoljeća – fašizma i komunizma.

Vođa je nepogrješiv, pravi vođa je uviek sam siguran u sebe te ima povjerenje svojih sljedbenika i pristaša.

Za Oršanića, „vođa pokreta je gospodar istine o svemu što se odnosi na pokret i život pokreta, i nitko to nije više od njega“ (Isto, str. 33.).

Osim što je 'gospodar istine', vođa je i gospodar nacionalnog usuda.

On osluškuje narodno bilo, on je tumač narodnih želja i interesa.

Narod svome vođi daje 'mandat' i prepušta mu svoj nacionalni usud na upravljanje, na odvažnu i mudru prosudbu vođinog razuma.

Narod po prirodi ne želi odgovornost i dosadnu demokraturu nego traži karizmatskog, koliko hrabrog toliko i mudrog, diktatora!

Jer, diktator nije isto što i tiranin.

Određenje tiranina jeste nepravda, pa tako tiranin može biti i demokrat.

S druge strane, vođa je uviek pravedan, jer, u trenutku kad to prestane biti, on ujedno prestaje biti vođom te postaje – tiranin.

Vođa je, za razliku od feminiziranih i demokratiziranih političara u parlamentarizmu, uviek autoritaran.

Njegova autoritarnost počiva na njegovoj samosviesti u svoje poslanje i narodnu volju. Dr.Vinko Krišković uzpoređuje autoritarne i demokratske državnike pa kaže:

„Autoritativna vladavina živi od vječitih fizičkih, čuvstvenih i idejnih pokreta, koje prema prilikama stišava i podjaruje, a i ima za to potrebnu vlast u svojoj ruci.

Ustavni državnici, naprotiv brzo i lasno osjete svaki znak uzbuđena javnog mnijenja i znadu, da nemaju ni tako savršene vještine ni snage uputiti ga kamo hoće.

Ako u njih nema one moralne odrješitosti predsjednika Wilsona ni samosvijesti Clemenceaua, gube svoje najbolje snage u javnom raspravljanju tako golemih problema.

Zato u parlamentarnoj demokraciji nije bilo onoga reda i zamaha, što ga fašizam daje zemlji.“

(Dr.Vinko Krišković: „Na izmaku ove naše demokracije“, Matica Hrvatska, Zagreb, 1940., str. 21.)

Zato vođe, osim par iznimaka (De Gaulle, Vladko Maček, i sl.), riedko svoju legitimaciju stječu u demokraciji.

Demokracija uostalom prezire snažne ličnosti, a preferira prosječnost i bezličnost, pa ju se i naziva 'diktaturom prosječnog'.

Kada, pak, vođa za svoje poslanje dobije i demokratsku legitimaciju u obliku dobivenih glasova na izborima (na pr. Adolf Hitler, NSDAP 1933. dobiva 38% glasova i dolazi na vlast, op.tg.), njemu se to kasnije ignorira, a dobivene glasove smatra rezultatom manipulacije.

No vođa nije odgovoran politici niti imaginarnoj 'glasačkoj volji' nego, kako je to Caudillo Franco nekoć rekao, odgovara samo Bogu i Poviesti!

U poviesti je bio mnogo velikih narodnih vođa.

Ta ipak, poviest ne stvaraju mase nego iznimni, posebni pojedinci.

Od onih najpoznatijih u novije doba, valja izdvojiti Napoleona i Bismarcka u 19. stoljeću. U idućem, 20. stoljeću je težko pokazati na jednoga ili dvojicu jer je ono svietu dalo cielu plejadu vođa i velikih narodnih muževa.

Ono započinje s Benitom Mussolinijem koji u Italiji dolazi na vlast 1922., eda bi tri godine kasnije uveo fašističku diktaturu.

U Turskoj narod na vlast dovodi Mustafu Kemal-pašu koji uzpostavlja republiku, uspije obraniti ju u ratu s Grčkom, i naposljedku vrši preobrazbu nad turskim narodom.

U znak počasti, narod ga naziva Ataturkom, otcem Turaka.

U Poljskoj državnim udarom na vlast dolazi maršal Pilsudski koji više od jednog desetljeća vlada državom.

U Njemačkoj demokratskim putem 1933. na vlast dolazi vjerojatno najpoznatiji diktator 20. stoljeća – Adolf Hitler.

U svojih 12 godina vladavine on vrši preporod njemačkog naroda i uspijeva ga od poraženog naroda s nametnutim kompleksom krivice za Prvi Svjetski Rat, pretvoriti u snažni i samosviestni narod, te 3 godine čak u najjači narod Europe.

Kao njegov suparnik, u tzv. Sovjetskom Savezu vlada Josif Visarionovič Džugašvili Staljin.

Iako na vlast nije došao niti demokratskim niti revolucionarnim putem nego političkim smicalicama nakon smrti predhodnika mu Lenjina, a održao se nesmiljenim čistkama i ubojstvima političkih protivnika, on ipak dobiva veliko poštovanje svojeg naroda, a koje je prisutno i danas.

Godine 1932. na vlast u Portugalu dolazi Antonio de Oliviera Salazar, bivši ministar financija. Iako skroman i samozatajan, bez osobitih osobina vođe, na vlasti se održao 36 godina, kada ju (1968.) zbog zdravstvenih problema predaje u ruke svojem suradniku.

Uzpostavivši režim pod nazivom 'Estado Nuovo' (Nova Država), on u Portugalu provodi duboku nacionalnu i vjersku obnovu te održava ekonomsku stabilnost zemlje.

U njemu susjednoj zemlji, Španjolskoj, na vlast 1936. državnim udarom dolazi general Francisco Franco.

Kao profesionalni častnik, Franco nije bio osobito zainteresiran za politiku, no osjetivši poziv svog naroda ugroženog od militantnih, ateističkih i anacionalnih anarhoidnih 'republikanaca', on se odaziva i staje na čelo naroda.

U boju protiv republikanaca, u kojem mu pomoć pružaju sve zdrave nacionalističke snage Europe, on izvojeva pobjedu 1939. i nakon toga uspješno vlada Španjolskom do svoje smrti 1975. godine.

Ni hrvatski narod u novije doba nije bio uskraćen za vođe.

Prvi svehrvatski vođa i ideolog hrvatskog nacionalizma, dr.Ante Starčević, koji je svoje poslanje obavio u drugoj polovici 19. stoljeća, dobio je od svog naroda naslov Otac Domovine.

Nakon njegove smrti 1896., njegov pravaški pokret se razjedinjuje i gubi na važnosti u hrvatskom narodu. 1920-ih godina, hrvatski narod izkazuje plebiscitarnu podporu svom pučkom tribunu Stjepanu Radiću, čija Hrvatska Seljačka Stranka postaje najjačom hrvatskom strankom u medjuraću.

Njegov epigon na čelu HSS-a, Vladko Maček, prekida s Radićevom državotvornom politikom (koju je ovaj istinski prihvatio tek pred kraj svog života), ali ipak sve do 1941. ostaje vođa za veliku većinu hrvatskog naroda.

Među državotvornim hrvatskim nacionalistima, svoj utjecaj 1920-ih kao političar jača dr.Ante Pavelić.

On 1930-ih pokreće veliku političko-promičbenu djelatnost u inozemstvu i revolucionarnu u domovini, a sve kako bi uzpostavio slobodnu i nezavisnu hrvatsku državu na cielom narodnostnom i poviestom području hrvatskog naroda.

Njegov napor rezultira uzpostavom Nezavisne Države Hrvatske 1941. i čuvenom Desetotravanjskom revolucijom.

U tome, Poglavnik dr.Ante Pavelić stječe ogromnu, plebiscitarnu podporu hrvatskog naroda, i time postaje prvi hrvatski državnik nakon 839 godina ugnjetavanja hrvatskog naroda u drugim državama i državnim zajednicama.

Njegova ideja – Ustaštvo, i njegovo djelo – Nezavisna Država Hrvatska, ostaju u hrvatskoj poviesti i narodnom pamćenju kao jedan od temelja za svaku hrvatsku borbu, a Poglavnik dr.Ante Pavelić postaje najvećim hrvatskim vođom u poviesti.

Nakon toga četverogodišnjeg osvježenja, Hrvatska se vraća u balkansku i jugoslavensku kaljužu, ovaj put s komunističkim predznakom.

Tom novom jugoslavenskom državnom tvorevinom (DFJ, FNRJ, SFRJ) upravlja kao diktator Josip Broz Tito.

Iako neprijatelj hrvatskog naroda, neobrazovani razbojnik, cinker, odmetnik, on se na vlasti održao do svoje smrti 1980., i to uz više-manje dobru podporu i hrvatskog naroda. Kao „najveći sin naroda i narodnosti Jugoslavije“, provodi ideologiju abstraktnog i nerealnog 'bratstva-jedinstva' i 'socializma s ljudskim licem', te predstavlja svojevrstni ujedinjujući činbenik u Jugoslaviji.

Nakon njegove smrti, među svim narodima Jugoslavije jača nacionalizam i težnja za nacionalnom slobodom, pa se Titova tvorevina 1990-ih godina razpada u krvi.

Njegov najmlađi general, kasniji disident, ali doživotni sljedbenik njegova lika i djela, Franjo Tuđman, dolazi na vlast u Republici Hrvatskoj 1990. godine.

Kao predsjednik, odnosno kasnije samoprozvani Vrhovnik, u Hrvatsku uvodi liberal-demokratski režim, stavlja se u službu Amerike.

Tiekom njegove vladavine, velik je broj hrvatskih nacionalista stradao pod nerazjašnjenim okolnostima (Ante Paradžik, dr.Fuad Muhić, Blaž Kraljević, Miro Barešić, Ludvig Pavlović,…), uz opravdanu sumnju u povezanost njihovih smrti s državnim vrhom i predsjednikom Tuđmanom.

No ipak, Tuđman u hrvatskom narodu, izmanipuliranim i izpranih mozgova kroz 45 godina komunističke Jugoslavije, stječe veliku podporu i umire 1999. kao karizmatski vođa.

Desetljeće na izmaku obilježeno je sivilom hrvatske političke scene, bez velikih ideja i vođa; time oskudieva i ljevica i desnica.

Hoće li nam se u godini ili desetljeću pred nama pojaviti neki važan muž koji bi poveo narod u spas i nacionalno jedinstvo, ostaje nam za vidjeti.

„Nu ja ne razlučujem, kada se učim za život, poviest po narodih: svi su narodi samo ljudi, zvao se Julij Cezar ili Likurg Krešimirom i Porinom, ili kako drugačije, bili oni po narodnosti tko im drago, ja ih smatram i štujem samo kao velike, zaslužne muževe“ – rekao je jednom Ante Starčević govoreći o snazi poviesti i velikim muževima davnine.

I kao što su narodni pokreti jedinstveni u svom vremenu i prostoru, a ipak vječni, tako je i vođa 'oruđe vječnosti'.

Iako tjelesno umire, vođa ostaje živjeti u narodnom pamćenju.

Bio on dobar ili loš, narod ga pamti i vrjednuje u skladu s njegovim djelima.

Ipak, u većini slučajeva, a pogotovu onda kada vođu zamieni blieda, formalistička i dosadna demokracija, na vođu se rado narod prisjeća i želi vratiti njegovo vrieme.

Jer, vremena velikih vođa i velikih pokreta uviek su veličanstvena i nezaboravna.

Vrieme našeg Poglavnika bilo je vrieme ponosa i slave.

Njegovih deset godina vođenja pravaštva, 12 godina vođenja bezkompromisne ustaške borbe, 4 godina vođenja Nezavisne Države Hrvatske, te na kraju 14 godina održavanja svietla hrvatske državotvorne borbe u izseljeničtvu – to je ono vječno i nezaboravno.

Poglavnik dr. Ante Pavelić, obnovitelj hrvatske državne nezavisnosti, otac hrvatske revolucionarne borbe, umro je.

No i 50 godina kasnije, Njegov duh živi u nama, sljedbenicima Njegova učenja.

Poglavnik je bio vođa i zato je vječan!



Piše: TRPIMIR GUDAR
Autor je mladi hrvatski nacionalist iz Vinkovaca, mrežni publicist i suradnik nekoliko internetskih portala i časopisa. – www.Uzados.Net

[ogledalce]

djela UDBE,,

[ogledalce]

SRITAN ROĐENDAN POGLAVNIČE





Na današnji dan 14. srpnja 1889. godine u Bradinama (danas BiH) rođen je dr. Ante Pavelić, pravnik, zastupnik HSP u Jugoslavenskoj skupštini, vođa Ustaškog pokreta, poglavnik NDH, osnivatelj HOPa. Makar kao osoba jako kontroverzna, za našu stranicu je zanimljiv zbog stvaranja kraljevine NDH. U razdoblju 1941.-43./45. godine Hrvatska prati staru baštinu napuštenu 1918. godine i postaje samostalna kraljevina čija se državnost temeljila na krunskom ili Zvonimirovom pravu (stvorena je i materijalna kruna). U razdoblju 1941.-43. godine kralj NDH bio je Aimone Tomislav II. a nakon njegove abdikacije, pravo naslijeđuje kraljević Amedeo Zvonimir II. Nezavinsa Država Hrvatska nestaje prodorom Sovjetskih snaga 1945. godine da bi okončala kroz stravičan zločin počinjen od Jugo-partizana na Bleiburgu i Križnim putevima.

[Bobani]

SVIMA NA ZNANJE - PODRIJETLO: ZA DOM SPREMNI!

Bog! dragi Mrginjdžija,

Kako ćeš po datumu vidjeti kada sam ovo (na)pisao i na jednu ruku odgovorio svim onima koji su negativni na bilo koji način protiv rijeci: Za Dom Spremni! Neki su mi na privatni sandučić odgovorili jako pohvalno, dok su drugi u svojim komentarima bili jako žučljivi. Ovo je izišlo na mojim stranicama HRVATSKA I USTAŠTVO. Ako misliš da bi i drugi Hrvati trebali za ovo znati, onda proslijedi dalje. Bog! Otporaš Mile Boban.


26.07.2009 19:59 h
SVIMA NA ZNANJE...á SAVOIR A TOUS!

" SPREMNI " i godina 1069 - kako je nastao ovaj ustaški pozdrav, iz časopisa USTAŠA Godina Vll studeni 1980. droj 11-12.

Priskakajući ću prepisati dijelove opisa M.K.B. iz spomenutog članka tako da se vidi iz prve ruke odakle proizlazi hrvatski pozdrav "Za Dom Spremni".

"Jednog žarkog ljetnog dana godine 1957., pratio sam Poglavnika po nekom poslu u središte Buenos Airesa. Odsjednemo u jednom svratištu na "Avenida de mayo", da se malo odmorimo. Neke su izbjegličke novine doniele (prepisujem izvorno, mo. Otporaš), da je velika pogreška što ustaše još uviek pozdravljaju s "fašističkim pozdravom "Spremni!" - a pozdrav da je izveden iz talijanskog pozdrava "Pronti!"

Rekoh Poglavniku da su i nas, nekadašnje Hrvatske Skaute u Italiji, klevetali po Rimu da upotrebljavamo "fašistički pozdrav". To je izazvalo smieh kod Engleza, jer su oni vrlo dobro znali, da sam osnivač skauta, pukovnik Baden-Powell, je stvorio medjunarodni skautski pozdrav, koji na engleskom glasi: "Be prepared", i na hrvatskom "Budi Spreman! - Ustaštvo ništa nije oponašalo od fasšzma, pa ni pozdrav - reče Poglavnik. Od ovog imena pa dalje, ono se je nadahnjivalo na hrvatskim poviesnim izvorima. (Ovo sada govori Poglavnik. Mislim da je on najmjerodovniji govoriti o ovoj temi. Zato poslušajmo njega, a ne njegove neprijatelje koji su usput i naši hrvatski neprijatelji, moja opaska, Otporaš)

- Pravaštvo je imalo svoja snazna gesla "Bog i Hrvati" - "Hrvatska Hrvatom", nastavlja Poglavnik, nu osjećala se je potreba posebnog ustaškog pozdrava, (kao što se je za vrijeme Franje Tudjmana i Domovinskog rata osjećala potreba da se izbace neke riječi iz naše stoljetne nacionalne Himne i nadoda kruna na naš hrvatski nacionalni grb, iako mi sada nismo nikakova kraljevina, moja opaska, Otporaš) koji bi bio više vojničkog značaja. Tražio sam ga u našoj davnoj prošlosti. Prelistavajući tako starinske izprave kraljeva, zapne mi za oko na jednom izrazu u povelji kralja Petra Krešimira lV., izdanoj u Ninu godine 1069. Medju inim kralj veli:

"...Pošto je svemogući Bog Naše Kraljestvo na kopnu i po moru razprostranio, odlučismo i "spremna" srdca ustanovismo..."

Za Kresimira Velikog naša je država doživjela svoju najveću razprostranjenost, obuhvacajući čvrsto i Bosnu. Osim toga u istoj se povelji spominje "naše dalmatinsko more". (a ne talijansko, moja opaska, Otporaš) Sve je to imalo svoju duboku simboliku: Ustaša neće dati nikada ni hrvatske Bosne, ni našega mora!

Nisam tražio dalje. "Odlučiti spremna srdca" i "spremni" jedno je te isto, samo što je drugi izraz prikladniji i odrješiti za pozdrav. Postavlja se pitanje: Spremni za što? Za ono, što nam je medju zemaljskim stvarima najsvetije: ZA DOM! Dom ne znači samo domovinu, nego i domaće ognjište, pa je njegovo značenje dvostruko jako. Ta se izraz provlači kroz cielu našu povjesnicu, provlači se i kroz naše rodoljubno pjesničtvo. Upotrabljavaju ga i Zrinski i Jelačić, Bašagić i Kranjčević.

- Kasnije su Ustaše tome pozdravu dodali i "Za Poglavnika". To nikako ne znači da bi se tko trebao boriti za moju osobu ili moje probitke, već jedino za onu MISAO, koju ja predstavljam, a ta je sloboda i nezavisnost svih Hrvata..."

(Eto, dragi kolege i kolegice, imali ste priliku čuti šta o temi: "ZA DOM SPREMNI" kaže sami sada pokojni Poglavnik. Širite ovo medju viašim prijateljima kako bi se saznalo pravo značenje te izreke, a ne značenje kako ga izdajnici Mesić i njegova klika nastoje prikazati. Otporaš.)

[Bobani]

EVANĐELJE PO MATEJU: 14:13-21 = EVANĐELJE PO POGLAVNIKU.



Nedjelja, 3 kolovoza 2014. išao sam k sv. Misi, i dans je praznik Sv. Stjepana "Okrunjenog". Ima također jedan drugi praznik sv. Stjepana koji je 26 prosinca, koji je po židovima bio kamenovan i od muka umro. Zato je prozvan Prvomučenikom.

Sveto Evanđelje je bilo po Mateju: 14:13.21 po kojem je svećenik izveo jako lijepu i poučno prediku. Dok sam slušao današnju sv. prediku, nisam mogao odoljeti a da tu prediku ne povežem s povijestnom borbom Hrvata s onim Hrvatima koji su u svakoj nevolji bili pokulebljivi, odricali se svojih prava da budi ono što jesu, a to je da budu HRVATI. Neka mi se dozvoli ovdje iznijeti neke postavke ili izreke današnjeg sv. Evanđelja normalnim slovima, a pod navodne znakove i u kurziv (italique) ću staviti smisao na hrvatski jezik, kako bi se svrsihodnije današnje sv. Evanđelje što bolje moglo razumijelo.

"ISUS ČUDESNO NAHRANI PET TISUĆA LJUDI"

U ona vremena Isus i njegovi učenici su bili proganjani, zatvarani, mučeni i ubijani zbog svojeg kršćanskog uvjerenja. Isus sa svojim učenicima je propovijedao kršćansku vjeru, ljubav, strpljivost i snošljivost. To se neprijatelju kršćanstva nije svidjelo, pa su svojim zulumom uplašili narod. Isus je tada pozvao narod da ga čuju i počuju, kako bi im ulio vjeru u njihova srca tako da ne pokleknu neprijatelju. Narod se je okupio da čuje Isusa.

13: Kad to ču Isus, ode odande lađicom prema pustom mjestu, nasamo. "Kad to ču dr. Ante Pavelić, osnova Ustaški Pokret i otiđe u emigraciju". Ali to doznade narod te krenu za njim pješke iz gradova. "Kada Hrvati čuše za Ustaški Pokret i za Poglavnika, krenuše za njim".

14: On, kad iziđe iz lađice, vidje silan narod i sažali se nad njim te mu ozdravi bolesnike. "On, Poglavnik kada se je vratio iz emigracije, vidje silan narod koji ga dočeka. On, Poglavnik se sažali na sve prijašnje bolesne Hrvate te ih ozdravi".

15: Podvečer pristupiše k njemu njegovi učenici te mu rekoše: "Mjesto je pusto, a kasno je već; otpusti svijet da iđe u sela da kupi hrane!" "Pri dolazku u Hrvatsku iz emigracije narod se sakupio da čuje svojeg Mejsiju Poglavnika, ali ga neki njegovi savjetnici nagovarahu da otpusti umoran narod svojim kućama, jer da je kasno, a ljudi nemaju šta jesti".

16: Isus im odvrati: "Nije potrebno da odlazi, dajte mu vi jesti". "Poglavnik im odgovori: "Nije potrebno da narod odlazi svojim kućama. Oni su došli ovdje čuti riječ o Hrvatskoj za koju prije nisu smijeli čuti. Podijelite s narodom što vi imate".

17: Oni mu odgovore: "Imamo ovdje samo pet kruhova i dvije ribe." "Poglavnik kada je to čuo, smilovao se onima koji su Ga nagovarali da otpusti Hrvate koji su ga došli čuti, te im reče: Ovi Hrvati koji su me došli čuti su dio mojeg hrvatskog naroda i njihovo mjesto je uz mene kao i moje uz njih."

18: "Donesite ih ovamo!" reči im. "Kada je Poglavnik vidio da su njegovi savjetnici udovoljili želji naroda koji je došao po ledu, mećavi, ispaćen i umoren čuti i vidjeti svojeg Poglavnika, podjelili su s narodom sve što su imali."

19: Zatim (Isus) naredi svijetu da posjeda po travi. Uze pet kruhova i svije ribe, pogleda u nebo te blagoslovi i razlomi kruhove. Zatim ih dade učenicima, a učenici svijetu. "Zatim Poglavnik reče okupljenim Hrvatima da se ugodno smjeste i posjedaju po travi, gdje tko može, a svojim najužim suradnicima: Andriji Artukoviću, Mili Budaku, Eugenu Kvaterniku, Slavki Kvaterniku, Jozi Dumandžiću, Juri Francetiću, Ranku Bobanu, Vjekoslavu Luburiću, Miji Babiću, Anti Moškovu, Ivi Herenčiću, Mimi Rosandiću, da im je dužnost, svaki na svojem odgovarajućem mjestu, širiti hrvatsku riječ među svim Hrvatima i braniti Hrvatsku Državu od svih nasilnika i uzurpatora."

20: Svi jedoše i nasitiše se. Pokupiše što preteče: punih dvanaest košara ulomaka. "Tako je Poglavnik svojom hrvatskom i državotvornom riječu uvijerio skoro sve Hratice i Hrvate u Hrvatsku Državu, a ostalo je mnogo košara hrvatstva i za one Hrvatce i Hrvate koji nisu bili uvjereni u svoje hrvatsko deržanstvo, pa lutali od nemila donedraga u borbi protiv Hrvatske Države."

21: A jelo je oko pet tisuća ljudi, osim žena i djece. "Drugim riječima da je tu došla dočekati Poglavnika dra. Antu Pavelića cijela Hrvatska Elita koja se osjećala državotvorno hrvatski". Otporaš.

[Bobani]

HRVATSKA I USTAŠTVO (25)
(ovo je izišlo 2009 na portalu javni.com. Taj portal više ne postoji. Otporaš.)

Ustanovilo se je, da čim je više ljudi bilo obješeno radi veze sa Janka Pustom, sve više ih se javljalo na mjesta objesenih, gen. Drinjanin u svojim petnaestak opisa u novini OBRANA, glasilo Hrvatskog Narodnog Odpora: povodom smrti dr. Vladka Mačeka 1964/1965. godine.

Do sada iznešenim opisima tko je pratio, mogao je ustanoviti da poslije atentata na Stjepana Radića i hrvatske zastupnike 1928. god., i uspostavom siječanjske diktature iz 1929. god., beogradska čaršija sa kraljem Karadjordjevićem sve više i više ugnjetava, tlači i terorizira hrvatski narod. Osnutkom Ustaškog Pokreta u siječnju 1929. dogine se nikako nije moglo ustanoviti niti predvidjeti šta će ovaj pokret sve napraviti za sljedećih desetak godina. Sa sigurnošću se može mirne duše danas reći to, da je srpski kralj, i Srbi općenito, smatrao Hrvate kao ravnopravnim narodom unutar novostvorene države SHS, i da nije vršio razna nasilja, batinanja, mučenja i ubijanja Hrvata, osnovani Ustaški Pokret nebi imao podloge niti korijena za napredovanje. U svojoj osnovanoj mašti bi venio dok konačno se ne bi i osušio. Kako Srbi nas Hrvate nisu smatrali ravnopravnim narodom nego jednim "plemenom" koji se mora utopiti u srpstvo, Ustaški Pokret počima poprimati dimenzije hrvatskog državotvorstva.

SJEĆANJA NA VELJAČU 1935 GODINE

Malo je danas Hrvata koji ne znaju na jedan ili drugi način o zločinu koji se je dogodio 17 veljače 1935 godinu je jednom mirnom i malom hrvatskom selu Sibinj, koji se nalazi zapadno od slavonskog Broda, uz cestu koja vodi prema Zagrebu.

Te nedjelje 17 veljače 1935. godine u Sibinj je došao Mihovil Praškić, župnik u Podcrkavlju, s nekih pedesetak seljaka iz svoje župe. On je od domaćega župnika tražio služenje svete mise što mu je bilo i dopušteno. Nakon svete mise župnik Praškić je sakupljenim seljacima održao politicki govor koji je često bio popraćen uzvicima klicanja Hrvatskoj i dr. Mačeku. Iza toga su nagrnuli srpski žandari, počeli batinati, udarati mirni puk, narod. U tom komešanju i gužvi narod se počeo braniti, što je još više razjarilo srpske žandare te počeli pucati po narodu. Na poprištu tog sukoba ostali su ležati sedam (7) mrtvih i tri (3) ranjena seljaka, a jedan od njih je kasnije umro.

POGINULI SU:

l. Petar Topalović,r.g. 1901. otac troje djece.

2. Ivo Janković, otac četvero djece.

3. Maro Pejić, r.g. 1909. otac troje djece.

4. Ivo Katalinić, r.g. 1905 otac...

5. Ante Perković, r.g 1904, neoženjen.

6. Stjepan Gunčević, r.g. 1897, otac petero djece.

7. Djuka Štimac, r.g. 1909. otac jednog dijeteta.

Vijest o ovome krvavome zločinu se proširila munjevitom brzinom po čitavoj zemlji. Ovim krvavim srpskim zločinom Srbi su po svoj prilici htjeli reći Hrvatima da se oni nemaju čemu nadati raspisanim od 6 veljače izborima koji će se održati 5 svibnja 1935. godine. Poglavnik dr. Ante Pavelić je tada bio u Torinskom zarvoru skupa sa Eugenom Didom Kvaternikom. Oni su zatvoreni za pripremanje i izvršenje atentata na srpskog kralja Aleksandra Karadjordjevića 9 listopada 1934. godine. (Posebno ću se osvrnuti na Marseilleski atentat i bit će interesantno čitati, Otporaš). Eugen Dido Kvaternik piše u svojim osvrtima da je mnogo razgovarao sa dr. Pavelićem u Toronskom zatvoru a kadkada ga nije moga razumijeti kada je on govorio da se sada treba podržati dr. Vladka Mačeka. Dr. Pavelić je bio drugog mišljenja i ovako komentirao taj raspis: "Srbi su otvorili ventil. Izbori su samo jedna etapa u politici popuštanja. Popustat će i dalje. Čim jači bude hrvatski pritisak, (Janka Pusta i ustaški logori, moja opaska. Otporaš) tim će više (Srbi) popuštati. Vidiš, kada bi i mogli raditi, sada bi morali mirovati, jer je težište situacije u domovini. Izbori će biti pravi plebisct za hrvatsku državu".

Interesantni su osvrti Dide Kvaternika tih dana u razgovoru sa dr. Pavelićem glede nadolazećih izbora u svibnju mjesecu. Ako je netko imao priliku pročitati romantično ispričani atentat na kralja Aleksandra u knjigi "Lijepa Plavka" koju je Poglavnik napisao u Toronskom zatvoru, tu je mogao doći do zagonetnog i konspirativnog imena Pelvin-a, kojeg ja nisam mogao otkriti dok nisam pročitao u opisima Eugena Dide Kvaternika pravo ime, Ante Godina. Taj Ante Godina je došao iz Zagreba u Torino po uputama Domovinskih Ustaša da posjeti Poglavnika i pita za savijete glede nadolazećih izbora. " Dr. Pavelić mi je odmah izdiktirao poruku za naše pristaše u domovini time, da se poruka neodgodivo dostavi dr. Mačeku. Poruka je sadržavala ove glavne točke:

l. Težište borbe je u domovini, a ne u inozemstvu.

2. Kod izbora treba sudjelovati svim snagama. Beograd

i srpstvo neće imati snage spriječiti postavljanje liste, niti izbore

facificirati.

3. Potrebno je, da sav narod složno glasuje za listu dr. Mačeka.

4. Beograd i Srbija morat će pred pritiskom neprestano popuštati.

Eto, šta je do sada postigao Ustaški Pokret.

(Nešto o Anti Godina i njegovoj suprugi Stani godina. Znam, ima svakojakih verzija o ovom posebnom i specijalnom hrvatskom revolucionarnom paru, koji je vrlo tajanstveno pripadao ustaškom pokretu. Iznosim jednu verziju srpskog publiciste Pavla Ljumović koji u svojih 19 feljtona ATENTAT U MARESLJU 1934. donosi između raznih verzija i ovo: "...Na osnovu kasnije francuske istrage policija je smatrala da se radi o Katici Šiler, veoma lepoj 24-godišnjoj dami..." "prema pisanju italijanske štampe, tajanstvena Plava Dama je poginula u saobraćajnoj nesreći blizu Denove, samo nekoliko dana posle atentata u marselju..." "...Vladeta Milićević, stalni predstavnik jugoslavenske tajne službe u Interpolu, pak, tvrdi da Plava Dama nije katica Štiler, već Stana Godina, supruga Ante Godine...Ante Godina je rođen na ostrvu Sušaku koje je još u vreme Austrougarske morao napustiti...Nastanio se i živeo u Čikagu. po nagovoru Branka Jelića došao je u Italiju i rukovodio je ustaškim centrima u Trstu i Rijeci.
Njegova žena Stana je Hrvatica, rođena u Čikagu, gdje se upoznala sa Godinom i za njega se udala. Po dolasku u Italiju, ljepuškasta plavokosa Stana (Nije nju slučajno Poglavnik u svojem romanu nazvao "LIJEPA PLAVKA" Svaka hrvatska kuća bi trebala imati ovu knjigu koja opisuje ustašku borbu za oslobođenje Hrvatske od srpskog jarma. Ja sam ju pročitao mnogo puta i još uvijek se služim izvorima iz te knjige. Navesti ću samo jedan primjer ovdje što Poglavnik kaže na strani knjige 311 "LIJEPA PLAVKA": "Dne devetg listopada 1934. oko podne šetala je lijepa plavka (sada znamo da je to Stana Godina, mo. Otporaš.) sa Dulibićem u M Marseilleu po ulici Cannebiere..." (Sada, ubrzo će biti 80 godina od tog događaja, kada se sve skoro tajne znaju o toj uroti, znamo za sigurno da je taj misteriozni i konspirativni Bulibić bio glavom i petom Eugen Dido Kvaternik, Otporaš....) stalno je putovala u Hrvatsku preko Rijeke i Sušaka, (jer su te zemlje bile darovane Jugoslavije Londonskim tajnim ugovorom 1915. godine, što je jedan očiti dokaz da Poglavnik nije prodao dio Dalmacije Italiji, mo. Otporaš.)*koristeći se bisernim osmehom i eksplozivom u koferu. neposredno pred atentat, bračni par Godina je otputova u Pariz, a potom u Eks an Provans..." "...Antun godina i njegova žena (znači da nije pogunula u saobraćajnoj nesreći kako su malo prije tvrdili, mo. Otporaš) Stana uspeli su, nakon sloma NDH, 1945. godine da pobegnu preko granice u Italiju. Iz Italije su vrlo brzo otišli za Argantinu, gdje je "Antun Godina dobio značajan položaj u Peronovoj vladi", zaključuje svoje pisanje o bračnom paru Godina Vladeta Milićević..." Otporaš.)

Nastavlja se.

[Bobani]

OVAJ OPIS TREBA USPOREDITI S OPISOM MAKSA LUBURIĆA U KNJIGU "MISLA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" Otporaš.


OVO SE TREBA USPOREDITI S OPISOM MAKSA LUBURIĆA U KNJIGI "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA"

Izvor: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, HAZUD, posted 22 travnja 2014. (Otporaš)

← Previous Next → Izvješće dr. Vjekoslava Vrančića o lažnim prijavama i istragi povodom revolucije u Argentini protiv predsjednika generala Perona

POBJEDA ISTINE

1955. – 1956.

Izvješće dr. Vjekoslava Vrančića o lažnim prijavama i istragi povodom revolucije u Argentini protiv predsjednika generala Perona
Svršetkom prošle i počekom tekuće godine izdržao je Hrvatski Domobran jednu od najžešćih i najtežih borba u toku svoga četrdeset i pet godišnjeg obstanka, ali je zato mogao zabilježiti i jednu od najvećih pobjeda, koju ne smatra samo svojim uspjehom, nego uspjehom hrvatske narodne oslobodilačke borbe uobće.
Članovima Hrvatskog Domobrana u Argentini i drugim hrvatskim rodoljubima, razasutim diljem svijeta, koji su prošli kroz logore Austrije, Italije i Njemačke, poznati su otvoreni i podmukli pokušaji, da se uništi hrvatsku političku emigraciju uobće, a vodstvo i pripadnike Ustaše, Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta napose.
Dok su u godini 1945. svi hrvatski politički izseljenici bili jednako izloženi progonima komunista i njihovih zapadnjačkih pomagača, dotle su se poslije ti napadaji usredotočili uglavnom protiv vodstva i pripadnika Ustaše, Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta, na kojemu su se poslu našli u zajednici komunisti i drugi naši neprijatelji, koji, istina, pripadaju različitim skupinama, ali se oni brzo slože, kadgod treba pokušati naškoditi našem Pokretu.
U jednu od tih skupina pripadaju velikosrbi i njihovi malobrojni jugoslavenski orjentirani Hrvati.

U drugu skupinu spadaju neki bivši privremeni pripadnici našeg Pokreta, koji su u njega bili pristupili, kada su se u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj dielile časti i visoki politički položaji, a napustili Pokret, kada je umjesto nošenja časti trebalo podnieti borbu.
Pripadnici ove inače raznobojne skupine primili su u svoje labavo kolo i one Hrvate, koji su od prije bili protivnici našeg Pokreta, te djelovali unutar Komunističke Partije Jugoslavije, ili takozvanog Jugoslavenskog Narodnog Oslobodilačkog Fronta, bilo kao kao djelatni šumski partizani, bilo kao njihovi potajni jataci. Svima njima smeta sada hrvatski državotvorni program, umjesto kojega propoviedaju ostvarenje maglovite zamisli jedne nadnarodne Europe, u korist koje bi se narodi trebali odreći svoje pripadnosti, te stupiti u neodredjen pojam „univerzalnog europejstva“. Ovoj skupini su se pridružili franjevci sa „Jose Ingenierosa“ kao i mnogi drugi.
To se evo i sada provadja protiv svih naroda.

Na otvorenom zajedničkom poslu našle su se sve tri skupine prilikom argentinske revolucije od 16. lipnja i 16. rujna prošle godine, kada su, dielom samostalno, a dielom u neprekrivenoj suradnji, obtužili dra Antu Pavelića, vodstvo Hrvatskog Domobrana d.d., da su sudjelovali u paležu katoličkih crkava, da su pripadali argentinskoj borbenoj organizaciji „Alianza“, da su imali svoje vlastite oružane udarne jedinice, koje da su bile plaćene od bivše vlade, radi čega da su sudjelovale u oružanoj borbi protiv argentinskih ustanika.
Sve ono što najvažnije u toj lažnoj i ogavnoj klevetničkoj kampanji priredili su franjevci sa „Jose Ingenierosa“ koji je vodio dubrovački fratar fra Rado.
Nacrt o zatoru hrvatskog političkog vodstva u Argentini bio je izradjen već početkom 1955, godine, kada je postalo očito da će doći do otvorenog sukoba izmedju oporbe i bivše vlade.

Nacrt je predvidjao krivicu hrvatskog političkog vodstva u oba slučaja: o slučaju pobjede ili poraza bivše vlade, a išao je za tim, da se u svakom slučaju na obtužene primjeni argentinski Zakon broj 4144 od 22,studenog 1902.,koji je još na snazi, a predvidja izgon, odnosno prisilno ukrcanje onih stranaca, kojih držanje dovede u opasnost, narodnu sigurnost, ili naruše javni red.
Provedbu svih mjera povjerava Zakonopravnim oblastima, koje ga mogu promieniti, kratkim putem bez drugog postupka.
Zato je već u mjesecu svibnju 1955,podnešena prijava oporbenim krugovima i argentinskim crkvenim oblastima, protiv hrvatskog političkog vodstva, preka kojoj se oni nalaze u plaćenoj službi bivše vlade, za koju da će se boriti s oružjem u ruci.

Neposredno nakon toga počeli su izlaziti letci, koji su u tom smislu obtuživali Poglavnika dra Antu Pavelića i njegove sljedbenike. Te su letke sve priredili franjevci na čelu sa fra Radom i dali su ih dieliti po katoličkim školama i Župama. Kad je pak 11,lipnja 1955. Zapaljena zgrada Kongresa argentinska narodna zastava, isti su se naši protivnici pobrinuli, da u tadašnjem vladinom Glasilu „Democracia“ budemo obtuženi da smo tom prilikom vršili ulične prosvjede u korist argentinske oporbe.

Poslije prve revolucije od 16, lipnja 1955, sliedili su novi oporbeni letci protiv nas, u kojima se tvrdilo da smo na dan revolucije palili crkve, po nalogu vlade. Širena je i viest od komunista, četnika i nekih Hrvata, pripadnika rečene skupine, da nas je poginulo 300, što je neupućena argentinska javnost primila pod istinu.
Nekoliko Hrvata istakli su se u širenju viesti, da postoji popis od 20 Ustaša, koji da će nakon uspjeha revolucije biti pohapšeni i izručeni komunističkoj Jugoslaviji. Spominjali su i imena tih Ustaša, a onda su listu proširili na četrdeset osoba. Jedan od fratara sa “Jose Ingenieros“ podnio je prijavu koju je podpisao fra Rado.
Paklenska hajka počela je tek nakon uspjeha revolucionaraca, poslije 16, rujna 1955. a naročito nakon 20. rujna kada su pripadnici „Aliance“ pružili oružani odpor organima vlasti. Sa strane rečene skupine Hrvata proširena je odmah viest, da je tom prilikom poginulo 20 Ustaša, te da je Poglavnik dr. Ante Pavelić bio vojni podučavatelj rečene organizacije. Spominjali su i svote novaca za koje da je Poglavnik za to dobivao.
Tokom te večeri doušnik fratara M. Brodarić, doletio je u Palomar da ustanovi da li je Poglavnik te večeri bio kod kuće ili ne. Ovaj doušnik bio je oženjen sa kćeri pokojnog Ing. A. Pavelića, čija sestra bila oženjena za jednog brata Poglavnikovog otca Mile Pavelića.
Usliedio je poslije toga i prvi javni napadaj u argentnskom tisku nakon što su dvojica Hrvata pripadnika rečene skupine, posjetili jednog visokog državnog dužnosnika i podnieli mu prijavu u rečenom smislu.

Sutra dan, dne 28. rujna izvršena je prva kućna premetačina u hrvatskom skloništu Calle Monte broj 2065, gdje je traženo oružje, koje da smo dobili od bivše vlade.
Dne 1. listopada 1955. dvojica pripadnika Revolucionarnog Argentinskog Vieća, kojima je bila povjerena prediztraga na osnovu gore spomenute prijave, posjetili su u pratnji redarstvenika stan mlađe Poglavnikove kćeri Mirjane i zatražili da se sutradan prijavi jedan član Poglavnikove obitelji radi preslušavanja.
Traženju je udovoljeno, te se je istrazi stavila na razpolaganje gdjica Višnja Pavelić, koja je bila preslušavana sat i pol.
Gospođica Višnja Pavelić zajedno sa Nikolom Popa, njih dvoje odvezli su se istražitelju u „Hrvatski Dom“ da razgovaraju sa dužnostnicima „Hrvatskog Domobrana“.
Neposredno nakon toga stavili su se istrazi na raspolaganje i članovi Starješinstva Hrvatskog Domobrana, Ing. Ivan Asančaić, dr. Vjekoslav Vrančić i Emil Klaić, koji su bili saslušani i prisutnosti gospodjice Višnje Pavelić, velečasnoga Don Jure Zovka i rumunjskog izbjeglice gospdina Nikole Popa.
Iste večeri bila je obkoljena kuća Poglavnika po argentinskom oružničtvu i učinjena je premetačina Avenia Marmoz 699 – naokolo (puni automobili oružnika u kojima su sjedila dva Hrvata.)

Dana 4. listopada 1955. Posjetili su Ing. Ivan Asančaić i dr. Vjekoslav Vrančić uredničtvo povremenika „Esto Es“, u kome je bio izašao prvi javni napadaj na Hrvate, te im je uspjelo, da u sliedećem broju bude doneseno naše opovrgnuće toga ogavnog napadaja.
Dne 3. listopada izvršene su daljnje premetačine u kućama sliedećih Hrvata: dra Josipa Dumandžića, dra Ede Bulata, Josipa Sturmera, Marjana Brodarića, Josipa Subašića i Marijana Gudelja.

Traženo je oružje i premda ništa nije nadjeno , lišeni su slobode oni obtuženi Hrvati, koje se je u taj čas zateklo kod kuće. Vršena je potraga za daljnjih 15, Hrvata, kojih točne kućne naslove prijavitelji nisu znali, pa su tako oni ostali na slobodi.
Od toga je časa „Hrvatski Domobran“ preeuzeo obranu, te je u družtvenim prostorijama uvedena tajna noćna služba, koja je trajala sve dok opasnost nije minula.
U sporazumu s Poglavnikom obratili smo se na hrvatska družtva u svietu s molbom za moralnu pomoć. Ova djelatnost povjerena je dr. Andriji Iliću u Londonu i Ivici Kriliću u Rimu, koji su je najsvjesnije izvršili.

Privremenom predsjedniku Republike Argentine generalu Lonardiju, uputili smo brzojav, moleći ga, da se osobno zanima za tok iztrage, da se upravne oblasti ne bi zbog nepoznavanja prilika prenaglile u donošenju odluke. Sličan brzojav uputile su i sve naše argentinske organizacije.
Glavno Starješinstvo zahvaljuje i ovom prilikom svima onima organizacijama i pojedincima koji su nam pritekli u pomoć.
Četnički Jugoslavenski klub, komunistički agenti i nekoliko Hrvata iz spomenute skupine punili su argentinske novine napadajima na nas. Ove napadaje preniele su novinske agencije unutrašnjosti i inozemstva.

Iz odgovora predsjednika Lonardija na naš brzojav saznali smo, kome je povjerena iztraga protiv nas. Toga dana vodilo ju je Ministarstvo Mornarice.
Kada se gospođica Višnja vratila s preslušavanja i zatim nakon preslušavanja u „Hrvatskom Domu“, našla je obkoljenu kuću (zatvorena ulica) i oružnici sa strojnicama oko ciele kuće, te je nisu pustili unutra, dok to nije dopustio onaj koji je u međuvremenu „razgovarao’ s gospođom Marom i kćerkom Mirjanom.
Nakon nekoliko dana usliedilo je hapšenje po noći, Poglavnika dra Ante Pavelića i gospodje Mare. Odvedeni su iz kuće u zatvor u mjestu St. Martin.
Višnja je uspjela u sred noći i sa brzoglasa jednog susjeda nazvati „Policia Federal“ i nakon dugog traženja dobila je na brzoglas pukovnika zvanog Comandante Gandi, koji je iztražio po čijem nalogu je usliedilo hapšenje i ustanovio da je to isto preko zapovjedničtva vojničke Zračne Luke u Palomaru i komesariata Žandarmerije „Cionidad Jardin“. Nazvao je smjesta Žandarmeriju u „San Martin“ te zatim posjetio tu Žandarmeriju i dao nalog da se smjesta Poglavnika i gospodju Maru vrati u Palomar u njihovu kuću. Zrakoplovno Zapovjedničtvo imalo je paralelno nalog za hapšenuje.

Obavjestili smo o tome velečasnog Otca dra Don Matu Luketa, koji je odmah zamolio, da bude preslušan u rečenom Ministarstvu.
Dne 18. listopada 1955. stavili smo se na raspolaganje istrazi u obavještajnom Odjelu toga Ministarstva. Rečeno nam je, nakon kraćega preslušavanja, da su stekli uvjerenje, da na nama nema krivnje, te da će nas brzoglasno obaviestiti, kome se moramo prijaviti.
Doznajemo isti dan, da je odklonjeno izručenje diplomatskim putem, jer ako stoje obtužbe, koje su protiv Hrvata podignute, onda prestaje samo postupak Upravnih Oblasti, koje su na to prema postojećim zakonima mjerodavne.

Sve obtužbe proti Poglavnika i ostralih Hrvata, Velečasni Don Mate Luketa ponio se tada junački i razbio sve te klevete i laži.
Dne 20.listopada primio je Poglavnik dr. Ante Pavelić jedno liepo pismo od Vrhbosanskog Nadbiskupa preuzvišenog gospodina dra Ivana Evangeliste Šarića, u kome ovaj vrli rodoljub preuzima moralno jamstvo za Poglavnika. Ovo pismo olakšalo nam je daljnju obranu u velikoj mjeri.
Pismo Vrhbosanskog Nadbiskupa dra Ivana E.Šarića.

——————————————————————–
Legitimnom Poglavaru Nezavisne Države Hrvatske.

Kao Nadbiskup hrvatski Bosne i Hercegovine, dižem svoj glas proti klevetama i obtužbama koje su gore spomenuti neprijatelji bacili proti osobe Vaše ekselencije – na koju djelatnost u korist katolicizma i svetih interesa Crkve, uzdižem se kao garant i branitelj u svako vrieme i pred bilo kime.

Izjavljujem pred cielim svietom:

Da nikada Katolička Crkva nije bila toliko zaštićena i u svojim nastojanjima za širenje istine toliko zagarantirana kao za vrieme Vaše vladavine.

Nadbiskup Vrhbosanski
Dr.Ivan E.Šarić
————————————————————————–
U međuvremenu sliedili su daljnji napadaji u tisku, koje mi pobijamo u granicama mogućnosti. U Argentini se u tu svrhu vrši sabirna djelatnost, koja – Hrvatskom Domobranu donosi oko 12.000.00 pesosa.
Dne 24. listopada javlja nam Ministarstvo Mornarice, da se moramo istoga dana prijaviti Vrhovnom Zapovjedničtvu Oružničtva, koji da je preuzeo, iztragu protiv nas.
U noći 25. listopada 1955. Višnja zajedno sa šoferom Štefom Babićem, (ranije šoferom Poglavnog Županstva u Zagrebu), odpratila je Poglavnika i dr. Vjekoslava Vrančića na Glavno Redarstvo, gdje su razgovarali sa Glavnim Ravnateljem redarstva. Redarstvo u Argentini ureduje i po noći.
Štefan Babić i Višnja čekali su u autu sa tužnim mislima, da li će se i vratiti? Babić je imao posudjeno auto od svoga šefa Talijana.
Toga dana prijavljuju se: Poglavnik i dr. Vjekoslav Vrančić, iztražnom povjerenstvu, a onda samom Vrhovnom Zapovjedniku. Najprije je saslušao Poglavnika sam, a onda dr. Vrančića u prisustvu Poglavnika.
Bivaju pušteni na slobodu, jer im uspijeva uvjeriti Vrhovnog Zapovjednika, da ne kane napustiti Argentinu, jer se ničim nisu ogriešili o zakone i gostoprimstvo zemlje, a istrazi stojimo u svako vrieme na raspolaganju.
Ovo je preslušanje bilo odlučno u čitavom postupku protiv nas, te smo stekli uvjerenje, da se oblasti ne će prenagliti u donošenju odluke.
Sutradan prijavili smo se po uputi Oružničtva kod Glavnog Ravnatelja za Javni Red i Sigurnost, gdje nam je rečeno da ćemo biti pozvani ako to uztreba.
Naši hrvatski tužitelji brinu se medjutim, da napadaji izadju u hrvatskom iseljeničkom tisku. Tako „Američki Hrvatski Glas“ iz Chicaga u svome broju od 30. studenog donosi dopis iz Buenos Airesa, datiran početkom mjeseca, dakle neposredno nakon podnošenja tužbe, u kome, se donosi točan sadržaj obtužbe, kako je protiv nas podnesena. Jednako smo napadnuti i u druga dva glasila H.S.S. u „Hrvatskoj Rieči“, Belgija i „Hrvatskom Glasu“ Winipeg, Kanada i u „Danici“ Chicago.
Neki nestrpljivi pojedinci, za koje su pisaći stroj i zračna pošta, prava napast, šire iz Buenos Airesa čitav niz ogavnih laži, kojima neki Hrvati izvan Argentine nasjedaju, a drugi ih prihvaćaju kao dobrodošlo gradivo, koje se može upotriebiti za osobne mračne ciljeve.
Napose je pisao i širio laži i podvale Vjekoslav Luburić iz Španjolske, a čemu svemu se službeno odgovorilo u novinama.
Početkom studenog, počinje konačno i formalna iztraga protiv 40 Hrvata. Uhićena četvorica već su na slobodi od 17. listopada 1955.
Među prvima preslušani su Poglavnik dr. Ante Pavelić, dr. Jozo Dumandžić, dr. Vjekoslav Vrančić.
Zatim sliedi preslušanje ostalih, kao i oko 20 svjedoka hrvatske i srbske narodnosti. Iztraga će potrajati skoro tri mjeseca i Zapisnici doseći ogroman obujam.
Bio je preslušan i dr. Milan Stojadinović i jasno u obrani svih obtuženika, dakle Srbin.
Tisak je i dalje hranjen napadajima. Tek neznatan broj dnevnika drži se izpravno, te nas ili ne napadaju ili uzimlju u obranu. Izlaze četiri broja posebno osnovanog tjednika, kojega je glavna zadaća iznieti protiv nas najnemogućije izmišljotine, uz montirane slike.
Iztragu ne zanima taj slučaj i ustanovljuju od koga je tjednik naručen i plaćen. Utvrdjuje takodjer, da je naručitelj platio za samo četiri broja 250.000 pesosa, a to je bio tada veliki novac.
Sudeći po onome, što smo mi platili za jednokratnu objavu našeg izpravka, otiskanog u jednom dnevniku računamo da je ova novinska kampanja stajala jednog od naših protivnika oko jedan milijun pesosa, ne računajući nagrade, koje su iz istog vrela dobili razni hrvatski i srbski agenti.
Budući da smo bili obtuženi ne samo kod argentinskih gradjanskih oblasti, nego i kod Crkvenih dostojanstvenika u Buenos Airesu i Rimu, zamolili smo i dobili audienciju kod crkvenih vlasti.
Učinili smo to tek onda, kada je prošlo prvo formalno preslušanje po oružničtvu, te je dr. Vjekoslav Vrančić dne 16. studenoga 1955. bio primljen od jednog visokog rimskog Prelata, kojega je podrobno izvjestio o pozadini obtužbe. Visoki dostojanstvenik bio je očito radostan, kada je saznao da se radilo o podmetanjima i neistinama.
Kada je koncem listopada prošla opasnost od izgona, odnosno prisilnog ukrcanja, koje je moglo biti ravno izručenju, sve se je naše nastojanje usredotočilo u suzbijanje novinskih laži. U tome radu pružili su Glavnom Starješinstvu veliku pomoć dr. Stjepan Hefer, Dr. Jozo Dumandžić, Stjepan, Miljenko i Jakov Barbarić, Emil Klaić, Marko J. mlađi i nada sve marljivi glavni tajnik Petar Krilanović.
Hrvatskom Domobranu uspjelo je zanimati za naš slučaj veliki Argentinski dnevnik „La Nacion“, a u čemu je izdašno pomagao član Domobrana Jure Ivanović.
Posebnom zaslugom starješine ing. Ivana Asančaića, uspjelo nam je ući u dnevnik „Noticias Graficas“, a zaslugom dr. Vjekoslava Vrančića i Marka Jurinčića mladj. U ugledne časopise „Esto Es“ i „Der Weg“.
Dok su nas strani listovi branili, dotle je u mjesecu prosincu 1955. izašao na nas napadaj i u „Hrvatskoj Reviji“, koja izlazi u Buenos Airesu, koju je vodio Vinko Nikolić i kompanija.
Vinko Nikolić je otvoreno tražio od svojih čitatelja da mu šalju razne lažne obtužbe na Poglavnika.
Zahvaljući čitavom muževnom nastupu Hrvatskog Domobrana, pobudili smo zanimanje i kod velikih sjevernoameričkih novinskih agencija.

„United Press“, koja je preniela na svjetlopisnu i zračnu vrpcu jednu veliku izjavu Poglavnika čiji je sadržaj objelodanjen u svjetskom tisku.
Osim iz Argentine primio je Hrvatski Domobran novčanu pomoć od sjeverno američke i australske hrvatske organizacije, pa im i ovom prilikom liepa hvala.
Pogledavši sada unazad, možemo s pravom reći,
da je izhod ove borbe svršio našom podpunom pobjedom.
Naš najveći uspjeh sastoji se svakako u tom:
a) da medju 4000 zatočenika u dobrom dielu pravosuđu predanih osoba nema ni jednog jedinog Hrvata, premda je po obtužbama izgledalo kao da smo mi bili glavni nosioci vlasti u Argentini.
b) da je sada barem jedna vlada na Zapadu točno obavještena o pravednoj borbi hrvatskog naroda.
c) da je poslije iztrage položaj sviju Hrvata u Argentini uzakonjen (legaliziran).
d) da je hrvatsko političko vodstvo u Buenos Airesu izvršilo svoje „deržanstvo“, te se u probitku narodne stvari izložilo opasnostima i odklonilo napustiti zemlju, kako je to željela jedna strana bez obzira na štetu, koja bi tim postupkom bila narušena hrvatskoj narodnoj stvari i da možemo poručiti našem neprijatelju, da se ne bojimo njegovih novih podmetanja koja, kako saznajemo ponovo sprema u svojoj mračnoj duši.


Živio Poglavnik dr. Ante Pavelić
Živjela Nezavisna Država Hrvatska
Živjela Argentinska Pravda!

H R V A T S K A
Buenos Aires 25. srpnja 1956. g.
GODINA (Ano) X. Broj. (No) 14.(206)

Ovaj vrlo važan istinski događaj za tisak priredila:

Poetessa – Akademik HAZUD CH
Mirjana Emina Majić

This entry was posted in dopisi iz svijeta, povijest, pravosuđe, prenosimo and tagged ANTE PAVELIĆ, Argentinska Pravda, Buenos Aires, Emil Klaić, fra Rado, franjevci, H R V A T S K A, Ivan Asančaić, Ivan E.Šarić, Jure Zovko, Katolička crkva, Mate Luketa, Mirjana Emina Majić, Nikola Pop, Peron, Poglavnik, Štef Babić, ustaše, Višnja Pavelić, Vjekoslav Luburić, Vjekoslav Vrančić by tajnik.

[Bobani]

ZAJEDNIČKA DEKLARACIJA USTAŠA I VMRO JE POSTOJALA.

Pakt ustaše – VMRO doista je potpisan u Sofiji na Hitlerov rođendan 20. travnja 1929., PAKT USTAŠA I VMRO a da tada potpisnici tog PAKTA tada nisu ni znali tko je bio i šta će biti Adof Hitler. Sa hrvatske strane su ga potpisali: dr. Ante Pavelić i Gustav Perčec, a u ime Makedonskog nacionalnog odbora predsjednik dr. Staničev, potpredsjednici Kiselinčev i N.Jakimov, tajnici I.Vasilev, V. Dumev, N. Grabovski, i članovi M. Dimitrov, I.Hadžov, B. Antonov, S. Nanev, G. Kondov i Topukov. Evo cijelog teksta prema originalnom, rukom pisanom, dokumentu na hrvatskom i makedonskom:

“Tijekom bratskog posjeta Doktora Ante Pavelića i predstavnika grada Zagreba Gustava Perčeca Nacionalnom odboru organizacija makedonskih iseljenika u Bugarskoj, s obje strane je utvrđeno da se zbog nemogućeg režima kojem su podvrgnute Hrvatska i Makedonija, mora koordinirati njihovo pravno djelovanje u osvajanju nacionalnih i ljudskih prava, političke slobode i neovisnosti Hrvatske i Makedonije. Prema tome, obje strane izjavljuju da će ubuduće ujediniti svoje napore bi se postigao ovaj ideal dva bratska naroda”.

Iz ovoga se očito i kristalno jasno vidi zašto su se Ustaše borile i zašto je zajednički neprijatelj morao poginuti u Marseille-u 9 listopada 1934. Otoporaš.