
Prvotno napisano od
sagitarius
Nitko nije opsjednut "dostojanstvom" kao tek pukim,formalnim i hinjeno gordim dizanjem glave pred nedaćama, protiv kojih su se, uzgred treba reći, Hrvati kroz povjest znali oduprijeti baš tako visoko uzdignute glave, gordo, mada su ponekad morali i "stati" pred moćnim osvajačima pred kojim su klecali i mnogo veći narodi, a koji bi se našli na njihovom osvajačkom putu, pa i tada bi se našao neki Matija Gubec, neki Zrinski i ini hrvatski čovjek, koji bi znao prkosno i dostojanstveno i bojit boj i herojski i dostojanstveno umirati za Hrvatsku...
Dostojanstveno uzmaknuti pred silom, ne znači kukavičluk ili predaju, to je u hrvatskoj povjesti prečesto bio sinonim za očuvanje naroda, tog malog naroda, tek zrncu na planeti sa danas dvocifrenim brojem milijardi ljudi...
A sviječa, o da.
Znate, kad o Svim Svetim odem na groblje sklizne mi suza kad vidim tisuće upaljenih svijeća, toliko bliskih hrvatskom puku, koji je sve svoje žalosti zbog gubitka voljenih i radosti kao zahvale Bogu palio i osječao se uvišenim u radosti svjetla, jer i jedna sviječa u svemiru je dovoljna da rastjera mrak.
Ružno je uzimati sviječu, taj sinonim duhovnosti i najuzvišenijih emocija, terminološki kao fetiš, čak ako se svijeća zapali kroz simboliku prosvjeda koji je na svoj način uzvišen ljudski čin, jednak onome kada ljudi u transu na velikim koncertima sa jakim emotivnim nabojem pale upaljače, lučice ili sviječe.
Rezignacija je u biti kapitulacija, pa i korjenski gledano, u izvornoj formi.