Tko je Maks Luburić, General Drinjanin?

**Bobani** · 15-09-2013 03:30

Mnogo se je reklo i napislao o Maksu Luburiću, ali još nije toliko dovoljno kako bi se magla jedna ozbilja studija o njemu napisati. rekao sam "studija" a ne knjiga, jer, koliko mi je poznato da su već u pripremi dvije knjige, jedna: PISMA MAKSA LUBURIĆA a druga ŽIVOROPIS I RAD GENERALA DRINJANINA. Svakako da će te knjige donije priličito nama još nepoznatog materijala o Maksu Luburiću, i svakako da to neće biti neka SABRANA DJELA O MAKSU LUBURIĆU.

Christophe Dilbeau je francuski pisac koji se je, reklo bi se, zaljubio u Maksa Luburića i njegov hrvatsko nacionalni rad u borbi za hrvatsku Državu. I dr. Andrija Hebrang malađi u svojo predizbornoj kampanji za predsjednika RH 2009. je rekao da se je Max Luburić borio za hrvatske interese kao i njegov otac kojeg su Srbi ubili u beogradu 1948. Vrijedno će biti pročitati ovaj članak o Maksu Luburiću i vidjeti kako Francuzi gledaju na jedno hrvatskog fanatika. Otporaš.

Vjekoslav Maks Luburić
‘Ne odustajem od časti da postanem meta!’
(Cyrano de Bergerac, IV, 4)
piše: Christophe Dolbeau
Svatko zna kako je srpskokomunistička propaganda tijekom 45 godina uspijevala pripisivati Hrvatima i njihovim čelnicima, vrlo često uz zeleno svjetlo zapadnih medija, najmrskije i najekstravagantnije zločine. Na top listi hrvatskih osoba koje je bivši sustav demonizirao nalaze se bez dvojbe Ante Pavelić i Andrija Artuković, ali također i Vjekoslav Maks Luburić, bivši ustaški general kojeg je Beograd oslikao kao rijetku vrstu dinarske nemani. Kada se dobro osmisli, svaka dezinformacija sjajno funkcionira, i to do te mjere da ona stvara kontroverze i potiče na polemike i to među samim iseljeništvom. Zatrovani medijskim linčem, neki su (možda) stvarno bili šokirani pričama o generalu, dočim su neki našli izgovor da se njime posluže kao žrtvenim jarcem. I danas na početku 21. stoljeća, takav stav se nije promijenio. Ustaški general Vjekoslav Maks Luburić i dalje služi kao antinacionalističko strašilo. U svakom slučaju, sjene starih laži i dalje lebde, osim ako se čovjek uistinu ne boji staviti povijest u svoje prave okvire. Ima tome 40 godina, tj. 20 travnja, 1969. godine, otkad je Udba likvidirala Vjekoslava Luburića, što zaslužuje da se njegovim portretom pozabavimo drugačije negoli ga se obično oslikava. Luburićev avanturistički život i njegov dramatični završetak govore u njegovu korist.
Početci revolta
Vjekoslav Luburić rođen je 20. lipnja 1913. (ili 6. ožujka 1914., po drugima), u Humcu, malom selu pored Ljubuškog, u srcu Hercegovine, u regiji koja je toliko dala za Hrvatsku. Pohađa pučku školu u svom selu, a nakon toga odlazi u franjevačku gimnaziju na Širokom Brijegu u kojoj dobiva dobre ocjene. Njegovo se školovanje odvija mirno. Još je mlad kad započinje nasilje, kada srpska kraljevska žandarmerija ulazi naglo u njegov život. U zimi 1923. žandarmerija upada u njegovu kuću i odvodi mu oca. U Trebinju žandarmerija muči njegova oca, a u jednoj samici ga polijevaju hladnom vodom. Zatvorenik umire. Vrlo je vjerojatno da je taj nasilni čin odigrao važnu u ulogu u kasnijem Luburićevu životu. Prolazi još nekoliko godina tijekom kojih jačaju nacionalistički osjećaji kod mladića.U zemlji gdje je represija nemilosrdna, gdje je zabranjeno pjevati tradicionalne pjesme i gdje se čak puca na katoličke procesije, opasno je, čak i s petnaest godina, prkositi vlasti. Na kaznu ne treba dugo čekati: mladi Luburić isključen je iz srednje škole u Mostaru. Njegovo školovanje iznenada se prekida, tako da je mladić primoran odsad raditi kao perač suđa u jednom restoranu. Kasnije radi kao pisar u jednoj štedionici za zdravstveno osiguranje. Bez dvojbe, ta su poniženja samo pojačala njegov bijes protiv srpskog okupatora. U siječnju 1929. godine nacionalistički advokat Ante Pavelić konstatira da više nije moguće voditi političku i pravnu borbu u Kraljevini Jugoslaviji i odlazi u inozemstvo da nastavi s borbom. Vjekoslav Luburić također nastoji otići, no policija ga hvata pri prelasku granice i odvodi ga odmah njegovoj majci. No usprkos svemu tomu, on ponovno pokušava bježati te dolazi u Madžarsku u Janka Pustu, gdje se skupljaju prve ustaše. U kontaktu s ostalim borcima, mnogo starijima i prekaljenima, on odsad uči o tajnim akcijama (u to vrijeme on dobiva nadimak Maks). Malo je informacija o tom periodu njegova života, no možemo zaključiti da to vrijeme pridonosi jačanju njegovih uvjerenja. Odsad se on nalazi upleten u nemilosrdnoj borbi gdje je većina udaraca smrtonosna i gdje će dosta njegovih suputnika pasti. Tih godina režim likvidira Marka Hranilovića i Matiju Soldina (svibanj 1931.), Ivana Rosića (srpanj 1931.), Petra Oreba i Josipa Begovića (proljeće 1934.), Stjepan Duića (28. rujna 1934.), Andriju Gredičaka (25. svibnja 1935.) i Stipu Javora ( 27. ožujak 1936.). Luburićev je karakter očvrsnuo jer trebalo je preživjeti u Madžarskoj. Nakon zatvaranja Janke Puste, mladi čovjek jedva životari u Budimpešti, prije nego što ga je jedan seljak iz okolice unajmio kao običnog radnika. Rijetki su takvi mladi ljudi na koje takav ‘univerzitet‘ ne ostavlja tragove, a još su rjeđi oni koji iz njih izlaze još odlučniji.
Vojnik nezavisne Hrvatske
Nakon proglašenja neovisnosti, 10. travanja 1941., Vjekoslav Luburić vraća se u zemlju kako bi se stavio na raspolaganje novoj vlasti. Sa svojih 28 godina on je siguran i gotov borac kojem se odmah daju odgovorni zadatci. Prvo postaje pomoćnik generala Servatzyja, a nakon toga radi s Mijom Babićem, nakon kojega će preuzeti čelništvo III. ureda UNS-a (Ustaške nadzorne službe). Godine 1942. dobiva čin bojnika i to kada postaje šef nove jedinice ‘Ustaške obrane’ čiji je zadatak borba protiv neprijateljskih infiltracija i unutarnjeg neprijatelja. Budući da se već 19 godina borio protiv srpskih vlasti, svakako da se on ne pokazuje nježan niti s četnicima, niti s partizanima, niti s njihovim simpatizerima. Svakom je jasno da gerilski rat i protugerilski rat imaju vrlo malo zajedničkog s pravilima konvencionalnog rata. Jasno je da ispred sebe čovjek ne dijeli darove, o čemu svjedoče tisuće leševa hrvatskih civila, katolika i muslimana svih uzrasta koje su srpske bande ostavljale iza sebe i to često strašno mučene. No isto tako desetine pravoslavne siročadi bit će spašeno i smješteno u institucije koje u svom trošku održava ‘Ustaška obrana‘. Isključivo vezan za interese Hrvatske, kad to zatreba Luburić ne oklijeva doći u sukob i s Nijemcima, što mu nekad stvara ozbiljne probleme. Tako u studenom 1942. godine Nijemci ga optužuju za incident koji se dogodio u Travniku. Nakon što je kratko vrijeme stavljen u kućni pritvor pa čak i u zatvor, on izlazi iz cijele afere zahvaljujući podršci poglavnika koji odbija pritisak Glaisea von Horstenaua da ga se izruči. Premda na terenu ima reputaciju da je čvrst i svojeglav, taj mladi časnik nema ništa od patološkog ubojice kako neki vole isticati. Vlada mu povjerava čuvanje jedne od najutjecajnijih osoba koja uživa veliki ugled u Hrvatskoj, dr. Vlatka Mačeka. Nakon što je stavljen u kućni pritvor, šef Seljačke stranke, anglofil, pacifist i uvjereni antifašist, provest će tri mjeseca kod Luburića u njegovu stanu u Bulićevoj ulici i to u društvu majke i dviju njegovih sestara. Ako je vjerovati njegovim Memoarima, Maček nije imao loše mišljenje o Luburiću. Krajem 1942. Luburićeva jedinica uzima ime (Ustaški obrambeni sdrug). Ona okuplja 1500 vojnika, a u jesen 1944. godine njezin će broj iznositi 7000 ljudi. Ta borbena i pokretna jedinica nizat će operacije. Bori se na Psunju, Kozari, Ivan Planini, Posušju, Imotskom i Banjoj Luci. U listopadu 1944. godine kao znak za svoju hrabrost Vjekoslav Luburić dobiva čin pukovnika. On će dobiti visoka hrvatska odličja kao i naslov viteza. Usporedno s tim ratnim zadatcima, Vjekoslav Luburić dobiva također zadatak da vodi sabirne logore u hrvatskoj državi, jedan nimalo zahvalan zadatak za vojnika koji će omogućiti njegovim protivnicima da maksimalno ocrne njegovu reputaciju (suprotno – a i to treba navesti – ‘hrabrom‘ Lordu Kitcheneru koji je izumio prve koncentracijske logore u kojima je početkom 20. stoljeća nestalo 280.000 južnoafričkih Bura, od kojih 22.000 djece mlađe od 16 godina i 14.000 crnaca). Točna i objektivna povijest tih logora tek se mora napisati, a sve što znamo o njima dolazi isključivo od ljudi kojima je u interesu, zbog antihrvatske propagande, naslikati jednu apokaliptičku sliku. Ima već tomu mnogo godina da su neovisni povjesničari kao Ante Ciliga, Bruno Bušić ili bivši predsjednik Franjo Tuđman pokušali staviti stvari u ispravne okvire. Nije tu sve rečeno. To da ta mjesta za internaciju nisu bila mjesta za odmor i da su uvjeti života bili izuzetno teški, nitko u to ne sumnja. Ali u okvirima te epohe, je li uopće moglo biti drukčije? A što se tek zbivalo kod ostalih zaraćenih strana? Nepotrebno je naširoko opisivati ovdje paklene uvjete u sovjetskim i srpsko-komunističkim koncentracijskim logorima, no dovoljno je navesti da su tisuće zatvorenika živjeli kao mučenici u češkim logorima Jägerndorf, Lerchenfeld, Klaidovka, Burgberg, Kladno i Motol, u poljskim logorima Bereza Kartuska, Potulice, Jaworzno, Zgoda et Lambinowice, a prema Kanađaninu James Bacqueu (Other Losses) između 167.000 i 409.000 Nijemaca umire u zatočeništvu u Francuskoj! Hrvatske zatvori nisu bili modeli, međutim zatvori drugih, a osobito zatvori ‘antifašista‘ nisu bili nimalo ugodniji. Konačno, trebalo bi točno ustanoviti dio odgovornosti svakog na dnevnoj osnovi jer se ne može samostalno upravljati zatvorskim sustavom. Nije red tješiti se prigodnim žrtvenim jarcem kojega nam je ostavila u ostavštini komunistička propaganda. Godine 1945. Vjekoslav Luburić je general koji zapovijeda s Drugim zborom Ustaške vojske (II. ustaški sbor), a koji se sastoji od 3 divizije, koja brani crtu Slunj-Petrinja-Sisak. Zahvaćen debaklom, svibnja te godine on se povlači prema Celju i Austriji ne želeći pasti u klopku Bleiburga. Nije on tip koji se predaje. Poput nekih drugih časnika koji se ne žele priznati pobijeđenima, i on se vraća i odlazi u šumu.
S padina Papuka do Costa del Azahara
Neposredno nakon rata, brojne skupine pokušavaju nastaviti borbu za Hrvatsku: na Velebitu pukovnik Delko Bogdanić rukovodi s više od 2000 boraca, u Lici to je komandant Slavko Hajdinović koji rukovodi pokretom otpora, a u Hercegovini to je komandant Niko Vladić. Neki pak djeluju u Slunju (Mile Špehar), u Odžaku (Petar Rajkovac) u Bugojnu (Pero Arapović), u Sarajevu ( Hasan Biber) ili na Širokom Brijegu (Benko Penović, Mariofil Mandić i Vinko Škrobo). Prozvani kamenjarima ili škriparima, ti nacionalistički guerillerosi nanijet će ozbiljne gubitke okupatoru (komunistički pukovnik Svetislav Stefanović procjenjuje na 2.000 gubitke Ozne i Udbe između 1945. i 1948. godine). Jedna od tih skupina otpora bira regiju Plješevica-Bilogora i planine Papuka za teatar-operacije, a s tom skupinom se ustaški general Luburić odlučio boriti. Nakon dvije i pol godine jedna teška rana konačno dovodi do kraja tu očajničku borbu. Nakon što ga tajno jedan liječnik prijatelj liječi, on ponovno uspijeva izigrati planove onih koji su se dali u potjeru za njim i koji ga vrebaju na zapadnim granicama zemlje. Suprotno svim očekivanjima, kreće prema istoku, ulazi u Madžarsku i skriva se kod prijatelja u Budimpešti. Odatle odlazi u Beč, djelomično i tada pješice prelazi na zapadnjačku zonu. Zatim dolazi u Innsbruck, a onda konačno i u Pariz. U strahu da će eventualno biti izručen u slučaju ako se otkrije njegov identitet (između 1944. godine i 1947. godine Francuska ima nekolicinu komunističkih ministara), bjegunac skrivećki ispunjava svoje materijalne potrebe kao radnik u rudniku. Nakon nekoliko mjeseci ponovno se seli da bi se smjestio u Španjolskoj, zemlji koja ne priznaje Jugoslaviju i gdje on zna da može računati na simpatije nekih čelnika i gdje je već dosta Hrvata započelo novi život. Nakon što je relativno lako dobio politički azil (nakon kratkog boravka u zatvoru u Cararabanchel) i nakon što je naučio nešto španjolskog jezika, Vjekoslav Luburić radi više poslova od koji su mnogi neočekivani: od trgovačkog putnika do uzgajivača peradi! Ženi se jednom Španjolkom, Isabelom Hernaiz, koja mu rađa četvero djece: Domagoja, Drinu, Vjekoslava i Miricu. Budući da on nije bio čovjek koji bi prihvatio anonimnost i koji bi prekrižio ruke, ne oklijeva se ponovno pojaviti na političkoj sceni i pokreće Hrvatski narodni odpor, pokret koji se začas proširio u Njemačkoj, Francuskoj, Americi i Australiji. Uvjeren u bitnu ulogu promidžbe, on priskrbljuje svom pokretu i tiskaru (gdje objavljuje časopise Obrana i Drina) a nakon toga osniva nakladu ‘Drinapress‘. Nakon što se seli u Caragente, 40 kilometara južno od Valencije, tamo vodi malu tiskaru koja će objaviti šezdesetak knjiga i brošura. Iz svog novog štaba general Vjekoslav Luburić širi ideje koje znatno prelaze uobičajeni govor u emigraciji. Odbacujući svaki ideološki dogmatizam i svako zatvaranje u pretjerano i sterilno idealiziranje prošlosti, on postavlja svoje akcije na isključivo patriotskoj podlozi. Obraća se svim Hrvatima, uključujući i partizane i njihovu djecu (stari mostovi još postoje s klanom Hebrang i sa skupinom oko Ivana Ribara) te apelira na premošćivanje svih podjela, za bolju borbu protiv Jugoslavije i za spas Hrvatske. Takva strategija otvaranja i nacionalnog jedinstva, koja je prilično spretna (a da pritom ne niječe svoju prošlost), pokazuje jednu nedvojbeno modernu stranu koje je nespojiva s primitivnom i sirovom slikom koju neke žele zalijepiti generalu. Ne samo što to nije bio nikakav brlog aktivista koji imaju problema sa svojim vlastitim zavjerama, nego naprotiv, njegov pokret dobiva potporu više kvalitetnih emigranata od kojih su mnogi i intelektualci. Tako nalazimo uz bok Luburiću i bivšeg pukovnika Ivan Stiera, Ibrahima Pirić-Pjanića (1896.-1977.), Stjepana Crničkog (1903.- 2007.), ali također i kriminologa Žarka Šimata (1909.- 1985.), pjesnika Envera Mehmedagića, profesora Mirka Meheša (1921. – 1999.) i povjesničara Dabu Peranića. Blizak glasovitom Ocu Miguelu Oltri iz Svetog bratstva Španjolske, general ima jako dobre odnose s franjevcem Gracijanom Raspudićem (1911.- 1989.), fra Kvirinom Vasiljem (1917.- 2006). i fra Otonom Knezovićem (1890.-1964.). Svi ti ljudi surađuju u žurnalima generala u kojima Luburić uvijek piše uvodne članke i u kojima on često prenosi i neke prijevode (prevodi neke radove španjolskog stratega Jose Diaza de Villegasa, veterana s Istočnog fronta).
Dolazak ‘Jude‘
Budući da je u stanju povesti ljude razočarane komunizmom i budući da uživa neosporiv prestiž kod najaktivnijih emigranta, Vjekoslav Luburić ponovno predstavlja opasnost, što ga čini ponovno glavnom metom jugoslavenskih tajnih službi. Glede zločina, ti su ljudi tada već jako dobro uhodani budući da su u nekoliko godina uspjeli likvidirati dvadesetoricu izbjeglica. Rečeno policijskim rječnikom, Luburić je meta koju je lagano lokalizirati: poznat pod nadimkom ‘gene ral Ladislav Černošky‘ i ‘général Drinjanin‘ (njegov pseudonim) njega se također zove i Vicente García Pérez iz Carcagente, a tamo gdje on živi ( u Ulici santa Ana) također ga se zove ‘El Polaco‘ (Poljak). Kad se rastavio od svoje žene Izabele, živio je iznad tiskare sa svojim sinom Donkijem (Domagojem) čiji su se brat i sestra nalazili u jednom internatu u istom kraju. Problem jugoslavenskih agenata bio je u tome kako mu prići i kako zadobiti njegovo povjerenje. Taj posao, posao Jude, bit će dodijeljen Iliji Staniću Livaji koji dolazi u Španjolsku krajem 1967. godine. Bio je nešto stariji od dvadesetak godina. Službeno se za njega govori da je rođen u listopadu 1945. godine, premda je vjerojatnije da je taj datum negdje između 1942. i 1944. godine, osrednjeg rasta, tamne puti, kovrčave kose. Taj mladić je bio navodno keramičar po struci, a za sebe je govorio da je pobjegao iz Jugoslavije 1966. godine. Tvrdio je da je porijeklom iz Hercegovine (iz mjesta Čolopeci pored Konjica), a kao sin bivšeg Luburićeva vojnika, čije je on navodno kumče, prošao je kroz logor izbjeglica u Zirndorfu u Njemačkoj gdje je tada stupio u kontakt sa simpatizerima Odpora. Iz Njemačke Stanić odlazi u Francusku, u Pariz, Nicu i Lyon, gdje zalazi često u emigrantske krugove. Nakon toga odlazi u Madrid gdje ga hrvatska zajednica hladno dočekuje. Je li on bio stvarno poslan na zadatak (po nalogu Ane Miljasa i Fehima Halilovića), je li regrutiran u inozemstvu – to se nikad ne će znati. Kad je došao, već je znao par riječi španjolskog, što nije uobičajeno kod hrvatskih emigranata njegove dobi (glasine govore da je bavarska policija zaplijenila njegove dokumente koji su imali falsificirane španjolske vize). Bilo kako bilo, evo njega nakon nekoliko peripetija u Carcagenti gdje prepričava svoju priču Luburiću, i to s takvom uvjerljivošću da ga Luburić zapošljava u tiskari. Vrijedan na poslu i prijateljski naklonjen prema svima, ostavlja dobar dojam na one s kojima surađuje. Nakon nekoliko mjeseci čak se zaručuje s jednom mladom bolničarkom iz okolice ostavljajući tako dojam da se ozbiljno i trajno namjerava nastaniti u toj zemlji. Vrlo brzo zadobiva povjerenje generala Luburića, postaje njegova desna ruka i nudi mu stalno mjesto za stanovanje i skrivanje. Cijela 1968. godina prolazi, a da ne pobuđuje nikakve sumnju. No primjećuje se da je tijekom ljeta Stanić odsutan iz Carcagente. Službeno odlazi k svojim roditeljima u Njemačku, no viđen je u Parizu krajem rujna. U francuskom glavnom gradu, kako sam tvrdi, zatražio je politički azil te u tom smislu moli za pomoć kod sunarodnjaka. Nakon nekoliko tjedna nestaje bez ikakva objašnjenja. Neki će kasnije tvrditi da se posvađao s Luburićem, da je svađa brzo završila i da se ponovno vratio svom mjestu. Po drugima, upravo radi te svađe s Luburićem Udba ga je regrutirala, a po drugima opet, njegov boravak u Parizu imao je za svrhu da se razradi detaljno njegov zločin. Nakon svog povrataka u Carcagente, ponovno radi svoj posao i unajmljuje stan koji će neko vrijeme dijeliti s misterioznim ‘prijateljem’. U stanu će ostaviti samo par svojih osobnih stvari, gotovo minimum, i ne će primati nikakvu poštu.
Ubojstvo
Ništa posebno na označava početak 1969. godine. Posao u tiskari i dalje ide. Carcagente, tu i tamo ispunjen posjetom nekog od čelnika Odpora. General ne pokazuje nikakvo nepovjerenje. On i dalje posjećuje neke Hrvate koji su se naselili u blizini i ne daje im ničim do znanja o nekoj svojoj zabrinutosti. Nakon što su ga prijatelji pozvali, on odlazi u Barcelonu 5 i 6. travnja da bi sudjelovao na kongresu Krug španjolskih prijatelja Europe (CEDADE), jedne antikomunističke udruga čiji je pokrovitelj bivši tajnik falange i vicepredsjednik vlade Augustin Munoz Grandes. Nakon dva tjedna mračna urota ulazi u svoju zadnju fazu od koje izdvajamo značajne trenutke: 19. travnja četvorica ljudi dolazi u Carcagente i traže adresu ‘Poljaka‘ na porti College San Antonio. Navodno oni ne odlaze do kuće generala i kasnije se njih više nikad ne vidi. U nedjelju 20. travnja Vjekoslav Luburić i njegov sin Domagoj doručkuju u društvu Ilije Stanića. Oko deset sati sin generala ide vjerojatno na misu ostavljajući svog oca i Stanića same. Prošao je jedan sat i oko 11 sati Luburić dobiva snažan udarac šipkom ili čekićem po glavi dok je bio u kuhinji pored sudopera. Srušio se na zemlju bez svijesti i nakon toga dobio još tri udarca nožem. Ilija Stanić, a to je hipoteza, zamotat će zatim tijelo (otprilike 100 kg) u jedan zastor, odvući ga u drugu sobu i skriti ga ispod jednog kreveta. Po izjavama liječnika, general umire tek dva sata kasnije. Nakon toga ubojica čisti kuhinju i mirno sprema sebi svoj podnevni ručak. Oko 13 sati on ruča zajedno s Domagojem i kaže mu da je njegov otac morao otići u Benidrom i da ne će doći prije sutrašnjeg dana. Istu će priču ispričat povjesničaru Stanku Logariću, jednom generalovu poznaniku koji se najednom pojavljuje i sjeda za stol s ostalom dvojicom. Poslije podne, kad su Donki i Logarić otišli, Stanić mijenja odjeću, pobire neke osobne stvari i uzima taksi koji će ga odvesti do Valencije. Odatle ga jedan drugi taksi vozi do Barcelone, do Francuskog kolodvora, gdje mu se gubi trag. U Carcagenti Domagoj provodi večer sam pred televizorom, prije nego što odlazi spavati i to samo nekoliko metara od leša svog oca! Dana 21. travnja ujutro Domagoj se sprema za školu, a tada dolaze i radnici. Poslovođa Segui (Pepe) nešto je začuđen jer vrata obično otvara general. On otvara svojim vlastitim ključem i odmah primjećuje jednu veliku crnu mrlju na stropu tiskare. Reklo bi se krv. Penje se u stan, otvara sobu i otkriva leš generala. Nakon toga policija, liječnik i sudac dolaze na lice mjesta. Ispitivanje počinje a sudac Don José García Robledo pečati kuću. Dana 22. travanja pokapa se Luburića u ustaškoj uniformi, nakon zadušne mise koju slavi otac Eugenije Beluhan i na kojoj su nazočni mnogi Hrvati kao i veliki broj španjolskih prijatelja (jedan od njih će kasnije otići u Hrvatsku da uzme komad zemlje koja će se razasuti na grobu). Njegova odličja i njegova kapa bit će predani jednom španjolskom časniku, veteranu rata u Rusiji koji će ih kasnije predati starijem generalovu sinu. Takav je veoma shematski rezime i film o podmuklom atentatu koji je donio smrt generalu Luburiću, čovjeku koji se na svoj način posvetio borbi za Hrvatsku i koji je umro kao vojnik od udaraca neprijatelja. („Ako ja stradam“, pisao je on neposredno prije smrti, „svatko neka zna da sam stradao kao ustaša i kao hrvatski general.“) Bilo da opravdavamo ili ne njegovu osobu ili njegove izbore, takav put zahtjeva respekt.
Pitanja bez odgovora
Zločin u Carcagenti ostaje na žalost nekažnjen, a njegova istraga (nimalo energična) nije uspjela osvijetliti sve kotače toga stroja. Četrdeset godina nakon toga ubojstva, brojna pitanja ostaju bez odgovora. Je li Stanić radio sam, kako on to kaže u jednom snimljenom razgovoru arhiviranom kod Udbe, ili su mu pomagali četvorica nepoznatih ljudi koji su zamijećeni dan prije toga u Carcagenti? Tko su bili ti ljudi i kamo su oni otišli? Jednom čudnom koincidencijom, dva jugoslavenska broda Jugoslavija i Solin isplovila su iz luke Valencije u ponedjeljak 21 travnja 1969. godine. Izgleda da ih je španjolska policija zaustavila i da je prekontrolirala posadu. No u tom trenutku policija je tražila Stanića kojeg nije mogla naći. Dan nakon toga brodovi su se našli u međunarodnim vodama. Tko su bili nalogodavci i Stanićevi suradnici u Jugoslaviji i Njemačkoj i možda u Španjolskoj? Zašto se nije nikada ozbiljno ispitalo Stanića? Dugo vremena nije ga se moglo naći, no ta osoba nije nestala. Ima tome 15 godina kad se govorilo da je on član HDZ-a u Bosni i Hercegovini (gdje je njegova supruga radila kao tajnica kod jednog zastupnika), a u travnju 2003. katalonski novinar Francesc Bayarri čak ga je sreo u Sarajevu. Iz tog susreta on je snimio jedan film (za Malvarrosa Mediu) i napravio materijal za knjigu Susret u Sarajevu koja je objavljena 2006. u nakladi L’Eixam Edicions u Valenciji. Za vrijeme razgovara ubojica je tvrdio da je imao dvoje pomagača (što nije u skladu s njegovom prvom verzijom), no on niječe da je radio za Udbu, već priznaje da je širokogrudno plaćen za svoj zločin, no s druge strane izbjegava govoriti o svojim motivima i eventualnim nalogodavcima. Zar se nije od njega moglo očekivati da će kazati nešto više? Što se dogodilo s cijelim sudskim dosjeom kod ispitivanja od strane španjolskog pravosuđa? Je li istina, kao što se kaže, da je on prenesen iz Alciara u Valenciju, a nakon toga u Moncadu gdje je bio uništen u poplavi? Je li uzaludno postavljati ta pitanja? Čak ako je prošlo 40 godina, djeca i unučad generala dužna su to znati. I hrvatski narod također je dužan to znati jer to je dio njegove borbe, a dakle i njegove povijesti!
Christophe Dolbeau je književnik. Surađuje s francuskim listovima Rivarol i Écrits de Paris. Autor je više djela iz područja književnosti. Između brojnih obavljenih knjiga, spomenimo Croatie, Sentinelle de l’Occident (Hrvatska, Na straži Zapada), Le Panserbisme, cancer yougoslave (Velikosrpstvo -jugoslavenska rakrana), France-Croatie (Francusko-hrvatski odnosi u razdoblju od 9. do 19. stoljeća), Les Forces Armées Croates 1941.-1945 (Hrvatske oružane snage 1941.-1945) i Face au Bolchevisme-petit dictionnaire des résistances nationales a l’Est de l’Europe 1917.-1989.

**Bobani** · 15-09-2013 23:03

ZADNJE GENERALOVO PISMO DRU. DABI PERANIĆU

general DRINJANIN
18.IV.1969.

Dragi profesore!

Jesi li ili nisi, a ako nisi, a ako, trebao bi biti, - kako sam ja rekao onom divljaku vlč. Lambertu...

Pao mi je velik kamen sa prsa u pogledu knjige, (Ovdje se radi o knjigi HRVATSKA ZA NARODNIH VLADARA koju je dr. Miljenko Dabo Peranić napisao s predgovorom od 5 studenoga 1968 god. i poslao generalu Drinjanina da ju tiska u izdanjima DRINAPRESS-a. Knjiga je tiskana poslije generalove smrti u Valenciji 1969. u izdanju DRININA KNJIŽNICA, KNJIGA br.29. Mo, Otporaš.) jer sam se ipak bojao da negdje nismo zabrljali. Napravit ćemo kliše, već sam ga našao. Onaj grb: ne vrijedi toliko truda, a sreća da je ukras samo, pa neka ga. Nije stari, ali to ljudi neznaju...

Hvala Kiti i Mariji (Kita je kćer dra. Peranića a ime joj je Anita rođena u Parizu 1962. god., a marija to mu je supruga, mo, Otporaš) na stručnjačkoj pohvali. Kako sm Ban Pepe i dobar Ilija (Ban Pepe je Španjolac, generalov radnik u tiskari, a za Iliju Stanić kaže general dva dana prije nego ga je ovaj ubio "dobar Ilija". Kakova guja u generalovim njedrima je bila i kakova Udbaška posla! te i "ja siromah" /po Ćelebiji/ isto stručnjaci, sve u redu.

Hvala na vijestima iz Njemačke. Bio sam zabrinut, a pukovnik (radi se o pukovniku Pjeniću, mo.) iako sve javlja, nije preopširan, pa sam ipak mislio da je bilo belaja. Sve u svemu, zadovoljan sam, ali svakako bih me radovalo ako mi dospiješ dati rezumen onoga što je bilo ili - trebalo biti. Bojao sam se i radi Švedske, radi njih, naših, Keppera, itd.

Ja radim na OBRANI, (Izišle su dvije novine OBRANA za ožujak 1969. br. 105/106 i 107/108 gdje meni na naslovnoj strani Obrane general svojom rukom piše: "Dragi Mile! ovdje je bio Dabo i posebno smo ti se javili. Pišem ti i ja ovih dana. "Obranu" traži od Džebe, (Ivan Džeba iz Cleveland-a glavni povjerenik Obrana i Drina za Ameriku i Canadu. Kako sam ja iz Pariza došao u San Francisco prije tri mjeseca, još nisam bio uspostavio stalnu adresu sa DRINAPRESS-om te mi general piše da se obratim na Džebu) jer smo mu poslaili više 50 kom. za tebe. Skoro više. Pozdrav, Tvoj Maks." (Prva OBRANA br. 109/110 poslije generalove smrti je izišla za kolovoz 1969., mo.Otoraš.), ali ne mislim obradjivati proslave, iako nebi stiglo, ali svakako je bolje što prije, jer kako nemam drugog posla, izbacio bih dvije OBRANE jednu za drugom. (Na svu žalost to se nije nikada ostvarilo, jer, dok je general bio prezauzet hrvatskim poslovima, udbaški agent i plaćenik Ilija Stanić se je znoio kako najefikasnije likvidirati jednog značajnog hrvatskog generala, mo) Spomenuti ću i IX Kongres i najaviti analizu. Imam neke stvari, ali sve te imaš i ti, podpunije.

Stvar sa Kinom je zabrenzalo Bugarsku, nema sumnje, čak nude Turskoj, Grčkoj i Jugovini obnovu Balkanskog Pakta. Ali stvar ide svojim tokom, i prema zadnjoj vijesti iz domovine u Beogradu se računa, da bi Jugovinu održali Hrvati, Srbi i Slovenci, - dok skorom računaju na gubitak albanskih i bugarskih krajeva.

Nemože mi junačko srdce odoljeti, pa ti pišem o jednom drugom problemu. Prilažem ti novine PUEBLO sa klinčanim pismom. Mislio sam da si to ti izmislio, kad tamo neki dabo pred 5000 godina već se bavio tim jadima. I drugo: pred tri dana na televiziji su davali neki tal. kulturni film o počecima Indo-evoropskih naroda itd. te su medju ostatke prastarih arijaca našli u Himalajima neke ostatke, koji se zovu KACIRI/ fonetski KACIRI/, a kako bi to bilo na drugim jezicima ne znam. No nije to čudno, nego imaju kape kao naš Klukas, iste, i imaju rezbarine drvene sa tropletom, ali isto kao u ovoj knjizi na str. 109. (Prigledao sam tu knjigu i uistinu na strani 109 se nalaze dvije slike sa natpisom: "Ulomci kamenih ukrasa s imenom hrvatskog kralja Stjepana I Dražislava oz prie 970 g.", mo) /Stjepan I Dražislav/ Ali čitave plohe, u drvu, čisto kao ovo i još neke, ukrasi na kućama, i zasebe posebne plohe, valjda nadgrobne. Iz drva i da o tome najveću zbirku ima muzej u FLORENCIJI, odakle su bili ti talijanski profesori koji su pravili film. Veli da ih je posjetio u svoje vrijeme Kipling (Rudyard Kipling (1865-1936) engleski pisac, mo) i pjevao kao zadnjim arijcima. Ima ih svega oko 800 glava. I nisu postali muslimani, iako su okruženi bili, jer su medju brdima i branili se, ginuli itd., ali se očuvali. Vjeruju u jednog Boga, prastaroga, imaju kult mrtvih itd. Kada bude para idi u Florenciju i traži. Ja sam ostao kao ošamućen, jer ne samo troplet i kapa, nego i likovi, kao naši gorštaci, fizionomija ista, i igraju kolo, kao naša trusa.

Možda je to sve tebi poznato, a možda i u Parizu ima tragova toga. Svakako traži: KACIR i muzej Florencija. Došen mi je ovo poslao s tim, da pošaljem Tebi / o Pagu /.

Prilažem ti izvadak iz Danice, dakle službeno u ime HKLista, a ovi su slavili s nama 10 Travnja!

Gornje ti velim zato, jer su meni neki i naši,pisali da je bila pogreška pretiskati HKList br. 6, jer da bi im naškodili. (Poznato mi je da je DRIPAPRESS tiskao zabranjeni br, 6 Hrvatskog Književnog Lista i da je bila velika polemika oko toga, mo) Jedan mi čak veli, da su mu rodjaci pisali, da će nas HKList tužiti sudu, - da sebe zaštiti.

Novi Glas Koncila senzacija: "CRKVA U SVIJETU BR. 1" kojega si najavio da si poslao, ali još nisam dobio, donosi od Franjića biskupa članak TEOLOGIJA REVOLUCIJE, gdje je prvi puta na hrvatskom jeziku rečeno da imaju i narodi i klase pravo na revoluciju, ako su gnječeni, a ne treba čekati na Papu ili zapovijed odozgor. Ali to može značiti da i Hrvati imaju pravo na revoluciju, zar ne? Vrlo interesantno, i prenosim.

Evo upravo Domći (generalov prvi sin, mo) kuha ručak, a Ilija "nadžire".

Ovog časa toliko. Grli te odani general Drinjanin.

**Bobani** · 16-09-2013 03:40

IZUM MAKSA LUBURIĆA U DESET TOČAKA

Zato je Tuđman, često do granice da postane zbog toga i dosadan, stalno i ponavljao da njegova Hrvatska demokratska zajednica nije obična politička stranka, poput ostalih na hrvatskoj političkoj sceni, nego "središnja" ili "stožerna" politička organizacija cijeloga hrvatskog naroda, u domovini i dijaspori. U biti, citirao je Luburića. Povezivanje pak domovine i dijaspore - temelj svih temelja Tuđmanove političke doktrine s kraja osamdesetih - također je, zapravo, Luburićev, a ne Tuđmanov, izum. To su povezivanje osobito razradili, na nivou operativnog političkog programa, Luburićevi sljedbenici, ideolozi Hrvatskog Narodnog Otpora, koji su deset godina nakon Luburićeve smrti, dakle 1979., u programatskom tekstu pod naslovom "Kuda ide Hrvatski Narodni Otpor?", objavljenom u "Otporu", kao prvu točku svog političkog djelovanja naveli "Nacionalno Pomirenje", kao drugu "općehrvatsko jedinstvo", kao treće "djelatnu vezu domovine i izbjeglištva", a kao petu "nadideologijsku nacionalnu borbu". Naposljetku, i Domovinski je rat u Hrvatskoj, u svojoj biti, bio oživotvorenje "Adrese izmirenja Hrvatskog Narodnog Odpora sa Hrvatskim Partizanima", objavljene prvi put, u sklopu cjelovitoga programatskog teksta o hrvatskom izmirenju, u Istarskoj ili Luburićevoj "Drini" 1964. Tada je urednik časopisa "Otpor" bio Vlado Glavaš a Pročelnik Hrvatskog Narodnog Otpora Mile Boban. (...)

Kratka povijest norvalske Hrvatske.

No, da bismo dokraja proniknuli u bit Tuđmanova političkog djelovanja te izbjegli sve moguće zamke mitologiziranja i, namjernog ili nenamjernog, iskrivljavanja povijesne istine, valja se striktno držati temeljne kronologije ovdje opisanih događaja. Evo je u najkraćem.

1. Godine 1964. definitivno je, na razini političkog programa, uobličena koncepcija hrvatskoga izmirenja. Temeljni programatski akt, "Adresu izmirenja", napisao je Miljenko Dabo Peranić, a Luburić taj tekst objavljuje u svojoj "Drini" (br. 3-4/1964.).

2. Tijekom šezdesetih, Franjo Tuđman, tadašnji direktor Instituta za povijest radničkog pokreta Hrvatske u Zagrebu, dobiva u ruke taj primjerak "Drine" (naravno, i druge brojeve toga časopisa). Počinje, postupno, upijati Luburićev nauk - usporedo sa svojim sve žešćim konfrontiranjima s predsjednikom hrvatskih komunista Bakarićem. Osobno sam razgovarao s osobom, tadašnjim namještenikom Instituta, koja ga je gledala kako s golemim interesom čita i proučava "Drinu".

3. Godine 1968., nakon prvotnih vrlo snažnih protivljenja, ideju o hrvatskom pomirenju usvajaju i hercegovački fratri u SAD, predvođeni fra Dominikom Mandićem (koji se od 1955. bavio isključivo povjesničarskim radom). Politički, i oni se tada počinju svrstavati u Otporaše, sljedbenike političke organizacije Hrvatski Narodni Otpor (HNO), koju je 1955. utemeljio Vkekoslav Maks Luburić, generak Drinjanin.

4. Početkom osamdesetih, fratri su najmoćnija i najutjecajnija zajednica u hrvatskoj političkoj emigraciji. Pošto su usvojili Luburićev nauk, počinju smišljati plan o stvaranju samostalne hrvatske države. Hrvatski je terorizam na tlu SAD u tom trenutku bio već definitivno suzbijen, zahvaljujući energičnim naporima američke policije, ali i političkom angžamanu jednoga od vodećih hrvatskih političara u emigraciji Mate Meštrovića. Fratrima je jasno da treba posegnuti za posve novim oblicima i metodama političke borbe. Svoj temeljni naum - stvaranje hrvatske države - stavljaju u funkciju svjetskog procesa rušenja komunizma i Istočnog bloka, što su ga koordinirano pokrenuli američki predsjednik Ronald Reagan i papa Ivan Pavao II. (papa Wojtyla). To će se pokazati dobitnom kombinacijom.

Kanadske turneje.

5. Fratri pokreću niz značajnih aktivnosti primarno političkoga karaktera. Jedna je od najdalekosežnijih njihov prodor u Kanadu. Gotovo u isto vrijeme - oko 1980. - osniva se Hrvatski društveno-kulturni centar u Norvalu, na jugu kanadske pokrajine Ontario (blizu Toronta), dok na sjeveru Ontarija, u Sudburyju, startaju Hrvatske iseljeničke škole Amerike, Kanade i Australije (HIŠAK), pod vodstvom fra Ljube Krasića. S Krasićem najtješnje surađuju Gojko Šušak, Ante Beljo i dr. Vinko Grubišić. Istodobno u postojbini hercegovačkih fratara, na Širokom Brijegu, fra Jozo Zovko "lansira" mit o Gospi iz Međugorja. Kreće fratarska koordinirana akcija.

6. Godine 1983. u Norvalu izlazi edicija "So Speak Croatian Dissidents" (u izdanju "ZIRAL"-a, a pod urednikovanjem fra Šimuna Šite Ćorića, bivšeg pomoćnika utemeljitelja Centra u Norvalu fra Mladena Čuvala, u vrijeme dok je ovaj upravljao hrvatskom franjevačkom župom svetih Ćirila i Metoda, u 42. ulici, na njujorškom Manhattanu), u kojoj je objavljena integralna verzija Tuđmanove obrane na njegovu drugom političkom procesu u Okružnom sudu u Zagrebu, u veljači 1981., gdje ga se najviše teretilo zbog umanjivanja službenog broja žrtava u logoru Jasenovac. Ostvarena je duhovna veza između Norvala (fratara) i Tuđmana, a sve u ideje izuma Maksa Lubuirća: Adresa Izmirenja Ustaša i Hrvatskih Partizana.

7. Godine 1987., na prvoj Tuđmanovoj turneji po Kanadi, ostvaruje se i fizička veza između glavnih eksponenata hercegovačko-franjevačke zajednice u Sjevernoj Americi i Tuđmana. Počinju prvi politički dogovori, koji se produbljuju i utvrđuju na idućim Tuđmanovim turnejama po sjevernoameričkom kontinentu: u ljeto 1988., u jesen 1989. i u siječnju 1990., u Clevelandu se održava Prva Konvencija HDZ. Dogovori i aranžmani sklapaju se na platformi Luburićeve koncepcije o hrvatskom izmirenju. Pročelnik Hrvatskog Narodnog Otpora Mile Boban, u dogovoru sa dužnostnicima organizacije HNO raspušta istu i predaje organizaciju HNO u ruke predsjedniku HDZ dru. Franji Tuđmanu. U najkraćem, ta je koncepcija trebala rezultirati što većom i što čišćom Hrvatskom. Dakle, Hrvatskom koja će biti proširena i na Bosnu i Hercegovinu kao sastavni dio Hrvatske.

8. Dana 20. i 21. siječnja 1990., na Prvoj konvenciji HDZ-a za SAD i Kanadu, održanoj u Clevelandu, Tuđman sa svojim sjevernoameričkim partnerima dogovara scenarij Prvog Općeg sabora Hrvatske demokratske zajednice u Zagrebu, na kojem će sudjelovati i predstavnici iseljeništva. Brzo se vraća u Zagreb i, na Drugoj sjednici Središnjeg odbora HDZ-a, održanoj 27. siječnja 1990. u Zagrebu, domaćim čelnicima HDZ-a priopćuje što je dogovoreno u Kanadi. Sabor je održan 24. i 25. veljače u "Lisinskom". Nakon Sabora, dio iseljenika se vratio, a dio je, na čelu s Gojkom Šuškom, ostao.

Šuškova misija.

9. Nedugo nakon smirivanja Hrvatsko-srpskog rata i međunarodnog priznanja Hrvatske, 1992., Gojko Šušak postaje najjačim hrvatskim političarem iza predsjednika Tuđmana. U Hrvatskoj je čovjek br. 2, a u Bosni i Hercegovini čovjek br. 1. Dobiva neslužbeni epitet "Tuđmanova gubernatora za BiH". Ubrzo počinje Hrvatsko-muslimanski rat u Bosni i Hercegovini. Tzv. druga linija zapovijedavanja u tome ratu pod kontrolom je hrvatskog ministra obrane Šuška.

10. U Hrvatskoj počinje dugo najavljivani proces tranzicije (tzv. pretvorbe). Tranzicija teče po dogovoru utvrđenom potkraj osamdesetih u Kanadi. Ključne osobe pretvorbe postaju Miroslav Kutle i Milan Kovač - Tuđmanovi hercegovački partneri u danima što su neposredno prethodili osnivanju HDZ-a.

Ovih deset točaka "Izuma Maksa Luburića" za cijelo mogu netkome pomoći u boljem razumijevanju kako je došlo do HDZ i kao je došlo do OBNOVE HRVATSKE DRŽAVE U OBLIKU R.H.

**Bobani** · 16-09-2013 09:46

Otporaš
Naslov: PISMO IZ HRVATSKE EMIGRACIJE.
Postano: sub ožu 02, 2013 00:07

---------

Pismo mojim prijateljima, Midland, Texas, dana 25 siječnja 1984 god.

Dragi prijatelji upućujem Vam ovo pismo kao jednima od hrvatskih elita u emigraciji, iako pri tome mislim na sve one Hrvatice i Hrvate koji još osjećaju hrvatski I misle o Hrvatskoj. Cilj I svrha ovog pisma je upozoriti Vas nan eke glassine koje kolaju okolo, pa čak I iz one sredine iz koje sam se najmanje nadao.

Naime, radi se o Kići Slabincu i njegovoj nedavnoj pjevačkoj turneji po Australiji. Zar je pjevački nastup mogao biti snažniji od Vaše međusobne suradnje I uzajmnog povjerenja!? (Kao Pročelniku Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO mnogi istaknuti Hrvati su me zvali na telefon ili pisma mi pisali i pitali me da: zašto ja kao Pročelnik organizacije Hrvatskog Narodnog Otpora dozvoljavam članovima Otpora i Hrvatskog Državotvornog Pokreta, HDP da prosvijeduju protiv hrvatskog pjevača Kiće Slabinca u Australiji…U tu svrhu sam napisao ovo pismo. mo. Otporaš.) Izgleda da jest, jer su se neki pobunili na stav urednika HT, koji je otvoreno zastupao sudjelovanje Hrvata Australije tim nastupima. Rezultat je očevidan bio da su se mnoga poznajstva uzajmno napravila, zahvaljujući naporu pjevačkog zbora da obiđe taj daleki continent, ne da pjeva Australcima, urođenicima I raznim drugim etničkim skupinama, već da pjeva onima koji razumije I pjesmu I jezik, to jest svoj svojemu I uredniku HT Dinku Dediću, koji je mobilizirao mase Hrvatica I Hrvata, koji su se pomiješali sa pjevačkim zborom, I tako, svi zajedno, skupa kao jedan, učinili jedan neočekivani narodno/hrvatski delirij, na tom dalekom kontinentu.

Vi, prijatelji, koji nešto značite u javnom životu hrvatskog iseljeništva trebate balansirati između naših obvez prema onima sa kojima smo godinama povezani raznim dužnostima I zadaćama djelatvornim hrvatskim osloboditeljskim radom I posjetnika koji iz Domovine dolaze i obilaze pod bilo kojim motivacijama hrvatske naseobine u zapadnom svijetu. Živi dodiri su vise potrebitiji nama nego njima, jer se oni izlažu opasnostima udbačkih ispitivanja I rašetanja kada se povrate u Domovinu, svojim kućama.

Jas am za oprez a ne za onaj oprez koji će svaku Hrvaticu i svakog Hrvata odvratiti od mene zato što u nju ili njega sumnjam, i na taj način ih silimo da vjeruju Udbi sve što je ova govorila , to jest da smo mi u emigraciji gori od svih paklenih đavola. U tome I jest sva igra Udbe da širi nepovjerenje među Hrvatima, koje joj je potrebno za daljnje makinacije. Nezaboravimo da se sva Udbina snaga se sastoji u SUMNJI.

Nakon svega što se nama Hrvatima dogodilo u prošloeti, izgleda da nismo ništa naučili ni na tuđim ni na vlastitim pogreškama, niti smo promijenili dio samog našeg mentaliteta, kako bi svladali svako “nemoguće” i pridobili za naš cilj one koji su nam za našu borbu neminovno potrebni, a to su Hrvati. Zato nemojmo u svakom Hrvatu gledati Udbaša iako ga Udbaš može na nas i poslati. Sjetimo se Franje Goreta i njegove osvete udbašima koji su ga poslali na Hrvate.

Mi ne možemo za račun zavijeta starim stazama mrziti svakoga, sumnjati u svakoga i osijećati se tako snažnima da možemo bez svakoga, navijestiti rat Rusima zbog njihova komunizma, Amerikancima zbog njihova antikomunizma, iako imaju sve moguće veze sa svim komunističkim zemljama, i računati samo na najuži krug suradnika za sve podhvate, pa čak i oslobođenje Hrvatske od svih nezgoda, sve dok se ne zavadimo, nitko nam ne treba, a kada se pokockamo, tj. Svadimo, sve k vragu pošaljemo.

Pogledajmo malo unatrag, pa ćemo vidjeti kolika je bila naša neograničena nada za predvidjeti konačni OBRAČUN između kapitalista i komunista, tj. Amerike i Rusije. Koliko je bilo naše razočaranje kada oni nađu načina sporazumijeti se na svim točkama nesporazuma! Sve su to bile nade koje se nisu mogle nikada ostvariti poradi pomanjkanja iskrenih preduvjeta. Zato mi ne trebamo graditi naše nade ondje gdje naši predšasnici nisu uspjeli. Mi trebamo graditi naše nade sa našim hrvatskim narodom, a naš narod obiluje svim kvalifikacijama: od ribara, pjevača, studenata, radnika, seljaka, vojnika, svećenika, profesora, doktura, inžinjera, svih vrsta stručnjaka, političara, pa i izroda i izdajica, a od sviju najviše ima poštena i iskrena naroda.

Jas am za dijalog sa svakim Hrvatom, a osobito sa onim iz Domovine, iako znam da u razgovoru nema pobjednika. Moja i Vaša MISIJA i naše dužnosti su ne samo biti Ambasadorima naše Hrvatske sa strancima vani, nego je još veća to biti s Hrvatima iz Domovine, koji imaju manju mogućnost nešto saznati o Hrvatskoj u Hrvatskoj, nego kada dođu u posjetu k svojima u emigraciju. Zato su neki bezrazložno postali osjetljivi pri živom dodiru sa Hrvatima iz Domovine, kao da bi jedni drugima mogli neke tajne odati. Sve me to sili reći: kako bi sutra na bunkere jurišali i osvajali pedalj po pedalj našu Hrvatsku, kada se ustručavate pjevački nastup osvojiti kulturnim pristupom onima koji Vas jezikom razumiju? To se više nigdje u svijetu ne smije dogđiti!

Bogata i jaka Amerika je uspostavila veze sa velikom Kinom 1972 godine sa jednom utakmicom “Ping-Pong”, što nije američkom predsjedniku Nixonu smetalo uspostaviti diplomatske , trgovačke I kulturne veze sa Kinom. Naprotiv, ta “Ping-Pong” utakmica je širom otvorila vrata za sva buduća prijateljska nastojanja između ta dva gigantska naroda, koje uopće ništa zajedničkoga ne veže, osim uljudnosti. Mi Hrvati ne samo da nismo uljudni, nego smo i jedan narod, jednim jezikom govorimo i MORAJU nam biti zajednički interesi.

Mi za šaku izroda i izdajnika ne smijemo žrtvovati one mase Hrvata u kojima se nalazi naša hrvatska snaga, na koju mi moramo računati. Tko o tome ne misli, taj je slijepac kod svojih zdravih očiju, ali taj svrstava u đuture Hrvate u: Ustaše I komuniste, lijeve i desne, fašiste i antifašiste, mlade i stare, dobre i zle, pismene i nepismene, u prave i krive Hrvate, navješćujući rat i jednima i drugima za rašun jugoslavenstva I spašavanje Jugoslavije.

Prije par dana sam primio pismo od jednog prijatelja koji mi piše doslovno: “…I tvoj Dedić ga ukakio s Kićom Slabincem i njegovom trobojnicom…”. (Taj koji je to pismo pisao je bio Pročelnik Hrvatskog Narodnog Otpora za Australiju gosp. Pero Čule. Dinko Dedić je bio glavni i odgovorni urednik Hrvatskog Tjednika. Mo, Otporaš.) Prvo, gosp. Dinko Dedić nije moj brat blizanac kojeg bih ja mogao zamijeniti a da se to ne bi primjetilo. Drugo, trobojnicu, tj. Hrvatsku trobojnicu su nosil oni koji se nisu bojali ju nositi, a svi oni koji su je nosili da bi se udvorili Hrvatima Australije, a ne svojim osobnim osjećajima, vjerujem da će to udvaranje skupo platiti kada se povrate kući, u Hrvatsku. Udba nije opraštala onima koji su se kitili hrvatskom trobojnicom, pa za sigurno neće oprostiti ni Kići Slabincu i njegovom pjevačkom zboru. Isticanje hrvatstva u bilo kojem obliku Udba je smatrala pravim pravcetim “ustašlukom”. (Kako je “ustašluk” zakonskom jugoslavenskom odredbom tada bio zabranjen, svjedoci smo da je danas zakonskom odredbom RH također zabranjen. Jugoslavije kao monstruozne i zločinačke države više nema, ali su kod mnogih ostali jugoslavenski osjećaji, osobito kod VRHA VLADE RH. Mo,) Sada se nameće jedno pitanje koje je pok. Franji Mikuliću (1932-1983) toliko smetalo, da je morao u Domovini uvjeravati Udbu da nije Ustaša, a kada je došao u emigraciju, gdje je mislio da je pronašao svoje istomišljenike, morao se je braniti i “suradnike” uvjeravati da nije Udbaš, itd.

Neki se opet bune da je HDP (Hrvatski Državotvorni Pokret, mo) otišao u trocističke struje, skrenuo potpuno u lijevo, kuje planove sa australiskim komunistima itd., a da je Dinko uvjereni komunista. Sve su to priče za dobro spavanje, poslije kojeg se oči dobro protrljaju da bi se čistije moglo sve vidjeti. Sve dotle dok uporno širi medju strancima istina o Hrvatskoj, hrvatska državotvorna misao, traže se prijatelji i simpatizeri za hrvatsku borbu, mene ne smeta kako tko mislio, dali desno ili lijevo. Samo ja znam da HT nije prokomunističko glasilo niti je orijentiran trockistički, niti je gosp. Dinko Dedić komunista. Niti bi HT trebao biti trockistički, jer baš tada nebi niša značio niti bi imao šta kome reći.

Dragi prijatelji ja sam uvijek mislio da mi ipak nismo mentalno u godini 1945. Ali po reakciji koju čujem, čini mi se da neki još uvijek nisu shvatili nove naraštaje, njihove poglede na život, da se maldi ne zanose legendama: Muse Kesadžije, od Doboja Muje, Ive Sibinjanina ili Grčke Vještice, već formiraju svoje političke i socijalne poglede onako kako oni shvaćaju da ih najlakše mogu ostvariti. Niti smo mi bolje od njih niti su oni gori od nas, ali za sigurno smo jedni drugima drugačiji. Mi moramo voditi računa da nam mladi ne navijeste rat, a da do tog raskoraka ne dođe, mi neminovno moramo biti sa njima, jer i oni imaju pravo na svoje pravo.

Na kraju Vas molim da poradite na tome kako u Vašim naseobinama narod podignuti iz mrtvila, uvjeriti ga u nešto što bi ga moglo zanimati, naći neki način prodiranja u mase, uvijek pozetivno govoriti, moral i duh dizati, a ne baviti se jeftinim stvarima.

Ja Vas molim da ovih par riječi shvatite kao jedan razgovor ili osobno pismo. Ovo sam smatrao potrebnim reći, te ako ste me razumijeli i shvatili, onda ovo pismo nije bez svrhe, ako pak ne, onda Vi niste ništa izgubili.

U to ime ja Vas iskreno pozdravljam i ostajem u prijateljskim odnosima sa svima Vama.

Pročelnik Hrvatskog Narodnog Otpora, odani Vam Mile Boban.

Poslano:

- Miro Barešić
- Nikola Bilandžić
- Vlado Boras
- Dinko Dedić
- Leon Galić
- Vlado Glavaš
- Ante Ljubas
- Mile Markić
- Jozo Matković
- Karlo Sopta
- Nikola Štedul
- Velimir Sulić

**Bobani** · 16-09-2013 09:54

Jedno pismo!
U zrakoplovu od Clevlanda do Austina, 22 siječnja 1990.

Dragi moj Mišo, (Mišo, Mile Boban, bratić Mile Boban, Otporaša).

Neću ti pisati dugo pismo iako sam mislio. Nalazimo se inflaciji vremena, tj. dok se ovo pismo piše mnoge stvari se dogadjaju I to u korist hrvatske slobode, demokracije I hrvatske države. Primio sam tvoje pismo prošli tjedan. Sve sam razumio I hvala ti na informacijama, I to iz više razloga:

1. ) Pozvan sam na Prvu Konvenciju HDZ u Cleveland (Ohio) 20.21 siječnja 1990. Bilo je lijepo vidjeti 71 delegata iz Amerike I Kanadae. Ja sam predstavljao državu Texas. U mojim preko 1500 rodoljubnih I političkih sastanaka u emigraciji, vidio sam I doživio svašta, ali nisam doživio jedno sveopćehrvatsko oduševljenje kao na ovoj Konvenciji. Kako su Hrvati inteligentni I civiliziran narod! Bilo je tu: Doktura, profesora, inžinjera, privrednika, biznesmena, svećenika, radnika I svi drugih. Lica su izrazito vesela bila I u nekoliko puta suzama radosnicama bila orošena činjenicom the je konačno došlo vrijeme the se uljudno može sjesti za okrugli stol I oni iz BRIGADA I oni iz BOJNI I raspravljati o sudbini I budućnosti hrvatskog naroda. Gosp. Franjo Tudjman - predsjednik HDZ - je krasio ovu Konvenciju.

2. ) Vijesnik HDZ je državotvoran I u prvi pet brojeva je više-manje izrazio moje želje kao I želje mnogih drugih. Nadopunjati ćemo ga od sada svi zajedno I neka nam to bude dužnost.

Ja znam the ima na pomolu I drugih političkih organizacija u Hrvatskoj koje bi željele doći do punog izražaja u ovim povjesnim trenutcima. I to je dobro, jer je to izražaj dobre volje, nacionalnog izražaja I demokracije. Ali, mišljenja sam the je u iseljeništvu gosp. Tudjman osvojio teren I srca mnogih. Takodjer sam mišljenja the je on jedini koji je najmjerodavniji predvoditik hrvatskog naroda k svom nacionalnom suverenitetu u ovim povjesnim trenutcima kako bi mogao skinuti crne mrlje sa svoje prošlosti I prošlosti onih Hrvata koji su svoje idealizme uzidali u zahvnoj I avnoj I tako bili prevareni. Kao što je u svoje vrijeme hrvatski general Maks Luburić izjavio the je on odgovoran za Ustašku revoluciju I kao takav je mjerodavan pružiti ruku pomirenja hrvatskim komunistima I pregovarati sa hrvatskim Srbima, jer se je borio protiv jednih I drugih. Osim toga gosp. Tudjman je poznati povjesničar koji gleda stvari najmanje sto godina unaprijed, što bi se I kako moglo reći o njemu I drugima, kakav bi se film o njemu mogao snimati, ili kao o rodu ili IZRODU. On je bez dvojbe izabrao ovo prvo I skinuo partizansku kapu kao što je I Maks Luburić skinuo ustašku. Koliko je gosp. Tudjman dalekovidan u svom programu, najbolje se može očitovati iz odgovora na upit: Šta on misli o generalu Luburiću, odgovor je glasio: Oba smo mi hrvatski generali.

3. ) Na 24-25 veljače o.g. će se održati GLAVNA KONVENCIJA HDZ u Zagrebu. Najmanje dva "Chartera" će doći sa ovog američkog kontinenta s Hrvatima, delegatima HDZ. Ovi Hrvati će predstavljati iseljeništvo a I svoje organizacije ako to hoće I žele. Samim ovim sazivom će se udariti pečat demokracije HDZ-ci. Ako dodje do zabrane tada će se održati u Beču. U svakom slučaju Konvencija će se održati. I HNO će imati delegate (2) koja će biti na Konvenciji u Zagrebu, odnosno Beču, jer je HNO I srcem I dušom za državotvorni program HDZ. Dužnosnici HNO su se sastali u subotu večer (20.1.90) I raspravljali skoro cijelu noć, što I kako dalje nastaviti s radom HNO. Odlučeno je the je za sada misija HNO dovršena I the se naša buduća djelatnost usmjerava u pravcu rada HDZ. Predlagalo se je the ja, tvoj stric, podjem kao delegat, ali opreznosti radi - jer nikada ne znaš šta se može desiti - izabrana su druga dvojica. Ja ću tebi naknadno javiti. Ti svakako nastoj biti nazočan na Konvenciji kao promatrač. Svakako nastoj - kažem nastoj - sa svojom ekipom pridonijeti što više možeš the se preko TV Zagreb prenosi što više. Delegati dolaze u petak a odlaze u ponedjeljak. Neće biti vremena za razbacivanje.

4. ) HDZ je u iseljeništvu do sada - u ovo kratko vrijeme - uspjelo povratiti poljuljanu I izgubljenu nadu medju Hrvatima tako the se sada svaki osjeća kao the je deset stopa visok. To oduševljenje nam je potrebno jer se pred nama nalazi velika I odgovorna zadaća. Samo velikim oduševljenjem možemo mase okupiti, I samo masama možemo povratiti ono izgubljeno u krilo Hrvatske. U protivnom slučaju će biti zli jezika koji će širiti priče the je HDZ prodalo BiH kao što je bilo zli jezika koji su govorili the je Poglavnik prodao Dalmaciju Talijanima, iako nikada nisu mogli pokazati kopiju čeka.

5. ) Raspitaj se kod uprave HDZ za savjete kako osnovati ogranke u Sl. Požegi (ogranak HDZ Mato Boban) I u Sovićima - Grude (ogranak HDZ Braća Šimići ili slično. Svakako ime se stavi na raspolaganje. Nemoj stati po strani. Predloži u upravi HDZ potrebu jednog MOTTO-GESLO oko kojeg će se Hrvati I gradjani Hrvatske okupljati. Predloži ovaj kojeg sam ja predložio u nedjelju na Konvenciji a gosp. Tudjman zapisao:NAŠ PROGRAM, NAŠE IME A ZOVEMO SE HRVATSKA DEMOKRATSKA ZAJEDNICA.

6. ) U mome pismu mojim komšijama - na Veliki petak 1988. - sam priložio sliku Nikaraguvanaca kako su se oni sastali I učinili Nikaraguansko Nacionalno Izmirenje. Tada sam rekao the ću se svim raspoloživim I demokratskim sredstvima boriti the I ja budem na sliki Hrvatskog Nacionalnog Izmirenja. I hvala Bogu to se je ostvarilo u Clevelandu (Ohio) u nedjelju 21.1.1990. (Slika je uistinu izišla u časopisu Matice Iseljenika Hrvatske na stranici 42 za prosinac 2009., mo). Tko vjeruje I čeka, taj dočeka. Ja sam zagovarao, vjerovao I dočekao the budem na sliki Hrvatskog Izmirenja. Sada to trebaju bez bojazni I drugi uciniti. Navik on zgine ki živi ko janje.

Tvoj Stric Milan.
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Mišo, bilo bi dobro the napraviš kopiju ovog pisma I pošalješ na Hrvatski Tjednik u Australiju P.O.Box 293. St. Albans, Vic. 3021, Australia. Svakako ga podaj upravi vijesnika HDZ s molbom the ga objave ako smatraju za shodbno I the bi mogao I druge poticati the prigrle program HDZ. Javi se. Volite tvoj stric Milan. Pozdravi sve.

Ovo je kopija pisma koju sam dobio ima tome dugo. Kako je sadrzaj zanimljiv meni m smatram the bi moga biti zanimljiv I drugima, tim vise the je sadasnja politika RH protiv Tudjmana, pa the se vidi kako je prije bilo.

**Bobani** · 16-09-2013 14:54

BISERI I IDEJE VODILJE GENERALA DRINJANINA

- 1968 -
-
"Mi smo za Hrvatsku Revoluciju i u toj Revoluciji ima mjesta svakom
Hrvatu u borbi za Hrvatsku Državu, a ne za ovaji ili onaj politički
režim" -
- 1968 -
- "Hrvatske Oružane Snage moraju znati
preboljeti rane prošlosti i UZDIĆI SE NAD SVE IDEOLOGIJE i biti sluge
Domovine, a ne gospodari Domovine, i još
manje sluge OSOBA, STRANAKA, IDEOLOGIJA I KLASA".
- 1966 -
-
"Hrvatska mora nadoživjeti preživjele ustaše, raspršene "seljake",
odebljale partizane, buntovne hrvatske komuniste, sve ideologije, sve
osobe, sve stranke, sve programe i sve razlike."

- 1967 -
-
"Kao politički zreo i nacionalno svijestan narod moramo organizirati
svoju političku borbu bez natruha ideologija, a svoje oružane i
revolucionarne snage postaviti tako, da ne služe osobe, pokrete, režime,
ideologije, nego samo i jedino HRVATSKU DRŽAVNU IDEJU, HRVATSKI NAROD I
HRVATSKU BUDUĆNOST!"

-1967 –
“Ranković će naučiti hrvatske
komuniste moliti očenaš, general Drinjanin Anti Kršeniću 13 svibnja
1967. Povodom Deklaracije hrvatskog književnog jezika.”

-1968 -
-
"Predugo smo mi Hrvati mislili glavom svojih stranačkih i ideoloških
šefova i predugo smo bili pasivni objekti političkog rada, problemi su
bili rezultati takvog stanja i predugo traje naša pobuna duhova, a da bi
smo htjeli kročiti stazama prošlosti".

- DR. ANTE CILIGA - OBRANA svibanj 1970, str. 11

-"Naša
je emigracija od 1945/1969 dala samo dvije MARKANTNE LIČNOSTI: prof.
Krunoslava Draganovića i Vjekoslava Maksa Luburića...Oni su se istakli
nizom inicijativa, koje su dale obilježje života ove
emigracije...Luburić se afirmirao kao jedna od NAJVAŽNIJIH i
NAJMARKANTNIJIH ličnosti ove emigracije...stanovite VOJNIČKE kao i
stanovite POLITIČKE sposobnosti Luburićeva su NEDVOJBENE i
POZETIVNE...PRIRODNA INTELIGENCIJA LUBURIĆA BILA JE VANREDNA...DALEKO
IZNAD DRUGIH VODJA I VODJICA NAŠE EMIGRACIJE. PA I ONIH S
DOKTORATIMA..."

- DANICA - 17 prosinca 1969.,Tjednik hrvatskih franjevaca u Chicagu

-
Da vidimo šta kaže Luburićev ideološki i politički protivnik i bivši
zatvorenik u Sabirnom Logoru Jasenovac, dr. Ante Ciliga (1898/1992): -

"
Uvjereni smo zato, da će hrvatski narod, kada jednom bude ujedinjen i
oslobodjen, kada svlada svoju dosadačnju plemensku razdrobljenost i
pocijepanost, u oslobodjenu domovinu, kao simbol hrvatske slobode i
ujedinjenja, prenijeti u zajednički grob u zagreb, na Miragoj, tijela
onih neujedinjenih u životu svojih vodja, Mačeka i Pavelića, a da će
Luburićevo tijelo biti prevezeno na viječni počinak u njegovu
Hercegovinu, u njegov Ljubuški, te da će na putu u Zagrebu, biti
izloženo mrtvom borcu i opće priznanje. Koliko god je on griješio, u
prvom redu u onoj prvoj fazi svojega života, bilo iz ideolškog
fanatizma, bilo iz dinarske svojevoljnosti,nikada on nije griješio zbog
koristoljublja; sve što je učinio, činio je za ideju, kako ju je on
shvaćao, nikada za novac, za bogatstvo, za materialno dobro, za ugodan i
lak život. To je najveće priznanje, koje će mu povijest dati". Iz
"DANICE" 17.12.1969.

**Bobani** · 17-09-2013 18:41

Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina

Osobno

HRVATSKI NARODNI ODPOR
Ured glavnog Tajnika
4.X.1960.

Bratskom "NAPRIDKU"
Buenos Aires, Argentina

Dragi moj prijatelju Tutavac!

Dobio sam na vrime Vaša pisma, kao i "Napridak", onaj poslat avionski, a i paket što je poslat "volovskom" poštom. ("Volovskom" poštom u ovom slušaju znači, parobrodom, mo) hvala na pažni i ja ću nastojati uzvratiti.

Pročitao sam sve brojeve "Napridka" i mogu Vam reći, da nema ni jedni riči, koju ne bih podpisao. Isto se odnosi na brojeve, koje ste tiskali prije smrti Poglavnika, kao i one, posli smrti Poglavnika. Čestitam Vam od srdca, i dao Vam Bog snage, pa izdržali do kraja. Ja znam kako je težko novine tiskati, a u njima istinu govoriti......

Lipo je čitati našu ikavicu, lipo ju je i čuti. Ali eto, život nam nametnuo nešto drugo, pa sam Bog zna, kada i kako će se uspiti povratiti na riči naših didova i baka. Kada sam se iz Mostara vratio u Ljubiški, za vrime škole, veli dobra starica: "ama sinko, kako ti to meni govoriš..."Mislio ja, da sam valjda izlanuo štogod, pa de se starica naljutila, a kad tamo starica mene ispravlja, pa veli: "zaboravio ti na školama sine moj govoriti našim lipim jezikom hrvackim". Nadam se da će se i ta i neukusna pogrda našeg jezika s vrimenom ispraviti i dobro bi bilo, da se tiska kakvo dobro dilo na dobrom hrvackom jeziku i ikavicom. Ako se takva šta odluči, a Vi računajte samnom.

Hvala Vam na onako lipim ričima, koje ste o meni u !Napridku" napisali. Ostanite samostalni, borite se za ideal, nebojte se dušmana ni čankolizaca, i izvršiti ćete časno svoju dužnost. I branite naš lipi jezik od nakaza. Svi će Vam pošteni ljudi pomoći.

Poslao sam Vam jedan paket "DRINA" pa dogovorite se sa Štirom o prodaji. Šta dobijte za te, neka bude prilog "DRINE"za "NAPRIDAK" a ja ću Vam osobno uvik poslati sve što tiskam.

Oglasite "DRINU" u "NAPRIDKU" i napravite ižpravku, kako sam to pisao Štiru.

Bog Vas pratio u svemu što budete radili, a kada god budete mislili, da nešto mogu za Vas učiniti, obratite se na mene. Znao sam uvik ciniti nesebični i patriotski rad.
Odani Vam Vaš
Maks.

(Pere (Bilić) Tutavac, Dančanje kod Mostara 9 srpnja 1913., Buenos Aires 9 listopada 1985, je bio novinar, publicista, jeziko slovac glavni i odgovorni uredni novine isključivo na starom hrvatskom jezeku IKAVICA. napisao je nekoliko knjiga na ikavskom jeziku. On mi je poklonio svu korespodenciju između njega i generala Drinjanina. Mnodo sam mu zahvalan za ova pisma koja ću iznositi na stranicama uzdanica forums free. Otporaš)

Nastavlja se. Otporaš.

Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina.

Odgovor Pere Tutavca na generalovo pismo od 4.X.1960. (Prvi (1) dio)

Pere Tutavac
Dupuy 87 - Buenos Aires
Bs.Aires, 25. prosinca 1960. (Kako se po datumu može vidjeti, ovo pismo je pisano na sami dan Božića, mo)

Poštovani i dragi g. Generale!

prije svega želim Vam javiti, da sam u redu primio paket "Drine", tj. 56 komada, kao i Božićnu čestitku upućenu hrvatskim vojnicima. Hvala Vam na svemu najiskrenije. "Drinu" po malo prilažem "Napridku" i šaljem naokolo mojim "predplatnicima". Do danas sam na račun toga dobio 20.- (dvadeset) pesosa...(što bi po današnjem kursu boglo značiti nekoliko lipa, mo) Ne možete si zamisliti, do koje su mire naši ljudi nemarni (da ne rečem drugačije). Jednak je omir i s "Napridkom". Već godinu dana šaljem list na sve starne na ime ljudi do čijih sam adresa došao, a da u 95% slučajeva nema ni glasa od njih - iako se novine ne povraćaju; što je najbolji znak, da ih primaju i da ih redovito primaju...Ali što da Vam o tom pišem, kad i Vi sami znadete, kako se "zaradjuje" s poslovima ovakve vrsti. Medjutim, "ima nešto što nas naprid kreće", bez obzira na sva nerazumjevanja, potežkoće - i ne prilike, koje nam na svakom koraku prave "predstavnici" i "veliki rodoljubi".

Početkom prosinca o.g. u Argentini su povišene i cine tiskanju, tako da mi ni uz najbolju volju nije bilo moguće "odškrnuti" koliko je bilo potrebno za izdati Božićni broj. Možda će izići do konca godine - ili u sičnju 1961. Čim izadje poslati ću Vam kao i obično.

Ako nemate ništa protiv, ja bih želio u kojem od narednih brojeva doniti Vaše misljenje o "Napridku" i hrvatskom jeziku, kako ste iznili u pismu od 4. listopada 1960., izostavivši ono što nije za javnost. Dakle, po priliki, ovako:

"Bratskom Napridku" - Buenos Aires, Argentina
Dobio sam i pročitao sve brojeve "Napridka" i mogu Vam reći, da nema ni jedne riči, koju ne bih podpisao. Isto se odnosi na brojeve, koje ste tiskali prije smrti Poglavnika, kao i one posli smrti. Čestitam Vam od srdca, i dao Vam Bog snage, pa izdržite do kraja. Ja znam kako je težko novine tiskati, a u njima istinu govoriti.....

Lipo je čitati našu ikavicu. Lipo ju je i čuti, ali, eto nametnuše nam nešto drugo, pa sam Bog zna, kada i kako ćemo uspiti povratiti se na riči naših didova i baka.

Kada sam se iz Mostara vratio u Ljubuški, za vrime škola, veli dobra starica: (Maksova majka Marija, djevojačko prezime Soldo, rođena 1886 umrla 1989, dakle živjela 103 godine, mo) "Ama, sinko, kako ti to meni govoriš?"...Mislio ja da sam valjda izlanuo štogod, pa da se starica ljutila, a kad tamo ona mene ispravlja, pa veli: "Zaboravio ti na školama, sine moj, govoriti našim lipim jezikom hrvatskim!"...

Nadam se, da će se i ta nepravda i neukusna pogrda našeg jezika s vrimenom izpraviti - i dobro bi bilo, da se tiaka kakvo dobro dilo na dobrom hrvatskom jeziku ikavicom.

Ostanite i nadalje samostalni. Borite se za ideal! ne bojte se dušmana i čanjkolizaca, i izvršit ćete častno svoju dužnost. Branite naš lipi jezik od nakaze! Svi će Vam pošteni ljudi pomoći. Bog vas pratio u svemu što budete radili! Znao sam uvik ciniti nesebični i rodoljubni rad.

Odani Vam Vaš Maks".

Već odavna sam u vezi i dopisivanju s fra. Knezovićem. (Fra Oto Knezović je bio hrvatski svećenik u Chicagu i napisao je knjigu očevidnih dogodovština POKOLJ HRVATSKE VOJSKE, mo) on je već star čovik, što jasno dolazi do izražaja i u njegovim radovima i pisanju po novinama. napisao je "Povist Hrvata", koju smatra svojim Glavnim dilom - i htio bi ju izdati za života. Kako je to teža stvar (t.j. s materialne, nivčane strane) sam ne može.

Nastavlja se. Otopraš.

**Bobani** · 18-09-2013 03:01

RIMSKI POZDRAV NIJE HRVATSKI POZDRAV, KAŽE MAKS LUBURIĆ

PROVOKATORI, CRNE ODORE I VOJNIČKI POZDRAV.

Priredio: Tomislav JONJIĆ

Puno smo puta na ovim stranicama spomenuli kako crna odora i nisu nikakve oznake ni manifestacije hrvatstva. Naprotiv, i jedno i drugo je i onda i danas kompromitiralo hrvatsku borbu, i uvijek će ju kompromitirati. No, uvijek ima budala i provokatora, koji će se time služiti. Budale, zato što su budale, a provokatori - zato što su za to plaćeni. Na ovaj ili na onaj način. Takvima je suvišno ponavljati, ali onima drugima - koji se provokatorima opiru - nije naodmet znati, kako je došlo do crne odore u jednoj postrojbi tadašnjih hrvatskih oružanih snaga i otkud se među Hrvatima pojavio pozdrav koji već svojim imenom pokazuje da nije hrvatski. U nastavku donosimo tri dokumenta s naznakom izvora, i bez pravopisnih ili sadržajnih intervencija, smatrajući da je svaki daljnji komentar posve suvišan:

1. Odredba o nošenju i upotrebi ustaške odore

Toč. 4.

a) Ustaška vojnica sivo-zelenkaste svijetle boje,

b) Ustaški pokret sivo-zelenkaste tamne boje i

c) Ustaška nadzorna služba tamnosive boje.

( - Zagreb, 23. lipnja 1941., obj. u: Ustaša, Vijesnik Hrvatskog ustaškog oslobodilačkog pokreta, god. 11./1941., br. 3., Zagreb, 3. srpnja 1941., 17.)

2. Odore

Jure Francetić. U krugovima mladih ustaša on je tražio one, koji će biti u mogućnosti pružiti hrvatskoj domovini sve ono, što vodi do cilja - do pobjede nad odmetnicima. (...)

U sveobćoj žurbi, koju je nametalo pljačkanje odmetnika i stizavanje iz dana u dan sve žalostnijih viesti, trebalo je ove mladiće obući, trebalo im je dati ustašku odoru. Veze sa zaledjem bile su medjutim svaki čas prekidane, te se nije moglo tako na brzu ruku dobiti odgovarajuće sukno za ustaške odore. Tako se ,eto, u prvom času osnivanja 'Crne Legije' pojavila poteškoća, koju je trebalo odkloniti.

Nu, baš toj poteškoći današnji pripadnici 'Crne legije' imaju zahvaliti da se zovu - 'Crna legija'. Ovim imenom oni su prozvani kasnije, kada su obučeni u crne odore... A te crne odore bile su im načinjene na brzu ruku i to iz jednog podržavljenog skladišta, u kojemu je pronadjena velika zaliha crnog sukna...> (, Hrvatski narod - Glasilo Hrvatskog ustaškog oslobodilačkog pokreta, god. IV./1942., br. 518, Zagreb, 2. rujna 1942., 3. Skoro istim riječima je nastanak Crne legije opisan u članku , objavljenom među velikim brojem tekstova o Juri Francetiću povodom smrti, u HN, god. V./1943., br. 694, Zagreb, 30. ožujka 1943., 3.)

3. General Drinjanin [V. Luburić]: NAŠ VOJNIČKI POZDRAV

Mimohod hrvatskih zrakoplovaca 10. travnja 1942.

Ima i dva neposredna razloga, da se ta pitanja postavljaju. Tri četiri mlada čovjeka, za koje se, istinu treba reći, ne zna tko su i što su, počeli su nametati pozdrav uzdignutom rukom, tvrdeći, da je to naš vojnički i ustaški pozdrav. U tom nametanju su postali čak i agresivni, tvrdeći, da su izdajnici i srbske sluge oni, koji neće prihvatiti taj pozdrav. S druge strane stoji, da nas srbokomunisti u zadnja vremena već sustavno napadaju, da smo fašisti i nacisti, kada je toga nestalo i tamo, gdje ga je bilo, a kod nas, Bogu hvala, niti je toga čuda bilo, niti ćemo dozvoliti da bude. Pa su razumni ljudi počeli tražiti razjašnjenja. I mi ih rado dajemo.

"Rimski pozdrav", tj. pozdrav uzdignutom rukom, nije bio ni vojnički ni ustaški pozdrav. Taj je pozdrav pod sticajem okolnosti za vrijeme rata bio prihvaćen djelomično, i to tako, da nam ga nisu nametnuli ni Njemci ni Talijani, nego nam je taj pozdrav nametnula ulica. Tako, kako velim, nametnula ga ulica, kada smo se vratili u domovinu. Postalo je to moderno. Danas više nije i nadamo se, da neće biti. Ništa nas ne veže uz taj pozdrav, kojega istini za volju nije izmislio ni Mussolini ni Hitler, nego je to pozdrav još od vremena rimskih legija, kako se to može viditi u današnjim filmovima, koje prave Amerikanci i koji sigurno nemaju razloga izvrtati činjenice. Znamo to i iz povjestnih prikaza onoga doba, da se pozdravljalo starije dizanjem ruke i zato se zvao "rimski pozdrav".

Bilo je mnogo pokreta, koji su taj pozdrav upotrebljavali, bilo je naroda, koji su u raznim okolnostima pozdravljali tako, pa i obični ljudi na cesti mnogo puta mahnu ili dignu ruku na pozdrav. Vidi se i na političkim skupštinama i u najdemokratskijim zemljama, gdje govornik dizanjem ruke ili jednom gestom, koja tome mnogo sliči, pozdravlja ostale. U Španjolskoj i dan danas pozdravlja Falanga rimskim pozdravom, nosi razne rimske embleme tako na pr. "Guardia Civil" (oružništvo), a na javnim zborovima general Franko pozdravlja masu vrlo često rimskim pozdravom svakako kao nacionalni vođa Falange. Ima tradicije. Nu mi Hrvati nemamo u tome tradicije i nemamo ju zašta praviti, jer nas malo toga dobra podsjeća i na rimske legije i na kasnije fašiste, jer su jedni i drugi dolazili k nama samo osvajati našu obalu i naše more.

Kako smo imali smisla za te rimske običaje, neka bude u dokaz u našim starim vojničkim ustaškim logorima, koje je Poglavnik bio osnovao u fašističkoj Italiji. Nikada nitko u tim logorima nije digao ruke na rimski pozdrav, a da ne govorimo o logorima u Mađarskoj (Janka Pusta i Baza Pusta), gdje se je živilo i radilo baš ustaški.

Razlog? Jednostavno zato, jer nismo bili fašisti ni nacisti ni Rimljani, pa nismo imali zašta upotrebljavati rimski, fašistički i nacistički pozdrav.

Hrvatska ratna mornarica

Drugi i glavni: mi smo bili Ustaše, tj. vojnici nove revolucionarne Hrvatske i pozdravljali smo vojnički. U našem vojn. pravilniku je stajalo jasno i određeno, da smo vojnici i da je naš pozdrav vojnički i to stari domobranski pozdrav, tj. desnu ruku saviti doticavši se malim prstom donjeg ruba vojničke kape itd.

U svim logorima je vladao isti pravilnik. Ustaše su bili vojnici članovi USTAŠA - HRVATSKE REVOLUCIONARNE ORGANIZACIJE /U - HRO/. Nošene su čisto vojničke uniforme zakopčane pod vratom. Čitava je organizacija stajala na vojničkim temeljima. Vršene su vojničke vježbe. Živilo se vojnički. Najmanji ustaški borbeni sastav bio je roj i poluroj, zatim vod, kao kod Domobranstva, zatim sat, bojna, sdrug itd. Na čelu su stajali dorojnici, rojnici, vodnici, zastavnici, poručnici, satnici, bojnici, dopukovnici, krilnici. U ustaškoj vojsci nije bilo generala, nego samo pukovnika - krilnika (za vrijeme rata jedan krilnik je u rangu generala, a u vrijeme mira bio je obični pukovnik).

Išlo se na "prijavke". Pozdravilo vojnički i odzdravilo. Ništa više. Kao i u svim vojskama svijeta. To dokumentarno dokazuje fotografija. Ustaše na prijavku, čitanje dnevne zapov[i]jedi, raspored straže itd. itd.

Sama je organizacija bila vojnička. GLAVNI USTAŠKI STAN - kao vrhovna uprava, je čisto vojnička institucija. U ona vremena nije bilo drugog cilja, nego oružanom revolucionarnom borbom osloboditi Hrvatsku od srpske okupacije. Nije bilo demagogije, nije se govorilo o strankama, o politici, o strančarenju, nije bilo kompleksa i ogromna većina nije ni znala da postoje fašisti, nacisti, kao ni to, kako i na koji način pozdravljaju. Dok su to još mogli viditi na ulici oni, koji su prolazili kroz Italiju, u Mađarskoj ni to; da je netko pozdravio uzdignutom rukom, mislili bi da je lud, neodgojen ili što slično. Tek mnogo kasnije počeli su studenti i mađarski "Streljasti Križevi" po uzoru na ostale upotrebljavati rimski pozdrav.

Državni poglavar s vojnicima

Ni kasniji život emigranata nije ništa izm[i]jenio na stvari, jer čim smo se našli na vojničkoj dužnosti na Markovu Trgu, mi smo pozdravljali hrvatskim vojničkim pozdravom.

Još je živ negdje Pivac, pukovnik Devčić, koji je bio na Markovu Trgu neko vrijeme zapovjednik Poglavnikove Straže, a živ je i Dabiša (pukovnik, nekada zapovjednik jednog logora u Italiji), kao i mnogo drugih starih boraca, koji to mogu potvrditi. Na Markovu Trgu smo organizirali POGLAVNIKOVU TJELESNU BOJNU (P.T.B.). Kasnije smo Babić, Devčić,Baljak, itd. stvorili "USTAŠKU OBRANU" i stvorili više Ustaških Bojni u Zagrebu, Hercegovini, Karlobagu, Lici itd. I na Markovu Trgu, u PTB-i, u jedinicama OBRANE, kao i u USTAŠKOJ PUKOVNIJI, koju je u Zagrebačkom Zboru postrojavao kasniji general Sertić (tada bojnik) i u Ustaškim Pripremnim Bojnama (Servatzi, Moškov itd.) i kasnije u proširenoj jedinici POGLAVNIKOVA TJELESNOG SDRUGA, najprije se pozdravljalo vojnički. Prvi Ustaški Obranbeni Sdrug u Bihaću, Petrovcu, Lipiku, Pakracu itd. pozdravljao je vojnički, kako to mogu potvrditi stotine fotografija onoga doba. U prvoj dočastničkoj i častničkoj školi Ustaške Obrane pozdravljalo se vojnički.

"Rimski pozdrav", tj. uzdignutom rukom, prihvaćen je tek kasnije i to, ni manje ni više, pritiskom ulice. Zagreb je dočekao njemačke oklopne jedinice razdragano i kao osloboditelje mahanjem i dizanjem ruku. Kasnije se je na ustaškim političkim sastancima upotrebljavao taj pozdrav, a da ni sami ne znamo kako. Počeli smo i sami pozdravljati tako.

Stvaranjem USTAŠKIH PRIPREMNIH BOJNA na području Stožera i mobiliziranjem istih i stavljanjem u djelatno stanje zapravo se je prihvatilo rimski pozdrav, tj. dizanjem ruku. I kako je ustanak Srba na strani komunista pokrenuo i naš hrvatski ustanak na strani antikomunista, a pod vodstvom Njemačke, prihvatio se taj pozdrav kao prkos i kao simbol, a i onda je još bilo oporbe u našim elitnim ustaškim vojničkim jedinicama, da se prihvati rimski pozdrav.

Poglavnik je to sto puta rekao, da nam je ulica nametla taj pozdrav, pa iako ga je Ustaški Pokret, kao politička snaga, prihvatio, nije mu se svidjalo, da to bude vojnički pozdrav i to znam apsolutno sigurno i iz osobnih sjećanja, da je znao reći, da čim se srede prilike, da vojska uvede naš stari vojnički pozdrav, tj. stari domobranski pozdrav, sličan kakvog imaju sve vojske na svijetu.

Rusi su nam dali primjer: oni svoje mase pozdravljaju dizanjem šake i upotrebljavaju taj pozdrav na mitinzima, ali neka se Bog smiluje onom vojniku, koji bi tako pozdravio, pa makar svi maršali bili komunisti. I čim je izbio rat i vidilo se, da treba stvar normalizirati, Staljin je uveo u rusku vojsku normalne vojničke činove, plaće, nazive, pozdrave, oznake.

Kada je proglašena Slovačka, onda je isto bila stvorena neke vrsti revolucionarne vojske, gdje nije bilo činova, govorili su svi sa "Ti", nije bilo oznaka, ali je toga brzo nestalo. Osobno sam bio dobar prijatelj s generalom Františekom, zapovjednikom postrojbenog odjela, kao i s generalom Čatlošem, glavarom Glavnog Stožera, i oni su mi govorili kako su brzo uvidili pogrješku nekih eksperimenata. Vojska je vojska i u nju treba uvesti vojnički duh, vojničke tradicije, vojničke oblike, vojničku stegu.

Tako smo i mi ustaški zapovjednici prihvatili nešto revolucionarno, vremensko. Već je Francuska revolucija prom[i]jenila strukturu francuske vojske, ubrzala joj korak svojim budnicama, dala vanjske oznake. A na kraju je i ta vojska dobila svoj normalni izgled i kada je Napoleon postao Emperadorom Evrope, nije trebao posebno preustrojstvo voditi, jer je njegova vojska bila pod vodstvom starih revolucionaraca, prije narednika, koji ne samo da su postali generali i maršali, nego su se i kitili kao i oni prije revolucije pa i nosili već zvučne titule grofova, baruna, knezova itd. Kada pomislimo, da je najkonzervativnija dinastija Bernadotta u Švedskoj nastala iz nekada Napoleonova revolucionarnog sarđenta, onda nam je jasno, da sve vojske u danim časovima prihvaćaju nešto revolucionarno, ali onda brzo normaliziraju odnose i, jer žele spasiti tekovine revolucije, postaju konzervativci i brane običaje i tradiciju. Tako smo i mi u danom času prihvatili od ulice rimski pozdrav, ali i zabacili isti kao strani običaj bez tradicija u hrvatskom narodu i u hrvatskoj vojsci.

Danas se više nitko i ne sjeća, da je nekada jedan dio naše revolucion. vojske tako pozdravljao. Više je nego sumnjivo, da ima Hrvata, koji se toga i ne sjećaju, a žele nametnuti taj pozdrav, koji nama samo može škoditi. Prema tome, oprez sa takovima. Nastojte im protumačiti sve to, a gdje to ne uspije, onda će trebati poduzeti druge korake, jer je stvar dosta jasna. Srbokomunisti nastoje svim sredstvima prikazati nas ostatcima nekog fašizma i nacizma, jer znaju, da je to omraženo. Zato je sveta dužnost svakog svjestnog Hrvata i posebno vojnika, da budno pazi na svaki korak dušmana. I posebno u ovakovim vanjskim aspektima, pozdravima itd. Jasno je da srbokomunisti žele, da se uvede taj pozdrav, kako bi se onda moglo reći anglosaskom svijetu: evo vam Hrvata, ostataka nacista i fašista, protiv kojih ste se borili. Žele tako kompromitirati naša nastojanja, naš novi revolucionarni pohod, koji nema ništa zajedničkoga sa političkim i ideološkim smicalicama. Mi smo kao narod Hrvati, kao moderni ljudi mi smo demokrate, kao borci za slobodu smo revolucionarci, i kao sluge domovine i odani sinovi smo vojnici SVOJE HRVATSKE VOJSKE.

Nismo imali ništa sa fašističkim pozdravom, iliti rimskim, ni kada smo bili u vojničkim logorima fašističke Italije, zašto bi to bili danas, kada je i onima, koje Bog nije obdario s mozgom genija jasno, da u svijetu stoje dvije snage: komunisti i antikomunisti.

Slično je i sa mnogim drugim pozdravima: BOG i HRVATI, ZA DOM SPREMNI, BOG ŽIVI, VJERA U BOGA I SELJAČKA SLOGA itd. Svako vrijeme donosi nešto nova. I teorije i taktike i odora i oružja i ustrojbeni sistem, sve se to mijenja, upodpunjuje, preobraćuje, prihvaća i odbacuje. Možda će i opet niknuti stranke, pokreti, koji će uvesti nove popularne pozdrave. Veliki vojnički umovi uvjek su davali svoja obilježja. Zrinski, Jelačić itd. ostavili su tragove. Tako i ustaška era. Stalna na svijetu jeste samo promjena! Nu, naš vojnički pozdrav, kao i svih vojska na svijetu je jedan i taj se neće izmijeniti. Ima stvari koje se ne mijenjaju, a jadna od tih je već univerzalno prihvaćeni vojnički pozdrav.> (Drina, god. XIII./ 1963., br.1, Madrid, 1963., 131.-137. Otporaš.)

**Bobani** · 22-09-2013 00:52

Annie Boban
7:03 PM
[Keep this message at the top of your inbox].
To: Annie Boban.
Picture of Annie Boban.
Pismo Mile Boban Miljenki Peranić 10.8.1969.
Inbox.
Add star
Annie Boban
Thu, Jul 26, 2012 at 5:34 AM.

Austin, Texas 7. kolovoza 2012.

Draga sestro Kate,

Sa velikim čuđenjem sam jutros primio ovo pismo od Ivana Prcele iz Clevlanda. On je ovo poslao meni a da i ne zna da je meni, jer ja se sa njim kadkada dopisujem mojim drugim e-mailom pod imenom Gabro Vuškić.

Ja sam ovo pismo pisao na francuskom jeziku mom vjenčanom kumu dru. Miljenki Dabi Peranić. Na njega je pala sumnja da je bio sudionik u ubojstvu generala Drinjanina. On je tužio francuskim vlastima neke Hrvate, naše zajedničke prijatelje, da su ga htijeli ubiti kao sumnjivu osobu. Među njima je bio i Adolf Horvat, koji da je izjavio policiji da sam mu ja dao pištolj kojeg je kod njega pronašla pariška policija prilikom premetačine njegove kuće. Kako je sada moje ime bilo upleteno na policiji, kum Dabo je tražio od mene da mu kažem istinu glede ovog pištolja. Ja sam mu odgovori na francuskom jeziku tako da se ne muče s prijevodom. Kako je to pismo dospijelo doći u ruke Ivana Prcele, ne znam. Svakako prijevod je dobar i točan. Imam original. Nisam ga još usporedio s ovim prijevodom, jer se još vrlo dobro sijećam sadržaja pisma kojeg sam pisao, za par dana bit će upravo prije 43 godine.

Onaj Josip Boban je od Ivandina brata sin, dakle rođeni rodijak braće Ivandića: Zvonke, Filipa i Lukse. Luksa je oženio Ljubu Ćikinu, Ćilića sestru. Ovaj Josip je rođen 1922. ili u Banja Luci ili u okolici. Poznavao sam ga i bio mi je sumnjiv. U ta "blažina" vremena svaki Hrvat Hrvatu je bio sumnjiv ako nije govorio kako je njemu odgovaralo. Pošto sam ja u to doba pripadao T.R.U.P-u TAJNI, REVOLUCIONARNI USTAŠKI POKRET i bio zaklet, položio sam prisegu odmah u početku 1960 godine, ideje su nam bile "ustaške", tj. tko god ne govori povoljno o Ustašama, sumnjiv je.

Ovdje sve fala Bogu pod kontrolom. Sinić i noćas smo imali našeg malog i ljubkog unuka Cash-a s nama. Kako nismo svaki dan zajedno i kako nam svaki dan ne vidi lice, u početku je malo rezerviran. Kasnije kad se privikne uvijek se na nas smije, pogotovu kada se ja malo "izbeljim" i sl.
Pozdrav svima. Bog! Tvoj brat Milan.

Download the original attachment.

San Francisco, 10. kolovoza 1969

Dragi moj prijatelju Miljenko,

Sa zadovoljstvom sam primio Vaše pismo i sadržaj sam razumio. Ovoga puta nemam namjeru pisati Vam u detalje, nego želim Vam samo dati istinu o svojoj osobi za vrijeme mojega boravka u Francuskoj. Izjavljujem, da nikada nisam posjedovao ni nosio vatreno oružje. Jasno je, da sam pred nekima izjavljivao da posjedujem pištolj. To samo zato da onima, koji su me jedanput htjeli napasti, dadem znati da sam naoružan. Drugim riječima, da ih prestrašim. Kao Hrvat dajem riječ, da nikome nikada nisam dao nikakvo oružje, ni alarmantno ni vatreno. To što gospodin Adolf Horvat jamči jest laž.

Vi znate, dragi moj prijatelju Miljenko, da se je od agenata Jugoslavenske ambasade i od nekih hrvatskih “rodoljuba” meni u Parizu nekoliko puta prijetilo smrću. Zato sam bio na oprezu da se ne povjeravam izvjesnim “prijateljima.” Iz jednostavnog razloga jer su mi bili sumnjivi i jer je Pariška prefektura vjerovala više njima nego meni. Da Vam stvar razjasnim, podsjećam Vas na moj razgovor s Policijskom prefekturom od 2. svibnja 1966., od 9:15 do 11:17 sati. Toga dana sam zapazio, koliko smo mi (Hrvati) zaštićeni od Policijske Prefekture i koliko ona vjeruje Jugoslavenskoj ambasadi i njezinim ovdašnjim sluganima.

Susreo sam nedavno gospodina Ivana JAKIĆA ovdje u San Franciscu, koji je bio i živio u Parizu i koji mi je govorio o osobama najsumnjivijim za našu stvar jer, prema njegovim riječima, on je uvijek bio u njihovoj okolini da ih mogne demaskirati. On jamči, da su oni četiri puta organizirali atentate na mene. Svaki put on Im se usprotivio. Ta gospoda su: Grga TOPALOVIĆ, braća ČAPINI, neki Josip BOBAN (o kojima sam ti jednom govorio. On je u baru-kafiću u Belleville-u pred gospodom Jozom SLIŠKOVIĆEM i Slobodanom VLAŠIĆEM prošle godine rekao: “Da naša hrvatska stvar podje s mrtve točke, treba ubiti generala Maksa Luburića u Španjolskoj te Milu Bobana, Dabu-Peranića, Čavcića i Ivana Baruna ovdje u Parizu).” Zatim (ubiti) Antu Granića (čiji je nesvjesni sluga Slavo LEKO). Matu KRALJEVIĆA se sumnjiči za prošlogodišnju smrt Ante ZAVAORA i Josipa KRTELIĆA u Trstu. O svemu tome čuo sam govoriti dok sam još bio u Parizu a gospodin Jakić mi je to potvrdio. Njemu su poznate mnoge stvari. Ako se ikakvim sredstvom njega može prisiliti da progovori, moglo bi se mnogo toga doznati.

Ne gubite kuražu! Naprijed za našu Slobodu! Bijafra nam mora služiti kao primjer. Za nacionalnu Slobodu nikakva žrtva nije velika. Čak i najgore: uzidati svoje kosti za Slobodu Hrvatske, je sveta stvar. Ponudjena Sloboda rizik nam pruža - okrvariti će nam naš narodni ponos - Što je naša sloboda više krvlju natopljena tim više se nju ljubi i poštiva.

Dobar dan (pozdrav od sviju nas, mo) od svih nas maloj Kiti i Mariji a Vas pozdravljam s našim hrvatskim pozdravom: Za dom spremni!

M. Boban

**Bobani** · 22-09-2013 00:53

Pismo Mile Boban Miljenki Peranić 10.8.1969.

Austin, Texas 7. kolovoza 2012.

Draga sestro Kate,

Sa velikim čuđenjem sam jutros primio ovo pismo od Ivana Prcele iz Clevlanda. On je ovo poslao meni a da i ne zna da je meni, jer ja se sa njim kadkada dopisujem mojim drugim e-mailom pod imenom Gabro Vuškić.

Ja sam ovo pismo pisao na francuskom jeziku mom vjenčanom kumu dru. Miljenki Dabi Peranić. Na njega je pala sumnja da je bio sudionik u ubojstvu generala Drinjanina. On je tužio francuskim vlastima neke Hrvate, naše zajedničke prijatelje, da su ga htijeli ubiti kao sumnjivu osobu. Među njima je bio i Adolf Horvat, koji da je izjavio policiji da sam mu ja dao pištolj kojeg je kod njega pronašla pariška policija prilikom premetačine njegove kuće. Kako je sada moje ime bilo upleteno na policiji, kum Dabo je tražio od mene da mu kažem istinu glede ovog pištolja. Ja sam mu odgovori na francuskom jeziku tako da se ne muče s prijevodom. Kako je to pismo dospijelo doći u ruke Ivana Prcele, ne znam. Svakako prijevod je dobar i točan. Imam original. Nisam ga još usporedio s ovim prijevodom, jer se još vrlo dobro sijećam sadržaja pisma kojeg sam pisao, za par dana bit će upravo prije 43 godine.

Onaj Josip Boban je od Ivandina brata sin, dakle rođeni rodijak braće Ivandića: Zvonke, Filipa i Lukse. Luksa je oženio Ljubu Ćikinu, Ćilića sestru. Ovaj Josip je rođen 1922. ili u Banja Luci ili u okolici. Poznavao sam ga i bio mi je sumnjiv. U ta "blažina" vremena svaki Hrvat Hrvatu je bio sumnjiv ako nije govorio kako je njemu odgovaralo. Pošto sam ja u to doba pripadao T.R.U.P-u TAJNI, REVOLUCIONARNI USTAŠKI POKRET i bio zaklet, položio sam prisegu odmah u početku 1960 godine, ideje su nam bile "ustaške", tj. tko god ne govori povoljno o Ustašama, sumnjiv je.

Ovdje sve fala Bogu pod kontrolom. Sinić i noćas smo imali našeg malog i ljubkog unuka Cash-a s nama. Kako nismo svaki dan zajedno i kako nam svaki dan ne vidi lice, u početku je malo rezerviran. Kasnije kad se privikne uvijek se na nas smije, pogotovu kada se ja malo "izbeljim" i sl.
Pozdrav svima. Bog! Tvoj brat Milan.

Download the original attachment.

San Francisco, 10. kolovoza 1969.

Dragi moj prijatelju Miljenko,

Sa zadovoljstvom sam primio Vaše pismo i sadržaj sam razumio. Ovoga puta nemam namjeru pisati Vam u detalje, nego želim Vam samo dati istinu o svojoj osobi za vrijeme mojega boravka u Francuskoj. Izjavljujem, da nikada nisam posjedovao ni nosio vatreno oružje. Jasno je, da sam pred nekima izjavljivao da posjedujem pištolj. To samo zato da onima, koji su me jedanput htjeli napasti, dadem znati da sam naoružan. Drugim riječima, da ih prestrašim. Kao Hrvat dajem riječ, da nikome nikada nisam dao nikakvo oružje, ni alarmantno ni vatreno. To što gospodin Adolf Horvat jamči jest laž.

Vi znate, dragi moj prijatelju Miljenko, da se je od agenata Jugoslavenske ambasade i od nekih hrvatskih “rodoljuba” meni u Parizu nekoliko puta prijetilo smrću. Zato sam bio na oprezu da se ne povjeravam izvjesnim “prijateljima.” Iz jednostavnog razloga jer su mi bili sumnjivi i jer je Pariška prefektura vjerovala više njima nego meni. Da Vam stvar razjasnim, podsjećam Vas na moj razgovor s Policijskom prefekturom od 2. svibnja 1966., od 9:15 do 11:17 sati. Toga dana sam zapazio, koliko smo mi (Hrvati) zaštićeni od Policijske Prefekture i koliko ona vjeruje Jugoslavenskoj ambasadi i njezinim ovdašnjim sluganima.

Susreo sam nedavno gospodina Ivana JAKIĆA ovdje u San Franciscu, koji je bio i živio u Parizu i koji mi je govorio o osobama najsumnjivijim za našu stvar jer, prema njegovim riječima, on je uvijek bio u njihovoj okolini da ih mogne demaskirati. On jamči, da su oni četiri puta organizirali atentate na mene. Svaki put on Im se usprotivio. Ta gospoda su: Grga TOPALOVIĆ, braća ČAPINI, neki Josip BOBAN (o kojima sam ti jednom govorio. On je u baru-kafiću u Belleville-u pred gospodom Jozom SLIŠKOVIĆEM i Slobodanom VLAŠIĆEM prošle godine rekao: “Da naša hrvatska stvar podje s mrtve točke, treba ubiti generala Maksa Luburića u Španjolskoj te Milu Bobana, Dabu-Peranića, Čavcića i Ivana Baruna ovdje u Parizu).” Zatim (ubiti) Antu Granića (čiji je nesvjesni sluga Slavo LEKO). Matu KRALJEVIĆA se sumnjiči za prošlogodišnju smrt Ante ZAVAORA i Josipa KRTELIĆA u Trstu. O svemu tome čuo sam govoriti dok sam još bio u Parizu a gospodin Jakić mi je to potvrdio. Njemu su poznate mnoge stvari. Ako se ikakvim sredstvom njega može prisiliti da progovori, moglo bi se mnogo toga doznati.

Ne gubite kuražu! Naprijed za našu Slobodu! Bijafra nam mora služiti kao primjer. Za nacionalnu Slobodu nikakva žrtva nije velika. Čak i najgore: uzidati svoje kosti za Slobodu Hrvatske, je sveta stvar. Ponudjena Sloboda rizik nam pruža - okrvariti će nam naš narodni ponos - Što je naša sloboda više krvlju natopljena tim više se nju ljubi i poštiva.

Dobar dan (pozdrav od sviju nas, mo) od svih nas maloj Kiti i Mariji a Vas pozdravljam s našim hrvatskim pozdravom: Za dom spremni!

M. Boban

**Bobani** · 22-09-2013 15:36

HRVATSKA I USTAŠTVO (br.39)

Kažu da su mnogi protiv mene. Zapamti: Samo oni koji su se o bilo čemu ogriješili o dobro Hrvatske. general DRINJANIN u pismu dru. Miljenki Dabi Paraniću 1967.

Piše: general DRINJANIN povodom smrti dra. V. Mačeka

" OBRANA " br. 27 1965 godine

NEZAHVALNA ULOGA ČUVARA DR. MAČEKA

Dosada sam iznio nekoliko misli ne radi toga, jer bi one imale neku posebnu važnost za tok dogadjaja, još manje za dra. V. Mačeka, Ali imale su presudnu važnost za mene osobno, kao i za one drugove, koji su samnom bili na Janka Pusti. Mnogo toga se je dogodilo radi dra. V. Mačeka, pa kako je to imalo odsudna značenja za tok dogadjaja na Janka Pusti, i za mene osobno - valjalo je o tome govoriti i onda, kada ni sam dr. V. Maček eventualno nije htio uticati na te dogadjaje.

Odatle moj "kompleks Maček", koji me je pratio do onda, kada sam došao do uvjerenja, da dr. V. Maček neće više uticati na razvoj dogadjaja i da je naša sudbina u rukama Poglavnika dra. A. Pavelića. Mi nismo vjerovali u Banovinu, niti u evoluciju kraljevske Jugoslavije, kao što ni danas - u 1965-oj - ne vjerujem u evoluciju komunističke Jugoslavije, (Koliko proročanstava u svojim opisima je izrekao general DRINJANIN, to je ne shvatljivo za mnoge, ali svakako nije ne shvatljivo za one koji su svojim životima trasirali put do državotvorne Države Hrvatske, a medju tima je bio i legendarni general Maks Luburić, moja opaska) i u neke mogućnosti sa tobožnjom današnjom Hrvatskom Republikom. Svaku je Jugoslaviju trebalo rušiti i treba rušiti ovu današnju. Pitanja dra. V. Mačeka bilo je za mene već čisto političko, i bio sam voljan slijediti dra. A. Pavelića, ne samo protiv Jugoslavije, kralja i Srba, nego i protiv dra. V. Mačeka.

Zatvaranje hrvatskih rodoljuba u logor Kruščica, u Vitezu kraj Travnika, kao i prebijanje nekih omladinaca po oružnicima, redarstvu i "Zaštitarima" - oslobodila me je svih predrasuda, i ja sam u dru. V. Mačeku, pri dolasu u Hrvatsku, gledao neprijatelja hrvatske države. (Na svu žalost, što su sve "Zaštitari" radili i kako su se stvari razvijale tijekom rata, ne samo da su šurovali sa komunistima i partizanima, nego su im u svoj hrvatskoj vojničkoj omremi prilazili i rame uz rame se borili protiv naše Hrvatske Države, to se punim jezikom zove LJUBOMORA, moja opaska).

Kada sam pak saznao i detalje o pokušaju dra. V. Mačeka, da spasi Jugoslaviju i u zadnji čas, kada u nju već ni sami Srbi nisu više vjerovali, uvjerilo me je, da su sve mjere, koje bi bile poduzete protiv njega i njegovih pristaša, bile podpuno opravdane.

Znam, da je nepopularno danas tako govoriti. Svijestan sam, da je to donekle i u suprotnosti s mojim današnjim djelovanjem. Medjutim, ne bih bio iskren čovjek, kada bih danas nastojao prikazati moje osjećaje drugačijim, nego su u stvarnosti bili. (Ovdje je potrebno istaknuti da je general Drinjanin jedini od svih hrvatskih vojničkih zapovjednika drugog svjetskog rata da je nešto napisao i ostevio povijesničarima da mogu nešto napisati i s naše hrvatske strane o hrvatskoj vojniškoj povijesti. Doduše i puk. Ivan Babić je nešto pisao kao feljtoni u "Novoj Hrvatskoj" iz Londona, što svakako treba uzeti u obzir. Sada se postavlja jedno ozbiljno pitanje: Zašto drugi hrvatski časnici nisu pisali o svojim uspomenama u stvaranju i obrani Hrvatske Države. Odgovor je jednostavan: Pobili ih Titini partizani, moja opaska) Moglo bi izgledati i kao da se opravdavam ili možda ulagujem nasljednicima dra. V. Mačeka u vodstvu HSS-e. Moglo bi čak izgledati, kao da perem sebe od odgovornosti i svaljujem krivnju na druge, t.j. starije. Ne, ja sam bio sporazuman s uhićenjem dra. V. Mačeka, i bio sam sporazuman s razoružanjem jednog dijela "Zaštite", koji je bio infiltriran komunističkim utjecajem.

Kada su pojedine grupe "Zaštite" u Zagrebu, pod utjecajem vina i unutarnjeg gnjeva, i vjerojatno komunističkog huškanja, počele po zagrebačkim ulicama praviti izgrede - kličući dru. V. Mačeku i vrijedjajući Poglavnika, intervenirali smo, i ja sam osobno intervenirao. Skupa sa pok. Mijom Babićem očistili smo najprije zagrebačke ulice od bučnih grupa "Zaštitara", tako da smo ih jednostavno pobacali u kamione, a da ih nismo ni razoružali; a nakon te operacije, pred zoru slijedećeg dana, upali smo s malim grupama povratnika u privremene vojarne "Zaštite". Tada smo bili doveli s nama stručnjake antikomunističkog odjela zagrebačkog redarstva i, prema kartoteci, odstranili sve one, koji su bili poznati kao komunisti i iste internirali. (Eto, sada se može jasno vidjeti do koje mjere HSS-a je bila infiltrirana komunistima, a zna se da su ovi bili i ostali poznati kao rušitelji Hrvatske Države, moja opaska) Ostalima smo dali mogućnost, da obavjeste svoje, posebno one na Trešnjevski, da im donesu gradjanska odjela, nakon čega su bili odpušteni svojim domovima. Sam službujući časnik konjaničke čete "Zaštite" preko telefona pozvao je sve časnike, i oni su u glavnom sami izvršili selekciju. Jedan dio se odmah uputio u ustasške postrojbe i bili su upućeni u l. Ustašku Dobrovoljačku Pukovniju u Zagrebački Zbor i Obrtnu Školu, gdje je pukovnija imala svoje nastambe, urede i skladišta.

xxx

Možda će se mnogi znojiti od muke kada budu ovo čitali. Potpuno ću ih razumijeti. Zašto? Zato što do sada njihove oči nisu imale priliku ovako nešto vidjeti, niti njihove uši nisu se navikli ovako nešto čitati. Do sada sve što je pisano i o čemu se slobodno smije govoriri i pisati je to, što su drugi o nama pisali, te na što su se naše oči i usi navikle.

Nastavlja se. Otporaš.

**Bobani** · 22-09-2013 17:05

prkos.com objevljeno 26.05 2009.u 15:26h
(Autor: Otporaš NASLOVNICA
.

HRVATSKA I USTAŠTVO (br.38)

U Hrvatskoj nema toliko drveta da bi se mogli napraviti križevi onima koji su svoje živote dali braneći Hrvatsku Dražavu. Zato im odajmo VJEČITU POčAST!

Piše: general DRINJANIN povodom smrti dra. V. Mačeka

" OBRANA " br. 26. 1965 godine.

MAČEK IZMEDJU JANKA PUSTE I OPLENCA

On je bio zapravo, barem za mene osobno, vijesnik jedne nove orijentacije, gdje pripadnici HSS-a prilaze Ustaškom pokretu na jedan politički način. Oni, koji su odlazili prije Marseille-a, dolazili su individualno, jer su bili skloni revolucionarnom djelovanju, ili su k nama došli, jer su revolucionarna djela počinili, pa su se kod nas sklonuli. Ili su pak bili poslani - da vide šta se kod nas radi. Novi ljudi, kao Mihovil Sertić, koji nije bio rod onome ličkom Tomici Sertić, govorili su nam već o jednoj jasnoj orijentaciji jednog dijela HSS-a prema ustaškom vodji i ustaškom programu. (Ovdje napominjem da je vrlo važno pratiti gelerala Drinjanina ove opise iz kojih će se mnogo što-šta saznati o djelovanju HSS-e za vrijeme drugog svjetskog rata i simpatijama prema partizanima. Kada se sve ovo uzme u obzir tek tada će nam biti jasno zašto je uvijek dolazilo do sukoba izmedju dvije hrvatske vojske; Domobrana i Ustaša, iako su i jedni i drugi bili sastavni dio HOS-a, moja opaska) Dok smo mi prije svi smatrali Mačeka svojim vodjom, a Poglavnika tek revolucionarnim predvodnikom - sada nam dolaze ljudi iz domovine -, koji govore o orijentaciji desnog krila HSS-a, a koje sve više naginje revolucionarnoj djelatnosti.

U doba izmedju Marseille-a i DESETOG TRAVNJA bilo je i drugih dogadjaja, koji su učvršćavali našu vjeru u ustaški radikalni smjer. Stari Ivica Frank otvoreno je govorio, da je jedini Poglavnik, koji može ostavariti hrvatsku državu.

Stigao je bio u Madjarsku i dr. Andrija Artuković, za koga se je znalo što i kako misli, a u Pešti je bio i DID MARKO Došen. I počeli su dolaziti iz Domovine rodbina i prijatelji onih, koji su samo potvrdjivali naša vjerovanja, da će Mačekova cik-cak putovanja i sporazumi i ministrovanje u raznim beogradskim vladama - samo otvoriti put novom ustaškom vodji.

Kada je Jeftić otišao na izbore 1935. godine sa parolom, da se glasa za Janka Pustu ili za Oplenac, hrvatski je narod još njednom slijedio dra. Mačeka u njegovim beogradskim manevrima - u uvjerenju, da će znati iskoristiti osjećaj hrvatskoga naroda. Neće biti teško nikome zamisliti što je za nas značila ta parola, jer, eto, naša mučenička i patnička Janka Pusta, nakon toliko iskušenja - postaje simbol - za kojega treba glasati onaj, tko nije voljan plakati na Oplencu za kraljem - krvnikom, i u to ime zajedno s Jeftićem "čuvati Jugoslaviju". (Maček je taj bio i koji je još reka:"kako smo dobre sreće, ostat će nam živ", misleći na kralja kada je bio ubijen u Marseille-u 9 listopada 1934 god., a nije se još znalo dali je mrtavi ili ne, moja opaska)

Kada je bilo jasno, da uza sve prevare, nasilja i izborne geometrije, Maček ipak ima još jednom potvrdjenu legitimaciju hrvatskog naroda, Beograd pokušava s novim prevarama. Za nas je Hrvate bilo podpuno svejedno tko su bili partneri Mačeka s beogradske strane. Za nas su bili i ostaju jednak Aleksandar i princ Pavle; bio nam je isti general Živković i general Simović; jednako smo prezirali cincara Cvetkovića ili armenskoga porijekla Stojadinovića. Svi su oni za nas Hrvate bili isti i predstavljali su uvijek Veliku Srbiju.

Dolazak Stojadinovića na vlast donosi nove momente. Ne želim pisati o stvarima u kojima nisam sudjelovao, jer izlazi iz okvira uspomena na dra. Mačeka, ali Stojadinović je s Italijom već bio u dogovoru. To se je osjetilo u postupku prema Hrvatima. Stojadinović je tada napravio ono, što danas rade Tito i Ranković, t.j. nude ljudima mogućnost povratka u domovinu samo zato, da se skrši snagu i moral emigracije. Mnogi su, birajući izmedju više zala, odabrali povratak u domovinu, prema onoj "pa što Bog da". Ovdje nisu važni datumi, imena, nego su važne činjenice, a jedna je činjenica - da se je u domovinu povratio prije desetog travnja i ustaški Doglavnik dr. Mile Budak, pa i Jure Francetić, i mnogi drugi. (Osobno sam par njih poznavao koji su se (po)vratili i to je bilo 1937 godine. Pričali su mi da su se po zadatku vratili, što bi se moglo i povjerovati, jer su svi bili istaknuti Ustaše u HOS, moja opaska)

Kad god je Stojadinović prolazio kroz Madjarsku - onda su vlasti hvatale Hrvate i pritvarale na desetak dana. Svatko si može zamisliti psihološku atmosferu medju nama emigrantima, kad su stigli prvi glasovi o tome, da nova hrvatska Banovina stvara prvi sabirni logor i u njega zatvara istaknute hrvatske nacionaliste, a Maček podpisuje danas s jednima, sjutra s drugima razne ugovore i sporazume. Spomenut ćemo jednu sličicu takvoga raspoloženja, a koja je posebno simptomatična. Mihovil Sertić je zamolio jednom dopisnicom uredništvo "Hrvatskog Dnevnika", t.j. novine HSS-a, a da bi mu istu slali i da ćemo rado platiti predplatu. To svom starom stranačkom drugu, koji je radi srpskih progona, kao urednik jedne novine HSS-a, morao spašavati glavu i s obitelji bježati u Madjarsku, odgovorili su - da oni sa izdajnicima nemaju posla! Taj je čovjek plakao kao malo dijete, jer nije vjerovao, da bi jedna hrvatska Banovina, s hrvatskim Banom, i stranačkim mu drugom Subašićem na čelu, mogla njega smatrati izdajnikom. Tada je Mihovil postao Ustaša, kasnije ustaški pukovnik, a vjerujem da se i danas u slobodnom svijetu (negdje u Juž, Ameriki), ako je živ, takvim osjeća.

Približavao se DESETI TRAVANJA. Ja sam okupio našu malu četicu, iskopao odore i oružje. Kada je bio bombariran Beograd jasno je bilo - da je došlo naše vrijeme.

Pokojni Djuro Kemfelja, popularni Djuka, nekada glavni zapovjednik gradjanske i Seljačke Zaštite, bio je uhićen 1941. god. nekoliko dana i kasnije oslobodjen. On mi je osobno pričao, da ga je Maček bio uputio u Bjelovar, da tamo uguši pobunu u 106. Pješačkom puku, gdje je narednik Cvek već proglasio HRVATSKU DRŽAVU! ( već 7 Travnja 1941. godine, narednik Petar Cvek, je na svoju ruku i bez sudjelovanja politike, njemačke vojske, Ustaša i Poglavnika, proglasio Hrvatsku Državu, moja opaska). On je bio interniran s jednom grupom HSS-ovaca i, kako nisam imao ljudi, njemu sam dao jedan pištolj, da čuva svoje drugove, koji su upravo dovedeni u sabirni logor u Kraplju. Djuka me je zagrlio i rekao mi, da sam bio delikatniji nego njegov stranački vodja. On je odbio bio da svladava Ustaše u Bjelovaru, a vodstvo Zaštite predao Zvonku Kovačiću i Krunoslavu Batušiću, te otišao svojoj kući. (Sve je to dr. V. Maček radio da sačuva njegovu i srpsku Jugoslaviju, moja opaska.)

Spomenuo sam to kasnije i dru. Mačeku, u mojim mnogobrojnim razgovorima sa njim, pa ću u daljnim nastavcima napisati sjećanja i glavne toćke tih razgovora, ukoliko ih se budem sjetio.

Tako je pobijedila moja Janka Pusta ne samo Oplenac, nego i neodlučnost Mačekovu, (Ovdje treba spomenuti i knjigu talijanskog povijesničara Alfreda Breccia, JUGOSLAVIJA 1939-1941 DIPLOMAZIA DELLA NEUTRALITA, u kojoj on opisiva Mačekovu Nedoraslost Kao Političara u Tom Sudbonosnom Razdoblju 1939-1941.,moja opaska) koja je bila glavna krivnja svim njegovim političkim neuspjesima. Moj osobni dojam mi daje znati, i to ću kasnije dokazati, da se nije toliko baš radilo o mirotvorstvu i pacifizmu, pa ćak ni o demokraciji, - jer sam u Mačeku upoznao pomalo i diktatora, - koji nije nikoga pitao kad je odlučivao, a upoznao sam i ratoborna čovjeka, kad je časovito bio uvjerenja - da rat treba voditi.

Medjutim, jedno je sigurno: Maček je pošteno, rekao bih, apsolutno pošteno i naivno - vodio sve svoje korake i mjenjao taktiku. Isto tako sam čvrsto uvjeren, da je mnogo manje volio Srbe i smatrao se Slovencem, nego to ljudi vjeruju. On je bio apsolutno pošten čovjek i apsolutni hrvatski rodoljub. Nu bio je političar i njegova je politika, kako je i sam priznao 5 travnja 1941., doživila neuspjeh. Pobijedila je Janka Pusta Oplenac, i uništila dra. Vladka Mačeka, kao možebitni most medju te dvije koncepcije.

(Slijedi: NEZAHVALNA ULOGA ČUVARA DRA. MAČEKA)

xxx

Ovdje treba spomenuti da je general DRINJANIN bio zadužen od hrvatske državne vlade za sigurnost dra. Mačeka.

Nastavlja se. Otporaš.

**Bobani** · 26-09-2013 21:13

DALI JE MAKS LUBURIĆ KRŠTENI KUM ILIJI STANIĆU???

by Otporaš Dnevno.hr
15th April 2012, 21:35#6

RE: JOŠ O ILIJI STANIĆU

Dragi Franjo,

Ovo sam potražio u mojoj kartoteki da ti pošaljem i da vidiš neke podatke o Iliji Staniću. Kako ćeš i vidjeti da je ovo poslato iz domovine jednome mome prijatelju, a ovaj mi strogo preporučio da ovo zadržim kao jednu veliku tajnu. Ne znam zašto, ali ipak tajna nije tajna ako ju više od dvojice znaju. Kako za ovu "tajnu" znaju više od dvojice, dakle da baš i nije tolika velika tajna. Zato ti ovo šaljem da vidiš šta bi iz ovoga moglo biti istina. Ovaj moj prijatelj iz San Francisca i Ilija Stanić su susjedi i poznaju se iz malih dana. Skupa su odrasli. Pošto je moj prijatelji nedavno išao posjetiti domovinu, zamolio sam ga da se raspita za Iliju Stanića i sve moguće što bi on mogao saznati. Jedan njegov prijatelj i poznanik njegov i Ilin mu je ovo poslao, a moj prijatelji iz San Francisca meni.

Pozdrav. Bog! mb.

Kako se može vidjet i po datumu kada je ovo meni poslato i tko mi je poslao. Telefonski mi je rečeno da o ovome nikome niša ne govorim. Ovaj izvještaj je poslan na A. S. koji živi u okolici San Francisca, Californija. Rečeno mi je da je autor ovog opisa osobni prijatelj A. S., jer, da su on, A. S. i Ilija Stanić iz istog sela, susjedi, skoro vršnjaci i odrasli skupa. Kasnije, trbuhom za kruhom, svak na svoju stranu.

A. S. sam upoznao u San Franciscu u listopadu 1970 godine kada je igrao za Croatia Soccer Club. Od tada pa do ove 2011 godine mnogo puta sam imao priliku razgovarati s A.S. o Iliji Staniću, jer sam znao da su iz istog mjesta. Uvijek mi je govorio isto: da je Ilija jedan obični propalica, lažov i slično tome. Na pritisak mojeg prijatelj NM i mene da A.S. priko svojih veza iz Hrvatske pronađe i sazna nešto više i podrobnije o Iliji Staniću. Kako se može vidjeti i po datumu da je ovo meni poslato 24 travnja 2010 godine u formi najveće tajne. Ovo sam napisao dans, 28 rujna 2011 s namjerom da se ne izgubi i da se zna šta je meni poslato a da ne ulazim u istinitost ili neistinitost opisa. Svakako nije odviška ovo imati u vidu u svakoj razradi osobe Ilije Stanića. mb, Otporaš.

Sent: Sat, April 24, 2010 12:24:20 AM
Subject: IZ DOMOVINE

Zaista tko je Ilija Stanić.Evo upravo što izvještava jedan od sinova Svačić iz Sarajeva Ilija Ilko Čolić Stanić rodjen iza polovice Travnja mj.1945 god. Čolina Ravan iznad sela Colopeći od oca Jozike i majke Andje. Kršćen u Ostrožcu u crkvi Presvetog srca Isusova negdje izmedju Lipnja i Rujna 1945 god. Obred kršćenja po fratru;, Mićo; Budjinski.Na rukama Ilijina oca Jozike kumovan po Maxu Luburiću koji se tada nalazio na braniku domovine na Ivan Planini. Otac Ilkin Jozika Stanić poznati ustaški vodja i borac Obrane u selu Vrći-Klis. Jozika i svi Hrvati toga kraja borili se i branili čitavu regiju toga kraja od upada partizanski četnika i lokalni oznaša , skojevaca ,knojevaca i koga sve ostaloga vraga. Poslije 1945 god. Jozika ostaje još uvijek u obrani toga kraja, negdje u 1946 -1947 u križarima pod vodstvom Šimića. Jozika je jedan od poslijedni 7 Križara ,Šimić, Stanić. Brkljačić, Vujinović, Drljo, Rašić, Rajić. 1948-1949 god. oznaši udbaši skojevci knojevci trebinjski gačanski partizanski četnici napadali su čitavu regiju počev od Bradine, Trečnjevice, Rrasvara G.Višnjevice d. Višnjevice, Vrci, Pokojiste ,Radešine, Obri, Ostrožac, Seonica, Zitaće, Podhum, Solakova Kula, Trusina, Vratna gora pa sve do Jasenika, imenovani Križari su se viteški borili i dali svoje živote za slavnu nam domovinu NDH. Slijedio je progon hrvatskog pučanstva sa gore imenovani mjesta, S Ćoline Ravni velikoga imanja Jozike Ćolića Stanića čitava obitelj i rodbina je protjerana u Ostrožac u zatvor a kasnije na radiliste u barake na gradnju jablaničke brane -centrale. Teror nad svim obiteljima regije vodio je trebinjski partizanski četnik koji je bio glavni komandir milicije u Ostrožcu.Tako su hrvatske obitelji protjeravani od nemila do nedraga. Brana na jablanici završena dosta hrvatskog življa masovno se selio u Srijem ,Bečka, Indjija, Maradik, Slankamen, Stara Pazova, Zemun, i sva ostala mjesta diljem Vojvodine takodje i obitelj Ćolić Stanić. Ilko (Ilija, tako su ga zvali i tako je Ilija Stanić bio poznat, mo) u problemima kod majke i sestara vraća se u Sarajevo kod tetke i brata Tomislava, te i tu u klapi svega i svačega na Grbavici te Dolac Malti Pofalićima, Vilsonova šetalista, kina Sutjeske operira, laže i mućka preprodaji karata lopovluka i kradje. Završava u kazneni popravni, vraća se u Konjic kod brata Luke koji je već kao udbin agent imao dosta dobar stan, Luka je na moranje radio za udbu, imao je izučeni konobarski zanat i radio kao konobar na lokalnim jugo vlakovima a kasnije medjunarodnim, preko brata i šefa udbe Barića te agenata, Avramovića , Kuribaka, Kujundjića, Vase,Ristića, primljen (je, mo) u školu policije u borbi protiv terorista i inozemno dijelovanje. Najvjerovatnije 1965 odlazi u Sarajevo na školovanje, po završetku škole prebačen preko brata Luke u Italiju ili Austriju. Najvjerovatnije izučeni udbaški specijalac te tako sa vezom dolazi kod svoga kuma kao skrušeni i učeni bogomoljac gdje ni ma ko nebi sumnjao o kakvom se licilu radi. Iz Španije bio je u vezi sa bratom, kada je ispunio svoju recimo skrušenu misiju u selu Lisčići, pretežno muslimani, Luka i Ilko napravili su veselje da se udvore lokalnim udbašima skojevcima i knojevcima oznašima i partijcima, nije niko bio na vidjenu od katolika te tako da su udbaši i ostali pošli kud koji. Kada je Luka vidio da je Hrvatska po zagovoru stratega M. Luburića na velikom pomolu muka je njega mučila te je isti u mukama umro. Danas Ilija živi u Sarajevu ne u jednom stanu već u tri. Ilija je bio u vrhu redova sinova Svačić i on sam zna da su sinovi Svačić sve i svugdje i burno prate sve i o svemu diljem domovine svih Hrvata. Iliju takodje danas muka muči jer jest zaista sam sa sobom u problemu. Odani vaš iz redova Svačić.O.Viganj S Bogom!

(Moj dodatak,

S jednom jedinom željom ovo iznosim u nadi da će se netko (pro)naći koji poznaje neke podatke o gore navedenom. Hrvatski general Vjekoslav Maks Luburić, poznat kao general DRINJANIN, je ubijen istom metodom i skoro na isti način kao što je 1940 godine u Meksiko City ubijen Leon Lav Trocki. Otporaš.

Tko je Ilija stanić? bi trebalo biti pitanje svake Hrvatice i svakog Hrvata i o njemu pronaći sve moguće podatka. mb.

**Bobani** · 27-09-2013 17:32

PADRE MIGUEL OLTRA HERNANDEZ

(Padre Miguel Oltra Hernandez je svakako jedan veliki dio hrvatske političke emigracije. Tko je imao priliku pratiti i čitati PISMA MAKSA LUBURIĆA mogao je kroz ta pisma uočiti da je upravo Padre Oltra bio taj koji je pripremio, naravno u tajnosti, put hrvatskom Poglavaru i poglavniku dru. Anti Paveliću za Španjolsku, kada su argentinske nove vlasti - poslije Perona - tragale za njim. Imao sam iz bliza, još bolje rečeno, direktno, osobno, pročitati skoro tisuću pisama generala DrinjaninaTu, u tim pismima sam mogao primjetiti, da je upravo Padre Oltra najviše pomogao Vjekoslavu Luburiću, generalu Drinjaninau za srediti sve moguće papire i zajamčenu sigurnost za stalni i nesmetani boravak u Španjolskoj. Kroz ta pisma sam saznao da su general Drinjanin i Padre Oltra bili dobri prijatelji o to prijateljstvo je ostalo do generalove smrti 29 travnja 1969. Iako su se prešućivale zasluge Padra Oltra hrvatskom Poglavaru i drugim Hrvatima , i to sa strane HOP-a ponaviše, u hrvatskom iseljeništvu, Padre Oltra je bio sa fra. Branka Marićem kada je Poglavnik umro 28 prosinca 1959. Ako se danas o tome piše, i trebalo bi se pisati, to nije da se nekoga za nešto prozivlje, nego jednostavno zato da se sve zna. Zato, pisati hrvatsku političku iseljeničku povijest a ne spominjati i ne spomenuti Padre Oltra, neće biti pošteno, niti će to pisanje te hrvatske iseljeničke povijesti biti vjerodostojno. Knjiga ili knjige PISMA MAKSA LUBURIĆA će toga mnogo otkriti. Mo, Otporaš)

PADRE MIGUEL OLTRA HERNANDEZ

(1911-1982)

Padre Miguel Oltru sam upoznao u ljetu godine 1963, kada sam puna dva mjeseca proveo u kuci generala Vjekoslava Luburica u gradicu Carcaixent (Valencia). Bas preko carcagentske ulice, Calle Santa Ana, u kojoj je bila i generalova iznamljena kuca, smjestena je franjevacka srednja skola, Colegio Franciscano San Antonio. U to vrijeme Padre M. Oltra bio je ravnatelj te skole.

General Luburic, Padre Oltra i ja toga ljeta smo posjecivali mnoga obliznja mjesta i cesto smo vodili razgovore ugodne ne samo o spanjolskim nego i o hrvatskim problemima. Zbog generalova prijateljstva

s Padre Oltrom, za vrijeme tih mojih ljetnih ferija oko osam noci sam boravio u kuci Henrique-a, brata Padre M. Oltre. U svrhu ljetnoga odmora, danju sam bio na plazama male sredozemne luke, Denia (Alicante), u svrhu ljetnoga odmora. Uvecer na spavanje sam se vracao u kucu Henrique-a Oltre. Nakon toga, ostatak svojih ljetnih ferija sam proveo kod hrvatskog div-junaka generala Luburica te s njime se, kako vec istakoh, i s Padre M. Oltrom cesto druzio.

Postovani O. Oltra bio je tipican spanjolski Valencijanac jer je rodom iz maloga mjesta Benifallo deValdigna, blizu Valencije. Punih 56 godina pripadao je franjevackoj Provinciji sa sredistem u

Valenciji. Buduci da je on intelektualno bio vrlo nadaren, Provincija ga je vec kao mlada svecenika

poslala na vise teoloske studije u Muensteru, Njemacka. Tu je iz teologije doktorirao i u njemackom jeziku se usavrsio.

Iako je godinama pastoralno djelovao u mjestima Benisa, Onteniente, Concentaina i Carcaixent, velik dio svoga plodnoga zivota je proveo u povijesnom samostanu Francisco El Grande u Madridu. Ovdje je uzivao veliki ugled ne samo medju spanjoskim misliocima nego takodjer i politickim i vojnim uglednicama, ukljucivsi i samoga Generala Francisca Franca.

Padre M. Oltra bio je urednik ugledne teoloske revije “Verdad y Vida - Istina i Zivot”, za koju je napisao dug niz duboko-misaonih clanaka. On je takodjer osnivac Spanjolskog svecenickog bratstva (Hermandad Sacerdotal Espanola) i Sveucilisnog bratstva (Hermandad Universitaria). Zbog ovako plodnoga rada i visokog ugleda, Braca njegove Provincije jednom su ga na sest godina izabrali za Generalnog definitora njegove redovnicke Provincije. Jednom mu povjerise cak i 6-godisnju duznost Ravnatelja Franjevacke srednje skole u Carcaixent-u, sto vec gore istakoh.

U domoljubnome radu za svoju uvijek voljenu Spanjolsku pedesetih godina prosloga stoljeca najvise se je proslavio svojim radom za oslobodjenje spanjolskih ratnih zarobljenika pripadnika Plave Divizije (Division Azul) koje je u zarobljenistvu drzala Sovjetska Rusija. Bas u to vrijeme Padre M. Oltra nasao je utociste i za hrvatskog generala-prognanika generala Luburica. Ovaj hrvatski div-junak bio je od Padre M. Oltre zasticen u franjevackom samostanu Santo Espiritu. Tu se je krio pod imenom Vicente Perez Garcia.

Ovo ime, dano mu od Padre M. Oltre, general je zadrzao sve do svoje tragicne smrti u Carcaixentu godine 1969. U tome gradicu , na domak franjevackom samostanu, on se je osjecao sigurnim u svojem ZAISTA ZAPANJUJUCEM djelovanju za bolju buducnost hrvatskog naroda. Medjutim, jugoslavenska UDBA i Ilija Stanic, jedan od njezinih najucinkovitijih agenata, nadjose nacina da ubiju hrvatskog generala i da duboko rane najdrazega mu prijatelja Padre M. Oltru. Te duboke rane doprinijele su da je Padre Miguel Oltra 31. kolovoza 1982. umro relativno mlad, nakon 54 godine redovnistva i 47 godina svecenistva.

Na mojemu vjencanju s Amelijom “Chelo” Mir u Carcaixentu, 26. prosinca 1963. propovijednik je bio

dragi nam prijatelj Padre M. Oltra. On je svojim uplivom u Madridu utjecao da je moja zivotna

odabranica mogla uci u SAD samo 16 dana nakon nasega vjencanja! Iz zahvalnosti prema tako pleminitome prijatelju Padre M. Oltri, dugo smo podrzavali pismenu vezu s njime. U ljetu godine 1971.

cak smo ga i u goste pozvali. On je u nasoj kuci boravio oko osam dana a ja sam mu u obliznjoj crkvi dnevno ministrant bio. U to vrijeme odveli smo ga na Niagarine slapove i u kanadski velegrad Toronto. U ovome gradu te takodjer i u Clevelandu, pred clanstvom Hrvatskog narodnog odpora Padre Oltra je odrzao

zapazena predavanja o zivotu i smrti generala Luburica. Neka im je obojici vjecna slava!

J. Ivan Prcela

**Bobani** · 27-09-2013 23:50

OSVJETLJIVANJE LIKA DI-JUNAKA GENERALA LUBURIĆA

(Prof. Ivan Prcela i Mirko Bilić iz Njemačke su išli u Španjolsku koncem 2010 godine u potražnju informacija koje se još uvijek kriju u Španjolskoj. Osobito u pogledu informacija o ubojici Iliji Staniću. Uspijeli su pronaći Ilije Stanića nekadašnju "zaručnicu", Consuelo "Chelo" Salom, koja im je rekla "da neće usta otvoriti u pitanju Luburića i Stanića. Ovaj izvješta prof. Prcele je jako važan za one koji se budu bavili iztraživanjem ISTINE: ZAŠTO JE ILIJA STANIĆ UBIO HRVATSKOG GENERALA?Otporaš)

Postovani Hrvatski brate!

Rijec "PETDESETA" je korijenski tocna, ali u danasnjem pravopisu tamo u Hrvatskoj prihvatljivije je pisati "pedeseta." Nisam ja hrvatski jezikoslovac, ali jesam veliki stovatelj generala-viteza Vjekoslava Luburica. ON JE NAJINTILIGENTNIJI I NAJOCRNJENIJI USTASA. 6. ozujka 2013. godine bilo bi mu ravnih 100 godina. Je li to moguce da je "Slobodna Dalmacija" bas za tu vaznu obljetnicu objavila moj clanak o Slucaju Luburic-Stanic? Imat ce SD priliku da u doglednoj buducnisti pise i o vrhunskoj knjizi o svih 56 godina njegova plodnoga zivota.
Ivan Prcela.

HABEMUS PAPAM FRANCISCUM JESUITAM!

J. Ivan Prcela
- Hide quoted text -

---- "G. Vuskic" <trup1959@gmail.com> wrote:
> Poštovani gosp. Prcela,
> Naletih na ovo na stranicama Slobodne Dalmacije. Vrlo mi se svidjelo
> kako ste lijepo i temeljito opisali slučaj Luburić-Stanić. Tu i tamo
> kadkada pročitam što vi pišete i što drugi pišu o vama. Pročitao sam
> nedavno da ste pisali povodom PEDESETE OBLJETNICE MOJEG...Koliko se ja
> razumim u naš jezik, ne kaže se PEDESETE, nego PETDESETE, što dolazi
> od PET plus DESET, gdje se sljubljuju samoglasnici "T" i "D" u jedan
> samoglasnik.
> Molio bih vas da mi vi kao stručnjak za jezik ovo objasnite.
> Pozdrav iz naše Domaje.
>
>
> http://www.slobodnadalmacija.hr/Novo...3/Default.aspx
>
> Thank you,
> Slobodna Dalmacija
>

Sat, Mar 16, 2013 at 1:39 PM

OSVJETLJIVANJE LIKA DIV-JUNAKA GENERALA LUBURIĆA
> Piše J. Ivan Prcela
>
> Više od četiri desetljeća muči me pitanje, zašto je Ilija Stanić
> trovao i konačno željeznom šipkom u zatiljak ubio 56-godišnjega
> generala-viteza Vjekoslava Luburića. Ove godine, PEDESETE obljetnice
> mojega sustavnog osvjetljivanja Bleiburške Tragedije, poduzeo sam dva
> putovanja u velegrad Valenciju i u gradić Carcaixent, u čijemu groblju
> počivaju smrtni ostaci hrvatskog div-junaka i nezaboravnoga mi kuma na
> vjenčanju ima skoro 47 godina.
>
> U mjesecu srpnju generalov grob skupa sa mnom posjetio je i moj vjerni
> prijatelj Mirko. (Mirko Bilić iz Njemačke, mo) Mirko je doletio iz
> Njemacke a ja iz dalekoga Clevelanda. Obojica smo tada stupili u
> kontakt sa svih četvero djece generala Luburića. On je iza sebe
> ostavio dva ucviljena sina i dvije prežalosne kćerke. Kćerku Drinu
> (rođena 1956., mo) smo posjetlili u staračkom domu u gradiću Carlet,
> gdje ona uslijed davnog pada muke muči u kolicima, iako je tek stupila
> u ranije pedesete godine. S generalovim sinom Vjekoslavom (rođen
> 1957., mo) otišli smo u posjete grobu njegova ljubljenoga oca. Tu smo
> se za vječni pokoj generalove duše pomolili i onda se fotografirali.
>
> Posjet najmladjoj Mirici, (rođena 1958., mo) iako ona živi vrlo blizu
> mojega šurjaka Filiberta Mir, ostvario se nije jer ona to nije htjela.
> Najstarijega generalova sina liječnika Domagoja (rođen 23 listopada 1955, mo, Otporaš.)
nazvao sam u Barceloni
> i protumačio mu namjere mojega naziva. On je moja plemenita izlaganja
> najprije sašlusao i onda mi tako grubo odbrusio da sam u kući svoga
> šurjaka GORKO PLAKAO. Rekao mi je, da on na svoga oca ima samo loše
> uspomene. Na to sam mu odgovorio, da ja na njegova oca imam SAMO DOBRE
> USPOMENE i da svojim perom želim osvjetliti lik njegova preocrnjenoga
> oca i proslavljenog hrvatskog junaka.
>
> Mirko i ja smo u radnji "Optica Tomas" u Carcaixentu pokušali
> posjetiti čak i Consuelo "Chelo" Salom, bivšu zaručnicu lašca i
> ubojice Ilije Stanića. Ovo nam nije uspjelo jer ona je bila u
> Valenciji. Ostavili smo joj telefonski broj mojega šurjaka u
> Valenciji, da me ona kod njega nazove. Nazvala me nije, ali ja sam
> njoj ipak iz Clevelanda s puno poštivanja napisao jedno pismo i
> najavio da ćemo moj prijatelj i ja u studenom opet doći u Carcaixent.
> Nakon punih 40 godina želim je opet vidjeti i prijateljski pozdraviti.
> Bivša Stanićeva "ljubav" mojoj je šogorici Carmen Mir, jer se cijeli
> život dobro poznaju, saopćila da je od mene primila vrlo toplo i
> uljudno pismo, ali da ona, iako me duboko poštuje, usta ni otvoriti
> neće o slučaju "Luburić-Stanic."
>
> Na koncu prvoga tjedna ovogodisnjeg mjeseca studenoga, ja sam se opet
> pojavio u "Optica Tomas" u Carcaixentu da 62-godišnju, sada suprugu,
> majku i baku, koja čak od raka na grudima trpi, iskreno pozdravim.
> Odmah sam joj rekao, da ju molitve moje prate i zato se ona sada bolje
> osjeća. Ovoga puta ona, još uvijek otmjena i lijepa, mene je
> prepoznala i sa mnom razgovor započela, naglasivši da o predmetu, zbog
> kojega sam opet u Carcaixentu, ona ne želi NI USTA OTVORITI. Ja sam
> joj odgovorio, da ja njezin stav potpuno razumijem i poštujem, ali moj
> stav je skroz drukčiji - JA NE MOGU NITI ŽELIM ŠUTJETI O SVOJEMU
> POGUBLJENOM KUMU JER JE ON U NEDAVNO IZIŠLOJ JEDNOJ KNJIZI I NA
> VALENCIJANSKOM I NA ŠAPANJOLSKOM PREVEĆ NEGATIVNO OPISAN.
>
> Bivšoj djevojci Ilije Stanića, kako je ona u jednom nazivu mojoj
> šogorici Carmen Mir rekla, moj posjet se neobično svidio jer je bio
> pun poštivanja njezine osobe i njezine šutnje. Ona ipak nije šutjela o
> mojoj pojavi za koju je, kada sam ju kao 88-godisnji Hrvat pozdravio,
> uskliknula:! QUE FUERTE! To znaci: "Kako ste snažan!"
>
> Otmjenoj dami, Consuelo Salom, naslov knjige i ime Francesca Bayarrija
> ni spomenuo nisam, ali u susretu s njome mislio sam na njega i na
> njegovu knjigu CITA EN SARAJEVO. Bayarri, premda mu je knjiga vrlo
> negativna o generalu Luburiću, pokazao se je vrlo susretljiv prema
> mojemu prijatelju Mirku i prema meni u našoj misiji osvjetljivanja
> lika Maksa Luburića. On nas je uputio na Jose Luis Ramosa, koji
> posjeduje DESET velikih kutija korespondencije i drugih papira
> neumornoga hrvatskog generala. Taj ugledni španjolski novinar i ČOVJEK
> DOBRE VOLJE na vrijeme nas je upozorio, da J. L. Ramos misli da u tim
> kutijama ima dragocjeno zlato i tim dokumentima se želi obogatiti! On
> nam je svjetovao BUDNI OPREZ!
>
> U petak, 12. studenoga, J. L. Ramos je u pratnji samoga Bayarrija u
> stan mojega šurjaka Filiberta donio ČETIRI kutije tih "dokumenata."
> Mirko ih je skoro puna ČETIRI sata prebirao a taj ugledni novinar se s
> Filibertom, s Jose Luisom i sa mnom strpljivo i nevezano razgovarao.
> Na koncu toga sastanka, Mirko je J. L. Ramosu rekao da su ti
> "dokumenti" od vrlo male vrijednosti pa je tako završio naš prvi
> sastanak s posjednikom "dokumenata" i s novinarom Bayarrijem. Mi smo
> ipak s gosp. Ramosom ugovorili još jedan sastanak za sutrašnji dan, za
> subotu ujutro 13. studenoga. S Bayarrijem smo takodjer ugovorili
> sastanak o sadržaju njegove knjige za petak 19. studenoga od 16 do 20
> sati. Mirku je žao bilo, što toga dana neće moći nazočan biti jer 17.
> studenoga leti za Njemačku. Žao mu je bilo i zbog toga, što je on u
> Njemačku sa sobom na dar odnio Video-disk o "Operaciji Kobra" Ilije
> Stanića. ZAUZIMANJEM novinara F. Bayarrija sam producent nam je na
> poklon dao taj važan dokumentarac.
>
> U srijedu 17. studenoga Mirko je odletio za Muenchen, ali ostavio je
> DESETAK pitanja za ugovoreni PREVAŽAN sastanak s Bayarrijem. Ostavio
> nam je i jedan primjerak "Obrane" od jeseni 1971. godine, u kojoj je
> bila fotografija vjenčanja Eduarda Martineza Ramosa i njegove životne
> odabranice Clotilde. Njih dvoje U VJENCANOME RUHU iskazuju počast
> generalu Luburiću i njegovom grobu! Mirko je mojemu šurjaku Filibertu,
> 72-godišnjemu umirovljenome profesoru, izrazio želju da svakako
> pronadje Eduarda Martineza, jer je on kao sin Leonore Ramos Serrano,
> generalove kućanice i uzgojiteljice njegove djece, KLJUĆNA osoba za
> upoznavanje umorenoga hrvatskog div-junaka. Još prije Mirkina odlaska,
> Filiberto je preko telefonske knjige u Valenciji pronasao dva E.
> Martineza. Prvi je bio "Ernesto" a drugi od nas traženi Eduardo
> Martinez Ramos. SVA SRETNA, na telefonu se javila Eduardova supruga
> Clotilde. Još sretniji i veseliji bio je Filiberto. Kao mladi dečko on
> je od veselja skakao! Vidio je jasno, da Mirka i mene prati Božja ruka
> u našoj misiji osvjetljivanja velikoga lika generala Luburića.
> Svijesni smo bili, da je naša misija VRLO TEŠKA. Upravo zato, Mirko i
> ja išli smo na dnevnu svetu Misu u obližnjoj crkvi simpatičnog Sveca
> naših dana Sv. Jose Maria Escriba, osnivača svijetom poznate
> Kongregacije "Opus Dei."
>
> Eduardo je sa svojom majkom Leonorom u kući generala Luburića živio od
> 1963. do 1971. godine i neko je vrijeme bio radnik Drinapressa. Kao
> takav on je za osvjetljivanje života generala Luburića MNOGO KLJUČNIJA
> osoba nego je to Ilija Stanić koji je u generalovoj kući živio samo
> GODINU I POL DANA. (Ilija Stanić je živio kod generala od ožujka 1967
> pa do ubojstva generala 20 travnja 1969., osim neka dva mjeseca,
> listopad i studeni 1968., kada ga je general izbacio iz kuće, zbog
> kućnih i poslovnih neugodnosti i neslaganja. Mo,Otporaš) I Salvador Alminana,
> prijatelj mojega nećaka Javiera Gomis Mir-a, dulje je poznavao
> generala Luburića nego veliki lažac, glumac-"zaljubljenik i domoljub"
> Judina kova Ilija Stanić. I sam Filiberto Mir, "bivši"
> svećenik-franjevac i mnogi drugi franjevci mogli su mnogo doprinijeti
> potpunijem sadržaju Bayarrijeve knjige jer su od srednjih 50-tih
> godina prošloga vijeka i nadalje poznavali generala pod imenom
> "Vicente Perez Garcia" dok se je on u njihovom novicijatu Santo
> Espiritu sakrivao. I ja kao bivši franjevac VJEČNIH ZAVJETA, položenih
> 1946. u Rimu na ruke slavnoga fra Dominika Mandića, DEVET godina sam
> bio jedan od TROJICE VELIKIH generala Luburića. Nažalost, Bayarri nas
> KLJUČNE osobe uopće nije kontaktirao. Medjutim, lažnim pričama Ilije
> Stanića i njegovih naredbodavaca u velikosrpskome Beogradu toliku je
> pažnju posvetio da njegova knjiga na SVAKOJ STRANICI obiluje lažima
> kurve Jugoslavije. Sve na štetu Države Hrvatske, ukjučivši i onu pod
> vodstvom dr. F. Tudjmana! Bayarri je u rukama držao moj primjerak
> svoje knjige i vlastitim je očima vidio, da sam nju tako rekuć na
> svakoj stranici ispunio mnogim komentarima i pitanjima.
>
> Bayarri je iz pričanja Ilije Stanića, predradnika Pepe Segui-a i nekih
> hrvatskih "revolucionaraca," koje je u svoje vrijeme general bio
> istjerao iz svoje kuće, generala Luburića prikazao ne samo kao
> NAJOKRUTNIJEGA čovjeka 20. vijeka nego čak i kao pijanca i nemilosrdna
> poslodavca. Zato sam ja još prije Mirkina dolaska u Valenciju, u
> Carcaixentu vodio razgovore sa Salvadorem Alminanom. Onda, kada je
> Mirko u Muenchen odletio, Filiberto Mir i ja dva dana kasnije dugi
> razgovor smo vodili s Eduardom Martinezom i s njegovom suprugom.
> Filiberto je glavne točke razgovora ukratko zabilježio a ja sam ih
> onda sve spojio i tako ih na španjolskom vjerno opisao, da je moj
> šurjak skupa sa mnom to vlastoručno potpisao, da se tim Dokumentom
> mogu služiti Bayarri i svi drugi koji budu pisali o plodonosnome
> životu generala-viteza V. Maksa Luburića. Razgovori sa Salvadorem
> Alminanom i Eduardom Martinezom daleko su vrijedniji nego svih 25
> stranica UNAPRIJED FABRICIRANE autobiografije Ilije Stanića u
> Bayarrijevoj knjizi!
>
> U subotu 13. studenoga, dok je Mirko još bio u Valenciji, Jose Luis
> Ramos donio je jos ŠEST velikih kutija "dokumenata". Od 8 sve do 12
> sati ujutro Mirko je u kući mojega šurjaka te "dokumente" pregledavao.
> Onda je posjedniku vrlo jasno rekao, da on i tih ŠEST kutija smatra
> nevrijednima ikakve svote novaca! Filiberto Mir je u ovoj situaciji
> posredovao i preporučio da gospodinu Ramosu ipak platimo 50 Eura za
> benzin i za ukupnih OSAM sati koje je on u toj stvari strpljivo
> žrtvovao. Moj prijatelj i suradnik Mirko tu svotu je dao Jose Luisu
> Ramosu. J. L Ramos je, dakle, otišao a da se obogatio nije tom
> korespondencijom i papirima generala Luburića koji su ionako plod
> mnogih, mnogih žrtava mojih i drugih generalovih sljedbenika širom
> svijeta.
>
> U petak, 19. sdudenoga, u ČETIRI I POL SATA poslije podne, Filiberto
> Mir i ja dočekali smo Francesca Bayarrija opet u istoj kući. Čim je
> gosp. Bayarri stupio u Filibertov stan, on je odmah na ulazu vidio
> pravu izložbu hrvatskih knjiga: Moje životno djelo o Bleiburškoj
> tragediji u PET različitih izdanja, moju knjižicu na engleskom o
> Nadbiskupu Alojziju Stepincu, NASTANAK JASENOVAČKOG MITA od dr. J.
> Jurčevića, OGOLJELU LAŽ LOGORA JASENOVAC od prof. V. Mrkocija i dr. V.
> Horvata, D. I., tek objavljenu knjigu o NDH od Ilije Barbarića, OTOK
> SV. GRGUR HRVATSKI "GULAG" od Željka Kuzatka i snop članaka iz
> "Hrvatskog Lista" i dosta drugih dokumenata. Usred te izlozbe bila je
> slika nasega Sveca Kardinala-mučenika Stepinca još iz njegovih
> mučenickih dana u Lepoglavi; tu je bila i slika od dana vjenčanja
> Filibertove sestre sa mnom (26. prosinca 1963.) gdje je uz njihovu
> majku moja životna odabranica i ja odmah do nje. Medju tim slikama,
> bila je i slika msgra. Franje Komarice, hrvatskog biskupa i živućega
> mučenika u Banja Luci! Sve skupa je jasno govorilo o VELIKOJ
> OZBILJNOSTI Bayarrijeva i mojega sastanka.
>
> Naš sastanak je trajao TRI I POL SATA! Razgovor je otvoren bio
> pitanjima mojega prijatelja Mirka kojih je bilo svega DESET. Sva
> pitanja Mirkina pred Bayarrijem sam doslovno pročitao i ovome
> uglednome novinaru čak i na čitanje ostavio. Na temelju citata mnogih
> stranica Bayarrijeve knjige ja sam ga u punome smislu riječi
> "bombardirao" sa OSAMDESETIPET pitanja o NDH, koju on nazivlje
> nacističkom; o generalu Luburiću, kojega on nazivlje nacističkim i
> vulgarnim generalom; o ratovima koje su u 20. stoljeću nama Velikosrbi
> nametnuli a koje on nazivlje "gradjanskim ratovima;" o PRENAPUHANOM
> broju žrtava ustaškog Jasenovca i o potpuno preskočenom broju
> MIRNODOBNOG srbo-komunističkog Jasenovca; o upotrebi samo jednoga
> hrvatskog izvora, dr. F. Tudjmana, kojega on (Bayarri) obtužuje
> revizijom povijesti! Ukratko i sažeto sam mu naglasio da ovakva lažna
> pisanja o mojemu naraštaju, koji je svoje živote uzidao u temelje
> UVIJEK VJEČNE Hrvatske, mene su pred pune 53 godine gurnule u hrvatski
> javni rad organiziranjem i perom. Jesam 88-godišnjak, ali JOŠ SAM
> UVIJEK SPREMAN da s puno ljubavi i žara sve do posljednjega svoga daha
> branim svetu i uzvišenu borbu svih hrvatskih boraca, poglavito
> NEUSTRASIVIH ustaša, od kojih je NAJNEUŠTRASIVIJI bio general
> Vjekoslav Luburić. On je superstaljinmisticki U SVOJEMU POLJEDNJEM
> ROVU, 20. travnja 1969. ubijen u pitome i mirnome gradicu Carcaixent
> (Valencia). General Vjekoslav Maks Luburić morao je pogubljen biti
> SAMO DA SE KREPAVANJE KURVE JUGOSLAVIJE JOŠ 20 GODINA PRODUŽI!
>
> Francesc Bayarri je mene svoga novoga prijatelja strpljivo saslušao i
> od slušanja mojih DUBOKO POŽIVLJENIH argumenata izmoren ostao. Unatoč
> svemu tome, priznao je samo jednu pogrešku, naime, da je NDH trajala
> samo DVIJE godin! Uvjerio sam ga, da je ona trajala od Desetoga
> travnja 1941. do 8. svibnja 1945, što se može vidjeti i iz besmrtnoga
> govora Nadbiskupa Alojzija Stepinca od 11. listopada 1946. godine.
> Spomenuvši Bl. Alojzija Stepinca, najvećega hrvatskog Domoljuba svih
> vremena, pred Bayarrijem sam naglasio, da je naš Svetac Alojzije
> Stepinac najbolji barometar onih apokaliptičkih godina NDH. Takav je
> bio i njegov tajnik svete uspomene Msgr. Stjepan Lacković, koji je na
> Danu Kardinala Stepinca u Clevelandu 1959. godine za buduće hrvatske
> naraštaje naglasio, da će "hrvatski ustaše, ako njih prosudjujemo u
> svijetlu svih zbivanja iz onih apokaliptičkih godina, iz Drugoga
> svjetskoga rata izići KAO NAJČISTIJA VOJSKA!" Uz ove riječi citirao
> sam i vjerovanje jednog mladog ustaše iz Kozice, koji je nama
> franjevačkim klericima u Sinju na našim šetnjama znao reći, da je
> USTAŠKA BORBA NIŠTA DRUGO NEGO BORBA ZA KRST ČASNI I SLOBODU ZLATNU.
> Istoga uvjerenja je bio, pred Bayarrijem sam istaknuo, i moj
> ispovjednik, duhovni vodja i profesor dr. fra Jerko Šetka. Kad su naši
> klerici u Makarskoj, Sinju i na Visovcu skidali svoj franjevački habit
> i stupali u ustaške posatrojbe, on je nama koji smo još bili vjerni
> svojim franjevačkim zavjetima znao reći: " Na naše klerike koji
> stupaju u ustaške redove moramo gledati kao na članove Marijine
> kongregacije!" Slične misli nalazimo i u pismu Nadbiskupa Stepinca,
> koje je on u srpnju 1945. uputio dr. Vladimiru Bakariću U OBRANU
> TISUĆA HRVATSKIH ČASNIKA I STOTINA TISUĆA HRVATSKIH VOJNIKA jer oni su
> tada, kako moj prijatelj Bayarri može dobro vidjeti iz poklonjene mu
> knjige OPERATION SLAUGGHTYERHOUSE, bili masovno likvidirani diljem
> Titove Jugoslavije.
>
> Najviše sam svoj glas digao protiv Bayarrijevih tvrdnji, da je general
> Luburić masovno ubijao djecu i muslimane i da je glavni cilj
> Radno-popravnog logora Jasenovac bio ISTRIJEBLJENJE Srba, Židova i
> Cigana. Prema mojim proživljavanjima Drugoga svjetskoga rata i prema
> mojim istraživanjima istoga EX PROFESSO, ja svojim životom i plodnim
> perom svjedočim, da se je u paklu onih ratnih godina išlo za potpunim
> uništenjem hrvatskog naroda sa strane srpskih četnika, Titovih
> jugopartizana i sa strane Mussolinijevih fašista. LOGOR JASENOVAC i
> mnogobrojni drugi pothvati Hrvatskih oružanih snaga isključivo su
> imali SAMO-OBRANBENU značajku! O ovome sam dosta puta razgovarao s
> generalom Luburićem. On mi je govorio i često, često pisao NE o mržnji
> ni na Srbe, ni na Židove, ni na Cigane ni na hrvatske partizane nego
> samo o mržnji na kurvu Jugoslaviju te i o mržnji na Hitlerov nacizam i
> Mussolinijev fašizam. Borba protiv kurve Jugoslavije i obnova
> starodrevne Države Hrvatske bio mu je životni put od njegove pete
> godine, kad su mu srpski zandari oca ubili, sve do posljednjega daha,
> kad ga je Ilija Stanić "kao jedan on najučinkovitijih UDBINIH agenata"
> u njegovoj vlastitoj kuhinji željeznom šipkom u zatiljak na smrt
> pretukao i za taj zločin od Hrvatroždera Tita i njegove kurve
> Jugoslavije obilato nagradjen bio.
>
> Samo nekoliko od mojih OSAMDESETIPET pitanja, što je bilo za
> očekivati, uspio sam usmeno pred Bayarrija iznijeti. Upravo zato, ja
> sam ih na PETNAESTAK stranica za njega napisao. Moj šurjak Filiberto,
> koji je svaku moju želju za što bolji opis slučaja "Luburić-Stanić" u
> tančine ispunio, ta pitanja i komentare o Bayarrijevoj knjizi za njega
> je umnožio i na razmišljanje mu ih u ruke predao. Sada se je nadati,
> da će Francesco Bayarri kao naš prijatelj, čovjek dobre volje i
> profesionalni novinar slavnoga Sveučilišta u Valenciji novo izdanje
> svoje SENZACIONALNE knjige konačno tako preurediti da mu dužno
> priznanje oda NE velikosrpski Beograd nego hrvatski Zagreb. U ovu
> svrhu dao sam mu dugu listu PLODNIH hrvatskih pisaca, počevši s dragim
> mi prijateljeima dr. Zvonkom Šeparovićem, dr. Ivanom Čizmićem i
> zavrsivši s Ilijom Barbaricem i Darkom Šagrakom, piscima značajnih
> najnovijih knjiga o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. U obrani VJEČNE
> Hrvatske poslije rata od Hrvatroždera J. B. Tita pouobijano je
> NEKOLIKO STOTINA TISUĆA Hrvata i Hrvatica. Eto, i ti su zločini,
> dovaženjem Titovih žrtava u blizinu Jasenovca, natovareni na široka
> pleća hrvatskog div-junaka generala Luburića!
>
> Hrvatski rode moj, probudi se i poput mojega POKLANOGA naraštaja,
> uhvati se u koštac ustrajnom molitvom, požrtvovanim životom,
> plodonosnim perom i oružjem, ako nužda bude, sa zakletim
> neprijateljima drage nam Hrvatske! Da u ovoj borbi uspjeh postignemo,
> žarko se molimo našemu Svecu Kardinalu-mučeniku Stepincu i mnogim
> legijama naših velikih mučenika! Nada sve, zazivajmo Krista Kralja,
> Mariju Vjernu Odvjetnicu Hrvatske i Sv. Josipa, Zaštitnika domovine
> naše! U njihovo ime, sve svoje čitatelje od srca pozdravljam i opet
> Vam obećanje dajem, da ću do smrti vjeran ostati svome POKLANOM
> naraštaju. Tako mi Bog pomogao!
>
> Cleveland, Ohio
> 27. studenoga 2010

**Bobani** · 28-09-2013 00:46

SMRT USTAŠICE NADE ŠAKIĆ

Annie Boban
<froate@hotmail.com> Tue, Jul 17, 2012 at 7:24 AM
To: trup1959@gmail.com, Mirko BILIĆ

Dragi moj Mirko,

Samo da ti se javim i kažem da smo svi fala dragome Bogu dobro i zdravo, kao što se nadam da je i kod tebe sve dobro i zdravo. naš Nedjeljko je u Domovini. Neki dan sam malo sa njima preko telefona prodivanio. On je kao u uvijek vrlo dobro i pozetivno misli.

Prilažem ti ovdje nešto što bi te moglo zanimati, a radi se o polu sestri našeg generala Drinjanina, Neda Šakić.

Iskreni pozdravi tebi i obitelji. Bog! Mile Boban.

IZBORNIK:

NASLOVNICA O MREŽOPISU
by: MLADEN SCHWARTZ

Upisi označeni ključnom rieči 'DINKO SAKIC'
SMRT USTAŠICE NADE ŠAKIĆ - IN MEMORIAM

Postavio Mladen Schwartz u četvrtak 2011

Skoro posve nezapaženo petoga je dana veljače ove, 2011 godine, u Zagrebu umrla, a 9. II, pred tek nekih stotinjak štovatelja (općila njezinu smrt nisu ni zabilježila), kremirana na Mirogoju Nada Šakić, supruga ustaškoga borca Dinka Šakića (1921 - 2008), koja se djevojačkim prezimenom zvala Tambić, a u argentinskom egzilu uzela je i kastiljansku inačicu imena Nada - Esperanza, već i zato što je to tamo običaj, a i jer lijepo ime Nada na španjolskom, na žalost, znači "ništa". Nada je bila sve, samo ne ništa. Bila je uzorna supruga i majka troje uspjele djece, a nadasve dobra Hrvatica. Rođena je Nada u Livnu 1926, kao polusestra Vjekoslava Maksa Viteza Luburića. Naime, nakon smrti Maksova oca Ljubomira (kojega su srpski žandari poslije teškog batinjanja usred zime polili u podrumu hladnom vodom, valjda da se "osvijesti", pa ga je mali Vjekoslav našao smrznutoga, mrtvog), Maksova se majka preudala za Antu Tambića, Nadinog oca.

Godine 1998, pod snažnim židovskim pritiskom, na čelu s Wiesenthalovim šegrtom, zloglasnim Ephrajimom Zuroffom (jednim od stvarnih guvernera "Republike Hrvatske"), Tuđmanova je vlast pristala zatražiti od Argentine izručenje ustaškoga borca Dinka, s kojim se Tuđman prije toga u Argentini vrlo prijateljski bio susreo. Po zločinačkom neojugoslavenskom automatizmu zatraženo je i Nadino izručenje. Nakon prvotne zbunjenosti, zbog koje se moglo dogoditi kao u sadašnjem slučaju Purda (nije kriva, pa neka ju izruče u Srbiju, tadašnju "SR Jugoslaviju"), ipak su u Zagrebu shvatili da se Nadu mora spasiti od smrti ili torture u raljama juge, pa je iz kućnog pritvora, u koji je zbog boležljivosti bila stavljena u Buenos Airesu, upućena u Hrvatsku, gdje ju je sud nakon tromjesečne istrage, i vjerojatno teških "dilema", pustio na slobodu "u nedostatku dokaza". Doduše, županijski državni odvjetnik Radovan Šantek, odričući se podizanja optužnice i kaznenog progona Nade Šakić zbog "ratnih zločina", nije zaboravio odrecitirati čitavu rukovet najogavnijih antifašističkih bljuvotina, eda bi se barem donekle opravdao pred židovskim nalogodavcima. Nadi Šakić je o državnom trošku dodijeljen boravak u staračkom domu "sv. Maksimilijan Kolbe" pri zagrebačkoj crkvi sv. Antuna Padovanskoga na Sv. Duhu, gdje ju je Dinko više puta mjesečno mogao posjećivati, na divljačku galamu njihovih židovskih krvnika. Osim toga, Zuroff je na uobičajeno drski način napao i samo odricanje županijskog državnog odvjetnika od optužnice, iako je prije toga tvrdio kako ga ne zanima Nada, nego samo Dinko Šakić.

Nada Šakić sa suprugom Dinkom Šakićem<< Slika: Nada Šakić sa suprugom Dinkom Šakićem

Za razliku od Šakićima ipak ne posve nesklonog, ali pred židovima ulizičkog zagrebačkog režima, židovi i Srbi itekako su baratali "neoborivim dokazima" protiv Nade Šakić, koja je, kao 16-godišnja pripadnica ženske Ustaške mladeži, zahvaljujući utjecaju svojega polubrata Maksa, 1942 godine bila dodijeljena ženskom sabirno-radnom logoru u Staroj Gradiški. Biti u ono vrijeme na tom mjestu, to je za Zuroffove židove i nekakav "fond za istraživanje genocida" profesionalnog srpskog lažljivca Milana Bulajića, značilo već po sebi imati status "ratne zločinke". Izvučene su dakle iz jugo-naftalina sve najfantastičnije jugo-srbo-udbaške izmišljotine o tomu kako je Nada, uz svoju prijateljicu Maju Buždon, zapovjednicu logora, u Gradiški "patološki, zverski i krvožedno" (tako Srbin projicira na Hrvata svoju vlastitu praksu!) zlostavljala, mučila, bičevala, batinala zatočenice, te im prerezivala grkljane (veli neki srpski "svjedok", koji nam međutim ne objašnjava kako se uspio naći u - ženskom logoru), a malu srpsku djecu s Kozare oblačila u ustaške odore i učila ih da pjevaju ustaške pjesmice. Nakon toga bi ih tobože slala u smrt, Nijemcima, ili bi ih sama ubijala (još manju djecu zgrabila bi za noge i glavama im tresnula o zid). Zašto bi se dječurliji krojile po mjeri minijaturne odore da bi ih se odmah potom smaknulo, to nam ne odgovaraju Zuroff-Bulajić. A i kako bi, kada je poznato da su ustaške vlasti tu kozaračku srbčad dale na skrb časnim sestrama, koje su ih predano njegovale do konca rata, što su neki od njih poslije i izrijekom potvrdili. Svejedno je bata-Milan Bulajić "naučno utvrdio" da je samo u rečenu logoru tijekom tri godine "ubiveno" ne manje doli - 80 tisuća žena i djece!

Rekoh da su općila prešutila Nadinu smrt. S jednom iznimkom: neopartizanski jugoidni riječki "Novi list" izrabio je taj dogođaj eda bi se, u svojoj toliko već puta prokušanoj maniri, još jedanput stao iživljavati nad Ustaštvom i Hrvatskom Državom četrdesetih. Preko cijele stranice ruga se u broju od 10. veljače ubogo piskaralo Tihomir Ponoš mrtvoj Nadi Šakić, uzornoj ženi i Hrvatici: "Esperanza (sic!) se nije pokajala" (a za što bi se to trebala kajati?); "nema optužnice za Esperanzu (sic!)"; "vidjeli su kako kolje jednu logorašicu"; a o Dinku: "jedan od najviše rangiranih ratnih zločinaca iz II Svj. rata"; "na odru u ustaškoj uniformi" ("uniformi"! valjda je trebao biti u partizanskoj!). I tako dalje, u stilu i jezikom udbe iz najboljih godina.

I na kraju ovoga pregleda najgnjusnijih optužbi i objeda, koje su već same po sebi dostatan dokaz da ovo gdje upravo živimo ne može biti Hrvatska, ne može biti doli podgrijana minijugoslavija, prikladno je i dostatno tek uskliknuti:

Neka je vječna slava i hvala uzornoj ustašici i Hrvatici Nadi Šakić!

Njezina i naša borba se nastavlja - Za Dom Spremni!

POSTAVLJENO U KATEGORIJU POLITIKA, POVIJEST

KLJUČNE RIEČI: DINKO SAKIC,NADA SAKIC, NDH, USTASE
NEMA OSVRTA

**Bobani** · 28-09-2013 05:24

POGLAVNIKOV DOLAZAK U ŠPANJOLSKU 1957.
-
---- "G. Vuskic" <trup1959@gmail.com> wrote:
> Poštovanom prijatelju prof. Ivanu Prceli se najprije ispričavam da sam
> zaboravio Vam čestitayi Božić i Novu Godinu. Ovim putemo to činim i
> usput Vam prilažem što sam upravo malo prije pročitao na internetu.
> Iskreni pozdravi iz naše lijepe Domaje!
>
>
> Otporaš
>
>
> PADRE MIGUEL OLTRA HERNANDEZ
>
> (Napomena:
>
> U ovim do sada iznešenim PISMA MAKSA LUBURIĆA bilo je mnogo puta
> spominjano ime o Patre Oltra. Oni koji su pratili i čitali ova pisma,
> mogli su nedavno pročitati, da je upravo Patre Oltra bio taj koji je
> sve omogućio Poglavniku Dru. Anti Paleliću da dođe 1957 god., poslije
> atentata na njega, iz Buenos Airesa u Španjolsku. Pošto je Patre Oltra
> bio upoznat više nego bilo koji drugi Hrvat o generalovim potezima,
> tajnama, pa čak i bankovski računi su bili povjereni Patru Oltre,
> smatrao sam potrebnim nazvati moga prijatelja gospodina profesora
> Ivana Precelu u Cleveland da mi nešto kaže o ovome uistinu vrijednome
> hrvatskome prijatelju Patre Miguel Oltra Hernandez. Profesor Ivan
> Prcela mi je poslao ovo što ovdje prilažem za sve Hrvate, jer, ruku na
> srce, neće se moći pošteno i pravedno hrvatska povijest napisati a ne
> spominjati Patre Oltra. Najiskrenije mislim da Patre Oltra zaslužuje
> biti dio ovih PISMA MAKSA LUBURIĆA. Otporaš.)
>
>
>
> PADRE MIGUEL OLTRA HERNANDEZ
>
> (1911-1982)
>
>
> Padre Miguel Oltru sam upoznao u ljetu godine 1963, kada sam puna
> dva mjeseca proveo u kući generala Vjekoslava Luburića u gradiću
> Carcaixent (Valencia). Baš preko carcagentske ulice, Calle Santa Ana,
> u kojoj je bila i generalova iznamljena kuća, smještena je franjevačka
> srednja škola, Colegio Franciscano San Antonio. U to vrijeme Padre M.
> Oltra bio je ravnatelj te škole.
>
> General Luburić, Padre Oltra i ja toga ljeta smo posjećivali mnoga
> obližnja mjesta i često smo vodili razgovore ugodne ne samo o
> španjolskim nego i o hrvatskim problemima. Zbog generalova
> prijateljstva s Padre Oltrom, za vrijeme tih mojih ljetnih ferija oko
> osam noći sam boravio u kući Henrique-a, brata Padre M. Oltre. U svrhu
> ljetnoga odmora, danju sam bio na plažama male sredozemne luke, Denia
> (Alicante), u svrhu ljetnoga odmora. Uvečer na spavanje sam se vraćao
> u kuću Henrique-a Oltre. Nakon toga, ostatak svojih ljetnih ferija sam
> proveo kod hrvatskog div-junaka generala Luburića te s njime se, kako
> već istakoh, i s Padre M. Oltrom često družio.
>
> Postovani O. Oltra bio je tipičan španjolski Valencijanac jer je
> rodom iz maloga mjesta Benifallo de Valdigna, blizu Valencije. Punih
> 56 godina pripadao je franjevačkoj Provinciji sa središtem u
> Valenciji. Budući da je on intelektualno bio vrlo nadaren, Provincija
> ga je već kao mlada svećenika poslala na više teološke studije u
> Muensteru, Njemačka. Tu je iz teologije doktorirao i u njemačkom
> jeziku se usavršio.
>
> Iako je godinama pastoralno djelovao u mjestima Benisa,
> Onteniente, Concentaina i Carcaixent, velik dio svoga plodnoga života
> je proveo u povijesnom samostanu Francisco El Grande u Madridu. Ovdje
> je uživao veliki ugled ne samo medju španjoskim misliocima nego
> takodjer i političkim i vojnim uglednicama, uključivši i samoga
> Generala Francisca Franca.
>
> Padre M. Oltra bio je urednik ugledne teološke revije "Verdad y
> Vida - Istina i Život", za koju je napisao dug niz duboko-misaonih
> članaka. On je takodjer osnivač Španjolskog svečenickog bratstva
> (Hermandad Sacerdotal Espanola) i Sveučilišnog bratstva (Hermandad
> Universitaria). Zbog ovako plodnoga rada i visokog ugleda, Braća
> njegove Provincije jednom su ga na šest godina izabrali za Generalnog
> definitora njegove redovničke Provincije. Jednom mu povjeriše čak i
> 6-godišnju dužnost Ravnatelja Franjevačke srednje škole u
> Carcaixent-u, što već gore istakoh.
>
> U domoljubnome radu za svoju uvijek voljenu Španjolsku pedesetih
> godina prošloga stoljeća najviše se je proslavio svojim radom za
> oslobodjenje španjolskih ratnih zarobljenika pripadnika Plave Divizije
> (Division Azul) koje je u zarobljeništvu držala Sovjetska Rusija. Baš
> u to vrijeme Padre M. Oltra našao je utočište i za hrvatskog
> generala-prognanika generala Luburića. Ovaj hrvatski div-junak bio je
> od Padre M. Oltre začtićen u franjevačkom samostanu Santo Espiritu. Tu
> se je krio pod imenom Vicente Perez Garcia.
>
> Ovo ime, dano mu od Padre M. Oltre, general je zadržao sve do
> svoje tragične smrti u Carcaixentu godine 1969. U tome gradiću , na
> domak franjevačkom samostanu, on se je osjećao sigurnim u svojem
> ZAISTA ZAPANJUJUĆEM djelovanju za bolju budućnost hrvatskog naroda.
> Medjutim, jugoslavenska UDBA i Ilija Stanić, jedan od njezinih
> najučinkovitijih agenata, nadjoše načina da ubiju hrvatskog generala i
> da duboko rane najdražega mu prijatelja Padre M. Oltru. Te duboke rane
> doprinijele su da je Padre Miguel Oltra 31. kolovoza 1982. umro
> relativno mlad, nakon 54 godine redovništva i 47 godina svećenistva.
>
> Na mojemu vjenčanju s Amelijom "Chelo" Mir u Carcaixentu, 26.
> prosinca 1963. propovijednik je bio dragi nam prijatelj Padre M.
> Oltra. On je svojim uplivom u Madridu utjecao da je moja životna
> odabranica mogla ući u SAD samo 16 dana nakon našega vjenčanja! Iz
> zahvalnosti prema tako pleminitome prijatelju Padre M. Oltri, dugo smo
> podržavali pismenu vezu s njime. U ljetu godine 1971. čak smo ga i u
> goste pozvali. On je u našoj kući boravio oko osam dana a ja sam mu u
> obližnjoj crkvi dnevno ministrant bio. U to vrijeme odveli smo ga na
> Niagarine slapove i u kanadski velegrad Toronto. U ovome gradu te
> takodjer i u Clevelandu, pred članstvom Hrvatskog Narodnog Odpora
> Padre Oltra je održao zapažena predavanja o životu i smrti generala
> Luburića. Neka im je obojici vječna slava!
>
>
>
> J. Ivan Prcela

**Bobani** · 03-10-2013 16:58

ŽENIDBA MAKSA LUBURIĆA

Donosim ovdje pismo generala Drinjanina, Vjekoslava Maksa Luburića, kojeg je on pisao suradniku Hrvatskog Narodnog Odpora, HNO bratu Anti Kršanić (1917-1995). Ante Kršanić je rodom iz Korčule. Došao je u Ameriku prije WW2. Bio je u američkoj vojsci na Pacifiku. Koliko god je volio naturiliziranu Ameriku, još više je volio Hrvatsku. Imao sam priliku upoznati gospodina Antu Kršenića osamdesetih godina u San Franciscu. Zavolio je generala Drinjanina zbog njegova žarkog hrvatstva i vojničkog iskustva. Gosp. Ante Kršenić se je dopisivao s istaknutim osobama i stvarateljima NDH. Posjedujem ta pisma u originalu s omotnicama u kojima su ta pisma poslata. Neka su u duplikati, preko indiga, kako se je to prije pisalo. Jedno od tih pisama je upravo ovo koje ovdje iznosim. Pismo je jako zanimljivo. Poradi dužine znosim ga u tri (3) nastavka i u cijelosti kako je napisano. Ako se potreba ukaže da se nešto objasni, ja ću to staviti kao moj nadodatak u zaporke.

ŽENIDBA MAKSA LUBURIĆA

T A J N O. Stan, 20 listopada 1953.

Dragi brate !

Ovim zajedničkim pismom želio bih Vas obaviestiti o par tekućih poslova.

1. Znam da ste svi zabrinuti radi "DRINE", i da Vam je još teže rastumačiti krugu prijatelja nedolazak "DRINE". Redovni broj 7-8 pretvoren je u "Domovinski broj" i za posebne domovinske svrhe. Vi ga niste dobili, ali znam, da žete se svi veseliti toj činjenici, jer je "DRINA" izvršila svoju misiju. "DRINA" radi i raditi će, i samo neka neprijatelji troše energiju u širenju kojekakvih glasina. Poviest će kazati, koju je ulogu izvršila "DRINA", i koju će, ako Bog dade još izvršiti u životu Hrvatskih Oružanih Snaga u ova težka vremena iskušenja svake vrsti. "DRINA" ima svoj čvrsti krug prijatelja, suradnika i čitatelja, pa i ako negdje zapne, uviek braća iz drugih krajeva pomognu i za one zaspale, nemarne, nevaljale, umorne, - kao što to čine za one, koji ne mogu, nemaju ili neće. Vršimo jednu poviesnu zadaću i ja sam čvrsto uvjeren, da će nas uviek biti, koji ćemo biti tamo, gdje "DRINA" bude najviše trebala pomoć, suradnju, razgovor i sve ostalo. Dignuti ćemo visoko stieg naših Oružanih Snaga, koje su toliko herojskih djela učinile, jer je narod, koji nije u stanju stvoriti svoje oružane snage, osudjen na propast. Ako je naše stanje teže, i kako nam je Domovina porobljena, i ako smo ostali skoro bez saveznika, tim je naša zadaća još teža i veća i potrebnija.

Dvobroj 9-10 izišao je i već je odpremljen. Odpremljeno je............komada redovitim putom i preporučeno. Nije to broj, koji Vam je potreban, možda da nekome od Vas bude mnogo falilo, ali i ovaj broj ima svoju posebnu misiju, posvećen je pokojnom Kavranu i drugovima i posebni razlozi su nam diktirali novu razpodjelu. Nu, ako kome od Vas bude zaista težko i trebate, dobiti ćete od zadnje rezerve uredničtva. Pišite mi i recite šta i kako trebate i sve što se može učiniti ćemo. Inače nastojte rastumačiti braći, da nas je mnogo i uviek se odkrivaju nove grupe, potrebe itd. i moramo misliti na sve. I kao što smo uviek računali na plemenitost i velikodušje onih najboljih, kada od njih tražimo žrtvu, tako i sada: najmanje šaljemo najboljim grupama, jer znamo, da tamo ima sviesti. Računamo s tim i vjerujemo, da će braća razumijeti. (Gospodin Ante Kršenić je živio u San Franciscu, Californija. Tu je uveliko bila razgranata Hrvatska Bratska Zajednica sa svojom proslavenskom idejem. Teško je tu bilo prodirati s idejom hrvatstva. Govorilo se je "naški" i došli smo "iz staroga kraja" samo da se ne kaže da se govori hrvatski i da se je došlo iz Hrvatske. To sam osobno osjetio i na Pikniku HBZ u Coupertinu kada sam se posvadio sa tim Hrvatima koji su sebe zvali Yugoslav ili Slavenijem i došao do neprilika. Tada sam pisao generalu Drinjaninu pismo i obrazložio stvar i situaciju. General mi odgovara:...Dragi Mile Misionari se ne šalju u Rim nego u zabitne krajeve Indije...Tako sam i ja tebe poslao u gnjizdo Jugoslavena da ih preodgajaš..., mo, Otporaš). Mnogima je od Vas već stigao novi broj, a drugima će skoro.

II. Avionski nismo odpremili nikome bez razlike ni jedan broj. Ima više razloga. Glavni jest, da je tamo najviše prilike za cenzuru, a mi imamo još mnogo za odpremiti i kazao sam: posebne razloge i za Domovinu, pa ne bih želio da zapnemo. Sadašnja "DRINA" ima novi format knjige i tu je potrebna dozvola. Nitko nam ne prieči ovdje raditi, niti će situacija s ugovorom izmedju ove zemlje i Amerike nama škoditi, radi veza Amerike s Titom. No, nama je dužnost predsusresti svaku komplikaciju. Imamo moćnih prijatelja, ali ne zaboravite, da ima Hrvata, dobrih Hrvata na oko, koji nas i ovdje tužakaju, nastoje spriječiti nam rad itd. Pogledajte oko sebe, pa će Vam biti jasno, s kojim potežkoćama se susrećemo i mi na svakom koraku. I nisu uviek najogavniji Titovci, ni četnici, pa ni neki drugi, kojima se bavimo, nego imamo i zaplotnjačkih protivnika, koji bi radije sa djavlom, nego sa nama iz razloga kukavičluka i jer je naš put teži i bez kompleksa. No to je put, koji vodi Državi: Put krvi, patnja i žrtve svake vrsti. Put Starčevića i Pavelića. Možda da Vam jednom reknim i više.

III. S ovim brojem "DRINE" dali smo novi format, manji i zbijeniji, a sa više stranica. Dvobroj 9.10 ima 60 stranica sitnog, zbijenog tiska i sadrži toliko, koliko 30 stranica starog formata. Razlozi: mnogo ih ima, a ja ću Vam iznieti dva. Prvo: domovinski promet traži mali format, da se može staviti u džep, u kovertu, pod vrata, jer zaprema manje mjesta. Stari format "DRINE" je nastavak tradicije "Grića" i "Ustaše", nu ja mislim, da se moramo pokoravati razlozima. Ja sam od onih, koji su radili na tim listovima, i uvidjam, da smo već onda trebali uvesti manji format iz tehničkih razloga. Idemo u korak s vremenom i kada nam se predstavi jedan ovakav problem, riešimo ga praktično. Vjerujem, da je taj razlog, domovinski, dostojan. Mnogi su prijatelji izrazili želju, da bi "DRINA" bila manjeg formata, da je mogu staviti u džep, kada idu na rad, tvornicu, rudnik, u vlaku, tramwayu, autobusu. Ne moraju ju previti na četvero, čime se uništi vanjski izgled, posebno pak fofografije. Oni, koji žele imati sve primjerke skupa, neka uvežu dosadašnje u jednu knjigu, a nove u novu i stvar u redu.

IV. Stavili smo tvrdju koricu i kliše Ustaše s Drine, fotografija poznata s maraka i iz doba akcije na Drini. To je crtež posebno pravljen za naslovnu stranicu i trebao bi biti simbol. Želimo znati : dali da ostavimo to tako, na svim daljnjim izdanjima, ili da za svaki broj stavimo nešto drugo. Ja mislim, da bi trebali ostaviti ovako naslovnu stranicu i da uvedemo taj simbol, kao recimo hrvatski grb sa mačem, da bi ipak naše Oružane Snage imale nešto drugačije nego drugi i sami Tito. (Sada mi je potpuno jasno zašto je grb HNO bio grb s mačem i zašto su "DRINE" izlazile do 1956 godine s slikom Ustaša na koricama, mo, Optoraš)

V. Počimamo s jednom novom rubrikom: IZ GALERIJE VELIKIH POKOJNIKA, gdje ćemo sistematski donositi pjesme, fotografije i opise iz života, borbe i smrti naših velikih boraca. Ne mislimo pri tome samo na one poznate, nego SVI VI MORATE SURADJIVATI I DATI KRATKE PRIKAZE IZ ŽIVOTA I BORBI NAŠIH BORACA. (Kada bi se mogle sve "DRINE" i "OBRANE" pregledati i iz njih izvaditi sve ono što su svjedoci o očevidci mnogih bitaka opisali, tek bi se tada magla znati prava istina "ustaške" borbe u obrani Hrvatske Države, mo, Otporaš) Jednako šarkara i domobrana, oružnika i mornara, kao i generala i novaka. radi se o kratkim opisima za hrvatsku poviest i ta dužnost pada na sve nas, na DRINU. Razmislite o tome i u svome krugu povedite akciju. Zaboravljamo svi i mnogo će herojsko djelo malih ljudi ostati nenapisano, i možda smo mnogi od nas zadnji živi svjedoci toga čina. Trebamo fotografije tih ljudi, ukoliko je moguće. Na pr. od Krune Devčića ne posjedujemo ni jednu.

VI. Želimo čuti Vašu kritiku na ove rubrike: "Čovjek i znanost u službi rata", "Ljudi, ideje i djela", "Stratežki vidici", "Dokumenti, koji obtužuju", "Iz poviesti našeg rata", "Iz Erine torbe" itd. Dajte nam sugestije, želje, tužbe, sve što mislite, da će našu DRINU osposobiti za svoju misiju i podići njezinu vriednost.

VII. Čim mi bude moguće poslati ću Vam popis prijatelja, kojima smo prije slali izravno, s molbom, da im pošaljete, kako bi nas odteretili. viditi ćemo da li će nam uspjeti u skoroj budućnosti srediti stvari tako, da bi mogli svladati veći posao. Borba za život i nas je prisilila na reorganizaciju i računamo s Vašom pomoći. Mi nismo nikome ostali dužni na pismo, prema naćim mogućnostima svakome smo izašli u susret, ali sve imade granica pa i naše mogućnosti. Svi mi moramo raditi, mnogo puta teže i u forjim okolonostima i za manje vriednosti i plaće nego Vi, i ako Vi ne stignete nama pisati i još dvojici, trojici prijatelja, onda zamislite kako je nama, koji imamo iste probleme životne borbe i još DRINU i Vašu korespodenciju i sto drugih stvari i sastanaka svake vrste. Vršimo našu dužnost i vršiti ćemo ju i onda, ako ju nitko više nebi htio vršiti, što neće biti slučaj. Jednom više, drugi puta manje i slabije, ali vršimo sve što možemo, da nam je savjest čista i da smo učinili najviše što smo mogli, iako to uviek nije ono, što bi želili, ili što bi tražila naša stvar. Tako se moramo reorganizirati, da ništa ne odpadne od dosadašnjeg rada, da ne opadne vitalitet, dinamizam, ali da se svladaju i problemi našega života i borbe za odstanak.

VIII. Ovom prilikom želio bih vam reći par rieši o mojoj ženidbi, jer znadem, da već ima zlonamjernih viesti, glasova, i da će me mnogi od vas o tome pitati. Kao prijatelju, suradniku i povjereniku želim Vam reći, kako bi sami znali o čemu se radi i kako bi znali reći i drugovima, da ne nasjedaju neprijateljskim viestima, ili zlonamjernim "prijateljima".

Koji god je mene pitao, rekao sam mu, neka se ženi, neka radi i rodi ono, što nam sudbina i poviest namjenjuje. Neka nas ima, i neka nam se ne zatre rod. Mnogi od nas je izgubio sve svoje i u opasnosti su da izumru naše najbolje familijske loze. Vidili smo u ratu, da su padali herojski oženjeni kao i neoženjeni. (kliknite na priloženi link pa ćete vidjeti sliku vjenčanja koju sam ja poslao prigodom 40 obljetnice pogibije Maksa Luburića gospodjici Ivanki Josipović koja je u to vrijeme bila novinarka za portal javno.com "Reci istinu i razbiše ti glavu" - Ivana Josipović. Prkos.com, mo, Otporaš) Francetić i Devčić su bili oženjeni i nije ih epriečilo da budu herojski vodići svojih jedinica, da padnu u toj borbi. To je vojnička sudbina. Mnogi od nas je u dobi, kada je vrijeme, da se oženi i ima djecu. Mi možemo čekati, vjerovati, boriti se i ići, pa i pasti, nu ostaju djeca i naše hrabre majke i žene, kao u uviek u poviesti, da odgajaju naš podmaladak. Rat nije razlog, da se ne ženimo, dapače, u ratu je više brakova. To je instinkt očuvanja. kada bi se svaki vojnik zatvorio u svoj celibat, onda bi izumrli najbolji. Život je takav, stari umiru, vojnici ginu, majke radjaju djecu i ovi idu stopama otaca. (To smo imali priliku nedavno čuti iz ustiju predsjednika RH Ive Josipovića da je dijete partizana, mo, Otporaš) Vidili ste slučaj na hrvatskim sveučilištima: najbolji su išli na frontu, ginuli, a neprijatelji svršili škole - i postali intelektualci i u službi neprijatelja, srbokomunizma. Previše dugo traje ova emigracija i treba uzeti stvarnost onako, kakova jest, ali ne izgubiti vjere i spremati se za borbu, koja nas čeka. Kazati ću Vam jedan primjer: Šimunovič Frano, stari Ustaša je jedan od onih, koji su tvorili jezgru, prvu od prvih. Došao u emigraciju i odgojio djecu, koja su se radjala na Jankapusti. Vani mu je supruga. On se je vratio 1941. u Hrvatsku i borio se, a poslije sloma 1945. otišao u hrvatske šume, GDJA SE I DANAS NALAZI. (Nezaboravimo jednu stvar da je ovo pismo pisano u listopada 1953 godine, dakle samo 8 godina i 5 mjeseci poslije rata. Tada su još hrvatske šume bile žive i pune hrvatski KRIŽARA, mo, Otporaš) S njim i junačka kći, rodjena na Jankapusti. Kako rekoh supruga mu je danas vani sa drugom djecom i valjda su se poudali i poženili, a u koliko nisu, hoće skoro. Postati će djed, a nosi pušku na ramenu, našu ustašku pučku, i sinovi, kćeri i unučad će ići u borbu onako, kako budu sazrievali. Uzmimo ga kao primjer.

Ja imam 40 godina i želim imati sina, koji će ići našim putevima kao i ja putevima otca moga, kojeg su Srbi ubili 1919.god. što mene nije spriečilo boriti se za Hrvatsku. Da ne govorimo o tome, da svaki čovjek treba da se ženi, da ima obitelj, da mu to samo podiže ugled u svakom pogledu i da time ne gubi. To je tako Bog odredio i tako treba da bude. Kad je došao moj čas, nisam se skanjivao poći tim pute. Zavisi uviek, da nadjemo čestitu osobu, koja će biti dostojna, dobra majka i supruga. Ja sam našao prema mojim pogledima i time riešio jedan osobni problem onako, kako to svaki djelatni vojnik i častnik čini, uz dozvolu mojih predpostavljenih. Ženim se iz ugledne španjolske obitelji i niti najmanje me ne smeta, da je Španjolka, kao što me nebi smetalo, da je Amerikanka, Njemica itd. Uviek, kažem prema osnovnim zahtjevima, koji važe za svaki brak, i ne treba nas smetati, što radi pomanjkanja hrvatskih djevojaka ili žena moramo ženiti strankinje. Mnogi su naši hrvatski prvoborci išli tim putem i ja ne poznam ni jedan slučaj, kojega bi se trebali stiditi. Strankinje su postale čestite Hrvatice (Primjer Španjolka supruga Ivana Prcele, Juli Bušić, Annie Boban, Francuskinja, koja ima šestero djece, Šveđanka supruga Ivana Čale, Poljakinja supruga pok. Mladena Dedića, Francuskinja supruga Tomislava Jurašinovića i mnoge druge koje su uvijek bile rame uz rame svojim muževima u borbi za Hrvatsku, mo, Otporaš) i svi se trebamo diviti držanju Francetićeve Talijanke ili Artukovićeve Njemice u najtežim danima naših stradanja. Nas je dvadeset puta više nego naših djevojaka u emigraciji i kada nam srdce i razum kažu, da smo našli vjernu drugaricu za život, nemojmo se skanjivati na izvršenje onog što smo naumili. Nekada to izgleda nerazumljivo onima sa strane, ili koji su riešili svoj životni problem, nu stvarnost nas i život u tudjini obligira na kompromise. Sama pak činjenica, da OSTAJEK OVDJE i ne idem preko lokve ni u kojem slučaju, govori u prilog ženidbe sa Španjolkom, posebno kada kada je iz poznate i ugledne obitelji, što će omogućiti rad i nastojanja medju Španjolcima, našim logičkim saveznicima, i prijateljima u najtežim danima.

I ovom prilikom iztičem: ostajem i vršimo dužnost prema novim okolnostima i mogućnostima, sve dok NDH ne bude ostvarena.

ZPID ! Genral Drinjanina (potpis)

Ovo je kraj pisma ŽENIDBA MAKSA LUBURIĆA

**Bobani** · 04-10-2013 19:25

Annie Boban (signed in using Hotmail)
Tko je vjenčao Maksa Luburića?

Annie Boban (froate@hotmail.com).
12:09 PM
[Keep this message at the top of your inbox].
To: Annie Boban, Franjo Cigic, Anto Stanich, Ivan Prcela, Kreso Misetic, Mirko BILIC, Nedjeljko & Ivica Milicevic.
Picture of Annie Boban.
Otporaš
3rd December 2012, 13:00.
FRA. BRANKO MARIĆ VJENČAO MAKSA LUBURIĆA.

HRVATSKI NARODNI ODPOR.
Ured Glacvnog Tajnika.
Stan, 5.XII.1953.

Nekolicini braće u Kanadi!

Za prvi čas, the Vam se javim ovim skupnim pismom, a skoro ćemo opet po redu svakom odgovarati I učiniti potrebno. Znate I sami mali zastoj u našim vezama, a radi moje ženidbe. Eto, kad smo već kod toga, the Vam kažem par rieči I o tome.

U prvom redu, topla hvala na čestitkama I telegramima, a molim Vas, the I drugima u svojoj okolici izrazite zahvalnost moju I moje supruge na tom sjećanju I na čestitkama, kao I na darovima, a poslije ćemo se svakome posebno zahvaliti. Ovaj čas moram u Madrid radi Božićne DRINE, koja je I tako zakasnila radi tehničkih poteškoća u tiskari, koja je zauzeta, iako je materijal već odavno spreman čekao.

Par prijatelja je izrazilo bojazan radi toga, jer je žena Španjolka. Nu ona je visoka dužnosnica Frankove Falange, tj. španjolskih Ustaša, koji su na svietu nama najbliži Pokret, koji je toliko krvi dao kao naš, borio se I pobiedio komunizam, te nas razumije. Uskoro će I oni ustati na svoje noge, jer su dugim godinama progona I izolacije ekonomski slabi. Mi kao katolici I muslimani, kao Ustaše I Hrvati kod njih uživamo simpatije kao nitko drugi I vjerujem, the će moj brak ne samo koristiti, nego će možda biti I odsudan kod ovdašnjih krugova, a to je neobično važno. Inače španjolska žena je sigurno primjer, kakva treba biti žena, vjerna, dobra I uzorna u svakom pogledu. Moja je iz ugledne obitelji, I odgoja od 9 godine kod časnih sestara, što ovdje svi čine. Ona je već Hrvatica I kaže, the je iz Ljuguškog...Uči Hrvatski I ako Bog the sina, samo će se hrvatski govoriti. (E!, moj generale. Nisi ti sam koji je stranjkinju oženio I mislio točno tako kao I ti. Ja sam oženio stranjkinju, francuskinju. Imam šestero (6) djece. Kako su se djeca rađala, rasla, supruga je sa njima uvijek govorila francuski, dakle materinskim jezikom, a ja kada dođem s posla, kada sam kući I kada smo skupa, govorim s njima hrvatski. S moje strane je to bilo plemenito I lijepo, jer sam ja to tako htijeo, a sa njihove strane za njih je to bilo vrlo naporno. Sa suprugom sam se dogovorio the jedan dan govorimo hrvatski, drugi dan francuski, treći dan engleski, a nedjelja, slobodan dan, neka se govori kako tko hoće. Kada je dan hrvatskog jezika, u kući se najviše šuti, dok ja govorim. Kada je dan francuskog I engleskog, tada u kući sva čeljad razgovara...Tek sam tada shvatio koliku ulogu škola, ulica, sredina utječu na odgoj djece, zatim majka koja je 90% sa djecom više nego suprug, otac djece. Zato se I kaže: govorim matreinskim jezikom., mo) Ona neće smetati moj rad, nego ga pomoći I kako je iz dobre obitelji, stvar će krenuti samo napried. Dakle u svakom slučaju samo je dobro. Rekao sam već jednom : nas je mnogo više, nego naših hrvatskih djevojaka, a na nekim mjestima ih uopće nema, kao ovdje. Nas je pak malo I treba misliti na rod. Zašto the se baš zatre naš rod, koji smo sve dali, pobijeni kod kuće?

Inače, ženio sam se u Bilbao, u jednom velikom gradu, u ustaškoj generalskoj uniformi, sa emigrantskim pločicama, (ovdje se misli na "emigrantske pločice" koje su nosili svi Ustaše povratnici iz prve emigracije, mo) našim odlikovanjima, oznakama, I sve, kao the je usred Zagreba 1941. god. Ženio me fra. Branko, naš franjevac I ustaški borac I bili nazočni mnogi hrvatski borci, dok ste drugi duhom bili nazočni o čemu je, na veliko veselje obitelji, govorilo oko 1000 karata I telegrama sa svih strana svieta.

Ja idem u Madrid, nu pišite mi na adresu : Roberto Campos Caballer, Apartado 979, Valencia, Espana., jer se skoro vraćam I tako ću dobiti prije u ruke poštu, nego preko madridske adrese. Taj sektor vodim osobno I svakako meni treba doći. NETREBA pisati ništa drugo, niti Drinjanin, niti išta, jer je to moje ime, (Već sam o tome pisao u izvješću Stjepana Crničkog, the je imao velikih poteškoća sa bankom, poštom I sudstvom, jer je Roberto Campos Caballer bilo generalovo službeno ime kod španjolskih vlasti, mo) I samo smeta.

Kako se primiču Božićni praznici, te Vas molm, the u moje ime čestitate svim katolicima Božić I svima Novu Godinu, našu vojničku Novu Godinu. Zakasnio sam I ne mogu svima posebno čestitati baš radi DRINE, a toliko nas je već, the ne znam gdje bih počeo ni sa korespodencijom, ni čestitkama, a ima sto drugih poslova. Braća će razumiti. Ja mislim na sve, kao I Vi svi na mene, I to neka nam bude dosta. Recite svima to, I naka se braća ne ljute na mene, što neću svakom posebno čestitati. Vi to učinite u cieloj Vašoj okolini u ime moje I u ime Stožera.

Nalazim se u stalnom kontaktu sa vodjama PRVOG ANTIKOMUNISTIČKOG KONGRESA što će se održati u Meksiku 27.V. Vjereujem the će se nešto učiniti I the će se I o nama čuti. Imat ću osobnog predstavnika.

Pojačajte rad sa strancima, posebno sa sklonima, Ukrajincima, Macedoncima, Slovacima, Madžarima itd. Lakiše je probijati led skupa sa drugima. Nije istina the su raspušteni, nego su najurili van ludoga Buća I Jelića, jer su se uvjerili, baš na osnovu veza sa nama na terenu, the ovi nemaju nikoga, nego Poglavnika. Na sjednicama su stranci branili Poglavnika protiv ove živine I na kraju su ih najurili. Osim toga ovi ne vole Čehe, Srbe I Ruse radi imperijalizma, pa to nama konvenira. Upozorite strance na naše prilike.

O glasovima, koje stalno iz Madrida šalju naši "beati" (u ovom smislu riječ "beati" bi mogla značiti: naši "blaženi", naši "srećonoše" itd., mo) the je zadnji svečani broj DRINE bio rastanak, reci te im, the je na putu novi broj od 132 strane, I dok je nas pet, the će DRINA izlaziti. Uvijek će ju netko pomoći, pa makar nekad I zapelo, netko će ju izvući. Novi broj posvećen NEZNANOM JUNAKU bit će bojli nego sve dosada I ima izgleda, the ćemo tiskati I jedan roman o našoj borbi (ovdje se po svoj prilici misli na roman DIJEVOJKA DRINA kojeg je 1951. napisao fra. Gracijan Raspudić, a radnje su bile u tom ramanu borbe za vrijeme NDH I borbe hrvatskih KRIŽARA, mo) I nekih drugih novosti. Radi se, žrtvuje se I vjeruje se. Mi ćemo zato I pobjediti I onda kada se ne tuže, the smo zločasti. Mi smo tukli komuniste, a I ne trebamo se ni plašiti, ni stiditi. Sviet će ići našim stopama, ili će k vragu otići sve skupa pred 1000 milijuna Rusa I Kineza.

Javite se, a I mi ćemo češće pisati svim povjerenicima I prijateljima.

Uz naš vojnički pozdrav, ZA POGLAVNIKA I DOM SPREMNI!

general Drinjanin.

Nadodano I rukom napisano:

Dragi Dane! Javio mi se Kordić I poslao sam mu Okružnicu, pismo, foto I "Drina" starih. Bit će dobar - I hvala Ti na tome! čekam viesti o proslavi I fotografije. Ti si mi dosada prvi o tome pisao u pismu od 11. IV. Evala! Tražiti ću Nikolinu adresu (Nikola I Dane Jolić su braća. Nikola se nalazi u Španjolskoj a brat mu Dane ne zna za njegovu adresu, te preko generala nastoji saznati za brata, mo) za pisanje I poslati drugi put. U Rim ću pisati još danas I sve učiniti što se može, the Tvoj sin mogne u Canada. A onda ću te obavjestiti. Javi se I opet čim uhvatiš vremena I piši o Vašim poslovima. Pozdravi sve borce, a Tebe grli odani Ti.

general Drinjanin.

Nastavlja se. Otporaš.

**Bobani** · 04-10-2013 20:19

POVODOM SMRTI V. MAČEKA

Otporaš.prkos.com
(Autor: Mile boban) NASLOVNICA

HRVATSKA I USTAŠTVO (30)

Ima tisucću načina kako biti Hrvat, samo jedan kako to dokazati: Nositi hrvatsku zastavu i boriti se za Hrvatsku Državu. Ustaše su to bili.

Piše: general DRINJANIN (povodom smrti V. Mačeka)

"OBRANA" br. 22 1965 godine.

..., i koji da neće otići, dok mu se želja ne ispuni. Vjerojatno su neposredno prije komentirali moje zgode i nezgode, jer ih se većina dobroćudno podsmjehivala, dok su drugi u grupama razgovarali o svojim problemima, kao da mene i nije bilo.

Vjerojatno, da bi me se riješili, kad je netko rekao, da će se pobrinuti za mene i smjestiti me u tvornicu "Arko".

Ja sam bio nešto smeten, jer me je duboko impresionirala prisutnost toliko uglednih ljudi, a i figura dra. V. Mašeka. On je davao dojam veoma simpatičnog i dobrog gospodina. Ja sam na njegovoj glavi htio viditi krunu Matije Gubca, kao što sam na glavi Stjepana Radića htio viditi krunu hrvatskih kraljeva. Kod mene su ideali uvijek bili konkretni. U ona vremena svatko je vjerovao, da će Maček proglasiti hrvatsku Republiku i odcijepiti ju od Beograda. Svi smo vjerovali, da se više nikada neće ići u Beograd. Svidjela mi se je Mačekova jednostavnost, ne samo tada, nego i onda, kada sam se zaista pretvorio u Mačekova čuvara, tek pod drukčijim okolnostima.

Gospodjica za stolom, njegova tajnica, bila je kasnije supruga dra. V. Mačeka, a sudbina mnogih od prisutnih bila je tako različita, kao i što je bio čitavi onaj skup ljudi, koji je ispovijedao pripadnost Radićevoj nauci i seljačkoj stranci.

Ali Maček je Maček, i svatko je vjerovao, da će ga ubrzo viditi kao martira ili kao predsjednika hrvatske Republike. Izgledalo mi je kao neko kućno čeljade, kao stric ili jedan dobri djed, pa sam nastojao sačuvati na njega takvu uspomenu i onda, kada sam bio gospodar nad njegovim životom, (Kud će iskrenija ispovijed od ove, koju je upravo osvdje napisao general Drinjanina: "...kada sam bio gospodar nad njegovim životom...", mo, Otporaš) kada sam ga morao zatvoriti, i obraniti mu goli život, jednom od Nijemaca, drugi put od partizana, pa i od nekih Ustaša, kojima nije išlo u glavu - zašto Maček uopće živi!

Moja sudbina bila je -- Janka Pusta ! S tim je sve rečeno. Bio sam sretan da sam se našao tamo, i osjećam se sretnim i dandanas.

Ambijenat na Janka Pusti je u smislu svrhe - za koju je bio stvoren. Vodja Janka Puste bio je Poglavnik dr. Ante Pavelić, vodja vojno-revolucionarne organizacije, koja se tada zvala " SATAŠA " - hrvatska revolucionarna organizacija (U.H.R.O.) Tu Maček nije imao nikakove uloge. To su bili revolucionarci, smremni na sve. To je bila oružana ruka pravaštva. Tu je duhovni vodja bio Otac Domovine, Ante Starčević. Tu čak ni Radić nije imao mjesta. Pa ipak...

Pa ipak...Ja sam sa sobom donio lik Mačeka . Za kratko vrijeme uvidio sam, da su ga nosili i drugi sa sobom. Kolektivna politička svijest hrvatskog naroda bila je iskristalizirana u Vladku Mačeku, i tu se nije mogao oteti dojmu, da je vodja hrvatskoga naroda dr. V. Maček, niti onaj, koji bi to htio, ali zapravo nitko to nije ni pokušao.

I predvodnici i obični Ustaše, i stari i mladi, i oni zagriženi Frankovci, kao i oni drugi manje politički angažirani - gledali su u Mačeka, kao u vodju hrvatskoga naroda.

Tako je ambijenat ostao i skoro do kraja, iako se je mijenjao prema samome držanju Mačeka, i prema tomu - dali je bio u zatvoru, na robiji ili proganjan, ili se govorilo da će, unatoč svega ipak u Beograd.

Dodatak članku: (ovom opisu, moja opaska, Otporaš)

Hrvatska Gradjanska i Seljačka Zaštita

Pri svakoj uspomeni na Dra. Vladka Mačeka uvijek mislim i na jedno Njegovo pozetivno djelo. On je stvaraoc Zaštite, koja je, pa makar i mimo Njegove volje izvršila svoju ulogu u rušenju bivše Jugoslavije, u razoružavanju Jugoslavenske Vojske i u proglašenju Hrvatske Države, u obrani Drine, u stvaranju Pohodnih Bojni Hrvatskog Domobranstava i kasnije u stvaranju USTAŠKIH PRIPREMNIH BOJNA.

Gornja fotografija prikazuje bojnika Knapa, pukovnika Batušića, dopukovnika Milana Pribanića, pukovnika Zvonku Kovačevića, pukovnika F.S. - a itd. (Ovdje u novini OBRANI ima jedna slika koju ja nisam mogao staviti ovdje, mo, Otporaš) Ti su ljudi stvarali Zaštitu, njom zapovjedali i iz nje stvarali dio Hrvatske Vojske. Većina je tih ljudi dala život za Hrvatsku, a dopukovnik Pribanić (Ovdje je potrebno spomenuti i važno istaknuti da je Ivan Prusac u svojoj knjigi " Tragedija Kavrana i Drugova " rekao da je Milan Pribanić, puk. Mačekove zaštite uhićen sredinom kolovoza 1947 god. sa Bižidarom Mičić, četnički major, Duško Tošić, četnički major, i da "ova grupa nema nikakve veze s organizacijom 10 travnja", dok general Drinjanin navodi drugačije. Ja sam osobno poznavao dugo godina, i bili smo vrlo dobri prijatelji, gospodina Zvokko Pribanic (1926-2008, umro i pokoman U Petalumi, sjeverno od San Francisca, California) kojeg sam više puta pitao o puk. Milanu Pribaniću. Uvijek je tvrdio da nisu nikakva svojta ali da su iz istog mjesta. Pošto je Zvonko Pribanić bio u Ustaškoj Mladeži, nije imao velikih simpatija za puk. Hrvatske Zaštite Milana Pribanića, mo, Otporaš.) Pribanić je nakon rata i kao pripadnik Hrvatskog Narodnog Odpora dobrovljno išao u borbu i skupa sa pok. Kavranom i drugovima bio streljan.

Mi ne zagovaramo stvaranje partijskih vojska i baš zato treba odati počast svima onima, koji su se znali uzdići iznad stranačarstva i služiti Hrvatsku kroz njenu Vojsku kao borci. I zato Dr. Vladko Maček ima zasluga. I sam je bio satnik starog Hrvatskog Domobranstva. O tome ćemo još posebno pisati na temelju razgovora sa Dra. Mačekom za vrijeme njegove internacije.

Nastavlja se.

Tema: Tko je Maks Luburić, General Drinjanin?

Alati teme

Pretraži temu

Display

Hybrid View

Tko je Maks Luburić, General Drinjanin?

Pismo dr. Miljenki Dabi Peraniću.

TKOJE ILIJA STANIĆ? Ubojica generala Drinjanina

Pravila pisanja poruke