Zatvorena tema
Stranica 1 od 18 1 2 3 11 ... PosljednjePosljednje
Prikaz rezultata str. 1/359

Tema: S poglavnikom na povlaČenju

  1. #1

    S poglavnikom na povlaČenju

    (Donosim ovdje bez ikakovih ispravaka jedan opis Prof. Dolores Abracanović koji je izišao u časopisu USTAŠA, specijalni broj posvećen 30toj obljetnici Desetog Travnja Proglašenja Nezavisne Države Hrvatske 1941 - 1971. Prof. Abracanović donosi svoja sijećanja u pratnji Poglavnika od Zagreba pa do sastanka sa svojom obitelji. Čitao sam nekoliko opisa ljudi koji su bili u pratnji s Poglavnikom. Ovaj opis mi je nekako, malo, drugačiji od svih prijašnjih, iako sada nebih bio u stanju pronaći prijašnje opise te ih usporediti sa ovim opisom. Možda netko od čitatelja ovog opisa mogne nešto reći o tome. Otporaš.)

    xxxxxxxxxx

    Oko tri sata poslije podne, pri povlačenju iz Zagreba, zaustevila se naša kolona kod Novih Dvora. Tu su se medju ostalima pridružila i jedna crna kola.

    "Poglavnik!" reče mi dr. Niedzielski. (Dr. Felix Niedzielski je napisao knjigu SOCIJALNI ESEJI koju je kao drugo dopunjeno izdanje tiskao DRINAPRESS, Madrid, 1964. Kjniga je razdjeljena u tri dijela: 1. Temelji marksističke ideologije, 2. Dislektički i historijski materijalizam, 3. Socijalna nauka Crkve, mo, Otporaš) "Sidjemo, da ga pozdravimo" Bio je miran, ozbiljan i sabran kao uviek, samo je iz njegovih dubokih očiju gledala u nas bezkrajna tuga. Pružio mi je ruku i rekao: "Još ćemo se vidjeti".

    Osjetila sam tek sada, da idemo iz Hrvatske. (Ja mislim da tadašnju vladajuću političku klimu u Hrvatskoj možemo usporediti sa današnjom političkom situacijom vladajućeg VRH RH. Koliko su tada Hrvati bili politički podjeljeni, moglo bi se reći da su toliko i danas; pa iz te perspektive trebamo gledati kako bi se Hrvati osjećali kada bi danas morali napuštati Hrvatsku zbog političke situacije, mo, Otporaš.) Kolona je krenula. Mnoštvo naroda, more - bujica! Sve je isprepleteno: samovozi, pješaci, seljačka kola i dvokolice. Idu starci i djeca, žene i muškarci. (Ovaj eksodus bi se mogao usporediti sa eksodusom srpskog pučanstva koje je bježalo iz Hrvatske 1995.,po nagovoru svojih vođa, s tom razlikom da je hrvatski eksodus bio rti puta veći, mo,Otporaš) Idu seljaci i radnici, djaci i intelektualci. Ide jedna vojska, ide jedan narod u progonstvo! Ide zato, što je poslije osam stoljeća obnovio svoju državu, što ju je gradio i branio od neprijatelja. Ide u progonstvo jedan narod, koji je svojom krvlju obilježio na zemljopisnoj karti hrvatske državne granice, narod, koji je zahtijevao svoje mjesto pod suncem i tražio uviek samo svoje, a nikada tudje.

    Ide nepregledno mnoštvo mirno i dostojanstveno. Nad nama lete zrakoplovi zapadnih saveznika. Nitko ih se ne boji, niti se pred njima sakriva. Ne smatramo ih neprijateljima. Pomislih, kad bi bar iz tih zrakoplova snimili ovaj naš mimohod pred nepravdom zapadnog svijeta! Možda bi oni iz Londona i Washingtona gledajući te snimke shvatili bar nešto od naše tragedije!

    Prelazimo granicu i ostavljamo za sobom našu dragu i svetu Hrvatsku! Noćimo u Rogaškoj Slatini.

    8. svibnja. -

    Krenemo prema Mariboru. Pred odlazak još vidim Poglavnika, kako u odori s crnim plaštem stoji na stubištu bolinice u Rogaškoj Slatini i promatra pokret. Par kilometara pred Mariborom partizani pokušavaju napad na našu kolonu. Nastaje puškaranje. Bez velikih potežkoća sliedimo put. U Spielfeldu oko pet sati popodne sazivlje nas Poglavnik i kaže nam da će Niemci te noći kapitulirati pred Rusima, pa da nam je glavni zadatak ostaviti što prije rusko područje. Daje nam nalog, da se preobučemo u gradjanska odiela. Ove se noći ne spava. Vozimo se najprije prema Klagenfurtu.

    9. svibnja. -

    Stiže viest, da su u Klagenfurtu već partizani. Mienjamo pravac - Judenburg. U Zeltbergu predvečer, iznenade nas Rusi bombadiranjem naše kolone. Ima nekoliko ranjenih. Sve je u vatri. Dosta je stradalo austrijsko pučanstvo, koje je bilo izišlo na ulicu, ne sluteći nikakvo zlo, i mirno gledalo naše povlačenje. Tako su postupali Rusi, iako je već bila najavljena kapitulacija. Od sada računamo i na opasnost ruskog bombadiranja, pa se na zvukove zrakoplova sklanjamo s ceste, što prije nismo činili, jer nas zapadni saveznici nisu bombadirali na povlačenju.

    Namjeravamo ovu noć ostati tu pokraj ceste. General Begić daje naglo nalog za pokret. Trčim u bolinicu po jednog našeg ranjenika. Mrtvi i ranjeni leže pokriveni dekama. U tami ne razpoznajem nikoga. Zovem ga po imenu. Odlazimo skupa. Ni ove noći nema spavanja ni odmora. Bujic se neprestano i polagano kreće, kao da smo na mehaničkim stubama. Ne možemo se zaustaviti niti da bi htjeli, jer oni, koji su iza nas žure se napried.

    10 svibnja. -

    Stižemo u 5 sati ujutro u Judenburg i tu se namjeravamo predati Amerikancima. Dolazi nagla zapovied za pokret: Amerikanci se povlače iz Judenburga, a ulaze Rusi. Žurimo se prema Trieben-u. Zabasasmo. Našli smo opet pravi put. Najednom zastoj! Sa strane Triebena u bezglavom trku jure Kozaci na konjima: Rusi su u Trieben-u. Nalazimo se u klopki! S jedne i druge strane, iz Judenburga i Trieben-a dolaze prema nama Rusi. Stojim tako na cesti, savjetujući se, što da učinimo. Mišljenja su različita. Poglavnik predlaže šumu. Jedan dio nas uzimlje naprtnjače i sliedi Poglavnika.

    Šuma se naglo uzpinje. Previše nas je na okupu. Dielimo se u dvie grupe. Jednoj je na čelu Poglavnik, a drugoj general Begić. Kak smo stigli na prvi vrhunac dielimo se ponovno u dvie grupe. Uz Poglavnika ostaje njegov sin (Velimir, mo) i nas četvero, od kojih su dvojica već mrtvi.

    Spustila se noć. Ne možemo dalje, jer čujemo puškaranje. Prespavat ćemo ili bolje rečeno probdjeti tu na jednoj strmini, pod vedrim nebom, hvatajući se stabala, da se ne odskliznemo. Hladno je, a nemamo se čim pokriti.

    11. svibnja. -

    rano ujutro krećemo, još prije zore. Uviek kroz šumu u brda. Nemamo hrane, jedna kutija od kile šećera u kockama, je sva naša zaliha. Bratski je dielimo. Svako par sati jedna kocka po osobi. Čitav dan pješačimo. Spušta se noć. Izcrpljeni odlučujemo približiti se selu. U jednoj seljačkoj šupi, provedemo noć na golom podu tresući se od studeni.

    12. svibnja. -

    ujutro smo od seljaka dobili mlieka i jednu kokoš, koju smo zaklanu uzeli sa sobom, jer nismo imali vremena prirediti je. Idemo dalje. Vrhunac za vrhuncom se niže. Prodjemo jedan i mislimo, da ćemo odahnuti a ono drugi uzkrsnu pred nama još viš i strmniji. (Upoznat sam sa ovime, jer kada samo Kukić (ovo mu je nadimak) i ja koncem pedesetih godina prošlog stoljeća prelazili Alpe iz Italije za Francusku, imali smo isto iskusto. Lutajući po tim Alpama bez konačnog kraja, jedva smo ostali živi. Zahvaljujući talijanskim Carabinjerima koji su nas spasili sigurne smrti, ostali smo živi, mo, Otporaš.) Oko nas snieg. Umorni smo i gladni, gutamo snieg, da ugasimo strašnu žedj, koja nas muči. To smo predvečerje napokon prešli Taurske Alpe! Na vrhu smo se odmorili deset minuta, a onda smo se žurno počeli spuštati. Padali smo, sklizali se, opet se dizali i kotrljali, ali noć nas nije smjela tu zateći! Konačno smo stigli do prve seljačke kuće.

    Pohlepno gledamo kokoš i kropmir, koji smo dobili. To će biti gostba! Kao jedinoj ženi u grupi zapala me dužnost, da to skuham. Kuharsko umjeće nije nikada bila moja jaka strana. Poglavnik, kao da to zna pa će mi smješeći se: !A znaš li ti profesorice?" I drugi se smiju. Moj odgovor i držanje bili su nesigurni. Poglavnik mi priskoči u pomoć.

    Uživajući u toplini kuhinje i prvim mirisima kokošije juhe čekali smo strpljivo čas, kada ćemo poslije pet dana pojesti nešto toplo. Okrepljeni, prospavali smo ugodno tu prvu noć, na sijenu u štagelju.

    13. svibnja. -

    U Donnersbachu, susrećemo drugu grupu Hrvata, pa siedimo skupa dalje. Žurimo se cestom od Irdinga. Kažu nam, da će na ovoj strani mosta Ense Rusi sada preuzeti stražu. Ako se to dogodi ne ćemo moći preći u američku zonu. Svi smo umorni i izcrpljeni, te ne možemo dalje. Poglavnik nas bodri, da uztrajemo. Na drugoj strani Esne ćemo se odmoriti! Skupljamo zadnje snage, pješačimo bez odmora. Napokon ugledamo most, i Amerikance kako dolaze Rusima. Taj smo momenat izkoristili, da predjemo most. Najradije bi se bacili na travu pokraj ceste, da se odmorimo, ali moramo dalje, još dalje, samo dalje o demarkacione linije. Napokon se zaustavimo u Klankau i tu prespavamo.

    14. svibnja. -

    Nastavlja se pješačenje. Nogu se nam umorne i izranjene, pune mjehurića. Čim dodjemo do kojeg potoka uranjamo ih u vodu, da ublažimo bol. Pijemo na svakom izvoru. Voda osvježuje i daje snage za daljnji put.

    Neka žena na cesti stala pred svoju kuću uz veliki kotao i bezplatno dieli svima prolaznicima toplu kavu. Neka joj Bog plati. Taj smo dan susreli i Madjare, kako se u dugom nizu seljačkih kola voze. U Bad Ausse nadjemo prvo konačište na krevetima. Tu se napokon malo operemo i uredimo. Ali hrane nije bilo.

    15. svibnja. -

    U napasti smo, da krenemo, željeznicom dalje, jer smo izcrpljeni dugim pješačenjem, ali doznajemo, da je kontrola na željeznici. Ne preostaje nego šumom na Obertraum. Susrećemo opet jednu grupu Hrvata, koja nas prepoznaje i daje nam jesti. U Hallstattu bi htjeli prespavati u jednoj gostioni, ali potrebno je izpuniti prijavnice. Prenoćili smo kod nekih ljudi, koji su nam čak dali i jesti konjskog gulaša, ali se naka njihova stara tetka bojala, da nas primi na spavanje, pa je nepristano htjela ići prijaviti policiji.

    16.svibnja. -

    Morali smo zato još prije zore prosliediti put, koji nas je vodio uz jezero Poslije toliko vremena osjetih opet ljepotu prirode i pozdravim je kao jednu našu vjernu saveznicu.

    Hoćemo prema Pass Geschutt-u, ali Amerikanci stoje na raskršću i upućuju sve u logor Bad Ischel. Stali smo i razmišljali šta ćemo. Nije bilo drugog izlaza , jer su se uz cestu odmah strmovito dizale hrdine i nemoguće je bilo zaobići taj prolaz. Opet nam je Bog pomogao. Straža je na čas ostavila svoj položaj i ušla u kućicu, koja je tamo stajala, a dotle smo mi brzo, prešli. (Neki će se sjetiti kako je prošle godine Večernji List pisao kako su Amerikanci spasili od izručenja Titi Poglavnika Dra. Antu Pavelića u Austriji 1945. Netko bi mogao sada pomisliti da su ovi američki stražari namjerno otišli u tu kućicu kako bi se Poglavnik sa svojom pratnjom, ako bi se ovih četvero osoba uopće mogli prozvati "Poglavnikova pratnja, prebacio na drugu stranu, mo, Otporaš) U Russbachu smo u jednoj seljačkoj kući skuhali gulaš od krompira što su nam ga seljaci dali.

    17. svibnja.-

    Ponovno smo prošli jednu američku stražu, koja je sve legetimirala osim Poglavnika i mene, jer smo mi bili zadnji u grupi. Pada kiša. Sklonismo se u šumu k nekim radnicima.

    18. svibnja.-

    Približavamo se cilju, još nekoliko brda pa ćemo stići. Pješačimo bez odmora. Kiša sipi.

    Leingreith! Konačno smo stigli. Tu je Poglavnikova obitelj i neki drugi Hrvati. Ostajemo tu svi na okupu očekujući daljnji razvoj dogadjaja.

    20. svibnja. -

    Došli su general Moškov i bojnik Šarić po upute. Poglavnik je po Moškovu poslao poruku dru. Mačeku, da poradi za hrvatsku stvar. (Ovdje se treba nadodati jedna stvar a ta je da prof. Dolores Braćanović niti jedne jedine riječi ne govori o "Poglavnikovu zlatu" koji da je navodno, po neprijateljskoj promidžbi on odnio sa sobom. također se često puta spominje i general Moškov kako je išao tražiti po Austriji Poglavnika da mu preda zlato. A što se tiče Poglavnikove poruke koju je po Moškovu poslao dru. Mačeku, nekako mi to zvuči čudno. Zvuči mi čudno je je dr. Branko Pršelj u Hrvatskoj Revije sve potanko opisao svoj put uz dra. Mačeka iz Hrvatske, mislim 8 svibnja 1845., pa sve do Pariza, gdje su skupa ostali sve do polovice 1947 godine, kada su dobili potrebne papire za ulazak u Ameriku. Po mome mišljenu Poglavnik tada nije moga znati gdje se nalazi dr. Maček 20 svibnja 1945. recimo da je Poglavnik po generalu Moškovu i poslao toga dana jednu poruku, ta poruka se je odnosila ili za nadbiskupa Stepinca ili za dra. Mačeka, što je Poglavnik mislio da su oba u Zagrebu, mo. Otporaš)

    1.lipnja. -

    Poglavnik se prijavio američkim vlastima. (Po svoj prilici iz ovih izvora je Večernji Listi crpio svoje opise kako su Amerikanci spasili i čuvali Poglavnika, mo)

    6.lipnja. -

    Navečer čujemo za izručenje i pogibiju hrvatskr vlade. Tu nas je viest porazila.

    Sutrodan rano ujutro otišao je Poglavnik iz Leingreitha. Par dana iza toga došli su Saveznici tražiti Poglavnika. Neke su od nas preslušavali i odveli. Osobito su pravili pritisak na obitelj, da bi otkrili Poglavnikovo skrovište. Nitko se od nas nije smio udaljiti od mjesta boravišta. Bog je čuvao Poglavnika!

    xxxxx

    Od ovih dogadjaja prošlo je više od petnaest godina. Kroz to vrieme čula sam i čitala u našem tisku mnogo neistina, dajem zato u javnost ove moje bilježke. Neka bude skromno poljsko cvieće položeno na grob Poglavnika, - čovjeka velike životne snage, hrabrosti i mudrosti, čovjeka od kojeg kroz sve te dane našeg povlačenja nismo čuli ni jednu rieč tužbe ili pregovora, koji nije bio ni gladan ni žedan ni umoran ni iznemogao, kao svi mi drugi. Čovjeka, koji je kroz tih dvanaest dana, a i kasnije u emigraciji imao za sve nas samo liepu rieč pobude i poticaja, koji je bio izvor naše snage i naše nade u budućnost.

    Prof. DOLORES BRACANOVIĆ

  2. #2
    NA LJUTU RANU LJUTA TRAVA

    Mato MARČINKO


    Kada je kralj Aleksandar 6. siečnja 1929. proglasio diktaturu i u vladu postavio i nekoliko prečanskih Srba i Hrvata, kako se ne bi reklo, da o svem odlučuju Srbijanci, Maček je povjerovao, kako je lajbek razkopčan i kako će ga opet moći skopčati, ali na drugčiji način. Prevario se kao i mnogi Hrvati prije njega. "Mora, da su se negdje zlurado nasmijali i kralj i njegovi savjetnici, koji su već tada dobro znali, kakvu muku spremaju Hrvatskoj i narodu hrvatskom.

    U listopadu 1929. kralj Aleksandar donio je zakon, po kojemu se Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca preimenovala u Kraljevinu Jugoslaviju. Umjesto 33 oblasti, državu je podielio na devet banovina: Dravsku (sjedište Ljubljana), Savsku (Zagreb), Vrbasku (Banja Luka), Primorsku (Split), Drinsku (Sarajevo), Zetsku (Cetinje), Vardarsku (Skoplje), Moravsku (Niš) i Dunavsku (Novi Sad). Na čelu banovine bio je ban, kojega je imenovao kralj na priedlog ministra unutarnjih poslova. Tim je zakonom Hrvatska bila podieljena na dvie banovine - Savsku i Pri morsku - ali joj je uzet dio iztočne Slavonije i Sriema i dodieljen Drinskoj banovini. Iztočni Sriem pripao je Dunavskoj banovini, a područje bivše Dubrovačke Republike Zetskoj. Hrvatska je na taj način umjetno razčetvorena, da se što više razcjepka njezino poviestno područje. Hrvatski grad Zemun postao je dielom grada Beograda, što nikada u poviesti nije bio. Razbijene su i poviestne granice Bosne i Hercegovine, koja je bila podieljena izmedju četiri banovine. Svrha je bila postizanje pravoslavne većine u šest iztočnih banovina, odvajanje katoličkoga diela u tri zapadne (Savsku i Primorsku kao hrvatske banovine i Dravsku kao slovensku), ali i naznaka obrisa Velike Srbije. HSS i Maček nisu se jako bunili, što su bile zabranjene sve stranke (formalno i srbijanske), jer su smatrali, da će se diktatura "sama od sebe iztrošiti ,,.


    Dr. Ante Pavelić predao je 1. rujna 1929. u Ženevi Savezu Naroda zamolbu ovoga sadržaja: "Zastupnici hrvatskoga naroda već se nekoliko puta obratiše na Savez Naroda, da izvieste o položaju, u koji su Hrvati dospjeli zbog svojega državnoga zajedničtva sa Srbijom. Hrvatski je narod u prošlomu desetljeću kod sveukupnih provedenih izbora - a opetovano takodjer kod drugih prigoda *nedvojbeno dao izraza, da se ne odriče svojega prava na samoodredjenje, pa da je nepromjenljiva njegova volja za čuvanje svoje državne i narodne individualnosti u okviru medjunarodno utvrdjenih granica. - Za ovo pravo samoodredjenja hrvatski se narod neprekidno borio miroljubivim i zakonitim sredstvima (iztaknuo M.M.). Pri tomu je izbjegavao oružane sukobe, jer je stalno bio duboko uvjeren, da je mir najveće dobro naroda, pa da će kulturni narodi, koji su udruženi u Savezu Naroda omogućiti hrvatskomu narodu postići svoje pravo na samoodredjenje, koje pravo mu se nikada ne može oduzeti, te koje mu nije bilo osporeno ni od kojega drugoga naroda, nego samo od srbske vlade. ( ... ) Ali 20. lipnja 1928. bijaše postrieljano revolverskim hitcima jednoga srbskoga zastupnika vladine stranke, i to po bielomu danu u plenarnoj sjednici beogradskoga parlamenta po dobro pripravljenoj osnovi, pet hrvatskih narodnih zastupnika, medju njima takodjer Stjepan Radić, predsjednik hrvatskoga narodnoga zastupstva i vodja hrvatskoga naroda, koji je nato 8. kolovoza 1928. podlegao svojim tamo zadobivenim ranama. - To umorstvo narodnoga vodje i drugih predstavnika hrvatskoga naroda u beogradskoj Skupštini - jedan dogadjaj, koji je osamljen u poviesti parlamentarivna - učinilo je zauviek nemogućim bilo kakav državnopravni zajednički život Hrvatske sa Srbijom (iztaknuo M.M.), kako je tom izraza dalo hrvatsko narodno zastupstvo svojim zaključkom od 1. kolovoza 1928., kada je očitovalo, da su za uviek izumrli osjećaji Hrvata za postojeći državni poredak (iztaknuo M.M.). ( ... ) Premda Hrvati po svojoj stoljetnoj tradiciji poznaju samo borbu zakonitim sredstvima, ipak ne će oni u času, kada im se ta sredstva oduzmu, uzmaknuti takodjer pred drugim sredstvima, jer se sada radi o njihovu narodnom obstanku i slobodi (iztaknuo M.M.). ( .. ) Lišen svoje slobode i svoje tisućgodišnje državnosti, u svojoj životnoj osjetljivosti duboko povriedjen hrvatski narod nikako ne će uzmaknuti pred krvav im nasilnim gospodstvom jedne tudje vlade, nego samo odklanja pred cieUm svietom odgovornost, ako u budućnosti nastanu težki sukobi (iztaknuo M.M.), koji moraju nastupiti, ostane li bez posljedica jednodušno inepromjenljivo zahtievanje, da oboružana snaga kraljevine Srbije izprazni hrvatske zemlje, kako bi Hrvati opet mogli u miru urediti svoju državu, pa kako bi mogli u zajedničkomu radu s kulturnim narodima uzeti djelotvoran udio za osiguranje vječnoga mira ... Taj krik iz nužde i poziv na opomenu hrvatskoga naroda dolazi do izražaja ovim pismenim putem, a sastavio ga je i podnio izabrani narodni zastupnik i od cieloga hrvatskoga naroda opunomoćeni izaslanik kao jedini, koji se sada nalazi izvan dosega fizičke sile beogradskog autokrata, te koji i time izpunjava ne samo svoju dužnost prema vlastitom u narodu, nego štoviše zastupa takodjer interese obćega mira.

    Ovaj vapaj hrvatskoga naroda za pravdom i slobodom, izrečen riečima izabranoga zastupnika tog istoga naroda dr. Ante Pavelića, naišao je na tvrda uha predstavnika Saveza (Lige) Naroda kao i oni prijašnji. Zašto? Odgovor ćemo naći u Otvorenu pismu Wickhama Steeda, englezkoga novinara svjetskoga glasa, što ga je on naslovio na kralja Aleksandra Karadjordjevića. U tomu pismu Steed spominje, da je hrvatska "želja bila ujedinjenje na osnovici pod pune jednakosti s njihovom srbskom braćom, a ne podloženje ili utapanje u Velikoj Srbiji". Steed naglašuje, kako srbijanski državnici nisu iskreno prožeti pravim jugoslavenskim idealima. Napose govori Steed o takozvanoj Krfskoj deklaraciji, o sporazumu, u kojemu se ustanovljuje "pod puna vjerska i politička jednakost izmedju triju ogranaka jugoslavenske rase" (Srba, Hrvata i Slovenaca). Pri koncu svojega otvorena pisma Steed upozoruje kralja Aleksandra, kako se ni on (Steed) ni drugi prijatelji države SRS u Englezkoj nikada nisu mogli suglasiti sa srbijanskim državnicima, koji su zaboravljali jugoslavenski ideal te plovili velikosrbskim vodama. U pismu je Steed odkrio, da je on odvraćao Stjepana Radića od njegovih namjera u prigodi boravka Radićeva u Londonu. (Sjetimo se: Radić se u Londonu žalio na nametnut Vidovdanski ustav, protivio se srbijanskomu nasilju i zahtievao priznanje posebne hrvatske države!) Steed na koncu pisma odkriva, zašto je podielio priekore Srbima, a laskao Hrvatima: Englezka "u jugoiztočnoj Europi ima kao glavni svoj zahtjev pojačanje jugoslavenskoga jedinstva, bez obzira, u bilo kakvoj decentraliziranoj administrativnoj formi ,,.

    Tadašnjoj englezkoj politiki nije odgovarao ni "zaborav jugoslavenskih ideala" niti velikosrbstvo pa to po Steedu poručuje kralju Aleksandru i Srbima. Kralj Aleksandar će formalno izpuniti želje Engleza: Proglasit će Jugoslaviju. Zahtjev englezke politike dobro mu je došao, jer je nazivom Jugoslavija iz imena države brisao mrzke mu Hrvate. Slovenci se ne će buniti. Srbi su iz naziva države bili samo prividno brisani, jer će oni u Jugoslaviji sve do njezine propasti imati svu pravu vlast. Eto, tako su tudjinci odlučivali o nama, a bez nas. Kako tada, tako i danas.

    Godina je 2003. Na medjunarodnoj konferenciji Perspektive politike Europske Unije prema Hrvatskoj u predvečerje summita (sastanka na vrhu) u Solunu Doris Pack, članica Europskoga parlamenta, rekla je 28. svibnja 2003: "Odnosi s Haagom idu dobrim putem i nadam se, da slučaj Gotovina ne će više obterećivati hrvatska ledja. Dobro bi bilo, da se ugleda na svog albanskoga kolegu (generala Ademija) i sam ode u Haag svjedočiti. Pravi bi hrvatski državljanin to učinio i tako pomogao svojoj zemlji." "Packova je pohvalila napore, koji su poduzeti za povratak izbjeglica (čitaj: pobunjenih Srba, koji su na poziv svojih vodja pobjegli pred osloboditeljskim podhvatom "Oluja" Hrvatske vojske) te u legislativi o manjinama, i rekla, da problem zbog odnosa s Haagom postoji, ali da ga ne treba rrecjenjivati u ukupnim odnosima Hrvatske s Europskom unijom. ,,

    Budući američki veleposlanik u Hrvatskoj Ralph Frank prisegnuo je 29. svibnja 2003. na svetčanosti u State Departmentu pred američkim državnim tajnikom Colinom Powellom, a očekuje se, da bi svoju novu dužnost mogao preuzeti tiekom ljeta (2003.). "Povell je u kraćem obraćanju na svetčanosti prisege naglasio, kako je sadašnja hrvatska vlada (Račanova, nap. M.M.) izvela Hrvatsku iz težkih vremena u obećavajuću budućnost i iztaknuo suradnju Hrvatske sa SAD-om u antiterorističkoj koaliciji. ,,

    Što činiti, kada je rieč o američkoj nemoralnoj ponudi poznatijoj kao sporazum o neizručivanju američkih vojnika Medjunarodnomu kaznenomu sudu, pita se Marko Juričić: "Na popisu Haažkoga suda za ratne zločine mnogobrojni su gradjani ove (hrvatske) države. Samim time taj je zahtjev izrazito iritantan, kada je rieč o nama, jer od nas Amerikanci traže nešto, za što unapried kažu, kako oni to ne će učiniti ... Ako pod pišemo takav sporazum, nešto ćemo 'imati', iako je to nešto nedefinirano, jer se takvi dogovori s Amerikancima uviek dogadjaju u nejasnim okvirima. Pred postavka je ulazak u NATO, EU, nekakvi povoljni krediti, investicije i priznavanje Hrvatske kao činbenika i pouzdana partnera na ovim prostorima. Ali nigdje ništa od toga nije jasno precizirano kao dobitak, ako se pristane na takav sporazum ... Ako pogledamo na dosadašnja izkustva sličnih dogovora s američkom stranom, izvjesnije je, da ćemo biti izigrani (iztaknuo M.M.). Primjerice, hrvatska je strana u Daytonu bila zamoljena za brojne ustupke, kako bi se došlo do sporazuma, uz ustmena jamstva tadašnjih visokih američkih dužnostnika, kako će se sve to znati vrjednovati u budućnosti. Medjutim ono, što se poslije dogodilo, bilo je posve suprotno ... Ili, recimo, kada je Sudu u Haagu bila izručena skupina od deset bosanskih Hrvata uz čvrsta jamstva, kako će ti procesi biti riešeni najkasnije za šest mjeseci. Opet je to bilo lažno obećanje ludom u za radovanje, jer ti procesi i danas traju, a oslobodjeni Kupreškići su na tu slobodu čekali pet godina. Primjer ENRONA i BECHTELA, koji su u Hrvatsku dovedeni kao uvjet za kupnju američke političke podržke, jasno pokazuje koliko vriedi rieč njihovih političara ili lobističara. Od svega je ostala skupa električna energija, skupa autocesta, a Tudjmana je na kraju, da paradoks bude još veći, ista ta administracija, za čiju su podržku davani netržištni uvjeti američkim tvrtkama, rušila s vlasti ... Najsvježiji primjeri Iraka ili Afganistana zorno ukazuju na to, dokle su Amerikanci spremni ići ... Koliko je civila stradalo u Afganistanu i Iraku, to nije poznato, ali brojka se zacielo mjeri u desetcima tisuća. Tu nije rieč samo o poginulima, nego i o ranjenima, osakaćenima, spaljenim kućama, raznim toksičnim (otrovnim) kontaminacijama (onečišćenjima) za sada nepredvidivih posljedica, tu je još pitanje velikih migracija, koje se prema potrebi mogu nazivati etničko čišćenje. Treba li spomenuti prekornjemu upotrebu artiljerijskog oružja i bomba! Znači sve ono, zbog čega se optužuje generala Gotovinu i bjesomučno politički ucjenjuje Hrvatsku, ne bi li ga uhitila bez obzira na to, je li na njezinu ozemlju ili nije. Dakle sve ono, što se čini u odnosu na generala Antu Gotovinu, primjerice za generala Tommyja Franksa (kojega je skupina Iračana tužila za ratne zločine na sudu u Belgiji) ne vriedi. Ali ne samo da ne vriedi, nego bi još i Hrvatska morala sudjelovati u tomu, da generala Franksa, ako ga pozove Medjunarodni sud za ratne zločine, ne izruči, a istodobno generala Antu Gotovinu mora pronaći i živog izručiti u Haag (iztaknuo M.M.). Možete li osjetiti dubinu toga paradoksa? Zar tu nije rieč o očitoj nepravdi, a u pozadini svake nepravde jest - laž

    U istomu broju "Fokusa" objavljena je izjava članice europskoga parlamenta Doris Pack, predsjednice izaslanstva Europskoga parlamenta za jugoiztočnu Europu i koordinatorice parlamentarnog Odbora za naobrazbu, medije, šport, kulturu i mladež. Ona je u Hrvatskoj prihvaćena kao osoba naklonjena Hrvatskoj. U predavanju studentima i profesorima Visokog učilišta Vern u Zagrebu Doris Pack je rekla: "Hrvatska jest Europa, ali još nije članicom Europske unije. Kako bi to postala, mora zadovoljiti odredjene kriterije ... Pakt o stabilnosti u jugoiztočnoj Europi najvažniji je medjunarodni instrument na ovomu području. Najvažniji stoga, što je to prvi instrument zajedničke vanjske politike Europske Unije. On je najvažniji za Uniju. To je naš zajednički pristup ovoj regiji. Nakon svega, što se dogadjalo u Jugoslaviji i nakon Jugoslavije, sretna sam, što smo makar i na kraju toga procesa, počeli stvarati zajedničku politiku putem pakta o stabilnosti

    Pakt o stabilnosti perfidno je sredstvo za obnovu Jugoslavije - s Albanijom, ali bez Slovenije. Taj pakt obvezuje Hrvatsku, da Haažkomu sudištu preda sve Hrvate, koje to sudište obtuži. Potvrdila je to i sama Doris Pack rekavši, da se general Ante Gotovina treba predati Haagu čak i silom. Sličnost odnosa prema Hrvatskoj Engleza Wickhama Steeda iz god. 1928. i Njemice Doris Pack iz god. 2003. više je nego očita. Oboje ciene Hrvatsku pod uvjetom, da se utopi u Jugoslaviji.

    Hrvati imaju dugo poviestno pamćenje. Svake godine, 30. travnja, sjećaju se hrvatskih mučenika Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Lukavstvom su namamijeni u Beč, dobivši obećanje (salvus conductus), da im se ne će ništa dogoditi. Nakon namještena (montirana) sudskoga procesa, poseban sud ih je 11. travnja 1671. osudio na smrt, a 30. travnja iste godine glave im odsjekoše na panju u Bečkomu Novomu Mjestu. U naše vrieme takodjer lukavstvom u Haag je namamijen hrvatski general iz Bosne i Hercegovine TIHOMIR BLAŽKIĆ (BLAŠKIĆ), komu je zajamčeno brzo i pošteno sudjenje. A sudjenje mu je bilo dugogodišnje, osuda nepravedna. Tročlano sudsko vieće Medjunarodnoga suda u Den Haagu izreklo je generalu Blažkiću (Blaškiću) nevjerojatnu kaznu od 45 (četrdesetpet) godina zatvora, iako on osobno nije učinio niti zapovjedio nikakve zločine. Za uzporedbu recimo i to, da je taj isti sud ustanovijenoj srbskoj ratnoj zločinki (zločine, za koje je osudjena, i sama je priznala) Biljani Plavšić izrekao četverostruko manju kaznu, koju k tomu praktično ne će odsjediti u zatvoru. Visoka, parlamentarna dužnostnica Doris Pack možda nikada nije čula za Petra Zrinskog i Frana Krstu Frankopana i njihovu sudbinu. Nu, posve joj je sigurno poznat slučaj generala Blažkića (Blaškića). S toga motrišta njezin poziv generalu Anti Gotovini, komu zloglasna tužiteljica haažkoga sudišta Carla del Ponte nije mogla dokazati niti jedan pa ni najmanji ratni zločin, zvuči u najmanju ruku cinično.

    Vraćamo se u godinu 1929., kada je (1. rujna te godine) dr.

    Ante Pavelić poslao Savezu Naroda u Ženevi svoju zamolbu, u kojoj je opisao stanje hrvatskoga naroda u državnomu zajedničtvu sa Srbijom. U molbi je rekao, da Hrvati po svojoj stoljetnoj tradiciji poznaju samo borbu zakonitim sredstvima, pa se stoga kao legitimist i legalist i obratio Savezu Naroda, da SN pomogne hrvatskomu narodu, kako bi na temelju prava samoodredjenja mogao u miru urediti svoju državu. U tomu je dr. Pavelić sliedio nauk dr. Ante Starčevića, koji je bio protivnik svih nasilničkih metoda u politiki. Nu, Pavelić je u sebi imao i buntovničke krvi Starčevićeva suradnika, štićenika i prijatelja, Eugena Kvaternika, pa je jasno stavio na znanje svima, da Hrvati, ako im se zakonita sredstva oduzmu, ne će uzmaknuti ni pred drugim sredstvima.

    Kada je kralj Aleksandar uveo diktaturu, dr. Ante Pavelić bježi iz Jugoslavije. Čim su u Beogradu čuli, da je dr. Ante Pavelić sklopio sporazum svodjom mac(k)edonske političke emigracije (VMRO) Vančom Mihajlovom, osudjuju ga u odsutnosti na smrt. Dr. Pavelić sa svojim suradnicima (dr. Branimir Jelić, Gustav Perčec, Ivan Perčević, dr. Mladen Lorković i dr. Mile Budak) ustrojava hrvatski oslobodilački pokret USTAŠA. Od god. 1930. taj pokret ima naziv USTAŠA - hrvatska revolucionarna organizacija (UBRO). Od god. 1932. UBRO ima ustav, a od god. 1933. i Načela hrvatskog ustaškoga pokreta. "Ustaški pokret se pozivao na pravašku tradiciju i učenje Ante Starčevića, žestoko obračunavao s jugoslavenstvom kao velikom zabludom hrvatskoga naroda, a jugoslavensku državu od 1918. nazivao vrhuncem 'niekanja hrvatske narodne samosvojnosti'. U poviestno i narodno područje zamišljene nove hrvatske države ušla bi i Bosna i Hercegovina do rieke Drine, koja se i tada označavala 'kao granica dvaju svjetova, zapadnog i iztočnoga.

    Ustaški odpor Aleksandrovoj diktaturi donosi prve žrtve.

    Rodoljub STIPE JAVOR uhićen je 31. listopada 1929., u zatvoru je zvjerski mučen i od posljedica mučenja umro na robiji u Mitrovici. Prije Javorove uhitbe u uzama zagrebačkoga redarstva za vrieme mučenja u svibnju 1929. umro je hrvatski radnik JOSIP ZRNEK, a u lipnju 1929, takodjer od mučenja u sarajevskim uzama izgubio je život muslimanski Hrvat iz Bosne HUSNIJA ČENGIĆ. Sredinom kolovoza 1929. ubio je srbski žandar iz zasjede u Brodskomu Varošu hrvatskoga seljaka BARTOLA VUKOVIĆA. Drugi pak srbski žandar u početku prosinca 1929. ubio je BLAŽA DJOGIĆA u Širokomu Briegu. Srbski četnik 22. prosinca 1929. u Vitezu kod Travnika ubio je muslimana AVDA IBRAKOVIĆA.

    Osudom sudbenoga stola u Zagrebu od 30. lipnja 1931. osudjeni su: MARKO HRANILOVIĆ i MATIJA SOLDIN na kaznu smrti vješanjem, STJEPAN JAVOR na 20 godina robije, ANTUN HERCEG na 20 godina robije, DRAGUTIN KRIŽNJAK na 18 godina robije, STJEPAN HORVATEK na 15 godina robije, PAVAO GLAD na 15 godina robije, MILAN SILADI na 6 godina robije, ANTUN VEZMAROVIĆ na 5 godina robije, LUKA MARKULIN na 3 godine robije, dok su na kaznu od 18 mjeseci robije osudjeni: MARIJA HRANILOVIĆ, STJEPAN MARKULIN, MILE STARČEVIĆ, MIRKO KRUHAK, MIJO BZIK, GABRIEL KRUHAK i JANKO KRUHAK - svi zbog toga, što bijahu hrvatski rodoljubi.

    Kralj Aleksandar je 10. rujna 1931. u Niškoj Banji podpisao izborni zakon, koji je bio sastavljen tako, da omogući pobjedu vladine stranke. Vladinoj stranki pripast će većina mandata takodjer i u onim krajevima, gdje žive i glasuju njezini protivnici.

    Srbski su četnici, žandari, stražari i detektivi tiekom godine 1931. ubili više hrvatskih rodoljuba. U zagrebačkoj bolnici Milosrdnih sestara 17. veljače 1931. umro je hrvatski seljak DJUKA ILJANIĆ iz Bistre od rana i ozljeda, što ih je zadobio u prigodi mučenja na zagrebačkomu redarstvu. Sutradan, 18. veljače 1931., na večer usred Zagreba - u Dalmatinskoj ulici - ubijen je hrvatski povjestnik i političar dr. MILAN ŠUFFLAY, umirovljeni sveučilištni profesor (ubili ga članovi "Mlade Jugoslavije" u dogovoru sa zagrebačkim redarstvom). Na zagrebačkomu je redarstvu u veljači 1931. ubijen hrvatski mladić JOSIP POROPAT u prigodi strahovita mučenja. U veljači 1931. u uzama zagrebačkoga redarstva zbog dugotrajna zlostavljanja umro je limarski obrtnik iz Djakova BOŠNJAKOVIĆ. Na talijanskoj su granici srbski žandari 14. siečnja 1931. ubili OBRADA PAVLOVIĆA, Hrvata iz Bačke. Hrvatski seljak ANTE PAVELIĆ iz Bosanskoga Broda od posljedica strahovita mučenja u srbskim uzama umro je u Beču u travnju 1931. U zatvoru zagrebačkoga redarstva mučen je u lipnju 1931. trgovac JOSIP NADJ iz Ferdinandovca tako neljudski, da je i umro pri samu mučenju. Žandari su u kolovozu 1931. ubili jednoga hrvatskoga seljaka iz Lenčaka kod Lasinje. Zbog rana, što ih je zadobio prigodom mučenja u zatvoru zagrebačkoga redarstva, umro je 10. kolovoza 1931. ILIJA PETRANOVIĆ iz Nove Gradiške. Sutradan (11. kolovoza 1931.) u Beograqu je obješen hrvatski seljački mladić IVAN ROSIĆ zbog toga, što Je kao ustaša dobio nalog, da ubije hrvatskog odpadnika Andriju Berića, načelnika u Novoj Gradiški. U Omišu je 12. srpnja 1931. održan velik Euharistijski kongres (pribivalo je 12.000 Hrvatica i Hrvata), na kojemu su se pjevale hrvatske pjesme, što je srbske žandare tako razdražilo, da su pucnjevima iz pušaka dvie osobe ubili, a mnoge ranili. Nakon izbora od 8. studenoga 1931. srbski četnici i žandari ubili su u benkovačkomu kotaru pet hrvatskih seljaka, koji nisu htjeli poći na izbore, a mnoge su zlostavljali i zatvorili. Zbog posljedica mučenja u uzama su umrli hrvatski rodoljubi: IVAN JEDLIČKA iz Virovitice i bankovni činovnik ZVONIMIR TOPOLNIK iz Livna.


    Popisom stanovništva od 31. siečnja 1921. 67 ustanovljeno je, da 47 posto svih stanovnika Jugoslavije pripada grčkoiztočnoj (pravoslavnoj) vjeri, a 40 posto katoličkoj (rimokatoličkoj i grkokatoličkoj) vjeri. Ostalih 13 postotaka činili su muslimani, evangelici, Židovi i ostali. Godine 1932. objavljena je statistika činovnika, koji su služili kod središnjih državnih ustanova u Beogradu. Jasno je po toj statistiki ili brojitbi bilo, kako su katolici, *dakle ponajprije Hrvati i Slovenci - veoma zapostavljeni u svim uredima, koji su iz Beograda upravljali cielom državom.

    Beogradska je vlada nastojala umorstvima maknuti rodoljubne hrvatske znanstvenike i književnike. Pri tomu se služila raznim propalicama, koji su takva umorstva vršili za plaću. Tako je ZWERGER 18. veljače 1931. pod okriljem zagrebačke policije željeznom batinom ubio hrvatskoga povjestnika dr. MILANA ŠUFFLAYA. Jednak je zadatak povjeren dvojici lupeža, koji su trebali ubiti poznatoga hrvatskoga rodoljuba i književnika dr. MILU BUDAKA. Umorstvo Budaka pokušano je 7. lipnja 1932., i to usred biela dana, u Ilici, najprometnijoj ulici grada Zagreba. Dva su mladića Budaka tukli batinama po glavi, ali su pobjegla, kada su prolazeći gradjani Budaku pritekli u pomoć. Ranjeni dr. Mile Budak kolima Družtva za spašavanje prevezen je na Srebrnjak, gdje je odmah operiran u kliniki dr. Gottlieba. Kada je ozdravio, Mile Budak sklonio se u inozemstvo.

    Hrvatski mučenici ubijeni u godini 1932.: IVE DUŠEVIĆ iz Ljubča kod Nina, AUINOVIĆ (Ston), JOZO OLUJIĆ iz sela Opanci kod Imotskog, IVAN DOMITROVIĆ, STJEPAN MATKOVIĆ (Bosanski Brod), hrvatski seljak LUKA DEVČIĆ (ubijen u zatvoru), gostioničar MIŠUR iz Benkovca, seljak iz Nina ŠIME GRGIĆ (ubijen u zatvoru), željeznički namještenik PEČNIKAR (umro od mučenja u zatvoru), seljak IVAN EREŠ, IVAN KAJDA i PAVAO LUKAČ (seljaci iz Virovitice), hrvatski seljak TOMISLAV ČORAK, JAKOV PERAIĆ (Polača, Dalmacija), remenarski obrtnik FRKOVIĆ iz Benkovca (umro od mučenja), MIRO PERKOVIĆ (Ljubča kod Nina), MILE KORDUN (Mumići kod Nina), BLAŽ SAVIĆ iz Bunjevaca, NIKOLA ZRILIĆ pok. Mate iz sela Šopota, MARA TROSKAT (selo Banjevci). Iste je godine ubijeno još mnogo drugih Hrvata, a bezbroj ih je mučeno, zatvarano i na sve načine proganjano zbog svoga rodoljublja.

    Medju hrvatske mučenike godine 1933. spada pobornik politike dr. Ante Pavelića IVAN GABAJ, seljak iz Hlebina kod Koprivnice. Njega su ustrielili žandari, jer im nije htio odati, gdje su članovi ustaškoga pokreta prelazili granicu. Pokopan je u Hlebinama "uz grob svojega druga i ustaše FRANJE MRAZA, koji je takodjer poginuo,,68. Ostali mučenici u godini 1933.: Hrvatski seljaci po svim selima Like i sjeverne Dalmacije zbog podpore Ličkom ili Velebitskom ustanku, nekoliko stotina hrvatskih seljaka mučenih u okolici Vinice (Hrvatsko Zagorje), JOSIP KROBOT (Gornji Ladanji), preko tisuću osoba zlostavljanih u prigodi dolazka kralja Aleksandra i kraljice Marije u Zagreb (16. prosinca 1933.), skupina seljaka iz Rečice kod Karlovca (18. travnja 1933.), JOSIP SILOBRČIĆ (ljekarnik iz Biograda na moru), gradski činovnik VLADIMIR BOGOVIĆ iz Karlovca, hrvatski seljak CVJETKO NIŽIĆ (Preko pokraj Zadra), hrvatski seljak STOJILOVIĆ (ubio ga Srbin Života Radivojević na dan obćinskih izbora u selu Oreškovici), u Splitu je u srpnju 1933. za vrieme procesije ubijena neka žena, hrvatski borac PETAR GRGIĆ, hrvatski seljak ŠIME DUŠEVIĆ iz Asina kod Nina, hrvatski seljak iz Pakoštana u Dalmaciji BLAŽ VUKUTIN, hrvatski seljak BEKAVAC (Proložac kod Benkovca), ŠANDOR TRAJBER (ubijen u blizini granice kod Donje Lendave), odvjetnik i književnik dr. IVO PILAR, 60 hrvatskih seljaka (iz Djelekovca, Koprivnice, Torčeca, Sigetca, Hlebina, Gole, Sesveta, Grbaševca, Preloga i još nekih sela), koje su žandari zlostavljali zbog podpore hrvatskim emigrantima u južnoj Ugarskoj (najviše mučeni: JOSIP HAVAJIĆ, FRANJO MAKAR, PAVAO TUREK, JOSIP JURAŠIN, ANTUN BABAT, IGNAC ZLATAR, DRETAR, STANČIN i PETKOVIĆ), čestiti seljaci narodni zastupnici HSS-a TOMO VOJKOVIĆ, MIŠKO RAČAN i TOMO MADJERIĆ, preko 200 djaka, koji su u svibnju 1933. izvjesili hrvatsku zastavu na sveučilištnoj zgradi u Zagrebu, hrvatski sveučilištarci zbog hrvatskih manifestacija na zagrebačkomu sveučilištu 27. i 28. rujna 1933., hrvatski seljak IVAN BORAČ (Rožanci), seljak ANTUN IVANOV (Preko kod Zadra), hrvatska seljakinja RUŽICA KNEŽEVIĆ iz Perušića (žandari ju ubili kundacima), PAVAO PERKOVIĆ (Perkovići kod Slavonskoga Broda), seljak RAŠIĆ (ubijen na nekoj skupštini kod Slav. Broda), seljak PETAR GRGIĆ (Murvica, Dalmacija), poštanski činovnik ubijen u Zagrebu 1. prosinca 1933. zbog pjevanja hrvatskih pjesama.

    Progoni, mučenja i ubojstva Hrvata stalno su se pojačavala. U Beogradu je 13. ožujka 1934. počela parnica protiv FRANJE ZRINSKOG i drugova zbog stupanja u organizaciju "Ustaša" (FRANJO ZRINSKI i STJEPAN PIŽETA osudjeni su na smrt). U Beogradu su 12. svibnja 1934. obješeni PETAR OREB i JOSIP BEGOVIĆ. Sudbeni stol u Zagrebu 11. rujna 1934. osudio je dr. IVANA PERNARA na 30 mjeseci zatvora te RASPORA, ŠTIMČEVU i dva brata HORVATA na 10 do 24 mjeseca strogoga zatvora zbog širenja letaka, u kojima se nepovoljno prikazuje djelovanje diktatorske vlasti u Beogradu. U Bjelovaru i Gospiću osudjeni su mnogobrojni hrvatski rodoljubi na težke vremenske kazne i od 15 godina na više najteže robije. U Hrvatskoj su izbijale pobune protiv krvava kraljevskoga režima. Na velikomu sokolskomu sletu "Jugoslavenskoga sokola" u Zagrebu u kolovozu 1934. prasnula je bomba. U početku travnja 1934. pobunili su se hrvatski seljaci u Sv. Križu Začretju kod Krapine protiv nasilja tamošnjih žandara. U Hrvatskomu Zagorju došlo je do ljutih progona. Žandari su pozatvarali mnogobrojne seljake, od kojih je preko 50 bilo u zatvorima izmrcvareno.

    Čaša strpljenja hrvatskoga naroda se prelila. Protiv zločina jugoslavenskoga diktatorskoga režima nije se moglo boriti zakonskim sredstvima, jer su ta sredstva hrvatskomu narodu bila oduzeta. Stoga se on poslužio drugim sredstvima. Na ljutu ranu trebalo je staviti ljutu travu. U Marseilleu su 9. listopada 1934. odjeknuli atentatorski hitci. Pade glava kralju-diktatoru iz "opančarske dinastije" (Milan Jajčinović) Karadjordjevića.

    "Ustaška politička emigracija uzela je zadaću rušenja

    Jugoslavije, a prvi cilj na tomu putu bilo je likvidiranje kralja Aleksandra, organizatora Radićeva ubojstva i tvorca diktature. Pokušali su ga ubiti 1933. prilikom posjeta Zagrebu, a kad u tomu nisu uspjeli, povezali su se s makedonskom revolucionarnom organizacijom (VMRO) i pripremali se za atentat u Madjarskoj. Napokon su kraljev put u Franzuzku u listopadu 1934. izkoristili za taj naum. U Marseilleu, gdje se izkrcao s broda, dočekali su ga na ulicama atentatori (slično ubojstvu Franje Ferdinanda u Sarajevu 1914.) i ubili. Izvršitelj je bio Makedonac Veličko Kerin, koji je odmah ubijen, trojica Hrvata sudionika uhvaćena su na granici, a glavni organizator- ustaša Eugen Dido Kvaternik je pobjegao. ,,

    Dr. Ante Pavelić i Eugen Dido Kvaternik, na sudjenju u nenazočnosti, osudjeni su na smrt. Trojica sudionika u atentatu uhvaćena na granici - MIJO KRALJ, IVAN RAJIĆ i ZVONIMIR POSPIŠIL - osudjena su na doživotnu robiju. Italija i Madjarska razpustile su ustaške emigrantske postroje ili ograničile emigrantske skupine. "Medjutim, ustaška organizacija je i dalje nastavila s radom s jednim jedinim ciljem: razbijanje Jugoslavije i stvaranje nezavisne hrvatske države.

    Rimski vojskovodja, političar i pisac Marko Porcije Katon Stariji (234.-149. pr.Kr.) svaki je svoj govor u senatu završavao riečima, da najopasnijega neprijatelja Kartagu treba razoriti. Tu Katonovu borbenu lozinku preinačio je dr. Ante Pavelić u izričaj:

    Ceterum censeo Iugoslaviam esse delendam - Uostalom, mislim, Jugoslaviju treba razoriti. Na razvalinama Jugoslavije obnovljena je nezavisna hrvatska država. Atentat u Marseilleu bio je početak kraja karadjordjevićevske Jugoslavije. Dr. Vladko Maček to nije shvatio. Svojom autonomističkom politikom razkopčavanja i skopčavanja lajbeka pomogao je komunistima Josipa Broza Tita, da sruše Nezavisnu Državu Hrvatsku i ponovno vrate Jugoslaviju, u kojoj će Srbi opet imati sve glavne poluge vlasti. U toj komunističkoj Jugoslaviji obnovit će se temelji, na kojima će se pokušati izgraditi Velika Srbija pod vodstvom opet jednog Aleksandra - ne opančara, nego "abadžije", selskoga krojača, Aleksandra Rankovića.



    Iz knjige: "U Odžaku se branila hrvatska država"

  3. #3
    NA LJUTU RANU LJUTA TRAVA

    Mato MARČINKO


    Kada je kralj Aleksandar 6. siečnja 1929. proglasio diktaturu i u vladu postavio i nekoliko prečanskih Srba i Hrvata, kako se ne bi reklo, da o svem odlučuju Srbijanci, Maček je povjerovao, kako je lajbek razkopčan i kako će ga opet moći skopčati, ali na drugčiji način. Prevario se kao i mnogi Hrvati prije njega. "Mora, da su se negdje zlurado nasmijali i kralj i njegovi savjetnici, koji su već tada dobro znali, kakvu muku spremaju Hrvatskoj i narodu hrvatskom.

    U listopadu 1929. kralj Aleksandar donio je zakon, po kojemu se Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca preimenovala u Kraljevinu Jugoslaviju. Umjesto 33 oblasti, državu je podielio na devet banovina: Dravsku (sjedište Ljubljana), Savsku (Zagreb), Vrbasku (Banja Luka), Primorsku (Split), Drinsku (Sarajevo), Zetsku (Cetinje), Vardarsku (Skoplje), Moravsku (Niš) i Dunavsku (Novi Sad). Na čelu banovine bio je ban, kojega je imenovao kralj na priedlog ministra unutarnjih poslova. Tim je zakonom Hrvatska bila podieljena na dvie banovine - Savsku i Pri morsku - ali joj je uzet dio iztočne Slavonije i Sriema i dodieljen Drinskoj banovini. Iztočni Sriem pripao je Dunavskoj banovini, a područje bivše Dubrovačke Republike Zetskoj. Hrvatska je na taj način umjetno razčetvorena, da se što više razcjepka njezino poviestno područje. Hrvatski grad Zemun postao je dielom grada Beograda, što nikada u poviesti nije bio. Razbijene su i poviestne granice Bosne i Hercegovine, koja je bila podieljena izmedju četiri banovine. Svrha je bila postizanje pravoslavne većine u šest iztočnih banovina, odvajanje katoličkoga diela u tri zapadne (Savsku i Primorsku kao hrvatske banovine i Dravsku kao slovensku), ali i naznaka obrisa Velike Srbije. HSS i Maček nisu se jako bunili, što su bile zabranjene sve stranke (formalno i srbijanske), jer su smatrali, da će se diktatura "sama od sebe iztrošiti ,,.


    Dr. Ante Pavelić predao je 1. rujna 1929. u Ženevi Savezu Naroda zamolbu ovoga sadržaja: "Zastupnici hrvatskoga naroda već se nekoliko puta obratiše na Savez Naroda, da izvieste o položaju, u koji su Hrvati dospjeli zbog svojega državnoga zajedničtva sa Srbijom. Hrvatski je narod u prošlomu desetljeću kod sveukupnih provedenih izbora - a opetovano takodjer kod drugih prigoda *nedvojbeno dao izraza, da se ne odriče svojega prava na samoodredjenje, pa da je nepromjenljiva njegova volja za čuvanje svoje državne i narodne individualnosti u okviru medjunarodno utvrdjenih granica. - Za ovo pravo samoodredjenja hrvatski se narod neprekidno borio miroljubivim i zakonitim sredstvima (iztaknuo M.M.). Pri tomu je izbjegavao oružane sukobe, jer je stalno bio duboko uvjeren, da je mir najveće dobro naroda, pa da će kulturni narodi, koji su udruženi u Savezu Naroda omogućiti hrvatskomu narodu postići svoje pravo na samoodredjenje, koje pravo mu se nikada ne može oduzeti, te koje mu nije bilo osporeno ni od kojega drugoga naroda, nego samo od srbske vlade. ( ... ) Ali 20. lipnja 1928. bijaše postrieljano revolverskim hitcima jednoga srbskoga zastupnika vladine stranke, i to po bielomu danu u plenarnoj sjednici beogradskoga parlamenta po dobro pripravljenoj osnovi, pet hrvatskih narodnih zastupnika, medju njima takodjer Stjepan Radić, predsjednik hrvatskoga narodnoga zastupstva i vodja hrvatskoga naroda, koji je nato 8. kolovoza 1928. podlegao svojim tamo zadobivenim ranama. - To umorstvo narodnoga vodje i drugih predstavnika hrvatskoga naroda u beogradskoj Skupštini - jedan dogadjaj, koji je osamljen u poviesti parlamentarivna - učinilo je zauviek nemogućim bilo kakav državnopravni zajednički život Hrvatske sa Srbijom (iztaknuo M.M.), kako je tom izraza dalo hrvatsko narodno zastupstvo svojim zaključkom od 1. kolovoza 1928., kada je očitovalo, da su za uviek izumrli osjećaji Hrvata za postojeći državni poredak (iztaknuo M.M.). ( ... ) Premda Hrvati po svojoj stoljetnoj tradiciji poznaju samo borbu zakonitim sredstvima, ipak ne će oni u času, kada im se ta sredstva oduzmu, uzmaknuti takodjer pred drugim sredstvima, jer se sada radi o njihovu narodnom obstanku i slobodi (iztaknuo M.M.). ( .. ) Lišen svoje slobode i svoje tisućgodišnje državnosti, u svojoj životnoj osjetljivosti duboko povriedjen hrvatski narod nikako ne će uzmaknuti pred krvav im nasilnim gospodstvom jedne tudje vlade, nego samo odklanja pred cieUm svietom odgovornost, ako u budućnosti nastanu težki sukobi (iztaknuo M.M.), koji moraju nastupiti, ostane li bez posljedica jednodušno inepromjenljivo zahtievanje, da oboružana snaga kraljevine Srbije izprazni hrvatske zemlje, kako bi Hrvati opet mogli u miru urediti svoju državu, pa kako bi mogli u zajedničkomu radu s kulturnim narodima uzeti djelotvoran udio za osiguranje vječnoga mira ... Taj krik iz nužde i poziv na opomenu hrvatskoga naroda dolazi do izražaja ovim pismenim putem, a sastavio ga je i podnio izabrani narodni zastupnik i od cieloga hrvatskoga naroda opunomoćeni izaslanik kao jedini, koji se sada nalazi izvan dosega fizičke sile beogradskog autokrata, te koji i time izpunjava ne samo svoju dužnost prema vlastitom u narodu, nego štoviše zastupa takodjer interese obćega mira.

    Ovaj vapaj hrvatskoga naroda za pravdom i slobodom, izrečen riečima izabranoga zastupnika tog istoga naroda dr. Ante Pavelića, naišao je na tvrda uha predstavnika Saveza (Lige) Naroda kao i oni prijašnji. Zašto? Odgovor ćemo naći u Otvorenu pismu Wickhama Steeda, englezkoga novinara svjetskoga glasa, što ga je on naslovio na kralja Aleksandra Karadjordjevića. U tomu pismu Steed spominje, da je hrvatska "želja bila ujedinjenje na osnovici pod pune jednakosti s njihovom srbskom braćom, a ne podloženje ili utapanje u Velikoj Srbiji". Steed naglašuje, kako srbijanski državnici nisu iskreno prožeti pravim jugoslavenskim idealima. Napose govori Steed o takozvanoj Krfskoj deklaraciji, o sporazumu, u kojemu se ustanovljuje "pod puna vjerska i politička jednakost izmedju triju ogranaka jugoslavenske rase" (Srba, Hrvata i Slovenaca). Pri koncu svojega otvorena pisma Steed upozoruje kralja Aleksandra, kako se ni on (Steed) ni drugi prijatelji države SRS u Englezkoj nikada nisu mogli suglasiti sa srbijanskim državnicima, koji su zaboravljali jugoslavenski ideal te plovili velikosrbskim vodama. U pismu je Steed odkrio, da je on odvraćao Stjepana Radića od njegovih namjera u prigodi boravka Radićeva u Londonu. (Sjetimo se: Radić se u Londonu žalio na nametnut Vidovdanski ustav, protivio se srbijanskomu nasilju i zahtievao priznanje posebne hrvatske države!) Steed na koncu pisma odkriva, zašto je podielio priekore Srbima, a laskao Hrvatima: Englezka "u jugoiztočnoj Europi ima kao glavni svoj zahtjev pojačanje jugoslavenskoga jedinstva, bez obzira, u bilo kakvoj decentraliziranoj administrativnoj formi ,,.

    Tadašnjoj englezkoj politiki nije odgovarao ni "zaborav jugoslavenskih ideala" niti velikosrbstvo pa to po Steedu poručuje kralju Aleksandru i Srbima. Kralj Aleksandar će formalno izpuniti želje Engleza: Proglasit će Jugoslaviju. Zahtjev englezke politike dobro mu je došao, jer je nazivom Jugoslavija iz imena države brisao mrzke mu Hrvate. Slovenci se ne će buniti. Srbi su iz naziva države bili samo prividno brisani, jer će oni u Jugoslaviji sve do njezine propasti imati svu pravu vlast. Eto, tako su tudjinci odlučivali o nama, a bez nas. Kako tada, tako i danas.

    Godina je 2003. Na medjunarodnoj konferenciji Perspektive politike Europske Unije prema Hrvatskoj u predvečerje summita (sastanka na vrhu) u Solunu Doris Pack, članica Europskoga parlamenta, rekla je 28. svibnja 2003: "Odnosi s Haagom idu dobrim putem i nadam se, da slučaj Gotovina ne će više obterećivati hrvatska ledja. Dobro bi bilo, da se ugleda na svog albanskoga kolegu (generala Ademija) i sam ode u Haag svjedočiti. Pravi bi hrvatski državljanin to učinio i tako pomogao svojoj zemlji." "Packova je pohvalila napore, koji su poduzeti za povratak izbjeglica (čitaj: pobunjenih Srba, koji su na poziv svojih vodja pobjegli pred osloboditeljskim podhvatom "Oluja" Hrvatske vojske) te u legislativi o manjinama, i rekla, da problem zbog odnosa s Haagom postoji, ali da ga ne treba rrecjenjivati u ukupnim odnosima Hrvatske s Europskom unijom. ,,

    Budući američki veleposlanik u Hrvatskoj Ralph Frank prisegnuo je 29. svibnja 2003. na svetčanosti u State Departmentu pred američkim državnim tajnikom Colinom Powellom, a očekuje se, da bi svoju novu dužnost mogao preuzeti tiekom ljeta (2003.). "Povell je u kraćem obraćanju na svetčanosti prisege naglasio, kako je sadašnja hrvatska vlada (Račanova, nap. M.M.) izvela Hrvatsku iz težkih vremena u obećavajuću budućnost i iztaknuo suradnju Hrvatske sa SAD-om u antiterorističkoj koaliciji. ,,

    Što činiti, kada je rieč o američkoj nemoralnoj ponudi poznatijoj kao sporazum o neizručivanju američkih vojnika Medjunarodnomu kaznenomu sudu, pita se Marko Juričić: "Na popisu Haažkoga suda za ratne zločine mnogobrojni su gradjani ove (hrvatske) države. Samim time taj je zahtjev izrazito iritantan, kada je rieč o nama, jer od nas Amerikanci traže nešto, za što unapried kažu, kako oni to ne će učiniti ... Ako pod pišemo takav sporazum, nešto ćemo 'imati', iako je to nešto nedefinirano, jer se takvi dogovori s Amerikancima uviek dogadjaju u nejasnim okvirima. Pred postavka je ulazak u NATO, EU, nekakvi povoljni krediti, investicije i priznavanje Hrvatske kao činbenika i pouzdana partnera na ovim prostorima. Ali nigdje ništa od toga nije jasno precizirano kao dobitak, ako se pristane na takav sporazum ... Ako pogledamo na dosadašnja izkustva sličnih dogovora s američkom stranom, izvjesnije je, da ćemo biti izigrani (iztaknuo M.M.). Primjerice, hrvatska je strana u Daytonu bila zamoljena za brojne ustupke, kako bi se došlo do sporazuma, uz ustmena jamstva tadašnjih visokih američkih dužnostnika, kako će se sve to znati vrjednovati u budućnosti. Medjutim ono, što se poslije dogodilo, bilo je posve suprotno ... Ili, recimo, kada je Sudu u Haagu bila izručena skupina od deset bosanskih Hrvata uz čvrsta jamstva, kako će ti procesi biti riešeni najkasnije za šest mjeseci. Opet je to bilo lažno obećanje ludom u za radovanje, jer ti procesi i danas traju, a oslobodjeni Kupreškići su na tu slobodu čekali pet godina. Primjer ENRONA i BECHTELA, koji su u Hrvatsku dovedeni kao uvjet za kupnju američke političke podržke, jasno pokazuje koliko vriedi rieč njihovih političara ili lobističara. Od svega je ostala skupa električna energija, skupa autocesta, a Tudjmana je na kraju, da paradoks bude još veći, ista ta administracija, za čiju su podržku davani netržištni uvjeti američkim tvrtkama, rušila s vlasti ... Najsvježiji primjeri Iraka ili Afganistana zorno ukazuju na to, dokle su Amerikanci spremni ići ... Koliko je civila stradalo u Afganistanu i Iraku, to nije poznato, ali brojka se zacielo mjeri u desetcima tisuća. Tu nije rieč samo o poginulima, nego i o ranjenima, osakaćenima, spaljenim kućama, raznim toksičnim (otrovnim) kontaminacijama (onečišćenjima) za sada nepredvidivih posljedica, tu je još pitanje velikih migracija, koje se prema potrebi mogu nazivati etničko čišćenje. Treba li spomenuti prekornjemu upotrebu artiljerijskog oružja i bomba! Znači sve ono, zbog čega se optužuje generala Gotovinu i bjesomučno politički ucjenjuje Hrvatsku, ne bi li ga uhitila bez obzira na to, je li na njezinu ozemlju ili nije. Dakle sve ono, što se čini u odnosu na generala Antu Gotovinu, primjerice za generala Tommyja Franksa (kojega je skupina Iračana tužila za ratne zločine na sudu u Belgiji) ne vriedi. Ali ne samo da ne vriedi, nego bi još i Hrvatska morala sudjelovati u tomu, da generala Franksa, ako ga pozove Medjunarodni sud za ratne zločine, ne izruči, a istodobno generala Antu Gotovinu mora pronaći i živog izručiti u Haag (iztaknuo M.M.). Možete li osjetiti dubinu toga paradoksa? Zar tu nije rieč o očitoj nepravdi, a u pozadini svake nepravde jest - laž

    U istomu broju "Fokusa" objavljena je izjava članice europskoga parlamenta Doris Pack, predsjednice izaslanstva Europskoga parlamenta za jugoiztočnu Europu i koordinatorice parlamentarnog Odbora za naobrazbu, medije, šport, kulturu i mladež. Ona je u Hrvatskoj prihvaćena kao osoba naklonjena Hrvatskoj. U predavanju studentima i profesorima Visokog učilišta Vern u Zagrebu Doris Pack je rekla: "Hrvatska jest Europa, ali još nije članicom Europske unije. Kako bi to postala, mora zadovoljiti odredjene kriterije ... Pakt o stabilnosti u jugoiztočnoj Europi najvažniji je medjunarodni instrument na ovomu području. Najvažniji stoga, što je to prvi instrument zajedničke vanjske politike Europske Unije. On je najvažniji za Uniju. To je naš zajednički pristup ovoj regiji. Nakon svega, što se dogadjalo u Jugoslaviji i nakon Jugoslavije, sretna sam, što smo makar i na kraju toga procesa, počeli stvarati zajedničku politiku putem pakta o stabilnosti

    Pakt o stabilnosti perfidno je sredstvo za obnovu Jugoslavije - s Albanijom, ali bez Slovenije. Taj pakt obvezuje Hrvatsku, da Haažkomu sudištu preda sve Hrvate, koje to sudište obtuži. Potvrdila je to i sama Doris Pack rekavši, da se general Ante Gotovina treba predati Haagu čak i silom. Sličnost odnosa prema Hrvatskoj Engleza Wickhama Steeda iz god. 1928. i Njemice Doris Pack iz god. 2003. više je nego očita. Oboje ciene Hrvatsku pod uvjetom, da se utopi u Jugoslaviji.

    Hrvati imaju dugo poviestno pamćenje. Svake godine, 30. travnja, sjećaju se hrvatskih mučenika Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Lukavstvom su namamijeni u Beč, dobivši obećanje (salvus conductus), da im se ne će ništa dogoditi. Nakon namještena (montirana) sudskoga procesa, poseban sud ih je 11. travnja 1671. osudio na smrt, a 30. travnja iste godine glave im odsjekoše na panju u Bečkomu Novomu Mjestu. U naše vrieme takodjer lukavstvom u Haag je namamijen hrvatski general iz Bosne i Hercegovine TIHOMIR BLAŽKIĆ (BLAŠKIĆ), komu je zajamčeno brzo i pošteno sudjenje. A sudjenje mu je bilo dugogodišnje, osuda nepravedna. Tročlano sudsko vieće Medjunarodnoga suda u Den Haagu izreklo je generalu Blažkiću (Blaškiću) nevjerojatnu kaznu od 45 (četrdesetpet) godina zatvora, iako on osobno nije učinio niti zapovjedio nikakve zločine. Za uzporedbu recimo i to, da je taj isti sud ustanovijenoj srbskoj ratnoj zločinki (zločine, za koje je osudjena, i sama je priznala) Biljani Plavšić izrekao četverostruko manju kaznu, koju k tomu praktično ne će odsjediti u zatvoru. Visoka, parlamentarna dužnostnica Doris Pack možda nikada nije čula za Petra Zrinskog i Frana Krstu Frankopana i njihovu sudbinu. Nu, posve joj je sigurno poznat slučaj generala Blažkića (Blaškića). S toga motrišta njezin poziv generalu Anti Gotovini, komu zloglasna tužiteljica haažkoga sudišta Carla del Ponte nije mogla dokazati niti jedan pa ni najmanji ratni zločin, zvuči u najmanju ruku cinično.

    Vraćamo se u godinu 1929., kada je (1. rujna te godine) dr.

    Ante Pavelić poslao Savezu Naroda u Ženevi svoju zamolbu, u kojoj je opisao stanje hrvatskoga naroda u državnomu zajedničtvu sa Srbijom. U molbi je rekao, da Hrvati po svojoj stoljetnoj tradiciji poznaju samo borbu zakonitim sredstvima, pa se stoga kao legitimist i legalist i obratio Savezu Naroda, da SN pomogne hrvatskomu narodu, kako bi na temelju prava samoodredjenja mogao u miru urediti svoju državu. U tomu je dr. Pavelić sliedio nauk dr. Ante Starčevića, koji je bio protivnik svih nasilničkih metoda u politiki. Nu, Pavelić je u sebi imao i buntovničke krvi Starčevićeva suradnika, štićenika i prijatelja, Eugena Kvaternika, pa je jasno stavio na znanje svima, da Hrvati, ako im se zakonita sredstva oduzmu, ne će uzmaknuti ni pred drugim sredstvima.

    Kada je kralj Aleksandar uveo diktaturu, dr. Ante Pavelić bježi iz Jugoslavije. Čim su u Beogradu čuli, da je dr. Ante Pavelić sklopio sporazum svodjom mac(k)edonske političke emigracije (VMRO) Vančom Mihajlovom, osudjuju ga u odsutnosti na smrt. Dr. Pavelić sa svojim suradnicima (dr. Branimir Jelić, Gustav Perčec, Ivan Perčević, dr. Mladen Lorković i dr. Mile Budak) ustrojava hrvatski oslobodilački pokret USTAŠA. Od god. 1930. taj pokret ima naziv USTAŠA - hrvatska revolucionarna organizacija (UBRO). Od god. 1932. UBRO ima ustav, a od god. 1933. i Načela hrvatskog ustaškoga pokreta. "Ustaški pokret se pozivao na pravašku tradiciju i učenje Ante Starčevića, žestoko obračunavao s jugoslavenstvom kao velikom zabludom hrvatskoga naroda, a jugoslavensku državu od 1918. nazivao vrhuncem 'niekanja hrvatske narodne samosvojnosti'. U poviestno i narodno područje zamišljene nove hrvatske države ušla bi i Bosna i Hercegovina do rieke Drine, koja se i tada označavala 'kao granica dvaju svjetova, zapadnog i iztočnoga.

    Ustaški odpor Aleksandrovoj diktaturi donosi prve žrtve.

    Rodoljub STIPE JAVOR uhićen je 31. listopada 1929., u zatvoru je zvjerski mučen i od posljedica mučenja umro na robiji u Mitrovici. Prije Javorove uhitbe u uzama zagrebačkoga redarstva za vrieme mučenja u svibnju 1929. umro je hrvatski radnik JOSIP ZRNEK, a u lipnju 1929, takodjer od mučenja u sarajevskim uzama izgubio je život muslimanski Hrvat iz Bosne HUSNIJA ČENGIĆ. Sredinom kolovoza 1929. ubio je srbski žandar iz zasjede u Brodskomu Varošu hrvatskoga seljaka BARTOLA VUKOVIĆA. Drugi pak srbski žandar u početku prosinca 1929. ubio je BLAŽA DJOGIĆA u Širokomu Briegu. Srbski četnik 22. prosinca 1929. u Vitezu kod Travnika ubio je muslimana AVDA IBRAKOVIĆA.

    Osudom sudbenoga stola u Zagrebu od 30. lipnja 1931. osudjeni su: MARKO HRANILOVIĆ i MATIJA SOLDIN na kaznu smrti vješanjem, STJEPAN JAVOR na 20 godina robije, ANTUN HERCEG na 20 godina robije, DRAGUTIN KRIŽNJAK na 18 godina robije, STJEPAN HORVATEK na 15 godina robije, PAVAO GLAD na 15 godina robije, MILAN SILADI na 6 godina robije, ANTUN VEZMAROVIĆ na 5 godina robije, LUKA MARKULIN na 3 godine robije, dok su na kaznu od 18 mjeseci robije osudjeni: MARIJA HRANILOVIĆ, STJEPAN MARKULIN, MILE STARČEVIĆ, MIRKO KRUHAK, MIJO BZIK, GABRIEL KRUHAK i JANKO KRUHAK - svi zbog toga, što bijahu hrvatski rodoljubi.

    Kralj Aleksandar je 10. rujna 1931. u Niškoj Banji podpisao izborni zakon, koji je bio sastavljen tako, da omogući pobjedu vladine stranke. Vladinoj stranki pripast će većina mandata takodjer i u onim krajevima, gdje žive i glasuju njezini protivnici.

    Srbski su četnici, žandari, stražari i detektivi tiekom godine 1931. ubili više hrvatskih rodoljuba. U zagrebačkoj bolnici Milosrdnih sestara 17. veljače 1931. umro je hrvatski seljak DJUKA ILJANIĆ iz Bistre od rana i ozljeda, što ih je zadobio u prigodi mučenja na zagrebačkomu redarstvu. Sutradan, 18. veljače 1931., na večer usred Zagreba - u Dalmatinskoj ulici - ubijen je hrvatski povjestnik i političar dr. MILAN ŠUFFLAY, umirovljeni sveučilištni profesor (ubili ga članovi "Mlade Jugoslavije" u dogovoru sa zagrebačkim redarstvom). Na zagrebačkomu je redarstvu u veljači 1931. ubijen hrvatski mladić JOSIP POROPAT u prigodi strahovita mučenja. U veljači 1931. u uzama zagrebačkoga redarstva zbog dugotrajna zlostavljanja umro je limarski obrtnik iz Djakova BOŠNJAKOVIĆ. Na talijanskoj su granici srbski žandari 14. siečnja 1931. ubili OBRADA PAVLOVIĆA, Hrvata iz Bačke. Hrvatski seljak ANTE PAVELIĆ iz Bosanskoga Broda od posljedica strahovita mučenja u srbskim uzama umro je u Beču u travnju 1931. U zatvoru zagrebačkoga redarstva mučen je u lipnju 1931. trgovac JOSIP NADJ iz Ferdinandovca tako neljudski, da je i umro pri samu mučenju. Žandari su u kolovozu 1931. ubili jednoga hrvatskoga seljaka iz Lenčaka kod Lasinje. Zbog rana, što ih je zadobio prigodom mučenja u zatvoru zagrebačkoga redarstva, umro je 10. kolovoza 1931. ILIJA PETRANOVIĆ iz Nove Gradiške. Sutradan (11. kolovoza 1931.) u Beograqu je obješen hrvatski seljački mladić IVAN ROSIĆ zbog toga, što Je kao ustaša dobio nalog, da ubije hrvatskog odpadnika Andriju Berića, načelnika u Novoj Gradiški. U Omišu je 12. srpnja 1931. održan velik Euharistijski kongres (pribivalo je 12.000 Hrvatica i Hrvata), na kojemu su se pjevale hrvatske pjesme, što je srbske žandare tako razdražilo, da su pucnjevima iz pušaka dvie osobe ubili, a mnoge ranili. Nakon izbora od 8. studenoga 1931. srbski četnici i žandari ubili su u benkovačkomu kotaru pet hrvatskih seljaka, koji nisu htjeli poći na izbore, a mnoge su zlostavljali i zatvorili. Zbog posljedica mučenja u uzama su umrli hrvatski rodoljubi: IVAN JEDLIČKA iz Virovitice i bankovni činovnik ZVONIMIR TOPOLNIK iz Livna.


    Popisom stanovništva od 31. siečnja 1921. 67 ustanovljeno je, da 47 posto svih stanovnika Jugoslavije pripada grčkoiztočnoj (pravoslavnoj) vjeri, a 40 posto katoličkoj (rimokatoličkoj i grkokatoličkoj) vjeri. Ostalih 13 postotaka činili su muslimani, evangelici, Židovi i ostali. Godine 1932. objavljena je statistika činovnika, koji su služili kod središnjih državnih ustanova u Beogradu. Jasno je po toj statistiki ili brojitbi bilo, kako su katolici, *dakle ponajprije Hrvati i Slovenci - veoma zapostavljeni u svim uredima, koji su iz Beograda upravljali cielom državom.

    Beogradska je vlada nastojala umorstvima maknuti rodoljubne hrvatske znanstvenike i književnike. Pri tomu se služila raznim propalicama, koji su takva umorstva vršili za plaću. Tako je ZWERGER 18. veljače 1931. pod okriljem zagrebačke policije željeznom batinom ubio hrvatskoga povjestnika dr. MILANA ŠUFFLAYA. Jednak je zadatak povjeren dvojici lupeža, koji su trebali ubiti poznatoga hrvatskoga rodoljuba i književnika dr. MILU BUDAKA. Umorstvo Budaka pokušano je 7. lipnja 1932., i to usred biela dana, u Ilici, najprometnijoj ulici grada Zagreba. Dva su mladića Budaka tukli batinama po glavi, ali su pobjegla, kada su prolazeći gradjani Budaku pritekli u pomoć. Ranjeni dr. Mile Budak kolima Družtva za spašavanje prevezen je na Srebrnjak, gdje je odmah operiran u kliniki dr. Gottlieba. Kada je ozdravio, Mile Budak sklonio se u inozemstvo.

    Hrvatski mučenici ubijeni u godini 1932.: IVE DUŠEVIĆ iz Ljubča kod Nina, AUINOVIĆ (Ston), JOZO OLUJIĆ iz sela Opanci kod Imotskog, IVAN DOMITROVIĆ, STJEPAN MATKOVIĆ (Bosanski Brod), hrvatski seljak LUKA DEVČIĆ (ubijen u zatvoru), gostioničar MIŠUR iz Benkovca, seljak iz Nina ŠIME GRGIĆ (ubijen u zatvoru), željeznički namještenik PEČNIKAR (umro od mučenja u zatvoru), seljak IVAN EREŠ, IVAN KAJDA i PAVAO LUKAČ (seljaci iz Virovitice), hrvatski seljak TOMISLAV ČORAK, JAKOV PERAIĆ (Polača, Dalmacija), remenarski obrtnik FRKOVIĆ iz Benkovca (umro od mučenja), MIRO PERKOVIĆ (Ljubča kod Nina), MILE KORDUN (Mumići kod Nina), BLAŽ SAVIĆ iz Bunjevaca, NIKOLA ZRILIĆ pok. Mate iz sela Šopota, MARA TROSKAT (selo Banjevci). Iste je godine ubijeno još mnogo drugih Hrvata, a bezbroj ih je mučeno, zatvarano i na sve načine proganjano zbog svoga rodoljublja.

    Medju hrvatske mučenike godine 1933. spada pobornik politike dr. Ante Pavelića IVAN GABAJ, seljak iz Hlebina kod Koprivnice. Njega su ustrielili žandari, jer im nije htio odati, gdje su članovi ustaškoga pokreta prelazili granicu. Pokopan je u Hlebinama "uz grob svojega druga i ustaše FRANJE MRAZA, koji je takodjer poginuo,,68. Ostali mučenici u godini 1933.: Hrvatski seljaci po svim selima Like i sjeverne Dalmacije zbog podpore Ličkom ili Velebitskom ustanku, nekoliko stotina hrvatskih seljaka mučenih u okolici Vinice (Hrvatsko Zagorje), JOSIP KROBOT (Gornji Ladanji), preko tisuću osoba zlostavljanih u prigodi dolazka kralja Aleksandra i kraljice Marije u Zagreb (16. prosinca 1933.), skupina seljaka iz Rečice kod Karlovca (18. travnja 1933.), JOSIP SILOBRČIĆ (ljekarnik iz Biograda na moru), gradski činovnik VLADIMIR BOGOVIĆ iz Karlovca, hrvatski seljak CVJETKO NIŽIĆ (Preko pokraj Zadra), hrvatski seljak STOJILOVIĆ (ubio ga Srbin Života Radivojević na dan obćinskih izbora u selu Oreškovici), u Splitu je u srpnju 1933. za vrieme procesije ubijena neka žena, hrvatski borac PETAR GRGIĆ, hrvatski seljak ŠIME DUŠEVIĆ iz Asina kod Nina, hrvatski seljak iz Pakoštana u Dalmaciji BLAŽ VUKUTIN, hrvatski seljak BEKAVAC (Proložac kod Benkovca), ŠANDOR TRAJBER (ubijen u blizini granice kod Donje Lendave), odvjetnik i književnik dr. IVO PILAR, 60 hrvatskih seljaka (iz Djelekovca, Koprivnice, Torčeca, Sigetca, Hlebina, Gole, Sesveta, Grbaševca, Preloga i još nekih sela), koje su žandari zlostavljali zbog podpore hrvatskim emigrantima u južnoj Ugarskoj (najviše mučeni: JOSIP HAVAJIĆ, FRANJO MAKAR, PAVAO TUREK, JOSIP JURAŠIN, ANTUN BABAT, IGNAC ZLATAR, DRETAR, STANČIN i PETKOVIĆ), čestiti seljaci narodni zastupnici HSS-a TOMO VOJKOVIĆ, MIŠKO RAČAN i TOMO MADJERIĆ, preko 200 djaka, koji su u svibnju 1933. izvjesili hrvatsku zastavu na sveučilištnoj zgradi u Zagrebu, hrvatski sveučilištarci zbog hrvatskih manifestacija na zagrebačkomu sveučilištu 27. i 28. rujna 1933., hrvatski seljak IVAN BORAČ (Rožanci), seljak ANTUN IVANOV (Preko kod Zadra), hrvatska seljakinja RUŽICA KNEŽEVIĆ iz Perušića (žandari ju ubili kundacima), PAVAO PERKOVIĆ (Perkovići kod Slavonskoga Broda), seljak RAŠIĆ (ubijen na nekoj skupštini kod Slav. Broda), seljak PETAR GRGIĆ (Murvica, Dalmacija), poštanski činovnik ubijen u Zagrebu 1. prosinca 1933. zbog pjevanja hrvatskih pjesama.

    Progoni, mučenja i ubojstva Hrvata stalno su se pojačavala. U Beogradu je 13. ožujka 1934. počela parnica protiv FRANJE ZRINSKOG i drugova zbog stupanja u organizaciju "Ustaša" (FRANJO ZRINSKI i STJEPAN PIŽETA osudjeni su na smrt). U Beogradu su 12. svibnja 1934. obješeni PETAR OREB i JOSIP BEGOVIĆ. Sudbeni stol u Zagrebu 11. rujna 1934. osudio je dr. IVANA PERNARA na 30 mjeseci zatvora te RASPORA, ŠTIMČEVU i dva brata HORVATA na 10 do 24 mjeseca strogoga zatvora zbog širenja letaka, u kojima se nepovoljno prikazuje djelovanje diktatorske vlasti u Beogradu. U Bjelovaru i Gospiću osudjeni su mnogobrojni hrvatski rodoljubi na težke vremenske kazne i od 15 godina na više najteže robije. U Hrvatskoj su izbijale pobune protiv krvava kraljevskoga režima. Na velikomu sokolskomu sletu "Jugoslavenskoga sokola" u Zagrebu u kolovozu 1934. prasnula je bomba. U početku travnja 1934. pobunili su se hrvatski seljaci u Sv. Križu Začretju kod Krapine protiv nasilja tamošnjih žandara. U Hrvatskomu Zagorju došlo je do ljutih progona. Žandari su pozatvarali mnogobrojne seljake, od kojih je preko 50 bilo u zatvorima izmrcvareno.

    Čaša strpljenja hrvatskoga naroda se prelila. Protiv zločina jugoslavenskoga diktatorskoga režima nije se moglo boriti zakonskim sredstvima, jer su ta sredstva hrvatskomu narodu bila oduzeta. Stoga se on poslužio drugim sredstvima. Na ljutu ranu trebalo je staviti ljutu travu. U Marseilleu su 9. listopada 1934. odjeknuli atentatorski hitci. Pade glava kralju-diktatoru iz "opančarske dinastije" (Milan Jajčinović) Karadjordjevića.

    "Ustaška politička emigracija uzela je zadaću rušenja

    Jugoslavije, a prvi cilj na tomu putu bilo je likvidiranje kralja Aleksandra, organizatora Radićeva ubojstva i tvorca diktature. Pokušali su ga ubiti 1933. prilikom posjeta Zagrebu, a kad u tomu nisu uspjeli, povezali su se s makedonskom revolucionarnom organizacijom (VMRO) i pripremali se za atentat u Madjarskoj. Napokon su kraljev put u Franzuzku u listopadu 1934. izkoristili za taj naum. U Marseilleu, gdje se izkrcao s broda, dočekali su ga na ulicama atentatori (slično ubojstvu Franje Ferdinanda u Sarajevu 1914.) i ubili. Izvršitelj je bio Makedonac Veličko Kerin, koji je odmah ubijen, trojica Hrvata sudionika uhvaćena su na granici, a glavni organizator- ustaša Eugen Dido Kvaternik je pobjegao. ,,

    Dr. Ante Pavelić i Eugen Dido Kvaternik, na sudjenju u nenazočnosti, osudjeni su na smrt. Trojica sudionika u atentatu uhvaćena na granici - MIJO KRALJ, IVAN RAJIĆ i ZVONIMIR POSPIŠIL - osudjena su na doživotnu robiju. Italija i Madjarska razpustile su ustaške emigrantske postroje ili ograničile emigrantske skupine. "Medjutim, ustaška organizacija je i dalje nastavila s radom s jednim jedinim ciljem: razbijanje Jugoslavije i stvaranje nezavisne hrvatske države.

    Rimski vojskovodja, političar i pisac Marko Porcije Katon Stariji (234.-149. pr.Kr.) svaki je svoj govor u senatu završavao riečima, da najopasnijega neprijatelja Kartagu treba razoriti. Tu Katonovu borbenu lozinku preinačio je dr. Ante Pavelić u izričaj:

    Ceterum censeo Iugoslaviam esse delendam - Uostalom, mislim, Jugoslaviju treba razoriti. Na razvalinama Jugoslavije obnovljena je nezavisna hrvatska država. Atentat u Marseilleu bio je početak kraja karadjordjevićevske Jugoslavije. Dr. Vladko Maček to nije shvatio. Svojom autonomističkom politikom razkopčavanja i skopčavanja lajbeka pomogao je komunistima Josipa Broza Tita, da sruše Nezavisnu Državu Hrvatsku i ponovno vrate Jugoslaviju, u kojoj će Srbi opet imati sve glavne poluge vlasti. U toj komunističkoj Jugoslaviji obnovit će se temelji, na kojima će se pokušati izgraditi Velika Srbija pod vodstvom opet jednog Aleksandra - ne opančara, nego "abadžije", selskoga krojača, Aleksandra Rankovića.



    Iz knjige: "U Odžaku se branila hrvatska država"

  4. #4
    prvi post


    Komentar od: Otporaš | Komentirano: 27. svibanj 2013. 0:59


    Poštovana prijateljice,
    Vidio sam da si ubacila i lijepo naslov stavila ono što sam ti poslao. Najiskrenija hvala!
    Kada imadneš priliku i ako smatraš potrebno ubaci ovo i stavi da je izvor iz komentara Slobodne Dalmacije.
    Ovo je na portalu slobodni net provokativno, ali DUH je taj koji uvijek provokativno izaziva. Da oni mene ne baniraju, ja bih njemu uvijek na uljudan hrvatski način odgovorio. Ali Alex i Alen-span su definitivno protiv mene i mojeg iznošenja istine o Jasenovcu, NDH, Poglavniku i Ustašama. Mene mojih 213 Sovićana i Goričana koji su svoje drage živote dali u obrani naše Hrvatske 1941-1945. obvezuju da ih se sjetim i da ih nikada nezaboravim. Zato ja to i činim. Neka oni počivaju u MIR BOŽIJEM a ja ću vršiti moju ljudsku i hrvatsku dužnost prema mojim župljanima, koje uopće nisam poznavao, ali se klanjam njihovu pepelu i cijenim njihovu žrtvu.

    Iskreni pozdrav iz Texasa. Bog! Mile Boban, Otporaš.


    (10) DESET RAZLOGA ZAŠTO USTAŠKI POKRET NIJE BIO FAŠISTIČKI!

    1.) Kladio bih se da osnivači Ustaškog Pokreta iz 1929 godine u
    Zagrebu nisu ni znali za
    postojanje filozofskih doktrina fašizma i nacizma.

    2.) Kladio bih se da 99% Ustaša nije ni znalo za politički smisao
    fašizma i nacizma.

    3.) Kladio bih se i to znam za sigurno da su Ustaše polagale prisegu
    za osloboditi Hrvatsku
    od tiđinske srpske kraljevske vlasti, a ne za širenje fašizma i nacizma.

    4.) Kladio bih se da su Hitler, Mussolini, Maček i svi međunarodni
    krugovi bili za očuvanje
    Jugoslavije. Tko u to ne vjeruje neka izvoli potražiti
    povijestne činjenice i tu će sve
    pronaći i sam se uvjeriti.

    5.) Kladio bih se da je bila velika masa Hrvata u redovima NOB, NOV
    koji su iskreno mislili
    da se bore za svoju zemlju Hrvatsku, a protiv svake tuđinske vlasti.

    6.) Kladio bih se da je KPJ političkom manipulacijom prevarila mnoge
    Hrvate, posebice
    Hrvate Dalmacije i Istre, da se bore protiv okupatora, a u
    stvari oni su se borili protiv
    svoje vlastite braće Hrvata i svoje vlastite već tada postojeće
    Hrvatske Države.

    7.) Kladio bih se da Poglavnik, Ustaški Pokret i Ustaše nisu bili
    protiv nikoga, osim što su
    bili borci za Hrvatsku Državu! Država, to je narod! Narod se
    mora čuvati i braniti. To su
    vojnici HOS kao vojnici, po vojničkoj dužnosti morali činiti.

    8.) Kladio bih se da bi svaki državni Poglavar bilo koje države u
    svijetu, u ratnom stanju
    i mao i ratne zakone. To su imali svi: Hitler, Staljin,
    Churchill, Truman i svi ostali.

    9.) Kladio bih se da je Staljin naredio Titi da komunističku borbu
    nazove "antifašističkom"
    borbom, a sve one koji mu se suprostave da ih se nazove
    "fašistima" i kao takovi su
    automatski neprijatelji komunističke revolucije, nacisti,
    fašisti i državni neprijatelji broj
    jedan.

    10.) Svi oni koji zagovaraju bivši ustaško partizanski rat, SU
    IZDAJNICI HRVATSKE
    STVARI, rekao je u svojem povijestnom govoru za Deseti Travnja
    1968 godine general
    DRINJANIN svim Hrvatima u svijetu

  5. #5
    Podsjetnik...izvor: stina hrvatskij pradidova.

    Nezavisna Hrvatska Država, Glavno glasilo Hrvatskog Domobrana, Siječanj, 1935.

    NEKA SVATKO ZNADE!
    Borba hrvatskog naroda, što ju vodi proti beogradskim nametnicima ima potpuno određene ciljeve. Do danas je već svakome postalo jasno, da hrvatski narod ne će ovoga stanja u kome se sada nalazi, te da upire sve svoje snage, da ga promijeni. Ne samo hrvatski narod, nego i svi drugi narodi, cijela svjetska javnost, znade danas posve dobro, da će ta borba biti povedena do kraja, a dokaz tome su već do sada pružili hrvatski borci- osvjedočavaju svakako da će ta borba donijeti pobjedu i rezultate, koje hrvatski narod želi.

    Tkogod se je malo interesirao za hrvatsku narodnu stvar, te ju pregleda ma i površno, mogao se osvjedočiti, da cilj hrvatske narodne borbe nije tek rušenje i promjena momentalnog beogradskog režima, nije borba tek za rušenje i mijenjanje sadanjeg unutarnjeg državnog centralističkog uređenja tako-zvane ¨Jugoslavije, nije borba tek za neku autonomiju, federaciju ili konfederaciju nego je to borba za podpuno prekinuće i razrješenje bilo kakovog državopravnog veza sa Beogradom, i Srbijom, a za uzpostavu potpuno samostane i nezavisne Hrvatske.
    SAMOSTALNA I NEZAVISNA HRVATSKA DRŽAVA IMA SE USPOSTAVITI NA CIJELOM HRVATSKOM POVJESTNOM I NARODNOM PODRUČJU, TO JEST U SVIM POKRAJINAMA HRVATSKE, KOJE SU U PROŠLOST OBITAVALI I SADA OBITAVAJU HRVATI, ONA IMA BITI TAKO SAMOSTALNA I NEZAVISNA, DA BUDE IMALA SVE ATRIBUTE DRŽAVNOSTI, KAO I SVAKA DRUGA SLOBODNA DRŽAVA.

    Boreći se za slobodu, hrvatski narod ne će da uspostavljena Hrvatska država, nakon što razriješi veze sa Srbijom, dođe opet u bilo kakovu državopravnu vezu bilo s kojom drugom državom.
    Slobodna i nezavisna država Hrvatska živjet će u prijateljstvu i u dobrim gospodarskim odnošajima sa susjednim državama, naročito onima, na koje je upućena prirodnim putem i posebnim prijateljstvom, nu ona ne će niti ne smije doći u bilo kakovu političu ovisnost, o kojoj drugoj državi ili o kom drugom narodu.

    NITI SE SMIJE POVRATITI ONO ŠTO JE NEKADA BILO; NITI SE SMIJU PRAVITI KAKOVI NOVI ODNOŠAJI PA BILO S KIME, ŠTO BI ZNAČILO OPET NEKU ZAJEDNICU I VEZ S DRUGIMA, PA MAKAR I TAJ VEZ BIO I NAJMANJI I NAJNEZNATNIJI.
    Ovo što je ovdje rečeno, nije tek želja ili misao pojedinca, nego je to sigurno misao, želja i čvrsta odluka cijelokupnog hrvatskog naroda.

    To je tako i prirodno, jer je hrvatski narod u svojoj davnoj i nedavnoj prošlosti a i u sadašnjici gorko izkusio svu težinu i nesreću svojih veza bilo s kime, to je izkustvo skupo platio svojom krvlju, svojim mukama i svojim bolovima, pa je i odatle naučio, da je uvjet njegove sreće i blagostanja njegova podpuna državna nezavisnost, te se danas i bori samo za nju i nikakovu drugu kombinaciju.

    Ovo je prirodno i jasno, te o tome nebi trebalo potrošiti niti jedne riječi, kada se od vremena do vremena nebi pojavljivale neke aluzije na to, kao da hrvatski narod želi, da Hrvatska, kada se oslobodi, bude opet sačinjavala neku zajednicu sa kojom drugom državom, ili kako se je to bilo pisalo s Austrijom.
    NE, TOGA HRVATSKI NAROD NE ĆE I NE ŽELI, NI S AUSTRIJOM NITI IKOJOM DRUGOM DRŽAVOM, BAŠ TAKO KAO NI SA SRBIJOM. TOGA HRVATSKI NAROD NE ĆE I NE ŽELI, NITI ĆEMO TOGA IKADA DOZVOLITI, PA I POD CIJENU SVOJIH ŽIVOTA.

    Ne ćemo dopustiti, da se ikada više povrati godina 1918., kada su zvani i nezvani, ili bolje rekuć baš nezvani izručivali hrvatske zemlje tuđinu u ruke pod vidom tobožnjeg nekakvog bratstva, i zajednice.
    Pravi prijatelji naše slobode i uzpostave naše nezavisne hrvatske države to od nas ni ne traže. Proti neprijateljima, koji bi nam takova šta nametnuti htjeli, znati ćemo se boriti baš tako kao i proti beogradskim uzurpatorima, a može biti o tom na čistu i siguran da ćemo svakom onom, tko bi o tom odlučnom času pokušao obnoviti godinu 1918. stati najodlučnije na put, sa svim sredstvima to zapriečiti i u samom zametku bezobzirno ugušiti.

    BORBU, KOJU SMO POVELI, NE VODIMO ZA NIKAKOVE POLITIČKE KOMBINACIJE, NEGO ZA UZPOSTAVU SAMOSTALNE I NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE TO TREBA SVATKO ZNATI!

    Dr. Ante Pavelić

  6. #6
    Jel tebe zanima inače u hrvatskoj politici išta osim ustaškog pokreta.
    Slava Ukrajini-Herojima slava


    Zbog Eline i bokala vina
    zapalit ću Krajinu do Krima

    Zapalit ću dva-tri ruska štaba
    da ja nisam dolazio džaba

  7. #7

  8. #8
    Naravno da me zanima općenita hrvatska povijest. Pošto je Ustaški Pokret još uvijek jedan veliki dio ne obrađene hrvatske povijesti u smislu objektivnosti, mišljenja sam da treba pisati i obrađivati i onaj dio "ustaškog pokreta" o kojem ljudi imaju različita mišljenja.

    Inkvizitor, prijatelju dragi, uzmimo na primjer slučaj Janka Puste. Za ime Janka Pusta se zna, rekao bih, isto koliko se zna i za Ustaški Pokret. Ali istini za volju još se nije nitko potrudio i napisati neke uspomene, studiju dogodovština i rada sa Janka Puste. Sve što se zna o Janka Pusti zna se površno. Čitajući ove opise generala Drinjanina "Povodom smrti dra. V. Mačeka", hoćeš nećeš, zahvaljujući upravu Maksu Luburiću (bez ikakvoga uveličavanja njega kao osobe, striktno povijesno) ovi opisi bi se mogli smatrati kao jedan dio hrvatske povijesti Janka Puste...To je samo moje mišljenje.

  9. #9
    DALI JE DESETI TRAVNJA HRVATSKI ILI POGLAVNIKOV?


    ŠTO BI TREBAO ZNAČITI DESETI TRAVNJA ZA HRVATE!?

    Donosim u 25 točaka kao odraz 25 polja hrvatskog nacionalnog grba 25
    ZASADA DESETOG TRAVNJA:

    1.) DESETI TRAVNJA je nacionalni program svih Hrvata!

    2.) DESETI TRAVNJA JE ETATIZAM!

    3.) DESETI TRAVNJA je dijalog za sve građane Hrvatske!

    4.) DESETI TRAVNJA nije stranka, pokret, organizacija ili osoba!

    5.) DESETI TRAVNJA je hrvatski put i hrvatski cilj!

    6.) DESETI TRAVNJA je kontroverzan samo neprijatelju Hrvatske!

    7.) DESETI TRAVNJA je evolutivan i razvija se s nižih oblika
    hrvatstva u više oblike hrvatstva!

    8.) DESETI TRAVNJA ne poznaje norme, sisteme niti nosi sat. On samo
    stvara novo!

    9.) DESETI TRAVNJA je škola hrvatskog državotvorstva!

    10.) DESETI TRAVNJA je nazočan gdje god se govori i priča o Hrvatskoj!

    11.) DESETI TRAVNJA je mobilizacija svih građana Hrvatske u obrani
    naše Države Hrvatske!

    12.) DESETI TRAVNJA nije Ustaški nego hrvatski!

    13.) DESETI TRAVNJA nije sam jedan nadnevak, nego je jedna hrvatska ideja!

    14.) DESETI TRAVNJA je jedan sveopće hrvatski okvir hrvatstva!

    15.) DESETI TRAVNJA je svijetlo i putokaz nacionalizma!

    16.) DESETI TRAVNJA je kruna svih prošlih hrvatskih težnja za
    Hrvatskom Državom!

    17.) DESETI TRAVNJA je socijalan i baziran na temeljima pravde i jednakosti!

    18.) DESETI TRAVNJA je demokratski izraz želja hrvatskog naroda za
    svojom državom!

    19.) DESETI TRAVNJA je integracija svih građana Hrvatske!

    20.) DESETI TRAVNJA je simbol Hrvatske Države!

    21.) DESETI TRAVNJA je poziv na nacionalnu svijest i hrvatsko DOSTOJANSTVO!

    22.) DESETI TRAVNJA je INDEX svih hrvatskih potreba i želja!

    23.) DESETI TRAVNJA je sjećanje na sve Hrvatice i Hrvate koji su pali
    u obrani Hrvatske!

    24.) DESETI TRAVNJA je pogled iz prošlosti u budućnost...!

    25.) DESETI TRAVNJA JE DAN HRVATSKE DRŽAVNOSTI!!!


    Ovim putem želim svima čestitati dan hrvatske slave i ponosa DESETI
    TRAVNJA! Otporaš.

  10. #10
    SPORAZUM PACELIĆ-STOJADINOVIĆ

    Prenosin sa portala INDEX.HR. bez ikakovih izmjena i promjena. Ovo je naravno pogled kroz srpski ugao. Naš hrvatski je malo drugačiji. Može se naći kroz PISMA MAKSA LUBURIĆA pravi izvor tih razgovora između Poglavnika dra. Ante Pavelića i dra. Milana Stojadinovića. Urednik časopisa IZBOR Stjepan Šubašić je bio na tim razgovorima - ja te razgovore ne mogu nazvati pregovorima, jer se ništa nije ni dogovorili niti potpisalo; ali jest uzburkalo mnoge prijatelje i neprijatelje.Ovo donosim da čitatelji pročitaju i donesu svoje osobne zaključke o ovim razgovorima. Otporaš.


    Broj postova: 2057

    29.3.2008. 18:56 | Naslov: RE: Pregovori i Sporazum: Pavelic-Stojadinovic, u B... Prikaži/Sakrij | Citiraj
    Interesantno je takodje sta na primer o podacima iz knjige hrvatskog istoricara Krizmana, dakle o pregovorima i predvidjenom sporozumu izmedju Pavelica i Stojadinovica pise npr poznati srpski istoricar Predrag Markovic u knjizi "Istorija srpsko-hrvatskih odnosa u XX veku".

    Evo samo jedan odlomak:


    "
    Kada je rimski "Il Tempo" 11. avgusta 1954. godine objavio vest o političkom sporazumu između bivšeg predsednika jugoslovenske vlade dr Milana Stojadinovića i poglavnika ustaške NDH dr Ante Pavelića, bila je to najveća posleratna senzacija za hrvatsku i srpsku emigraciju širom sveta. Ovo je pokušaj da se osvetli deo zaboravljene istorije o kojoj se nije pričalo godinama.

    U novinarskom članku, između ostalog, piše: "Iz Buenos Ajresa stigla je vest o izmirenju Stojadinovića i Pavelića, dvojice ljutih neprijatelja pre i posle Drugog svetskog rata. Stojadinović i Pavelić, u prisustvu najbližih saradnika, obavezali su se da priznaju buduće samoopredeljenje hrvatskog i srpskog naroda kada bude srušena Titova Jugoslavija, te će zajednički raditi na stvaranju nezavisne države Srbije i nezavisne države Hrvatske..."

    Mesec dana kasnije nevericu među šokiranom emogracijom raspršio je tekst u argentinskom provladinom "El Hogaru" u kojem piše: "Prava balkanska bomba eksplodirala je u srcu argentinske prestonice. Neupućeni u balkanske prilike ne mogu na pravi način oceniti značaj ovog događaja bez saznanja o stepenu netrpeljivosti među narodima na balkanskim, prostorima, a prvo mesto u tom rasponu mržnje zauzimaju Srbi i Hrvati..."

    Za razbijanje Jugoslavije

    Pojašnjavajući razvoj hrvatsko-srpskih odnosa od naseljavanja na ovim područjima pa sve do 1941. godine, i uz objavljivanje čak pet fotografija dvojice glavnih aktera sporazuma, "El Hogar" dalje piše: "Ma koliko to izgledalo neverovatno, između ova dva do krvi zavađena naroda na pomolu je mir i saradnja. Dr Stojadinović, koji u Argentini živi od 1948. izjasnio se za miran i prijateljski razlaz između Hrvatske i Srbije te za uspostavljanje nezavisnih država Srbije i Hrvatske. Tako bi se učinio kraj međusobnoj borbi koja je stajala života hiljade i hiljade ljudi, žena i dece na obema stranama za vreme Drugog svetskog rata..."

    List dalje konstatuje da se "ni u kom slučaju ne radi o mlaćenju prazne slame među emigracijom, što potvrđuje i evidentno pojačano delovanje Titovih službi u Argentini".

    Zbližavanju poglavnika u egzilu i bivšeg predsednika jugoslovenske vlade i prvom "otopljenju" odnosa dve do krajnosti suprotstavljene strane doprineo je hrvatski emigrant i publicista Josip Subašić koji je oktobar 1953. pokreno časopis "Izbor". U jednom od prvih brojeva objavio je intervju sa Pavelićem. Odgovarajući na pitanje o "mogućem sporazumu sa Srbijom na temelju hrvatskih povijesnih granica", Pavelić je izjavio: "Hrvatski narod nikada neće, niti može, odustati od svojih povijesnih državnih granica. Priznanje tih granica od Srbije uslov je za buduće dobre susedske odnose između Hrvatske i Srbije."

    Već u sledećem broju "Izbor" objavljuje razgovor i sa Stojadinovićem. U uvodnom delu teksta list predstavlja Stojadinovića kao "velikog i simpatičnog Srbina", pri čemu se u Stojadinovićevoj kući u Buenos Ajresu "ispija naša hrvatska i srpska šljivovica". Tom prilikom dr Milan Stojadinović je rekao:

    "Ono što ja tražim za srpski narod ne mogu a da ne priznam i hrvatskom narodu. To stanovište zastupao je i moj veliki učitelj Nikola Pašić još za vreme Prvog svetskog rata, kada se prvi put povela reč o stvaranju zajedničke države Srbije i Hrvatske. Uostalom, ideja o stvaranju Jugoslavije nije ponikla kod nas u Srbiji već je došla kao import iz vaših hrvatskih krajeva. Bila je greška što onda nije Hrvatima dato ono što im, po mom mišljenju, sada treba dati."

    Stojadinović zaključuje da je eventualni sporazum jedini način "da se konačno stane na kraj međusobnom uništavanju, jer Srbi i Hrvati su stotinama godina živeli u posebnim dražvama i uvek u najboljem prijateljstvu te sam siguran da ćemo opet biti upućeni jedni na druge i pomagati se u obrani zajedničkih interesa".

    Analitičari prilika među srpskom i hrvatskom emigracijom odmah su procenili da je samo pitanje vremena kada će dvojica "bivših" da se nađu za pregovaračkim stolom. U pojedinim emigrantskim listovima već su se pojavljivali naslovi, u stilu: "Sviće na Drini" ili "Mir na granicama Srbije i Hrvatske".

    Krajem 1954. godine Pavelić, koji kao da se probudio iz političkog sna, ponovo daje intervju "Izboru". Na sva usta hvali "političku mudrost dr Stojadinovića" i najavljuje skoro potpisivanje "povijesnog sporazuma" uz konstataciju kako je "i kod naroda u Srbiji te kod njegovih poštenih sinova u tuđini sazrelo mišljenje da je Jugoslavija, posebno ona prva, bila nesreća za oba naroda".

    I dok su se Pavelić i Stojadinović međusobno častili komlimentima, ispijali "hrvatsku i srpsku šljivovicu", porodično se posećivali i jedan drugog nazivali "najvećim sinom" hrvatskog odnosno srpskog naroda, njihovu emigrantsku sabraću sve je više kopkalo pitanje: šta, zapravo, stoji iza ovog političkog domunđavanja i "izliva nežnosti" među dojučerašnjim smrtnim neprijateljima, a naročito - kako su "rešili" pitanje budućeg razgraničenja među dvema državama. Posebno se osećala uznemirenost među hrvatskom emigracijom kojoj je bila poznata cena "političke mudrosti" poglavnika.

    Mada se to vešto prikrivalo, detalji sporazuma Pavelić - Stojadinović procureli su u javnost posle jedne emigrantske sedeljke kod izvesne gospođe Maštrović u Buenos Ajresu. Ovoj "žurki" je prisustvovao i hrvatski sveštenik publicista Đuro Baloković koji je o tome sačinio belešku:

    "Jedne večeri okupili smo se u salonu gospođe Maštrović, kada se pojavio i dr Stojadinović. Došao je raspoložen, a domaćici je doneo veliki buket cveća. Kada smo se upoznali, odmah me je upitao: "No, oče, šta se priča među Hrvatima? Šta radi moj prijatelj Pavelić?"

    U opuštenoj i šljivovicom podgrejanoj atmosferi Stojadinović je prvi puta, nagovestio osnovne odrednice sporazuma sa Pavelićem, dodavši da prva tačka glasi: "Vođstvo Srpske radikalne stranke, koja je najjača srpska stranka, priznaje pravo Hrvatima na sopstvenu državu." Kada se povela reč o najvažnijem pitanju - budućim granicama, Stojadinović je objasnio da će "definitivne granice odrediti srpska Narodna skupština odnosno hrvatski Sabor".

    - Gospodine predsedniče - primetio je Baloković - kao što vam je poznato, ne postoji ni Hrvatski sabor ni Srpska Narodna Skupština. Titove republičke parlamente ne priznajemo ni mi, a ni vi. Ako bi došlo do raspada Titovog režima, moralo bi se odmah urediti privremeno razgraničenje kako bi se izbegli tragični nesporazumi iz 1941. godine?

    Stojadinović je odgovorio: "Pavelić i ja smo mislili o tome. U Hrvatskoj bi se ta granica "pokrivala" sa granicama sadašnje Republike Hrvatske. Bosnu ćemo podeliti po pola, i to tako da granica ide rekama Bosnom i Neretvom. Zatim: nama Sarajevo a vama Banjaluka. Doduše, zapadna Bosna je u većini Srpska, ali mi ćemo učiniti taj ustupak u interesu mira. Zato ćemo od Hrvata tražiti protivuslugu - da nam vrate Duborvnik"!.

    Baloković je zaprepašteno zaustio: "Ali, gospodine predsedniče, pa vi znate da je Dubrovnik hrvatski."

    Stojadinović je mirno nastavio: "Naši kažu da je srpski. Bilo kako bilo nama Srbima treba jedan širok izlaz na more i jedan grad zapadnoevropske kulture. Inače će Srbija zauvek ostati mala kontinentalna provincijska zemlja. Srbi koji bi ostali u Hrvatskoj neka se zovu pravoslavnim Hrvatima, ili neka ostanu, ako hoće, Srbi. U jednoj pravoj demokratiji to, uostalom, i nije nekakav problem. Formiraćemo komisiju koja će na jedan ljudski i miran način sprovesti razmenu stanovništva i dobara. Seljaci iz Hrvatske koji hoće u Srbiju dobiće kuće i imanje otprilike u istoj vrednosti, i obratno. Za radnike i činovnike seoba nije nikakav problem", zaključio je Stojadinović.

    I emigracija po strani

    Lamentirajući o sporazumu sa "svojim prijateljem Pavelićem" Stojadinović je ocenio da će posle "skorog pada Titovog režima", svetske sile odrediti konacne granice. Računao je, zapravo, na intervenciju zapadne alijanse i Ujedinjenih nacija.

    Ove Stojadinovićeve ocene izazvale su živo interesovanje, posebno među hrvatskom emigracijom. Pripadnici desnog bloka HSS-a i veci deo ustaske emigracije nisu hteli ni da čuju o nekakvom sporazumu sa Srbima i žestoko su se okomili na Pavelića, nazivajući ga izdajnikom: "Ranije je takodje prodavao Dalmaciju, a sada ponovo uz nju trguje i Bosnom", grmela je brojna emigracija. Istovremeno, u Pavelićevom "Hrvatskom domobranu" taj sporazum su veličali kao "plod političke mudrosti poglavnika".Ipak jedan deo hrvatske emigracije, pa cak i neki bivsi Pavelicevi saradnici iz Vlade NDH su pristali da prisustvuju zavrsnim pregovorima izmedju Pavelica i Stojadinovica. Tu je posebno in concreto intrigantno da su predstavnic desnog krila HSS, ex "macekovci" nacelno bili protiv politickih kombinacija sa srpskom stranom, iako su cak i tokom WWII neki predstavnici Macekove stranke sedeli u izbeglickoj kraljevskoj Vladi u Londonu.
    Posebno je bila zanimljiva reakcija heterogene i sarolike srpske emigracije. Cetnicki deo emigracije je pohvalio nacelnu ideju o rusenju Titovog "krvopijskog i anti srpskog" rezima i boljsevicke Jugoslavije"(kako su govorili na Svesrpskom Nacionalnom Saboru u Cikagu, 1954) ali je zestoko zamerio Srojadinoovicu sto uopste pregovara sa Pavelicem "krvnikom srpskog naroda". Isto tako predstavnici cetnicke emigracije su zestoko zamerili predvidjenom sporazumu to sto veci deo teritorija nije pripao "Srpskoj homogenoj drzavi".

  11. #11
    SPORAZUM: PAVELIĆ-STOJADINOVIĆ U BUENOS AIRESU 1954.

    Prenosin sa portala INDEX.HR. bez ikakovih izmjena i promjena. Ovo je naravno pogled kroz srpski ugao. Naš hrvatski je malo drugačiji. Može se naći kroz PISMA MAKSA LUBURIĆA pravi izvor tih razgovora između Poglavnika dra. Ante Pavelića i dra. Milana Stojadinovića. Urednik časopisa IZBOR Stjepan Šubašić je bio na tim razgovorima - ja te razgovore ne mogu nazvati pregovorima, jer se ništa nije ni dogovorili niti potpisalo; ali jest uzburkalo mnoge prijatelje i neprijatelje.Ovo donosim da čitatelji pročitaju i donesu svoje osobne zaključke o ovim razgovorima. Otporaš.


    Broj postova: 2057

    29.3.2008. 18:56 | Naslov: RE: Pregovori i Sporazum: Pavelic-Stojadinovic, u B... Prikaži/Sakrij | Citiraj
    Interesantno je takodje sta na primer o podacima iz knjige hrvatskog istoricara Krizmana, dakle o pregovorima i predvidjenom sporozumu izmedju Pavelica i Stojadinovica pise npr poznati srpski istoricar Predrag Markovic u knjizi "Istorija srpsko-hrvatskih odnosa u XX veku".

    Evo samo jedan odlomak:


    "
    Kada je rimski "Il Tempo" 11. avgusta 1954. godine objavio vest o političkom sporazumu između bivšeg predsednika jugoslovenske vlade dr Milana Stojadinovića i poglavnika ustaške NDH dr Ante Pavelića, bila je to najveća posleratna senzacija za hrvatsku i srpsku emigraciju širom sveta. Ovo je pokušaj da se osvetli deo zaboravljene istorije o kojoj se nije pričalo godinama.

    U novinarskom članku, između ostalog, piše: "Iz Buenos Ajresa stigla je vest o izmirenju Stojadinovića i Pavelića, dvojice ljutih neprijatelja pre i posle Drugog svetskog rata. Stojadinović i Pavelić, u prisustvu najbližih saradnika, obavezali su se da priznaju buduće samoopredeljenje hrvatskog i srpskog naroda kada bude srušena Titova Jugoslavija, te će zajednički raditi na stvaranju nezavisne države Srbije i nezavisne države Hrvatske..."

    Mesec dana kasnije nevericu među šokiranom emogracijom raspršio je tekst u argentinskom provladinom "El Hogaru" u kojem piše: "Prava balkanska bomba eksplodirala je u srcu argentinske prestonice. Neupućeni u balkanske prilike ne mogu na pravi način oceniti značaj ovog događaja bez saznanja o stepenu netrpeljivosti među narodima na balkanskim, prostorima, a prvo mesto u tom rasponu mržnje zauzimaju Srbi i Hrvati..."

    Za razbijanje Jugoslavije

    Pojašnjavajući razvoj hrvatsko-srpskih odnosa od naseljavanja na ovim područjima pa sve do 1941. godine, i uz objavljivanje čak pet fotografija dvojice glavnih aktera sporazuma, "El Hogar" dalje piše: "Ma koliko to izgledalo neverovatno, između ova dva do krvi zavađena naroda na pomolu je mir i saradnja. Dr Stojadinović, koji u Argentini živi od 1948. izjasnio se za miran i prijateljski razlaz između Hrvatske i Srbije te za uspostavljanje nezavisnih država Srbije i Hrvatske. Tako bi se učinio kraj međusobnoj borbi koja je stajala života hiljade i hiljade ljudi, žena i dece na obema stranama za vreme Drugog svetskog rata..."

    List dalje konstatuje da se "ni u kom slučaju ne radi o mlaćenju prazne slame među emigracijom, što potvrđuje i evidentno pojačano delovanje Titovih službi u Argentini".

    Zbližavanju poglavnika u egzilu i bivšeg predsednika jugoslovenske vlade i prvom "otopljenju" odnosa dve do krajnosti suprotstavljene strane doprineo je hrvatski emigrant i publicista Josip Subašić koji je oktobar 1953. pokreno časopis "Izbor". U jednom od prvih brojeva objavio je intervju sa Pavelićem. Odgovarajući na pitanje o "mogućem sporazumu sa Srbijom na temelju hrvatskih povijesnih granica", Pavelić je izjavio: "Hrvatski narod nikada neće, niti može, odustati od svojih povijesnih državnih granica. Priznanje tih granica od Srbije uslov je za buduće dobre susedske odnose između Hrvatske i Srbije."

    Već u sledećem broju "Izbor" objavljuje razgovor i sa Stojadinovićem. U uvodnom delu teksta list predstavlja Stojadinovića kao "velikog i simpatičnog Srbina", pri čemu se u Stojadinovićevoj kući u Buenos Ajresu "ispija naša hrvatska i srpska šljivovica". Tom prilikom dr Milan Stojadinović je rekao:

    "Ono što ja tražim za srpski narod ne mogu a da ne priznam i hrvatskom narodu. To stanovište zastupao je i moj veliki učitelj Nikola Pašić još za vreme Prvog svetskog rata, kada se prvi put povela reč o stvaranju zajedničke države Srbije i Hrvatske. Uostalom, ideja o stvaranju Jugoslavije nije ponikla kod nas u Srbiji već je došla kao import iz vaših hrvatskih krajeva. Bila je greška što onda nije Hrvatima dato ono što im, po mom mišljenju, sada treba dati."

    Stojadinović zaključuje da je eventualni sporazum jedini način "da se konačno stane na kraj međusobnom uništavanju, jer Srbi i Hrvati su stotinama godina živeli u posebnim dražvama i uvek u najboljem prijateljstvu te sam siguran da ćemo opet biti upućeni jedni na druge i pomagati se u obrani zajedničkih interesa".

    Analitičari prilika među srpskom i hrvatskom emigracijom odmah su procenili da je samo pitanje vremena kada će dvojica "bivših" da se nađu za pregovaračkim stolom. U pojedinim emigrantskim listovima već su se pojavljivali naslovi, u stilu: "Sviće na Drini" ili "Mir na granicama Srbije i Hrvatske".

    Krajem 1954. godine Pavelić, koji kao da se probudio iz političkog sna, ponovo daje intervju "Izboru". Na sva usta hvali "političku mudrost dr Stojadinovića" i najavljuje skoro potpisivanje "povijesnog sporazuma" uz konstataciju kako je "i kod naroda u Srbiji te kod njegovih poštenih sinova u tuđini sazrelo mišljenje da je Jugoslavija, posebno ona prva, bila nesreća za oba naroda".

    I dok su se Pavelić i Stojadinović međusobno častili komlimentima, ispijali "hrvatsku i srpsku šljivovicu", porodično se posećivali i jedan drugog nazivali "najvećim sinom" hrvatskog odnosno srpskog naroda, njihovu emigrantsku sabraću sve je više kopkalo pitanje: šta, zapravo, stoji iza ovog političkog domunđavanja i "izliva nežnosti" među dojučerašnjim smrtnim neprijateljima, a naročito - kako su "rešili" pitanje budućeg razgraničenja među dvema državama. Posebno se osećala uznemirenost među hrvatskom emigracijom kojoj je bila poznata cena "političke mudrosti" poglavnika.

    Mada se to vešto prikrivalo, detalji sporazuma Pavelić - Stojadinović procureli su u javnost posle jedne emigrantske sedeljke kod izvesne gospođe Maštrović u Buenos Ajresu. Ovoj "žurki" je prisustvovao i hrvatski sveštenik publicista Đuro Baloković koji je o tome sačinio belešku:

    "Jedne večeri okupili smo se u salonu gospođe Maštrović, kada se pojavio i dr Stojadinović. Došao je raspoložen, a domaćici je doneo veliki buket cveća. Kada smo se upoznali, odmah me je upitao: "No, oče, šta se priča među Hrvatima? Šta radi moj prijatelj Pavelić?"

    U opuštenoj i šljivovicom podgrejanoj atmosferi Stojadinović je prvi puta, nagovestio osnovne odrednice sporazuma sa Pavelićem, dodavši da prva tačka glasi: "Vođstvo Srpske radikalne stranke, koja je najjača srpska stranka, priznaje pravo Hrvatima na sopstvenu državu." Kada se povela reč o najvažnijem pitanju - budućim granicama, Stojadinović je objasnio da će "definitivne granice odrediti srpska Narodna skupština odnosno hrvatski Sabor".

    - Gospodine predsedniče - primetio je Baloković - kao što vam je poznato, ne postoji ni Hrvatski sabor ni Srpska Narodna Skupština. Titove republičke parlamente ne priznajemo ni mi, a ni vi. Ako bi došlo do raspada Titovog režima, moralo bi se odmah urediti privremeno razgraničenje kako bi se izbegli tragični nesporazumi iz 1941. godine?

    Stojadinović je odgovorio: "Pavelić i ja smo mislili o tome. U Hrvatskoj bi se ta granica "pokrivala" sa granicama sadašnje Republike Hrvatske. Bosnu ćemo podeliti po pola, i to tako da granica ide rekama Bosnom i Neretvom. Zatim: nama Sarajevo a vama Banjaluka. Doduše, zapadna Bosna je u većini Srpska, ali mi ćemo učiniti taj ustupak u interesu mira. Zato ćemo od Hrvata tražiti protivuslugu - da nam vrate Duborvnik"!.

    Baloković je zaprepašteno zaustio: "Ali, gospodine predsedniče, pa vi znate da je Dubrovnik hrvatski."

    Stojadinović je mirno nastavio: "Naši kažu da je srpski. Bilo kako bilo nama Srbima treba jedan širok izlaz na more i jedan grad zapadnoevropske kulture. Inače će Srbija zauvek ostati mala kontinentalna provincijska zemlja. Srbi koji bi ostali u Hrvatskoj neka se zovu pravoslavnim Hrvatima, ili neka ostanu, ako hoće, Srbi. U jednoj pravoj demokratiji to, uostalom, i nije nekakav problem. Formiraćemo komisiju koja će na jedan ljudski i miran način sprovesti razmenu stanovništva i dobara. Seljaci iz Hrvatske koji hoće u Srbiju dobiće kuće i imanje otprilike u istoj vrednosti, i obratno. Za radnike i činovnike seoba nije nikakav problem", zaključio je Stojadinović.

    I emigracija po strani

    Lamentirajući o sporazumu sa "svojim prijateljem Pavelićem" Stojadinović je ocenio da će posle "skorog pada Titovog režima", svetske sile odrediti konacne granice. Računao je, zapravo, na intervenciju zapadne alijanse i Ujedinjenih nacija.

    Ove Stojadinovićeve ocene izazvale su živo interesovanje, posebno među hrvatskom emigracijom. Pripadnici desnog bloka HSS-a i veci deo ustaske emigracije nisu hteli ni da čuju o nekakvom sporazumu sa Srbima i žestoko su se okomili na Pavelića, nazivajući ga izdajnikom: "Ranije je takodje prodavao Dalmaciju, a sada ponovo uz nju trguje i Bosnom", grmela je brojna emigracija. Istovremeno, u Pavelićevom "Hrvatskom domobranu" taj sporazum su veličali kao "plod političke mudrosti poglavnika".Ipak jedan deo hrvatske emigracije, pa cak i neki bivsi Pavelicevi saradnici iz Vlade NDH su pristali da prisustvuju zavrsnim pregovorima izmedju Pavelica i Stojadinovica. Tu je posebno in concreto intrigantno da su predstavnic desnog krila HSS, ex "macekovci" nacelno bili protiv politickih kombinacija sa srpskom stranom, iako su cak i tokom WWII neki predstavnici Macekove stranke sedeli u izbeglickoj kraljevskoj Vladi u Londonu.
    Posebno je bila zanimljiva reakcija heterogene i sarolike srpske emigracije. Cetnicki deo emigracije je pohvalio nacelnu ideju o rusenju Titovog "krvopijskog i anti srpskog" rezima i boljsevicke Jugoslavije"(kako su govorili na Svesrpskom Nacionalnom Saboru u Cikagu, 1954) ali je zestoko zamerio Srojadinoovicu sto uopste pregovara sa Pavelicem "krvnikom srpskog naroda". Isto tako predstavnici cetnicke emigracije su zestoko zamerili predvidjenom sporazumu to sto veci deo teritorija nije pripao "Srpskoj homogenoj drzavi".

  12. #12

    ZaŠto slavimo deseti travnja?

    by:Otporaš
    9th April 2012, 18:36

    ZAŠTO SLAVIMO DESETI TRAVNJA!


    Danas je sedamdeset i druga godina od osnutka prve hrvatske države nakon Srednjega Vijeka. U čitavu međuvremenu Hrvatska je zadržala stanovite atribute državnosti, pod različitim je tuđinskim vladarskim kućama uživala manje ili više ograničeni suverenitet, ali je vrhunac ropstva doživjela kroz nepuna dva i pol desetljeća velikosrpske jugoslavenske kraljevine. U jugo-magluštinu su je njezini samozvani vođe, smušeni, naivni i neodgovorni politikanti, ograničeni duhovi nedorasli slobodi, natjerali posrljati poput Radićevih gusaka, te ih izručili na milost i nemilost balkanskoj Dinastiji, koja je već prvih dana započela krvavom strahovladom nad narodom Hrvata.
    Ustrajna hrvatska volja i čežnja, muževna borba nacionalne elite i povoljna međunarodna konstelacija nastala političkim i vojničkim slomom Karađorđevićeva mini-imperija, omogućile su hrvatskom narodu da, nakon 839 godina, ponovno stvori svoju nacionalnu državu na velikom dijelu povijesno-etničkog prostora i pod vladarem narodne krvi, premda je, iz razloga političke taktike Tomislavova kruna - bez ikakvih obvezujućih državnopravnih i političkih posljedica - formalno bila prepuštena jednom talijanskom knezu.
    Deseti Travnja hrvatski je narod dočekao u deliriju oduševljenja. Novostvorena država, dakako, nije bila posve suverena i posve idealna; nije takvom bila ni Tuđmanova Hrvatska, a Mesić-Račanova to je još i mnogo manje. Ali je Desetog Travnja neupitno obnovljena hrvatska državnost prvi put nakon tolikih stoljeća, a i na neusporedivo jednoznačniji i prepoznatljiviji način nego što je to, pola stoljeća kasnije, bio slučaj s Republikom Hrvatskom i njezinim na dvije ili više godina rastegnutim stidljivim i polovičnim kročenjem u državnu nezavisnost.
    A da nije bilo Nezavisne Države Hrvatske, da nije sačuvana uspomena na hrvatsku državnost koja je bila moguća još jučer, u našem stoljeću, ne bi hrvatski narod imao otkuda, kroz svoje proljetno gibanje, radom svoje političke emigracije, u volji, vjeri i nadi sabirati snage za novi osloboditeljski pothvat Devedesetih.
    Nezavisnu Državu Hrvatsku, još uvijek u odsuću Poglavnika, proglasio je krugovalnom porukom 10. travnja, u njegovo ime, i prije ulaska njemačkih postrojbi, vojskovođa Slavko Kvaternik. Ali je Država u provinciji izvikana još i prije: u Čakovcu 7., a u Bjelovaru 8. travnja. Seljački vođa Maček odbio je voditi hrvatsku državu pod njemačkim pokroviteljstvom, ali ga nije smetalo sjediti u jugoslavenskoj vladi koja je s Njemačkom potpisala Trojni pakt. Pa ipak, nije imao kud nego se suglasiti s činjenicom Desetog Travnja, te pozvati narod na lojalnost novim ustaškim vlastima. Njegovi pristaše završili su u emigrantskoj jugo-vladi ili Titovoj šumi, a najbolji dio HSS-a razoružao je ostatke raspršene soldateske i priključio se Ustaškom pokretu.
    Nezavisna Država Hrvatska nastala je u okolnostima koje su bile povoljne za njezinu uspostavu, ali su bile i nepovoljne s obzirom na njezino normalno funkcioniranje. Od samog početka, ona je bila suočena s pobunom domaćih Srba, sa širenjem jugo-komunističkog gerilskog ustanka, te s uredovanjem dviju formalno savezničkih, ali stvarno dobrim dijelom okupatorskih vojski. Ona sigurno nije bila "marionetska" tvorevina, ona je bila izraz neugasle narodne volje, stekla je i široko međunarodno priznanje, ali se morala, kao i današnja Hrvatska, pomiriti s ograničenim teritorijem i ograničenim suverenitetom. Bila je natjerana pribjeći strogim mjerama samoobrane, nije se mogla iživljavati u provođenju radikalne demokracije, niti bi to odgovaralo ratnom stanju i duhu tadašnjeg vremena. Ali je u zadanim uvjetima očitovala prava čuda od reda i rada, stege i organizacije, tvarnog i duhovnog tvoriteljstva i slobode.
    Nezavisnu Državu Hrvatsku pomeli su vihor novog, pobjedničkog vremena, neizbježiva pobjeda komunističko-demokratske koalicije i logika prekrajanja interesnih sfera. Mnogo se raspravljalo o izgledima koje je hrvatska država možda imala za svoje preživljenje. Trebalo je, kažu, na vrijeme promijeniti saveznika, kao što su to Talijani učinili u oba svjetska rata. Trebalo je razvlastiti Poglavnika. Trebalo je odgovoriti na Staljinov mig. Da se u NDH nije poveo građanski rat, da pobjednički saveznici nisu imali petokolonaške garniture u četničkom i partizanskom pokretu, možda je Država mogla preživjeti. Ali, sigurno se mogla i morala braniti. Poglavnik je računao da će povlačenjem uštedjeti žrtve; one su samo uvećane, a junačka je ustaško-domobranska vojska nedostojno poklana, umjesto da gine na bojnom polju. Nezavisna Država Hrvatska mogla je imati tisuću grijeha. Ali najveći, a u konačnici jedini joj je grijeh bio - da je neslavno propala.
    Republika Hrvatska više je nego dvostruko svojim trajanjem premašila Nezavisnu Državu Hrvatsku. Obje su nastale u sličnim okolnostima, vodile su sličan rat za učvršćenje i opstojnost, prva je izgubila, druga dobila, ali je ipak danas demontiraju kao što su demontirali i onu prvi NDH. Današnja protuhrvatska promičba spočitava Ustaškoj Hrvatskoj sve i sva, kako bi ju svela na puki, banalni, jedinstveni zločin, da bi to, u slijedećem koraku, preko Vesne Pusić i srodnih joj istomišljenika, učinila i s Republikom Hrvatskom. Nezavisna Država Hrvatska bila je slobodna od unutarnje intelektualne i medijske destrukcije, od samoponižavanja i kriminaliziranja (individualnog, kolektivnog ili masovnog, svejedno!) za tuđe interese. Što je bilo protiv nje, dalo se locirati u šumi, dostupno na puškomet. U Državi pak nitko protiv nje nije bezočno rovario, a ako bi se zatekao luđak kao onaj na Stradunu, koji je iz čista mira stao kričati: "Živjela sovjetska Rusija!", smjesta se našao pred prijekim sudom i začas ostao bez glave, ali sa sudom i presudom.
    Nezavisna Država Hrvatska bila je jaka, stroga, samosvjesna država, njezina je vlast bila stegovna, autoritarna i hijerarhijska, njezina je vodeća skupina bila sastavljena od prokušanih nacionalista. Poglavnik je bio karizmatski Vođa. Svega toga danas nemamo, sve nam to nedostaje. I zato se s nostalgijom sjećamo onih muževnih, ratobornih, romantičnih dana. Ne živimo u prošlosti, ali znamo da bez prošlosti nema ni budućnosti. I zato slavimo Deseti Travnja!

    Deseti Travnja je dan sjećanja, dan slave i dan razmišljanja. Kada se govori o Desetom Travnju, instiktivno se misli o Hrvatskoj. Kada se govoti o Titi onda se ne misli o Hrvatskoj nego o prokletoj Jugoslaviji! Tu je ta velika razlika o Desetom Travnju i onima koji su Ga stvarali i onima koji su ga rušili i obarali. Otporaš.

  13. #13
    HRVATSKA I REVIZIJA USTAŠTVA (8)

    Prenosim sa portala wwwhrvatskinacionalisti za čitatelje portala javno šta je "GRČ" pisao poslije velebitskog ustanka 1932. Domoljub.


    Poviest i uljudba Ustaše, nama je sudba dosudila!



    Ustaše, nama je sudba dosudila!



    Ustaško glasilo "Grič" donielo je članak "Ustaše, nama je sudba dosudila" iz autorskog pera dr. Ante Pavelića, u kojem se dr. Pavelić razračunava s jugoslavenskom idejom te iztiče program Ustaškog Pokreta. Sadržaj članka je sljedeći:



    USTAŠE, NAMA JE SUDBA DOSUDILA


    Na ustašku navalu, smišljenu, proračunanu, te po planu i nalogu izvedenu, ciknuo je Beograd, zajaukali su vlastodržci, a zadrhtali i zacvilili domaći izdajnici, jer su svi osjetili, da se je počelo približavati ono, što hrvatski narod željno očekuje, što ustaška organizacija strpljivo već kroz godine sprema i pred čim dušmani strepe,a to je obća i odlučna bitka za oslobođenje hrvatskog naroda izpod krvničke tiranske ruke i za uzpostavu nezavisne samostalne države Hrvatske. Prvi pokušaj, kojim je učinjen prielaz od priprema na izvršenje djela, izveden je odlično i iznad svakog neprijateljskog očekivanja. Hrabri ustaški velebitski tabor ponio se tako, da je svakog zadivio, a neprijaelja zaprepastio. Svaki pojedini Ustaša u tome taboru dao je dokaz velike ljubavi za rođenu grudu,k ao i dokaz vanredne sposobnosti, te bezprimjerenog junačtva. O karakteru te akcije kušao je Beograd širiti razne i izmišljene neistinite viesti. Glavni Ustaški Stan radi medjutim sve po starom i izrađenom planu pa svaki Ustaša kao i svaki drugi hrvatski rodoljub mirno i sa podpunim pouzdanjem gleda u susret budućnosti, koju nose događaji, što ih sprema i izvađa ustaška organizacija i hrabra ustaška vojska. Akcija je započela, započela je po planu i po planu se dalje izvađa. Ustaška vojska znade zašto se bori. Hrvatski su sinovi kroz viekove hodili po raznim bojištima i razbojištima, glasoviti s velike vojničke spremnosti i hrabrosti, svuda uviek pobjedonosni, nu prolievali su svoju krv za drugoga i sijali junačke kosti po dalekim krajevima za tuđe interese. Danas je došao čas, kada se junačka hrvatska vojska ne bori za nikoga, nego za sebe, za svoj hrvatski narod i za svoju vlastitu hrvatsku domovinu. Ona se ne bori za ničije tuđe osvajanje, nego zato, da sa svoje rođene grude iztjera dušmanina, koji ju je zaposjeo i po njoj hara i tamani. Ona se bori, da svoju vlastitu hrvatsku domovinu, da sve hrvatske zemlje oslobodi izpod tuđinskoga gospodstva i da uzpostavi samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu. Ona se zato bori, da osigura hrvatskom narodu i njegovome potomstvu ona dobra, što ih u sebi krije plemenito i plodno tlo. Ona se bori za svoje sinje Jadransko more, što oplakuje kršne obale Hrvatskog Primorja i hrvatske Dalmacije. Ona se bori za krševite hrvatske visove, po kojima su se viekovima odgajali hrvatski sokolovi. Ona se bori za hrvatske šume i proplanke po hrvatskim gorama, za plodne ravnice hrvatske Slavonije i Srijema, te za starodrevnu Herceg-Bosnu. Ona se bori za glavni grad Zagreb, što je sve zahvatila tuđinska neprijateljska ruka i po čemu sve gazi dušmanska noga. Ona se bori zato da u Hrvatskoj osigura kruh i miran život hrvatskim pokoljenjima, i zato da iz nje iztriebi nametnike šičardžije, koji u slasti i lasti, bez truda i bez znoja na hrvatskom dobru žive i tove se na biedu hrvatskog naroda. Za te i takove ciljeve ni jednome ustaškome vojniku nije težko pograbiti strojnu pušku, bombu i oštri bodež, jer svatko u kome hrvatska krv vrije, gori od želje da čim prije iziđe na bojno polje da izvrši zavjet, da izvrši zavjet otaca. Ustaše! Nama je sudba dosudila, da taj zavjet izvršimo. Mi smo ga izvršavati počeli, mi čemo ga i kraju privesti. Sve što na put stane ima pasti, a Hrvatska će biti

    slobodna i nezavisna država. Za Dom Spremni!

    Poglavnik

    Objavljeno: 08.12.2009. u 14:17h

    Delivuk 8.12.2009 22:05 h

    Domoljub. Ako je Ustašama (bilo je i moji bližnji koji su bili u Ustašama) sudba dosudila da stvore Nezavisnu Državu Hrvatsku NDH, zaboravio si reći da jim je opet sudba dosudila da tu našu NDH krvavo izgube.

    Domobran 9.12.2009 13:15 h

    Delivuk. Na prvi pogled to tako izgleda kako si ti rekao da..."jim je opet sudba dosudila da tu našu NDH krvavo izgube". Najprije drago mi je da si sam sebe svrstao u "našu" i tako NDH nazvao "tvojom". Drugo, sudba je (politička) mogla dosuditi da Hrvati izgube svoju Državu Hrvatsku, ali nije ta politička "sudba" smijela dosuditi Hrvatima da tako "KRVAVO" izgube svoju Hrvatsku Državu. Da je ta "sudba" o kojoj ti kolega Delivuk govoriš dosudila da Hrvatsku okupiraju Saveznici, Amerika i ostali, za sigurno Hrvati bi izgubili NDH ali ju ne bi nikako KRVAVO izgubili. Hrvati su KRVAVO izgubili svoju Hrvatsku Državu zbog Tita i njegovih NOB, NOV, KPJ, AVNOJA iz kojeg proistječu TEMELJI SVIH ZALA koji su svoju mržnju prema Hrvatskoj i Hrvatima iskalili na Blejburgu, kolonama smrti i masovnim grobnicama. To su žinjenice, kolega Delivuk.

  14. #14
    HRVATSKA I USTAŠTVO, NASLOVNICA

    Ovo je izišlo na portalu javno.com 2009


    POGLAVNIK I RIMSKI UGOVORI

    Donosim za GN i čitatelje portala javno vrlo važan povijesni dokumenat iz prve ruke, glede Rimskih ugovora.

    Marko Sinovčić : razgovor s Poglavnikom




    Marko Sinovčić: Razgovor s Poglavnikom

    Negdje početkom 1949. g. dok je pripremao knjigu ''NDH u svietlu dokumenata'', Marko Sinovčić zamolio je dr. Pavelića za objašnjena o nekim pitanjima koja se izravno i neizravno tiču Hrvatske. Radilo se uglavnom o pitanjima oko podpisivanja Rimskih ugovora. Dr. Pavelić je vrlo rado pristao na razgovor. Ovdje ćete moći pročitati dio toga razgovora koji je objavljen u spomenutoj knjizi Marka Sinovčića, a po nama, vrlo je zanimljiv radi otkrivanja istine oko dogadjaja u prvim danima Nezavisne Države Hrvatske i tzv. ''prodaje Dalmacije'' Italiji.

    - Ovih sam dana, Poglavniče, čitao u časopisu ''L'Europeo'', a zatim u časopisu ''Sloboda'' izvadke iz uspomena Filipa Anfusa. Tamo on, medju inim kaže, da ste Vi na sastanku s Mussolinijem potvrdili prijašnje sporazume s Talijanima i da ste zagarantirali njihovu primjenu. Biste li mi o tome mogli nešto kazati?

    - Nadam se da ceš me nadživjeti, pa ceš pri tome imati priliku čitati moje memoare, koji su napisani, ali će biti objavljeni tek nakon moje smrti. U njima se o svemu tome podrobnije govori. Ovaj šas mogu na Tvoje pitanje ukratko odgovoriti sliedeće: Nikada i ni u kojem slučaju nisam za vrieme čitave moje emigracije ne samo sklopio bilo kakav politički ili teritorialni sporazum s Italijom, nego ni to pitanje nije nikada bilo pretrešeno pri mojim razgovorima s Mussolinijem, ili bilo kojom drugom italijanskom političkom osobom. Ako, dakle, nisam o tome nikada nikakav sporazum sklopio, nisam mogao nikada ni potvrditi ni njegovu primjenu zagarantirati.

    - Znači da je time oborena i Perićeva tvrdnja, prema kojoj bi ugovor izmedju Vas i Italije o priznanju talijanskih prava, postojao još prije italijansko-jugoslavenskog rata?

    - Naravno! I ne samo njegova, nego i svih onih, koji će se truditi, a takvih će biti, jer inače ne bismo bili ljudi - da me prikažu kao izdajicu. Vidio si Perićevu argumentaciju. Ništa bolje neće biti ni onih drugih. Težko je, kad se čovjek nema zašto zakvaćiti. Uvjeravam Te, da su svi ti dokazi mojih sadašnjih i budućih superkritičara, a koji su više-manje 1945. bili moji lojalni suradnici - a ja bih bio prema njima - počinio izdaju nad hrvatskim narodom 1941., ili možda još prije, da su velim Ti svi njihovi dokazi sazidani na glinenim nogama. Prema tome, kada kažem, da nisam nikada prije proglašenja Nezavisne Države Hrvatske sklopio nikakvog političkog ili teritorialnog ugovora s Italijom, onda time odgovaram Periću i svima, koji budu u buduće takove tvrdnje iznosili.

    - Prihvaćam Vašu rieč, Poglavniče, ali mi ipak dozvolite, da Vas podsjetim na jednu bilježku grofa Ciana. On pod nednevkom 23. siečnja 1940. bilježi, da ste toga dana na sastanku s njime utvrdili glavne točke priprema i djelovanja. Ne bi li se ovaj zapisnik mogao shvatiti kao neka vrst sporazuma?

    - Možeš shvatiti kako hoceš, ali ja ću Ti odmah reći o čemu se radi. Kako Ti je poznato, Mussolini se često bavio mišlju da napadne Jugoslaviju. Ta ga je misao posebno zahvatila početkom 1940. godine. Tom prilikom pozvao me Ciano na sastanak u Rim i tu smo pretresli pitanje ustaške akcije u tome pravcu. Ja sam od Ciana tražio slobodu kretanja ustaša u Italiji i prema granici Jugoslavije. Ujedno sam priobćio Cianu nacrt ustaških akcija, ali pod uvjetom da talijanska vojska ne prelazi naše granice, jer da bi to moglo omesti uspjeh. O budućim odnosima s Italijom nije bilo govora.

    - Malo prije sam spomenuo Vaš sastanak s Mussolinijem. Možete li mi kazati, koja je bila svrha toga sastanka?

    - Nadam se, da si iz materijala, koji si sabrao za svoju knjigu mogao uvidjeti, da uza sav sporadični antijugoslavenski stav Italije - Osovina nije htiela rušiti Jugoslaviju, nego ju je, naprotiv, htiela još tiesnije privezati uz svoja kola. Tako je došlo i do pristupa Jugoslavije Trojnom Paktu. Osovina se tome jako veselila, ali je sve kratko trajalo. Kad je došlo do beogradskog puča, pozvao me Mussolini u Rim. Čitav naš razgovor se kretao oko pitanja, da li će doći do rata Osovine i jugoslavije. Moraš znati, da je Italija imala gorko izkustvo u ratu s Grčkom, pa se bojala obveza, koje bi za nju mogle nastati, ako bi došlo do sukoba s Jugoslavijom. Zato je pokušala posredovati izmedju Berlina i Beograda, da bi se sukob riešio na miran način. Ja sam uvjeravao Mussolinija, da će do rata sigurno doći.

    - Vi ste imali još jedan sastanak s Mussolinijem prije Vašega povratka u domovinu, i to nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske. Ovaj put ste razgovarali o granicama?

    - Već sam Ti rekao, da o granicama nije bilo nikada govora za vrieme mog boravka u emigraciji.

    - O kralju, dakle?

    - Još manje. To će doći kasnije. Mussolini me je pozvao da me pozdravi kao poglavara države i da mi izrazi čestitke. Tom prigodom dotakli smo se i pitanja talijanskog poslanika u Zagrebu. Mussolini mi je predložio jedno ime: Randi (doušnik u Ministarstvu vanjskih poslova Italije). Ja sam odgovorio da nemam ništa protiv te osobe, ali da bi mi bilo svakako draže, kada bi za to mjesto bio imenovan Cortese, koji je nama učinio znatne usluge. Kako se Cortese u to vrieme nalazio u Tokyu u svojstvu tajnika poslanstva, do njegova dolazka imenovao je kao odpravnika poslova Casertana. Kasnije je Casertano imenovan poslanikom, jer se dolazak Cortesea zategao, a Italija je svakako htjela imati u Zagrebu poslanika, pa je tražila od mene ''placet'' za Casertanea, koji sam ja odmah dao. Prije raztanka Mussolini me pitao, kojim ću putem u Zagreb. Rekao sam mu, da ću preko Trsta. On mi je na to ponudio svoj osobni zrakoplov. Ja sam odbio s motivacijom, da želim uci u Hrvatsku na čelu mojih 700 ustaša.

    - Nadam se, da mi ne ćete zamjeriti, ako Vam postavim još koje pitanje. Sada se već nalazimo na podrucju Nezavisne Države Hrvatske. Dana 13. travnja Vi ste stupili na njezino tlo. Kako to, da ste tek 15. travnja ušli u Zagreb?

    - To su dva razloga po sriedi, i to: prvo, na putu od Sušaka nailazili smo po svim mjestima na mase svieta, koje su nas oduševljeno pozdravljale. Ja sam svugdje morao govoriti, i tako je vrieme odmicalo. Navečer smo stigli u Dugu Resu. Doček je bio veličanstven. Tek što smo stigli, približio mi se jedan njemački častnik i zamolio me, da čim prije dodjem u Karlovac, jer da me tamo čekaju njemački i talijanski zapoviednici. Bilo mi je vrlo žao naroda, ali nije bilo druge nego čim prije stići u Karlovac. Pozvao sam Sertića, rekao sam mu o čemu se radi i izdao nalog, da odmah za mnom krenu u Karlovac, a ja sam se odvezao s njemačkim častnikom. Kad sam stigao u Karlovac njemački i talijanski zapoviednici pozdravili su me kao glavara države. Poslije toga sam otišao u stan dr. Nikšića.

    - Tamo ste našli Anfusa?

    - Ne, Anfuso je došao sutradan.

    - Da li ste Vi znali, da on dolazi?

    -Evo kako je bilo! Ja sam Ti , naime, zaboravio reći koji je drugi razlog, da sam u Zagreb stigao dva dana kasnije. Dido Kvaternik me je uvjeravao, da situacija još nije čista, da je još uviek revolucionarno gibanje, da još nije uzpostavljen podpuni red, pa da nebi bilo poželjno krenuti prema Zagrebu. S druge strane, mene je tako boljelo grlo, pa me liečnik savjetovao, da još ne idem. Tako smo još 14. travnja kanili ostati u Karlovcu. Tog jutra javljeno mi je iz Zagreba, da je tamo stigao Anfuso, i da ima sa mnom razgovarati o vrlo važnoj stvari. Kako sam još taj dan kanio ostati u Karlovcu, naredio sam da ga tamo dovedu. Netom je stigao, priobćio mi je o čemu se radi. Naime, iz Zagreba su poslali u Berlin i Rim brzojav, u kojemu traže priznanje Nezavisne Države Hrvatske. U brzojavu upućenom u Berlin traži se samo priznanje, dok se u onome, koji je poslan u Rim traži priznanje NDH u njezinim etničkim (za razliku od Franje Tuđmana koji je tražio priznanje avnojskih ili zavnohjskih republičkih granica Hrvatske, a ne povijesnih i etničkih granica Hrvatske, mo Otporaš) i poviestnim granicama. Anfuso mi je priobćio, da Mussoliniju brzojav nije jasan, pa želi da se konkretnije izjasnimo. Ja sam na to stilizirao drugi brzojav, u kojem sam tražio samo priznanje, a pitanje granica, da se rieši redovitim diplonatskim putem. Pozvao sam Slavka Kvaternika i predočio mu koncept brzojava. On je smjesta izrazio svoju suglasnost i ja sam ga nakon toga predao Anfusu, da ga odmah iz Karlovca uputi Mussoliniju. Nu, kako su bile prekinute veze, savjetovao sam mu da osobno odnese Mussoliniju, što je on i ucinio.

    - Niste li taj brzojav dali na odobrenje Niemcima? Anfuso, naime, kaže, da ste Vi taj brzojav tražili i dobili suglasnost Berlina.

    -To nije istina, ja u tom pogledu nisam imao što razgovarati s Berlinom. Ja sam bio sviestan situacije. U našoj tek uzpostavljenoj državi bilo je još grupa srbskih vojnika, dvie strane vojske zauzimale su sve jače položaje, a mi smo bili bez vojske. Zar je onda bio čas, da se čitava stvar zateže radi stilizacije jednog brzojava? U tome času bilo je od najveće važnosti, da dobijemo priznanje stranih država, a pitanje granica biti će naknadno riešeno.

    - Kakvu je ulogu, Poglavniče, kod toga svega odigrao Veesenmayer?

    - Kad mene nije odigrao nikakvu ulogu. On je bio njemački agent, kojemu je bila povjerena uloga kod HSS-a, nakon što su njezini predstavnici ušli u pučističku vladu. On je imao izpitati odnos HSS-a prema Beogradu i mogućnost njezina izkorištavanja u eventualnom sukobu sa Jugoslavijom. S ustašama je došao u doticaj sasvim slučajno, i to tako, da je Slavku Kvaterniku donio jedno pismo, koje mu je iz Berlina poslala njegova kćerka. Slavkova kćerka, u brizi za svojim otcem, izašla je na uzletište i pitala, da li netko putuje u Zagreb. Javio joj se jedan nepoznati čovjek, kojemu je predala pismo. Bio je to Veesenmayer. U tome pismu ona moli otca, da se sakrije, jer bi mu Simović mogao kakvo zlo učiniti. Naime, Kvaternik je 1918. u ime ''Narodnog Vieća'' pozdravio srbsku vojsku pri ulazku u Zagreb. Na čelu te vojske nalazio se Simović. Kad je Kvaternik kasnije prišao ustašama, zamjerio se Simoviću. Veesenmayera je ukopčao s Kvaternikom dr. Iljadića i on bi sigurno znao o tome nešto više reći.

    - Spomenuli ste, Poglavniče, sastanak u Ljubljani. Biste li mi htjeli nešto o tome reći?

    -S Cianom sam se sastao u Banskim Dvorima. Netom je sastanak počeo, Ciano je raztvorio veliku zemljovidnu kartu, na kojoj su već bile povučene granice. Postavio mi je dva priedloga. Prema prvom, granična crta bi išla do Samobora, do preko Karlovca, Dinare i Mosora do crnogorske granice, a prema drugom nešto zapadnije, ali u tom slučaju Italija bi tražila vojni savez. Ja sam na to odmah odgovorio, da na takvoj bazi ne mogu uobće razgovarati. Pitao sam, da li njima više vriedi Dalmacija ili prijateljstvo sa Hrvatima. Vi hoćete, rekao sam im, Dalmaciju, a ne vodite o tome računa, da je ona pasivni kraj, a Italija ima dosta pasivnih krajeva. Ona ima već dosta potežkoća s prehranom, pa zar si još hoćete dozvoliti luksus, da hranite još jedan milion ljudi, i to ne Talijana? Na to se javlja jedan general i kaže ''da njih vode stratežki razlozi''. Ja sam mu na to odvratio, da ne razumijem, kakvi bi to bili stratežki razlozi u doba zrakoplova, i topova dalekog dometa. On mi na to odgovara, da su Talijani vodili dva rata za Dalmaciju i da je se zato ne će odreći. Ja sam mu odvratio - da će onda voditi - i treci! Zatim se opet javlja Ciano i pita me, kako bih ja to riešio? Odgovorio sam mu da nemam naslova, da postavljam teritorialne ustupke i zato ne mogu tražiti da nam vrate Zadar, ali kako poznam situaciju Zadra, sve što sam pripravan ustupiti, jest malo okolice Zadra i Trogir. Ciano je bio suglasan, ali nije mogao donieti nikakove odluke prije nego se konsultira s Mussolinijem. Savjetovao sam ga da ga brzoglasno nazove, što je on i učinio. Mussolini mu je dogovorio: ''Io non posso essere rinunciatore!'' (Ja ne mogu biti onaj koji se odriče). Trebaš znati da je Mussolini nakon prvoga svietskoga rata oštro napadao i nazivao odricateljima one talijanske političare, koji su se u Rapallu odrekli Dalmacije. Nije htio da se njega sada isto tako nazivlje. Time je moja borba za Dalmaciju bila znatno otežena. Kad mi je Ciano priobcio Mussolinijev odgovor, ja sam odvratio, da onda o tome ne možemo više razgovarati. Zaključili smo, da se pregovori nastave redovitim diplomatskim putem.

    - Nego, Poglavniče, kod Ciana i Anfusa naišao sam na nekoliko mjesta na izraz: - talijansko-hrvatska personalna unija i carinska unija. Tko ih je predlagao i kako je ta stvar tekla?

    - Jednu i drugu stvar su predliožili Talijani. Onu prvu Talijani su već predlagali kod pregovora sa Mačekom i na nju su pristali Mačekovi izaslanici. Sada su je predložili i meni. Sviestan opasnosti, koja nam od tuda dolazi i zanjući za prikrivenu mržnju, koja vlada izmedju Savojske kuće i Mussolinija, pa da bih to osujetio, zamolio sam talijanskoga kralja, a da za to Mussolini nije znao, da bi on kao starješina Savojske kuće, koja je u Hrvatskoj poznata još iz doba Eugena Savojskoga, predestinirao jednu osobu iz te kuće za hrvatskoga kralja. Kad je kralj na to pristao, obaviestio sam Mussolinija redovotim diplomatskim putem. To mu, naravno, nije bilo milo, ali nije mogao ništa protiv odluke svoga kralja. Što se tiče carinske unije, stavr se odigrala na sliedeći način: - nju je forsirao Ciano, a iza Ciana je stajao Conte Volpi. Ja sam shvatio o čemu se radi. Bile su u pitanju hrvatske šume. Zato sam se energično opirao. Kad to pitanje nisam mogao riešiti redovitim diplomatskim putem, zatražio sam sastanak s Mussolinijem. Do tog sastanka je došlo u Tržiću 7. svibnja. Tamo sam iznio razloge, zašto Hrvatska ne može pristati na carinsku uniju. Mussolini je shvatio i rekao sliedeće: ''Non si deve fare niente che potesse gettare un ombra sulla indipendenza della Croatia! - Ne smije se ništa učiniti, što bi moglo baciti sjenu na nezavisnost Hrvatske!''
    Čitajući ovaj razgovor možemo se malo vratiti u prošlost i na osnovu pročitanoga predočiti si situaciju u kojoj se nalazilo državno vodstvo Hrvatske u prvim danima NDH. Država je u svom početku, bez vojske, Njemačka je zauzeta ratovanjem, a Italija nas pritišće svojim zahtjevima, a uza sve to ostatci srbske vojske maltretiraju hrvatsko pučanstvo u nekim selima itd. Kao što smo već pisali na stranici NDH, naše vodstvo bilo je u velikoj dilemi, ili potpisati Rimske ugovore i žrtvovati jedan dio Hrvatske ili ne potpisati i prepustiti cielu Hrvatsku Italiji koja je zauzela neprijateljski stav. Trebalo je stvoriti odluku: ili pristati na amputiranu Hrvatsku i u njoj omogućiti samoobranu ili postati igračka u talijanskim rukama? Ni jedna država nije nastala bez krvi i odricanja, pa tako nije mogla ni Nezavisna Država Hrvatska.
    Zato Rimske ugovore treba razumieti i njihova podpisnika s naše strane ne osudjivati. Bili su bolni, ali mi smo uz njihovu cienu imali svoju državu, čije smo granice prema Jadranu mogli jednoga dana proširiti, kao što smo zaslugom onoga istoga podpisnika Rimskih ugovora i proširili. Kvaternik je rekao za Pavelica, da je on jedini u tim danima gledao u sve karte. Nije li on u tim kartama vidio i slom talijanskog imperija i i vraćanje izgubljenoga hrvatskoga teritorija? Svi dokumenti stoje uz dr. Pavelića. Možda to mnogima nije po volji, ali tok poviesti ne možemo zaustaviti.

    Ako je netko kriv za Rimske ugovore, krivi smo mi, Hrvati, zato što smo htjeli svoju državu!


    Kapitulacija Italije (1943.) - YouTube

  15. #15
    TRAVANJSKA REVOLUCIJA

    >Ustaše su bili infiltrirani svuda<



    Hrvatska se oslobodila svojom vlastitom snagom

    DIO IZ POZNATOG POGLAVNIKOVA GOVORA UPUĆEN HRVATSKOM NARODU S BALKONA U ZAGREBU NI 6 TJEDANA POSLIJE PROGLAŠENJA NDH.

    U SVOM govoru u Zagrebu dne 21. svibnja 1941. Poglavnik dr. Ante Pavelić je rekao: >... I došao je čas u kojega smo vjerovali... Mi smo na taj čas čekali. Taj čas je došao i taj čas je donio nama oslobođenje. Uz našu volju, uz našu sviest, uz našu vjeru, uz naše mučeničke žrtve, uz našu borbu, uz našu organizaciju, uz naša velika - možemo mirne duše reći - ratna djela, izvršena zadnjih dana života zlokobne Jugoslavije...< U svom govoru pred 30 000 Hrvata i Hrvatica u Križevcima, hrvatski ministar i doglavnik dr. Mile Budak mogao je zaista uztvrditi: >... Mi smo se sami oslobodili...<

    Već 5. travnja 1941. ustaški poglavnik dr. Ante Pavelić pozvao je hrvatski narod na ustanak proti Kraljevini Jugoslaviji svojom krugovalnom poviestnom porukom, u kojoj je rekao: >... Došao je čas oslobodenja. Ustaj na noge, lati se oružja, vrstaj se u bojne redove, stupaj pod ustašku zastavu, na kojoj su zapisana slavna djela i pobjeda...<

    Jedine oružane snage, s kojimaje u taj čas razpolagao hrvatski narod, bile su satnije Hrvatske seljačke i građanske zaštite, koja je bila dopuštena od beogradske kraljevske vlade, nakon sporazuma o stvaranju Banovine Hrvatske, kolovoza 1939., kao neka pomoćna vojnica. Bilo je više od 140 tisuća hrvatskih zaštitara, pristaša Hrvatske seljačke stranke, ali oni su bili naoružani tek s drvenim palicama, a njihovi častnici sa samokresima. Tu i tamo uspjelo je nabaviti ili sakriti po koju pušku. U Italijije fašistička vlada uzsporavala stvaranje ustaške vojnice, koje je započelo 6. travnja i bilo dovršeno tek 10. travnja 1941. u gradu Pistoji, kada je oblikovan začetak Poglavnikove tjelesne bojne (garde), s nekih 250 boraca, naoružanih puškama i kojom lakom strojnicom. Nu zbog talijanskog zatezanja, ova je jedinica stupila na hrvatsko tlo tek 13 . travnja 1941.

  16. #16

    Dva ideala: UstaŠki i partizanski

    Ovo prenosim sa portala Dalje.com. Tu sam kadkada komentirao a najviše je na moje komentare odgovarao ovaj komentator Flekica (Ivica Prić). Njemu se moji komentari nisu toliko dobadali, jer sam uvijek branio hrvatsko državorvorstvo. On je sam komentirao da mu je djed, kako ga je on zvao "Moj Nino" bio u partizanima i borio se za ovu istu zemlju Hrvatsku kao i "tvoje ustaše". Zato sam mu odgovorio: DVA IDEALA: USTAŠKI I PARTIZANSKI. Otporaš.


    Član Delivuk (Milan Gabrić)
    01.03.2012 12:14 h

    Voli oru a konji zoblju...
    reka bi moj pok. dida Gabro za one koji zauzimaju one poslove za koje se nisu borili i koje nisu zaslužili.


    NEUMORNI RAD NA JALOVOJ NJIVI, Pavao Jelović‏

    Ovu pjesmu sam našao na portalu dragovoljac.com. Napisao ju je Pavao Jelović u šast i na uspomenu pok. dru. Josipu Gamulinu. Dr. Josip Gamulin je živio u Torontu, Canada. Bio je jako poznat među Hrvatima grada Toronto, pa i još dalje od Torontam. Imao sam priliku upoznati tog iznad svega čestitog Hrvata i hrvatskog rodoljuba. Hrvati grada Toronto ga se vrlo dobro sjećaju po njegovoj žarkoj ljubavi u borbi za našu tada porobljenu Hrvatsku, sjećaju ga se po mnogim i velikim uslugama Hrvaticama i Hrvatima koji su trebali njegovu liječničku pomoć. Mnogo će se još nerečeno reći o dru. Josipu Gamulinu koji je preminuio ima tome tri godine.

    Ova pjesma Pavla Jelovića se može mirne duše odnositi na tisuće i tisuće Hrvatica i Hrvata koji su se istim žarom borili za našu napaćenu i porobljenu Hrvatsku. Neka je VJEČNA SLAVA SVIMA KOJI SU SVOJIM ŽIVOTIMA SVJEDOČILI ZA HRVATSKU! Otporaš mb.

    # Pavao Jelovic - 2012-02-29 07:22
    NEUMORNI RAD NA JALOVOJ NJIVI

    dr. J. Gamulinu

    Obrađivao je jalovu njivu
    i zalijevao je sa suzama
    danonoćno ju je objeručke
    na svoje grudi prislanjao.
    Pa su ga častili izdajnici
    sa uvredama i klevetama,
    jer joj je on svugdje
    iskrenu ljubav poklanjao.

    Kada su razni zgubidani
    mirno spavali pod jorganima,
    on nije štedio znoj i vrijeme,
    niti je mislio na užitak,
    nego se odlučno i predano
    suprotstavljao dušmanima,
    perući ljagu s Lijepe naše
    žrtvovao joj se za boljitak.

    Radi njegova domoljublja
    prognali su ga poodavno,
    ali je ponio u dnu duše
    hrvatske draži i vrednote,
    pronosio ih je kroz tuđinu
    hrabro, ponosno i uspravno,
    i neizmjerno tugovao
    kadgod je ona trpjela grozote.

    Desetljeća je u tuđem svijetu,
    poput neuništiva motora,
    raskrinkavao podmukle laži
    šireći krike rodne grude,
    neiscrpnom voljom i snagom
    radio je bez odmora,
    utkivajući niti sloge
    među sve naše prognane ljude.

    No, neki će ga slavoljupci
    gurnuti u stranu i zaboraviti,
    obezvrjeđujući njegov rad
    pleli su, siroti, za se vijence,
    iako nisu znali ni htjeli
    Hrvatskoj dobra napraviti,
    primakli su se vješto i hitro
    uz njena vrela i pune zdence.

    Osjećao je zato ogromne boli
    prateći budno što se zbiva,
    pa se, zbog udvorica i licemjera, povukao u samoću.
    Potom je posve opustjela
    naša nesretna narodna njiva,
    vjetar ju, Bože, opet trese
    potiskujući je u hladnoću.

    I dok ja o njemu pričam, on na bolesničkoj postelji leži,
    pogodilo me to saznanje,
    pa zbilja ne znam što bih rek'o.
    Da sam uza nj malko bliže,
    odnio bih mu buket svježi,
    nažalost, čak ni to ne mogu,
    jer sam od njega predaleko.

    Umjesto toga ću, pored oltara,
    pomoliti se Svevišnjemu
    neka mu vrati snagu i zdravlje
    te ga podari obiljem sreće.
    Pišući ove skromne redke
    moji pozdravi lete k njemu,
    Za me je on vječni uzor.
    Kakav se rijetko igdje susreće.


    Član FLEKICA (IVICA PERIĆ)
    01.03.2012 13:38 h

    DVISTA NA STOLU
    Svaka čast MILE ustašo stara ,svaka ti je na mistu i sve si brte lipo prokomentira.Lipo se slaže sa ovin gorika naslovon.Ja dobro znan da si ti dobar neki čovik i kad dođeš iz Amerika u svoje selo svakome turiš po dvista dolari u đžep .A i poezija ti je lipa ,ono šta je...je,tute ka se nima nešto dodati.Ja više neću komentirati ,dosta je brte bilo pulitike, ali volin ja pratiti tvoj trud i znoj i digot ću se javiti, zato jerbo si veliki čovik...jesi brte ,znaš sve o ustašama i jednoj strani a napiši ti digot i o zločinima ustaša ka baci neki balans ,pa nisu ni oni bili svetci ....razumiš ča san ti tija kazati,tako da mi rvati znamo sve ča se dešavalo i kako je bilo...razumiš ti mene.Ja ako digot nešto napišen onda će to biti o ljubavi muškarca i žene i tako to....razumiš Mile moj ....ustašo stara ,samo me je stra kako bi to izgledalo....ja o ljubavi ti o ustašama i komunistima ..neznan kako bi to izgledalo komentar do komentara.Ružno brte.To je ka da ti i ja igramo briškulu i ja u špade ti u dinare.....e tega me je stra....da moj čovik igra kontra mene.To nevolin brte i zato ti samo nastavi i živ ti meni bija i svakome u svojemu selu po dvista dolari podilija....


    Član Otporaš (Mile Boban)
    02.03.2012 00:35 h

    Dva ideala: Ustaški i partizanski

    Mnogo se je napisalo a još više reklo i o Ustašama i partizanima. Pišem velikim slovom Ustaše a malim slovom partizani. Nije to da Ustašama dajem više prava tim što ih označavam sa velikim slovom "U", nego jednostavno zato što je riječ Ustaša imenica koja označava jedno ratno hrvatsko povijesno razdoblje kojega su isključivo Ustaše stvorile.

    Riječ partizani su pojam jedne imenice ideološkog karaktera koja isključivo ne pripada jugoslavenskim partizanima kao takovima. Riječ "partizan ili partizani" je međunarodnog značenja koju je stvorila komunistička partija Staljina za otpor u borbi protiv Hitlera. Na jedan ili drugi način svi oni koju su davali borbeni otpor Hitleru su u jednu ruku bili partizani. Tako je i u Francuskoj bilo francuskih partizana koji su kasnije promijenili ime u Resistance, tj. Otpor a da i ne govorimo o grčkim, bugarskim, albanskim i mađarskim partizanima. zato tu riječ uvijek treba pisati malim slovom, ako nije početna riječ. Imavši sve ovo u vidu, riječ Ustaša se treba uvijek pisati početnim velikim slovom "U".

    Kako se danas može vrlo olako primijetiti da nitko od gore spomenutih naroda ne upotrebljava tu riječ "partizan(i) osim bivših Jugoslavena. Kada kažem "bivših Jugoslavena" tim ne želim uvrijediti reći da su to oni i danas. Danas se prepoznaju Jugoslaveni samo oni koji iz ljubavi za propalu Jugoslaviju o njoj pričaju, nju vole, s njom se ponose, štite sve njezine zločine počinjene nad hrvatskim narodom pa i nad drugim narodima bivše Jugoslavije, ističu na javnim mjestima Titina obilježja kojima raspiruju mržnju i narodnu nesnošljivost.

    Svakako treba biti iskren i priznati bivšim partizanima koji su se borili na području Hrvatske za vrijeme WW2 da su se borili iz velikog ideala, isto kako su se i Ustaše borile iz jednog velikog ideala. To se ne može zanijekati niti jednima niti drugima. A tko je a tko nije bio u pravu, tko se je borio za pravi a tko za krivi ideal, to prepustimo budućnosti i povijesničarima. Tko je više a tko manje zla nanio našem hrvatskome narodu, također neka budućnost i povijesničari kažu. Tko se je borio za Hrvatsku Državu a tko protiv nje, neka budoćnost i povijesničari kažu svoje. A tko je više a tko manje nevinih Hrvata i drugih pobio, Ustaše ili partizani, i to neka se iskreno kaže, kao i RAZLOZI Ustaša i partizana za njihova ubijanja ili njihove zločine.

    Na nama je mlađima danas da ne patimo od hipoteke prošlosti, nego da uzdignutom glavom gledamo prema boljoj budoćnosti naše Hrvatske i njezinih budućih naraštaja, Otporaš

  17. #17
    OSEBUJNOST I ČISTOĆA HRVATSKOG JEZIKA

    Poglavnik Dr. Ante Pavelić na zaključnoj sjednici Hrvatskom Državnom Saboru, dana 28 veljače 1942.

    Neka mi bude slobodno da spomenem još jednu - na oko - malenkost. Mi smo nasliedili od dvadesetgodišnje ili dvadestetrigodišnje Jugoslavije mnogo zla, pa su se kroz to vrijeme - kako sam to rekao i u svojoj Poslanicu Hrvatskom Državnom Saboru - mnogi poroci uvriežili u hrvatskom narodu. (Ovdje treba za današnji naraštaj pojasniti tu riječ "poroci" što bi u ovoj Poglavnikovoj izreki to moglo značiti: Mnoge ljage ili ljagavci su uvriježeni u hrvatskom narodu. Mnoge sramote i bruke, mnoge crne mrlje su na hrvatskom narodu, mo, Otporaš)

    Mi ćemo te poroke izliječiti svim sredstvima i načinima, svi složno, pametno i jedinstveno. Ni jednoga poroka nećemo zaboraviti.

    Ovdje bih htio dati značajnost još jednoj stvari, htio bih ovdje spomenuti još jednu stvar, da stekne obću saborsku značajnost, a to je pitanje jezika.

    Pjesnik nam reče: "I svoj jezik Hrvati pozabit hote." Nikada ga toliko nisu pozabiti hoteli kao u ovih dvadeset i tri godine. Koliko se god kod nas govorilo o jezičnom pitanju, o germanizaciji, i madžarizaciji i td., nikada kroz stoljeća hrvatski narod na svome jeziku nije toliko pretrpio, koliko kroz ovih dvadeset i tri godine, jer je - ne radi istovjetnosti, nego radi sličnosti - bio još teže izvrgnut.

    Mi imamo svoju književnost, književnost od šest, sedsam, osam stoljeća, pa se naš jezik uviek zvao hrvatskim. U zadnjem našem robovanju (Za sigurno Poglavnik sa ovom riječu: "U zadnjem našem robovanju..." je mislio na savez sa Srbima u Jugoslaviji. Ali zahvaljujući glupostima onih Hrvata koji su se borili u partizanskim redovima za Jugoslaviju, na svu žalost ta Poglavnikova izreka se nije ostvarila, tako da je bila "U zadnjem našem robovanju", došlo je i drugo robovanje. Mo, Otporaš) imao je hrvatski jezik i to ime izgubiti i postati "srbsko-hrvatskim" i "jugoslavenskim" jezikom. Najveće nedjelo i naselje, što se može na jednom narodu napraviti, jest napraviti atentat na njegov jezik, koji ga podpuno i točno obilježuje.

    Ljudi se naviknu - ne na zlo - ne na zle stvari i navike mnogo prije, nego li na dobro. Vjerujte mi, za nas, koji smo bili u vanjskom svietu više nego jedno destljeće i tako sretnim slučajem bili izuzeti iz pogibelji, da si kvarimo jezik, za nas je bilo strašno čuti, kako se u Hrvatskoj, kako se u Zagrebu, piše i govori. Najprostije, najgrdnije balkanske rieči postale su sastavnim dielom hrvatskog jezika, i to po riečima, po značenju i po obliku kako su se donosile i kao su se izgovarale. (Tko u ovo ne vjeruje, neka izvoli prolistati i pregledati hrvatsko novinstvo i pisanje sve do prije proglašenja današnje RH., pa će se uvjeriti. Mo, Otporaš.)

    Naš liepi jezik, naš zvučni jezik, naš kulturni jezik, u pravome smislu rieči gospodski jezik - jer je cieli hrvatski narod i seljak i radnik gospodski narod, - taj jezik bio postao običnim žargonom, u kojem smet ljudskoga družtva u nočnim kavanama razgovara.

    Ja sam se mučio i s gospodom ministrima (Usput rečeno da je jedina Hrvatska Državna Vlada, HDV, imala 33 Ministra. Svi su bili sa doktoriskim titulama, osim jednoga koji je bio Inžinjer, mo, Otporaš) i sa sastavljenjem zakonskih odredba i zakonskih naredba, izgubio sam više puta po nekoliko sati na dan izpravljanjem jezika.

    Kada smo uzpostavili našu državu i kada imamo našu nezavisnost, narodnu individualnost, - moramo uzpostaviti i naš jezik, čisti, onakav, kakav jest. (A ne po samovolji današnje prokomunističke vlade partizanskog sina Ive Josipovića koji dozvoljava da se iznakazi naš lijepi hrvatski jezik s srpskom ćirilicom, mo)

    Zato sam ja i izdao zakonsku odredbu o imenu i čistoći hrvatskog jezika, da ga nitko nema prava više zvati prišivenim imenima i da ga nitko nema prava i ne smije više nagrdjivati, kvariti i sramotiti. Koliko će mi profesori u tome pomoći, vidjet ćemo.

    Prepisao Otporaš iz Časopisa USTAŠA, godima IX. kolovoz 1982., broj 15. strana 12.

  18. #18
    Čovječe prestani zasipati forum temama o ustašama..imaš jednu temu ili par njih i prestani više otvarat za svako pismo po jednu temu..
    Slava Ukrajini-Herojima slava


    Zbog Eline i bokala vina
    zapalit ću Krajinu do Krima

    Zapalit ću dva-tri ruska štaba
    da ja nisam dolazio džaba

  19. #19
    Stari lisac
    Datum registracije
    Sep 2011
    Poruke
    5,748
    Blog Entries
    2
    Neosporno gosp. Boban ima dosta interesantnih stvari, čiju povjesnu dimenziju ostavljam kompetentnijim od mene da je procijene.
    Štujući njegovo pravo da unatoć svemu kaže što ima, podsjetio bih, da je tu dosta monologa, pa time i jako malo mjesta za nekakvo diskutiranje, što je bit forumskog rada, a pretpostaviti je da bi gosp. Bobana interesiralo što i drugi imaju da kažu na njegov tako recimo, tematski predložak.

    Upravo radi toga mislim da je gospodin Inkvizitor u pravu i da na ovakav način prezentiranja "materijala", dakle monološki, a ne diskusiono, kako to čini gospodin Boban, uistinu ne traži da se otvaraju dodatne teme, jer je u biti riječ o jednoj grupi srodnih stvari koje definitivno idu pod samo jednu temu...

    Ovim nipošto ne obeshrabrujem gosp.Bobana, dapače samo mu obrazlažem nekakve za forum uobičajene stvari.

  20. #20
    Potpuno se slažem s vašim obrazloženjem, s vama obadvojicom. Nije mi bila namjera pretrpavati nekim novim otvoranjima novih tema. Ova posljednja je uistinu je otvorena pogriješkom. Umjesto da odgovorim na temu, pogriješkom sam kliknuo na otvoranje neve teme. Ako ju možete prebaciti ne jednu već postojeću temu, molim učinite to.

    Osim toga, koristim ovu priliku vama i drugima dati do znanja da sam ja preko 55 godina u hrvatskoh iseljeničkoj emigraciji, i kao jedan od aktivnih djelatnika hrvatske nacionalno/lolitičke emigracije, čuvao sam i sačuvao mnoge stvari ili, nazovi mo ih dokumente, koji nisu neka vrsta dnevnih vijesti, koje čovjek pročita i pređe preko njih na druge dogodovštine. Stvari koje bih ja uistinu želio iznositi ovdje nisu za svakoga iako ih svak može čitati. Stvari koje ja iznosim su ponajviše za one koji vole hrvatsku povijest i koji o povijesti pišu. Recimo, upravo jutros sam pronašao u Hrvatskom Tjedniku iz Australije kojeg je uređivao Dinko Dedić, strana 6 i 7 od 10 Travnja 1979. opis pok. Srećka Rovera: IN MEMORIAM GENERALU LUBURIĆU. Mnogi Hrvati koji su imali priliku u ona vremena imati taj broj HT, danas ga za sigurno nemaju. Jedno Hrvatu koji voli povijest i želi znati kako su Hrvati prije djelovali u emigraciji, ovaj članak, ne samo da bi ga pročitao, nego bi ga kopirao i sačuvao.

    Iskreni pozdravi svima. Mile Boban, Otporaš.

Zatvorena tema

Pravila pisanja poruke

  • Ne možeš otvoriti novu temu
  • Ne možeš ostaviti odgovor
  • Ne možeš stavljati dodatke
  • Ne možeš uređivati svoje postove