-
"SRPSKI BARBARIZAM", ogles Pere Tutavca u "DRINI" br. 7/9, 1962. st. 199
Bog! dragi moj Žarko,
Kako si mi ti i sva tvoja obitelj? Znam da si vrlo i previše zauzet i da se dan ne može raztegnuti. Zato potpuno razumijem tvoju "šutnju". Kako se ni meni ne da mirovati, uvijek nešto tražim, a manje bih tražio da imam manje knjiga, novina, časopisa, pisama itd. Sve u sveme upravo sam nešto pronašao što je moj Stric Pero Tutavac pisao u spomenutoj DRINI br. 7/9. 1962. st. 199 kao oglas. Pošto znam da će te ovo zanimati za tvoj budući rad o Peri Tutavcu, prepisujem od riječi do riječi.
Bog! i veliki poZDravi tebi i svim tvojima.
Bog! Stric Mile.
"SRPSKI BARBARIZAM"
Zbirka srbijanskih izraza infiltriranih na područje hrvatskog jezika, plod je 6 godina rada i sakupljanja u Emigraciji, a prigledana je od najiztaknutijih Hrvata (doktora, profesora, pisaca i jezikoslovaca,) iz svih krajeva naše Domovine.
Sigurni smo, da neće biti rodoljubnog Hrvata, koji se neće zaprepastiti (Srbi: kažu zapanjiti), kad sazna, da u našem svakodnevnom životu upotrebljavamo; pišemo, preko 50.000 pedeset tisuća srbijanskih riči, i to riči, za koje postage mnogo lipše i milozvučnije naše hrvatske. (Za podsjetiti je da je gosp. Pero Tutavac bio skoro jedini Hrvat u hrvatskoj političkoj emigraciji koji je uporno branio hrvatsku "ikavicu". On je sve svoje knjige, pisama, članke pisao na ikavici. Izdavao je mjesečnik na hrvatsko ikavici "NAPRIDAK". Prvi broj je izišao na Desetog Travnja 1954. u Buenos Airesu. Mo. Otporaš.)
Zbirka "Srbijanski Barbarizam", u kojoj je za svaku srbijanštinu naveden odgovorajući hrvatski izraz, biti će naš prvi odgovor na beogradsko nasilje s nakaznim "srpsko-hrvatskim pravopisom". Ova knjiga, koja u najskorije vrime ulazi u tisak, stvarno je jedan priručnik od neizporedive vridnosti onima, koji se perom bave, a i svim ostalim Hrvatima poslužit će kao najuspišnije sridstvo za suzbijanje srbijanske zaraze na polju našeg jezika, koju po djavolskom plan širi titopartizansko novinstvo.
Cina knjigi "Srbijanski Barbarizam" bit će 200. pesos u Argentini - a za stale zemlje 2 američka dolara.
Mole se ski oni, koji ju tele imati, da se čim prije jave s naručbom na naslov pisca: Pero Tutavac, Calle Dupuy 87 Buenos Aires, Rep. Argentina ili, što je svejedno, na Uredništvo "Napridka", da bi se na crime mogla odrediti naklada.
Pere Tutavac.
-
TKO JE ANTE I STANA GODINA???
(Nešto o Anti Godina i njegovoj suprugi Stani Godina. Znam, ima svakojakih verzija o ovom posebnom i specijalnom hrvatskom revolucionarnom paru, koji je vrlo tajanstveno pripadao ustaškom pokretu. Iznosim jednu verziju srpskog publiciste Pavla Ljumović koji u svojih 19 feljtona ATENTAT U MARESLJU 1934. donosi između raznih verzija i ovo:
"...Na osnovu kasnije francuske istrage policija je smatrala da se radi o Katici Šiler, veoma lepoj 24-godišnjoj dami..." "...prema pisanju italijanske štampe, tajanstvena Plava Dama je poginula u saobraćajnoj nesreći blizu Đenove, samo nekoliko dana posle atentata u Marselju..." "...Vladeta Milićević, stalni predstavnik jugoslavenske tajne službe u Interpolu, pak, tvrdi da Plava Dama nije katica Štiler, već Stana Godina, supruga Ante Godine...Ante Godina je rođen na ostrvu Sušaku koje je još u vreme Austrougarske morao napustiti...Nastanio se i živeo u Čikagu. Po nagovoru Branka Jelića došao je u Italiju i rukovodio je ustaškim centrima u Trstu i Rijeci.
Njegova žena Stana je Hrvatica, rođena u Čikagu, gdje se upoznala sa Godinom i za njega se udala. Po dolasku u Italiju, ljepuškasta plavokosa Stana
(Nije nju slučajno Poglavnik u svojem romanu nazvao "LIJEPA PLAVKA". Svaka hrvatska kuća bi trebala imati ovu knjigu koja opisuje ustašku borbu za oslobođenje Hrvatske od srpskog jarma. Ja sam ju pročitao mnogo puta i još uvijek se služim izvorima iz te knjige. Navesti ću samo jedan primjer ovdje što Poglavnik kaže na strani knjige 311"LIJEPA PLAVKA":
"...Dne devetg listopada 1934. oko podne šetala je lijepa plavka (sada znamo da je to Stana Godina, mo. Otporaš.) sa Dulibićem u Marseilleu po ulici Cannebiere..." (Sada, ubrzo će biti 82 godina od tog događaja, kada se skoro sve tajne znaju o toj uroti, znamo za sigurno da je taj misteriozni i konspirativni Krunoslav Dulibić bio glavom i petom Eugen Dido Kvaternik, Otporaš....)
stalno je putovala u Hrvatsku preko Rijeke i Sušaka, (jer su te zemlje bile darovane Jugoslavije Londonskim tajnim ugovorom 1915. godine, što je jedan očiti dokaz da Poglavnik nije prodao dio Dalmacije Italiji, mo. Otporaš.) koristeći se bisernim osmehom i eksplozivom u koferu. Neposredno pred atentat, bračni par Godina je otputova u Pariz, a potom u Eks an Provans..." "...Antun godina i njegova žena (znači da nije pogunula u saobraćajnoj nesreći kako su malo prije tvrdili, mo. Otporaš) Stana uspeli su, nakon sloma NDH, 1945. godine da pobegnu preko granice u Italiju. Iz Italije su vrlo brzo otišli za Argantinu, gdje je "Antun Godina dobio značajan položaj u Peronovoj vladi...", zaključuje svoje pisanje o bračnom paru Godina Vladeta Milićević..." Otporaš.)
Subject: Re: Pismo M. Barešiću, Ante i Stana Godina, F. Tuđman, M. Luburić, Doček Nove 2016 godine
DOČEK NOVE 2016 GODINE U KUĆI MILE I ANNIE BOBAN U ...
kamenjar.com › Naši u svijetu
F.Tuđman i V.M.Luburić- o pomirbi Hrvata | | Građanska Akcija - official ...
http://www.gradjanska-akcija-officia...m-luburic-o-po.
Užas u Župi dubrovačkoj: supruzi izrezao lice, polomio zube, oštetio ...
www.slobodnadalmacija.hr/.../uzas-u-zupi-dub...
Translate this page Slobodna Dalmacija
Aug 14, 2014 - ... Otporaš. 16:40. TKO JE ANTE I STANA GODINA???
Subject: Pismo M. Barešiću
Pismo Mire Barešića, od 25 srpnja 1982. - Domoljub
domoljub.org/forum/topic/424?page=1
-
"POSLANICA" ILI ODGOVOR MAKSA LUBURIĆA, GENERALA DRINJANINA KRITIČARIMA
(Poslije Poglavnikove smrti dra. Ante Pavelića 28 prosinca 1959. godine, došao je dopisnik Nove Hrvatske iz Londona u Španjolsku posjetiti Maksa Luburića i sa njim imati intervju. Maks je pristao na taj intervju i tako prekinuo svoju četirigodišnju šutnju od razlaza Poglavnik/Luburić koncem 1955. godine. Ovaj intervju u Novoj Hrvatskoj je izišao za ožujak 1960., br. 3/4. Poslije ovog intervjua digla se kuka i motika na generala Luburića. Živio sam tada u Parizu i izbiliza sam sve pratio preko tadašnjeg emigrantskog tiska šta se sve dešava. Pošto je u to doba Poglavnik i njegov lik su bili nedodirljivi i svi oni koji bi se usudili reći bilo kakovu nepovoljnu riječ o Poglavniku, bio je okarakteriziran najgorim neprijateljem Poglavnika i njegova djela NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE, NDH. Naravno preko glasila Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta, HOP da je među prve neprijatelje spadao Maks Luburić. I danas poslije punih pedeset i pet i pol godina mogu mirne savjesti reći da je taj intervju Maksa Luburića bio prvi početak početaka "PORUKE IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA" koja je izišla u Istarskoj DRINI br. 3/4 1964., st. 18/21. treble je čekati dvije godine da se sve kritike prikupe mako bi general mogao ovu "POSLANICU" napisati.
Intervju sa generalom Vjekoslavom Luburićem, N.Hrvatska, br. 34/. 1960.Tko je Maks Luburić, General Drinjanin? -
www.hrhb.info › Forum › Općenite rasprave › Povijest Oct 5, 2013 -
Zato ću ovdje sada iznijeti iz DRINE br. 7/8 1962., strana 142/144 članak u kojem genera Drinjanin odgovara svim onima koji su es na bilo koji način nepovoljno oglasili prema njemu i prema njegovim budućim smjernicama prema izmirenju Hrvata sa Hrvatom. Članak počima: Otporaš.)
OVO JE NAŠ ODGOVOR - DRINA br. 7/8. 1962., st 142/144
Dobili smo mnogo primjeraka novena, izrezaka, okružnica od boraca s ciljem da odgovorimo u "DRINI" na iste, jer se u tim novinama, izrezcima i okružnicama govori o nama, o našim nastojanjima, našem radu, osobama i uopće problemima u vezi sa nama.
Naš načelni stav je sliedeći: nikada "DRINA" neće biti upotrebljena za riešavanje polemic osobne i političke naravi. Mi ćemo intervenirati samo u strogo načelnim pitanjima Hrvatske Vojske, ali uvijek sa onim dostojanstvom, koje mora resiti svakog hrvatskog vojnika, a posebno zapovjednike i častnike. Ta samo ime ČASTNIK govori o ljudima časti. To, dakle, obvezuje. Mi se ne možemo, jednostavno, poniziti i upotrebljavati misli, izraze i pojmove, koji nisu u skladu sa našim zvanjem i dostojanstvom, sa našim pozivom i misijom. Ako je naša Misija odgajati vojnike i povesti ih u borbu za Hrvatsku Državu, ne možemo, onda poniziti "DRINU" sa svake vrsti napadaja, dapače ni onda, kada bi se to činilo u obrani, pa ni onda, ako je to opravdano. I ne možemo "jurišati" na Hrvate sa pogrdama zato, jer o nama slabo misle.
Mi o ovim ljudima dobro mislimo, jer tako vjerujemo. Neki o nama zoo misle, govore i pišu, jer tako misle. Imaju pravo misliti i midli stavljati na paper. Možda su u paravu u nekim pitanjima. A možda se varamo i mi, kada o njima mislimo dobro, a i obi, kada o nama misle zlo.
Treba izdržati, braćo, na tom stavu i ne sniziti kategoriju, koju imamo. Vrieme lieči rane, i mi smo doživili kod nekih ljudi i skupina i po tri metamorfoze. (promjene, preobrazbe, transformacije itd., mo. Otporaš.) Emigracija je žrvanj, koji melee živce, a (po)težkoće i vrieme otkrivaju karaktere. Mi moramo biti čvrsti u uvjerenju kao granting stiena, blagi u ocijeni prema braći, pa i onda, kada smo uvjereni, da ih drugi vitlaju, ili kako bi rekao pjesnik hrvatske revolucije Luka fertile: sotona je kolo vodila…I kada smo već kod pjesnika, sjećam se jedne pjesme Vinka Nikolića, gdje veli, da svatko daje od sebe što ima, a tko ništa nema, ne može ništa ni dati.
Nekada ćemo u šali ("VOJNIČKI HUMOR") (Za podsjetiti, skoro sve "DRINE" su imale rubriku (VOJNIČKE ŠALE ILI VOJNIČKI HUMOR.) o tome general ovdje piše, mo.) donieti po koju šalu, koja sliči zbilji, nu uvijek načelno, ako smatramo, da su pojedina mišljenja, posebno o militarizmu i antimilitarizmu, takove naravi, da je najbolje takove probleme riešavati ovako, jer vjerujemo, da su takovi napadaji posljedica lokalnih problema, zle volje, a ne neke sistematske kampanje protiv Vojske kao institucije i vojnika, kao patriota.
Mi molimo prijatelje, da nauče ovu lekciju, koju eto već treći put u "DRINI", a to je izvadak i prijevod iz jedne pjesme engleskog pjesnika Kiplinga, koju nam je jedan prijatelj "DRINE" preveo svojedobno u tu svrhu. (Ovdje se radi o englenskom piscu Rudyard-u Kipling-u rođen u Bombay-u (1865-1836) koji je napisao više pjesama, a jedna je od njih o kojoj general Drinjanin misli je pjesma: "JUNGLE BOOKS", a na francuskom jeziku. "Les deux livres de la Jungle. Ako je to ta pjesma, onda se ona nalazi u istoj "DRINI" na st. 140-141. pjesma je uistinu rodoljubna, pa mi je žao da ju ne mogul ovdje staviti za Hrvate. Zbog ove pjesme pisac je dobi nobelovu nagradu 1901. Mo. Otporaš.)
Liepa je pjesma, koju bi trebali naučiti na pamet svi emigranti. Težko je biti čovjek, vrlo težko, i u slobodi, dobru, sreći, a kamoli u ropstvu, zlu i nesreći. Zavedene i prevarene, treba opet sačekati i primiti u bratski zagrljaj, a to ćemo uspijeti samo ako dadnemo primjer svojim držanjem, riječju i djelom. "Dobar pastir, a što kaže inom, i sam svojim potvrdjuje činom". (Čitajući i analizirajući ovu generalovu "POSLANICU", sve mi se čini da je ovo bila preambula u "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA", koja je izišla dvije godine kasnije i Istarska DRINA br. 3/4. 1964. Mo. Otporaš.)
Mi ne želimo da nam se hrvatski čovjek, posebno vojnik, "razpekmezi". Može biti čvrst, hrabar, postojan, ali to u borbi s neprijateljem, nu ne smije se pobrkati pojmove: biti goropadan (bijesna, ljut i sl., mo) nije isto što biti hrabar, biti "razpekmezen" nije isto što biti velikodušan, plemenit, civiliziran. nas hrvatski narod neće suditi po tome, šta smo nekada bili, niti po tome šta o nama govre neprijatelji i protivnici, nego po tome, šta budemo kadri dati od sebe u novoj fazi borbe. To bi treble biti ispisano u DESET ZAPOVJEDI HRVATSKE BORBE.
"Stajanje na kurije oko" - ne će hrvatskoj donieti koristi, a niti ugleda onima, koji se tim bave kao borbenom taktikom medju političkim protivnicima. U ratu nije cilj ubijanje, nego mir. Na jednom velikom spomeniku herojima palog rata u Španjolskoj čitao sam najljepšu izreku moga života: profesija vojnika je mir. Prvi vojnik je, zaista, prijatelj mira., jer zna šta je rat. Pravi vojnik zato neće čarkati zlim riečima, posebno ne medju braćom.mi bi bili sretni kada ne bi trebali ispaliti niti jednu pušku na Srbe, komuniste i druge neprijatelje Hrvatske Države. Nu ako je bezuvjetno potrebno, onda borbu prihvaćamo sa veseljem.
Tim više moramo zato biti blagi, plemeniti i velikodušni prema onim Hrvatima, koji ne znaju govoriti našim, vojničkim, hrvatskim i ljudskim jezikom. Mi, zato pozivamo sve Hrvate, da imaju na umu, da nas sviet cijeni po našem držanju, da će nas narod i povijest suditi po djelima, i svi mi, vjernici Krista i Allaha znamo, da pred Bogom i Vječnošću nema anonimnih junaka. tamo nas poznaju i tako će nam i suditi, svakom po svom djelu.
I ostalo neka reče Kipling.
Silijedeći opis će biti pjesma o kojoj general kaže: "I ostalo neka reče Kiplikg"
Otporaš • prije 10 dana
"Poslanica" naše predsjednice KGK kao riječ "Poslanica" nije kriva, nego je kriv ton i sadržaj koji se nalaze u toj "Poslanici". Kada sam ja tu "Poslanicu" naše predsjednić KGK pročitao, odmah sam se požurio i pronašao "POSLANICU" Maksa Luburića koju je on uputio "KOMUNISTIMA HRVATSKE" odmah poslije pads Rankovića 1966. Kliknite na priloženi link i dobro usporedite i ton i riječ i sadržaj obiju "POSLANICA", pa sami odlučite tko od ovih dvoje: KGK i Maksa Luburića ima više smisla za Hrvatsku, za ljubav i za POMIRDBU HRVATA SA HRVATOM.
http://www.gradjanska-akcija-o...
Poslanica Vjekoslava Maksa Luburića hrvatskim komunistima iz 1966. godine
Posljednje uređivanje od Bobani : 27-05-2016 at 01:00
-
KAKO SAM NAJAVIO U PROŠLOM OPISU # 803 DA ĆU ODNIJETI PJESMU ENGLESKOG PISCA KIPLING-a
(čvrsto vjerujem da se radi o ovoj pjesmi o koje joj je general Drinjanin u prethodnom opisu pisao. Ova pjesma se nalazi u "DRINI" br. 7/8 1962, strana 140/141. Čim otvoriš tu starnicu vidjet ćeš crtež lika vojnika koji drži u desnoj ruki mač. Ispod tog crteža je drugi crtež čovjeka koji sjedi, denim laktom se drži, lijevo koljeno izdigao, lakat lijeve ruke naslonio na koljeno lijeve noge, i razmišlja. Ispod crteža je natpis: FRAN MAŽURANIĆ - ml
Dragi čitatelji za mene je ovo povijest. Zato nastojim točno prepisati iz "DRINE" da bi ste i vi mogli sami sebi dočarati kako je to izgledalo u časopisu "DRINA", jer mnogi vi nećete imati priliku to prekontrolirati. Otporaš.)
http://www.gradjanska-akcija-o...
Poslanica Vjekoslava Maksa Luburića hrvatskim komunistima iz 1966. godine
Pjesma počima ovako:
SAGNITE glave i podjite šutke,
Prignuto, tiho, tom ulicom tamnom,
Nemojte smetat te nieme trenutke,
Tiho, na prstima, podjite za mnom.
Ja ću vas vodit kroz ugare piste,
Vodit duž staza, duž bezkrajnih cesta,
Vodit kroz šume, kroz šikare gusts,
Vodit do jednoga samotnog mjesta.
Tamo je groblje, jednostavno skromno,
Križevi strunuli: nema ih više,
Samo na humcu još svrstani pomno,
Napukli, rabli od vjetra i kiše.
Nikada ovdje se ne pale svijeće,
Niti tu za njih kada zvone zvona,
Priroda sama tu postavlja cvijeće,
Tužne im grobove kiti tek ona.
Nemojte gazit stog svježu još travu,
Ona iz krvi je niknula njine,
Gledajte šutke i sagnite glavu,
Odajte počast u znaku tišine.
Tu su još brazde, tu lievci su sivi,
Ovud čelik je orao zemlju,
Ovdje u vatri su stajali Divi,
Danas što izpod tih humaka driemlju.
Oni su mrtvi - al' pridjite bliže;
Vidite tračak taj bliedi i fini;
Čudno to svietlo, što s groba se diže:
To ideali su bezsmrtni njini.
Vidjeli ste ih - te turobne humke:
Rake heroja, što mrijeti su znali,
Podjite sada. Al' podjite šutke!
Znajte, da obi i za vas su pali…
(General je bio u pravu kada je na kraju napisao da bi svaki hrvatski emigrant trebao ovu pjesmu napamet naučiti. Jedno je sigurno a to je da ovaj engleski pisac Kipling uopće nije znao za Bleiburg ni za pokolj hrvatskih vojnika, a njegova pjesma dočarava upravo to kao da je on to u svojoj mašti dočaravao pola stoljeća ranije šta će se dogoditi hrvatskoj vojsci, civilima itd. Ja sam bio vrlo ganut dok sam ovu pjesmu prepisivao. Ne stidim se reći da sam plakao, a ponajviše poradi toga kada danas znam, u svibnju 2016. godine mako još jedna znatna većina Hrvata nemaju uopće ljudskog i hrvatskog osjećaja prema tim hrvatskim nevinim žrtama jugoslavenske mržnje na sve što je hrvatsko. Pozorno pročitati ovu pjesmu, ovaj engleski pisac je dirnuo u žilu kucavicu svake Hrvatice i svakog Hrvata, ali najmanje je dirnuo u žilu kucavicu političkog vrha vlade RH. Ovu su velike riječi ali ja iza njih stojim. Promijenit ću moje sadašnje mišljenje o političkom vrhu vlade RH tek onda kada oni promjenu svoja negativna mišljenja o BLEIBURGU. Otporaš Mile Boban.)
-
"POSLANICA" ILI "PORUKA" MAKSA LUBURIĆA GRADJANIMA HRVATSE - Obrana br. 73/74, 1967.
(Za podsjetiti. Ovo je letak na vrlo tankom i finom papiru kojeg je general tiskao prilikom političkih i nacionalnih dogodovština u domovini te ih u novinu "OBRANU" stavljao kako bi čitatelji lakiše mogli taj letak poslati svojima u Hrvatsku. Neću reći da je general u svaki broj OBRANE prigodne letke stavljao, ali je povremeno. Jedan od tih letaka je i ovaj kojeg ovdje donosim kao dio hrvatske političke djelatnosti tog vremena, kako bi današnji novi i mladi hrvatski naraštaj mogao pratiti i uspoređivati hrvatsko nacionalno gibanje tada, tj. 1967. i danas, tj. 2016. godine. Otporaš.)
"POSLANICA" GRADJANIMA HRVATSKE
Gradjani Hrvatske!
Zločinačka politika nacističko-fašističke beogradske like pod vodstvom Josipa Broza Tita u svojoj namer "zadržavanja vlasti pod svaku cijenu", predate danas Hrvatsku, a sa njom i stale republic Jugoslavije, u ruke Sovjetskog Saveza. Sovjetske vojne misije nalaze se u Beogradu, sovjetski ratni brodovi blaze u luke Dalmacije i sovjetski mornarički stručnjaci izabiru točke hrvatskog Jadrana kako bi na njemu podigli stalne baze sovjetske flote. (Kao što su to činile u Kubu 1962. godine, što je izazvalo skoro rat između Amerike i URSS-a, mo. Otporaš.)
Sovjetski avioni danomice prelijeću i slijeću na aerodrome Jugoslavije, prenasajući oružje na Bliski istok: Ujedinjenu Arapsku Republiku, Siriju i Irak! (Kao i danas. Ništa se nije promijenilo. Mo.) Jugoslavenska armija stavljena je pod indirektnu komandu sovjetskih generala koji upravljaju formacijama "Varšavskog Pakta"; jugoslavenske tripe koncetriraju se na granicama Grčke i Italije kako bi, u slučaju ponovnog izbijanja sukoba na Blitskom Istoku, a koji je predvidiv, povele "diverzantske akcije" u skaldu sa planovima vrhovne komande Crvene Armije.
GRADJANI HRVATSKE!
Tito i fašističko-nacistički element koji ga podržavaju na vlasti, poduzeli su sve mjere izgovorom "osujećivanja izraelske akcije protiv arapskih zemalja", (Taj sukob je poznat kao "Šestodnevni rat" kada je Izrael za šest dana nemilice potukao i porazio arapsku koaliciju. To je bilo u lipnju 1967., mo. Otporaš.) ali istina je podpuno drugačija!
U bojazni pred snagama šieokih masa radnog naroda, u bojazni pred nastupom istaknutih članova saveza komunista Hrvatske kao i uglednih Hrvata koji se nalaze na važnim položajima u armiji, u bojazni pred svim posljedicama koje im prijete usljed propasti privredne reforme, usljed straha pred nezaposlenošću i sve žešćom i otvorenom reakcijom radnih kolektiva, u želji zadržavanja vlasti, a pod izgovorom sukoba na Blitskom Istoku, fašističko-nacističko-imperijalistička banda predate Hrvatsku u ruke Sovjetskom Savezu kako bi ovaj "sačuvao Jugoslaviju" i privilegije krvopija radnog naroda.
GRADJANI HRVATSKE!
Sjetite se sedmog plenums CK SKJ, održanog u Beogradu 1. srpnja, (to je bilo 1967. god., mo) kada je Tito, lažno prikazujući svjetsku situaciju i u namer da nekako protumači ono što ski znamo, izjavio: "moramo biti svjesni opasnosti koja prijeti i nama. Agresiji na Blitskom Istoku aplaudiraju ski reakcionari. U isto vrijeme ona je pružila podstreka da se, na primjer u Grčkoj i Italiji, počmu širiti glasine i na račun Jugoslavije." GLASINE O TRULEŽU KOJI VLADA U VRHOVIMA CK SKJ ŠTO NIJE NIKAKVA TAJNA ZA SVAKO DIJETE U HRVATSKOJ. (Za podsjetiti je da je generalov ubojica i UDBIN plaćenik Ilija Stanić u to vrijeme bio kod generala i radio u tiskari DRINAPRESS; koji je kasnije dao lažne izjave da je vidio na generalovu stolu šifrirana pisma koje je Maks slao Moskvi. Iz ove generalove "POSLANICE" može se jasno zaključiti da general nije imamo nikakove prijateljske simpatije prema Moskvi a još manje prema sovjetskom savezu. Mo. Otporaš.)
Izvršno vijeće u Zagrebu prihvatilo je 5. srpnja nacrt zakona o materijalnoj zaštiti sudionika NOB, kojim se za još oko 5.000 bivših boraca u Hrvatskoj, starijih od 55 godina i nesposobnih za privredjivanje, osigura stalna novčana pomoć i dječiji dohodak. (Po današnjoj statistici SDP-a i onih koji ih u tome podržavaju, ima tih "prvoboraca" u Hrvatskoj koji primaju privilegije NOB-a više danas nego 5 srpnja 1967., mo.) Pomoć će moći koristiti bivši borici koji su u partizanske redove stupili prije 9. rujna 1943., odnosno u Istri do 29. rujna te godine. (Interesantno! Po ovome bi treblo značiti da oni hrvatski partizani koji su stupili u partizanske redove prije Poglavnikova pripojenja silom otetih hrvatskih područja Hrvatskoj 9. rujna 1943. god., da imaju pravo na boračke povlastice, dok oni koji su stupili kasnije, nemaju iste privilegije, jer su Dalmacija i Istra ušle u sastavni dio Hrvatse Države, zahvaljujući Poglavniku dru. Anti Paveliću i njegovu raskidu sa fašističkom Italijom. Mo. Otporaš.)
KAKVA JE TO POLITIKA DJELENJE MILOSTINJE?
Hrvatski Narodni Odpor jasno je u svojem program iznio stanovište da se svim borcima NOB, sa područja hrvatske, moraju dodjeliti penzije koje će se dizati prema životnim potrebama. Izvršno vijeće u Zagrebu misli, da će tim svojim činom pobijat program Hrvatskog Narodnog Odpora, ali SE VARA. PENZIJU SU ZASLUŽILI I ONI KOJI SU NAKON GODINE 1943., STUPILI U REDOVE NOB, kao i oni, KOJI SU SE TOKOM GODINA RATA BORILI U REDOVIMA HRVATSKE VOJSKE NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE! Svi stanovnici Hrvatske moraju biti jednaki pred zako nom i ovaj ih je dužan štititi, a ski bivši vojnici Hrvatske, borili se u ovim ili onim redovima, moraju biti tretirani kao Hrvati i u svim povlasticama izjednačeni! (To se je moglo nedvno vidjeti od političkog vrha vlade RH, posebice predsjednice KGK koja iz osobnog prkosa nije htjela doći ni u Jasenovac niti je htjela doći na Bleiburg. S tim je naša predsjednica RH uveliko dala veliku razliku između ove dvije hrvatske vojske, jednoj, tj. NOB da je bila legimitna, drugoj, tj. vojski HOS-a da nije bila legitimna i da je bila zločinačka. Tim je naša predsjednica KGK uveliko podjelila Hrvate, dok naš Maks Luburić se iz dna petnih žila trudi pomiriti Hrvate i hrvata sa Hrvatom. Mo. Otporaš.)
Ali i ova zaštita i ove privilege moraju biti svedene na realnost općeg privrednog stanja koje se nalazi u punom kaosu: tisuće mladih ljudi sa diplomama u rukama, uzalud obijaju pragove a ne mogu da nadju posao.
HRVATSKOJ JE POTREBNA PODPUNA TRANSFORMACIJA POLITIČKE, SOCIJALNE I PRIVREDNE NARAVI a koja će se jedino postići njenim istupom iz Jugoslavije. Svoj političko-privredni kaos, nacističko-fašistička imperijalistička banda želi riješiti posjetama Todora živkova Jugoslaviji ne bi li Bugarska, uz Sovjetski Savez, pomogla i podržavala njihovu reakcionarnu politiku. Ova je njihova politička igra plitka i zbog toga su je široke mase naroda Hrvatske i progledale! VAN IZ JUGOSLAVIJE! HRVATSKA JE DOVOLJNO EKONOMSKI JAKA I OBILUJE SA KAPACITETOM SVOJIH GRADJANA DA MOŽE NA MIRAN NAČIN RIJEŠITI SVE SVOJE PROBLEME!
U svojem program Hrvatski Narodni Odpor iznio je na jasan i nedvojben način prve korake koje je potrebno započeti kako bi Hrvatska opet "mogla disati". U taj su program uvršteni svi, pa i savez komunista Hrvatske, odnosno oni njegovi članovi koji su digli i još uvijek dižu svoje glasove u obranu svojeg naroda i svoje domovine. U ovaj su program uvršteni i bivši boric NOB kao i sadašnji pripadnici armije, po narodnosti Hrvati. Ne Jugoslaveni, nego hrvati, pa bili ovi katolici, pravoslavni, muslimani, židovi ili ateisti, jer kako dobro primjećuje KIRO HADŽI VASILEV na diskusionom seminaru o aktuelnim problemima reorganizacije i razvoja saveza komunista Jugoslavije priredjenoga na Visokoj školi političkih nauka u beogradu od 5. do 10 lipnja: "MI NE MOŽEMO NIKOME ZBOG TOGA ĐTO JE NACIONALNO NEOPREDJELJEN PRIZNATI PRAVO DA SE IZJAŠNJAVA KAO JUGOSLAVEN PO NACIONALNOSTI. NAŠ STAV JE DA NE MOŽE BITI RIJEČI O JUGOSLAVENSKOJ NACIJI (Ovo bi trebali znati oni koji silom prilika izmišljsju nepostojeću narodnost, a to su današnji takozvani Bošnjaci, mo) DA ONA DANAS NE PREDSTAVLAJ REALNOST, NITI SE STVARI U TOM PRAVCU KREĆU".
TAKO JE! STVARI SE KREĆU U PRAVCU NEZAVISNOSTI, PODPUNE POLITIČKE NEZAVISNOSTI REPUBLIKA KOJE, PROTIV SVOJE VOLJE, SAČINJAVAJU JUGOSLAVIJU!
Samo separacijom, uspostaviti će se mirni, prijateljski odnosi medju susjedima, pa tako i medju Hrvatima i Srbima koji će, svaki u svojoj nezavisnoj republici, biti garanti mira i reda na Balkanu. Zbog toga, Hrvatski Narodni Odpor, pružai ovim putem, a kao što je to učinio i putem svog programa, ruku srpskom narodu koji diljem Srbije, poput hrvatskog, trpi na svojoj kičmi zločonačku nacifašističku bandu krvopija i zločinaca radnog naroda.
Hrvatski narod nije imao ni u prošlosti, a nema ni danas, nikakvih problema političke naravi sa Sovjetskim savezom. Ovo smo ustvrdili u našem programu, a tvrdimo i danas, kao pripadnici Crvene Armije i Crvene Flote koja se danas nalazi u našoj domovini, da ne budemo zavarani od nacifašista u Beogradu koji se kriju iza njih kako bi spasili svoje privilegije. (Ovdje u ovom paragrafu nešto nije jasno, barem za mene. Možda će netko drugi drugačije shvatiti, mo.) Članovi saveza komunista Hrvatske dužni su postati u tom pogledu most izmedju pripadnika sovjetske armije i flote i radnih kolektiva Hrvatske, kako bi se izbjeglo prolijevanje krvi nežaštićenog naroda koji želi preuzeti svoju sudbinu U SVOJE RUKE, ne škodeći tim svojim željama interesima Sovjetskog Saveza na Sredozemlju.
GRADJANI HRVATSKE!
Konačno je nacifašistima u Beogradu i na Brionima papa "maska neutralnosti" i "trećeg svijeta" sa lica. Ovu su masku zamijenili otvorenim dovlačenjem sovjetskih snaga u zemlju u svrhu ZADRŽAVANJA VLASTI, ali zbijeme snage naroda Hrvatske kao i ostalih republic koje sačinjavaju Jugoslaviju, SMRVITI ĆE OVE NJIHOVE ZLOČINAČKE NAMJERE! (General Drinjanin je ovdje bio vrlo pronicljiv. On je to rekao 1967. a narodi koji su sačinavali jugoslaviju su je SMRVILI 1991., dakle 24 godine kasnije ove generalove izreke, mo. Otporaš.)
Nikakovi varljivi pokušaji nacu-fašista o "NOVIM KOMPETENCIJAMA VIJEĆA NARODA", neće ih spastic od propasti u koju su doveli sve narode i sami sebe!
GRADJANI HRVATSKE!
Uz sve nedaće koje su stoljećima stizavale našu domovinu i za koje smo u najviše slučajeva bili sami krivi, nitko nije do sada mogao a niti će moći SLOMITI ODPORNU ŽILAVOST NAŠEG NARODA. Učvrstite svoje redone i širite ovaj letak!
SMRT FEDERACIJI - ŽIVJELA HRVATSKA!
Za Hrvatski Narodni odor.
Enver Mehmedagić, Pročelnik Glavnog Stana HNO,
Zapovjednik Hrvatskog Narodnog Odpora,
General DDRINANIN.
-
"POSLANICA" GENERALA DRINJANINA ILI "PROGLAS HRVATSKOG NARODNOG ODPORA", Obrana br. 43/44. 1966
(Ovaj Proglas Hrvatskog Narodnog Odpora je donio general Drinjanin u novini Obrana 43-44, 1966. godine kao letak kojeg se je slalo u domovinu. Prvi koji je negativno reagirao na ovaj letak bio je uski i najdraži generalov suradnik pukovnik HOS-a Ivan Štirv. Možda je ovaj "Proglas"... bio početak razlaza i prekida uzajmne suradnje ovih dvaju vojuničkih stratega i Vitezova rata NDH. Otporaš.)
PROGLAS HRVATSKOG NARODNOG ODPORA
Braći i drugovima hrvatskim radnicima pasošarima u zapadnoj Njemačkoj, Svedskoj, Austriji i drugim zemljama zapadne Europe
Vama, braćo hrvatski radnici koji žuljevima svojih ruku zaradjujete kruh sebi i vašim obiteljima, koje ostaviste u Hrvatskoj, upućujemo ovaj poziv. Vama, hrvatskim radnicima, koji u znoju svoga čela izgradjujete tudje zemlje i podižete životni standard drugih naroda, jer vam je srpski imperijalistički okupator, koji se krije iza parola marksizma i lenjinizma, uskratio rad i blagostanje u svojoj domovini. (Ni danas, pola stoljeća kasnije - od ovog Proglasa…- nije bolja situacija, mo)
Vama, braćo hrvatski radnici, čije mjesečne plaće nijesu dostojale da prehranite sebe i svoje obitelji, dok su razni partijski paraziti i njihovi špijuni u UDBI zasjelči na grbaču naroda, goneći vas u strain svijet kako bi i opet, iskorišćavajući vaše kalučenje, došli do toliko im potrebnih stranih deviza, HRVATSKI NARODNI ODPOR upućuje ovaj poziv u časovima kada umjetna tvorevina Jugoslavija, stvorena protiv volje HRVATSKOG NARODA, prolazi kroz jednu od najtežih kriza obstojanja.
Svi ste vi, braćo i drugovi hrvatski radnici, čitali o padu staljinističke band predvodjene po Aleksandru Rankoviću, Svetislavu Stefanoviću i njihovim eksploatorskim kompanjonima, kao i izjave Saveznog Sekretara Unutrašnjih poslova Milana Miškovića u kojima ovaj najavljuje smanjenje agenata zloglasne UDBE i reform ovog zličinačkog aparata pomoću kojega su partijski parasite zasjeli na grbaču radnih kolektiva HRVATSKE. (Ovdje general govori o smjeni Rankovića na Brijunima 1 srpnja 1966. Mo.)
Ove mjere, samo su blijedi odraz želja HRVATSKOG NARODA koji zahtjeva ne samo stanovite reforme koje u stvari ne znače ništa drug do li dobivanje na vremenu, kako bi se prebrodilo krizu i nastavilo sa eksploatacijom radnih masa HRVATSKE, već podpunu slobodu svoje DOMOVINE koja je, po svom prirodnom bogatstvu toliko jaka, da je u stanju prehraniti i omogućiti pristojan život svim svojim stanovnicima.
Svima je vama takodjer poznato, da su u vaše redone ubačeni brojni špijuni čiji je zadatak kontrolirati kuda idete, sa kim se družite i razgovarate, što čitate i što mislite, a o čemu, Milan Mišković nije rekao niti riječi, a kamoli obećao da će ih opozvati i pustiti vas da u mire provadjate svoje slobodno vrijeme nakon obavljenog teškog dnevnog dada.
Na vama je, dakle, braćo i drugovi hrvatski radnici, da pronalazite u vlastitim redovima ove špijunsko-policijske elements i da ih iz istih odstranite ako je potrebno i silom. Ovi bandit, koji za pare služe okupatorima HRVATSKE, ukoliko se o Hrvatima radio, izdajnici su svoga naroda i ovaj će im kao takovima suditi.
Na vama leži, braćo hrvatski radnici, zadatak onemogućivanja klasnom, imperijalističko-šovinističkom neprijatelju da dodje do potrebnih mu stranih deviza, nakon što je sramotno propala toliko najavljivana jugoslavenska privredna i devizna reforma krivnjom partijskih parazita kojima je lozinka o "Bratstvu i jedinstvu" sredstvo podjarmljivanja i iskorištavanja radnih kolektiva.
Na vama, braćo hrvatski radnici, leži zadatak da se u zemljama u kojima se privremeno nalazite na radu, povežete i stupite u kontakt sa radničkim sindikatima i zatražite od istih pomoć u vašoj borbi protiv eksploatacije, šovinizma i špijuniranja, koje neprijatelj vaše DOMOVINE provide u HRVATSKOJ kao i prema vama koji se nalazite u tudjini.
Na vama, braćo hrvatski radnici, leži zadatak izučavanja efikasne produkcije u zemljama i poduzećima u kojima se nalazite, mako bi ove met ode primjenili u vašoj DOMOVINI na dobrobit šieokih masa radnog naroda, jer su u vas, braćo i drugovi, uperene oči hrvatskog radništva koje je ostalo u domovini iskorištavano od parazita i neprijatelja, ne samo HRVATSKE, već i radništva kao progresivnog staleža svake moderne države posebno.
Na vama je braćo hrvatski radnici da u vašim redovima stvorite revolucionarne ćelije, koje će, u danom času, povesti i predvoditi hrvatske radne mase u njohovoj borbi za slobodu i blagostanje.
Na vama, braćo hrvatski radnici, leži zadatak organiziranja "HRVATSKE NARODNO - OSLOBODILAČKE BORBE", koja će pregaziti klasne neprijatelje hrvatskog radništva i predati tvornice i poduzeća na teretoriju HRVATSKE u ruke radnih kolektiva istih.
Sva poduzeća i tvornice kao i kombinati HRVATSKE moraju postati vlasništvo njihovih radnika i namještenika, stvaranjem dioničkih poduzeća, čiji će dioničari biti radnici i namještenici odnosnih poduzeća ili tvornica. Lažna samouprava, kojom su partijski paraziti željeli zamazati oči radnom narodu HRVATSKE, pokazala je svoje pravo lice izgradnjom vila tvorničkih rukovodioca i directora na Jadranu i pražnjenjem blagajni i punjenjem vlastitih džepova nezasitnih krvopija radong naroda.
Na vama, braćo i drugovi hrvatski radnici, leži zadatak tumačenja pred radničkim sindikatima zemalja u kojima se nalazite, o pravu HRVATSKOG NARODA na slobodu kao i da se hrvatski, nacionalno-državni teritorij prostire od ISTRE do DRINE.
Na vama, braćo i drugovi hrvatski radnici, leži zadatak širenja i propagiranja tiska HRVATSKOG NARODNOG ODPORA u vašim redovima kao i u DOMOVINI.
Na vama, braćo i drugovi hrvatski radnici, leži zadatak stvaranja i utemeljenja NOVE I PROGRESIVNE HRVATSKE REPUBLIKE (Neka i ovaj navod generala Drinjanina bude dokaz da je dr. Franjo Tuđman pohlepno čitao i študirao ideje Maksa Luburića, jer je oslobođenoj Hrvatskoj dao službeno ime RH. Pomirdbeni stav Maksa Luburića je uveliko smetao UDBI. To uveliko dokazuje i velika udbaška špijunaža hrvatskih radnika u Njemačkoj, kao upravo te godine 1966. slanje Udbinog plaćenika Ilije Stanića u Njemačku preko koje je došao u proljeće 1967. godine do Maksa Luburića u Valenciju, Španjolska. Mo. Otporaš.) koje će biti faktor mira, reda i blagostanja u Jugoistočnoj Europi; neutralna poput Austrije, Švicarske i Finske u sukobu svjetskih blokova koji, svaki za svoj račun i ciljeve, teže predominaciji svijeta.
Na vama, braćo hrvatski radnici, leži zadatak uništenja prošlosti, bila ova temeljena na naci-fašizmu ili varljivim, lažnim premisama srpske šovinističke marksističke jednakosti koja, u stvari, nije drugo, do li ukaidanje jedne, stvaranjem druge, NOVE KLASE, eksploatatora i parazita.
Na vama, braćo hrvatski radnici, leži zadatak stvaranja slob ode, istinske slob ode koja nije nikaa zamrla u srcu HRVATSKOG NARODA; utemeljenjem parlamentarnog, slobodnog, više-stranačko-političkog sistema, zakona slobodne štampe, riječi, midli i ispovjedanja vjere, kada će svaki radni hrvatski čovjek moći bez bojazni iznijeti ono što želi i kada će hrvatski radni kolektivi, predstavljeni putem svojih, slobodno izabranih političkih stranaka i predstavnika, u HRVASTKOM DRŽAVNOM SABORU planificirati hrvatsku privrednu, socijalnu kao i vanjsku i unutarašnju politiku i odnose.
Na vama, braćo hrvatski radnici, leži zadatak onemogućivanja obnavljanja u SLOBODNOJ HRVATSKOJ REPUBLICI bilo kakvog policijsko - političkog represivnog aparata nalik sadašnjoj UDBI, SUP-u ili nacističkom GESTAPO-u.
Na vama, braćo hrvatski radnici, leži zadatak smirenja i bratstva hrvatskih radnih ljudi koji, zadojeni oprečnim političkim idelogijama u medjusobnoj bratoubilačkoj borbi, omogućiše zajedničkom nam neprijatelju porobljavanje i ugnjetavanje HRVATSKE.
U redovima HRVATSKOG NARODA nalaze se bivši partizani, bivši komunistički idealisti koji se razočaraše u komunizmu beogradskog "bratstva i jedinstva" kao i hrvatski komunistički idealisti i teoretičari koji žele slobodu HRVATSKE, (kao i ovi hrvatski vojnici na sliki priloženog linka, mo) http://www.gradjanska-akcija-officia...o-znaci-za.../ ali ostaju odani svojoj političkoj ideologiji kojoj i danas ostaju vjerni. Svima je njima mjesto u SLOBODNOJ HRVATSKOJ REPUBLICI, a njihova politička stranka, putem HRVATSKOG DRŽAVNOG SABORA, pružit će im mogućnost da odlučuju o budućnosti svog naroda kao i svim ostalim hrvatskim političko-socijalnim pokretima koji se, poput Socijalističke Stranke Hrvatske, počeše javno pojavljivati na treitoriju naše DOMOVINE.
Na vama, braćo i drugovi hrvatski radnici, leži zadatak, primordijalni zadatak, osnutak slobodnih hrvatskih radničkih sindikata koji će se brinuti za dobrobit širokih radnih masa i omogućiti da iste, u zajednici sa ostalim komponentima HRVATSKOG NARODA, imadu životni standard dostojan hrvatskom random čovjeku koji će mu omogućiti sve dobrobiti i blagostanja koja uživaju radnici zemalja u kojima se danas nalaze na radu.
Na vama, braćo i drugovi hrvatski radnici, leži zadatak privrednog podizanja buduće SLOBODNE HRVATSKE REPUBLIKE koja će omogućiti svakom hrvatskom čovjeku dobro plaćen rad, tako da isti neće biti prisiljen napuštati domovinu i podizati svojim žuljevima i znojem svojeg čela životne standarde drugih zemalja i drugih naroda.
Na vama, braćo i drugovi hrvatski radnici, leži zadatak proširenja rada HRVATSKOG NARODNOG ODPORA u čijim se redovima nalaze hrvatski radnici koji, poput vas, imadu iste želje i ciljeve i koji takodjer, poput vas, žele slobodu, sreću i blagostanje svojem NARODU i DOMOVINI.
Na vama, braćo i drugovi hrvatski radnici, tenelji svoj rad HRVATSKI NARODNI ODPOR, jer vi ste okosnica i srž istoga, njegova inspiracija i njegovo tijelo u kojem postoji samo jedna duša:
DUŠA NAPAĆENOG, ALI NIKAD PREGAŽENOG HRVATSKOG NARODA!
SMRT JUGOSLAVIJI!
SLOBODA RADNOM NARODU HRVATSKE!
ŽIVJELO PROGRESIVNO HRVATSKO RADNIŠTVO!
Za HRVATSKI NARODNI ODPOR:
Enver Mehmedagić
Pročelnik Glavnog Stana
Zapovjednik HRVATSKOG NARODNOG ODPORA
general Drinjanin.
(Eto za mjesec/dva dana biti će pola stoljeća od ovog "Proglasa…" HNO radnicima Hrvatske. Naglasak ovog Proglasa je bio: Sudbina i Dužnosti Hrvatskog Radnika. Trebalo bi danas, 50 godina kasnije analizirati srž ovog Proglasa i vidjeti koliko postotak ovog Proglasa se može usporediti sa današnjim radnicima u Hrvatskoj? Mo. Otporaš.)
Posljednje uređivanje od Bobani : 29-05-2016 at 14:25
-
"POSLANICA" MAKSA LUBURIĆA RADNICIMA HRVATSKE! - Obrana, br. 93-94 1968. (1 dio)
(Uistinu se najiskrenije zahvaljujem predsjednici RH KGK na njezinoj Poslanici koju je ona uputila - bez ikakove svrhe - Hrvatima i hrvatskom narodu polovicom travnja 2016. godine u kojoj je oštro osudila stvaraoce i branitelje NDH, osudivši ih po istom jugoslavenskom i antifašističkom ključu kao jedan zločinački sistem sa zločinačkom svrhom i tome slično. Ona me je sa tom svojom bezrazložnom Poslanicom natjerala da pregledam sve novine OBRANA, glasilo Hrvatskog Narodnog Odpora, koje posjedujem, jer sam znao da je general često pisao neke proglase, pozive, upute, molbe i sl. u obliku letka, na vrlo tankom i finom papiru, i stavljao u novinu OBRANU kako bi čitatelji što lakiše mogli to slati svojim u domovinu ili gdje hoće. Pronašao sam ih desetak ili više i odlučio sam ih staviti na internet na raspolaganje i čitanje hrvatskom općinstvu. To činim iz pet nakana, prva (1) je: znam za sigurno da sadržaj niti jednog jading letka kojeg je general ubacivao u novinu OBRANA nije izišao u javnost, jer se je zagubio. Ljudi kupe novinu, izvuku letak, pročitaju, zgužvaju i bace ili ga nekome pošalju, druga (2) je ta: da želim upoznati danišnji hrvatski naraštaj sa sadržajem ovih letaka u kojima je general Drinjanin iznosio svoje hrvatsko-državotvorne i miroljubive ideje, i treća (3) je: da se usporedi političa i nacionalna razlika generala Drinjanina prije pola stoljeća sa današnjim političarima RH, te tako, da svi skupno ili pojedinačno zaključimo tko je više a tko manje zagovarao pomirdbu Hrvata sa Hrvatom i četvrto (4) je: da mi se je nedavno, prije 4/5 dana javio jedan iz Hrvatske, zahvaljuje mi se na trudu iznoseći misli, ideje i pisanja Maksa Luburića, ali kaže da je danas spominjati Maksa Luburića političko samoubojstvo. Mnogi se koriste njegovim idejama ali se ne usuđuju spomenuti njegovo ime, te mi je naveo dra. Andriju Hebranga mlađega koji je u svojoj predizbornoj kampanji za predsjednika RH 2009. godine rekao da se je Maks Luburić borio za interese Hrvatske i dobio po trtici tim da nije uspio u svojoj kampanji i peta (5) je: da sam svaki letak i njegov naslov kojeg je Maks Luburić pisao i upućivao Hrvatskom Narodu u Domovinu, oslovio kao: "POSLANICA" MAKSA LUBURIĆA, zahvaljujući našoj predsjednici RH KGK Otopraš.)
RADNICIMA HRVATSKE!
Osnovni temelji društvene strukture Hrvatske leže na radničkoj klasi i zbog toga je Hrvatski Narodni Odpor u svom Programu posvetio prvotnu pažnju hrvatskom radniku i njegovoj obitelji, uvjetima dada, socijalnim beneficijama, samoupravljanju i sindikalnoj slobodi koja je osnovni uvjet za izvojevanje prava koja hrvatskomradniku pripadaju u jednoj socijalističkoj demokraciji.
Govoreći o "socijalističkoj demokraciji", mi ne mislimo na onaj stereotipni pojam o "demokraciji" i o "socijalizmu" kojim se služi komunistička partija u svojem nametanju diktature i gaženju osnovnih prava radnog čovjeka, nego mislimo na onaj humani socijalizam u kojem se poštuju prava čovjeka, sloboda riječi, sastanaka, tiska i sveg onog što služi kao kao uvjet jačanja radničkog staleža, kako bi društvena skala postala izjednačena, bez privilegija za nekoga.
Govoreći o "socijalističkoj demokraciji", mi takodjer govorimo o uništenju povlastica i privilegija raznovrsnih rukovodioca, raznovrsnih parazita koji su, pomoću partijske knjižice, zauzeli kardinalne položaje u društvenom životu, u kojem se danas niječu sva ta prava za koja se je komunistčka partija Hrvatske, prema njenoj tvrdnji, "borila u prošlosti", ali koja nije nikada ostvarila nego zamijenila jedan sistem, kapitalistički, sa drugim, komunističkom diktaturom koja gazi sve ono što je partija tvrdila u prošlosti i svodi radnika na stepen obične poluge u jednom nezasitnom stroju koji "guta energije" za dobrobit nekolicine koji sjede na partijskim "vrhuškama".
Socijalna politika saveza komunista Hrvatske je frakasirala iz više razloga; prvotno, zbog podlaganja partije beogradskom imperijalizmu i šovinizmu, pretvorivši se iata, tokom dugong niza godina, u običnog egzekutora naloga centralnog komiteta koji je težio i teži privrednom obogaćenju Srbije na račun SR Hrvatske kao i drugih republika koje sačinjavaju Jugoslaviju. U drugom redu, ova je politika frakasirala jer se radnika nije smatralo ni smatra osnovnim motorom društva i zajednice, nego tek jednom bezbojnom, sivom masom čija je svrha i zadaća pojačati produkciju kako bi se došlo do toliko potrebnih deviza koje služe ugnjetavanje tog istog radničkog staleža I'm obogaćivanje klase rukovodioca koji taj, teško stečeni novac, pljačkaju od proizvodjača i ulažu ga na osobne račune u švicarske i druge banke Zapadne Europe.
Svjedoci smo borbe koja se je počela odvijati u samom savezu komunista Hrvatske i koja nam dikazuje da su komunisti postali najobičnija "oligarhija" koja brani svoje osobne pozicije i privilegije, dok, na suprot njima, stoje neo-socijalisti koji, kao članovi tog istog saveza komunista, uvidjaju starost i neaktuelnost partije, nastojeći promijeniti, mako njene strukture, tako i njen program, iako im još uvijek manjka potrebiti kompas koji bi im označio jedan konačni i definitivni pravac u njihovim naporima koji se usredočuje na socijalno izjednačenje i obaranje privilegija.
Nastvlja se.
-
"POSLANICA" MAKSA LUBURIĆA RADNICIMA HRVATSKE! - Obrana, br. 93/94 1968. (2 dio)
Hrvatski Narodni Odpor, u svom Programu koji je objavljen i predan hrvatskoj javnosti 1967., zabavio se je svim tim problemima, študirao situaciju, kako kod nas u domovini, tako i onu vanjsku, nastojeći dati hrvatskom radniku a isto tako i Hrvatskoj, ono dostojno mjesto koje mu pripada u ovoj novoj transformaciji svijeta čiji smo i mi sudionici.
Nasuprot sadašnjem, lažnom "samoupravljanju", mi smo zastupali i zastupamo tezu stvarnog samoupravljanja predajom u ruke radnika svih poduzeća i tvornice na području Hrvatske. Narodi svijeta, onog svijeta koji uživa slobodu, pravili su tokom stoljeća, brojne eksperimente i tražili mogućnosti kako bi radnik uistinu našao svoje mjesto u društvu i zajednici koje mu pripada.
Hrvatski Narodni Odpor študirao je sve eksperimente, njihove pozetivne i negativne strane i došao do zaključka, da je najsretnije riješenje ovog problema u stvaranju dioničkih poduzeća i davanjem udjela u tim dioničkim poduzećima svim onima koji u njima rade. Na taj način, radništvo efektivno ulazi u posjedovanje privrednih i indujstrijakih objekata svojim dioničkim udjelom u istima, tj. ubiranjem godišnjeg procentualnog dohodka od cijelokupne zarade, dok, u isto vrijeme prima i stalni mjesečni dohodak za svoj dnevni rad. Odnosno, poduzeća, tvornice i kombinati, putem svog "vijeća dioničara", a ovi su radnici i namještenici dioničari istih, biraju i kontaktiraju tehničko i ino osoblje koje je dužno polagati račune "vijeću dioničara" koje u isto vrijeme planificira produkciju kao i cijenu kako bi se proizvodnja plastrala na tržištu.
Ovo samoupravljanje mora se vršiti u apsolutnoj slobodi; nitko; niti osoba niti bilo kakova partija ne može i ne smije imati nikakovu ingerneciju (latinska riječ: nametanje, uplitanje, mo) u razvitku privrede koja se mora samo utoliko planificirati, (planirati; razrađivati, mo) kako nevi došlo do nepotrebne konkurencije između pojedinih poduzeća u plasiranju njihovih artikala. Zadaća ove opće, nacionalne "planifikacije proizvodnje", treba ležati na ministarstvu Privrede koje je, opet sa svoje strane, dužno polagati račune jednom slobodnom Hrvatskom Državnom saboru u koji ne smiju niti mogu biti birani samo kandidati jedne partije kao što je to slučaj danas, nego isti moraju sačinjavati predstavnici svih snaga hrvatskog naroda izabrani voljom naroda na slobodnim izboraima koji će, ujedno, biti garancija uništenja bilo kakove forme diktature ili samovolje, bilo pojedinaca, bilo stranaka, bilo jednog ideološkog pravca koji strijemi, kao što to čini danas savez komunista, podlaganju svih narodnih komponenata jednoj jedinoj liniji i političkom pravcu.
Uvjet sretnom provadjanju ove nove politike koja u suštini odbija povratak na ono "staro", tj. na bilo koju vrstu bilo kapitalističkog bilo sadašnjeg izrabljivanja radničkog staleža, jest, svakako, odcjepljenje Hrvatske od Jugoslavije i onemogućivanje, tim odcjepljenjem, daljnje ekonomske eksploatacije kako naše domovine, tako i samog radničkog staleža tog osnovnog motora narodne proizvodnje.
Planifikacije jedne hrvatske socijalne politike koja se mora temeljiti na humanizmu, ne može i ne smije ovisiti o nikakovim centralizmima koji su dokazali nizom ovih godina, a isto tako i u prošlosti, u vrijeme kapitalističke Jugoslavije (što se nesumnjivo misli na kraljevsku jugoslavije, mo) da ni Hrvatska ni hrvatski radnik ne mogu naći svoju sreću ni svoje blagostanje u bilo kakovoj supernacionalnoj formi koja negira Hrvatsku kao naciju, podredjujući istu jednom širem pojmu koji, zbog raznovrsnosti mentaliteta naroda koji ga sačinjavaju, ne može uskladiti osnovne uvjete koji su potrebni jednom zajedničkom životu.
Mi gismo ni švicarska konfederacija koju sačinjavaju "razni jezici istog naroda", nego smo "raznih narodi sličnih jezika", (tako je generale!, mo.) koji smo silom prilika prisiljeni živjeti skupa, unatoč činjenice, da nas je taj zajednički život i previše skupo koštao do danas i da su garancije is toga, ne volja naroda, nego tek gruba sila, koja primjenjuje sva moguća represivna sredstva kako bi nas primorala da trpimo nešto što ne želimo i što definitino odbijamo.
Hrvatski Narodni Odpor predvidio je u svom Programu i slobodni sindikalni razvitak hrvatskog radništva i udario temelje jednoj općenitoj društvenoj reformi koja teži brisanju sadašnje društvene ljestvice i niveliranju (izjednačivanju, mo) svih komponenata produkcije na jednu jedinu skalu u kojoj će svakoj čestici: radnicima, činovnicima, seljacima, tehničarima, itd., biti osigurana ista prava koja će ujedno poništiti neumjerne razlike u mjesečnim dohodcima, svodeći iste na jednu kanaliziranu razinu.
U slobodnom svijetuje danas radniku osigurano toliko stvari koje se kod nas još uvijek smatraju nemogućim i "luksuzom", a čemu se svjedoci brojni hrvatski radnici koji su boravili ili još uvijek borave na radu u inozemstvu, da je naša domovina svrstana, prema najozbiljnijim studijama, u red jedne od socijalno najzadnjijih zemalja Europe. Ova diferencija (razlika, mo.) u životnim uvjetima mora biti pregažena čim prije, a uvjetno sredstvo ovom gaženju diferencije i postavljanju naše domovine uz bok najnaprednijih naroda svijeta leži u odvajanju Hrvatske iz Jugoslavije, uništenju jedno-partijskog diktatorskog naci-fašističkog političkog system koji se je danas kod nas prozvao komunizmom, kao i definitivnom iskorijevanju svih represivnih aparata koji, poput UDBE, strše kao Damoklov mač nad šijom radnog čovjeka Hrvatske.
političke snage hrvatskog javnog života moraju proizlaziti iz hrvatskog naroda i služiti is tome svojim programima. Savez komunista Hrvatske, kao vjeran sluga centralizma i beogradskog imperijalizma i šovinizma nije ispunio ovaj uvjet i zauzeo ulogu koja mu, smo ispunjenjem ovog uvjeta, pripada, nego se je pretvorio u ugnjetavača prava hrvatskog radnika a ujedno i slobode, kako one najosnovnije individualne, tako i one općenite narodne, kojoj teži Hrvatska kao nacija koja već kroz stoljeća nije uspjela afirmirati svoju osobnost u društvu ostalih slobodnih naroda svijeta.
Političke snage jednog naroda, pa tako našeg hrvatskog, ne mogu biti sredstvo za postizivanje osobnog, udobnog života, na uštrb cijele radne zajednice; niti smiju predstavljati individualne interese, interesima jednog cijelog naroda u kojemu radnički stalež mora igrati odlučnu ulogu u transformaciji društva i zajednice. Zbog toga je savez komunista Hrvatske i frakasirao i u tome i leži razlog da se danas podržava na vlasti jedino silom i represivnim sredstvima, smatrajući Hrvatsku jednim imanjem kojega svojevoljno eksploatira, plaćajući, ujedno, danak beogradskom šovinizmu i imperijalizmu koji ga pomaže u toj protunarodnoj raboti.
Hrvatski Narodni Odpor nije protivnik onih neo-socijalističkih elementa koji u redovima saveza komunista nastoje promijeniti sadašnje stanje vladajući stereotipnost partije i njen konzervatizam, ali želi upozoriti ove iste elemente da se ne zavadjaju bilo kakovom iluzijom u konfederativna riješenja koja nisu drugo doll riješenja prolazne prirode kojima se želi omogućiti daljnje izrabljivanje radničkog staleža kao i daljnje sputavanje naše domovine Hrvatske u Jugoslaviju koja guši u biti svaku mogućnost njenog privrednog i socijalnog razvitka.
Na radnicima Hrvatske leži zadaća kanalizacije svih neo-socijalističkih snaga u savezu komunista u jednu široku falangu (pokret, osobito ratni, i sl. mo) radnih ljudi Hrvatske koji će kroz humanizam i socijalističku demokraciju osvojiti nove socijalne pozicije kroz borbu za odvajanje Hrvatske iz Jugoslavije koja će, u slobodi i iskrenoj suradnji svih narodnih komponenti, bez represivnih aparta i kroz slobodni Hrvatski Državni Sabor, oblikovati svoju sretniju budućnost u kolu miroljubivih naroda avijeta.
RADNICI HRVATSKE UJEDINITE SE!
ŽIVJELA HRVATSKA!
Za Hrvatski Narodni Odpor:
Dr. Enver Mehmedagić
Pročelnik Glavnog Stana,
Zapovjednik Hrvatskog Narodnog Odpora
general Drinjanina.
(Eto šta je i Kako je pisao Maks Luburić prije pola stoljeća. On nam je dao sliku kako je prije bilo, a mi danas imamo sliku kakvo je danas stanje u Hrvatskoj. Na nama je danas analizirati sadržaj ove "Poslanice" Maksa Luburića i pronaći razliku ili razlike njegove VIZIJE za bolju budućnost naše Hrvatske, usporediti VIZIJU današnjih hrvatskih političara i vidjeti čija je bolja za hrvatskog radnika. Ovu "POSLANICU" Maksa Luburića bi svakako treblo poslati predsjednici RH KGK, Hrvatskim Saboru (iz koje je mesić izbacio riječ "DRŽAVNI", svim ministrima vlade RH pa neka študiraju sadržaj ove "Poslanice" mako se treba štititi hrvatski radnik i njegova radnička prava. Otporaš.)
Posljednje uređivanje od Bobani : 30-05-2016 at 19:31
-
"POSLANICA" ILI PROGLAS MAKSA LUBURIĆA KULTURNIM USTANOVAMA HRVATSKE, Obrana, br. 69.70 1967.
(Ovaj letak je pisao general Drinjanin odmah poslije Deklaracije Hrvatskog Književnog Jezika koju su potpisale i objavile 18 hrvatskih najistaknutijih kulturnih, znastvenih i naslovnih organizacija i ustanova u zarobljenoj Domovini Hrvatskoj u ožujku 1967. godine. Ovaj letak je general stvio u novinu "Obrana" br. 69-70, 1967 godine u kojem je izrazio ideje Hrvatskog Narodnog Odpora i skoro sve hrvatske iseljeničke političke emigracije toga vremena. Letak je bio na finom tankom papiru kojeg se je iz novine izvuko, kojeg se je dijelio pred crkvom, na pikniku, na ulici, na sastancima i utakmicama, kojeg se je slalo prijateljima i u domovinu. Vrijedno za pročitati i usporediti odraz vremena tada sa odrazom vremena danas. Otporaš.)
KULTURNIM USTANOVAMA HRVATSKE
Deklaracija koju su, u obranu hrvatskog jezika, predate javnosti u mjesecu ožujku culture ustanove Hrvatske, naišla je na veliki odjek u inozemstvu. Medjutim, strane novine, tjednici i revije, komentirajući Deklaraciju, ističu, "de ne postoji razlika izmedju srpskog i hrvatskog jezika". Primjerice, tjednik "Domenica del Corriere" u svom broju 15., god. 69., od 9 travnja 1967. strana 27., u članku kojeg podpisuje Enzo Bettizza, ističući, medju minim, doslovce: "Polemika će se nastaviti i zajedno sa disolucijom lenjinističke economize, nastaviti će se paralelni process nacionalnog radula titoističke Jugoslavije", opisuje realno stanje Hrvatske kako u sadašnjosti, tako i u bivšoj Jugoslaviji.
Ali, kada je riječ o razlici u jezicima, bettizza tvrdi: "[I]Jedan posebni hrvatski i jedan posebni srpski jezik nisu nikada pastorali: postoji jedan jezični srpsko-hrvatski kompleks i too njime vlada, kao što je to osoban slučaj pisca. (Bettizza navodi za sebe da vlada "srpsko-hrvatskim jezičnim kompleksom") može se kretati istom agilnošću kako u Zagrebu, tako i u Beogradu…Već 1850., (nastavlja Bettiza)grupa eminentnih srpskih i hrvatski filologa, dekretirala je, da je jezik kojim govore dva naroda jedan te isti i da se stoga mora ujediniti njihova literature." (Potrebno je ovdje podsjetiti današnji hrvatski naraštaj do koje mjere u to doba je jugoslavenska promidžbena mašinerija uspijevala uvjeriti zapadnu i svjetsku civilizaciju u postojnost jugoslavenske narodnosti, jugoslavenskog, tj. istog srpsko-hrvatskog jezika, jugoslavenske književnosti i tome slično. Hrvatska politička emigracija se je borila svim mogućim i zakonom dozvoljenim sredstvima uvjeriti zapadnu demokraciju u istinu, a ta je istina da smo mi Hrvati i da mi imamo svoju hrvatsku narodnost, svoj hrvatski jezik, culturu, književnost, povijest i sve što jednom narodu treba za opstojati. Mo. Otporaš.)
Kako se iz navedenog vidi, strain komentatori, iako ispravno tumače prilike u Jugoslaviji, zauzimaju suprotno i krivo stanovište u pitanju razlike izmedju hrvatskog i srpskog jezika. Kako bi se ovome stalo na kraj, kulturne ustanove Hrvatske treble bi smjesta, ne obazirući se na presije saveza komunista, uputiti jedan kratak, ali sažet dopis na talijanskom jeziku direktoru "Domenica del Corriere", Guglielmo Zucconi, Via Scarsellini 17, Milano, Italia, sa zamolbom, da ga uvrsti u ovom tjedniku kojeg izdaje važan milanski dnevnik "Coprriere delle Sera", ističući u čemu se sastoji razlika izmedju hrvatskog i srpskog jezika.
Kulturne ustanove Hrvatske trebaju, ujedno, partiti pisanje sve stranog tiska o ovom problem i slati dopise na uredništva koja, možda i u dobroj namjeri, objave pogrešne stavove o navedenom problemu jezične razlike.
Savez komunista Hrvatske kao organizacija i hrvatski komunisti kao sinovi Hrvatske, dužni su ustati u obranu svog naroda i smog jezika, i podpomoći kulturne ustanove Hrvatske u njihovoj borbi za očuvanje najvećeg blaga naroda: jezika kojim govori.Mnogi od podpisnika navedene Deklaracije pripadaju ili su pripadali savezu komunista Hrvatske koji je, mnoge zbog njihovog nastupa, isključio iz svojih redova, niječući, ujedno, pravo kulturnim ustanovama Hrvatske, da ustanu u obranu hrvatskog jezika.
Ovaj akt ljudi koji stoje na čelu saveza komunista Hrvatske uperen je protiv interesa i prava Hrvatskog naroda i za nadati se je, da će inicijatori ovog stave saveza komunista Hrvatske kao organizacije, promijeniti svoje stanovište i pridružiti se pozetivnim elementima Hrvatskog Naroda koji su javno i hrabro ustali u obranu svojeg naroda i svoje domovine, koja je i njihova domovina.
Time ne može izbjeći ni "zagrebačka vojna oblast", pa ni general major Ivan Rukavina kao ni podoficiri i oficiri hrvatske narodnosti jugoslavenske armije, čija je primordijalna dužnost braniti svoj, Hrvatski Narod, a ne vršiti na isti presiju pod uplivom federalne vlade u Beogradu.
Da se sačuva Hrvatska, potrebno je da medju Hrvatima zavlada MIR i sloga, kada je u pitanju naša domovina, jer, po onoj narodnoj: "kada se braća svadjaju, drugi im po domu gazi". (I kroz ove letke se može vrlo dobro uočiti da general Drinjanin sustavno podvalči i poziva na jedinstvo Hrvata i pomirdbu Hrvata sa Hrvatom. mo.)
Zbog toga, prošlost mora pripasti prošlosti, kako bi smo zajedničkim snagama izgradili budućnost, u kojoj će i naša domovina zauzeti mjesto koje joj pripada.
Ovaj letak, upućujemo, takodjer, na hrvatske ustanove u inozemstvu, kako bi one, sa svoje strane, potpomogle stav kulturnih ustanova Hrvatske, ali što god one učinile u tom pogledu, neće imati toliko snage i važnosti, niti će imati toliki odjek u stranom tisku, kao što je to imao i što će imati bilo koji akt u tom smislu koji potekne direktno iz domovine, kao što je to bio i slučaj sa Deklaracijon o kojoj je riječ. U tome, dakle, leži svrha ovog letka koji je upućen, kako kulturnim ustanovama hrvatske, tako i svim pozetivnim elementima i snagama Hrvatskog Naroda koje su dune, u ovom teškom času naše posvijesti, ne samo u domovini, već i u stranom svijetu, podići svoj glas u obranu hrvatskih prava, hrvatskog jezika, hrvatskih područja i svega onoga što nas identificira kao narod koji je stoljećima uspio oduprijeti se tudjim presizanjima.
ŽIVJELA HRVATSKA!
Za Hrvatski Narodni Odpor:
Dr. Enver Mehmedagić
pročelnik Glavnog Stana,
Zapovjednik Hrvatskog Narodnog odpora
general Drinjanin.
-
STRIJELICE PROTIV HRVATSKOG NARODNOG OTPORA - ILI KAMEN UBACITI A RUKU SAKRITI
(Na moj e-mail adresu često mi se neki javiljaju. Niki su mi poznati a većinom su nepoznati, tražeći od mene neka objašnjenja o svađama i rascijepu unutar organizacije Hrvatski Narodni "Odpor.HNO", odnosno Hrvatski Narodni "Otpor.HNO". To je jedna velika i povijestna analiza koju treba kronološki razraditi, a to je ovog puta nemoguće. Nemoguće je zato, jer iziskuje mnogo truda i vremena. Za sada je potrebno iznositi podatke i činjenice, naravno uvijek staviti izvore.
Ja ću ovdje iznijeti samo toliko koliko mi je za sada moguće, a moguće mi je jer reći to da sam ja bio taj koji sam u San Francisku primao iz Njemačke paket novena "OTPOR" za prodaju. Kada je to jedan moj dobri i dragi prijatelj iz Clevland čuo, poslao mi je poštom dvije "OBRANE" br.193, gdje je na naslovnoj strani na vrhu rukom napisao: "Bobane, reći ću ti da je ovo pravo glasilo pokojnog Generala. Ne slušaj ludog Mladena…" Poslao mi je "OBRANU" br. 195/197 gdje je na prvoj strani slika Ilije Vučića, povjerenika Odpora za Njemaku, kojeg je plaćenik Udbe ubio u petak, 6 lipnja 1975. u 6,45 u jutro, iz zasjede kada je Ilija polazio na posao. Na strani 14 iste novine je "IZJAVA MIRE BAREŠIĆA I NIKOLE LISCA" koji opovrgavaju i poništavaju odluku "SVJETSKOG SABORA HRVATSKOG NARODNOG ODPORA" koji je održan 1974 godine ili u gradu Totontu ili Hamiltonu. Na tom Saboru HNO je je demokratskim putem većine izabran za Pročelnika HNO Stipe Bilandžić iz Njemačke, za Tajnika Živko Vasilj iz Njemačke a za Rizničara Miško Maslač iz Clevelanda. Čim su se glasovi prebrojili i generalov zet Dinko Šakić izgubio, nije bio više pročelnik HNO, demostrativno je napustio Sabor i dvoranu. Slijedili su ga neki njegovi simpatizeri, više iz obiteljske lojalnosti nego fonetičkog izgovora riječi "ODPOR" ili "OTPOR".
Ali na tome nije stalo. Tek sada su se počela koplja lomiti između starih prijatelja, poznanika i članova organizacije HNO. Dinko Šakić i njegovi po starim obiteljskim vezama simpatizeri su sustavno širili da smo mi, koji smo se prilagodili više narodnom fonetičkom izgovoru "OTPOR", dezerteri originalne riječi "ODPOR" koju je general Luburić dao na Ivan Sedlu u listopadu 1944. godine, kada je osnovao "Hrvatski Narodni Odpor" kao zalazbnicu HOS-a na povlačenju. Čak je bilo prišivanja etiketa da smo mi beogradski Hrvati. Naravno da je "sveznajuća" UDBA to sve iz bliza pratila i svoje operativce među nas ubacivala, naravno kao prijatelje i dobre Hrvate.
Pošto je moje korisničko ime "Otporaš", i skoro je nemoguće za povjerovati, da su mi se mnogo na moj e-mail javljali, grdili me, nazivali svakojakim imenom, izdajnikom maksa Luburića i tome sl. Jedan vrlo dobro poznati hrvatski intelektualac i veliki Intimus Maksa Luburića, inače "mladić" od 94 godine, skoro svakog puta kada nešto pročita na internet što je Otporaš pisao, on odmah tu nadoda "ODPORAŠ". Jedan vrlo do bar i državotvorni Hrvat iz kanade mi je nedavno pisao: "...Da te sada Maks vidi, zadvio bi te…", ili tome nešto slično. Eto dokle hrvatska glupost može stići. Zato sam odlučio poslati jedno malo pisamce nekim mojim prijateljima.
Mile Boban, Otporaš.
Bog! dragi moj prijatelji,
Prilažem ovdje četiri linka koja su uperena protiv organizacije Hrvatski Harodni OTPOR. Molim lijepo kliknite na ova četiri linka. Najviše se spominje Zvonko Bušić i njegova petorka, ali sve je upereno protiv OTPORA da se OTPOR ocrtni i sruši. Najviše su bile žrtve ovog ocrnjivanja članovi organizacije Hrvatski Narodni OTOPR i njihove obitelji. Tko je ovu urotu protiv OTPORA pripremao, zna se: UDBA, ali bilo je UROTA i u samom OTPORU, tj. unutar OTPORA. Kada bi se mogla sva pisma iznijeti na svijetlo dana, pisma koja su pisali članovi organizacije OTPOR jedan drugome, kopirala se i širila dalje, stizala gdje su trebla i ne trebla stići, sve za jednu svrhu a ta je bila da se zamuti što više, da se posvade Hrvati što više, da se sumnja i sumnje šire, da Hrvati na Hrvate počimaju prstom upirati tko je više, tko manje a tko najmanje kriv, itd.
Ja posjedujem veliki svežanj pisama iz kojih bi se moglo stručno dokazati da se je ciljano išlo za tim da se OTPOR kao organizacija uništi. Uzmimo u ozbiljno razmatranje samo dvije riječi, a te riječi su: ODPOR i OTPOR . To su bili članovi iste organizacije ODPORA do generalove smrti 20 travnja 1969. godine. Poslije generalove smrti nastupilo je rasulo, upiranje prstom jedan u drugoga i sumnja se počela širiti do te mjere da su od jedne organizacije ODPOR postale dvije: ODPOR i OTPOR. Taj razdor unutar organizacije HNO je nesumnjivo mnogo doprinijeo nepovjerenju među članovima i do jučerašnjim prijateljima iste organizacije, što je uveliko UDBA iskoristila za razjarivanje mržnje i širenje sumnje među bivšim prijateljima i članovima organizacije HNO, stavljajući naglasak na dvije riječi: ODPOR i OTPOR. Mržnja se je širila tako smišljeno među članovima da svi one koji su ostali vjerni i lojalni Glavnom Zapovjedniku Hrvatskog Narodnog ODPORA Maksu Luburiću, generalu Drinjaninu, su dobri i pošteni Hrvati, a svi oni koji su otišlu u organizaciju OTPOR su agenti UDBE. Ovi nazivi se mogu pronaći u raznim pismima, člancima u novini Obrana, časopisu OTPOR i, nažalost, tvrdim ovdje i fizičkim obračunavanjima na poknicima, pred crkvom, na utakmicama, itd.
Meni je osobno Pročelnik HNO za Oceaniju pisao pismo sredinom osamdesetih godina u kojem me je pitao nekako ovako: Koliko si plaćen da rušiš ODPOR. A šta na sve ovo reći osim to da je UDBA smišljeno kamen među nas Hrvate bacila a ruku sakrila. Kako se je sumnja širila, napetost je iz dana u dan rasla sve veća i veća među Hrvatima. Nastala je velika Polarizacija među Hrvatima i postala vrlo očita i vidljiva i to je UDBA uveliko sikoristila. I sve malo po malo, reklo bi se da UDBA sa svojim filijalima nije mirovala, već pripremala teren za njujorške procese Hrvatima. Zato sam mišljenja da bi i ovo područje trebalo obraditi dok još ima živih svjedoka ti žalostnih zbivanja na području sjevoroameričkog kontinenta. U protivnom vjerovat će se više onima koji su nešto napisali, istinu prešućivali a lažima se služili. Cilj za obraditi ovu temu nije sakriti jedno, prešutjeti drugo a iznijeti treće, nego napisati ISTINU, kako je meni Mile Markić (1926-2007) pred smrt rekao preko telefona: "…Imenjače, mi smo se tako zvali, jer je njemu Mile ime kao i meni) znam te u dušu i znam da ćeš ti jednom, kad-tad, nešto napisati. Sve što te milim je to da ISTINU pišeš…"
Ovdje prilažem četiri (4) linka na engleskom o procesima u New York-u članovima organizacije HNO. Tko zna engleski, bilo bih mi drago da pročita.
Mile Boban, Otporaš.
http://observer.com/2016/01/wh...
http://net.hr/danas/svijet/ner...
http://www.nytimes.com/1981/06...
Višestruki odgovor s citatom na ovu poruku http://hop-portal.com/2016/01/...
-
IN MEMORIAM PETNAESTE OBLJETNICE SMRTI KARLO SOPTA (1934-2001)
(Prenosim iz novine Hrvatske Bratske Zajednice, HBZ-a "ZAJEDNIČAR" 31 listpoda 2001., strana 14 kratki životopis žarkog hrvatskog rodoljuba Karla Sopte kojeg je njegova supruga Marica Sopta napisala i postala na uredništvo "ZAJEDNIČARA" da ga objave, što su ovi učinili. Karlo somta je živio u Torontu, a general Maks Luburić je u svojm pismima i govorima nazvao grad Toronto "HRVATSKOM KULOM".
Dobiti takovu jednu lijepu titulu od jednog istaknutog hrvatskog vojnog stručnjaka i stratega Maksa Luburića nije mala stvar. Da bi grad Totonto, jedan jedini od stotine gradova u slobodnom svijetu gdje su državotvorni Hrvati živjeli i hrvatski djelovali, dobio takovu sočnu i lijepu titulu "HRVATSKA KULA", potrebno je spomenuti neke Hrvate koji si uveliko doprinijeli svojim radom i svojom žrtvom da grad Toronto dobije tu titulu.
Kroz pisma Vjekoslava Maksa Luburića se može olako uočiti i pronaći da su državotvorni Hrvati grada Toronta 1957. godine osnovali ogranak Hrvatskog narodnog Odpora "ERIK LISAK". To su bili, uz ostale: Ratko Gagro, Vlado Šimunac, Dane Jolić, Stjepan Štokan i drugi. Čim je Karlo Sopta došao u Toronto priključio se je ovim državotvornim Hrvatima. Nije mi namjera pisati povijest organizacije "KRIK LISAK" koliko mi je namjera ovdje iznijeti kao podsjetnik da je naš pok. Karlo Sopta zaslužio da ga se sjetimo kao jednog od vrlo žarkih hrvatskih djelatnika hrvatske političke emigracije. Osobno sam Karla poznavao i bili smo vrlo dobri prijatelji. Pripisivajući ovaj kratki životopis pok. Karla Sopte, ako se ukaže potreba nešto umetnuti i nadodati za bolje pojašnjenje, to ču učiniti.
Počavio ti u Miru Božijem, dragi naš Karlo Sopta!
Karlo Sopta s nama je!
Tvoj stari i dobri prijatelj Mile Boban, Otporaš.)
IN MEMORIAM PETNAESTE OBLJETNICE SMRTI KARA SOPTE
Karlo Sopta,
ZAGREB - U dubokoj žalosti i tugom u srcu javljamo žalosnu vijest da je voljeni i neprežaljeni suprug Karlo Sopta, nakon kratke i teške bolesti preminuo u Gospodinu, lipnja 6. 2001. u 68 godini u dragoj domain Hrvatskoj u svojem domu, sa suprugom Maricom kraj bolesničkog kreveta.
Karlo je rođen 17 ožujka 1934. godine u selu Dužice, općina Široki Brijeg, hercegovina. Roditelji su mu bili Petar Sopta i Anđa rođena Barić. Tko je bio karlo Sopta? Prije svega što se nanizalo u Karlovu životu bio je Hrvat, rodoljub, Otporaš, jedan od najvećih nationalista što ga je rodila majka Hercegovka. Jedanaestero i najmlađe dijete u obitelji Sopta već u ranoj mladosti osjetio je tvrdu ruku komunizma, a kao sin iz Ustaško-fratarske obitelji bio je uvijek meta srpskim komunistima i hrvatskim plaćenicima.
Rane godine djetinstva i mladosti proveo je u roditeljskoj kući u Hercegovini. Vladala je neimaština i siromaštvo. otac je umro prerano a majka je ostala sa djecom, jedno drugom do uha, da se bori za svoj život i svoje djece. Kao član nogomentog kluba "Široki" sa nadimkom "Kole" bio je jedan od najboljih igrača i kao takvog ga se sjećaju njegovi suigrači i prijatelji.
Poslije završetka gimnazije na Širokom Brijegu završio je u Karlovcu kao vojnik J.N.A., gdje je bio učitelj vozača tenkova mladim vojnicima. Po završetku vojnog roka vratio se na Široki Brijeg od kuda nikad nije milsio otići, ali ekonomske pralike i komunistički progeni urodili su plodom. Sa tugom usrcu 24 lipnja 1958. godine (kakove li slučajnosti! Samo i točno 23 godine kasnije, dakle 21 lipnja 1981. godine, nedaleko Karlova sela Dužice, u Međugorju se ukazuje GOSPA šestero hrvtske djece. Mo. Otporaš.) oprostio se tuna srca sa majkom i u društvu rođaka napustio Hrvatsku. U Austrijskom logoru je bio izvjesno vrijeme, gdje je radio svakojake poslove, a potom završio u Canadi.
Kao novodošli emigrant radio je u kožari i po drugim tvornicama kao Olivetti i Canada Pakers, i da bi na kraju završio u građevinskoj industriji kao taper, (Riječ "Taper" ovdje u sjevernoj Amerika je jedna struka a najbliže prevedena na hrvatski je onaj koji specijalnim papirom i gipsom maže po šahovima gipsanih ploča po zidovima i plahonu, i tako sakriva sve šahove, čavle i pogriješke itd. Mo. Otporaš.) do dana kada je povrijedio rame i bio penzioniran.
Karlo je bio gord i ponosan čovjek, pun razumjevanja i ljubavi prema svojim bližnjima. Ljubav prema majci koja je uvijek bila prisutna u njegovim mislima, jer ga je odgojila u duhu i ljubavi prema bližnjemu i vjeri prema Svevišnjem Gospodinu. Hrabrila ga je kad bi izgubio nadu, tješila ga kad je klonuo duhom, a iznad svega voljela ga neograničenom ljubavlju majke. Nikada Karlo nije dolazio doma sa turnira ili neke proslave da majci nije donio neku uspomenu a majka je to čuvala kao svetinju.
Poslije mnogih neugodnosti i nedaća što ih je sudbina bacila na njegov vijugavi put, drugi bi čovjek klonuo duhom, ali ne i Karlo. U tridesetoj godini se oženio i iz tog braka ima troj djece - sinovi Vincent i Erik i kćerka Lisa. Rastavio se nakon kratkog vremena a svoj život je posvetio radu, odgovju djece i svojoj najvećoj ljubavi Hrvatskoj! U Canadu je doveo sestru Darinku sa sinom Marinom, koji je danas jedan od osnovnih (Po svoj prilici maraca Sopta je htjela reći "…koji je jedna od osnivača članova HDZ…", mo. Otporaš) članova HDZ-a.
Mnogobrojni suborci iz Otpora su mu bili Marko Nosić, Mile Boban, Miško Maslač, Mladen Dedić kao i Ranko Primorac i Ante Ljubas, i mnogi drugi. (Kada smo kod Marka Nosića, koji je i danas živ pa može ovo posvjedočiti, mi bi svaki godine za Labor Week-end, prvi tjedan u rujnu, sazvali glavnu godišnju sjednicu Hrvatskog Narodnog OTPORA u gradu gdje bi se održavali Turniri Hrvatskih Nogomentih Momčadi. To bi činili zato što su mnoge strane službe pratile svako gibanje rada organizacije HNO. Pratilo nas se je na svakom koraku. Morali smo biti vrlo oprezni a još više snalažljivi. Mi koji smo morali putovati zrakoplovom, imali smo - u ono doba kada nikakovih premetačina nije bilo - velike premetačine na uzletištu i raznih ispitivanja. Svi smo imali isti odgovor: Idemo u Toronto, Chicago, New York ili Cleveland na slet hrvatskih nogometnih timova. Oni koji su nas primećali, nisu imali drugog izbora nego nam povjerovati. Tako je i naš pok. Karlo Sopta i Marko Nosić vozili su se iz Toronta za Chicago na turner, odnosno na sjednicu OTPORA. Na granici između Canade i Amerike imali su - mako je i normalno - premetačinu. Pitanje je bilo: Kud putujete. Odgovor Chicago. Zašto? Za turner hrvatskih nogometnih klubova. koliko ćete tu ostati. Tri dana. Kod koga čete stanovati. Iznajmit ćemo Motel. Gdje su vam stvari. Nemamo stvari. mako ćete zube prati za tri dana. Tada mu Karlo Sopta izvadi iz džepa četku za zube i kaladont. kada je to policajac video, samo se use u ramenima i propusti ih. neka i ovo bude jedan bio hrvatske iseljeničke borne hrvatskog narodnog OTPORA za oslobođenje Hrvatske. Mo. Otporaš.)
U privatnom životu najveći prijatelj koji je sa njim dijelo najviše dobra i zla bio je Toni Čanić, također član HBZ, i koji je kao i Karlo pokopan u Hrvatskoj. Poslije teške i naporne 1993. godine koja je mogla kobno završiti, Karlo je opet u 1994. godini, ponosno uzdignute glave, počeo novi život. U Kuglaškom klubu odsjeka 975 HBZ čiji je Karlo bio član, upoznao je suprugu Maricu; i njihovi životi su konačno krenuli putem blagostanja, mira i ljubavi. Karlo je konačno imao miran dom, jer su živjeli jedno za drugo i za budućnost što im je sjala kao i njihova ljubav.
Prvi put 1997. godine Karlo i Marica su posjetili dragu im domovinu Hrvatsku i Hercegovinu. Stečajem okolnosti kupili su star kuću u kojoj se Marica rodila, i njihovi životi su se okrenuli prema zajedničkom domu i mirnoj budućnosti, da bi kobna sudbina poremetila njihov mirni život..
Karlo je voli prvi dom što ga je u miru stvorio sa suprugom Maricom. Volio je svaki kamen u dvorištu, svaki cvijet u vrtu, a stara lipa kraj prozora bila mu je svetinja iako se tek prije tri godine doselio u ravno Turopolje. Karlo je tiho došao u Hrvatsku i narod Turopolja ga je prihvatio i zagrlio kao svojeg sina. Bio je čovjek, ponosan i sretan Hrvat u svojem domu a povrh svega voljen i poštivan, što mu je dalo snage u teškim i posljednjim danima njegova života. Karlo je tiho napustio svoj voljeni dom. Oprostio se od najveće ljubavi svojeg života, suprugom Maricom i preselio se u vječni život po Božijoj volji.
karlo je pokopan u župi Sveta Klara a miss zadušnica je bila služena u istoimenoj crkvi koja gordo i ponosno stoji preko trite godina i prima u svoje okrilje svaku dušu da mirno počiva u njenim dvorima.
Supruga Marica želi se ovim putem zahvaliti svima koji su pomogli na bilo koji našin u njenim najtežim trenutcima tuge i boli. Najprije se želim zahvaliti brat Stjepanu Šimir i njegovoj obitelji koji su mi pomogli u teškim danima Karlove boleti, i oko pripremanju za i poslije sprovoda, zatim bratu Zlatku Šimir koji je također bio u pomoći na svakom koraku. Bratiću Marijanu i njegovoj ženi Jasni za mnoge sate provedene sa mnom i Karlom i pomoći oko pogreba. Jurici Šimir i njegovom prijatelju što su nosili križeve pred pogrebnom povorkom. Susjedima: Vlatku malkoč, Vladi Kovačić, Miji Janječić i Tomislavu Matak koji su nosili posmrtne ostatke voljenog mi supruga.
Posebna hvala Krlovom bratu i nevjesti koji su došli iz Dužice sa sinovima i snahom da isprate brata i strica na vječni počinak. Velika hvala sestri Ivici Sopta koja je bila sa nama par dana prije Karlove smrti i pomogla oko pogreba. Velika hvala nećaku Marinu Sopta i njegovoj obitelji na pomoći i utjehi što su mi pružili a isto tako i njegovoj majci, Karlovoj sestri, Darinki.
Posebna hvala našem vjenčanom kumu Marku Nosiću i prijateljima: mili Boban, Miško Maslač, i Mladen Dedić u čije ime je je došao na sahranu. Velika hvala Karlovom rođaku Predragu i supruzi Bobi za svetu misu održanu u crkvi Hrvatskih Mučenika u Mississaugi i svima koji su prisustvovali.
A sada velika hvala velečasnom bakra iz Svete Klare i mladom svećeniku iz Franjevačkog read koji su bili uz mojeg supruga u zadnjim trenutcima njegova života i koji su se uz misno slavlje i proved oprostili sa Karlom i u njegovo ime sa svima nama prisutnima. Gospodinu Glavaš njaljepša hvala na prelijepom održanom govru i utješnim riječima. Hvala doktoru Zorislavu Devernay koji je svaki dan dolazio posjetiti Karla i ublažiti mu teške bolove.
Stjepan Radman hvala ti što si ispunio Karlovu posljednju želju i završio naš voljeni dom. Članovima odsjeka 975 HBZ velika hvala na donaciji za Cancer Society u karlovo ime. I na kraju velika hvala Velečasnom Ivici Kecerinu koji je došao iz Mississauge i posjetio naš dom, i Karlov grob a meni pružio mnogo utješnih riječi.
Zahvaljujem svim prijateljima i robini iz Canade, Amerike, Njemačke i Hrvatske na pozivima u utjehama.
Dragi Karlo tvoja prerana smrt odnijela je pola mojeg srca, a druga polovica će vječno tugovati. Hvala ti za najljepših sedam godina braka i ispunjenju svih naših zajedničkih želja i snova, koje ćemo nastaviti kad se ponovno sretnemo. Neka ti je laka Hrvatska zemlja i počivao u miru Božijem, u tišini Turopoljeske ravnice.
Sa srcem punim tuge.
Supruga Marica.
-
UDBA, TUĐMAN, HDZ, OTPOR, ŠUŠAK, PERKOVIĆ, MANULIĆ. MESIĆ, ŠTEDUL, et cetera, i tako dalje
(Priloženo sam dobio na moj e-mail adresu kao jednu vrst odgovora ili kritika na moje pisanje o suradnji Otpora sa Hrvatskom Demokratskom Zajednicom, HDZ-a. i njezinim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom. Priloženo je jako interesantno pa to bila kritika ili odgovor. Otporaš.)
Nadnaslov:
Zakašnjela škola Slučaj oko zakona o europskom uhidbenom nalogu nakon dva desetljeća tjera Hrvate da u brzom tečaju uče osnovne lekcije o Hrvatskoj i njenim vladarima
Naslov:
Perkovićeva i Milanovićeva Udba: ne „mafija u državi“, nego „mafija koja ima državu“
Podnaslovi:
●Dojmljiva lekcija Udbine žrtve, pače i hrvatskog mučenika Nikole Štedula, koji iznosi cijeli niz znanih i neznanih, ali uvijek šokantnih spoznaja. Na pitanje „koliko je Perković i danas utjecajan u politici gospodarstvu i medijima?“ odgovara da „ima golem utjecaj“ i to posebno na „tajkune“, što je „možda njegova najčvršća osnovica“. I konačno na pitanje „koliko je ta 'udbaška struja' jaka u Hrvatskoj?“, odgovara s karakterističnom mirnoćom, ali kratko i jasno – „ona dominira cijelim sustavom“!
● Eto odakle cijela ova strka: jedva vidljivi Perković i njegova podjednako skrivena družina, izravna sljednica tajne službe totalitarnog komunističkog sustava, u šaci drži oba hrvatska „trećejanuarska“ predsjednika Mesića i Josipovića, „vrlo omiljena“ u narodu, dva predsjednika vlade Sanadera i Milanovića, gotovo sve bogataše glavninu medija! Je li pri tome Perković samo jedan iz kruga podzemnih vladara Hrvatske pa čak i je li najmoćniji među njima – manje je važno
● „To su oni o kojima se i danas priča šapatom, o čijem bogatstvu svi sve znaju, pa čak i kako su do njega došli, ali nitko ne otvara nikakva javna pitanja. Oni su danas uključeni u politiku, sive su eminencije svih izbora, nebitno je jesu li na vlasti ili u opoziciji. S njima politika ruča i večera, o njihovim se poslovima ne razgovara, oni su stvarni vladari Hrvatske... Svi su upleteni u njihove mreže. Njih se vjerojatno i Zagorec boji daleko više nego hrvatskog suda i političkih pritisaka“ (Jasmina Popović, Večernji list, 2007.)
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Netko je ovih dana rekao da je velika uzbuna oko afere „Lex Perković“ predsjednika vlade Zorana Milanovića – njegove obrane vodećeg udbaša Josipa Perkovića i po cijenu „rata“ s Europskom unijom – najvažniji ovdašnji događaj nakon stvaranja suvremene hrvatske države. To će se znati tek naknadno: možda ona doista bude početak Oluje broj 2 – oslobađanja Hrvatske od ovog zloćudnog unutrašnjeg neprijatelja, stare/nove Udbe, koju ja ponekad zovem i udbomasonerijom – a možda bude tek jedno veliko „buć“, budući da je neprijatelj toliko ojačao u cjelini društva da ga nijedna hrvatska domoljubna politička snaga ne može ni uzdrmati, a kamo li srušiti ili ukloniti.
Slučaja ne bi ni bilo da fitilj nije potpaljen u razmjerno moćnoj Europskoj uniji i to ukazuje da bi ova opaka hrvatska oligarhija ipak mogla biti ozbiljno ugrožena. Nevolja je, međutim, što ona i u EU-u i u svijetu ima svoje prijatelje i zaštitnike (vidi okvir!).
Ova nova/stara Udba se, naime, na vlast u Hrvatskoj penjala od samog početka, od devedesetih godina prošlog stoljeća, ali se konačno (?) učvrstila 2000. godine u Račan-Mesićevoj „trećejanuarskoj Hrvatskoj“. No, ona to nije uradila sama, zahvaljujući svojoj moćnoj organizaciji naslijeđenoj iz pola stoljeća jugokomunizma. Prema mišljenju jednog od vodećih američkih konzervativnih publicista Glenna Becka, „ideologa“ tamošnjeg masovnog
političkog pokreta „Čajanke“ („The Tea Party“), „trećejanuarski“ prevrat – rušenje Tuđmanove „prve republike“ te 2000. godine – bio je zapravo u punom smislu i „državni udar“ planetarnog mešetara Georgea Sorosa, vodećeg operativca europske imperijalne, prvenstveno britanske, oligarhije, protiv Republike Hrvatske. Nije vjerojatno da bi ona svoje ovdašnje „kapoe“ (logorske čuvare, koji su i sami logoraši, ali „malo bolje“ stojeći) sada ostavila na cjedilu.
Ishod nam je svima pred očima: Tuđmanovu državu, koja je jedinstvom domovinske i iseljene Hrvatske te Hrvata u Bosni i Hercegovini u nemogućim ratnim uvjetima znala obraniti gotovo sve hrvatske zemlje i sve to gospodarski preživjeti, postavši, kako je Predsjednik govorio, čak i „regionalna sila“, ovi unutrašnji i vanjski hrvatski neprijatelji uspjeli su pretvoriti u poniženu koloniju, po kojoj gazi svaka balkanska i bjelosvjetska šuša i koja stenje u dužničkom ropstvu genocidnih razmjera. Ishodili su joj pri tom i međunarodno ovjerenu „titulu“ „smeća“.
Svenazočna hobotnica
Hrvati sada, s barem dva desetljeća zakašnjenja – nakon što je najnoviji Milanovićev naraštaj Udbe skinuo krinke – kao na brzom tečaju izučavaju osnovne lekcije iz poznavanja ove – ne „mafije u državi“, već „mafije koja ima državu“. Posebno je važno, što se, silom vanjskog poticaja – jer anestezirani Hrvati to jamačno sami nikad ne bi mogli – ova prijeko potrebna poduka može naći i u nekim od najmoćnijih stranih medija za hrvatske domorodce.
Jednu od najdojmljivijih lekcija u tom smislu održao je hrvatski politički aktivist Nikola Štedul. Njegovu stručnost o ovoj temi dodatno potkrjepljuje to što je rečena Udba, iz ruke svoga egzekutora Vinka Sindičića, 20. listopada 1988. u nj sasula šest metka, od toga dva u usta (intervju s njim objavio je novinar Dražen Ćurić u Večernjem listu od 8. rujna). Štedul govori mirno, razložno i domoljubno: iskreno je vjerovao i u pomirbu sa svojim krvnicima, dok mu još 1999. godine nije postalo jasno da oni ne žele to, već hoće samo ono što su uvijek htjeli i imali – potpunu vlast u državi!
Osnovne Štedulove tvrdnje su: Udba je na samom početku „odabrala“ Tuđmana, jer je znala što se zbiva u raspadajućoj Jugoslaviji i jer je htjela sačuvati svoju moć i u novoj državi, a Tuđman ju je morao prihvatiti jer „nije imao izbora“. Štedul kaže da su, pored Josipa Perkovića, u vrhu Udbe („zajedno na istoj strani“) bili i Josip Manolić i Stipe Mesić. Ova tvrdnja – da je „Mesić s tim (očito udbaškim – op. J.Č.) strukturama dosta surađivao za vrijeme Jugoslavije“ – mogla bi ga koštati Mesićeve sudske tužbe, jer on već za isto tuži i Večernjakova komentatora Milana Ivkošića, tvrdeći da nikad „nije bio udbaš“.
Za razliku od Ivkošića i Štedula, koji bi mogli imati teškoća da nađu papire za potvrdu svojih teza, Perković, čini se, upravo tih nevolja nema: zna, naime, sve o svakome!
„Perković je imao osjetljive informacije za sve ljude“, kaže Štedul, pa tako i o Mesiću i njegovim famoznim „zagubljenim“ čekovima iz Australije, o Ivici Račanu, koji je „na najneugodniji način bio uključen u likvidacije emigranata“, o „Josipovićevu ocu“, pa je tako
ovaj – nota bene, hrvatski predsjednik! – ucjenom prisiljen držati njegova sina Sašu u svome kabinetu.
Udbina žrtva, pače i hrvatski mučenik, Štedul čak dvoji „je li previše rano govoriti o tome što je meni Perković ispričao o tome kolika je bila Račanova uloga u ubojstvu Đurekovića“. Na novinarevo pitanje o državnom odvjetniku („zašto Mladen Bajić štiti Perkovića?“) odgovara „zato što je on iz starih (udbaških? – op. J.Č.) struktura – njegova obitelj i njegov otac“. Na pitanje „koliko je Perković i danas utjecajan u politici gospodarstvu i medijima?“ odgovara da „ima golem utjecaj“ i to posebno na „tajkune“, što je „možda njegova najčvršća osnovica“. I konačno na pitanje „koliko je ta 'udbaška struja' jaka u Hrvatskoj?“, odgovara s karakterističnom mirnoćom, ali kratko i jasno – „ona dominira cijelim sustavom“!
„Udbaš iz Remetinca“
Posebna priča je zagonetni „čovjek iz Remetinca“ Ivo Sanader. Na pitanje „kakav je bio odnos Sanadera i Perkovića?“ Štedul odgovara: „Čvrsto vjerujem da je Sanader bio udbaški agent u Austriji“. Novinara Ćurića to veoma čudi, na što mu Štedul kaže da su „Tuđmanu predložili da Sanader bude veleposlanik u Austriji“, ali da mu je ta zemlja „odbila akreditaciju znajući kakvu je ulogu imao dok je bio u Austriji“. Na novinarov šlagvort da su Mesić i Sanader „surađivali jako dobro“ odgovara da je „njihova politika bila identična“.
Novinar Ćurić možda je – i sada, nakon dva desetljeća – bio iznenađen ovom spoznajom, ali o tome se govori od samih početaka hrvatske države.
„Godine 1994. književnik Živko Jeličić otkrio mi je tajnu tvrdeći da je Sanader još od boravka u Austriji surađivao s jugoslavenskom tajnom policijom UDB-om“, piše na 601. stranici svoje knjige „Tuđmanova baština“ akademik Nedjeljko Mihanović. „Tu činjenicu mi je potvrdio i jedan suradnik dr. Branka Jelića, političara i predsjednika Hrvatskog narodnog odbora (HNO) u Münchenu, prigodom sahrane Jelićevih posmrtnih ostataka u Docu Donjem godine 2007. Uvjeravao me je, da je Sanader za svojih odlazaka iz Innsbrucka u Split posjećivao – kako se tada izrazio – 'Katalinićev brijeg', sjedište UDB-e u Splitu“.
(Akademik Jeličić i sam je bio moćan partizanski kadar, sve dok 1967. godine nije supotpisao Deklaraciju o položaju i nazivu hrvatskog književnog jezika. U vrijeme Miloševićeva nadiranja razgovarao sam s njim o potrebi prekida „hrvatske šutnje“ u Splitu, nakon čega je on srbijanskom satrapu napisao otvoreno pismo, i tada mi je rekao da je desetljećima igrao šah sa svojim „nadležnim“ udbašom. Njegova svjedočenja stoga treba smatrati autoritativnim, jer je, očito, dobro poznavao tu „tvrtku“.)
S druge strane, baš kao što Štedul ima razumijevanja za predsjednika Tuđmana, koji s Udbom „nije mogao drugačije“, za slavnog ministra obrane Gojka Šuška i njegovu „dobru suradnju“ s Perkovićem samo kaže da je „osjetljivo pitanje“. Tako i za današnjeg vođu HDZ-a Karamarka kaže da kao ministar nije napravio ništa u vezi s Perkovićem, jer je „ključnu ulogu imao (glavni državni odvjetnik – op. J.Č.) Bajić“. Nije to mogao ni cijeli HDZ iako je od 23 godine 17 bio na vlasti, jer je i u njemu bilo mnogo udbaša koji su se dobro učvrstili.
Karamarko se, kaže Štedul, usudio tek sada „kad se pokazalo da u njegovoj stranci nema ozbiljnog otpora“.
Da je Udba vladala čak i u tih 17 godina, kad je HDZ nominalno bio na vlasti, svjedoči i podatak, koji je Milan Ivkošić iznio u tom istom Večernjaku od 14. rujna: prema HDZ-ovim analizama od 227 najvećih dioničara u Hrvatskoj samo ih je sedam ili najviše deset iz njihove stranke – većina ostalih je iz SDP-a, HNS-a i drugih. Time u vodu pada tipična udbaška spačka o „Tuđmanovih 200 obitelji koje 'imaju Hrvatsku'“. Meni je to još prije punih sedamnaest godina u Slobodnoj Dalmaciji od 19. svibnja 1996. godine rekao tadašnji Tuđmanov čovjek od povjerenja Drago Krpina. „Pripadnici ove zasad nevidljive družine raspoređeni su po svim strankama, njihova domovina je novac, a stranačke knjižice samo su im paravan“, rekao mi je on. „U hrvatskoj 'lupeškoj populaciji' hadezeovci su u manjini, većina današnjih moćnika podrijetlom je 'od jučer'“.
Udbaška moć ipak tek dijelom može opravdati nemoć onog većinski narodnjačkog i domoljubnog HDZ-a, posebno tijekom gotovo cijelog desetljeća kulta ličnosti „dragog Ive“ – Velikog vođe iz Dugobaba – te vlastite imbecilnosti i kukavičluka. Dobrohotnost koju prema njima pokazuje i takav iskusan promatrač – a nekad i osobito izložen akter – kao što je Štedul obavezuje ih na hitno iskupljenje pred narodom, u čemu su već „pet iza dvanaest“.
Sve u svemu, već i iz samog ovog intervjua prosječan Hrvat može steći točniju sliku cijele, podzemne i nadzemne povijesti nove hrvatske države. Eto odakle cijela ova strka: jedva vidljivi Perković i njegova podjednako skrivena družina, izravna sljednica tajne službe totalitarnog jugokomunističkog sustava, u šaci drži oba hrvatska „trećejanuarska“ predsjednika Mesića i Josipovića, „vrlo omiljena“ u narodu, dva predsjednika vlade Sanadera i Milanovića, gotovo sve bogataše („njegovu najčvršću osnovicu“, kaže Štedul), glavninu medija – „cijeli sustav“! Je li sam Perković tek jedan od puno brojnije družine ili je pak najmoćniji u njoj – manje je važno.
Cijela dva desetljeća ili barem jedno i „kusur“, dakle, narod, nenaviknut na slobodu i demokraciju – dijelom ljut i nemoćan, dijelom dobronamjeran ali neuk, a dijelom pokvaren kao i njegova vlast – sve podnosi kao da je to najprirodnije stanje pod kapom nebeskom!
Opasni tipovi
I konačno, iako do ove afere većina Hrvata jamačno jedva da je znala ili naslućivala o njihovu postojanju, oni koji su dolazili u dodir s današnjem Udbom, znaju dobro da je ona – vrlo, vrlo opasna. Možda je svoje jugokomunističke očnjake zamijenila janjećom kožom i umilnim liberalnim blejanjem i meketanjem o „ljudskim pravima“, kako su ih podučili njihovi imperijalni gazde, ali vučja ćud – osobito sad kad su se zatekli u stisci – ne da se skriti. Najbolje ih je, gotovo književnički dojmljivo, opisala Večernjakova ljevičarska novinarka Jasmina Popović 21. srpnja 2007. godine u vrijeme njihova lova na generala Zagorca:
„To su oni o kojima se i danas priča šapatom, o čijem bogatstvu svi sve znaju, pa čak i kako su do njega došli, ali nitko ne otvara nikakva javna pitanja. Oni su danas uključeni u politiku, sive su eminencije svih izbora, nebitno je jesu li na vlasti ili u opoziciji. S njima
politika ruča i večera, o njihovim se poslovima ne razgovara, oni su stvarni vladari Hrvatske... Svi su upleteni u njihove mreže. Njih se vjerojatno i Zagorec boji daleko više nego hrvatskog suda i političkih pritisaka“.
Ne zaboravimo da je general Zagorec 2. ožujka 2009. godine osuđen na dugih sedam godina zatvora zbog nekih dragulja, koje nitko nije vidio, a da je njegovu odvjetniku Zvonimiru Hodaku ubijena kćer jedinica, u okolnostima s čijim je sudskim objašnjenjem obitelj nikad nije pomirila.
Udboliki i Hrvati
Samo šest dana nakon ovog važnog intervjua u istom tom Večernjaku od 14. rujna novinar Ćurić napravio je anketu pod kamiličnim naslovom „Udba: drže se zajedno, pomažu jedni drugima u poslu i uvijek su u vrhu vlasti“ s pet poznatih javnih djelatnika: tri udbolika (Vjeranom Zuppom, Žarkom Puhovskim i Tvrtkom Jakovinom) i dvojicom hrvatskih (Adalbertom Rebićem i Ivanom Aralicom). Nakon intervjua sa Štedulom i sam Ćurić kao da je povjerovao tvrdnji, koju se prije „doživljavalo kao pretjerivanje hrvatskih desničara“, kako „u Hrvatskoj vladaju udbaši“. Nakon što je premijer Milanović pokazao da je zbog Perkovića spreman „zaratiti s EU-om“ zaključio je i sam kako „nešto tu ima“.
Vjeran Zuppa, koji tri desetljeća i u komunizmu i u udbaškoj hrvatskoj „demokraciji“ drma zagrebačkom Akademijom dramskih umjetnosti – prima na studije i odgaja mahom ljevičarsko-režimske redatelje, dramatičare, glumce i srodne vrste – kaže da je njemu priča o Udbi „prenapuhana“. Ne shvaća da i ovo nijekanje i njegovo „vječno“ šefovanje u utjecajnoj kulturnoj ustanovi svjedoče upravo u korist onoga što osporava. Žarko Puhovski kaže da „više nema Udbe, jer je nestala Jugoslavija“, ali i njegova nevjerojatna uloga u hrvatskom društvu – najprije kao staljinističkog potkazivača hrvatskih demokrata, a danas kao „demokratskog“ začina svakoj (osobito udbaškoj) juhi – zorno svjedoče da nisu nestale ni jedna ni druga.
O tome svjedoči, recimo, i spominjanje moga imena u izvješću njegova tadašnjeg Hrvatskog helsinškog odbora za prvo tromjesečje 2001. godine (u ovodobnoj „Bijeloj knjizi“) na „crnoj listi“ u poglavlju „Dezinformacije, neprofesionalizam i ekstremizam u hrvatskim medijima“. Ja sam, naime, 28. ožujka 2001. godine bio napisao u Slobodnoj Dalmaciji da je tadašnja Račanova šestorka „savez Srba, Jugoslavena, Muslimana i raznih kategorija odnarođenih Hrvata...usmjeren protiv Hrvata i katolika, izloženih, evo, već više od godine dana svakovrsnim progonima u Hrvatskoj i BiH“ (situacija vrlo slična današnjoj!). Znajući koliko su ovdašnji udbaški i udboliki upravitelji „glavnostrujaških“ medija pažljivo osluškivali ocjene (presude) ove tada jednoznačno Soroseve agenture, razložno zaključujem da su mi upravo on i njegova agentura uništili zadnju (i najzreliju) trećinu novinarske karijere u Slobodnoj Dalmaciji. Sljedeće desetljeće, od 2001. do prijevremenog umirovljenja 2012. godine, proveo sam u njoj kao onemogućeni novinar „na ledu“, u statusu nalik onom oporbenjaka u jugokomunizmu.
Tvrtku pak Jakovini, kaže on, „idu na živce ovakve teme“, jer da imaju „poguban efekt na naše društvo“ – jamačno bi ih i zabranio da može! – te odbija „i pomisao da u današnjoj Hrvatskoj još uvijek postoji Udba“. Pri tom ovaj „neovisni znanstvenik
povjesničar“ najprizemnije papagajski, kao zadnji partijski kubikaš na kakvom opskurnom portalu, ponavlja Milanovićevu „zadnju namjeru“: „neka (hrvatskom građaninu Perkoviću) sude hrvatski sudovi!“ (gdje je nestao njegov ljupki internacionalizam iz vremena lova na generale Gotovinu i Markača ?!)
Najbolji dokaz da Udba i te kako postoji je to što ovakav mentalni maloljetnik i uličar može u Hrvatskoj učiti bilo koga bilo čemu i bilo gdje komentirati bilo što.
Adalbert Rebić je pak, pomalo rezignirano, kazao da „Udba još ima jake punktove u Hrvatskoj“, u SDP-u više, u HDZ-u manje i da smo je se „oslobodili samo na papiru“. Ivan Aralica čak uvodi i zanimljiv kriterij za njeno prepoznavanje, koji valja ozbiljno shvatiti: „Tko u Titu ne vidi zločinca, taj je udbaš“. Ja bih to nadopunio: to je onih, prema Tuđmanu, dvadesetak posto nepopravljivih hrvatskih neprijatelja u zemlji – otprilike jedna petina naroda – koji trenutno pod čizmom drži ostale četiri petine, ali oni su tek najširi simpatizerski krug. Dodatni napor traži prepoznavanje koliko je njih čvrsto umreženo i izravno operativno angažirano – i, naravno, stjecanje barem elementarnog znanja o kome je točno riječ.
Hrvati, rekosmo na početku, uče sporo – s barem dva desetljeća zakašnjenja – lekcije o pravoj naravi vlasti u svojoj napaćenoj zemlji. Možda će im ipak suđenje Josipu Perkoviću, koje je na vidiku pred, pretpostavljamo, neovisnim njemačkim sudom, pomoći da skinu koprene s očiju. One im već suviše dugo priječe pristup istini. A ona ih, poznato je, jedina može osloboditi ove gotovo svemoćne jugoudbaške (ili udbomasonske) kaste, koja im uništava zemlju i narod i priječi da žive kao slobodni ljudi.
Joško Čelan
Okvir:
Udba: međunarodna dimenzija
Nezaboravni bratski i pijemontski Beograd
Već je na početku rečeno da cijela ova priča o gotovo svemoćnoj ulozi Udbe u hrvatskom društvu ima i svoju međunarodnu dimenziju. Novinar Ćurić piše kako neki čak spominju mogućnost da i danas „doslovno postoji centrala Udbe u Beogradu“, ali njemu se čini da je to „najneuvjerljivija teorija, koja ima najmanje pristaša“. Očito nije pročitao svjedočenje srpskog obavještajca Vladimira Popovića Bebe, pred beogradskim sudom u postupku zbog ubojstva tamošnjeg predsjednika vlade Zorana Đinđića, 17. svibnja 2005. godine. On je rekao da obavještajne službe u svim republikama bivše države “nisu nastale same od sebe 1991. godine, nego su nastavci ili recidivi stare kontraobavještajne službe sigurnosti Jugoslavije, koja je stvarana 50 godina i koja je imala tisuće i tisuće suradnika: novinara, liječnika i drugih“. Popović opširno svjedoči da te nekadašnje “republičke Udbe“ često i danas surađuju.
Ali, međunarodna dimenzija današnjeg djelovanja hrvatske Udbe nije tek njeno poklonstvo nezaboravnom bratskom i pijemontskom Beogradu – ima ona i europsku i svjetsku! Istaknuti politolog Anđelko Milardović, govoreći o ovome u Slobodnoj Dalmaciji
od 19. rujna, rječitoj tvrdnji iz naslova „Premijer je bahat jer ima podršku socijalista iz EU-a“, u tekstu dodaje „ili neke druge strukture moći“ (možda nezaobilaznog britanskog imperija?). Milardović, istina, ne navodi ni jedan primjer za potkrjepu ovakve politike eurosocijalista, ali za to se rječit uvid o njihovu dugoročnom djelovanju može steći iz eseja najpoznatijeg hrvatskog povjesničara masonerije Ivana Mužića. On je u svome važnom eseju „Tuđman i masonstvo“ iz 2000. najprije pokušao odrediti “nulti trenutak“ izravna svjetsko-oligarhijskog upliva na razvitak tranzicijskog Istoka.
Najprije, piše Mužić, “glavni akteri europske masonerije“ u ožujku 1991. godine kreću u savez sa socijalističkom, a ne demokršćanskom internacionalom. Potom europski socijalisti “na famoznoj sjednici“ u Beču 9. srpnja 1991. godine, pred početak agresije na Hrvatsku, odlučuju i da će na europskom Istoku ojačati tako što će komuniste “prerušiti u socijaliste“. „Nekadanji komunisti (u Hrvatskoj – op. J.Č.), posebno oni iz UDB−e i KOS−a, prihvatili su kao prirodne saveznike u zauzimanju i podjeli vlasti, masone iz inozemstva i masonske kandidate iz zemlje“, tvrdi među ostalim u tome eseju Mužić (ova me njegova tvrdnja, ali i vlastito, posebno lokalno splitsko iskustvo, navelo da, umjesto jednočlanog izraza „Udba“, počnem koristiti dvočlani: „udbomasonerija“).
Nijemcima nakon ujedinjenja s DDR-om, recimo, nije palo na pamet da daju politički legitimitet tamošnjim kompromitiranim komunističkim političarima, a još manje pripadnicima tajnih služba. Oni su tu svoju „zaraženu“ braću temeljito raskužili (lustrirali), a njihove političke izdanke i danas drže u „getu“. Ali famozni „svijet“, pa i taj socijaldemokratski – kojeg mnogi ionako smatraju lažnim protivnikom i zapravo „čuvarom vrata“ masonsko-liberalnog globalizma – ne samo da nije to tražio od Hrvatske, već je 2000. godine u nemoćnoj banana-državi „slavnu“ Udbu, prilično nasilnim sredstvima, i bitno pomogao dovesti na vlast. A, evo, prema Milardoviću, podupire je – makar za većinu Hrvata „ispod žita“ – i danas.
(Eto, čulo smo šta i drugi kažu o onima kojima se je dr. Tuđman priključio, bolje rečeno pridružio u borbi protiv Jugoslavije a za Obnovu Hrvatske Države. To je bio OTPOR i njegovi članovi OTPORAŠI. Otporaš.)
-
ISTINA O USTAŠAMA nije ona "istina" koju su širili Jugoslaveni ...
kamenjar.com › Iz Otporaševe torbe
Jul 22, 2013 - I Ustaše. Ne smije se nikoga klevetati. Ni Ustaše. Treba sa svakoga skidati ... Trebazato doći istina na stol: o njihovu nastanku, radu i okrutnom nestanku. ..... Šta na ovo reći onima koji još uvijek sakrivaju, brane i opravdavaju .
ISTINU O USTAŠAMA UVIJEK TREBA GOVORITI A TA JE DA SU SE USTAŠE BPRILE ZA HRVATSKU DRŽAVU
Što mora znati svaki Hrvat o Ustašama!
Ustaša je revolucionarni borac, koji se dobrovoljno i svijestno bori za uzvišene ciljeve podpune slobode i samostalnosti Hrvatske. Za Ustašu nema mira, nema počinka, nema i ne smije biti nekog promatranja iz prikrajka. Ustaša radi i bori se, uvijek djelatno, uvijek u prvim redovima. On može ili podpuno pobjediti ili u borbi izginuti. Ustaša ne poznaje nikakve sredine: On traži posvemašnje ostvarenje Poglavnikovih načela u Ustaškoj Hrvatskoj Hrvatskoj, tj u svojim povijesnim granicama. Za Ustašu postoje iznad svega Bog, Poglavnik i Nezavisna Država Hrvatska. Uzvišena ustaška borba temelji se na ustaškim načelima, koja je postavio Poglavnik 1. lipnja 1933. u Glavnom Ustaškom Stanu. U tim je načelima Poglavnik na najdivniji i najsavršeniji način obuhvatio sve vjekovne težnje i zahtjeve hrvatskoga naroda. Dok su u prošlosti razne političke stranke sastavljale i objavljivale na tucete raznih svojih »programa«, u kojima nije gotovo ništa rečeno, Poglavnik je u 17 točaka Ustaških Načela ovjekovječio sve misli, sve želje, sva stremljenja hrvatskoga naroda kroz vjekove, obuhvatio je sve ono što hrvatski narod traži i očekuje od svoje države.
Ustaška su načela stoga evanđelje, vjerovanje svakog Hrvata, a život po njima znači narodnu potrebu, narodnu sreću, družtvovnu pravdu, narodno poštenje, znači sretnu i čestitu budućnost Hrvatskoj i hrvatskom narodu. Život Ustaše mora se temeljiti na Ustaškim Načelima, pa tko se njih ne drži u svome javnom i posebničkom životu, nije Ustaša. Država je za nas Hrvate najveće blago što ga možemo imati. Tijekom dugih stoljeća hrvatski je narod morao stradavati i podnašati mnoge nedaće samo stoga, što je svojedobno nesrećom i neslogom velikaša izgubio svoju državu. Narod bez države ne znači ništa, pa ako bi svojom nerazboritom politikom ili kojom nesrećom opet izgubili državu, nestalo bi nas brzo i kao naroda. Dužnost je stoga svakog Ustaše, svakog Hrvata, da uvijek i svagdje najodlučnije brani Nezavisnu Državu Hrvatsku, jer braneć državu brani svoj dom, svoj narod, svoje ognjište, svoju djecu, brani i svoju budućnost.
Nezavisna Država Hrvatska jest i mora biti svakom Ustaši najveća svetinja, za koju mora uvijek biti spreman voditi borbu, a ako je potrebno i svoj život spremno za nju dati. Poglavnik je jedini vođa hrvatskoga naroda i najveći čovjek naših vremena. On je za Ustašu svetost. Poglavnik dr. Ante Pavelić najveći je Hrvat sviju vremena. On je osloboditelj hrvatske domovine i uskrisitelj starodrevne Nezavisne Države Hrvatske. Njegov rad, njegova borba, njegove patnje, njegova strpljivost, cijeli njegov život najsjajniji je prilog naše povijesti. Njegova je zasluga, da se je hrvatski narod nakon osam stoljeća otresao tudjinskih gospodara i da sada živi opet svoj na svome u uspostavljenoj državi. Pojava Poglavnika ja stoga od najveće povijestne važnosti za hrvatski narod. Poglavnik je jedini vođja, jedini autoritet. Samo on zapovieda, samo on ima pravo voditi državnu politiku. Svi su drugi samo njegovi vojnici, koji mu pomažu u izgradnji Hrvatske Države.
Poglavnik je uvijek do sada imao pravo, on ima pravo sada i imat će pravo i u buduće. Sve što on čini, makar to na čas nekome izgleda i nerazumljivo, sve je to u probitku Hrvatske i naroda, sve što čini — dobro je. Ustaštvo je postalo jedinim i zbiljskim predstavnikom hrvatskog političkog života. Bit je ustaštva duboka ljubav za domovinu i Poglavnika, vječna spremnost: braniti hrvatski dom, hrvatska ognjišta, hrvatske granice i hrvatsku posebnost, te stvaranje i odgajanje zdravog narodnog naraštaja.
Težnje hrvatskog naroda mogu se oživotvoriti samo u Ustaškoj Državi Hrvatskoj. Da nije bilo Ustaša ne bi bilo ni Nezavisne Države Hrvatske. I dok bude Ustaša bit će i Hrvatske. Ustaštvo i hrvatstvo jedna je savršena cjelina i ne može se više nikada zamisliti jedno bez drugog. Ustaštvo stvara novog čovjeka u novom poredku. Novi hrvatski čovjek, što znači Ustaša, mora biti čovjek dužnosti, odgovornosti, rada, borbe, poštenja, junaštva, pregaralaštva, mora bit podpun čovjek i Hrvat. Taj novi čovjek, Ustaša, mora u svom radu i u svom javnom i posebničkom životu spojiti sve nove vrline ustaštva s vrlinama starih Hrvata, vječnih boraca i ratnika.
U najtežim časovima po Hrvatsku na bojištu su bili samo i jedino Ustaše. Bilo u tudjini, bilo u domovini po zatvorima ili zatočeništvu Ustaše su nosili luč osloboditeljske borbe i oni su uz najteže patnje i muke, konačno i za sva vremena pobiedili. Da nije bilo mučeničke ustaške krvi, da nije bilo nadčovječnog stradanja ustaških mučenika, da nije bilo mrtvih ustaških glava, nikada ne bi bilo došlo do uspostave Nezavisne Države Hrvatske. Ti Ustaše, koji su uzpostavom N. D. H. završili prvi i najteži dio hrvatske osloboditeljske borbe, ti su Ustaše i danas na bojištu, na svim bojištima Evrope i oni će izvojevati i konačnu hrvatsku pobjedu. Biti Ustašom, znači biti idealnim borcem, koji preko svih izkušenja, preko svih patnja, preko svih nedaća, najvećom strpljivošću mora doći do konačnog uzvišenog cilia.
Ustaša mora biti uvijek prvi u borbi, uvijek prvi u opasnim podhvatima. On mora biti strpljiv i mora vjerovati u Poglavnikova Ustaška Načela, po kojima će se sve na najbolji način riješiti. Pa i u časovima, kad netko misli da izvjesne stvari nisu na mjestu, on mora ostati Ustašom na svom mjestu, imajuć na umu, da se sve stvari ne mogu odmah riješiti. Dakle: vjera, stega, strpljenje, ustrajnost, a povrh svega rad i opet rad, temelji su našeg konačnog uspjeha. Ustaša je mali čovjek. On je dijete seljačko i radničke kućice. Stoga Ustaša nikada ne smije zaboraviti na svoj dom i na svoje ukućane. U saobraćaju s malim čovjekom Ustaša mora uvijek ostati uljudan i pristupačan i nikada ne smije smetnuti s uma, da su seljak i radnik temelji države, koji svojim radom, svojim žuljevima, drže, a svojim mišicama brane državu.
Za Ustašu je jedna od najvažnijih stvari stega. Ona je jedna od najjačih i najglavnijih vrlina, koja mora resiti svakog Ustašu. Vojska bez stege, pokret bez stege, rad bez stege, propast je za narod i državu. Stoga je stega jedan od glavnih preduvjeta uspjeha. Onaj, koji danas sluša, koji danas izvršuje zapoviedi svojih predpostavljenih, taj će sutra izdavati zapoviedi, taj će drugima nalagati. Neka se svaki zapovjednik prenese u stanje onih koji slušaju, a isto tako svaki onaj korak se zapovieda u stanje onih, koji zapoviedaju. Svaki si mora postaviti pitanje: »što bi bilo, kad bi ja bio na njegovom mjestu« ? Ustaški se vojničar, kao i svaki pripadnik Ustaškog Pokreta, mora uviek i svagdje ponašati ćudoredno. Ustaša mora služiti kao uzor svakom Hrvatu. Ustaša se mora okaniti svake psovke, jer je ona naša narodna sramota, koja dolikuje samo prostaku. Ustaša ne smije pijančevati, ne smije posjećivati sumnjiva noćna zabavišta, Ustaša ne smije zalaziti u sumnjiva ženska društva. Ustaša mora čitav svoj posebnički život temeljiti na obitelji. Ustaša mora biti predstavnik i čuvar svega onoga što je hrvatski narod kroz vjekove stvorio, a što se može jednom riječi nazvati našim narodnim duhovnim blagom.
Ustaša ne smije biti laktaš, koji bi se borio za položaje, za čin ili za lagodni život. Za Ustašu je glavna stvar dužnost, pa makar ju on vršio kao obični čarkar ili kao najviši častnik ili dužnostnik. Svaki Ustaša mora biti svijestan toga, da će se njegov marljiv i savjestan rad prije ili kasnije nagraditi sa strane zapovjedništva, pa stoga ne smije nikada on sam isticati svoje zasluge i tražiti svoje promaknuće ili odlikovanje. Ustaši ne smije nikada biti vojnićki život neugodan. Hrvat je kroz vjekove bio vojnik, bio je junak, bio je ratnik. Stoga za svakog Ustašu mora biti najveća čast ako dođe u vojničke redove i kao vojnik čuvati državu, granice i hrvatska ognjišta. Hrvat je kao vojnik kroz mnoga stoljeća pronio slavu Hrvatskoj na svim bojištima. Hrvat je kao vojnik dao najveće priloge Evropi. Ustaša i vojnik nije rob. Najveći gospodin, najveći čovjek je onaj, koji s puškom na ramenu, pa makar bio i običan čarkar, služi domovini. Stoga je najveća podlost, najveći zločin, ako bi se netko želio izmaknuti vršenju vojničke dužnosti, ili ako za vrieme vršenja svojeg djelatnog razdoblja pokušava izmaknuti redovitom vojničkim poslovima. Dužnost vojnika, ma kakva ona bila, uvijek je uzvišena i rad u vojsci mora se smatrati dostojnim i potrebnim. To je život Ustaše!
Saopćio Otporaš, TRUP.
-
KRIV SAM - Sudbina razočaranog Delivuka i Tomislava Karamarka je identična, s razlikom od 37 godina.
Za ovoliku Hrvatsku "U"staše su se borili.
http://www.gradjanska-akcija-officia...put-i-cilj.../
SUDBINA RAZOČARANOG DELIVUKA I TOMISLAVA KARAMARKA JE IDENTIČNA, Delivukova 1979. Karamarkova 2016.
KARAMARKO BI TREBAO PROČITATI OVAJ ČLANAK RAZOČARANOG DELIVUKA, baš danas, srijeda 15 lipnja 2016. godine, kada je pritiskom sa svih strana morao napustiti sve političke privilege koje je obnašao u vladi i pri vladi RH. Prenosim ovaj članak sa portala Hrvatsko Obranbeno Štivo, a svi oni koji ga pročitaju, na jedan ili drugi način mogu sami sebe pronaći. Otporaš.
KRIV SAM - piše razočarani Delivuk - OTPOR br. 3/4. ožujak, 1979.
Kriv sam! – ©Hrvatsko Obrambeno Štivo
hrvatskoobrambenostivo.com › Otporaš
Početna » Otporaš » Kriv sam!
Ovaj tekst, ove rečenice su preslika, svega onoga što se događalo, Hrvatima, nakon 1945, godine. Upravo se to događa i danas nama koji smo sudionici Dom. rata. Od riječi do riječi, je istinito sve. Svak se može prepoznati u određenim segmentima.
Kriv sam! – ©Hrvatsko Obrambeno Štivo
hrvatskoobrambenostivo.com › Otporaš
Kriv sam što sam rođen kao Hrvat.
Kriv sam što sam rođen uoči Drugog svjetskog rata.
Kriv sam što sam pošao u pučku školu odmah nakon Drugog svjetskog rata.
Kriv sam što sam naučio čitati i pisati.
Kriv sam što sam mog pok. djeda Gabre otvorio škrnju u kojoj su bile pohranjene knjige hrvatskog značenja i koje sam čitao.
Kriv sam što sam te zanimljive knjige čitao i mnoge stvari zapamtio.
Kriv sam što sam slijepo slušao moje roditelje te tako postao praktičan katolik i kršćanin.
Kriv sam što sam zapamtio i loše i dobre stvari o patnjama mog hrvatskog naroda o kojima su mi roditelji uvijek pričali.
Kriv sam što sam se oduševio odvažnim i hrabrim sinovima Hrvatske koji su se nesebično žrtvovali da bi im djedovina sretna i slobodna bila.
Kriv sam što sam zavolio te iznimne sinove hrvatske preko kojih sam se zaljubio u Hrvatsku.
Kriv sam što sam u početku mog mladenačkog života prkosio vladi i zakonu koji su se nametnuli mom dragom hrvatskom narodu bez njegove volje.
Kriv sam što sam u tom prkosu napustio moj dragi narod hrvatski i tim činom počinio izdajstvo.
Kriv sam što sam opet u mladenačkoj dobi – u emigraciji – stupio u redove onih odvažnih Hrvata koji su htijeli svojom žrtvom i svojim životima povratiti čast, pravo i slobodu svom napuštenom narodu hrvatskom.
Kriv sam što sam tako bio svjestan moje zadaće unutar organiziranih Hrvata, da sam uvijek htio sve svoje žrtvovati za tu svetu zadaću, pa čak i život.
Kriv sam što nikada nisam htio udovoljiti mojim posve prirodnim porivima (kao što to mnogi danas neodgovorne čine a zadaća i sastanci za Hrvatsku baš ih i ne briga), nego sam uvijek mislio kako biti što točniji u zadaći hrvatstva kao organizirani Hrvat.
Kriv sam što je sudbina htjela da se jedna mlada francuska djevojka uda za mene.
Kriv sam takodjer što mojoj djeci – koja su po svim Božijim i ljudskim zakonima rodjena – ne posvećujeme dovoljno očinske pažnje na koja oni imaju puno pravo.
Kriv sam što u mojem rodoljublju za Hrvatsku često ne mogu razumijeti one moje prijatelje i Hrvate koji ne osjećaju i ne žrtvuju za Hrvatsku koliko ja.
Kriv sam što sam spreman za Hrvatsku učiniti sve pa i moj vlastiti život dati.
Kriv sam što sam spreman rušiti tamnicu Hrvata – Jugoslaviju.
Kriv sam što je mojim rodoljubnim postupkom zabranjeno mojoj djeci otići u onu zemlju gdje im je otac rodjen te upoznati baku, djeda, i ostalu svojtu i kamenjar po kojem je njihov otac naučio hodati i blago čuvati.
Kriv sam što moja djeca neće osjećati niti voljeti Hrvatsku o kojoj njihov otac i u snu toliko misli.
Kriv sam što poslije mene i u mojoj obitelji hrvatstvo prestaje postojati; jer mi je nasljedstvo rodjeno u tudjini.
Kriv sam što znam voljeti sve što je hrvatsko.
Kriv sam što ne znam mrziti.
Kriv ću biti takodjer kada čvrsto odlučim prijeći onim Hrvatima, osobama koje se isprazno zovu Hrvatima, a za djedovinu Hrvatsku ne mare ama baš ništa. Za to bi bilo bolje da se uopće nisam rodio; jer moj život i tako nije pridonio mnogo zajednici Hrvatstva. Trebao sam se roditi u ona vremena kada su glave i život bili mnogo jeftiniji od ružnoga dolara.
Razočarani Delivuk.
Izvor: Otporaš
Kriv sam! – ©Hrvatsko Obrambeno Štivo
hrvatskoobrambenostivo.com › Otporaš
Saznajte više: S poglavnikom na povlačenju - Stranica 2 http://slobodni.net/t119033-2/#ixzz4BgeYdDea
-
KRATKA BIOGRAFIJA DANE, DANIJELA JOLIĆA
(Tko je imao priliku imati knjigu "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA", koju je izdao Despot Infinitus 2014. godine u Zagrebu, mogao je u toj knjigi vidjeti prva pisma koja je general Drinjanin pisao svojim suradnicima. Jedan od tih suradnika je bio i Dane Jolić koji je živio u Torontu a general se počeo s njim dopisivati već 1952. godine. kada sam ja počeo pripremati tu knjigu, bila mi je potrebna kratka i sažeta biografija Dane, Danijela Jolića. Javio sam se njegovu sinu inž. Ivi Joliću. Ivo se je rado odazvao i ja sada ovdje, na ovoj temi: "Tko je Maks Luburić, general Drinjanin", donosim njegovo pismo, jer smatram da ova kratka i sažeta biografija Dane Jolića pripada ovim pismima, tim više da se sadržaj ovog pisma ne nalazi u spomenutoj knjigi. Otporaš.)
Dragi moj Mile,
Toronto,5.Studeni 2012.
Vidim iz priloženih materijala da si prikupio vrlo mnogo povijesne gradje, koju sam rado proučio, jer ja nisam znao toliko detalja o pok. gen. Drinjaninu, a naročito mi je drago da sam upoznao detalje o životnom putu Maxa poslije Bleiburga. U prilogu t.j u pismima koje ti šaljem je jedno pismo koje je on poslao mom pok.ocu Dani, koje je pisano na madžarskom jeziku, a uvijek sam se pitao kako je on toliko dobro naučio taj jezik, misleći da je njegov boravak bio povezan samo sa logorom Janka Pusta.
Naravno da ti čestitam na obilnom radu kojeg si se prihvatio, a vrlo mi je drago da si sakupio tako brojnu dokumentaciju.
Pitaš me da ti napišem nešto o mom pok. ocu Dani, pa evo u kratkim crtama: Rodjen je u selu Priluka u blizini Livna (cca 6.5 km zapadno od Livna prema Grahovu ) godine 1906.13.Listopada, od oca Ivana i majke Lucije rodjene Brdar iz sela Rujana isto u livanjskom polju..
Seljačko je dijete, odrastao kao sin bivšeg sluge, svog oca Ivana, koji je zbog siromaštva tražeći seoski posao na “pazaru” u Livnu kao 16, ili 17-to godišnjak uzet od seoskog gazde Jakova Barača da mu bude sluga i radi na njegovom imanju.
Poslije je taj moj djed Ivan, po čijem sam imenu i ja dobio ime, radeći za plaću u naturi i nešto gotovine i pošto je bio vrijedan i pošten kupio neko “Tursko” imanje u Priluci, i postao svoj gazda. Dakle, taj moj djed je imao 3 sna i jednu kćer, koja je bila najmladja i umrla u 16. god. nekom zarazom, a sinovi po starosti su bili Dane, Nikola i Jozo, koji su preživjeli 2. svjetski rat. Jozo kao najmladji je otišao poslije odslužene vojske u kraljevini Jugoslaviji na poziv državne vlade NDH, u Sarajevo i obukao se kao prvi vojnik Francetićeve “Crne Legije” i po njegovom kazivanju da nije bilo nikakvih uniformi, pa je krilnik (kasnije) Jure Francetić naredio da se pronadju bilo kakovi štofovi da se obuče vojska. Pretraženi su svi židovski dućani i pronadjena je velika količina “crnih” štofova od kojih su napravljena vojna odijela i tako je nastalo ime Francetićevih “Crnaca” ili elitne jedinice NDH “CRNA LEGIJA”. koje su oslobadjale dijelove BiH i čuvale granicu na Drini, od upada četnika iz Srbije.
Poseban zadatak je prema pričanju strica Joze bilo osiguranje željezničke pruge i praćenje vlakova i obrana od partizana i četnika. Taj moj stric Jozo je kasnije prebačen u njemačke vojne postrjbe t.zv. SS trupe, i na “Srijemskom frontu” ranjen od ruskih kachusa, boreći se protiv Rusa, da bi bio liječen u Austriji par mjeseci i kasnije je vraćen u rat u Hrvatsku. Doživio je kapitulaciju na Bleiburgu, predao se u tom pomoru tobože kao domobran, bio na križnom putu i boravio u logorima Zagreb (kanal), Jasenovac, Vinkovci, sve do Beograda, gdje je sudjen na 5 god. robije-teški rad, ”poklonjen” nekom srpskom seljaku kao ROB, i pošto je odredio 4.god pušten je na slobodu, vratio se u selo, i odmah otišao i odselio se u Vukovar, jer je oko 40 seljaka strijeljano u mom selu od parizana. On nebi preživio da je ostao u selu. U ovom ratu zarobljena je cijela obitelj, a njegov sin Dane je bio vodja obrane Dudika i istočnog Vukovara, koji se zadnji predao JNA i četnicima. Stric i strina su povraćeni ili razmijenjeni negdje 93 i smješteni u Kumrovec (Titova partijska kola), gdje je moj stric Jozo i umro.
Drugi brat Nikola je bio kovač po zanatu, nešto nije bio sposoban (slabog vida), pa nije uopće bio u vojsci, a moj otac Dane je pored svog seoskog posla dobio mjesto “cestara” ili putara na relaciji Livno -Glamoč, tamo neke 1926 ili 27. Osnutkom ustaškog pokreta tih godina, on je bio aktivista, da bi 1936. položio ustašku “zakletvu” i postao službeno član Ustaškog Pokreta. Zakletvu je položio kod ustaškog povjerenika advokata u Livnu po prezimenu Dr. Urmovica. Interesantno je da sam ja upoznao njegovog sina jer smo oba bili u Stranci Prava, a i on je bio advokat u Sarajevu.
Dalje da ti kažem da je moj otac poslije bio član UNSa (Ustaška Nadzorna Služba, mo.) sve do kraja NDH, kada je u povlačenju poslije Bleiburga, zajedno sa bratom Nikolom prešao granicu i pobjegao u Italiju, gdje je bio u nekom logoru Fermo, odakle su njih nekoliko nakon 2 god. boravka u logoru prebjegli u južnu Francusku, gdje su radili u kopanju nekog tunela, a poslije godinu dana odselili se u Versailles i tu su upoznali nekoliko istaknutih Hrvata, te su osnovali drustvo Kardinal A. Stepinac. Ne sjećam se imena koja su bila u tom društvu, no sjećam se da je bilo dosta velikih i poznatih imena iz vlasti NDH. Kako su jugo službe kidnapirale neke istaknutije Hrvate i ubijale ili ih odvodili u Jugoslaviju, moj otac i stric (Nikola, mo.) su jednom išli u Lourde gospi Lurdskoj; tako je stric odlučio prebjeći iz Francuske u Španjolsku u kojoj je ostao do svoje smrti, a umro je u nekakvom senatoriju za duševne bolesnike krajem 80-tih., u gradu Viktoriji blizu Bilbao.Tamo smo ga posjetili brat Viktor i ja 1987,i tako saznali nekakve detalje o njemu.
Moj otac Dane je ostao u Francuskoj do 1951, kada je dobio dozvolu da emigrira u Kanadu. U Kanadu je došao brodom iz Le Havre, (Grad Le Havre je na obalama Atlantika u zapadnoj Francusjoj, mo.) i nastanio se u Sudburiu-Ontario, a poslije je došao u grad Ajax kod Toronta, i tako se je nešto kasnije preselio u Toronto, zaposlio se u industriji cementnih blokova, kupio kamion od 5 tona i radio na prijevozu šljunka za izgradnju lokalnih autoputeva.
Tada su domaći ljudi iz Toronta i okolnih mjesta osnovali društvo Kardinal A.Stepinac u Hamiltonu, da bi poslije toga osnovali HOP pod imenom Ujedinjeni Kanadski Hrvati i on je bio prvi predsjednik.
Tokom vremena Udba je medju njih ubacila svadje, te su se u toj gluposti podijelili na gripe, koje su se razišle i tako je osnovan i HNO. (Hrvatski Narodni Odpor, mo.) U HOP-u su se okupili Ličani i Dalmatinci, a u OTPOR-u su bili Hercegovci, Bosanci, dakle sve Hrvati, a u obe grupe je bilo dosta Muslimana pro hrvatski orjrntiranih,
Zbog razdora i svadja koje je medju te naše nepismene, a “usijane” hrvatske glave ubacila UDB-a toliko su se raspali šireći osobne i političke tračeve. Moj otac je napustio UKH (HOP) i učlanio se u ODPOR, pazi ja pisem OTPOR, a to je bila druga podjela na ODPORAŠE (starija generacija, Francetic, Gagro, Štokan, Šimunac, moj otac i.td.) i OTPORAŠE. (Mladja gen. Karlo Sopta, Marko Nosić, Marin Sopta, ja…. ), jer starijim generacijama i neškolovanim ljudima nije upće poznato gramatičko pravilo “jednačenje suglasnika po zvučnosti” gdje su parovi b-p,d-t,g-k i td., gdje se prvi bezvučni suglasnik mijena i prelazi u zvučni, ako je poslije njega zvučni suglasnik, te tako D prelazi u T, jer je slijedeći P, a oni su gramatički u paru.! Tko će nepismenom čovjeku (insanu) to objasniti.?
Tako su moj otac, a kasnije i brat Viktor po dolasku u Kanadu 1954-ili 1955. postali ODPORAŠI i kako je otac bio stari ustaša stupio je u kontakt sa Maxom, i to je ta korespodencija. Ne nalazim vezu mog oca sa Maxom ili ODPOROM poslije 1959, jer moj otac je bio ona tvrdokorna stara poštenjačina, a neki izmedju braće Hercegovaca su “vrsni “traćaroši”, što moj otac nije podnosio, i on se povukao iz političke aktivnosti, izuzev, što je imao vezu sa velečasnim Lujom Ivandićem i ing.Dragom Jelinekom. Kako se je velečasni Ivandić odselio u USA, a Jelinek u Windsor, Ontario, tapolitička aktivnost je pomalo nestala.
Za OTPOR znaš da ga je Marim Sopta po “svojoj “volji “ u neka lažna obećanja od Tudjmana raspustio bez znanja i dozvole bilo koga. Ljudi su duhovno i dalje ostali OTPORAŠI, i tako što izumrli, što otišli u druge stranke, većinom HDZ, koji je sahranio nacionalni interes i ponos, te se pretvorio u stranku pljačkaša,lažova i jada hrvatskog.
Primi puno pozdrava od mene i moje supruge Marije.
Moja adresa je :
Ivo (john ) Jolic
1404-4235 SHERWOODTOWNE BLVD.
MISSISSAUGA,ON,L4Z-1W3,ON. CANADA
(To je pismo gosp. Ive Jolića meni. Osim neki tipkarskih pogrešaka, nisam ništa mijenjao. Gosp. Ivo Jolić piše o svojem ocu Dani, svojim stričevima Nikoli i Jozi, te ovo pismo bi se treblo smatrati kao izvor iz prve ruke. A sve ostalo je osobno mišljenje gosp. Ive Jolića. Ovim putem ga želim ispraviti da to nije bio Marin Sopta koji je predao organizaciju OTPOR u ruke dra. Franje Tuđmana, tj. u zajednicu OTPOR/HDZ. To sam bio, ja Mile Boban, Pročelnik HNO, koji je, uz suglasnost visokih dužnostnika HNO koji su se sastali u kući, sada pok. Mladena Dedića, u subotu večer 20 siječnja 1990. godine, vijećali cijelu noć i zajednički došli do zaključka da je MISIJA Hrvatskog Narodnog OTPORA završena. Zajednički smo se dogovorili da je kao Pročelnik predam našu organizaciju u ruke dra. Franje Tuđmana koji je tada bio predsjednik HDZ. Tako su OTPOR I HDZ u zajednici vodili borbu protiv jugoslavije a za ponovnu Obnovu Hrvatske Države. To dokazuje i svijedoči druga Konvencija HDZ koja je održana u Zagrebu 24, 25 veljače 1990. Mile Boban, Otporaš.)
-
JOŠ UVIJEK O KNIGI "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA"
(Na moju odresu dolaze kojekovih upiti, komentari, želje i znatiželje a sve u svrhu opširnijeg saznanja o spomenutoj knjigi. Tako mi je nedavno netko poslao što šu ovdje priložiti a da je to izlišlo na portalu outograf.hr, pisac neki Mile Lasić. Ne znam too bi taj Mile Lasić bio i odakle je, ali znam i čuo sam za Stanka Lasića visokog jugoslavenskog Udbaša, rodom od Širokog Brijega, a po svim saznanjima za koje se zna, odgovroran je ili suodgovoran za mnoga ubojstva hrvatskih političkih emigranata u emigraciji. Zato me ne čudi njegova negativna reakcija spomenute knjige, tim više da samo njegovo prezime, povezano sa Udbašom Stankom Lasićem, može pojasniti njegov stav prema državotvornom hrvatstvu. Mo. Otporaš.)
Cijeli case study nam govori kako se u Hrvatskoj Hrvati ni 70 godina poslije Drugoga svjetskog rata nisu u stanju ophoditi s tamnim mrljama u vlastitoj povijesti, te se ne žele razlikovati fašizam i antifašizam kao pokreti u Drugom svjetskom ratu, a potom se nije u stanju objektivno progovoriti ni o zloćudnim pojavama unutar antifašizma pri kraju rata i u poraću, kada se sunovratio u državni teror u obračunima s političkim protivnicima
Ilustracije radi ovdje će biti dotaknuta ”knjiga” pod nazivom ”Pisma Vjekoslava Maksa Luburića 1952.-1969.” (Despot Infinitus d.o.o., Zagreb, 2014., str. 1050). Nju je pripremio Luburićev politički intimus Mile Boban Otporaš, koji za sebe kaže: ”Rođen sam kao Hrvat u ponedjeljak 14. kolovoza 1939. godine…”
Knjiga od 1050 stranica počinje Predgovorom nakladnika Zvonimira Despota koji priznaje ”kako je hrvatsko društvo ponovno ideološki jako podijeljeno”, te tek stidljivo dodaje da se Luburić ne može izdvojiti iz NDH-konteksta: ”Od onoga što se zbivalo ratnih godina u NDH, a posebno u Jasenovcu, za koji se Luburić najviše veže…”
I taman kad čitatelj pomisli da će dobiti obrazloženje zašto je u Hrvatskoj moguće tiskati pisma ozloglašenog ratnog zločinca (To je tipično udbaški rječnik, a ne međunarodni, jer Maks Luburić nije prošao kroz ničiji, pa ni jugoslavenski sud koji bi ga na osnovu dokazanih činjenica osudili. Jugoslavenski komunistički sud iz Beograda, pa čak i zagrebački sud iz Zagreba koji je bio podložan Beogradu, su ga u apstencija osudili, što, opet, po međunarodnom pravu nema nikaokove pravne težine. Jer, za beograd ski državotvorni hrvati na jedan ili drugi način su zlikovci ili ratni zločinci. Mo. Otporaš.) znanstvenih komentara, slijedi poruka da ”o tomu ovdje nema smisla uopće išta pisati, jer je to zasebna tema…” (!?). Luburićeva pisma se objavljuju, veli Despot, jer su važna za istraživanje emigracije i za našu sadašnjost… (!!!)
Luburićeva pisma su skenirana i kronološki poredana, objasnio je potom Mile Boban Otporaš, te najviše pisama potječe od sljedećih osoba: Ratko Gagro, Miljenko Dabo Peranić, Pero Tutavac, Ante Kršinić, Dane Jolić, Ivan Stier, Štef Crnički, Rudi Erić, Igor Buljan i Mile Boban. Vrijedni Otporaš je inače siguran da je Luburić pisao i ljudima kakvi su: Srećko Rover, Stipe Brbić, Enver Mehmedagić, Mirko Meheš, Mirko Bušić, Vilim Cecelja, Stipe Šego, Mile Markić, Ivan Džeba, Dinko Šakić, i mnogi drugi, ali ta pisma nije uspio uvrstiti u knjigu za Despotovu seriju ”Hrvatska povijest”, za sada…
Cijeli case study nam govori kako se u Hrvatskoj Hrvati ni 70 godina poslije Drugoga svjetskog rata nisu u stanju ophoditi s tamnim mrljama u vlastitoj povijesti, te se ne žele razlikovati fašizam i antifašizam kao pokreti u Drugom svjetskom ratu, a potom se nije u stanju objektivno progovoriti ni o zloćudnim pojavama unutar antifašizma pri kraju rata i u poraću, kada se sunovratio u državni teror u obračunima s političkim protivnicima
Ilustracije radi ovdje će biti dotaknuta ”knjiga” pod nazivom ”Pisma Vjekoslava Maksa Luburića 1952.-1969.” (Despot Infinitus d.o.o., Zagreb, 2014., str. 1050). Nju je pripremio Luburićev politički intimus Mile Boban Otporaš, koji za sebe kaže: ”Rođen sam kao Hrvat u ponedjeljak 14. kolovoza 1939. godine…”
Knjiga od 1050 stranica počinje Predgovorom nakladnika Zvonimira Despota koji priznaje ”kako je hrvatsko društvo ponovno ideološki jako podijeljeno”, te tek stidljivo dodaje da se Luburić ne može izdvojiti iz NDH-konteksta: ”Od onoga što se zbivalo ratnih godina u NDH, a posebno u Jasenovcu, za koji se Luburić najviše veže…”
I taman kad čitatelj pomisli da će dobiti obrazloženje zašto je u Hrvatskoj moguće tiskati pisma ozloglašenog ratnog zločinca bez znanstvenih komentara, slijedi poruka da ”o tomu ovdje nema smisla uopće išta pisati, jer je to zasebna tema…” (!?). Luburićeva pisma se objavljuju, veli Despot, jer su važna za istraživanje emigracije i za našu sadašnjost… (!!!)
Luburićeva pisma su skenirana i kronološki poredana, objasnio je potom Mile Boban Otporaš, te najviše pisama potječe od sljedećih osoba: Ratko Gagro, Miljenko Dabo Peranić, Pero Tutavac, Ante Kršinić, Dane Jolić, Ivan Stier, Štef Crnički, Rudi Erić, Igor Buljan i Mile Boban. Vrijedni Otporaš je inače siguran da je Luburić pisao i ljudima kakvi su: Srećko Rover, Stipe Brbić, Enver Mehmedagić, Mirko Meheš, Mirko Bušić, Vilim Cecelja, Stipe Šego, Mile Markić, Ivan Džeba, Dinko Šakić, i mnogi drugi, ali ta pisma nije uspio uvrstiti u knjigu za Despotovu seriju ”Hrvatska povijest”, za sada…
Cijeli case study nam govori kako se u Hrvatskoj Hrvati ni 70 godina poslije Drugoga svjetskog rata nisu u stanju ophoditi s tamnim mrljama u vlastitoj povijesti, te se ne žele razlikovati fašizam i antifašizam kao pokreti u Drugom svjetskom ratu, a potom se nije u stanju objektivno progovoriti ni o zloćudnim pojavama unutar antifašizma pri kraju rata i u poraću, kada se sunovratio u državni teror u obračunima s političkim protivnicima
Ilustracije radi ovdje će biti dotaknuta ”knjiga” pod nazivom ”Pisma Vjekoslava Maksa Luburića 1952.-1969.” (Despot Infinitus d.o.o., Zagreb, 2014., str. 1050). Nju je pripremio Luburićev politički intimus Mile Boban Otporaš, koji za sebe kaže: ”Rođen sam kao Hrvat u ponedjeljak 14. kolovoza 1939. godine…”
Knjiga od 1050 stranica počinje Predgovorom nakladnika Zvonimira Despota koji priznaje ”kako je hrvatsko društvo ponovno ideološki jako podijeljeno”, te tek stidljivo dodaje da se Luburić ne može izdvojiti iz NDH-konteksta: ”Od onoga što se zbivalo ratnih godina u NDH, a posebno u Jasenovcu, za koji se Luburić najviše veže…”
I taman kad čitatelj pomisli da će dobiti obrazloženje zašto je u Hrvatskoj moguće tiskati pisma ozloglašenog ratnog zločinca bez znanstvenih komentara, slijedi poruka da ”o tomu ovdje nema smisla uopće išta pisati, jer je to zasebna tema…” (!?). Luburićeva pisma se objavljuju, veli Despot, jer su važna za istraživanje emigracije i za našu sadašnjost… (!!!)
Luburićeva pisma su skenirana i kronološki poredana, objasnio je potom Mile Boban Otporaš, te najviše pisama potječe od sljedećih osoba: Ratko Gagro, Miljenko Dabo Peranić, Pero Tutavac, Ante Kršinić, Dane Jolić, Ivan Stier, Štef Crnički, Rudi Erić, Igor Buljan i Mile Boban. Vrijedni Otporaš je inače siguran da je Luburić pisao i ljudima kakvi su: Srećko Rover, Stipe Brbić, Enver Mehmedagić, Mirko Meheš, Mirko Bušić, Vilim Cecelja, Stipe Šego, Mile Markić, Ivan Džeba, Dinko Šakić, i mnogi drugi, ali ta pisma nije uspio uvrstiti u knjigu za Despotovu seriju ”Hrvatska povijest”, za sada…
-
KAKO JE DOŠLO DO POLARIZACIJE UNUTAR HRVATSKOG NARODNOG OTPORA
Ponedjeljak, 27 lipnja 2016.
Bog! dragi moji prijatelji,
Prilažem ovdje četiri linka koja su uperena protiv organizacije Hrvatski Harodni OTPOR. Molim lijepo kliknite na ova četiri linka. Najviše se spominje Zvonko Bušić i njegova petorka, ali sve je upereno išlo protiv OTPORA da se OTPOR ocrni i sruši. Najviše su bile žrtve ovog ocrnjivanja članovi organizacije Hrvatski Narodni OTOPR i njihove obitelji. Tko je ovu urotu protiv OTPORA pripremao, zna se: UDBA, ali bilo je UROTA i u samom OTPORU, tj. unutar samog OTPORA. Kada bi se mogla sva pisma iznijeti na svijetlo dana, pisma koja su pisali članovi organizacije OTPOR jedan drugome, kopirala se i širila dalje, stizala gdje su trebala i ne trebla stići, sve za jednu svrhu a ta je bila da se zamuti što više, posvade Hrvati što više, da se sumnja i sumnje šire, da Hrvati na Hrvate počimaju prstom upirati tko je više, tko manje a tko najmanje kriv, itd.
Ja posjedujem veliki svežanj pisama iz kojih bi se moglo stručno dokazati da se je ciljano išlo za tim da se OTPOR kao organizacija uništi. Uzmimo u jedno ozbiljno razmatranje samo dvije riječi, a te riječi su: ODPOR i OTPOR . To su bili članovi iste organizacije ODPORA do generalove smrti 20 travnja 1969. godine. Poslije generalove smrti nastupilo je rasulo, upiranje prstom jedan u drugoga i sumnja se počela širiti do te mjere da su od jedne organizacije ODPOR postale dvije: ODPOR i OTPOR. Taj razdor unutar organizacije HNO je nesumnjivo mnogo doprinijeo nepovjerenju među članovima i do jučerašnjim prijateljima iste organizacije, što je uveliko UDBA iskoristila za razjarivanje mržnje i širenje sumnje među bivšim prijateljima i članovima organizacije HNO, stavljajući naglasak na dvije riječi: ODPOR i OTPOR. Mržnja se je širila tako smišljeno među članovima da svi oni koji su ostali vjerni i lojalni Glavnom Zapovjedniku Hrvatskog Narodnog ODPORA Maksu Luburiću, generalu Drinjaninu, su dobri i pošteni Hrvati, a svi oni koji su otišlu u organizaciju OTPOR su agenti UDBE. Ovi nazivi se mogu pronaći u raznim pismima, člancima u novini Obrana, časopisu OTPOR i, nažalost, tvrdim ovdje i fizičkim obračunavanjima na poknicima, pred crkvom, na utakmicama, itd.
Meni je osobno Pročelnik HNO za Oceaniju pisao pismo sredinom osamdesetih godina u kojem me je pitao nekako ovako: Koliko si plaćen da rušiš ODPOR. A šta na sve ovo reći osim to da je UDBA smišljeno kamen među nas Hrvate bacila a ruku sakrila. Kako se je sumnja širila, napetost je iz dana u dan rasla sve veća i veća među Hrvatima. Polarizacija među Hrvatima je postala vidljiva i to je UDBA uveliko iskoristila. I sve malo po malo, reklo bi se da UDBA sa svojim filijalima nije mirovala, već pripremala teren za njujorške procese Hrvatima. Zato sam mišljenja da bi i ovo područje trebalo obraditi dok još ima živih svjedoka ti žalostnih zbivanja na području sjevoroameričkog kontinenta. U protivnom vjerovat će se više onima koji su nešto napisali, istinu prešućivali a lažima se služili. Cilj za obraditi ovu temu nije sakriti jedno, prešutjeti drugo a iznijeti treće, nego napisati ISTINU, kako je meni Mile Markić (1926-2007) pred smrt rekao preko telefona: "…Imenjače, mi smo se tako zvali, jer je njemu Mile ime kao i meni) znam te u dušu i znam da ćeš ti jednom, kad-tad, nešto napisati. Sve što te milim je to da ISTINU pišeš…"
Mile Boban, Otporaš.
http://observer.com/2016/01/wh...
http://net.hr/danas/svijet/ner...
http://www.nytimes.com/1981/06...
Višestruki odgovor s citatom na ovu poruku http://hop-portal.com/2016/01/...
-
PISMO GENERALA DRINJANINA OSNIVAČU HRVATSKOG REVOLUCIONARNOG BRATSTVA GEZI PAŠTI
general Drinjanin, 2 travnja 1963.
Bratu Geza Pašti, Australija.
(Donosim ovo generala Drinjanina pismo Gezi Pašti kojeg je Srećko Rover stavio u novinu Hrvatski Tjednik iz Australije, za 10 Travnja 1979., strana 6. Ovo pismo se ne nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA", niti ja posjedujem kopiju pisma Geza Pašti kojeg je on pisao generalu. Za povijest bilo bi važno i to znati, ali nadati se je da će se jednog dana i to pismo pronaći. Otporaš.)
Dragi Geza!
Mene je Tvoje pismo jako obradovalo, a posebno zato, jer je pisano na stroju, pa nisam morao odgonetati hieroglife Tvojeg "švrakopisa"…(Riječ "hieroglife" je oblik crteža pisma starih Egipćana u vidu životinja, ljudi, predmeta itd., kako bi odgonetali smisao pisma, mo. Otporaš.)
Cijenio sam bistrinu Tvojih misli, određeni revolucionarni stav, a pitanje, kada je netko upao ili ispao iz HOP-a, za mene je sasvim sporedna stvar. Ja već 32 godine upadam i ispadam, pa niti HOP što dobio, niti ja što izgubio...Drago mi je i to, da govoriš određenim tonom u ime jedne organizacije, kojoj stojiš na čelu. Mladi ljudi koji imaju ideja i znadu postaviti ciljeve i sprovoditi ih, znače nešto za budućnost.
Ja sam ovih dana navršio 50-tu godinu, (general Luburić je rođen 6 ožujka 1913. a ovo pismo je pisano 2 travnja 1963. dakle 50 godina i mjesec dana, mo) a od tog 32-godišnjeg djelatnog ustašovanja. (Početkom ove godine javio mi se čovjek iz Hrvatske koji je kupio knjigu Pisma Vjekoslava Maksa Luburića, te me izročito pitao dali znam kada je i koje godine general Luburić došao u logor janka Pusta. Nisam znao točno. Nagađao sam. Odgovorio sam mu: Možda 1932, a može biti i 1931. godine. Sada, ovdje u ovom pismu Geza Pašti general piše "...a od tog 32-godišnjeg djelatnog ustašovanja...". Znači, uzmimo u obzir godinu kada je ovo pismo pisano 1963. te oduzmimo "32 godine djelatnog ustašovanja", dolazimo do zaključka da je Vjekoslav Luburić, Maks, došao u logor JankaPusta 1931. godine, dakle, kada mu je bilo 18 godina. Mo. MB Otporaš.)
Jedna od najdražih uspomena mojeg života je čas, kada mi je pristupio naš legendarni bego na Janka Pusti i čestitao mi na izvršenoj pobuni, kada sam sa šakom djece razbio jednu degeneriranu grupu u tuđini, skoro bez vanjskih veza, preuzeli, kako sam rekao, komandu na Janki. Tvoja pobuna i drugih meni miriše po mojoj prošlosti, pa kako sam uvijek bio neka vrst buntovnika protiv nekoga i nečega, meni je to lakiše shvatiti, nego našim političkim "pticama", koja su u svojoj mladosti bila neka vrst konzervativaca, jer su se borili , da sačuvaju samo život.
Kada ja jednom odlučim pa napišem ono, što sam prošao kao dijete, "ima da padne na dupe" pola emigracije: malo je falilo da sam postao komunista. (Za ovu izreku da Maks umalo nije postako komunista, neki su me pitali dali znam gdje i kada je to general Luburić rekao ili nekome napisao. Jedan od tih je bio moj dobri i dragi prijatelj Miško Maslač (1940.2013). Sada znamo da je to Maks pisao Gezi Paštiju u Australiju 2 travnja 1963. Mo. Otporaš.) Da nisam bio vjernik i da nisam vidio srpsku nepravdu, da mi Srbi nisu ubili oca, kada sam bio dijete, ne bi bilo teško gladnu hercegovačku žabu natjerati u socijalnu baru. (Po ovome bi se onda trebalo razmijeti i hercegovačku gladni djecu tog vremena, razumijeti i Juru Galića koji je još uvijek živ i sve one koji su prevarom socijalizma otišli se boriti protiv svoje vlastite Hrvatske Države, mo. Otporaš.) Ako Ti ovo pišem, to nije slučajno, nego zato, jer vjerujem, da si i Ti u traženju puteva u prošlosti, mislio ne samo na slobodu Hrvatske, nego i na socijalnu stvar. Mi oko "Drine" malo suza ronimo za hrvatskim kapitalistima, koji su poderali tabane, tražeći po hrvatskim stazama veći komad kruha.
Ne smeta mene, da sebi i svom narodu daješ neku važnost. Malo će Hrvati imati koristi od onih, koji ne vjeruju u ono što rade, ili koji sami svoju oslobu ne znaju braniti. Ja se ne bojim riječi "ambicija". Ako samo malo turimo nos u povjesnicu svijeta, svugdje ćemo naći tu čarobnu riječ, pa čak i kod sv. Franje i sv. Terezije - ambicija je sasvim točno definirana. Ja ću shvatiti ljude, koji promjene ideju i rađe prihvatiti takove, nego one, koji radi siromaštva duha uopće ideju nemaju, pa je i ne mogu promijeniti…Jedva je bilo velikih ljudi, koji se nisu jednog dana našli napušteni, a posebno je to u hrvatskoj emigraciji bilo lako na svakom koraku. Htio sam tim reći, da si ne praviš previše iluzije u sigurnost onih koji s Tobom rade i kojima su povjereni razni zadatci..."
(Eto, tako je pisao pokojni Maks Luburić, general Drinjanin mladom Gezi Paštiju, te je svojom marljivošću pokojni Maks Luburić pridonio jačanju duha hrvatski buntovnika. Otporaš.)
-
RAZLAZ POGLAVNIK/LUBURIĆ 1956. JE PREKRETNICA HRVATSKE POLITIČKE EMIGRACIJE
(Donosim, po svoj prilici, zadnju stranicu jednog pisma kojeg je pisao Vršioc dužnosti Glavnog Povjerenika H.N.O. i Glavnog Tajnika Medjudruštvenog Odbora u Melbourne-u, ožujka 1956. Ja posjedujem samo jednu stranicu, ali kako je pismo pisano izgleda kao da je ovo zadnja stranica pisma, jer nema naslova kome je pismo pisano i na koga je poslato. Ipak iz sadržaja ove stranice može se zaključiti nervoza Hrvata u kojoj su živjeli uzrokom RZALAZA POGLAVNIK/LUBURIĆ. To vrijeme nije bilo samo vrijeme ogovaranja, vrijeme olajavanja Hrvata protiv Hrvata, nego je to upravo bilo vrijeme traženja puteva kako razumijeti i one Hrvate koji su osjećajno bili u srcu i u duši Hrvati, ali ipak su se borili protiv svoje Države Hrvatske, pa makar ta Hrvatska Država u njihovim maštama bila i "Fašistička" Hrvatska Država, što ona uopće nije bila. Ovo područje još ni danas, na dan američke 240 godina državnosti/nezavisnosti 4 srpnja 2016. godine nije ispitano ni povijestno razrađeno. To se je moglo uočiti u ovih zadnjih nekoliko mjeseci hrvatskog političkog vrha RH veličajući avnoj i zavnoh kao temelje na kojima - po njihovim mišljenjima - je stvorena današnja RH, a da su pri tome zaboravili spomenuti da je RH stvorena na temeljima želja hrvatskog naroda i na temeljima borne protiv svakog jugoslavenstva i titoizma. Zato dolje priloženo pismo, koliko god ono bilo istinito/neistinito, neka bude dio povijesti hrvatske političke emigracije. Otporaš.)
Pismo bez ikakovog naslova počima ovako:
"Kada smo pročitali jadnu i neistinitu argumentaciju g. Vrančića, onda nam je bilo jasno zašto je njegova misija sa "Bielom zastavom preko Alpa" završila u četnički logor u Italiji mjesto u Zapovjedničtvo Savezničkih snaga u Caserti. Čovjek ovakovih siromašnih sposobnosti nije ni mogao izvršiti jedan takav zadatak. Da je na njegovu mjestu bio obični čarkar, bolje bi izvršio, (zadatak, mo.) jer bi imao na umu važnost ove misije, o kojoj je ovisilo toliko hrvatskih života.
U svojem pismu g. Vrančić kaže, da su general Luburić i Srećko Rover "odbili poziv Hrvatskog Domobrana, da organiziraju u svojim zemljama medju Hrvatima i prijateljima slanje brzojava novim oblastima u Argentini protiv progonjanja Poglavnika i Hrvata u Buenos Airesu". (Tko je imao priliku čitati knjigu PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA, mogao je u toj knjigi pronaći mnoga pisma i Okružnice HNO koje je pisao general Luburić, pozivao Hrvate svih političkih nazora da pišu i pošalju telegrame novoj argentinskoj vojnoj Junti, da nije istina ono što protivnici Poglavnika serviraju novoj argentinskoj vladi. Mo. Otporaš.)
Prije svega mi takav poziv Hrvatskog Domobrana nismo nikada primili, ali čim smo dobili obaviest od generala Luburića i Ivici Krlića, još iste noći, uputio je brat Rover zajedno sa nama okružnicu svim hrvatskim družtvima na području Oceanije sa molbom, da se upute brzojavi i protesti. NEMA NITI JEDNOG HRVATSKOG DRUŽTVA NA PODRUČJU OCEANIJE, koje nije odmah postlalo radiograms (upućene) na predsjednika Lonardi-a, (Mirne duše se može reći da je u Argentini bio građanski rat 1953/1955 gdje je vojnička Junta generala Eduarda Leonadra zbacila bivši Peronov režim, koji je, to je Hrvatima poznato, uveliko pomogao Hrvatima, pa i samom Poglavniku. To su neprijatelji Poglavnika i Hrvatske iskoristili i predočili novoj vladi generala Eduarda Leonarda lažne dokaze protiv Poglavnikamo. Na osnovu tih lažnih i fabriciranih "dokaza" nova argentinska vlast je počela progoniti Poglavnika i sve istaknute Hrvate. To je čak uzrokovalo atentat na Poglavnika Desetog Travnja 1957, godine i njegov odlazak za Španjolsku. Otporaš.) a po uputama Medjudružtvenog Odbora.
Vi ste, braćo, u tome svjedoci. Mi imamo i danas veliki broj kopija dotičnih protestinh pisama. Osim toga na priedlog brata Rovera poslana je pomoć u vrlo znatnom iznosu osobno Poglavniku. Poglavnik je potvrdio primitak i zahvalio se na uslugama u ovim težkim danima. Ovo sve dobro zna i g. Vrančić, ali ga ne smeta, da iznosi ovakove nesting, jer to leži u njegovu moralu. G. Vrančić nadalje kaže, da se "troše stare tiskanice družtva" tj. da dotična družtva ne postage. Želimo naglasiti, da ova družtva na području Oceanije postoje i da su gradjena na čvrstoj bazi, pa se neće poljuljati na pisma g. Vrančića i njemu sličnih. G. Vrančić bi morao znati, da istina uviek podjedjuje, a nestina ruši samo one, koji se sa njome služe.
Mi smo uviek učinili što je bilo u našim mogućnostima, a i u buduće ćemo tako raditi za dobrobiti hrvatskog naroda, a još bi mogli više vremena utrošiti u ovu borbu, da se ne trebamo boriti protiv pojedinaca u našim redovima kao što su g. Vrančić, Subašić, Raić i njima slični.
Povodom nekoliko samozvanih pisama, koja stužu iz Sydney-a, a podpisani su po podpuno nepoznatim osobama, za koje smo po prvi puta čuli da uobće postoje, želimo naglasiti još jedanputa, da naš zaključak od 14 siječnja 1956. god. nije podpisan po osam "hrvatskih rodoljuba", već po OSAM HRVATSKIH DRUŽTAVA I KLUBOVA U AUSTRALIJI I NOVOM ZELANDU, tj. sveukupne hrvatske organizacije na ovom području.
U Sidney-u sastala se grupica ljudi na privatnom sastanku. Ovi ljudi na čelu sa neozbiljnom osobom Tomljanovićem u duhu jedinstva sa Vuinom: Sporisem (Ne znam šta bi ova riječ mogla značiti, mo.) žele voditi "politiku". U svojoj tobožnjoj "rezoluciji" i ponavljanju o vjernosti Poglavniku, najavili su duh "mirotvorstva", odgoja maldeži - čitav "petogodišnji plan dada" - a u stvari njihova "politika" počela je i završila sa jednim stereotipnim pismom podpisivanim u više navrata, a sastoji se u sramotnom napadanju na brata Rovera,
Ovaj Medjudruštveni Odbor smatra zakonitim družtvom A.H.D (Australska Hrvatska Društva, mo.) u Sydney-u na čelu sa predsjednikom Zdenkom Dandom.
Onim ljudima koji nas nazivaju "odmetnicima" i koji kažu da se odričemo Poglavnika, možemo samo ovako odgovoriti - Mi se ne odričemo Poglavnika, ali želimo, da ljudi, koji rade na štetu cjelokupnog Hrvatskog naroda budu ukolnjeni iz Poglavnikove okoline, i da čestiti i požrtvovani rodoljubi dodju na njihovo mjesto, te da svojom požrtvovanošću i radom dopinesu konačnom oslobodjenju NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE.
Ne želimo one ljude, koji su pretvorili našu oslobodilačku borbu i hrvatsko ime u sramotnu trgovinu, te si ovim imenom žele osigurati udoban život u emigraciji, a na povratak u Hrvatsku niti ne pomišljaju.
Sa ovom okružnicom želimo završiti ovaj žalostni pasus u hrvatskoj emigraciji i dati se svim silama na rad za budućnost i ići prema konačnom cilju. Pred nama se nalazi gola i kruta hrvatska stvarnost. Mi ne vidimo koristi u klevetničkim i neistinitim napadajima i izživljavanjima raznih Subašića, Ilića, Vrančića i osoba koje razašilju samovoljna pisma u tu svrhu. (Ove osobe i mnoge druge se mogu pronaći u spomenutoj knjigi Maksa Luburića, gdje on u raznim Okružnicama i pismima prstom upire u krivce skoro svih tih zavrzlama, neistina i laži. U tu svrhu potrebo bi bilo pregledati DRINU br. 1/3 1956. koja ima 88 stranica i sva je posvećena tim lažima i intrigama, bez sakrivanja imena tih osoba. Mo. Otporaš.)
Povjerenje naroda opravdava se ozbiljnim radom i borbom. Mi smo tako i do sada radili, paćemo i nakon ove naše unutarnje krize nastaviti našim radom i borbom za Hrvatsku. Mi nismo desničari ni lievičari, nego svjesni ljudi, koji uvidjaju, da na emigraciji leže velike dužnosti, koje moramo izvršiti. Ne želimo se igrati vodja, nego okupiti sve zdrave hrvatske snage, koje žele po svojoj hrvatskoj svjesti raditi na oslobodjenju domovine.
DESETI TRAVNJA je zacrtao naš put, koji je obnova Starčevićevog deržanstva. To je obći hrvatski dan, koji pripada svim Hrvatima i nitko ga ne može monopolizirati, kao što i hrvatstvo nije monopol nekolicine ljudi nego osobina rodoljuba. Ustaška misao inspirirala je Dessti Travnja, a stvorio ga je hrvatski narod sveobćim ustankom.
Petnaesta je obljetnica hrvatske državnosti pred nama. Hrvatska Družtva u Australiji i Novom Zelandu prednjačili su u svietu pri proslavama, najvećeg hrvatskog dana, dana HRVATSKE NEZAVISNOSTI, te će i ove godine proslaviti ovaj sveti dan u duhu povratka u NEZAVISNU DRŽAVU HRVATSKU.
Za Poglavnika i Dom Spremni!
Vršioc dužnosti:
GL. POVJERENIKA H.N.O.,
GL. TAJNIKA MEDJ. ODBORA,
Branko Božičević v.r.
U Melbourne-u, ožujka 1956. g.
Šesdeseto godina i četiri mjeseca kasnije, prepisao. Mile Boban, Otporaš.
-
ZAKONSKA ODREDBA NDH O OSNIVANJU HRVATSKE PRAVOSLAVNE CRKVE (1) dio
ŠTO MNOGI HRVATI NISU ZNALI, ZAHVALJUJUĆI NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ SADA ĆE ZNATI
Zato molim hrvatska pera da se obrate na ovu Zakonsku Odredbu NDH o osnivanju Hrvatske Pravoslavne Crkve, jer u protivnom slučaju, vjerovat će se titinim nasljednicima, simpatizerima, obožavateljima, jugoslavenskom državnom odvjetniku Jakovu Blaževiću koji je nepošteno optužio i sudio nadbiskupu dru. Alojziju Stepincu.
Po datumu i datumima se može vidjeti kada sam ja ovo bio stavio na stranicu HRVATSKA I USTAŠTVO na portalu javno.com. Ta stranica više ne postoji, več od travnja 2010. Hvala dragom Bogu da sam ovo prenio na moj e-mail adresu i tako sačuvao ovaj povijestni dokumenat za druge Hrvate koji nisu imali priliku o ovome baš ništa, malo ili iskrivljeno znali; ali su zato mnogo znali o rasnim zakonima NDH, jer je to bilo u interesu neprijatelja hrvatskog naroda širiti. Mile Boban, Otporaš, na dan američke državnosti Deseti Travnja, odnosno FOURTH OF JULY 2016.
Otporaš (Mile Boban) (Neću Reći)
31.01.2010 09:49 h
Hrvati pravoslavci!
Velika većina tih ljudi NISU Srbi, već Hrvati! Hrvati koji ne žele da ih se svrstava pod Srbe samo zato što su pravoslavci. Hrvati su multireligiozan narod, a to nije naša slabost, već BOGATSTVO.
Riješenje ovog problema vidim u osnivanju Hrvatske pravoslavne crkve! Zato u pet (6) nastavaka donosim sa portala http://www.hrvatskipravoslavci.com/ za sve čitatelja portala javno.mom da slobodno izrae svoja mišljenja povodom ove Zakonske Odredbe NDH o osnutku Hrvatske Parvoslavne Crkve. Otporaš.
Hrvatska Pravoslavna Zajednica - Hrvatski pravoslavci
www.hrvatskipravoslavci.com
HPZ - Aktualnosti Urednik Administrator Utorak, 29 Rujan 2015 17:02 VAŽNA OBAVIJEST . Obavješćujemo svekoliko pučanstvo Zadarske županije i ...
http://www.hrvatskipravoslavci.com/
Otporaš (Mile Boban)
31.01.2010 13:23 h
Hrvatska Pravoslavna Crkva
Potrebe radi koja se je ukazala povodom slučaja pravoslavnih Hrvata, čitaj Srba, u Zadru, dragovoljni ili samovoljni prijelaz sa pravoslavne vjere na katoličku, me je natjerao da potražim Zakonsku Odredbu NDH glede pravoslavnih Hrvata i njihove crkve u Hrvatskoj, koju sam pronašao i u nastavcima jedan za drugim, iznosim ovdje u obliku komentara. Molim čitatelje, posebno hrvatske pravoslavce, da slobodarski iznose svoja pišljenja i zapažanja glede ove "Zakonske Odredbe" NDH iz 1942. godine. Otporaš
( PRVI DIO )
Home Pismohrana Poviest i uljudba Hrvatska Pravoslavna Crkva
Hrvatska Pravoslavna Crkva
ZAKONSKA ODREDBA 0 HRVATSKOJ PRAVOSLAVNOJ CRKVI
§. 1. Na području Nezavisne Države Hrvatske osniva se Hrvatska pravoslavna crkva, koja je samosvojna (autokefalna).
§. 2. Ustrojstvo i djelokrug Hrvatske pravoslavne crkve uredjuje se ustavom, koji potvrđjuje Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske.
§. 3. Provedba ove zakonske odredbe povjerava se ministru pravosudja i bogoštovlja.
§. 4. Ova zakonska odredba zadobiva pravnu moć današnjim danom.
U Zagrebu, dne 3. travnja 1942.
Broj: XC — 817 — Z — 1942.
Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske
DR. ANTE PAVELIĆ v. r.
Ministar pravosudja i bogoštovlja:
DR. MIRKO PUK. v. r.
USTAV HRVATSKE PRAVOSLAVNE CRKVE
Na temelju zakonske odredbe o osnutku Hrvatske pravoslavne crkve od 3. travnja 1942. broj XC. — 817. — Z — 1942. potvrđjujem ovaj Ustav Hrvatske pravoslavne crkve:
I. OBĆE ODREDBE
§. 1.
Hrvatska pravoslavna crkva jest jedna i samostalna (autokefalna). Za nju vriede dogmatska i kanonska načela sv. pravoslavlja.
§. 2.
Hrvatska pravoslavna crkva ima dostojanstvo patrijarhije sa sjedištem u Zagrebu.
§. 3.
Grb Hrvatske pravoslavne crkve sastoji se od poluštita s dvadesetpet pačetvorinskih polja, bielih i crvenih, poredanih naizmjence u pet redova tako da je početno polje bielo, a u sredini poluštita stoji jednakokraki križ modre boje. Sve crkvene oblasti, crkvena samoupravna tiela i crkveni djelatnici torgani) imaju svoje žigove s crkvenim grbom u sredini i nadpisom okolo: "NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA", a izpod toga ime samoupravnog tiela. odnosno crkvenog djelatnika (organa) i oblasti i oznaka mjesta njihova sjedišta.
§. 4.
Službeni jezik Hrvatske pravoslavne crkve je hrvatski, sa službenim hrvatskim pismenima.
Zastava Hrvatske pravoslavne crkve jest trobojnica: crven, bieli, plavi s jednokrakim križem zlatne boje na bielom polju.
§. 5.
Hrvatska pravoslavna patrijarhija pravna je osoba. Isto su tako pravne osobe eparhije i župe (parohije).
§. 6.
Hrvatska pravoslavna crkva upravlja se u dogmatskom i kanonskom pogledu na temelju:
a) sv. Pisma i sv. predaje prema nauci sv. pravoslavlja,
b) kanona obćih crkvenih sabora, a u upravnom pogledu na temelju:
a) zakona o osnutku Hrvatske pravoslavne crkve,
b) ustava Hrvatske pravoslavne crkve,
c) naredaba i zaključaka onih oblasti, koje su za to opunomoćene ovim ustavom.
§. 7.
Uredjenje Hrvatske pravoslavne crkve jest crkveno-hijerarhijsko i crkveno-samoupravno.
§. 8.
U Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi postoje ovi crkveno-hijerarhijski i samoupravni djelatnici (organi):
a) patrijarh, sv. arhijerejski sabor, veliki crkveni sud,
b) episkop, eparhijski crkveni sud,
c) nadžupnik (arhijerejski namjestnik),
d) župnik (paroh),
e) crkveno-obćinskl upravni odbor.
§. 9.
Na čelu Hrvatske pravoslavne crkve stoji patrijarh, koji je ujedno mitropolit zagrebačke mitropolije. Naslov je patrijarha: »PATRIJARH HRVATSKE PRAVOSLAVNE CRKVE I MITROPOLIT ZAGREBAČKI«.
§. 10.
Hrvatska pravoslavna crkva jest episkopalna. Ona se u upravnom pogledu đieli na eparhije, arhijerejska namjestničtva (nadžupničtva) i župe (parohije). Na čelu eparhije je episkop kao glavar svoje eparhije. On predstavlja eparhiju pred državom i odgovoran je patrijarhu i sv. arhijerejskom saboru.
§. 11.
U Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi ove su eparhije:
a) mitropolija zagrebačka sa sjedištem u Zagrebu. Pod ovu mitropoliju spadaju sliedeće velike župe: Livac i Zapolje, Bilogora, Zagorje, Prigorje, Pokupje, Gora i Modruš,
b) eparhija brodska sa sjedištem u Bosanskom Brodu. Pod ovu eparhiju spadaju sliedeće velike župe: Vuka, Baranja i Posavje,
c) eparhija petrovačka sa sjedištem u Bosanskom Petrovcu. Pod ovu eparhiju spadaju sliedeće velike župe: Vinodol i Pođgorje, Bribir i Sidraga, Cetina, Gacka i Lika, Krbava i Psat, Sana i Luka, Pliva i Rama.
d) eparhija sarajevska sa sjedištem u Sarajevu. Pod ovu eparhiju spadaju sliedeće velike župe: Vrhbosna, Usora i Soli, Lašva i Glaž, Dubrava i Hum.
§. 12.
O osnivanju, ukidanju, razgraničenju i sjedištu eparhije odlučuje patrijarh u sporazumu s ministarstvom pravosudja i bogoštovlja.
§. 13.
Eparhija se đieli u nadžupničtva (arhijerejska namjestničtva) i župe (parohije)
§. 14.
Arhijerejsko namjestničtvo (nađžupničtvo) čini više župa (parohija) pod nadzorom jednoga nadžupnika (arhijerejskog namjestnika).
§. 15.
O osnutku, nazivu i ukidanju nadžupničtava (arhijerejskih namjestničtava) odlučuje episkop u svojoj eparhiji.
§. 16.
Župa (parohija) je zajednica pravoslavnih osoba, koje stoje pod duhovnih upravljanjem župnika (paroha).
U jednom mjestu može biti više župa (parohija). Više mjesta mogu sačinjavati jednu župu (parohiju).
§. 17.
Župu (parohiju) čine najmanje 400 pravoslavnih domova. Dom je svaka zasebna pravoslavna obitelj kao i punoljetna osoba sa samostalnim zanimanjem.
§. 18.
Episkop u sporazumu s ministarstvom pravosudja i bogoštovlja odlučuje o osnutku župa (parohija).
§. 19.
Svaki pravoslavni kršćanin pripada onoj župi (parohiji), u kojoj je nastanjen bar godinu dana.
§. 20.
Župa (parohija) ima svoju župnu (parohijsku) crkvu. Više župa (parohija) može imati jednu zajedničku crkvu. Ako u jednoj župi (parohiji ima više crkava, samo je jedna župna (parohijska), a druge su područne.
§. 21.
Župa (parohija) ima svoje posebne matice i ostale propisane knji ge kao i svoj žig. Ako u jednoj crkvi ima više župa (parohija), župni (parohijski) je ured jedan, s jednim maticama i službenim knjigama i s jednim žigom.
§. 22.
Hrvatska pravoslavna crkva uredjuje svoje vjerske poslove u su glasju s ovim ustavom.
§. 23.
Hrvatska pravoslavna crkva prima trajnu pomoć iz državnog, proračuna, koju će razpođijeljivati ministar pravosudja i bogoštovlja svojom naredbom.
§. 24.
Vjerske službenike Hrvatske pravoslavne crkve plaća država kao državne činovnike prema zakonu o činovnicima. Ministar pravosudja i bogoštovlja u sporazumu s vrhovnim glavarom Hrvatske pravoslavne crkve odre đit će, tko se ima smatrati vjerskim službenikom, i u koji će se činovnl razred svrstati.
Patrijarh u sporazumu s pojedinim episkopima i s ministarstvom pravosudja i bogoštovlja te Državnom riznicom odredjuje visinu vjerskog doprinosa od pravoslavnih žitelja za bogoštovne zgrade Hrvatske pravoslavni' crkve i za potrebe bogoslužja. Vjerski doprinos ubiru mjestni porezni djelatnici (organi) i predaju župnom (parohijskom) odboru na razpoložbu.
§. 25.
Zgrade koje služe izravno bogoštovlju, izuzete su od plaćanja javnih daća.
§. 26.
Svećeničko osoblje Hrvatske pravoslavne crkve nije dužno vršiti one javne poslove, koji prema kanonskim propisima nisu u skladu sa svećeničkim zvanjem.
§. 27.
Patrijarhija izdaje službeni list Hrvatske pravoslavne crkve.
§. 28.
Sve naredbe, propisnici, razpisi i druge objave, koje izdaju crkvene oblasti Hrvatske pravoslavne crkve prema ovomu ustavu, zadobivaju pravnu moć danom proglašenja u službenim novinama Hrvatske pravoslavne crkve u koliko se u njima ne predvidi koji drugi rok.
§. 29.
Utoci proti odlukama i prizivi proti osudama crkvenih oblasti mogu se podnositi u roku od 14 dana, računajući od dana, koji dolazi poslije uručbe. Ako je u određjenom roku pravni liek predan pošti na povratnicu, smatra da je predan pravodobno. Pravni liekovi predaju se putem one oblasti, koja. izdala prvomolbeno riešenje.
§. 30.
Episkop može samo ono imanje svojim smatrati, držati ga i njime života razpolagati, koje je sam stekao. Od takva svoga imanja episkop može oporukom ostaviti jednu trećinu slobodno prema svojoj volji, drugu trećinu dužan je ostaviti za potrebe eparhije, a treću trećinu za obee crkvene hotrebe Hrvatske pravoslavne crkve.
§ 31.
Ako episkop umre bez oporuke, izplatit će se iz njegove pokretne i nekretne ostavine troškovi pokopa i svi njegovi dugovi, a ostatkom će razpolagati sv. arhijerejski sabor u smislu. §. 28. Knjižnica i druge crkvene stvari umrloga episkopa pripadaju eparhiji.
§. 32.
Patrijarh i episkopi, kao i sve druge vjerske osobe, i osobe, koje se nalaze u vjerskoj službi, polažu ovu prisegu:
»Ja N. N. prisižem Bogu Svemogućem, da ću državi Hrvatskoj i Poglavniku, kao predstavniku njezina vrhovničtva, vjeran biti, da ću se svetih kanona, crkvenoga ustava i ostalih crkvenih i državnih zakona i propisa savjestno držati, da ću svoje dužnosti točno vršiti, službene tajne čuvati i probitke Hrvatske pravoslavne crkve uviek zastupati, braniti i promicati. Takt mi Bog pomogao! Amin«.
Patrijarh i episkop polažu prisegu pred Poglavnikom Nezavisne Države Hrvatske. Ostalo osoblje polaže prisegu pred svojim predpostavljenim, odnosno pred njegovim zamjenikom i pođpisanu predaju njemu u ruke, a ovaj je ovjerava i stavlja u pismohranu.
Nastavlja se. Otporaš.
Pravila pisanja poruke
- Ne možeš otvoriti novu temu
- Ne možeš ostaviti odgovor
- Ne možeš stavljati dodatke
- Ne možeš uređivati svoje postove
Pravila Foruma