Zatvorena tema
Stranica 1 od 3 1 2 3 PosljednjePosljednje
Prikaz rezultata str. 1/47

Tema: Pismo u Mostar hrvatskom udbašu Miroslavu Šimić

  1. #1

    Pismo u Mostar hrvatskom udbašu Miroslavu Šimić

    Pronašao sam ovo vrlo zanimljivo pismo koje je pisano ima tome punih 26 godina. Pismo je osobno iz San Francisca odnio Rafo Boba, (1944-2004) u Mostar Miroslavu Šimić. Bez ikakovih promijena donosim u cijelosti ovo pismo. Otporaš.

    Drugu:
    Miri Šimić
    Sovići Austin, Texas, 21 lipnja 1987 godine.


    Dragi komšija,

    Htio sam Vam napisati jedno kratko pismo, javiti Vam se kao komšiji, pozdraviti Vas i ukratko Vam reći da nam je Domovina ista, da je Vaša briga kao i Vaših kolega.drugova u CK BiH koji vrše ulogu nosioca vlasti, da pomognete što svrsihodnije svoj narod, te da je i moja briga pomoći mojem narodu iz kojeg sam potekao. Ja sam to kratko pismo počeo nekoliko puta pisati i nažalost nisam mogao ukratko sve reći što Vam imam reći. Zato sam sva ta kratka pisma poderao i odlučio sam Vam napisati jedno opširno pismo kojeg bi Vi trebali smatrati izrazito osobnim i trebali biste ga shvatiti - kažem da biste ga trebali shvatiti - onako kako je napisano, jer nas se obadvojice tiče i sviju nas.

    Negdje sam pročitao da je bivši predsjednik Amerike, Richard Nixon, uvijek gledao u sliku Abrahama Lincolna i pita ga šta bi on ušinio da je u političkoj neprilici kao on, Nixon. Slično bi se moglo reći i za nas Hrvate koji uz svoje ideje imadu i svoje idejne začetnike, lidere.

    Nije grijeh u tome što jedni obožavaju jedne a drugi druge lidere ako i jedni i drugi uzajmno rade za sreću i napredak svojeg naroda. Grijeh je u tome i narodna izdaja je to ako jedni rade protiv drugih, jedni drugima jamu kopaju, međusobon se svađaju, jedni drugima ne vjeruju, međusobno se smatraju najljućim neprijateljima, ubijaju jedni druge do istrebljenja, okrivljuju jedni druge za ono što niti jedni niti drugi nisu učinili, tuže jedni druge itd. Sve se to čini u ime mira i za duđe račune a na štetu svojeg vlastitog hrvatskog naroda.

    Ja sam već tri desetljeća u emigraciji, u tuđem svijetu. Napustio sam rodni kraj - domovinu Hrvatsku - kao golobradati dječak i sam sebi se čudim kako kroz tolike godine u tuđini nisam moga zaboraviti moju Domovinu, moj jezik hrvatski, moje selo, moje susjede, pa i Vas dragi Miro, moje običaje, moje brdo i onaj kamenjar po kojem sam počeo puzati i prve koračiće koracati, i ono plavo nebo koje sam po prvi puta u mojem životu vidio iznad moje kuće u Bobanovoj Dragi, i sve ono što me podsjeća i veže uz moje djetinstvo. I došao sam do zaključka da je mene moja Majka tako odgojila, razne mi priče pričala kako bi me što bolje zainteresirala za moju rodnu grudu, pričala mi o junaštvu naših ljudi koji su se u prošlosti žrtvovali za svoj narod da ne izgine od raznih zavojevača i osvajača, pričala mi o Andrijici Šimiću koji se je u svoje vrijeme i na svoj način borio protiv nepravde a za sreču svojih susjeda, pričala mi o Gabri Baban (gagcu) koji je bio junak u austrohugarskoj vojsci i ueliko pomogao našim ljudima u prvom svjetskom ratu, pričala mi o Ranku Boban, hrvatskom generalu, kako je bio junak svojeg vremena i kako se je borio za sreću svojeg naroda, pričala mi sve najbolje o dobrim ljudima koji su živjeli za svoj narod i sve najlošije o onima koji su se borili samo za svoj džep a protiv probitaka svojeg hrvatskog naroda.

    Kako je mene moja Majka odgojila tako su u prošlosti hrvatske Majke odgajale svoju djecu preko kojih se je sačuvao idemtitet hrvastva sve do današnjih dana. I čvrsto vjerujem da je i Vas Vaša Majka odgojila u duhu poštenja i hrvatstva, ta da ćete u tome duhu i Vi Vašu djecu odgajati. I onda kada je dijete odgojeno u duhu svojeg naroda, može ono putovati uzduž i poprijeko cijelog svijeta a da neće zaboraviti niti iznevjeriti svoje nacionalne osjećaje, što uistinu znači: GDJE TKO NIKA TU I OBIKA.Iz te ljubavi raste i MOJA BRIGA ZA MOJ HRVATSKI NAROD.

    Dragi komšija ja znam da ste Vi organizirani čovjek i da pripadate jednoj organizaciji koja mijenja ljude a ne svoj stav. Stav te organizacije kojoj Vi pripadate je još uvijek mentalno u godini 1945., ako ne još i od siječanjske diktature 1929., kada je ondašnjim ustavom za zaštitu naroda i države sve što je bilo hrvatsko bilo je zabranjeno, kao i dans. Zar i danas nije tako i da današnji naraštaj nije uopće ozbiljno shvaćen. Govoriti u 1987. o legalnosti "Sedam Ofanziva" i graditi autoritet na slavi već ostarijelih boraca, podsjeća mladi naraštaj na legende: Muse Kesadžije, Ive Sibinjanina, od Doboja Muje ili Gričke Vještice, itd. Tko nije shvatio političke, društvene i gospodarske promjene u zadnjih četrdeset godina, taj za sigurno neće shvatiti ni današnji novi naraštaj, koji niti je bolji niti je gori, ali za sigurno je drugačiji od ustaškog ili partizanskog naraštaja i koji želi i hoće sebe formirati prema svojim današnjim potrebama moderne svjetske civilizacije.

    I ja sam organiziran čovjek i pripadao sam onim hrvatskim organizacijama koje su uvijek i na svakom mjestu zagovarale Hrvatsku Državotvornu Samostalnost. U prvim danima moje emigracije pripadao sam HOP-u koji je bio nastavak Ustaškog Pokreta. Vremena su se mijenjala. Nove potrebe su se namećale čovjeku. Starim stazama se nije moglo više ići. I kako nisam bio Ustaša nisam mogao razumijeti ustašku politiku. Majka me je kasno rodila da bih mogao biti Ustaša, a vi tamo s vaše strane svakog državotvornog Hrvata uđurure nazivate Ustašom, pa čak i naš djecu koja su rođena vani ali se osjećaju Hrvatima i ističu svoje hrvatstvo među strancima i svojim školskim kolegama. u tom kontekstu i govorim kako niti ustaška a još manje partizanska politika nije razumijela nas mlađe. I vi tamo i mi ovamo smo žrtve i jednih i drugih, jer nam nameću svoje revolucije koje novim hrvatskim nastojanjima danas više štete nego odgovaraju.

    Ja ne želim biti nepošten prema onima koji su svoje mlade živote žrtvovali za svoje ideale u obrani svoje zemlje Hrvatske, bilo to u partizanskim odredima ili ustaškim bojnama. Svi su oni svoje ideale krvlju zatopili i bilo bi nepravedno ih jednostavno proglasiti "neprijateljima", To mogu činiti samo politički špekulanti za svoj osobni račun ili tuđe probitke. I jednih i drugih je bilo i ima u obima revolucijama. Ali niti jedni niti drugi neće povijest pisati. Pisat će ju netko treći koji neće imati mržnju niti prema jednima niti prema drugima. A za Ustaški Pokret bi se moglo reći, uz sve istinito i neistinito, da se je za vrijeme NDH moglo hrvatski govoriti koliko god si htio, izvisiti hrvatsku zastavu i kititi se hrvatskim obilježjima do mile volje, da je postojala Hrvatska Država i u njoj hrvatska demokracija i hrvatska sloboda (kakova god da je bila, bila je naša, bila je hrvatska) sa svojom vladom, ministrima, vojskom, diplomacijom, ambasadama i poslanstvima, da je naš hrvatski narod - tj., dragi moj komšija Miro, i Vaš hrvatski narod - u stranom svijetu bio predstavljan kao Hrvatski Narod, a ne kao što ga se danas predstavlja jugoslavenskim narodom.

    Prije se je moglo živjeti u zavjetrini, prilagođivati sve prema svojim htijenjima, inscenirati kojekakve priče, lažno koga okriviti (kao np. mene da sam fašista, terorista, ustaški zločinac itd.) a jadni narod je jednostavno morao tim i sličnim smicalicama povjerovati, jer nije imao drugod sredstva javnog priopćivanja osim vas u službi partije, režima i KPJ. Danas je stvar sasvim drugačija. Mnogi putuju u oba smjera i izvješćuju jedni druge o pravom stanju stvari. Mnogi imaju telefone preko kojih se vijest sazna za par minuta. više se ne može prodati "rog za svijeću", kako je to nekada zgodno bilo. Ta su vremena prošla. To vi tamo osjećate, ali Bogme i mi to ovamo osjećamo. Zato i kod vas tamo i kod nas ovamo postoji raskorak između onih koji još uvijek misle da se bez njih ne može. Kod nas mladi je sve MOGUĆE a kod njih starih je sve NEMOGUĆE U tome je velika razlika koju oni ne vide niti ju uočavaju. I u tom DUHU "MOGUĆE" ja vam pišem ovo pismo u kojem Vas oslovljavam sa veliko "Vi" a sa malim "vi" mislim na množinu.

    Štrajkovi koji su se mjeseca travnja razbuktali kod vas u Domovini nisu samo nezadovoljstvo radničkih plaća, već nešto drugo, simboličnije..., što poziva na razmišljanje pojave koja ukazuje na moguću, pa i vjerojatnu brzu dezintegraciju jugoslavenskog političkog i društvenog ustroja. I to je stvarnost, dragi moj prijatelju Miro, koja nas ujedinjuje, ne samo zbog samog nezadovoljstva u bijedi i siromaštvu, kojeg je jugoslavenska "solucija" nanijela hrvatskom narodu, nego i zbog recipročnog izraza: "Tko neće Hrvata za brata, hoće tuđina za gospodara!"

    Ja sam hrvatski nacionalista i to mi nitko ne može osporavati. Svak se diči sa svojim! Ja se sa mojim i dičim i ponosim! U svim mojim računanjima ima mjesta za sve alternative, osim jugoslavenske. To je moj nacionalni princip koji je sto puta bolji od bilo čijeg, osobito američkog. Oni u svoje kalkulacije ne ubrajaju koncepcije neprijatelj Amerike. Oni svoje interese topovima, avionima, brodovima, atomskim bombama brane i čuvaju. Nas Hrvate za jedan pištolj trpaju na dugogodišnje robije i nazivaju nas svakakvim mogućim imenima. I to je samo zato što nemamo vlastite Države Hrvatske koja bi nas branila od svih kleveta. I zato se ja borim da imam svoju državu, svoju hrvatsku Državu! koja bi bila garancija svim DRAĐANIMA HRVATSKE, na svim paralelima i merdijanima.

    Ovih dana je u perzijskom zalijevu irački vojni zrakoplov napao američki ratni brod na kojem su poginula 37 vojnika. Vojniča sudbina je takova da su vojnici svih naroda i svih vremena izloženi opasnostima. Ali ceremonija sućuti koju je pripremila američka vlada i američki narod ovim poginulim vojnicima zaslužuje svaku pažnju, jer odaje priznajne onima koji izlažu svoje živote na oltar svoje domovine Amerike. Mene se je to toliko dojmilo da sam odmah pomislio na one Hrvate koji su svoje živote dali na Oltar svoje domovine Hrvatske a da im se nikada nije zastava spustila na pola stijega, ili svijeće i cvijeće položilo na njihov grobove. Dovoljno bi bilo otići na Minchensko groblje i vidjeti natpise hrvatskih imena, grobova onih koje je jugoslavenska tajna služba Udba, kojoj ti pripadaš, likvidirala preko svojih plaćenih ubojica. Njih se je likvidiralo samo zato što su žarko ljubilo svoju, Vašu i moju Hrvatsku, a ne zato što su osvajali nečije i bili u tuđim vodama (kao ovi Amerikanci što su bili na tuđem području da bi branili sigurnost svoje zemlje Amerike) da bi branili sigurnos Hrvatske.

    Zahvaljujući učestalim putovanjima amo-tamo i obratno, saznaje se preko susjeda Stipe Grizelja da je njegov ujac Stip žestoko spočitovao sudioništvo u pripremanju ubojstva Hrvata Stipe Mikulića u Švedskoj 15 prosinca 1975 god. Ovaj je samo rekao da treba okriviti one koji su platili Kuburaša da ubije Stipu Mikulića. Također da treba postaviti stvarne uzroke pisma kojeg je iz Los Angelesa pisao 26 rujna 1978. svojim prijateljima, Mostarskoj Ubdi, jedan PETAR, sa: "Zdravo Prijatelji", u kojem ističe da će vam (Udbi) mnogo pomići...pa štogod bilo samnom, jer osjećam da moram i hoću.

    Ako se ovo pismo uzme u obzir, njegov datum i ono "Moram i hoću" i poveže se sa ubojstvom Ante Cikoje u Njujorku i Križana Brkića u Los Angelesu nit dva mjeseca poslije pisanja spomenutog pisma, a pisca pisma se otkrije da je glavom i petom Krešo Šimović, koji je htio i mene i još neke druge ubiti u Kaliforniji prije nego nestane meteorološkim smjerom, onda se ja pitam: Zašto sve to? Dali se uistinu treba primijeniti ona Đilasova iz svibnja 1945. kada je rekao: "Treba pobiti svu hrvatsku vojsku da bi Jugoslavija mogla živijeti".

    Dragi komšija ja čvrsto vjerujem da Vaše ruke nisu okrvavljene nevinom hrvatskom i ljudskom krvlju. Pošto u to vjerujem, zato Vam i pišem ovo pismo koje osobno šaljem po mome bratu Rafi koji ovih dana dolazi tamo u posjetu, poslije punih 25 godina izbjegličkog života. Nadam se da mu nećete pripremiti neugodnosti te da ćete se lijepo moći porazgovoriti, da pri tome jedan drugoga nećete vrijeđati i da nećete vršiti Vašu moć vlasti nad mojim bratom koji je američki državljanin. Uostalom i mi smo se ovdje pobrinuli za svaki slućaj... Ako imate išta protiv toga što je moj brat Vama donio ovo pismo, onda Vi to imate sa menom raspraviti, što bih ja rado želio.

    Za našu zajedničku stvar i bolju budućnost ja se ne odrićem Vas niti bilo kojeg građana naše zemlje Hrvatske koji je voljan dati svoj doprinos u traženju riješenja za stvar duha i slobode. Naravno da pri tome mislim na one koji se ističu vrlinama i unutrašnjom vatrom, koja je živa u mnogim vama, da na hrvatskom tlu ne dođe do nikakva rata, a najmanje građanskog, što se podrazumijeva Hrvat protiv Hrvata, koji neće biti nikakvo sretno riješenje, jer će u tom neredu opet mnogi nevini ostati bez glave. naravno da treba misliti - a ne i bojati ih se - na unitarističke elemente među vama koji se već pripremaju i Bog zna od kuda dobivaju instrukcije kako vas uništiti kada za to dođe vrijeme, kao i u vrijeme Rankovića 1966., koji je imao na popisu preko milijun istaknutih Hrvata za likvidaciju. Ugledajte se u Slovence! Oni se duhovno a i djelo i fizički formiraju kako bi u slučaju potrebe imali snagu i bili jedan činbenik koji bi znao čuvati i očuvati državotvorstvo Slovenije.

    Apsurd bi bio uvijek povezivati svaku moguću vanjsku vojnu situaciju sa našim hrvatskim problemom, sa našim pravima, našim zaslugama iz prošlosti pa i našim željama za budućnost, kao da smo mi sami na svijetu i da nam drugi sve na pladnju trebaju donijeti. Naš problem leži u nama i mi sami ga moramo riješiti. Moramo budno paziti da nam se iz vana ne uvuku ideje i rovare među nama i protiv nas. Mi moramo shvatiti da u našoj zemlji nisu samo Hrvati građani Hrvatske, već ima i drugih druge narodnosti. Baš te druge "narodnosti" naš neprijatelj, unutrašnji i vanjski, koristi i upotrebljava proti i njih i nas. zato se ja bojim da će taj isti neprijatelj mnoge Hrvate iskoristiti protiv svoje braće i sunarodnjaka i predočiti im da se njihova sigurnost nalazi na njihovoj strani, tj. jugoslavenskoj, kao što je to bilo i u prošlosti.

    Pa ipak, makar ovo pismo Vama bilo drago ili ne, bilo po volji ili ne, situacija je takova da mi moramo povući konzekvence iz prošlosti, šta nas je razdvojilo i činilo neprijateljima a šta nas je spajalo i činilo prijateljima. I kada podvrgnemo analizi sve što nas je razdvajalo, doći ćemo do zaključka da sam ja i mnogi drugi Hrvati u iseljeništvu postali "zli" ljudi poradi Hrvatske, a vi tamo ste bili primorani biti u službi režima koji negira sve hrvatske tradicije iz prošlosti itd. Ali uza sve to vi ste ostali na pragu domovine i ima ih među vama na tisuće i stotine tisuća koji još nisu napustili Boga i Hrvatsku i u koje ja vjerujem da će: "Doći njihovo vrijeme i da će oni trebati nas i mi njih", kako bi svi zajedno sačuvali našu domovinu Hrvatsku od propasti. U protivnom slučaju će nas povijest osuditi da smo grobari vlastitog naroda i naša buduća pokoljenja će nas prezirati, odreći nas se i nazvati nas izdajicama, iako nas je mnoge ambicija tjerala od najranijeg djetinstva da budemo graditelji hrvatske budućnosti i hrvatske povijesti. I ja sam jedan od tih mnogih koji želi nešto učiniti za svoj HRVATSKI NAROD. Ako je poradi toga kod vas tamo u tome sav moj GRIJEH, onda se ja tog grijeha ne stidim, i spreman sam i na LOMAČU zbog njega otići.

    Dragi komšija Miro ja sam nekoliko godina stariji od vas te tvrdim da malo više pamtim ishod prošlog rata kod nas, nego Vi. mene se je natjeravalo u školi da veliča Staljina i pjesme mu pjevam: "Druže Tito i Staljine, daj nam kruha i slanine", uvjeravajući nas tako kao da nas Staljin hrani, što sam kasnije u emigraciji saznao da je to bio "Marshalov Plan" koji nas je spasio od gladi. Ja se još uvijek sjećam Trumanova brašna i Trumanovih jaja u prašku što smo dobivali kao mjesečno sljedovanje. I tu je postojala jedna pjesma kojom se je očitovavao neukos tih u prašku jaja: "Mala moja dobila na pluća, jeduć jaja trumanova vruća". Znam da je sve to prošlost koju se ne treba priželjkivati, ali ju također ne treba niti zaboraviti zbog nečijih mračnih političkih ciljeva, te sračunato sada navaliti na Ruse kao da su nam oni najveći neprijatelji, narod psihološki pripremiti protiv ruskih "kaćuša" a nas Hrvate staviti u prve redove i u vatrne linije. Vi ste tamo koji to možete i morate suzbiti a hrvatska emigracija će vas podržati. Ne smije se dogoditi što se je 1956. dogodilo u Mađarskoj. Mi smo malen narod da bi se mogli oduprijeti ruskoj sili. Osim toga Rusi nam nisu neprijatelji. i u prošlom ratu Staljin je htio priznati Hrvatsku državu ako Pavelić dozvoli prolaz ruskim snaga kroz Jadran. Neprijatelj br. jedan za Hrvatski narod je Jugoslavija, a ne Srbi, Rusi ili netko treći.

    U prošlom ratu Finska se je borila proti Rusije i bila je pobjeđena, ali je danas slobodna i svi narodi svijeta ju priznaju, pa i Rusija. Mnoge druge države i državice u prošlom ratu su bile na strani osovine a protiv saveznika, a danas su slobodne i priznate države, bez da ih se svrstava u "Koš" Fašista i Nacista kao što se naša zemlja Hrvatska još uvijek nazivlje. Imajući u vidu zajednicu u koju je gurnut hrvatski narod, neće biti teško pogoditi izvor te propagande koja je sustavno uperena protiv Hrvata. Izručenje Dra, A. Artukovića jugoslaviji to potvrđuje. Andrija Artuković nije nikada bio Fašista a još manje Nacista, na osnovu čega ga se je izručio jugoskaviji.

    da paradoks bude još veći dr. Artukovića se izručuje u glavni grad Hrvatske, tu mu se sudi i tu ga se na smrt osuđuje, i to se sve tako čini kako bi se što lakiše moglo prikazati budućim hrvatskim pokoljenjima, da su za sve Hrvati krivi, jer su Hrvati tužili Hrvata, sudili ga i osudili na smrt, smrtnu kaznu izvršili a da nigdje ne stoji zapisano da se je moralo tako postupati po nalogu višega, tj. iz Beograda, koji je smišljeno i mudro napravio tako da povijest ne može Srbe za to okriviti, već samo nas Hrvate. Tako se je postupalo i sa Kardinalom Stepincem. Kada Hrvati budu to čitali sto godina kasnije, tj. 2046. i 2087., izgledati će tako da Jugoslavena nigdje nije ni bilo. A ja danas vama i svim drugima govorim godine 1987. da Hrvatska nije tužila niti sudila Kardinalu Stepinci, da Hrvatska nije tražila izručenje dr. A. Artukovića. Sve je to radila Jugoslavija za svoje prljave račune, kako bi se ispunila ona srpskog kralja Aleksandra karađorđevića: "Sve ću činiti da Hrvate učinim manjim od makova zrna".

    Što se tiče mene i izručenja dr. Artukovića, ja imam o tome moje osobno mišljenje. On je star čovjek. Nikome više koristiti ne može. Izručenje ga samo može još većim učiniti kod Hrvata i dati mu obilježje jednog nacionalnog mučenika, koji je postao žrtva jugoslavenskog terora i mržnje kao: Stjepan radić, Kardinal Alojzije Stepinac, general Vjekoslav Maks Luburić, Bruno Bušić i mnogi drugi koje je jugoskavenska Udba poubijala, a koji nikada u normalnim okolnostima nebi postali hrvatski velikani i hrvatski mučenici. Osim toga mučeničke kosti dra. A. Artukovića će počivati negdje u Hrvatskoj, i ja te uvjeravam prijatelju Miro, da će doći vrijeme i Hrvati saznati gdje su kosti dra. Artukovića da mu se mogu otići poklonuti, kao simbolu svakog hrvatstva. Ako je hrvatsko partijsko i državno vodstvo to izručenje tražilo kako bi se probudio hrvatski nacionalni osjećaj, onda ja moram priznati da ih u tome podržavam. Ali ako su oni to izručenje tražili u zajednici sa Beogradom kako bi na Hrvate stavili pečat "Hipoteke za prošle grijehe", onda je to vodstvo kvislinško, koje treba zamijeniti sa boljim i hrvatskijim.

    Ovdje treba nadodati da su doša i nastupila nova vremena, novi zahtjevi, nove tehnike i da sve to skupa traži i nove ljude, koji su u stanju nadmašiti sami sebe i prilagoditi se STRATEGIJI EKONOMIJE HRVATSKE KRVI, a da pri tome znadnu sačuvati slobodu unutarnjeg duha u svoj svojoj nutrini, priznati pravo mišljenja i onima koji drugačije misle, biti mirno-hladan kod sklapanja kompromisa sa Hrvatima koji su voljni i spremni pomoći stvoriti JEDNU HRVATSKU ELITU, koja neće jurišati danas na jedne, sutra na druge, prekosutra na ustaše i komuniste, dobre i zle, mlade i stare, krive i prave Hrvate, kojima se neće od gnjeva naduti vratne žile pri samoj pojavi imena Hrvat ili imena Srbin, koji Hrvatsku smatra svojom rođenom grudom. Ta ekipa mora biti pozetivna i jasna u svom cilju: HRVATSKA DRŽAVA a sve ostalo dolazi kasnije, postepeno i po redu. Ja sam spreman biti dio te ekipe jer se osjećam dužnim pomići mojem narodu. A kukavičluk bi bio tražiti bilo kakove argumente za osiguranje ALIBIJA da je to NEMOGUĆE i da ni Gospodin Bog to sve skupa nebi razumio. A ja kažem da je sve moguće, jer: "AKO HOĆU LAKO ĆU, AKO NEĆU KAKO ĆU". A ja hoću i tražim one koji hoće, a tih je puna Hrvatska, itd.

    Istina da postoje ogromni blokovi i oni ostaju jedni na suprot drugima. Nitko od nas ne može predvidjeti krajnji rezultat. Ali ako želimo biti ozbiljni politički ljudi, mi moramo zauzeti jedan stav i ne ostati skrštenih ruku. naš stav mora biti hrvatski koji neće smetati ni Istoku ni Zapadu. Smetati će samo Jugoslaviji na suprot koje se mora postaviti i hrvatska ljevica i hrvatska desnica.

    Ja sam pisao pismo jednom sisjedu 31 srpnja 1985. Vi tog susjeda poznajete vrlo dobro. Povod tog pisam je bio: zabrana putovnice mojoj Majki da dođe posjetiti svoju djecu i unučad ovdje u Ameriku. Vi u Mostaru ste odbili dati putnicu mojoj Majki. Ali ipak moja Majka je došla i bila ovdje u Ameriki. To znači da ja imam prijatelja u Hrvatskoj kojima moja "politika" ne smeta i baš zbog te politike su učinili da moja majka dođe u pariz i odatle dalje. To je bilo veselo susretište, i hvala onima koji su pomogli da do tog susreta ipak dođe.

    Majka i ja smo mnogo pričali i o Vama smo pričali. Ja se Vas ne sjećam, ali se vrlo dobro sjećam vaših roditelja, braće i sestara i Vaše kuće. Moja Majka sve najbolje priča o Vašim roditeljima i o Vama. Ja sam ju pitao o Vama s tim više što Vi radite u Mostaru za Udbu, odnosno za Sup. ništa loša. Sve najbolje i da se ne može na Vas potužiti. To je i razlog da Vam pišem ovo pismo kao komšija komšiji, čovjek čovjeku, i ako sam svijestan posljedica koje možete imati zbog ovoga pisma. Pa ako to i bude tako, neka te posljedice budu dio Vašeg uvjerenja za doprinos HRVATSKOJ ELITI, koja će biti kordinacija svih hrvatskih političkih stremljenja, ideologija, organizacija, nacionalnih aspiracija i generacija, k istom cilju: stavranje vlastite narodne suverene Hrvatske Države.

    Uz dugi razgovor moje Majke i mene, Majka me je pitala da joj istinu kažem dali sam ja moje ruke zakrvavio nevinom krvlju, misleći na proces kroz koji sam prošao u Njejorku i priče koje su se širile na račun optuženih. Ja sam Materi istinu rekao da ja nisam imao razloga zakrvaviti moje ruke, jer sam nučen sve sporove riješavati na kulturan i ljudski način: s dijalogom i razgovorom, za stolom! Naravno da sam joj rekao kako se je na mene spremao atentat u veljači 1967. u parizu i u san Franciscu pod konac godine 1978. i da su to spremali plaćeni ubojice jugoslavenske tajne sluđbe Udbe iz Mostara. zatim smo otišli položiti vjence na grobove Brune Bušić i Mate Kolić, koje je jugoslavenska podzemna razbojnička banda ubila samo zato što su Hrvatsku voljeli. Tu, nad tim grobovima je moja Majka gorko zaplakala govoreći: "Moj sinko. Meni je drago da si ti odavle otiša. Skinili bi oni tebe. Ja tebe vidim u ovom grobu, sinko moj. kako je njijovin Majkama! Na grob im ne mogu doći. daj sinko da im se u ime njihovi Majki pomolimo Bogu. Počivali vi dico moja u miru! Niste vi nikakvi teroristi, jer niste u ratu bili. A ti, dragi moj sine Milane, neka te Bog čuva! ja san čula da su oni govorili da im je lako ubiti svakoga ko im smeta. Oće oni to učinit radi svog položaja, itd."

    Priklinjanja i blaćenja mojeg imena nisu mene zastrašili niti spriječili misliti o Hrvatskoj kao niti stotine tisuća drugih da misle kao ja. I baš zato što sam uvjereni demokrat, ne bunim se radi bune kao djeca koja su dobila manje bonbona, već se borim za Hrvastku Državu, bez koje nama Hrvatima nema spasa niti života. U toj borbi ima mjesta svakom Hrvatu koji je voljan dati svoj život za dobrobit svojeg naroda, a ne za ovaj ili onaj režim, ovu ili onu ideologiju, a ELITA NARODNOG IZMIRENJA će strogo paziti da naša osloboditeljska borba ne bude: "SJAŠI DA UĐAŠIM", tako da bude kao u prošlosti, jedni na vlast, drugi u šumu, treći u zatvor a četvrti u emigraciju, itd.

    Dragi komšija ja vam šaljem po mome bratu Rafi jednu malu knjižicu POLITIČKE TEZE koju je priredio HRVATSKI DRŽAVOTVORNI POKRET. To činim iz dav razloga Prvi je da se Vaš odjel za emigraciju ne trba truditi odakle će dobiti neki materijal "antijugoslavenske profašističke emigracije". Mogao bih ja Vama poslati materijala punu jednu karijolu. Ali to nije niti potrebno, jer Vas ne želim umarati stvarima koje u sebi još uvijek sadržavaju recidiva prošlosti. Drugi je razlog što bih uistinu želio znati šta Vi mislite o ovim tezama. One su napisane tako da ih je lako čitati i po članu i broju zabilježiti opaske.

    ja bih mogao u nedogled nanizivati negativne pojave iz prošlosti kojih je bilo i na jednoj i na drugoj strani. Ali čemu to vodi? Ispravit krivu DRINU je nemoguće, i aj se tim neću baviti. Ja ću radije govoriti o pozetivnim stvarima kojih je bilo i na jednoj i na drugoj strani. Govorit ću o pozetivnim i poštenim reakcijama naših ljudi, koji su za dobrobit Hrvatske izvršili reviziju svojih političkih koncepta, pa i uz cijenu svojih vlastitih uvjerenja. Ja sam izvršio moj dio a red je sada i na drugima.

    Najprije nešto o hrvatskoj emigraciji, kojoj se, naravno, ima koješta prigovoriti. Njezin najvećih grijeh je u tome što se je dala izvesti iz svoje domovine Hrvatske. Proizvod tog "grijeha" naravno leži u Jugoslviji, koja šalje neke Rajkoviće, Đorđe Ličine, Nine Poviće i druge da pišu o nama, protiv nas i bez nas. Stvar je sasvim drugačija, dragi moj komšija, od one kakvu ju navedeni vama tamo prikazuju.

    Ima u hrvatskom iseljeništvu nekoliko gradova gdje je hrvatska naseobina jako brojčana i broji preko četrdeset, pedest i više tisuća Hrvata. Da spomenem samo neme: Sydney, Melbourne, New York, Chicago, Detroit, Los Angeles, San francisco, Pittsburg, Toronto, Vancouver, itd. Sa toliko tisuća žitelja to je jedan ozbiljan grad, kojemu trebaju: Parkovi, Škole, Bolinice, Crkve, Auto-putevi, Ceste, Ulice, Vodovodi, Željeznice, Uzletišta, Državne Ustanove, porezni uredi, Redarstvo, Zatvori, itd. Rijetko kada su lokalne novine i vijesti spomenutih gradiva ubrojili u kronologiju kriminala Hrvate, iako se je iz dana u dan bilježilo i najmanji prekršaj. u svim anketama Hrvati su na prvom mjestu: (osim u jugoslvenskim snketama) u Moralu, Poštenju, Poslušnosti, Stegi, Vladanju, Kompaktnosti i u svim drugim oblicima društvenog života. O radinosti da i ne govorim, jer se je svaki Hrvat u tuđemu svijetu toliko snašao, skućio i obogatio do zavidne visine među strancima. kada bi tome hrvatskome svijetu bilo slobodno se povratiti u svoju zemlju Hrvatsku, vjerujem da bi ona ubrzo postala druga Švicarska. Želio bih znati tko bi bio protiv tog Blagostanja, Sreće i napredka?! osim jugoslavije.

    S druge strane hrvatska emigracija je učinila ogroman posao među strancima o upoznavanju hrvatske kulture, povjesti i imena hrvatskoga, kojega za sigurno jugoslavija svim državnim sredstvima želi ugušiti, prikriti i zatajiti. zato je skor svaki hrvat vani Ambasador hrvatske i njenih probitaka, što Jugoslaviji uveliko smeta i mrsi račune. zato ona i piše o hrvatskim iseljenicima sve najgore i naravno da joj niti jedan državotvorni Hrvat nije po ukusu i ćudi. A za mene i za sve one koji iole hrvatski misle, najgori i najlošiji Hrvat je bolji od najboljeg Jugoslovena, jer toga nema! To je današnja stvarnost koja se očituje kod vas. Beograd je omogućio svakoj srpskoj soluciji da dođe do izražaja, a hrvatske solucije se stavljaju u nakovanj sa oznakom "Ustaše i koljači" itd.

    što se tiče hrvatskih političkih organizacija, pokreta i društava u emigraciji, to je znak slobodarskog i demokratskog duha kod Hrvata. Hrvati nisu totalitaran narod kojem bi smetale druge rodoljubne organizacije. zato se na demokratski i slobodarski način svaka hrvatska organizacija bori da dođe do što jačeg izražaja. pređive samo one koje se na vrijeme znadu prilagoditi vremenu, a sve one druge živu od nostalgije i "stare slave Djedovine".

    Iz navedenih razloga i vremenske potrebe osnovan je HRVATSKI DRŽAVOTVORNI POKRET 1981., koji u svom programu i svojim radom zastupa ideju hrvatske države u smjeru hrvatskog nacionalnog jedinstva: pravoslavaca, muslimana i katolika, komunista i antikomunista, Srba koji Hrvatsku nastanjuju i smatraju je svojom Domovinom a ne da održavaju beogradsku hegemoniju nad Hrvatskom, i svih drugih koji su rođeni u Hrvatskoj itd.

    Dragi komšija Miro shvati ovo pismo kao jedan intimni razgovor.

    Neznam dali sam uspio izraziti sve ono što sam htio i mislio, ovako na brzinu. Ako jest, bit će mi drago, ako pak ne, onda Vi niste ništa izgubili.

    U to ime, poštovani prijatelju i hrvatski brate, ja Vas pozdravljam s našim hrvatskim pozdravom Bog i Hrvati!

    Vaš Mile Boban.

  2. #2
    Lijepo za procitati.. a stanje jos uvijek isto..

  3. #3

    Hrvatska emigracija u borbi protiv udbe

    U potrazi za istinom pronađoh ovo pismo kojeg je pisao gosp. Nedjeljko Miličević hrvatskom Udbašu u Mostar drugu Pinjuhu. Šteta da pismo nema datuma, ali možda kroz opis pisma će se moći saznati barem godina kada je pismo pisano. Pismo donosim bez ikakovih izmjena.
    Pismo počima:

    Gospodinu Pinjuhu,

    Predmet: Prijateljsko pismo,

    Dragi komšija:

    Ovo moje pismo možeš mirne duše smatrati prijateljskim, tim više što smo obadvojica pripadali istoj župi. Ne sjećam se da se poznajemo iz djetinstva, s obzirom da si Ti nešto mlađi od mene.

    O Tebi sam čuo od onih koje si Ti i Tvoji naredbodavci ispitivali i tako se i za moju malenkost interesirali. Ne pišem Ti kao neki "zaguljeni politički" emigrant nego kao pošten i nadasve iskreni zaljubljenik u moju domovinu Hrvatsku, iz koje sam otišao veoma mlad od kuće, u tuđinu u kojoj sam naučio od kulturnog i civiliziranog naroda, koji je sretan, slobodan, zadovoljan, bogat, veseo i napredan samo zato što svoj kruh jede i svoju vodu pije u SLOBODI.

    Nije teorija voljeti svoju domovinu Hrvatsku, nego je dužnost svakog građanina Hrvatske da vidi plavo more, zelena polja, guste šume, uredna naselja, bezbrižnu i zdravu, jaku i veselu hrvatsku dječicu kako se na pijesku igraju i svoju hrvatsku budućnost dočaravaju, za razliku od mene i tisuće drugih kojima je to bilo uskraćeno; da vidi hrvatski Sabor, kako demokratski, civilizirano i slobodno, gospodski zasjeda i kroji zakone, da vidi zadovoljna intelektualca i sretna radnika na zemlji i Anđela čuvara nad Hrvatskom.

    Ja sam kao neki k. izbjeglica naučio u tuđini i od tuđih naroda kako voljeti svoj narod i svoju domovinu, za razliku od Tebe i Tvojih istomišljenika koji ste neki k. rukovodioci - šefovi - podložili svoj narod i domovinu interesima tuđinu, a da nikada niste pomislili na onu vrijednu izreku pok. J. Kennedy-a: nemoj gledati što domovina može učiniti za tebe, već što ti možeš učiniti za domovinu. Slično nas i vjera uči: Nemoj nikada učiniti drugome ono, što nebi želio da drugi učini tebi; jer tko pod drugim jamu kopa, sam u nju pada. Zar ne?

    Nepotrebno Ti i Tvoji istomišljenici gubite živce poradi moje malenkosti samo zato što se ja bavim ovdje onim stvarima kojima se Vi ne želite ili ne smijete baviti. Ja se smatram, ovdje u tuđini, tumačem hrvatskog imena, hrvatske kulture i otvoreno govorim o problemima koji su nam zajednički. Jer zataškavanje istine i služiti se lažima i prikazivati iste kao istinama, je zločin, narodna izdaja. Ja ovdje ne želim upotrebljavati američku izreku koja kaže: ne turaj svoj nos u tuđi posao, jer što ja ovdje radim je posao svih poštenih građana Hrvatske i svih onih koji su se rodili u Hrvatskoj, a trenutno - ili stalno - žive vani.

    Ako Vas zanima moj rad za moju voljenu i najljepču domovinu na svijetu, Domovinu svih Hrvata pa i Tvoju, onda sam počašćen i veseli me da Vi u Mostaru mislite da mnogo za Hrvatsku radim, iako osobno mislim da sam za nju jako malo učinio a da joj mnogo dugujem, kao Majki koja me je rodila i u čijem krilu sam se odgojio.

    Kada me je moja majka (sada već pok.) rodila, morala je bježati u Lipno pred četnicima da nas ne pokolju. Tada sam u majčinu mlijeku usisao ljuba: ZA BOGA I HRVATSKU!!! Ovdje ne želim naglasiti da sada treba sa kuburom u ruci čekati i opaliti na one koji su nam u prošlosti mnoga zla nanijeli, već ugledati se u one narode koji su silom prilika i političkim makinacijama bili desetljećima potlačeni a sada, kada je došlo vrijeme, traže svoje pravo, identitet i državnost: Poljska, Mađarska, ujedinjenje Istočne za Zapadnom Maticom Njemačkom, (Ovo pismo je po ovim događajima moglo biti pisano poslije pada berlinskog zida koncem 1989. godine, dakle početkom 1989 godine, mo)Litva, Estonija, Letonija, Slovenija i mnogi drugi narodi kojima je stalo pošto-poto za očuvanje njihova imena; pa ako hoćeš i na Srbe, kako se treba boriti i voljeti svoj narod i domovina.

    Gospodine Pinjih, povod ovom pismu je video-traka koju ti šaljem, da Ti i Tvoji istomišljenici vidite što nam svima veliko-Srbi/ presvučeni u četničko ruho/ misle i snuju. (Ovdje se radi o video traki s jednosatnim govorom dra. Vojislava Šešelja u Hamiltonu, Canada, koncem godine 1989 među svojim Srbima, simpatizerima četničkih ideja za Velikom Srbijom, mo)Nije mi namjera ovdje razlagati i analizirati Šešeljev gnjev i njegovu ANATOMIJU LAŽI. Uostalom on je negdje Tvoje godište i završili ste Titine škole, klanjali se Titi, a on sada pali svijeću na Dražinu spomeniku u Washingtonu, za razliku od Tebe koji to nikada nebi učinio ni Draži niti Anti Paveliću, koji je griješio samo u tome što je htio Hrvatsku Državu na cijelom etničkom i povijesnom području. A što se tiče Tita, Srbi ne pljuju po njemu zato da on nije bio i ostao uvjereni Jugoslaven, nego zato što je bio veći katolik od Pape i po hrvatstvu drugi iza Poglavnika Ante Pavelića i zato što im je bio na putu sprovesti u djelo njihovo geslo: Srbi svugdje i svud; trebaju salate da kolju Hrvate i što im je smatao kazniti Hrvate po receptu saveznika kako su kaznuli Njemce i raskomadali Njemačku zbog Hitlera. Najomiljenije njihovo geslo je: Srbin Srbinu oče ne kopa, itd., itd.

    Da je godp. Vojislav Šešelj rođen u bilo kojoj drugoj zemlji osim gdje se je rodio, bio bih odmah uhapšen i suđen kao izdajnik svoje zemlje. A on slobodno i bez bojazni i straha huška mase protiv svojih sunarodnjaka među kojima se je rodio i odgojio. To podsjeća na austrijanskog nacistu Seyssa-Inquarta, koji je huškao građana Austrije protiv austrijanskog suvereniteta za račun Hitlerova Reicha. Bez sumnje gosp. Šešelj priprema ANSCHLUSS Bosne, Hercegovine i drugih hrvatskih područja Srbiji.

    Sve su to četnička posla i dok se ovaj četnik i njemu slični slobodno kreću kud hoće, dok srpski (a ne jugoslavenski, jer jugoslavenskoh nema) konzuli i Ambasadori u vanjeskom svijetu pripremaju Veliku Srbiju i pozivaju i skupljaju četnike da idu slobodno u "Otadžbinu" i u borbu na Kosovi, a nama Hrvatima zabranjuju i mirni pohod u Međugorje; šta Ti i Tvoji istomišljenici činite: Ispitujete, zastrašivate, tj. terorizirate i hapsite nedužne građane naše zemlje Hrvatske, špijunirate i šaljete hrvatsku mladež u Kosovo da ginu za tuđi račun, kao što je pavelić slao hrvatsku mladež na Istični Front da ginu za Hitlerov račun, Ti i Tvoji to činite za Miloševićev račun. I što je najgore ubijate Hrvate po svim kontinentima samo zato što svoju domovinu Hrvatsku ljube i vole, kao što dijete svoju rođenu majku ljubi i voli.

    Mi hrvatsku sudbinu ne možemo vezati samo uz NADU da ćemo na kraju krajeva doći do Hrvatske Države. Mi moramo našu hrvatsku sudbinu povezati uz sve Hrvatem kao što se Srbi povezuju sa onom: Samo Sloga Srbina Spašava. Usput rečeno, ovdje živi jedan Slovenac kojeg poznajem i koji se je uvijek isticao jugoslavenstvom i kao Jugoslaven, i osobno sam imao preprika sa njim zbog njegova jugoslavenstva. Nedavno sam ga sreo i rekao mi je da se Slovenija odvaja iz jugoslavenske zajednice i da je rekao jednom svojem prijatelju koji je Srbin: "Kada budem s Tobom razgovarao, reći ću Ti da sam jugoslaven da Te ne uvrijedim, a ja hodo uz moj slovenski narod".

    Neznam koliko će na tebe i Tvoje istomišljenike utijecati primjer ovog Slovenca i koliko će Vas uvrijediti ovo moje pismo u kojem Vas smatram Hrvatima koji su rođeni na tlu Hrvatske kao i ja, kao i naš susjed sada pok. Beban Miličević koji je iza sebe ostavio šestero djece, Ševa i njegova obitelj, Dane Šarac, Luka Kraljević i mnogi drugi koje je Udba poubijala samo zato što su svjedočili za Hrvatsku. Najnoviji pokušaj ubojstva gosp. Nikole Štedula (atentator Vinko Sindačić je pokušao ubiti Nikolu Štedula u Hedenburgu, Škocka, 20 listopada 1988 godine, mo)je svjedočanstvo da Udba još planira ubijati Hrvate.

    Mi hrvatski rodoljubi se ne borimo za bolje položaje, udobne stolice, vikendice i privilegije, niti za ono "sjaši da uđašim", već za vas tamo koji ste ostali čuvari hrvatskih ognjišta. Mi se smatramo dužnima vama pomoći, kao što bi bilo pošteno da se i vi smatrate užnima priznati hrvatskoj emigraciji njene velike žrtve i zasluge: hrvatskim intelektualcima koji su napisali na hrvatskom i na drugim stranim jezicima knjige, članke, brošure, memorandume i iznosili istinu o Hrvatskoj, koju su u zadnjih šest-sedam desetljeća ocrnili "braća iz bratstva i jedinstva",hrvatskim svećenicima koji su na milijune hrvatske djece odgajali u duhu poštenja i duhu hrvatstva, hrvatskim športašima koji su hrvatsku športsku tradiciju pronosili i širili kroz svjetske športske arene, hrvatskim radnicima koji su svojim žuljevima izgrađivali tuđi svijet i tako, na taj način, proširili onu staru i vrijednu hrvatsku marlivost i radinost među strancima, i hrvatskim majkama koje su uz velike dnevne poteškoće, nepoznavajuću dovoljno jezike zemalja u kojima su živjele, odgajale svoju djecu u duhu i ljubavi hrvatstva, hrvatskoj djeci koja su odgajana tako da su na svojim tenama, školskim klupama i majicama pisali ime CROATIA, CROATIE, KROATIEN I HRVATSKA, i svima onima koji su iz ponosa, časti i ljubavi uvijek i na svakom mjestu isticali da su Hrvati.

    Može se govoriti o hrvatskoj državi i hrvatskoj slobodi svugdje gdje Hrvati živu, ali u prvom redu treba početi od tamo gdje je narod, naš hrvatski narod. Pokazalo se je da poslije rata pa do danas, da vi tamo, hrvatski komunisti koji ste na vlasti ili pri vlasti, samo mislite na vaše osobne probiteke, kako će vama biti bolje, kako ćete se održati na vlasti, a ne kako ćete izgraditi jednu bolju, zdraviju i sretniju budućnost vašoj djeci, djeci i unucima vaše djece i svim budućim hrvatskim pokoljenjima. Bilo je častnih iznimaka gdje se je bilo počelo nešto raditi u smjeru hrvatske državnosti, ali su sudionici tih častnih iznimaka bili ugušeni na hitlerov-staljinistički način. Da, dragi komšija, ovdje se ne radi o tome dali je netko onakav kakav je bio 1841 ili 1945 godine, nego se radi o tome da danas ravnoteža u svim pogledima nije više ista. Imamo novu generaciju, novo društveno gibanje, nove probitke, nova iskustva i nove planove, sa starim željama i starim vrlinama: Hrvatska Država i sa BOG I HRVATI111

    Opravdan će biti Tvoj gnjev kao i Tvojih istomišljenika koji ste uvijek lupali po hrvatskoj emigraciji i po svim onim Hrvatima koji su zagovarali i još uvijek danas zagovaraju svoju vlastitu Hrvatsku Državu i mirni istup iz jugoslavenske zajednice naroda i narodnosti, kao što to Slovenci nedavno učiniše, jer ste za očuvanje golih života bili prisiljeni raditi za službu i režim koji su u svojim monstruoznim ciljevima imali u planu smanjiti Hrvate i učiniti ih manjim od makova zrna. zato je krajnje vrijeme da i slijepci progledaju, da i najzalutali hrvat dođe do spoznaje da svaka ptica svom jatu leti i da je zadnji pet minuta do dvanaest. Onda je opravdano i nama hrvatskim rodoljubima koji žele zalutale Hrvate i Hrvatice upoznati da nam je isti cilj i da imamo istoga neprijatelha, te da ćirilica i latinica nisu jedno te isto.

    Pogledajmo dobro i dobro razmislimo o ovoj video traki. Gosp. Šešelj želi amputirati hrvatsku, kazniti ju oduzimajući njezina povjesna područja, kao što su saveznici s Rusijom kaznili Njemačku. On jasno i otvoreno govori da su Srbi uvezli komunizam iz Rusije. Sada mi je jasno zašto u hrvatskim političkim i nacionalnim krugovima se često pojavljuje izreka: SRBO-KOMUNIZAM

    Nitko na svijetu nevoli izrode niti biti izrod. Onaj tko izdaje svoju majku će za sigurno izdati i maćehu. Nisu stvari danas onakve kakve ih netko hoće ili želi, nego su onakve kakve jesu i treba imati željezne živce za uvjeriti hrvatske Srbe u stvarnost da nam je domovina svima ista, svim građanima Hrvatske je domovina Hrvatska.

    Nadam se da ćeš konačno Ti i Tvoji istomišljenici, poslje svega što nam se sprema iza preko Drine, shvatiti da vam je mjesto u kolu hrvatske osloboditeljske EVOLUCIJE I HRVATSKE SLOBODE.

    Uz Božiju pomoć i hrvatsku odlučnost i spremnost, čvrsto vjerujem da ćemo se ubrzo sresti, upoznati i izmijeniti misli i polemike u Slobodnoj Hrvatskoj Državi, u kojoj ćemo svi biti ravnopravni, sretni i slobodni. Neka nas u ovoj svetoj zadaći dragi Bog pomogne i ona naša: BOG I HRVATI - HRVATSKA HRVATOM!


    Uz sve gore navedeno i u to ime Vas pozdravlja Tvoj komšija

    Nedjeljko Miličević.

  4. #4
    draga Duvanjka ima tu dosta stvari iz nekadašnje hrvatske političke emigracije za koje mi ne znamo. Ja sam imao sreću što mi je jedan poznati hrvatski politički emigrant, koje je sada pokojni, kojega znam samo preko dopisivanja, ostavio, bolje rečeno negova supruga, udovica, poslala nekoliko kutija raznih pisama, kopija pisama, članaka, izrezaka iz raznih hrvatskih novina; sve u svemu ja bih to nazvao: SVAŠTARA HRVATSKE POLITIČKE EMIGRACIJEČitam, razgledam i sam sebe pitam jeli to moguće da su ovi Hrvati tako vatreno voljeli naš Hrvatsku! Tu i tamo ću poneke iznositi da se danas sazna šta su emigranti radili.

  5. #5

    Odgovor udbaša Miroslava Šimića Mili Bobanu

    Pismo Udbaša Miroslava Šimića je meni donio moj brat Rafo Boban (1944-2004) Pismo je u originalu i pisano na pisaćem stroju bez datuma. Moj brat Rafo sa svoja dva mala sina, Zlatko i Petar, je otišao posjetiti svoju domovinu Hrvatsku u srpnju i kolovozu 1987. Pismo donosim onako kako je pisano i bez datuma. Zatim ću u 25 točaka donijeti moj odgovor Udbašu Miroslavu Šimiću.

    Boban Milan

    Austin - Texas

    Nemam namjeru da se upuštam u dijalog sa pripadnicima terorističkih organizacija (HDP i dr.) ali ću Ti ipak napisati nekoliko riječi da vidiš na čemu si. Čudi me, Milane, da Ti kao zreo i ostario čovjek za sve ove godine i dane sprovedene, kako to naši stari kažu, u tudjem svijetu i u pržunu, nisi konačno shvatio da živiš u zabludi. Da te ubjedjujem u odlučnost naroda u SFRJ da svoju slobodu brani od terorista kao što si Ti i Tebi slični i sviju onih koji suludo planiraju ili preželjkuju propast Jugoslavije, to neću, jer zato nema potrebe pošto svaki iole pametan čovjek to dobro zna.(Upravo dok je ovo pismo pisao Udbaš Miroslav Šimić, ljeta gospodnjega 1987., mi državotvorni Hrvati smo se u Torontu, Canada, sastali sa dr. Franjom Tuđmanom i zajednički planirali kako osloboditi hrvatski narod i OBNOVITI HRVATSKU DRŽAVU, mo, Otporaš) U to si se i Ti najbolje mogao uvjeriti 1972. godine kada su Tvoji prijatelji, herbovci i luburićevci skapali od gladi po planinskim vrletima Raduše, Vrana i Čvrsnice, a da im narod, ama baš niko ni koru kruha nije htio dati. Kako su prošli, ti to dobro znaš.

    Širom svijeta živi velik broj čestitih Hrvata i drugih naroda iz Jugoslavije koji su ostali čista obraza, nisu nasjeli sumutnim idejama kao Ti i bez ikakvih problema dolaze u svoju rodnu grudu i uživaju u slobodi (pitaj svoga brata Rafu on će Ti to najbolje objasniti), a Ti si dočekao da budeš preziran i da umreš u tudjini kao poslednji ološ i da Tvoji najbliži ni za grob Ti neće znati. Stvarno "žalosno", ali nisi ništa drugo ni zaslužio.

    Volio bih da možeš ove svoje nekadašnje komšije i prijatelje kojima si Ti upućivao neka pisma, što misle o Tebi i Tebi sličnim. Tvrdim kad bi to čuo, tek bi Ti bilo jasno na kakve si niske grane pao i da "uživaš ugled" običnog ustaškog teroriste kojeg zbog terorizma, eto prije nekoliko godina, i američke vlasti zatvoriše.

    Ne znam iz kog razloga si mi poslao teze HDP-a, ali da Ti pravo kažem, Ti uvijek kasniš. Tvoji prijatelji su mi to mnogo ranije poslali, pa Ti šaljem duplo plus pismo Tvoje čkerke. Eto, samo toliko da vidiš da mogu bez Tebe, ali Ti na kraju ipak kao poslušnoj i odanoj sluzi preporučujem da ovo pismo obavezno pokažeš svojim gazdama kako nebi imao neprijatnosti zbog izvještaja koji si mi poslao.

    Podpis plavom olovkom nečitljiv.

  6. #6
    TheBronxBomber
    Gost
    Odlicne stvari. Predlazem da negdje na forumu objavljujes sva ta pisma na jednom mjestu.

  7. #7
    Kako? Rado bih to činio. Ima toga mnogo, da ne kažem masa. Sve vrijednije od vrijednijega. Momozi mi. Cijela Hrvaska će ti biti zahvalna. Jer iznoseći ovih pisama i odgovora Hrvati će se konačno upoznati kako je hrvatska politička emigracija borbu vodila sa Udbom i njihovim doušnicima koji su bili ubačeni među Hrvate.

    Dragi prijatelju TheBronxBomber dali je moguće otvoriti jedno posebnu stranicu na kojoj bih ja iznosio mnoge zanimljivosti iz emigracije a da se ne otvara uvijek nova tema, nego da sve iđe pod jednom i u jednu temu, recimo tema: IZ HRVATSKE POLITIČKE EMIGRACIJE. Tada bi korisnici ovog Foruma odmah znali da se tu nalaze novi opisi iz emigracije kao i komentari na svaki opis. Pozdrav.

  8. #8
    TheBronxBomber
    Gost
    Moguce je sve. Javit cemo se modovima i nek oni odrede gdje ce to ici. Valjda u podforum Povijest.

  9. #9
    TheBronxBomber
    Gost
    Najbolje bi bilo da ti skeniras sva ta pisma/stiva sto imas. Ako nemas scanner doma, onda mozes sve to skenirati u raznim trgovinama koje se time bave. Pozdrav.

  10. #10
    Nezgodno bi bilo i skoro nepoguće to skanirati zbog mnogih razloga. Mnoge stvari su zgužvane, nečitljive, kopije od kopija, moram upotrebljavati uz naočare i povećalo kako bih bio što točniji u pisanju pisma, članka i sl. Mišljenaj sam da bi najbolje bilo, kako si već rekao, sve staviti na jedno mjesto podForum kao povijest. Osobno ću biti počašćen tom vašom tako da će mi to dati dovoljno poleta da budem što potuniji u mojim iznosima i tako se pod moje stare dane malo odužim - uz sve što sam do sada učinio - mojem dragom hrvatskom narodu. Pozdrav.

  11. #11
    caporegime caporegime avatar
    Datum registracije
    Nov 2010
    Lokacija
    south zg
    Poruke
    14,786
    Blog Entries
    4
    samo naprijed. vrijedne materijale uvijek rado objavljujemo.
    ex. m. BBB ZG +40, 50-100

  12. #12

    Odgovor u 25 toČaka udbaŠu miroslavu ŠimiĆu

    Miroslavu Šimić Texas, 23 svibnja 1988. god.
    MOSTAR

    Dragi komšija,

    Primio sam Tvoje pismo kojeg si mi poslao po moje bratu Rafi prošlog ljeta kao i materijale o slučaju suđenja dr. Andriji Artukoviću i novinske izreske glede širenja ideja o trećoj Jugoslaviji. Znači da ih ima među vama koji su protiv i prve monarhističke i druge komunističke Jugoslavije, to jest protiv vas, a da su - navodno - za jednu bolju i demokratskiju Jugoslaviju. Drugim riječima nije samo hrvatska emigracija protiv Jugoslavije, već su protiv nje i mnogi drugi s kojima se vi dnevno susrećete. Tu i jest srž problema kojeg neće riješiti međunarodni politički i diplomatski krugovi niti milijarde i milijarde dugova stranim zemljama.

    Za sigurno mi nebi poslao taj materijal kada Te nebi mučili isti jadi koji su mučili u prošlosti sve one Hrvate koji su htjeli pošto-poto da ne izumre ime našega naroda, kako je to naš narodni guslar Željko Šimić rekao za Tvojg kolinovića Andrijicu Šimić:

    " Da ne umre ime tog junaka,
    jer ga pozna naša kuća svaka".

    Ja sam Tvoje pismo radijelio na 25 dijelova kako bih mogao što svrshiodnije na isto odgovoriti.

    1. Ti počimaš svoje pismo: "Nemam namjeru da se upuštam u dijalog sa pripadnicima terorističkih organizacija (HDP idr.)..." Organizacija kojoj Ti pripadaš i služba koju zauzimaš ti diktiraju da tako pišeš ali ne da tako i misliš. To kažem zato što naš problem leži u nama i mi ga sami moramo i trebamo riješiti. U tu svrhu si mi i poslao naramak novinskih izrezaka i feljtona Udbaškog piskarala Đorđa Ličine o suđenju dra. A. Artukovića, kako bih se što bolje mogao pripremiti za zajednički dijalog. A što se tiče terorističke etikete za HDP (Hrvatski Državotvorni Pokret) i dr. hrvatskih hrvatskih organizacija, nisam toliko naivan da od Tebe zahtijevam da sa položaja kojeg zauzimaš u Udbi, hvališ i slaviš one koji su za Hrvatsku Državu, koja je negacija svakoj jugoslavenskoj državotvornoj koncepciji. Tato te razumijem i slažem se s Tobom u ovom pitanju.

    2. Ja sam Tebe u mojem pismu oslovljavao sa "Vi" i nehotice učinio jednu udaljenost i odstojanje između nas dvojice. Ti si mene približio k sebi oslovljavajući me sa "Ti" i time uveliko smanjio političke, idiološke, socijalne i hrvatske razlike i udaljenosti, koje - ako ih je bilo i ako su postojale - nisu Tvoj niti moj proiavod, već proizvod onih koji ugnjetavaju slobodarske težnje drugih naroda, a među njih u prvom redu spada Jugoslavija. Iskreno priznajem da se i ovdje s Tobom slažem.

    3. Ti se čudiš kako ja kao zreo čovjek još nisam shvatio da živim u zabludi, pišeš mi u svojem pismu. U zabludi su živijeli Hitler koji je kao Austrijanac radio u umro za Njemačku, i Tito koji je kao Hrvat radio i umro za Jugoslaviju. Stoga se nije niti čuditi da je između njih postojala velika sličnost. Prvi je imao svoju omladinu koja je imala svoju "štafetu" tj Hitlerovu štafetu. Hitler je svojom politikom uspio zapadnim bombama opustošiti Njemačku i od jedne stvoriti dvije, jednu Istočnu i jednu Zapadnu Njemačku. Tito je također imao svoju omladinu i njezinu, tj. Titinu "štafetu", po uzoru Adolfa Hitlera. Tito je svojom antihrvatskom politikom uspio uništiti postojeću Hrvatsku Državu i od jedne napraviti ni jednu. Tito će zapadnim kreditima i kamotama uništiti svoju, svačiju i posljednu Jugoslaviju. U tome nema dvojbe, kako to guslar Željko Šimić kaže u pjesmi: Stabilizacija i dinar.

    Ako si Ti mislio da ja živim u zabludi zato što živim u Ameriki od koje "očekujem" da će pomoći Hrvate u našim opravdanim zahtjevima, onda se slažem s Tobom. Nas će pomoći samo istina a narodu treba reći istinu i onda ćete narod pomoći. Zato se ja borim da Tvoj i moj narod sazna istinu, koje se ja niti sramim niti bojim. U istini je spas!

    4. Ti si potkrijepio svoje pismo sa "...kako to naši stari kažu..." Za sigurno si mislio na njihove pravedne i mudre savjete. Naši stari također kažu za one koji se uvijek hvale: Od sile puca a od rđe propada,što se doslovno može primijeniti na jugoslavensku silu, koja od silne Sile puca a od unutarnje krize i rđe propada.Ti voliš upotrebljavati stare izreke kao i ja. Znači i u tome se slažemo.

    5. Sviđa mi se Tvoja riječ "pržun" misleći na mene i sve one Hrvate koji su za svoje nacionalne i političke ideale u zatvoru svjedočili za Hrvatsku. Neće biti na odmet spomenuti da su svi ljudi velikih i naprednih ideja, đirokih pogleda bili u "pržunu", iz kojeg su širili svoje: religiozne, političke, ideološke, filozofske i nacionalne ideje: Sveti Ivan Krstitelj, sv. Pavao, sv. Nikola Tavelić, budući hrvatski svetac Alojzije Stepinac, Tvoj koljenović Andrijaica Šimić s kojim se ponosi cijeli naš kraj, Lenjin, Staljin, Hitler, Pavelić, Tito, Andrija Artuković, Hebrang, Bruno Bušić i mnogi drugi. Ti i ne slutiš koliko si me počastio uvrstivši i mene među one koji su kroz zatvor postali "VELIKANI",a i Ti slijediš jednog od gore navedenih, što bi u prenosnom smislu značilo da bi u danom trenutku i mene slijedio. A slijediti moju ideju znači: imati svoj ponos, svoj identitet, svoju nacionalnu državu, svoje vlastito gospodarstvo, svoju slobodu, svoj mir i blagostanje, svoj odgoj, svoju budućnost, svoju pravdu i ravnopravnost, svoj užitak u svojoj zaradi, svoj prosperitet i svoj standard života na visokoj ljestvici, svoju istinu i svoje vrline. Hvala Ti i kako vidiš da se i ovdje slažemo.

    6. Što se tiće SFRJ-a naroda da će braniti svoju slobodu, to su ti narodi dokazali u travnju 1941. god., kada su se svi počeli boriti za svoje i za nekoliko dana raskomadali Jugoslaviju u nacionalne prirodne čestice. Ti narodi će to opet dokazati prvom prilikom. Vjerovati u raspad Jugoslavije nije borba protiv SFRJ-a naroda, već uočiti stvarnost koju su ti narodi SFRJ-a oblikovali stoljećima, svaki za sebe posebno. A za račun međunarodne diplomatske i političke igre, dokazalo se je u zadnjih 70 godina da se narodi SFRJ-a ne žele odreći svojeg vlastitog oblikovanja. A ja to cijenim! Ako to isto cijene narodi SFRJ-a, kako Ti kažeš, onda moram priznati da se opet slažemo.

    7. Mene ne treba uvjeravati jer sam uvjeren "...da su se moji prijatelji hrbovci (Hrvatsko Revolucionarno Bratstvo) i luburićevci..."
    (Članovi Hrvatsko Narodnog Otpora kojeg je osnovao na Ivan Planini 1944 god. hrvatski general Maks Luburić) ubacili 1972 god. u Hrvatsku s namjeromo ne da dignu ustanak, već da dignu hrvatskome narodumoral, koji je bio izblijedio poslije hapšenja, zatvaranja i proganjanja hrvatskog komunističkog vodstva u prosincu 1971 god., bolje poznat imenom "Karađorđevo". Svojim maldim životima su dokazali da su u tome uspjeli, a svojom hrabrošću su u očima maladih Hrvatica i Hrvata postali RAMBO.Ti se slažeđ da se o njima snima film, a filmovi se snimaju samo o junacima, a ne o kukavicama. Zato i ja sebe gledam kakav bih nacionalno bio prikazan kada bi netko za pedeset ili sto godina htio snimati film o hrvatskim nacionalistima u hrvatsskoj političkoj emigraciji. Za sigurno me nitko nebi mogao svrstati u kukavice, izrode i doušnike. Da se o njima film snima, obadvojica se slažemo.

    8. "...Ti znaš Milane kako su prošli..." odnoseći se na Bugojance. Oni su prošli kako su se bili dogovoeili: Poginuti za Hrvatsku! a ne za ovaj ili onaj režim, ovog ili onog čovjeka, ovu ili onu ideologiju. Svrha čovječijeg života je odredjena: živjeti sebično za sebe kao pustinjak u pustinji i poginuti za svoju vlastitu svrhu kao drumski razbojnici koji ginu u pljačkanju kako bi se obogatili, ili živjeti za narod, za zajednicu, za koju se je vrijedno boriti i čak svoj život dati. Bugojanci su odabrali ono slavnije, časnije, i dokazali su da im ideal nije život već Majka Domovina Hrvatska! SLAVA IN! Bez njih se neće moći pisati buduća hrvatska povijest niti moći prešutijeti njihova imena i njihovo djelo. Ti se i ja u tome slažemo.

    9. Veseli me da misliš kao i ja kada kažeš "...da diljem svijeta živi velik broj čestitih Hrvata..." Ja sam u "Pismu mojim komšijama" pisao da smo mi Hrvati razbacani po svijetu kao Židovi. I kao čestit narod nikakva nas sila neće moći uništiti, bez obzira na nečija priželjkivanja. Židovi su čekali i dočekali. Hrvati će čekati i dočekati će. Ti voliš čestitos Hrvata kao i ja, to jest da se i u ovoj točki slažemo.

    10. Oni koji "nisu nasjeli sumanutim idejama kao Ti i bez ikakvih problema dolaze u svoju rodnu grudu..." ne čine povijest, jer se to od njih ne traži. Oni su dio našeg hrvatskog naroda od kojeg nisu pobjegli, kao ni ja ni mnogi drugi. Mi smo pobjegli iz Jugoslavije poradi Jugoslavije a ne iz Hrvatske poradi Hrvatske. Oni su spona između domovine i hrvatske političke državotvorne emigracije, a mi smo Ambasadori Hrvatske u stranom svijetu. Međusobno se poštivamo, pomažemo i trebamo jedni druge. Svake godine i iz godine u godinu sve ih je više i više koji posjećuju svoj rodni kraj, kako Ti kažeš "svoju rodnu grudu", što uistinu znači: ako sam zbog jugoslavenskog pritiska, bijede i neimaštine morao napustiti domovinu, neću je zbog ugodna života i neograničene slobode na zapadu zaboraviti. Zato Te razumijem potpuno i uzimam ozbiljno Tvoju brigu o onim čestitim Hrvatima koji se ne misle nikako povratiti u svoju rodnu grudu. Zato obadvojica moramo raditi tako da povratimo povjerenje onim Hrvatima koji se ne misle povratiti zbog straha i životne nesigurnosti. Dakle, Ti si za povratak naših ljudi Hrvata kao i ja. I ovdje se slažemo.

    11. Drago mi je da me potičeš da pitam mojeg brata Rafu o "... uživanju u slobodi...", što sam i učinio. Svatko slobodu doživljava na svoj osobni način, pa tako i moj brat Rafo. Zatvorenik u zatvoru je toliko slobodan da se mora ustati u određeno vrijeme, sjesti na označeno mjesto, jesti što mu se dadne, raditi što mu se zapovjedi, ići u kreveta kada mu se naredi, itd. On, zatvorenik, to smatra svojom slobodom unutar zatvorenih zidina. Dragi komšija ne bih bio iskren kada ti u kratkim crtama ne bih ispričao šta mi je moj brat Rafo rekao.

    Na moj zahtjev on je otišao u Mostar, predao Ti moje pismo i još neke stvari, pozdravio Te kao i Tvoje kolege u uredu. Sisret je bio prijateljski i pun oduševljenja sve dok Ti nisi počeo galamiti i vikati. Moj brat Rafo kao pametan čovjek pun zapadnog odgoja, nije se htio vama suprostavljati niti uzvraćati galamom. On je staloženo i mirno odgovarao na postavljena pitanja. Nije lagao niti svaljivao krivnju na druge, kao što to mnogi čine, koji vas prisilno posječuju, da bi se opravdali i zaštitili od hrvatstva. Jedino što sam bratu zamjerio i prigovorio je to da je i on trebao vikati i nadvikivati i psovati, te kada iziđe iz njihova ureda, da ode u prvu bližnju crkvu i ispovjedi se. Tvoje kolegu su Te upozoravali da se smiriš, našto si demostrativno izišao i moj brat Rafo Te više nije sreo niti vidio. Možda je to bila policijska taktika, kažem samo možda, ili Tvoja sloboda nad jednim susjedom i bivšim školskim kolegom, kako bi se što bolje udvorio svojim gazdama. Tvoji kolege u uredu su se ispričali mojem bratu zbog Tebe i rekli da oni školovane i pametne šalju na teren, a one ratne, iz rata, grube i glupe da šalju u tuče da ih se što više kompromitira.

    Drugi i ostali susreti su bili vrlo ispitivački ali i prijateljski, sve u stilu "ljubeznisti". Najviše je ispitivan zbog datuma na pismu, koji je 21 lipnja a moj brat došao tamo 11 lipnja. Moj brat Rafo nije mogao dati odgovor na to jer nije znao. Ja sam namjerno stavio datum 21 lipnja kako bih dao važnost točki 11 mojeg programa kojeg sam poslao u "PISMO MOJIM KOMŠIJAMA",a što je uistinu značilo PETA GODIŠNJICA BUGOJANSKE AKCIJE.

    Policijske metode, zastrašivanja i one magične riječi: sve mi znaom, nisu meni nepoznate. Sve policije svijeta upotrebljavaju psihološke metode, što je izjednačeno s terorizmom. Bilo bi glupo vjerovati da se jugoslavenska policija ne služi međunarodnim policijskim psihološkim metodama zastrašivanja. zato sam u potpunosti razumio Tvoj i Tvojih kolega postupak prema mojem bratu Rafi. A još više kada ga je jedan od Tvojih kolega ispratio do vrata na polasku i rekao mu: "pozdravi Ti Tvojeg brata i recu mu da se mi sa njim slažemo što on piše, ali se Sarajevo ne slaže, a znaš da smo mi podložni Sarajevu a on onima u Beogradu". Ubrzo kada Hrvati budu imali svoju državu, Ti i Tvoji kolege ćete i dalje ostati na državnim položajima za očuvanje države, u ovom slučaju hrvatske, jer vi znate kako se to iz iskustva radi. Dakle i u ovoj točki se slažemo.

    12. Što se tiče preziranja o kojem Ti govoriš, to je stvar osobnog ukusa. Američka politika iz Washingtona prezire američkog Indijanca iz savezne države Južne Dokote, gosp. Leonarda Peltiera, koji je u zatvoru od 1975 god. za svoje indijanske osjećaje. Njega je vlada iz Washingtona proglasila teroristom a ruski radio iz Moskve ga nazvao borcem za slobodu i dao mu 19 kolovoza prošle godine politički azil, ako ga vlada Washingtona hoće pustiti na slobodu. Na isti način i Jugoslavija postupa sa svojim političkim protivnicima, naziva ih svakakvim imenima, itd. Ako si Ti mislio na onaj prezir kojeg Jugoslavija prišiva svakom čestitom Hrvatu, osobito rodoljubu kao što sam ja i mnogi drugi, onda se ja s Tobom slažem.

    13. Prirodno pravilo je da se nitko ne bori za grob, što Ti u pismu meni smopinješ "...i da Tvoji najbliži ni za grob Ti neće znati..." Ali se zato svi bore za život i mnogi uspiju a mnogi opet ne uspiju. Mi u emigraciji smo više-manje svi uspjeli i sa pomoću Božijom uspjet ćemo da nam se i za grobove znade. U točki dva ovoga pisma ja sam spomenuo kako smo se mi približili jedan drugome, zato me i ne čudi da se brigaš dali će se za moj grob znati ili ne. Ali budi uvjeren da na mome grobu neće biti natpis: Bio i nema ga, nego naš hrvatski nacionalni grb koji će jasno svjedočiti moje hrvatsko podrijetlo. U tome kontekstu si Ti htio to reći i zato se s Tobom slažem.

    14. Ti pišeš "...Stvarno "žalossno", ali nisi ništa drugo ni zaslužio..." misleći za moj grob za koji se neće znati ni gdje je. Svaki čovjek će zaslužiti onoliko koliko gdje uloži. Američki Nobelovac za MIR, pok. martin Luther King je (1961) rekao između ostaloga i ovo: "A man who wont die for something, is not fit to live". Prevedeno na hrvatski: Čovjek koji ne želi umrijeti za nešto, nije dostojan života. Skoro drugim riječima, mi bi rekli da vojnik koji nema ambiciju da jednog dana bude general, nikada neće biti dobar vojnik. Slično je i samnom. Majka me je rodila kao Hrvata i to je njezina zasluga. Moja je zasluga da ja to hrvatstvo dokažem i ako u tom dokazivanju padnem, znači da sam zaslušio umrijeti za nešto, to jest umrijeti kao dobar Hrvat za čiji grob će se uvijek znati. Ako bi takove okolnosti bile da se za moj grob neće znati, onda je više nego "žalosno", kako si Ti to za mene rekao, te se u potpunosti s Tobom slažem.

    15. "...Volio bih da možeš čuti ove svoje nekadašnje komšije i prijatelje kojima si Ti upućiva neka pisma, šta misle o tebi i Tebi sličnima..." Moji nekadašnji komšije i prijatelji za mene su moji doživotni komšije i prijatelji. Da Te ne bih razočarao, jedan naš komšija mi doslovno piše:

    "Dragi Milane! Ma gdje god ti bio i bilo šta da ti se desi, znaj da te volim!" Tvoja komšinka.

    Žao mi je da Ti poradi zaštite njezine sigurnosti ne mogu poslati kopiju njezina pisma. zato čvrsto vjerujem da će ubrzo doći vrijeme kada ću Ti moći pokazati svu korespodenciju između mene i naših komšija. Tada bi se Ti čudom čudio šta mi komšije pišu. I spomenuto pismo je puno zabrinutosti, o kojoj ću Ti kasnije pisati. Ali ako si Ti mislio na one susjede koji su davno napustili Boga, svoj narod i Hrvatsku, onda se ja s Tobom slažem, jer niti sam ja zbog njih što izgubio, niti će drugi zbog njih što dobiti.

    16. "...tek bi Ti bilo jasno na kakve si niske grane pao i da "uživaš ugled" običnog ustaškog teroriste..." Riječ "terorizam" je po prvi puta spomenuta za vrijeme francuske revolucije (1789-1799) kada je Maximilien Robespierre silom i terorom nagonio građane Pariza da gledaju egzekuciju njegovih političkih protivnika. Ta stratišta su toliko psihološki utjecala na Parižane koji su Roberspierrovo nasilje nazvali terorizmom. Koliko mi je poznato ni jedna država na svijetu nije imala zakon o i protiv terorizmu prije drugog svjetskog rata. Mnogo države su svako nedjelo i nasilje u đuture strpavali u "kriminal", tako da su drumski razbojnici (sa Sicilije), obijanje banaka, silovanje žena, kafanske tuče i ubojstva, politička i nacionalna borba, sve strpano u isti koš. Liga Naroda u Genevi (1932-1933) je po prvi put uzela u razmatranje razliku između navedenih čina i prekršaja. To je Liga učinila na pritisak Mađarske koju je tadašnja jugoslavenska vlada optužila za kriminalno djelo što je dopustila slobodno djelovanje Ustaškom Pokretu na Janka Pusti. Mađarska se je branila da je ona dopustila političko i nacionalno djelovanje hrvatskoj organizaciji koja ima svoje zakone i svoje pravo za nacionalnu borbu. Tako je Lički Ustanak iz 1932 god. postao nacionalno-političko-revolucionarni Ustanak, a ne kako ga je Beograd htio prikazati. Zato i Bugojansku Ustanak ima svoj revolucionarno-politički i nacionalni karakter.

    Siva knjiga koju je izdalo Ministrastvo Vanjskih poslova NDH 1942 god., u kojoj su prikazani četničko-partizanski zločini nad nezaštićenim hrvatskim pučanstvom u Istočnoj Bosni, ne spominju ni jednom riječi terorizam, nego zločinstvo. Ja ne želim umanjiti ili opravdati prekršaje koji zaslužuju kaznu. Na suđenju Njegovoj Uzoritosti, Nadbiskupu Alojziji Stepincu (1946) u Zagrebu, takožer ni riječi o terorizmu. Vidi knjigu: "Suđenje" - Lisaku, Stepincu, Šaliću i Družini, Ustaško-Križarskim Zločincima i Njihovim Pomagačima," pa ćeš se osvjedočiti da drug Jakov Blažević, koji je bio tako nadut na sve što je mirisalo na hrvatski, nije mogao staviti na naslovnu stranicu "teroristi" nego je stavio zločinci, što je bio odraz onoga vremena. Kada bi on danas pisao tu i takovu knjigu, bez sumnje bi stavio riječ "terorista".

    Kada je u samoobrani Miro barešić u Švedskoj ubio jugoslavenskog Ambasadora Vladimira Rolovića, švedski zakon nije moga teretiti Miru Barešića za terorističko djelo, jer u to vrijeme švedska nije imala zakona o terorizmu. Ona je uvela o terorizmu negdje 1975 god., a Mirino ubojstvo je bilo 197a god. Znači, ako se Matiju Gubcu, Arinjskim i Frankopanima, Eugenu Kvaterniku Rakovačkom i drugima iz njihovog doba ne može pripisati terorističko djelo, po kakvu ukusu se to može pripisati Ustašama i meni koji nikada nisam bio Ustaša. Možda po ukusu nekog piskarala Stipe Jolića koji u svojim nastavcima u "Areni" donosi pod naslovom: "...Kako su Jugoslaveni osvojili Divlji Zapad bježeći od siromaštva u zavičaju i kako su mjenjali povijest Amerike..." Događaji u njegovim nastavcima su stariji od stotine i više godina, tj. doba kada Jugoslavije nigdje nije bilo. Kamo-kud bi bilo točnije da je on napisao da su to bili Austro-Mađari, jer su pod tim putnicama naši ljudi onoga doba putovali u tuđi svijet i u ovu zemlju Ameriku. Ovako, njegovi nastavci gube ozbiljnost jer je odmah u početku slagao. Tako neki piskaralo, Miodrag Djurić piše u Areni povodom smrti dr. Andrije Artukovića. On je svojom "žestinom" tako brzine pomješao da se više nemožeš snaći, što je istina a što je laž. Ja sam taj opis nekoliko puta pročitao nebih li ga negdje mogao svrstati, barem u neki romančić, ali, na svu žalost, to nisam mogao, jednostavno zato što svi romani imaju protivnika, a u njegovu članku nikoga nema osim Artukovića.

    Šta sam ovim htio reći je to da se i u mržnji treba športski vladati, a ne po onoj: udri ga nije ti ga majka rodila. Vjerujem da si Ti za FAIR PLAY kao i ja. Zato se i u ovoj točki slažem s Tobom.

    17. "...eto prije nekoliko godina, i američke vlasti (te) zatvoriše..." Američki domorodci Indijanci su znali reći: "Samo mrtav Indijanac je dobar Indijanac." Neznam kako bi to zvučilo Tebi i Tvojim istomišljenicima ako bih ja to usporedio sa: "Koga Washington i Beograd zatvoraju za političku i nacionalnu borbu, ne treba mu bolje svjedočanstvo od ovoga da je pošten čovjek, dobar rodoljub i još bolji Hrvat."

    Ja imam moje svjedočanstvo kojeg mi je izdao u New York-u američki Vrhovni sud da sam dobar i pošten građanin ove zemlje Amerike. Ovo svjedočanstvo je je učinjeno od američkog papira kao i njihov dolar u kojem Jugoslavija vidi svoj spas i u kojeg vjeruje, pa ne vidim razloga zašto ne vjerovati i mojem svjedočanstvu da sam pošten čovjek. Ja znam, Miroslave, da Ti imaš svjedočanstvo kao nastavnik i da u njega vjeruješ. Pa i ja vjerujem u Tvoje svjedočanstvo, što znači da se i u ovome slažemo.

    18. "...Ne znam iz kog razloga si mi poslao teze HDP-a,..." Teze Hrvatskog Državotvornog Pokreta su nacionalno-političke naravi a Ti si i taj koji se baviš i jednim i drugim, jer si u takvoj službi, itd. Mislio sam da si Ti adekvatna osoba za proštudirati ove teze i da po mogućnosti dadneš svoje osobne primjedbe, jer nas se sviju tiče. Mi ne smijemo zabiti glavu u pijesak kao noj i tvrditi da ništa ne vidimo i da problemi ne postoje. Nećeš sada, Miroslave, reći da mi u iseljeništvu živimo od idela a da vi tamo u domovini živite idealno. To bi bilo laganje sama sebe. Ja vjerujem da se Ti slažeš s ovim, jer u protivnom slučaju nebi naš narod i dan-danas napuštao svoju zemlju u potrazi za boljim životom, kada bi se tamo živijelo idealno. Eto, kako vidiš da se i u ovoj točki slažemo.

    19. "...Ti uvijek kasniš. Tvoji prijatelji su mi to mnogo ranije poslali..." Ne radi se toliko o tome dali sam ja uranio ili okasnio koliko se radi o tome da Ti dobiješ dobar i čestiti materijal u ruke. Ti znaš čitati i imaš iagrađenu ideju, što je dobro, jer čovjek bez ideje je čovjek bez glave. Budući da Ti imaš i ideju i glavu, pa čitaj i napreži se kako bi Ti mogao optužnicu sastaviti protiv onih koji su te teze pisali i onih koji te teze zastupaju. Ja sam za te teze samo ih treba nadopuniti i usavršiti. Samo, Miroslave, budi FER te športski podnesi ako se ništa ne mogne naći inkriminiranog u tim tezama. Ti se slažeš da teze treba podvrgnuti analizi. I ja se slažem, tj. obadvojica se slažemo.

    20. "...pa ti šaljem duplo plus Tvoje kćerke pismo..." Moja kćerka Iva/Drina je rođena u ovoj zemlji i građanka je ove zemlje. Ona je toliko pametna i školovana da je dva puta završila dav razreda u jednoj godini. Njoj se ne mogu prodavati rogovi za svijeće. ja sam njoj i otac i kolega i kao takav slobodan sam sa njom o sveme razgovarati, jer ona mene uči a ne ja nju. Zato je ona upoznata sa svim mojim problemima i patnjama hrvatskog naroda. Na moju želju da ode sa svojom mlađom braćom posjetiti očev rodni kraj, izrazila je veliku zabrinutost i strah. na upit zašto?, odgovorila je da će cijeli američki tisako o tome pisati, dvije vlade se zbog mene natezati, ako mi se išta desi. Kada se povratim svi moji kolege i školske kolegice će me gledati s jednom dozom rezerve. Eto, zato je ona pisala pismo američkoj vladi u Eashington i tražila zaštitu od svoje vlade, da joj se nebi dogodilo kao australskom građaninu Dragoljubu Pantelić, koji je prošle godine osuđen u Šabcu samo zato što je bio obični član jedne srpske nacionalne organizacije u Australiji.

    Ako Tebe, Miroslave, i Tvoje kolege muči sadržaj pisma moje kćeri Ive/Drine američkoj vladi, moete dokazati vašim postupkom kada ona dođe tamo u posjetu, da je ona bila u krivu. Ako vi njoj ne budete stvarali problema kao što ste fra. Šimunu Čoriću prošle godine, onda te ja Miroslave uvjeravam da će moja kćer Iva/Drina promijeniti svoje prvobitno mišljenje o Vama; ali moje ostaje nepromjenjeno. Ona se slaže da joj se ništa ružnoga i neugodnoga ne desi. Ti se također s tim slažeš a i ja se slažem. Eto, nehotice, opet se i ovdje slažemo.

    21. "...Eto, samo toliko da vidiš da mogu bez Tebe..." Nije ovdje u pitanju tko može bez koga koliko su u pitanju narodi SFRJ-a koji gladuju, među njima i naš hrvatski narod. Da bi se narodima SFRJ-a moglo pomoći, postoji samo jedna mogućnost a ta je: "Podijeliti Jugoslaviju na njene prirodno-nacionalne sastave" i tako se osloboditi svih obveza stranim kreditorima. Nacionalne države naroda SFRJ-a nebi bili obvezni vraćati dugove koje je Jugoslavija uzimala i u svoje luksuze potrošila. narodi SFRJ-a bi počeli svoje življenje iznova bez ikakovih opterećenja prošlosti. Nebi bilo više one: S IZDENIM U MLINICU.Ja znam za sigurno da Ti znaš šta ovo znači. Ti si za sreću i napredak našeg hrvatskog čovjeka i radnika kao i ja. Znači da se opet slažemo.

    22. ".., ali Ti na kraju ipak kao poslušnoj i odanoj..." Jest, ja sam i poslušan i odan. Poslušan sam zato jer sam u tuđem svijetu ravnopravan domorodcima zemalja u kojima sam živio. Odan sam zato jer su njihovi zakoni temeljeni na bazi sitine i pravde, odvojeni od državno-političkog utjecaja, što dokazuje slobodu čovjeka. I na osnovu tog iskustva kojeg sam stekao u tuđini, želim mome narodu pomoći da i on osjeti blagodati te pravde, slobode i istine. Kroz stoljeća naš narod je trpio, kroz stoljeća naš narod je želio biti svoj na svome, kroz stoljeća naš narod je strahovao. Mislim da smo mi Hrvati toliko civilizirani da nam više nisu potrebna nikakva tutorstva iz vana, i da smo mi već jednom zaslužili slobodu VLASTITOG MIŠLJENJA.Ja sam poslušan i odan mojem vlastitom mišljenju kao i Ti i u tome se slažemo.

    23. "...preporučujem da ovo pismo obavezno pokažeš svojim gazdama..." Meni je drago da si me oslobodio obveze na šutnju, jer inače ne iznosim moja pisma na vjetrenjaču za zračenje, kao što to mnogi rade. Zato ću udovoljiti Tvojoj želji i oba pisma poslati mojim gazdama, državotvornim Hrvatima koji se nalaze u Hrvatskoj, uključivši i Tebe. Ti kao profesionalni službenik i javni radnik imaš u tome iskustvo i vjerujem da si u pravu, jer između naših pisama nebi smijala postojati nikakva tajna, je tajne su urota, a za urote se iđe u zatvor. Moram sa simpatijama priznati da se s Tobom slažem.

    24. "...kako nebi imao neprijatnosti zbog izvještaja koji si mi poslao..." Negdje sam čitao da je neke bezverac godinama pisao knjigu u kojo je htio prikazti da Bog ne postoji. Poslije tolikog napora i uzaludnog dokazivanja, završio je knjigu sa: "Fala Bogu da sam ju završio." Slično bi se moglo reći i za Tvoje pismo u kojemu me želiš zaštititi i sačuvati od možebitnih neugodnosti. Ja ne mogu ostati na tome ravnodušan. Moram ti se iskreno zahvaliti i reći Ti da se s Tobom slažem.

    25. Eto, dragi komšija, pa čitaj. Možd će ti nešto ostati u glavi kao uspomena na komšiju. Ali za sigurno ćeš uočiti u svih 25 točaka da se sa Tobom slažem. Onda ako je to tako, a tako je, ne vidim u čemu se nas dvojica nebi mogli slagati. Ako i postoji neko područje, kao zreli i odgovorni ljudi riješimo to na inteligentan način kao što to dolikuje civiliziranim ljudima. U Tvom pismu si me nazvao slugom i zato sam tu riječ ostevio kao završnicu ovog pisma od 25 točaka, kojeg slobodno možeš smatrati kao 25 polja hrvatskog narodnog i nacionalnog GRBA.

    Jest, ja sam sluga ali ne rob našto si Ti vjerojatno mislio. Ja sam sluga dobrih stvari, domovine Hrvatske i moje obitelji. Meni ne treba čitati debelu Bibliju da bih mogao shvatiti biblijski smisao šta znači sluga. Moja Biblija je jako tanka. ima samo šest riječi: "MOJ BOG, MOJA HRVATSKA I MOJA OBITELJ". Znam da si i Ti tako mislio, onda sa politikom završavam ovih 25 točaka da se nas dvojica slažemo u gore navedenom.

    Dragi komšija sada malo i o onome gdje se ja s Tobom ne slažem. Neka ovo ne bude između nas polemika nego dobronamjerna primjedba.

    1. Naime, prije nekoliko godina se je ženio Stjepan Boban, braco, sin Vlade Rapišića i u tom svadbenom veselju netko je zapjevao neke hrvatske pjesme. Navodno da si se Ti isticao u proganjanju tih pjevača, a da Ti nikada nije palo na um onaj poznati film: TKO PJEVA ZLO NE MISLI.

    2. Kada se je moja Majka vratila iz Amerike u proljeće 1986 god., Ti si naredio Tvojim njuškalima da špijuniraju i uhode moju Majku i da prate što će i gdje će ona što reći. Ako je moja Majka, starica od 74 godine, toliko opasna režimu i državi koju Ti čuvaš, onda jadan ti je taj režim i ta država. Ja se borim za slobodnu Hrvatsku Državu u kojoj se njeni građane neće špijunirati.

    3. Šta si Ti sve radio sa onim mladićima koji su se sastali pred odlazak u vojsku sa Matišića sinom? pohapsio si ih, pod prijetnjom si ih nagonio da svjedoče da su "U" slovo od pršuta pravili, itd. Nagonio si ljude da se kunu i preklinju da je tu bila hrvatska zastava. Ovo treba prevesti na nekoliko svjetski jezika i poslati svim vladama svijeta da se upoznaju u kakvoj slobodi narodi SFRJ-a živu, o slobodi o kojoj si mi pisao da je moj brat Rafo uživao kada je tu bio prošle godine u posjeti.

    4. Šta si učinio od Dragana Marić (Kalića?) Strpao si ga godinu dana u zatvor, tikao si ga i mučio.

    5. Šta ti je bio kriv susjed Mirko Šimić kojega si mučio, tukao i usto zatvorio si ga dvije i pol godine u zatvor. Čak je i na TV bio kao antidržavni elemenat. Našao si nekog uhodu koji je posvjedočio da je Mirko namjeravao dignuti u zrak trafostanicu.

    6. Kako možeš za najmanje sitnice hapsiti ljude po cesti i odvesti u Mostarsku ćelovinu na saslušanje?

    7. Šta su Tebi Tvoji susjedi krivi da im često puta pretreseš kuće, štale i pojete? Ne izgleda li to kao u ratno stanje?

    8. Dali je Tvoj susjed toliko skrivio da si ga morao sjedati na WC školjku i puštati mu na glavu čas hladnu čas vruću vodu? Kada Ti ni to nije bilo dosta, onda si po njemu vršio pokuse sa svjetlom, itd.

    9. Znaš li razlog zašto si odveo u Mostar Matu Šimića koji je Markočevičima rođak? Znaš li zašto si ga mučio i tukao, itd.

    10. Kakav delikt je učinio Šale Grubišić, koji je na sprovodu svojem rođaku Juri Bazini rekao: "Laka ti bila Hrvatska zemlja." U večer su ga uhapsili i doveli k Tebi u Mostar na saslušanje? Zemlja u koju je zakopan Jure Bazina i mnogi drugi je mijenjala gospodare u prošlosti, ali nju nije mogao nitko promijeniti. Sumnjam da ćeš i Ti uspjeti.

    11. Navodno da si Ti naredio da poštar iz Sovića preda tebi sva pisma koja budu dolazila od mene. jeli to poštivanje međunarodnog postarskog ugovora od 9 listopada 1874 god??? Kako Jugoslavija u to doba nije postojala, njezini današnji rukovodioci se mogu pozvati da njihova vlada u ono vrijeme nije postojala i da Jugoslavija ne podložna tom zakonu. U svakom slučaju bit će interesantno obavijestiti međunarodnu poštarsku Uniju u Bernu, Švicarska, za kršenje tih međunarodnih poštarskih prava.

    12. Na strani pet točka 15 ovoga pisma rekao sam da ću Ti kasnije spomenuti neke stvari, što sada i činim. Iz navoda s kojima se s Tobom ne slažem, prikjetit ćeš da mi moje komšije pišu. Jedna mi piše - ako je za vjerovati - da si se Ti meni osobno zaprijetio. Podvlačim što sam ranije rekao da bih tek tada posta ravnopravan svim onima koje je jugoslavenska udbaška zločinačka mašina poubijala.

    Na kraju, dragi moj komšija Miroslave, želim Ti reći da jedna kinenska poslovica kaže: "Ako želiš napraviti deset tisuća koraka, najprije moraš učiniti prvi korak." Mi Hrvati smo već učinili taj prvi korak. Sada radimo na 9999tom koraku. Još jedan korak i Hrvatska Država je tu!!!

    sada možeš vidjeti koliko smo blizu cilju. Na Tebi je i svim drugima hoćeteli se pridružiti onima koji žele pomoći svojem narodu ili ne,

    Ja ne govorim o rušenju, Ja govorim o gradnji. Ja ne govorim o svađi. ja govorim o izmirenju. Ja ne govorim o napetostima. Ja govorim o snošljivostima. Ja ne govrim o katolicima, muslimanima i pravoslavcima. Ja ne govorim o Hrvatima, Srbima i drugima. ja govorim o HRVATSKOJ DRŽAVI.

    Iskreni pozdravi Tebi i Tvojim kolegama u uredu.

    Tvoj komšija Mile Boban.

  13. #13
    nemojte otvarati temu za svako pismo..ima jedna tema za sve to..
    .....kad bi mladost znala...kad bi starost mogla.....

  14. #14
    DRUGO POGLAVNIKOVO PISMO

    (Donosim ovdje pismo kojeg je Poglavnik dr. Ante
    Pavelić pisao nekom svom prijatelju. Ne znam koji bi to prijatelj mogao biti.
    Iz pisma se može razabrati da je taj Poglavnikov prijatelj u to doba živio u
    Njemačkoj, jer spominje Luciju Rukavinu koja je bila glavna dužnostnica HOP-a
    za Njemačku. Pismo je po sadržaju povijestne važnosti, jer spominju se Srećko
    Rover i Maks Luburić. Pismo je u originalu a ne u kopiji. Iako je prošlo kroz
    mnoge ruke i previjanjem i savijanjem izlomljeno i prilomljeno tako, da je
    netko, ne znam tko, na pozadini pisma prilijepio drugi papir koji dobro drži
    originalno pismo. Pismo je ipak čitljivo i nastojati ću ga prepisati onako kako
    ga je Poglavnik pisao.

    Ja sam nedavno na ovim stranicama u nastavcima pisao o ČASTNOM SUDU HRVATSKOG
    NARODNOG ODPORA koji je bio sastavljen i održan u svubnju 1956 godine, kako bi
    se mogla dokazati KRIVNJA/NEKRIVNJA nadporučnika Srećka Rovera. Sve što želim
    sada reći je to: Da oni koje ovaj slučaj zanima, uzmu u obzir i ovo
    Poglavnikovo pismo, te usporede izvješća raznih svjedoka s tog suda. Ja o ovom
    slučaju pišem trijezno i bez predrasuda; jer su svi o kojima se ovdje piše bili
    visoki dužnostnici NDH, a danas nisu među živima. Poglavnikovo pismo je pisano
    na službenom papiru NDH. Otporaš.)

    P O G L A V N I K

    NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE DNE 14 RUJNA 1958.

    DRAGI PRIJATELJU !

    Primio sam Tvoje pismo od 14 kolovoza, koje mi je poslao veleč. R. (Rafajel, mo) Medić, pa Ti lijepa hvala
    na izražaju rodoljubnih misli i osjećaja, kao i na požrtvovanom doprinosu od 20
    dolara.

    Razumijem da težko i sa bolju osjećaš onaj nemili i žalostni dogadjaj, (Ovdje se radi o slučaju S. Rover, mo) nu
    koji je bio neizbježiv, i to ne iz kakovih osobnih ili sporednih razloga, nego
    s razloga izdaje svete hrvatske narodne stvari, koju je izdaju počinio Rover.
    Kroz dulje se je vremena bilo počelo opažati, da njegovo držanje i postupci
    nisu u skladu ne samo sa dužnostima prema našem organiziranom radu, nego da i
    inače s njim nije uredu, dok se nije pokazalo bjelodano, i dokazano, (Sada se ozbiljno može postaviti jedno
    pitanje Poglavniku NDH, dru. Anti Paveliću, kao jednom auktoritetu: DA ZAŠTO
    POGLAVNIK ILI NETKO DRUGI KOGA BI POGLAVNIK POSLAO NA TAJ ČASTNI SUD HRVATSKOG
    NARODNOG ODPORA, NIJE DOŠAO NA TAJ SAZVANI SUD I IZLOŽIO SVOJE DOKAZE PROTIV
    SREĆKA ROVERA, mo) da se on nalazi u službi beogradskog komunističkog
    režima, a sa glavnom zadaćom unašanja nereda i neslog u rodoljubne i boračke
    redove hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta. Što više, iztragom unatrag se je
    ustanovilo, da je on izdao Kavrana i drugove, nametnuvši im se za prevodjača
    preko granice, i predajući ih nakon prelaza preko granice u ruke agenata Ozne.
    Imajući sve to uglavljeno i kada je povodom jednog akta, izvršenoga po
    povjereniku Pokreta za vanjsku promidžbu, a po mom nalogu i odobrenju, zapodjeo
    veliku kampanju u našim redovima s pokušajem da unese zabunu i nered u istima,
    izdao sam obaviest, da ga se ne može više smatrati članom našega Pokreta.

    Na to sam dobio od Luburića jedno vrlo bezobzirno pismo, kojim se on stavlja na
    stranu Rovera, navodeći neistinite izreke i završavajući time, da se odriče
    Pokreta i svoje suradnje u njemu, te i vojničkog čina, kojeg je imao.

    On je time sam sebe odstranio iz Pokreta i suradnje, a da ni ne spominjem
    izmišljotina, koje je nakon toga širio o tobožnjoj prodaji polovice Bosne.
    Rover pako je bio i nadalje pokušao sa i najsramotnijim sredstvima i širenjem
    neistina razbijati hrvatske boračke redove, nu rodoljubi i borci su mu to
    uskoro onemogućili.

    Evo, to je bilo na stvari, a izdajici ja ne mogu opraštati, jer izdaja, izdaja
    narodne stvari je neoprostiva, a onaj, tko se je s njime poistovietio i svega
    odrekao, sam se je iz redova Pokreta odstranio, (misli se na generala Luburića, mo) a drugi nitko od boraca nije s
    tim dogadjajem pogodjen, pa nema nikakova razloga, da se otudjuju od Pokreta i
    rada u njemu, nego im je dužnost kao rodoljubima i borcima, te kao
    poštivateljima položene prisege, da se na rad u Pokretu povrate, ukoliko su se
    udaljili radi nepoznavanja pravoga značenja odnosnoga dogadjaja i radi
    neistinitih viesti, koje su neprijatelji hrvatskog naroda i pokreta bili
    razširili.

    Dragi prijatelju, znam da su Tvoja sviest i rodoljublje ostali netaknuti i da
    si onaj isti nepokolebivi borac, koji si bio u slavnoj Crnoj Legiji neumrlog
    viteza Francetića, te po hrvatskim planinama u borbi za obranu hrvatskog naroda
    i države, pa Tebi i preko tebe ostaloj braći, koja su s Tobom, evo ova moja
    bratska poruka, da se opet svrstate u redove Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta u
    radu i pripremi za konačnu oslobodilačku akciju za odstranjenje iz domovine tudje
    i komunističke tiranije i za ponovnu uzpostavu Nezavisne Države Hrvatske, u
    koje vas redove opet bratski primamo i pozdravljamo.

    Primi srdačni pozdrav i izruči svoj braći borcima.

    Za Dom Spremni ! Tvoj dr. Ante Pavelić.

    Nadodato:

    Veseliti će me skore Tvoje viesti a možeš mi pisati na sliedeću adresu
    Središnjeg Odbora: L. (Lucija, mo)
    Rukavina, Rosenbisch Str. 3 II. MUENCHEM 22. - West Germany. Sve daljnje
    obaviesti će Ti poslati Ured HOP-a. Ante.

  15. #15

    Mile markiĆ, hrvatski narodni otpor

    Glasnik Hrvatskog društva političkih zatvorenika
    BIO SAM JEDAN OD KAVRANOVIH VODIČA
    RAZGOVOR S MILOM MARKIĆEM
    Razgovarao: Franjo IVIĆ

    Gospodin Mile Markić bio je djelatni sudionik dviju etapa borbe za hrvatsku državnu neovisnost. Jedne, u doba uspostave i obrane Nezavisne Države Hrvatske, i druge, nakon njezina sloma. Naime, Mile Markić (Ivica Hećimović) jedan je od dvojice još živih sudionika "Kavranove akcije". U njoj je sudjelovao kao jedan od desetak vodiča. Računajući na to, da će njegova sjećanja zanimati naše čitateljstvo, objavljujemo razgovor s njim.

    * F. IVIĆ: Gospodine Markiću, molim Vas da se predstavite.
    * M. MARKIĆ: Rođen sam u Lici 27. prosinca 1923. kao Ivica Hećimović. Poslije rata ime sam, silom prilika, promijenio u Mile Markovinović i, po dolasku u Ameriku, u Mile Markić. Godine 1941., na Veliki četvrtak, bio sam u Zagrebu kad su Nijemci ušli u grad nakon što je proglašena NDH. Sutradan sam vlakom otišao u rodnu Liku. Vlak su kod Ličkog Lešća bombardirali Talijani. Granata je pogodila vagon u kome sam bio, ali sam slučajno ostao živ i pješice produžio oko 15 km do kuće. Nakon kraćeg vremena, 10. svibnja 1941., javio sam se kao dragovoljac u hrvatsku vojsku, u ustaše.

    * F. IVIĆ: Što vas je potaknulo da odete u ustaše?
    * M. MARKIĆ: Ja nisam znao ništa o politici. Znao sam samo da su Hrvati u Jugoslaviji proganjani, a u Lici osobito nakon 1932. kad su ustaše digli ustanak. Mi djeca smo već iz iskustva znali da jugoslavenski oružnici ("žandari") tuku narod, pa bismo se skrivali kad bi oni prolazili kroz selo. Što nam je onda 1941. preostalo nego biti sretan zbog uspostave hrvatske države i, u skladu s tim, ići u ustaše. Nisam ja tada puno znao o politici. Bilo mi je jasno da mi je mjesto u hrvatskoj vojsci i ništa više.

    * F. IVIĆ: O tome ratnom vihoru ne ćemo naširoko, ali nam ipak ispripovjedite neke svoje uspomene
    * M. MARKIĆ: Prvo vrijeme 1941. bio sam u Lici. Kasnije smo došli u Zagreb. Tamo je osnovana Lička legija u koju sam odmah pristupio. U veljači 1942. pošao sam na bojište. Najprije smo bili na Kordunu, a poslije toga u Bihaću i Bosanskoj Krupi. Za Božić 1942. došli smo nazad u Liku, u Lovinac. Tamo sam bio godinu dana i tako je tekao rat sve do proljeća 1945. za koje vrijeme sam se većinom nalazio u Lici.

    * F. IVIĆ: Jeste li imali težih okršaja s četnicima ili partizanima?
    * M. MARKIĆ: Uvijek, rat je bio uvijek, svaki dan. U proljeće 1945. u Zagrebu mi je poginuo otac, pa sam trebao otići na sprovod. Cestovni je promet bio jako slab, ali mi je zapovjednik zdruga, Kolačević rekao: "Imamo, desetak-petnaest engleskih zarobljenika, zrakoplovaca, koji su se u okolicu spustili padobranima, i ti ćeš njih odvesti u Zagreb". I tako sam ja s vojnom kolonom otpratio te zarobljenike u Zagreb. Tjedan dana sam boravio u Zagrebu. U to je vrijeme prvi put u ratu pao Gospić, pa sam tako ostao u Zagrebu. Za 14 dana počeli su dolaziti naši iz Like, gdje su bili razbijeni. Reorganizirali smo se u Samoboru. Tada sam iz stožernog stražnika promaknut u čin poručnika, te sam postao zapovjednik satnije. Zastavnik nisam nikad bio, niti sam taj čin ikad dobio, ali sam bio zapovjednik satnije.

    * F. IVIĆ: To je jedna od od netočnosti u knjizi Ivana Prusca, ali o tome kasnije.
    * M. MARKIĆ: Kako je to došlo u Pruščevu knjigu, ne znam. Zbog događaja na terenu čak ni čin poručnika nije mi bio potvrđen, ali zapovjednik satnije sam bio. I tako smo se kod Samobora u proljeće 1945. pregrupirali i prebacili na položaj u Draganić kod Karlovca. Tu smo branili Karlovac, a partizani su nadirali iz Like. Za vrijeme borbi oko Karlovca došla je zapovijed da se povučemo. Povukli smo se u Jastrebarsko, pa u Samobor. Mi smo još 8. svibnja bili u Samoboru, a zatim smo produžili kroz Sloveniju prema Bleiburgu.

    * F. IVIĆ: Jeste li putem imali čarki s partizanima?
    * M. MARKIĆ: Mi ne. Borbi nije bilo tako puno, ali je promet bio jako otežan. Kad smo došli pred Celje, u njemu su već bili komunisti, slovenski komunisti. Sa skupinom od 15 vojnika kretao sam se u smjeru Celja i kad smo došli na jedan zavoj u samom Celju, pred nas su iskočili partizani, koji su zatražili da se predamo. Odgovorio sam im: "Mi se predati ne ćemo". Na to oni: "Pa, dobro, idite, predat ćete se tamo dalje". I tako smo došli u Dravograd. U Dravogradu nismo mogli preko mosta, pa smo produžili prema Bleiburgu. U Bleiburg smo stigli 14. svibnja i tamo smo, sutradan, dobili zapovijed da se odloži oružje, jer da ćemo ići u zarobljeništvo kod saveznika. Tu smo položili oružje i prelazili na drugu stranu kod Engleza, a njihovi su tenkovi bili raspoređeni po cijelome bleiburškom polju. Kad smo prošli prijeko, postrojili su nas u četverorede. Tamo je već čekala jedna divizija jugoslavenskih partizana, a mi razoružani! Vidjeli smo da su nas Englezi izdali: umjesto da idemo u zarobljeništvo, partizani su nas vraćali iz Bleiburga u Lawamünd, iz Lawamünda u Dravograd. To je bila najveća kolona, brojila je oko 70.000 ljudi. U Lawamünd smo stigli uvečer. Sutradan smo došli u Dravograd. Tu smo se malko odmorili i zatim produžili u Maribor. U Dravogradu su nas odvajali. Među nama je bilo još civila, žena i djece, i njih su odvajali. Iduće noći odlučio sam da ne ću živ u Maribor, i dalje u logor. Slučajno sam nedaleko u koloni vidio jednog poznanika, Ivaniševića iz Lovinca, i on mi je rekao da tamo ima još jedan naš zvani Vrakela, a to je bio vodnik Kovačević. Rekao sam im da kanim bježati i ponudio da krenu sa mnom. Pristali su. Kiša je padala, pa su partizani stalno bacali rakete i osvjetljivali, a ja sam gledao kamo bi se moglo najlakše pobjeći. Lijevo nismo mogli, tu je bio sve vojnik do vojnika. Desno se svrstao vojnik na svakih 10-20 koraka. Pozorno sam gledao i vidio jedan poveći šumarak. Odlučio sam se, bilo je oko pola sata do ponoći. Uzeo sam Ivaniševića za ruku, a on se uhvatio za Vrakelu i krenuli smo! Ako nas vide, ubit će nas, ako nas ne vide, proći ćemo. I prošli smo! Došli smo tako do šumaraka i sjeli. Nije imalo smisla čekati, jer će nas pronaći. Krenemo li lijevo, možemo samo u Dravu. Nitko od nas nije bio bogzna kakav plivač. Odjeću smo skinuli sa sebe i kanili smo samo u gaćama preplivati Dravu, pa ćemo tamo kod seljaka možda dobiti nešto za obući. To je bio jedini način da umaknemo. No, Ivanišević je tada rekao da ne će ići, jer ne zna plivati. Tako smo se rastali od njega oko jedan sat poslije ponoći i prošli kroz taj šumarak. Svoju smo odjeću spakirali i stavili u jedan grm, te se onako goli, u gaćama, spustili u vodu.

    * F. IVIĆ: Jeste li ikad poslije čuli za tog Ivaniševića, kako je on prošao?
    * M. MARKIĆ: Mi smo, dakle, ušli u Dravu koja je već uz kraj bila duboka oko metar i pol, a na tom mjestu se uz obalu nadvilo nekoliko grmova. Vodnik Kovačević zv. Vrakela, tada je imao oko 35, a ja sam imao 21 godinu. Čim smo ušli u vodu, Vrakelu je uhvatio grč. Radi toga smo morali odustati od preplivavanja, pa smo sve do sutrašnjeg popodneva ostali u vodi držeći se za grm. Rijeka je na tome mjestu tekla kružno. Razlog smo razaznali tek kasnije, u blizini je bila hidrocentrala. Sat i pol nakon našega bijega, čuli smo kako partizani pretražiju grmlje na obali. Nedugo zatim čuli smo glasove: "A, tu si, banditu!" Začuo se Ivaniševićev glas: "Dvojica su preplivala". On je mislio da smo već preplivali, a mi smo još bili tu. To nas je možda spasilo, jer su obustavili potragu. Njega su odveli i više nikad nisam čuo za nj. Nas dvojica smo se sutradan oko tri, pola četiri poslije podne izvukli iz vode i sjeli u grmlje. Kolona iz koje smo pobjegli promicala je pokraj nas cijelu noć, sve do jutra. Mi smo, u grmlju, onako goli, smrznuti, najednom začuli da se netko primiče. Vrakela je bio nervozan, a ja sam mislio da je neka životinja. Najednom, čujemo gdje netko pije vodu. Ustali smo, gledamo, kad tamo jedan zastavnik, Hrvat, vidimo po odori. Zalegao i pije vodu iz Drave. Upitam ga tko je. On nas pogleda, i odgovori: "Ti vidiš tko sam ja, ali tko ste vi?". A mi goli, u gaćicama. Tako smo se sastali i počeli razgovarati. Ispričao nam je kako je bio u skupini koja se sakrila, a u njoj su bili satnik i još tri, dakle, ukupno četiri zastavnika. Ta je skupina bila iz časničke škole. I njih su partizani pronašli, ali se on prikrio u grmlju i tako se spasio, za razliku od ostalih. Nas dvojica i naš novi suputnik smo uvečer, kad se spustio mrak, našli onu svoju odjeću, obukli se i prešli cestu, pa onda krenuli prema Austriji. Kretali smo se cijelu noć kako bismo došli na austrijsku stranu. Kada smo ujutro stigli na austrijsku stranu, otišli smo kod prvih seljaka, tražiti nešto jesti. Tamo su već bili Rusi. To lutanje je trajalo tjedan dana, išli smo od kuće do kuće, malo smo jeli, malo radili, pomagali narodu cijepati drva. Tako smo došli do Klagenfurta, i izmakli iz ruske u englesku zonu. U Klagenfurtu smo našli logor s drugim Hrvatima..

    * F. IVIĆ: Kako ste doznali za Kavranovu akciju?
    * M. MARKIĆ: Dva mjeseca nakon mog dolaska u Klagenfurt, k meni u logor je došao jedan satnik i predstavio se, razgovarali smo malo. Pita me poznajem li generala Herenčića. Rekoh da ga poznajem, jer smo se upoznali za vrijeme povlačenja, u Jastrebarskom. Kaže on, general bi želio razgovarati s Vama. Pristao sam, pa smo tako skupa otišli do njega. General je stanovao u jednome malom mjestancu u blizini, u Krumpendorfu. Tu smo se sastali i razgovarali. Herenčić mi je rekao da postoji ideja u najvišem državnom vodstvu, da bi netko otišao u Hrvatsku vidjeti što se događa, jer nije bilo nikakvih značajnijih veza s domovinom. General je pomislio da bih ja mogao pomoći. Nakon otprilike tjedan dana sastali smo se general Herenčić, ministar Artuković, Joso Rukavina koji je bio šef policije u Zagrebu, i ja. Pitali su me, bih li ja mogao i htio otići u Zagreb. Rekao sam da ću pokušati, i da ću za pratnju pokušati naći još jednog prijatelja. Našao sam tog prijatelja, pa smo zajedno išli provjeriti granicu, gdje bi bilo najbolje prijeći. Tamo sam vidio da je on neodlučan, i da od zajedničkog puta ne će biti ništa. Vratio sam se u Klagenfurt i izvijestio ih da ćemo morati pronaći nekoga drugog. Rekoše mi da imaju jednog zastavnika s kojim su razgovarali i koji je rekao da bi želio ići sa mnom. Tako smo se taj zastavnik i ja upoznali i odlučili ići zajedno.

    * F. IVIĆ: Sjećate li se imena tog zastavnika?
    * M. MARKIĆ: Da, zvao se Vavra, Vjekoslav Vavra i bio je rodom iz Visokog kod Sarajeva. Odlučili smo ići, a dobili smo još i vezu. General Herenčić bio je vjenčani kum jednom poručniku, Novaku. Novak je bio njegov vojnik i on nam je dao adresu svoje obitelji, na rijeci Sutli, na samoj slovenskoj granici. Navodno će nam njegov otac i njegova obitelj pomoći da se prebacimo u Zagreb. Vavra i ja smo tada krenuli na put, no to je duga priča. Uglavnom, trebala su nam tri dana do Zagorja. Morali smo putovati samo kroz šumu, nikad putem. Po danu se sakrijemo u grmlje, po noći nastavimo. I tako, nekoliko kilometara prije Krapine, naletjeli smo na partizane. Kako više nije bilo moguće kretati se kroz njive i blato, morali smo ići putem. Ja sam išao ispred njega sa samokresom. Dogovorili smo se, ako naiđemo na stražu ili nešto, ako nas zaustave, morat ćemo se boriti. Upravo tako se i dogodilo; kiša je padala, naletjeli smo na partizansku stražu. Stražar je bio pod krovom, onako na cesti. Podviknuo je: "Stoj, tko je? Tko ste?" Istodobno je počeo vikati i netko s druge strane. Odmah skočih lijevo, moj prijatelj iza mene. Partizani su zapucali, a ja uzvratio. Netko od njih počeo je vikati da je pogođen. Pobjegao sam. Bježao sam jedno pola sata bez prestanka. Padao sam i dizao se. Konačno, sjednem da bih predahnuo. Nema nigdje nikoga, nema mog prijatelja, ostao sam sam. Što ću? Tu sam se pribrao i malo odmorio, a zatim krenuo, opet prema jugu, prema rijeci Sutli gdje treba uspostaviti vezu. Tako sam putovao tu noć, a sutra ujutro bio sam na Ivančici, gdje sam proveo cijeli dan. Sutra ujutro opet sam nastavio i naišao na rijeku. Po njoj sam se kretao prema jugu te došao skroz blizu Zaprešića. Tek tada sam vidio da to nije Sutla, nego rijeka Krapina. Dan sam proveo u jednom vinogradu, a navečer sam produžio pješice prema Sutli, prema slovenskoj granici. Došavši do slovenske granice, uhvatio me dan, nisam mogao dalje. Na samoj granici još je bila žica i visoka trava. Tu sam se zavukao preko dana, a sutra navečer pokušao sam naći vezu. Došao sam u kuću i pitao za obitelj Novak? Tu je bio neki stariji čovjek, mlada cura i momak, te jedna žena. Kad sam ih upitao, je li Joža Novak njihov sin, oni su se uplašeno pogledali i odgovorili da jest. Rekoh im da ga poznajem. Bilo im nezgodno, ali su po mom izgledu zaključili da nisam provokator i povjerovali su mi. A Novakov otac se baš prije tjedan dana bio vratio iz logora, jer je bio, mislim, tabornik. Novakov stric radio je na željeznici i stanovao odmah u susjednoj kući. Pristao je pomoći mi, da zajedno vlakom dođemo u Zagreb. Ja nisam imao nikakvih papira, ali sestra poručnika Novaka, kojoj je moglo biti oko osamnaest godina, na moje pitanje kako nabaviti nekakvu propusnicu, odgovorila mi je da ona nema ništa, ali da ima tata koji je išao popravljati zub u Zagreb. Ja sam vidjela tu njegovu staru propusnicu, reče ona, ako bi to moglo vama koristiti. Uglavnom, oni su nabavili pisaći stroj, a ja sam napisao propusnicu i jajem prenio štambilj s njegove propusnice na svoju. Za svaki slučaj. Nakon dva dana otišao sam s ovim drugim Novakom, željezničarom, u Zagreb. Na Zapadnom sam kolodvoru sišao s vlaka, nisam htio ići na Glavni kolodvor. Sa Zapadnog kolodvora produžio sam pješice skroz Ilicom do trga. Jelačićev je spomenik bio okovan daskama, nekakvim slavolukom. Bio je kolovoz. U Zagrebu sam se smjestio kod rodbine na nekoliko dana. Vidio sam i pokupio sve što me zanimalo, pa sam se uputio natrag u Klagenfurt. U povratku je bilo svakakvih zgoda i nezgoda, ali sam se ipak uspio vratiti u Klagenfurt, gdje sam podnio izvješće onima koji su me poslali.

    * F. IVIĆ: Kako je teklo osnivanje Kavranove skupine?
    * M. MARKIĆ: Mislim da sam bio jedini koji je tada bio u Hrvatskoj, u izviđanju, i donio natrag ono što je zanimalo glavne ljude hrvatske emigracije. I tako sam ja ostao s njima u Klagenfurtu oko mjesec dana. Tamo je bilo jako teško živjeti, vladala je glad, pa sam odllučio otići u Italiju. Na put sam krenuo zajedno sa svojim prijateljem Milom Markovinovićem, s čijim sam papirima kasnije otišao u emigraciju. Stigli smo u Italiju, u logor Fermo. Tamo smo se dobro snašli, bili prihvaćeni, i tu smo ostali do Božića 1945. U Fermu sam upoznao druge naše ljude koji su već znali da sam ilegalno bio u Hrvatskoj. Onda me k sebi na razgovor pozvao Mime Rosandić, državni tajnik u ministarstvu šuma i ruda. I njemu sam ispričao kako sam putovao, što sam vidio. On mi je u razgovoru nabacio da oni kane nešto poduzeti, da bi u Hrvatsku možda trebalo otići i pomoći u njezinu oslobađanju, ako se može.

    * F. IVIĆ: Da vjerojatno ima još ljudi po šumama...
    * M. MARKIĆ: Da. I kaže on, mi računamo na tebe, nadam se da ćeš prihvatiti ono što budemo tražili od tebe. Uglavnom, već na proljeće pozvao me k sebi i pitao bih li ja bio voljan ići u Austriju. Razumljivo, to sve trebalo je biti ilegalno, bez papira, bez igdje išta. Jer u Austriji je bio glavni predstavnik hrvatske vlade za tu akciju, dr. Lovro Sušić, postrojnik ustaškog pokreta. Ja sam onda s dokumentima, s papirima koje su ovi iz Italije poslali, otišao u Austriju kod Sušića u Wolfsberg, gdje je bio prihvatni logor. Sušić je živio izvan logora, ali u logoru je bio čovjek koji je znao gdje je on. To je bio inženjer Pere Čulumović. Tako sam predao Sušiću sve što su oni iz Ferma poslali i na taj način sam jednostavno ušao u to društvo. Oni su uvijek računali na mene, te sam dva-tri puta išao u Austriju i natrag. U proljeće 1946. dogovorili su se i odlučili da opet odem u Hrvatsku. Ovoga puta sam išao u Hrvatsku, u Liku, sam. Bilo je određeno da bojnik Ante Vrban ode u Slavoniju i dalje u Bosnu, dokle stigne. Naša zadaća je bila da još jednom izvidimo situaciju u Hrvatskoj. Ja sam imao lažne dokumente. Nabavili smo ih preko nekog mladića koji je pobjegao iz Jugoslavije i zadržao legitimaciju. Tu su legitimaciju naši od njega dobili, te je prepravili za mene. Ime i prezime ostalo je isto, samo su skinuli sliku i umetnuli moju, ali to bi mi vrijedilo samo unutar države. Ja sam se tada uputio u Graz i onda na austrijsko-jugoslavensku granicu i preko granice. Kad sam došao nekih desetak kilometara u unutrašnjost, kod Murske Sobote, ukrcao sam se na vlak i vlakom u Zagreb. Tamo sam opet imao staru vezu preko poručnika Novaka. Njegova žena živjela je u Zagrebu. On me zamolio da joj pomognem, ako bi možda htjela doći k njemu u emigraciju. Iz Zagreba sam otišao u Liku. U Lici sam bio dva dana, posjetio mjesta gdje su se nalazili naši. No, tu nije bilo nikakvih većih snaga, male skupine koje su se skrivale više nego išta drugo, borili su se samo ako su morali. Uvidio sam da tu nema ništa naročito, ali kad sam već bio u Perušiću, otišao sam u kuću roditelja moje djevojke i pitao je hoće li ići sa mnom. Ona i njezini roditelji su pristali. Tako sam nju odveo u Zagreb, gdje sam uzeo ženu poručnika Novaka i obje ih preveo u Austriju. Novaku sam doveo suprugu, a vodstvu podnio izvještaj da u domovini nema ništa organizirano. Zbog takvoga negativnog izvješća bio sam po strani neko vrijeme, jer je Vrban rekao da se sastao s križarima u Papuku. Na proljeće 1947. zbio se slučaj zbog kojeg sam bio u logoru u Italiji zatvoren. Božo Kavran je zatražio od svećenika Krunoslava Draganovića koji je imao veza u Rimu, da izvadi mene, bojnika Vukića i učitelja Stanića. Draganović je to učinio, izvukao nas je na slobodu i dobili smo dozvolu boravka od 30 dana u Italiji. U Rimu smo se zadržali u Zavodu Sv. Jeronima. Draganović nam je rekao da, ako želimo, možemo emigrirati, a ako ne želimo, da možemo ići nekamo drugdje. Nije rekao izravno kamo, no mi smo znali što to znači. Odmah sam odlučio da ne ću emigrirati. Jednog dana kaže on Vukiću i Staniću, da je brod u Genovi i da trebaju ići, ako misle emigrirati. Oni su pristali i otišli na brod. Sutradan sam na hodniku naletio na msgr. Mađerca, rektora Zavoda, koji me upita kako to da i ja nisam otišao. Odvratih da mi je Draganović rekao kako moram mijenjati papire, jer mene traže kako bi me izručili u Jugoslaviju, dok onu dvojicu ne traži nitko. Na to me Mađerec upitao: "A zašto ste ih bacali s mosta?". Ja sam ga samo gledao, nisam znao kakva su njegova politička uvjerenja. U Zavodu je na službi bio jedan izvanredan svećenik, veliki domoljub, zvao se Golik. Uđem kod njega u ured i kažem što mi je rekao Mađerec. Kaže on: "Sinko moj, ima nas svakakvih, ne znaš ti to". I tako, sutra se vrate Vukić i Stanić, predomislili se. Ne će ići u Argentinu, hoće negdje drugdje.

    * F. IVIĆ: Krunoslav Draganović je bio veoma zanimljiva osoba. Recite mi, što vi mislite, je li on znao o Kavranovoj skupini ili je to tek naslućivao?
    * M. MARKIĆ: On je znao. Znao je sve, samo to nikad nije htio reći. Draganović je bio jako opasan Jugoslaviji koja je s Vatikanom vodila pregovore. Vatikan je, po mom mišljenju, od Jugoslavije dobio jamstva da se Draganoviću po povratku ne će ništa dogoditi.

    * F. IVIĆ: Dobro, vratimo se našoj temi. Vukić i Stanić su odustali od odlaska u Argentinu...
    * M. MARKIĆ: Ja sam s nekoliko ljudi otišao u Austriju, a Vukić i Stanić došli su kasnije s drugom skupinom. Tako smo stupili u kontakt s Kavranom, stigli u bazu gdje su se skupljali ljudi, od kojih su se neki već prebacili u Hrvatsku.
    Božidar Kavran

    * F. IVIĆ: Vaši dojmovi o Boži Kavranu?
    * M. MARKIĆ: On je mene poznavao iz onih prvih izvješća i rekao mi je da me treba: "Čovjek koji je dosad bio vodič već mi je dojadio, uvijek navaljuje da hoće ići u Hrvatsku". I nastavio je: "Ja bih htio da ti budeš sljedeći vodič, a njega bih pustio neka se ide boriti". Na to sam rekao: "Došao sam, vi zapovijedajte, a i ja bih isto više volio ići u borbu, nego biti vodič". Mislio sam se prebaciti sa skupinom Mile Markovinovića u kojoj je bio i Rosandić, ali kako me Kavran nije pustio, ostalo mi je biti vodičem. Kavrana nisam od ranije poznavao, ali zbog svega što sam znao o njemu, moji dojmovi nisu mogli biti bolji. Koliko je bio sposoban organizirati ovakvu akciju, druga je stvar. On je bio intelektualac, a njegovo poštenje i rodoljublje bili su nenadmašni.

    * F. IVIĆ: Jeste li poznavali još neke od sudionika akcije?
    * M. MARKIĆ: Sve sam ih poznavao. Neke sam znao samo poimence, a četiri petine sam osobno poznavao. To su uglavnom bili časnici i dočasnici. Upoznao sam se s njima u Fermu, u emigraciji, nisam ih poznavao prije toga.

    * F. IVIĆ: Rekli ste da ste se u akciju uključili tek negdje pred kraj?
    * M. MARKIĆ: Došao sam pred kraj, kad me Božo uključio kao vodiča. Prvi put smo Srećko Rover, Lojzek (Pavao Vučetić, op. ur.) i ja provodili jednu skupinu preko granice. Tako sam upoznao put. Drugi put opet smo išli Rover i ja, a nakon toga sam ja sam provodio svoje, a oni svoje.

    * F. IVIĆ: Kad prebacivanja s Roverom i Lojzekom, ili kad ste išli sami, jeste li imali dojam da sve teče u redu? Jeste li mogli zapaziti nešto sumnjivo?
    * M. MARKIĆ: Ništa se sumnjivo nije moglo zapaziti. Važno je jedno, u ovakvom djelovanju nema se što pričati ili pitati. Dobio si zadaću i imaš je poslušno odraditi. Bio sam spreman učiniti sve što mi se zapovijedi, prema svojim mogućnostima, i vjerovao sam da sve ide u redu, po dogovoru. Preveo sam ljude do onoga mjesta gdje su ih dočekali i preuzeli drugi, a ja sam se vraćao nazad i ništa dalje nisam znao. Ako je bilo pošte ili sličnoga, ja sam to preuzeo i odnio natrag u Austriju. To je bila kao veza. Imali smo radio-stanicu, ali ovo je bila pismena pošta. Prijelaz se odvijao ovako: kad se ljudi dovedu u bazu s druge strane, tamo je čekao neki šumar, ili netko tko je bio najavljen kao naš. Ja bih ušao kod njega u kuću. Ako smo stigli ranije, pričekali smo dok nisu došla druga dvojica iz šume. Oni bi preuzimali moje ljude i vodili ih dalje. Jednom, dok sam vodio drugu skupinu, malo smo zakasnili, jer se jedan čovjek kretao veoma sporo. Zvao se Šmit, bio je stariji čovjek, blizu 60 godina. Prije povratka u Austriju razdanilo se, a ja sam još bio tamo. Rekao sam našem čovjeku, "vezi", da ne mogu sada van, kako ću preko granice po danu? On kaže da ćemo se snaći. Smjestio me tamo u neko žito, pokraj grmlja i kaže: "Tu budi cijeli dan do navečer, ja ću ti donijeti jesti, a onda natrag". Tako sam proveo cijeli dan u tome grmlju. On mi je donio jesti i sutradan sam se vratio nazad u Austriju, javio što se dogodilo. O tome je kasnije, u svome izvješću "kurir u grmu", pisao i onaj bandit Mate Rajković.

    * F. IVIĆ: Ivan Prusac u svojoj knjizi "Tragedija Kavrana i drugova" govori, kako se Božidar Kavran, vidjevši da je cijela akcija propala, dragovoljno predao u neprijateljske ruke!? Je li to, po Vašem mišljenju i saznanjima, moguće?
    * M. MARKIĆ: Božo Kavran nije znao da je itko uhvaćen. Ništa on nije znao dok to Jugoslavija nije objavila preko Novog Sada, no oni su njega tada već imali u svojim rukama. Ništa nije bilo sumnjivo. Mi smo tražili da se netko vrati s terena, ali su oni (OZNA, op. F. I.) uvijek imali neke izgovore i to su odbijali. Najzad je pala kocka da se bojnik Ivica Gržeta mora vratiti s izvješćem, inače više nikoga ne ćemo slati prijeko. Oni su prema tome zaključili da više nikoga ne će uhvatiti. Ja sam vodio zadnju skupinu. Prije granice uhvatio nas je lugar, austrijski lugar, i zarobio nas. Bili smo mu sumnjivi, jer se krećemo noću. Imao sam zapovijed da u takvim slučajevima ne smijem pucati, da se jednostavno moramo pokoriti i onda će naši znati što dalje raditi. Kad nas je austrijski lugar zarobio bila je noć. On sam, a nas šest. Kažem ja: "Dečki, pitam se kako će naši doznati za ovo? Mislim da je najbolje da ja pobjegnem, kako bih javio Boži što se dogodilo, ali jedino ako se vi slažete". Složili su se. Pobjegao sam, a lugar nije ni primijetio. Otišao sam skroz nazad u bazu i javio što se dogodilo. U međuvremenu lugar je naše predao policiji koja ih je tamo ispitivala. Netko od njih je izdao, priznao gdje je baza. Drugi dan navečer bio sam u zgradi gdje su boravili radnici, sjedio sam uz štednjak, bilo je oko pet sati. Bojnik Jelinek i ja smo pričali. Pogledam kroz prozor, kad najednom, austrijska i britanska policija opkolili zgradu! Što sada? Oni uđu u prostoriju koja je služila kao ured. Tu vidim jednog od ljudi iz uhvaćene grupe, zvao se Majdak. S njim su bili britanski satnik i tumač. Uletjeli su u ured i Majdak odmah pokaže prstom u mene! Satnik me upita, tko je tu zapovjednik? Također uputa, jesam li vodio ove ljude? Rekoh da nisam. "Ovaj kaže da si ih ti vodio". "On je lud", kažem ja i okrenem se Majdaku: "Bog te ubio, ja te ni ne poznam, kako možeš reći da sam ih ja vodio?". No, on i dalje tvrdi da sam ih ja vodio. Tumač je bio neki četnik, htio me je udariti, ali je to satnik spriječio. Zatim su svezali šefa našeg logora, mene, i još jednoga koji je u logoru bio zadužen za opskrbu, ukrcali nas u jeep i odveli u Leibnitz. Tamo je uhićena skupina već bila u zatvoru, a ovih drugih 10-15 iz logora, uključivši bojnika Jelineka i prof. Vidalija, pustili su. Tijekom ispitivanja tu se svašta događalo. Bilo je i prijetnji izručenjem. Mene i ovu dvojicu iz logora odvezli su nazad na granicu kako bi nas izručili, doveli nas tamo i nakon kraćeg vremena odvojili nas. Ostadoh sam, nisam znao što se njima dogodilo, a oni ne znaju što je sa mnom. Uglavnom, mene su ispitivali cijelu noć. Ispitivali me, mučili me. Gola su me svezali na neke opruge u garaži i metnuli mi kantu vode da mi curi u lice, kako bih im ispričao sve što znam. Ispitivao me jedan engleski narednik koji je bio u Grčkoj s partizanima. Ja i dalje ništa ne znam, a on mi prijeti da će me izručiti Jugoslaviji. Kažem ja: "Izruči, pa što." A on meni: "Što ti je zadnja želja?" "Da me ubijete, pa da me ne morate izručiti". On kaže: "Neka te ubiju tvoji". Nakon mučenja koje je trajalo između tri i četiri sata, oko dva po ponoći, odveo me onako mokroga u ured, sjeo na stol, i kaže mi da mu ispričam sve prije nego me izruči. Opet odgovaram: "Nemam ja tebi što ispričati". Kako sam bio sav promrznut, svezao mi je noge lancem za radijator. Mene je polako hvatao drijem, jer sam se mokar i hladan najednom našao pokraj toplog radijatora. No, čim bih malo zadrijemao, već mi baca tenisku lopticu u lice. To mučenje je trajalo cijelu noć. Ujutro oko pet sati engleski narednik se otišao odmarati, ali je u zamjenu doveo austrijskog policajca da on dalje ispituje. I od ovoga ista pitanja, a ja isto tako, ništa ne znam. "Mi smo išli tražiti posao u šumu, ja ne znam šta vi hoćete". Kaže on meni: "Ti si rekao mojim prethodnicima da si bio domobran, nisi ti bio domobran". "Kako ti znaš da ja nisam bio domobran?" "Poznam ja vas dobro, ti si ustaša", a ja ga upitam: "A što si ti?" "Viši austrijski policajac", kaže, "inače sam bio natporučnik njemačke tenkovske divizije. Borio sam se ja u Hrvatskoj, zato znam tko si ti". "O", kažem, "pa gdje si bio u Hrvatskoj?". "Ja sam bio u Kninu, a gdje si bio ti?", pita. "U Gospiću" odgovaram. "Aha, sjećaš li se kad smo vam 1943. došli u pomoć iz Knina?", veli on. Pitam ja njega: "Kako si se ti izvukao?" Kaže: "Bio sam zarobljen u Kninu i onda su me partizani razmijenili za jednoga svog. Sad sam policajac, jer sam rođeni Austrijanac. No, da ti pravo kažem, ne volim gledati da te ovako muče, pa zajedno smo se borili". Nešto kasnije on izađe malo van, a ja ne mogu nikuda, svezan sam. Kad, k meni uđe neka žena, pita me kako sam i kaže: "Znate što, čula sam kako vas je ta budala, engleski časnik, mučila. Recite vi njemu bilo što, samo da vas ne zafrkava". Pitam je tko je, a ona reče da je Slovenka, da joj je muž bio Crnogorac, žandar, i da je sada njihova kuharica. Nakon kraćeg vremena ode ona, a vrati se onaj engleski narednik i opet me počne ispitivati. Sjetivši se kuharičina savjeta rekao sam mu: "Znaš što, ne znam puno o tome, ali ono što znam, reći ću ti". On skoči, uzme papir i olovku. On pita, ja odgovaram. I tako je on više od pola sata pisao. Ranije sam bio gladan i tražio čašu vode, no ništa mi nije htio dati. Sad kad je sve napisao, nudi mi jesti. Oko devet sati evo engleskog satnika, onoga koji me doveo iz Leibnitza. Narednik odmah trči k njemu: "Evo, sve, sve je priznao!". Satnik gleda taj komad ispisanog papira, uzme, zgužva ga i baci u koš. "Što je to, ovo nema veze s ničim", kaže satnik. Poslije toga me stavio u jeep i opet u Leibnitz. A druge dvojice nema. Došli mi nazad u Leibnitz, u zatvor, a on će odmah: "Sad ću te suočiti s tvojima". On, tumač i ja sjedimo u uredu i čujem kako dovode ove moje. Kad su ih doveli unutra, zatvore vrata, i oni se postroje kraj zida. Međusobno su se pogledavali, jer su mislili da sam već izručen, kako su im Englezi rekli. Naredi satnik tumaču da me pita: "Kaži ti meni", veli, "kako ste vi to organizirali te ljude?" Ja mu odgovorim: "Nisam ih ja organizirao, išli smo se boriti u Hrvatsku protiv komunizma. Sve je dragovoljno". Na to satnik naloži tumaču da pročita neke od njihovih izjava. Njih su cijelo vrijeme tukli, a tumač je sam pisao izjave. Zatim bi ih gurnuo njima na potpis, a u nevolji ljudi svašta potpisuju. "Je li istina ovo što tu piše?" pita me satnik: "Ovo što ovdje piše, čista je laž, oni su svi došli u organizaciju da se bore protiv komunizma za demokratsku hrvatsku državu, a sada neka oni kažu je li istina ovo što piše tu, ili ovo što ja kažem". Svi su potvrdili da je istina sve što ja kažem, a ne što tamo piše. Na to ih engleski satnik sve pošalje vani, na hodnik. Oni izađu, a ja ostanem. Satnik izvadi "Vjesnik", i tad sam prvi put saznao da je cijela akcija propala. Gledam i ne vjerujem. U "Vjesniku" slike uhvaćenih! Isprva sam mislio da je sve to neko podmetanje, pa gledam kad je tko uhvaćen. Piše: "Božo Kavran uhvaćen", a ja gledam kada. Nakon što sam ja već bio uhićen, preveo ga je Lojzek. Tada sam shvatio da je istina. U životu sam uvijek bio priseban, ali tog trenutka sam zamalo pao u nesvijest. Nakon toga strpali su nas u zatvor, gdje je svaki dan uslijedilo ispitivanje, a ponekad i batine. Tako je to trajalo oko tri tjedna. Onda nas prebace u Graz, u glavno zapovjedništvo britanske vojske. Jugoslavija je znala za nas, te je neprestano tražila da nas se izruči, ali Englezi su se, zbog njima znanih razloga, predomislili i nisu to bili voljni napraviti. Njihov odgovor je bio da smo mi u zatvoru radi krijumčarenja karata za hranu, bonovima. Zatim su nas predali austrijskoj civilnoj policiji. U zatvoru smo proveli sedam mjeseci, a onda su nas izveli pred sud. Osuda je bila veoma mudra - zatvorene su nas držali sedam, a osudili na šest mjeseci - pa smo odmah pušteni van. Na sudu je bilo sve kako je Jugoslavija rekla, ali nas više nije bilo. Kud koji, mili moji!

    Kavran kao zatočenik OZN-e
    * F. IVIĆ: Kako ste otišli u Kanadu?

    * M. MARKIĆ: S ovim je slučajem bilo završeno. "Akcija 10. travanj", ili "Kavranova akcija" propala je. Ljudi su se razbježali. Tada sam donio odluku da nemam više što tražiti u Europi, premda sam uvijek govorio, da se potopi brod koji će mene voziti u emigraciju. Ali nije bilo druge. Po izlasku iz zatvora boravio sam u Klagenfurtu, u logoru. Radio sam u šumi i tako je došla pedeseta. Tad se javim za odlazak i prime me. Nisam im rekao da sam zbog akcije neko vrijeme bio u zatvoru. Naime, kad su se naši prebacivali preko granice svi su ostavljali novac i dokumente u bazi, ako nekome zatreba. Tako sam i ja po dolasku iz Italije pregledao njihove papire i nađem dokumente prijatelja Mile Markovinovića, koji je sa mnom bio u vojsci. S obzirom na to da nisam imao nikakvih dokumenata, uzeo sam njegove, stavio svoju sliku, i tako sam postao Mile Markovinović. Prigodom ranijeg ispitivanja engleskog satnika, u "Vjesniku" su objavili imena svih uhvaćenih u Kavranovoj akciji. Među njima je i Mile Markovinović (uhvaćen s X. skupinom 15. travnja 1948., op. F. I.). Pita me satnik: "Kako to, ti si Mile Markovinović ovdje, a tu piše da je Mile Markovinović u Zagrebu, u zatvoru?" Kažem ja njemu: "Pa, i u Austriji najvjerojatnije ima nekoliko tisuća Hansa Mayera!

    * F. IVIĆ: Kako ste onda postali Mile Markić?
    * M. MARKIĆ: To je prezime u Kanadi predugo za engleski izgovor. Svagdje ga je trebalo sricati, tako da su ga od Markovinović obično pretvarali u Marko Vinović. Stoga smo žena i ja jednoga dana odlučili promijeniti ga, ali da ipak ostane hrvatsko. Kažem - Markić. Zatim se s tim imenom i prezimenom išlo na sud i tako sam legalno postao Mile Markić..

    * F. IVIĆ: Kako i kada ste se politički aktivirali u hrvatskoj emigraciji?
    * M. MARKIĆ: U hrvatskim krugovima bio sam dosta poznat nakon "Akcije 10. travanj". Za Kavrana su svi znali, to je bila senzacija, samo su nas tri-četiri preživjela. Razumljivo, ja sam uvijek bio za ustaški pokret i mi smo svi bili jedno, sve do 1954. godine. General Luburić je bio u Španjolskoj kao vojna osoba, a predsjednik vlade, Kulenović, boravio je u Siriji. Poglavnik se smjestio u Argentini. Prikupilo bi se nešto novaca i slalo se poglavniku. Luburiću se nikad nije slalo. I mi smo bili kao ustaše, svi smo trebali biti jednaki. Zapravo, Luburića nisam nikad volio. Sjećam se jednog slučaja u Gospiću, 1944. Kroz Gospić je prolazila vojska iz Maksove "Obrane", na otok Pag, po sol. Išao sam s bojnikom Kolačevićem ulicom. S druge strane nailazio je vodnik iz kamionske pratnje. Kad smo se mimoišli, oni nisu pozdravili. Bojnik ih zaustavi i kaže: "Vodniče, niste pozdravili", a ovaj odgovara: "Mi u Obrani nikoga ne pozdravljamo". Ta mi se bahatost gadila. Zato ni Maksa nisam volio. Moj se odnos prema njemu kasnije promijenio. Došlo je do sukoba i sporova u emigraciji, uglavnom oko prevlasti i utjecaja. U tim su se raspravama potezale i priče o sudbini Kavranove akcije. General Luburić je štitio Srećka Rovera. Rovera su napadali da je izdajica, jer je i on vodio ljude u šumu. To je došlo do Maksa, a on kaže: "I o meni Jugoslavija govori da sam zločinac. Valja raspraviti o tome je li Rover nešto skrivio, a ne da se blato samo tako baca na čovjeka. Ali ne žele oni raspravljati." U Torontu su se skoro svake nedjelje održavale sjednice zbog toga. Tako sam i ja na jednoj sjednici morao svjedočiti o onome što znam. Izađem tako na pozornicu i kažem: "Ljudi Božji, evo, govore da je Rover izdajica, jer je prevodio ljude. Ja sam ih isto tako prevodio!" Pita me Maks: "Pa je li tebi itko išta prigovorio". Odvratih: "Nije, jer nemam novaca i ništa ne odlučujem, a on odlučuje, i zato vjerojatno ne valja. Sve je to bilo u novinama, u 'Obrani'. Sve kako je bilo. A Srećko je napravio izvještaj na oko 20 stranica i razaslao ga svima."

    Mijo Jagarinac: "Došao sam boriti se protiv vas, jer sam zaljubljen u Hrvatsku!"

    Navik on živi ki zgine pošteno!

  16. #16
    Otporaš.prkos.com
    (Autor: Mile Boban) NASLOVNICA
    .

    HRVATSKA U BORBI PROTIV ZLA (12)

    Donosim ovdje pismo Kristine Kolić, kćerke Mate Kolić kojeg je Udba ubila u Parizu 18 listopada 1981. Pismo je vrlo VAžNO!

    PISMO KRSTINE KOLIć HRVATIMA U EMIGRACIJI (1)

    (Samo ukratko o Kristini Kolić. Poznavao sam njenog otca Matu Kolić. Bili smo skupa u istoj hrvatskoj rodoljubnoj organizaciji. Žena mu je iz Gruda, Branka Ćorluka, kuća odmah gore iznad Duvanjeske Stanice. Udala se za Matu kolić 1966. U prošlom opisu TKO JE ANTE GRANIĆ? pisac pisma Andrija Takač je spomenio Matu Kolić na listi jugoslavenske Ambasade u Parizu za kidnapiranje. Što nije tada uspijelo, uspijelo je 14 godina kasnije, moja opaska, Otporaš)

    VRIJEME JE ZA PROMISLITI - RADI SE O NAMA!

    Vrijeme leti! Božicćje prošao: ušli smo u novu godinu. Manje - više smo već svi predvidjeli što ćemo ove godine činiti. Napravili smo neke planove. Medjutim, ne bi bilo loše vratiti se malo natrag, te baciti kratak pogled na prošlost, na sve što smo učinili u staroj godini 1986. i malo promisliti: je li tu bilo više dobra ili zla? Jesmo li napredovali? Postigli neke uspjehe? Je li 86. bila naprednija od 85. ili je pak obratno!?...Na ova pitanja bi svak od nas trebao, morao naći odgovor.

    Dapače, vjerujem da bi nekima od nas bilo mnogo teže odgovoriti na preciznija pitanja, poput slijedećih na primjer: jesam li u prošloj godini učinio više dobra nego zla bratu Hrvatu? Jesam li pomogao da hrvatska oslobodilačka borba napreduje? Jesam li pomogao da naša borba postigne neke uspjehe? Jesam li viće radio i dao za Hrvatsku nego prijašnje godine ili ne? Neki medju nama bi se zacrvenili kada bi samo čuli za ovakva pitanja - ako uopće imaju obraza - a kamo li da ih se upita:

    Šta, ne, nema, jarane? Zašto si se odrekao Hrvatske, hrvatskog naroda i hrvatske oslobodilačke borbe? Čega se bojiš, jarane? Zar se više ne osječaš Hrvatom? Zar ti srce više ne kuca za Hrvatsku? Veliš da nemaš više vremena za to! Zar si mogao zaboraviti od kuda si došao? Ma kako tako možeš samo živjeti? Ti si nekada bio netko i nešto. Znao si i jedino u to vjerovao da hrvatski narod mora biti slobodan i da moramo ponovno uspostaviti našu Nezavisnu Državu Hrvatsku.

    Nekada si živio za Hrvatsku. Ta reci mi, što te muči, jarane? Veliš da ima dovoljno hrvatskih organizacija s dovoljno članova pa nek se bore dok se ti odmoriš. Veliš da si već dao svoje. Zar ne vidiš da hrvatska borba traži svako hrvatsko biće, pa i tebe. Zar ne znaš da je pusta izdaja odreći se Hrvatske. Nisi, vičeš, odrekao se Hrvatske! Kako nisi, kad više ne pomažeš hrvatsku oslobodilačku borbu, kad više ne pomažeš brata Hrvata u nevolji.

    Što se s tobom dogadja, jarane? Ponavljaš da si dao svoje, da o tome ne želiš više ni čuti jer želiš konačno živjeti i uživati. Veliš da nema smisla o tome više govoriti i da sa nekim ljudima jednostavno ne želiš više imati posla, bez obzira na to što se rdai o "starim" prijateljima, jer da ne želiš sam pasti u ne prilike.

    xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

    Želim ovim putem pozvati sve one koji budu ovo pismo čitali a osobno poznavali Kristinu Kolić, da se jave svojim komentarima i iznesu svoje dojmove ove mlade Hrvatice od svojih dvadeset godina, koja je proputovala i posjetila skore sve hrvatske zajednice u slobodnom svijetu, predavanja i govore održavala medju Hrvatima, upoznavala ih sa metodama jugoslavenskih podzemnih i tajnih služba koje su tragale za djelatvornim Hrvatima. Kristina Kolić je rodjena u Francuskoj 1967. godine. Od svojih roditelja je jako lijepo naučila hrvatski jezik.

    Na ovo Kristine Kolić pismo/poruka Hrvatima, jugoslavenska Ambasada ili Konzulat iz Australije je odgovorio, vjerovali ili ne, na 119 stranica. Iako je odgovor pisan "prijateljski" i u smislu dviju žena Hrvatica koje neprekidno nazivaju Kristinu Kolić svojom "sestrom", ipak se prikriveno i više očito otvoreno primjećuje "žargon" jugoslavensko/udbaških krilatica, kao: klerofašisti, fašisti, nacisti, koljači/ustaše, ostatci ostataka, lopovi, kurvari, pijanice, teroristi, kvislinzi, petokolonaši i ostale otrcane udbaške smicalice. Odgovor je takodjer "popunjen povijesnim činjenicama" kako bi što uvjerljivije uvjrili Kristinu Kolić da se mane ćorava posla.




    Objavljeno: 15.11.2009. u 14:11h
    Broj jedinstvenih otvaranja (prvih 24h): 32
    Prosječna ocjena: 1
    Broj bodova: 32

    Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 1315
    Ukupno: 1315

    Pozdrav... Otporašu

    Sanjar47 15.11.2009 19:05 h
    Kratak koment na ovaj zapis..moram ti čestitati na opširnom opisu činjenica i samih događaja,..a i potvrđujem da je istina..koliko je nevinih ljudi,koji su samo željeli dobro hrvatskome narodu, dali svoje živote iz ljubavi prema domovini Hrvatskoj.

    Pozdrav još jednom...


    Otporaš 16.11.2009 02:47 h

    Sanjar47. Dragi i poštovani kolega hvala na pozdravu a u isto vrijeme najiskrenije odzdravljam i ja vama. Drago mi je da ste pročitali prvi dio pisma, tada mlade Hrvatice, Kristine Kolić. U slijedećih par nastavaka ću opisati tu žalošnu tragediju koja je zadesila obitelj Mate Kolić na ulicama Pariza tog kobnog dana u Nedjelju 18 listopada 1981 godine.

    Ja ću nastaviti, dragi kolega, iznositi onaj dio požrtvovanosti i borbe za oslobodjenje hrvatskog naroda i za Uspostavu Hrvatske Države, onaj dio kroz koji sam osobno prošao i onaj dio kojeg poznajem kroz koji su mnogi i tisuće drugih Hrvata prošli u hrvatskoj: političkoj, socijalnoj, gospodarskoj, športskoj, vjerskoj i inoj Emigraciji. Posebno bih mi bilo drago i tek tada bih spoznao da moje iznošenje pismenih iskaza o Hrvatima iz Emigracije u borbi za očuvanje hrvatskog nacionalnog imena ima svrhe i nije uzaludno, kada bi pojedini ili čak svi koji su zainteresirani i čitaju poje opise, kopirali i pohranili za buduće nadolazeće prilike u kojima će se morati - i to pošteno - pisati povijest Emigracija/Domovina ili obratno. Uzmimo na primjer mene. Ja sam od mojih prvih dana Emigracije, koja je preko pedest godina, sakupljao i (sa)čuvao sve do čega sam mogao doći, ne znajući tada da će mi jednog dana to moći zatrebati. Pri tome ne treba zaboraviti da u ta vremena nije bilo kao danas na svakom uglu mašine za kopiranje. Tada se je sve prepisivalo preko "indiga" tj. papira za kopiranje, što je veoma uzimalo mnogo vremena...Sve se je to radilo sa ljbavlju i za ljbav prema našoj Hrvatskoj. Iako su nama svima dan i noć bili, jesu i ostaju 24 sata, nama državotvornim Hrvatima koji smo sve "džabe" i bezplatno radili za Hrvatsku, nama je naš "dan" i naša "noć" bilo radno vrijeme, tako da smo po danu morali radit u poduzećima kako bi preživjeli, a po noći smo se sastjali, diskutirali, planirali kako što bolje pomoći našoj Hrvatskoj...

    Dragi kolega, odgovor na pismo Kristine Kolić, kako sam već rekao, je 119 stranica. Kada bi ga se svega iznijelo na stranice ovog portala, tek tada bi se, donekle, mogla uočiti jugoslavensko/udbaška metoda ili metode kojima su se služili medju nama Hrvatima, da nas posvade, podjele i odnarode prema rodnoj grudi Hrvatskoj. Evo samo jedan mali dio iz tog odgovora što kažu Kristini Kolić: " ...Cilj te nepoštene i neodgovorne rabote, sastoji se u prikrivanju ...stvari ...kruga samozvanih lidera i zastupnika jednog propalog vremena i aktera sramne prošlosti..." Po mom mišljenju i svakog poštenog Hrvata mi nemamo "jednog propalog vremena i...sramne prošlosti. To za nas Hrvate kažu naši narodni neprijatelji protiv kojih su se Hrvati uvijek borili. Zato sam i dao mojoj stranici na ovom portalu ime ili naslov: HRVATSKA U BORBI PROTIV ZLA. Pod tim naslovom ću iznositi, sa voljom i sa mojom nacionalnom dužnošću, ona pisma koja budem smatrao da su bila PRETEČA U STVARANJU DRŽAVE HRVATSKE koju danas svi znamo sa dva inicijala RH.


    j.perkovic 16.11.2009 08:37 h

    Zašto zločinci dobivaju odlikovanja!? Oni koji su Ubojstva zapovijedili otim Mesić dijeli Odlikovanja i koji su bili uvijek protiv Hrvatske Države,
    ja mislim tako nešto nije Hrvatski Narod zaslužio.
    Sve bi se moglo promjeniti za dobrobit Hrvatskog Naroda, još nije kasno da se zločinci davedu pravdi ako to neće Hrvatske Vlasti onda će to napraviti druge Države kao šta već radi NJemačka zločin nikada nemože da sastari.
    Samo to može u Hrvatskoj.


    matrixdc 16.11.2009 11:06 h

    HOP se temelji se na ideji Ante Pavelića, ali legalno djeluje u Hrvatskoj
    Pavelićeva stranka punih 18 godina otvoreno veliča ustaštvo
    Postojanje HOP-a osuđuju politolozi i predstavnici civilnog društva koji tvrde da stranka nije smjela biti registrirana
    HOP i u Kanadi i Australiji

    Među temeljnim načelima HOP-a je zalaganje za uspostavu hrvatske države na njenom cjelokupnom povijesnom i etničkom prostoru između Mure, Drave, Dunava, Drine i Jadranskog mora. Osim u Hrvatskoj, HOP danas djeluje u Kanadi i Australiji, stranka je član Svjetske lige za slobodu i demokraciju, a u službenim podacima HIDRE stoji i da je glasilo Hrvatskog oslobodilačkog pokreta u Hrvatskoj i svijetu – »Nezavisna država Hrvatska«. Skraćeno, HOP-NDH.

    Hrvatski oslobodilački pokret, stranka koju je utemeljio ustaški poglavnik Ante Pavelić, suprotno Ustavu i zakonima već punih 18 godina legalno djeluje mada u svom programu niti ne pokušavaju skriti zločinačku ideologiju koju veličaju.

    – HOP je utemeljio dr. Ante Pavelić 1956. godine u Buenos Airesu u Argentini s ciljem rušenja Jugoslavije, borbe protiv komunizma i za uspostavu slobodne, nezavisne i suverene države Hrvatske. Od tada neprekidno djeluje po svijetu. U Hrvatskoj djeluje ilegalno do 1991. godine, uz ljudske žrtve, suđenja i progone – stoji u programu HOP-a objavljenom u publikaciji »Političke stranke u RH« koju je upravo izdala Hrvatska informacijsko-dokumentacijska referalna agencija (HIDRA) vodeći se podacima prikupljenima iz Ministarstva uprave, Sabora i DIP-a. Nakon raspada Jugoslavije, HOP je središnjicu stranke preselio u Hrvatsku te je službeno registrirana 9. listopada 1991. godine.

    Prilikom registracije HOP-a 1991. godine, nikome u nadležnim državnim institucijama očito nije bilo bitno što se radi o stranci koja direktno veliča ustaški pokret i hvali se svojim osnivačem, ratnim zločincem i vođom kvislinške tvorevine NDH, Antom Pavelićem. No, na službeno postojanje i djelovanje HOP-a, odvjetništvo i policija koji su zaduženi za provođenje zakona kojim je zabranjeno veličanje ustaštva ne trzaju ni danas. HOP u međuvremenu pojačava svoje aktivnosti, pa je prije 20-ak dana održana izvanredna skupština u zagrebačkom hotelu Dubrovnik na kojoj se okupilo stotinjak članova stranke. Nezadovoljni vodstvom koje ih je bacilo na margine, izabrali su nove predstavnike i donijeli zaključak »da će HOP zaživjeti još snažnije kao državotvorna, nacionalistička stranka sa tendencijom da postane vodeća među hrvatskim nacionalnim radikalima.«

    Postojanje HOP-a, ipak, osuđuju politolozi i predstavnici civilnog društva koji tvrde da je riječ o stranci koja nije niti smjela biti registrirana.

    – Stranke u suprotnosti sa ustavnim poretkom i zakonima treba zabraniti, veli profesor sa Fakulteta političkih znanosti, Nenad Zakošek dodajući da društvo mora sazrijeti i početi provoditi ustavni zakon.

    Predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava, Zoran Pusić, smatra da je riječ o stranci koja spada u domenu Državnog odvjetništva.

    – Ja sam svojevremeno, još za vrijeme rata, protestirao protiv HOP-a, čiji je pripadnik bio i ratni zločinac Tihomir Orešković. No to je bilo u doba kada je sada bivši predsjednik HSP-a Đapić mjerio kukuruz i kada su se neke hrvatske vojne jedinice zvale, primjerice po Rafaelu Bobanu. Nitko nije reagirao. To da takva stranka postoji je samo po sebi zastrašujuće. U Europi su takve nacističke stranke zabranjene. To je stranka koja je po svom programu i onome na što se pozivaju nacistička stranka koja se oslanja na najmračnije ideje koje su se u 20. stoljeću pojavile. Oni tvrde da su patrioti. No, nije patriotizam teroriziranje drugih samo na osnovi drugačije vjere, nacionalnosti ili političkih protivnika, a to je sve njihov temelj te i sami ponosno ističu da ih je osnovao ratni zločinac Ante Pavelić. To pozivanje na nasljedstvo Ante Pavelića je nešto što ih svrstava u područje interesa državnog odvjetništva, veli Pusić. Predsjednik GOLJP-a poručuje državnom odvjetništvu da počnu raditi svoj posao i provoditi zakone te ističe da Hrvatski oslobodilački pokret zbog javnog propagiranja ustaštva treba zakonski sankcionirati i zabraniti.


    Otporas 16.11.2009 14:11 h

    matrixdc. Bolan kolega matrixdc, rekli bi bošnjaci, a Srbi bi rekli: Bre kolega matrizdc, vidiš da i u hrvatskoj policiji i državnom odvjetništvu ima dobrih ljudi i Hrvata s demokratskim sluhom i demokratskom idejom. Kada se mogu dijeliti prokomunističko/jugoslavenskim zlikovcima odlokovanja, otvoreno isticati i slaviti borbe: NOB i NOV i NOR protiv davno očekivane Hrvatske Države, još uvijek podržavati spomenik(e) najvećem ratnom zlošincu Titi po gradovima Hrvatske, zašto se ne bi smijelo imati danas u "slobodnoj i demokratskoj" Hrvatskoj i oporbenu organizaciju vladi pod punim hrvatskim državotvornim imenom i smislom HOP-a. Pri tome ne trebamo nikada zaboraviti da se svi osjećaji naroda u svijetu danas okreću prema MATIČNOM JEZGRU. HOP je - hoćeš nećeš - JEZGRA HRVATSKOG DRŽAVOTVORNOG KORIJENA te prema tome ima legalno pravo biti na onome matičnome mjestu gdje jest, a to je Hrvatska. Prijatelju matrixdc to je činjenica, kao što je šinjenica da najdržavotvorniji SIN HRVATSKE Poglavnik dr. Ante Pavelić nikada nije bio sudjen niti osudjen po niti jednome medjunarodnome sudu kao ratni zločinac. Uzevši to medjunarodno pravilo u obzir, nikoga se ne može zvati niti prozivati "ratnim zločincem" sve dotle dok ovaj ne bude sudom osudjen. Što se tiče monarhističko srpskih sudova ili jugoslavensko/komunističko/beogradskih sudova, ne treba nikada skinuti s UMA da su ovi njihovi sudovi svakog poštenog i državotvornog Hrvata osudjivali i osudili pod lozinkom KOLABORATOR(I) na smrt.

    Živjela hrvatska sloboda i demokracija za koju je vrijedno se boriti i umrijeti! Smrt totalitarizmu!
    Živio kolega matrixdc koji je počeo konačno pobjedjivati sam sebe i počeo čitati izvorno matično hrvatsko štivo HOP-a! Osvješćuju se oni koji čitaju hrvatski državotvorni tisak! Ostaju zaglupljeni oni koji ne čitaju ništa pa tako lutaju iz mraka u mrak!


    matrixdc 16.11.2009 15:15 h
    Drago mi je otporaš da si u zadnjoj rečenici definirao i sebe. Pozdrav.


    Domobran 16.11.2009 17:53 h

    Sanjar47. Slažem se što si rekao..."moram ti čestitati na opširnom opisu činjenica i samih dogadjaja,...a i potvrdjujem da je istina.." Ja to njegovo pisanje, otporaševo redovito pratim, i ne samo to, nego uživam u raznolikostima samog sadržaja izražavanja pojedinih autora pisama. Nadajmo se da će Otporaš nastaviti iznositi tu nama nepoznatu a u isto vrijeme i tako zanimljivo izražavanje naših ljudi u tudjim zemljama, pod tudjim nebom i zvijezdama, poštivajući tudje običaje i zakone, ali još uvijek u njihovim mislima i osjećajima prema rodnoj grudi Hrvatskoj.


    Domobran 16.11.2009 18:04 h

    matrixdc. Meni se čini da tebe nešto strašno muči! To je naša hrvatska prošlost koja te muči. Opusti se malo! Jedna lasta proljeća ne čini, tako ni ti sam nećeš uspijeti prošlost izmijeniti, a najmanje izbrisati. Kada dobrog vjernika nešto stalno muči, on ode kod svećenika pa se lijepo ispovidi. Ta ispovijed ga olakša tako da od crkve pa do kuće pjevajući idje. I ti bi se trebao nekome povjeriti, da ne kažem ispovjediti, što bi te uveliko opustilo i pomoglo.

    Prije nekoliko mjeseci na ovom portalu sam pročitao kako si ti i neki drugi korisnici ovog portala htjeli pokrenuti proces protiv Poglavnika dra. Ante Pavelića. To je bila dobra ideja. Šta je sa tim sada! Da li si se uplašio i odustao pa te to toliko muči i gnjavi?! Ti znaš lijepo i dobro pisati, pa zašto ti ne bi potencirao nešto a ne uvijek čekati da to netko drugo za druge počme. Ako trebaš moju pomoć, samo se javi i tu sam.


    DOMOLJUB 17.11.2009 10:49 h

    Kristina Kolić. Znala si u svoje vrijeme davati dobre savjete onim Hrvatima koji nisu znali tko su i što su. Mnogima si otvorila oči koji su progledali i saznali istinu i od Jugoslavena postali dobri Hrvati. Ima ih još koji ne znaju tko su i što su i da nije istina ono što ih je njihov Tito učio.

    Istina je i to smo mogli pročitati nedavno na ovim stranicama, da su Amerikanci i Englezi štitili Poglavnika dra. Antu Pavelića dok je boravio u Austriji i Italiji odmah iza WW ll rata. Iako se zna da su to oni činili za svoje više političke interese, onda bi se trebalo znati da bi i mi Hrvati za naše više političke i nacionalne interese trebali štititi svakog Hrvata a ne samo Poglavnika.

    Približiva se skoro pola stoljeća mojeg života na zapadu, a još nisam primijetio, a naročito ovdje u Ameriki, da oni vode toliku brigu o NDH itd. Oni vrlo dobro znaju da se je hrvatski narod borio za svoju slobodu, svoju Državu Hrvatsku i da se nisu borili protiv Amerike i protiv zapada.

    Mi Hrvati ovdje u Ameriki svake godine slavimo Dan Hrvatske Državnosti 10 Travnja, što Amerikancima ni malo ne smeta, niti im pada na pamet da nam to zabrane, a još manje da nas prozivaju kojekakvim imenima, kao što se to u Hrvatskoj dešava. Pa čak ni Izrael ne vodi toliku brigu o tome, o NDH.

    To sve čine hrvatski izrodi, anti Hrvati i neki židovi u Hrvtskoj, koji su za to plaćeni i na taj način dobivaju pomoć od židovskih lobija i organizacija, koje nisu najbolje upućene u ANTI HRVATSKE LAŽI!

    Ovi isti hrvatski izrodi sustavno prozivaju hrvatske Domoljube Domovinskog rata zločincima. Čudno da ti isti hrvatski izrodi ne prozivaju četnike kao stvarne začetnike svih zločina i nazvati njih ratnim zlocincima. Ovo je kristalno jasno svakom dobronamjernom Hrvatu i Hrvatici, samo nije jasno hrvatskim izrodima. Nadati se je poslije nadolazećih izbora da će se politička klima u Hrvatskoj promijeniti!


    Otporaš 17.11.2009 15:40 h

    Mojem prijatelji matrixdc. Na kraju svih krajeva približili smo se jedan drugome, i, rekao bih da smo povezani onom vašom rečenicom: " Drago mi je Otporaš ...da si u zadnjoj rečenici definirao i sebe. Pozdrav ".

    Pošto je zadnja rečenica glasila..."Živjela hrvatska sloboda i demokracija za koju je vrijedno se boriti i umrijeti!", svakome tko iole to pročita, primijetit će da je akcent, težina i važnost tih riječi na: "ŽIVJELA HRVATSKA SLOBODA I DEMOKRACIJA" za koju sam se ja borio i zalagao skoro pola stoljeća. Kako ste se vi osobno na ovim stranicama izjasnili da ste se u Domovinskom ratu borili za ista načela i ciljeve za koja sam se i ja borio, to jest za Slobodnu i Demokratsku Hrvatsku, drugim riječima da ste se borili pod mojom HRVATSKOM ZASTAVOM, to je za mene dovoljan znak i pečat da ste se borili protiv SVAKE JUGOSLAVIJE i svega onoga što je ova predstavljala i kod kuće i vani, tj. da ste se borili protiv jugoslavenskih laži svake vrsti...

    Eto, poštovani kolega matrixdc, zato sam rekao da smo se nas dvojica na kraju svih krajeva i natezanja približili jedan drugome, ne poradi mene za vas niti poradi vas za mene, nego jednostavno smo se priblizili jedan drugome poradi naše drage nam HRVATSKE!
    Iskreni vam pozdrav šaljem, Otporaš.

  17. #17
    Otporaš,prkos.com
    (Autor: Mile Boban) NASLOVNICA


    HRVATSKA U BORBI PROTIV ZLA (13)

    Donosimo odje završetak pisma Kristine Kolić upućeno hrvatskoj iseljeničkoj javnosti za Božić 1986 godine.

    PISMO KRISTINE KOLIĆ HRVATIMA...(2)

    Nastavak iz prošlog broja

    Zar ne shvaćaš da sšto smo brojniji to smo i jači. Zar ne znaš da se jedan narod sastoji od različitih pojedinaca, pa tako i naš hrvatski. Ne razumiješ? Zar si zaboravio da danas cijeli hrvatski narod nosi ideju hrvatske države! Ti si ipak svjestan da je to cilj svih Hrvatica i Hrvata. Medjutim, ne shvaćaš da ljudi imaju različita mišljenja što se tiče samoga oslobodjenja i da ima više puteva za doći do države. Kažeš kako ne razumiješ zašto Hrvati nisu ujedinjeni i zašto sve organizacije ne suradjuju zajedno. Ma hajde, jarane, pa šta ti je! Budi pametan! To nije dovoljan razlog da se odrekneš Hrvatske. Nevažeće! Vičeš da se nisi odrekao Hrvatske, nego si se razočarao što neke organizacije ne rade što bi trebale, po tvom mišljenju raditi.

    Kažeš da ništa ne rade. A što je s tobom, jarane? Što im ne pokažeš kako se radi! Zar ne znaš da ništa ne pada iz oblaka. Zar ne znaš da nemaš pravo od drugoga očekivati ono što sam nisi spreman učiniti. Zar si zaboravio da čovjek uvijek mora polaziti od sebe. Nije vrag da ne znaš za staru poslovicu koja glasi: "Vidi trun u tudjem oko, a ne vidi brvno u svome." Veliš kako to vrlo dobro znaš, ali da se neki tvoji prijatelji koji su tako činili požatvorani ili (po)ubijani od udbe. E, jarane. Što mi nisi odmah rekao da se bojiš, da ti se strah upio u krv! Odgovaraš kako se ti ne bojiš nikoga, ali da imaš obitelj na koju moraš paziti. Prvo, je li te itko pitao da umreš za Hrvatsku? Ne bi li bilo bolje kada bi živio za Hrvatsku? A drugo, pa zar i tvoj narod nije tvoja velika obitelj? Šta si se prihvatio one stare" "svatko za se?" Je li barem znadeš što znači narod? Kako možeš zaboravljati da i ti pripadaš hrvatskom narodu, htjeo - ne htjeo!!

    Veliš, znadeš. To ti ne moramo govoriti. Kako onda ne shvaćaš da je svako hrvatsko biće, bez obzira na godine, spol, vjeru ili stranačku pripadnost, dužno braniti svoj vlastiti narod i boriti se za svoju slobodu sve do uspostave Nezavisne Države Hrvatske? Razumiješ, veliš. Ma ništa ti ne razumiješ.

    Ah, tu je problem! Znadeš li ti jarane što ti ne dostaje? Nedostaje ti osjećaj za tvoj hrvatski narod, osjećaj i ljubav prema Hrvatskoj i bratu Hrvatu.

    Što sada ne govoriš? Što si umučio? Grozna te dilema kida. Veliš da zališ. Savjest te peče. Što ćeš, pitaš! Nemam ti više živaca obješnjavati, jarane. Sam odluči! Sretna ti nova godina! Bog! Cekaj, vices! Uzbudjen si. Ne znas vise tko si; sto cu sada, vices!

    Vrijeme je da promisliš - radi se o nama!

    K R I S T I N A K O L I Ć

    16 siječnja 1987. Hrvatski Vjesnik Str. 9.

    Kraj ovog pisma.

    Kako sam rekao u prošlom opisu da je jugoUdba iz Australije odgovorila na ovo pismo Kristine Kolić na punih 119 stranica. Bilo bi skoro nemoguće na ovim stranicama portala javno iznijeti svu mizeriju jugoslavenske bijede prema Hrvatima i njihovoj opravdanoj borbi za slobodu i potpunu nezavisnost hrvatskog naroda. Samo ću staviti naslov pisma da vidite kako judinski počima.

    (Vrlo štovana i draga hrvatska sestro!)


    Objavljeno: 19.11.2009. u 13:18h
    Broj jedinstvenih otvaranja (prvih 24h): 18
    Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 944
    Ukupno: 944


    Domobran 19.11.2009 18:46 h

    Otporaš. Pročitao sam oba opisa pisma Kristine Kolić. Pismo je jako ganutljivo! Da li je razlog tragične smrti njenog otca Mate Kolić, kojeg je Udba likvidirala u Parizu 1981 godine samo zato što je hrvatski rodoljub, ili ne, teško je reći. Svakako pismo samo za sebe slovi kao APEL HRVATIMA da budemo zajedno i složni u borbi protiv jugoslavenskog ZLA. Zato se nije niti čuditi da je jugoslavenska Udba reagirala na to pismo sa svom svojom žestinom sa 119 stranica odgovora. Možda bi bilo dobra izdati malu knjižicu tog odgovora kako bi i mi danas mogli znati kakvim se je metodama Udba služila u ocrnjivanju i likvidiranju Hrvata.


    Otporaš 20.11.2009 23:14 h

    Domobran. Udbine motode su više manje poznate, a ono što se još ne zna, budite uvjereni, saznat će se, kad-tad. Nedavno je izišla knjiga koju je napisao hrvatski javni radnik Božo Vukušić: "TAJNI RAT UDBE". Knjiga je uistinu zanimljiva i popraćena mnogim svjedočanstvima, koja donosi, još živih svjedoka, zastrašujuće činjenice kojima se je Udba služila kako vrbovati brata protiv brata, prijatelja protiv prijatelja, čovjeka protiv čovjeka, Hrvata protiv Hrvata, sve u cilju da ih se "ušutka/likvidira". To je Udba radila! Zato bi bilo korisno, poželjno i pametno, da oni Hrvati koji su "morali" raditi za Udbu, iznesu svoja svjedočanstva odakle su im direktive dolazile. Poznavajući jugoslavensko/komunistički sistem sve je dolazilo iz glavne CENTRALE IZ BEOGRADA. Ako hrvatski bivši Udbaši uporno ostanu pri tome i ništa ne otkriju dok su još živi, bojim se da će zbog njih ljaga ostati i na hrvatskome narodu, jer se ovi potonji nisu na vrijeme ogradili od državno/jugoslavenske odgovornosti koja je dolazila iz Beograda.


    DOMOLJUB 21.11.2009 20:48 h

    Otporaš. Vrlo dobra usporedba sto se tiče hrvatskih udbaša. Samo se Srbi mogu veseliti da se naši hrvatski komunisti i udbaši ne ograde svih direktiva i naredjenja koja su stizala iz Beograda. U tom slucaju Srbi mogu mirne duše reći da su to hrvatski udbaši činili svojim Hrvatima neovisno od nas Srba i Beograda. Znači da su Hrvati krivi za Hrvate a Srbi za Srbe, te nam mogu odmiriti od "šake do lakta" za neke krivnje ili krivice nanešene Hrvatima sa strane Srba. Kao na primjer: Kardinal Stepinac sudjen u glavnom gradu Zagrebu, javni tužitelj bio Hrvat, porotnici Hrvati, sudija i suci Hrvati, obrana Hrvati, nigdje ni za lijeka tu Srbina nema. Tako će ih povijest zabilježiti. Ista stvar sa sudjenjem dru. Andriji Artukoviću 1986. i svim drugim državotvornim Hrvatima; sve se čini na području Hrvatske i sve konce Hrvati povlače, daleko od Jugoslavije i Beograda.


    matrixdc 29.11.2009 22:55 h

    A tko si ti i što si ti Otporaš da se ja tebi obraćam, ti si samo zalutali fašista dijaspore.


    Otporaš 30.11.2009 01:22 h

    Kolega matrixdc, nedavno su se sastali velikani svjetova u Berlinu povodom pada berlinskog zida 1989., i tom prilikom američke medije su donijeli natpise tog zida SRAMOTE kao: Zid protiv fašističkog prodiranja, Wall from fascist penetration. Pitam vas ja sada, prijatelju matrixdc, da li su Lideri Istočne Njemačke kada su davali ime tom ZIDU tada mislili na "zalutale hrvatske fašiste iz dijaspore" ili su mislili na "fašiste" koji su protiv komunizma. Ako su oni tada mislili na fašiste koji su protiv komunizam, a vi mene - OTPORAŠA - sada javno prozvali "zalutalim fašistom iz dijaspore", onda se ja sa tim ponosim. Jer biti protiv komunizma nije mala stvar, a ja sam taj bio cijeli moj život. Drugim riječima: biti protiv kumunizma u ona vremena kada je trebalo biti, to je značilo biti protiv JUGOSLAVIJE. A biti protiv Jugoslavije je automarski biti za HRVATSKU DRŽAVU. Tako, kolega matrixdc, ako ste vi za HRVTSKU DRŽAVU, onda ste vi "zalutali fašista iz dijaspore" isto kao i ja, Otporaš. Dakle, na istim smo tračnicama: ZA HRVATSKU DRŽAVU. To se u nacionalno/političkom rječniku zove: DOBRO DOŠAO U DRUŠTVO ZALUTALIH HRVATSKIH FAŠISTA IZ DIJASPORE ZA HRVATSKU DRŽAVU!!!



    j.perkovic 30.11.2009 08:11 h

    Gospodin matrixdc sad je sam! On nije još svatio da je on sa svojim mišljenjem ostao u jednoj maloj manjini, u Hrvatskoj ja sam uvijeren da će i on promjenit svoje mišljenje prema Dijaspori.
    Kad bivši drugovi izgubidu Vlast i kad se malo više bude pričalo o Emigraciji i šta je Emigracija napravila za Hrvatsku.
    I on će možda jednom svatit da je bio na krivoj strani.
    Jer je komunizam sve izgubio samo radi toga šta je to bila Diktatura i zločin.


    Otporaš 30.11.2009 12:52 h

    Dragi prijatelju j. perković, velika je istina što ste rekli da je matrixdc sada ostao sam. On se sa tim može tješiti što je izoliran i ostao sam samcet samo onda ako sam sebi kaže: "da se je sam i rodio". To se zove SEBIČNOST za koju se još nije pronašao lijek.


    DOMOLJUB 30.11.2009 14:15 h

    j.perković/Otporaš. Slažem sa što ste rekli za matrixdc. Ja sam njega već davno nazvao kao jedno "mlataralo bez veze".


    Delivuk 7.12.2009 20:05 h

    za otporaša, tvoje pisanje me navelo da se učlanim i da ti javim da i ja imam mlogo rodbine u Novom Zelandu, Australiji, Kanadi i Ameriki. Neki su otišli prije nego sam se ja rodija i nisam ji poznava. Preko pisama sam čuja za njiha. Poslije kada smo postalo slobodni smo se sastali i u didovoj i ćaćinoj kući. Ovi iz Amerike i Australije su mlogo pričali poput tvoji pisama koja si iznija. Zato ti virujem i uvik otvoram kompjutor ne bili vidio još koje pismo što su naši Rvati pisali strašnoj udbi. to toliko.


    Delivuk 17.12.2009 16:31 h
    nema više Otporasa ni njegovi pisama. Ja san se učlanija ovdeka da bi čita njegova pisma, al ji nema vise ništa.

  18. #18
    Otporaš: prkos.com
    (Autor: Mile Boban) NASLOVNICA

    HRVATSKA I USTAŠTVO (35)

    ČESTITKA DESETOM TRAVNJU!!!

    Iz povijesne perspektive, ne bi danas bilo Hrvata koji ne bi htio govoriti s oševidcem delirija PROGLAŠELNJEN NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE.

    Danas je 69 godišnjica PROGLAŠENJA NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE. Kako bi bilo lijepo da se danas nadje živi svjedok i iznese nama mladjima svoje dojmove kako se je osjećao hrvatski narod kada je čuo vijest da smo konačno SLOBODNI! i imamo svoju Državu Hrvatsku.

    U tu svrhu i za to zadovoljstovo vam donosim veselje dvojice Ustaša koji su svoje dojmove zapisali u vlaku vozeći se prema Domovini Hrvatskoj.

    ČESTITAM SVIM HRVATIMA DESETI TRAVANJ!!!


    Najradosniji trenuci obnovitelja Hrvatske Države.





    Najradosniji trenuci obnovitelja hrvatske slobode i nezavisnosti-


    Zagreb, 9. listopada



    Vedro talijansko nebo, vedrije i jasnije od djetinjeg oka. Proljetno sunce nekako veselije grije, sve pupa i oživljuje, u duše naših Ustaša uvlači se neka tiha i skrovita radost, predosjećaj o velikoj bliskoj budućnosti, koja je na pomolu. Pokrajina Avellino, najdivniji kutak Italije: sunce, pjesma, cvijeće i dražest. Izgleda da se priroda natjecala s ljudskim duhom, u obogaćivanju toga kraja i u tom natjecanju stvorila ono, što joj gotovo nigdje na kori zemaljskoj nije u potpunosti uspjelo. Bujno zelenilo okružuje sam gradić Avellino, a tamo prema jugozapadu vide se obronci tamnomrkog i jezivog Vezuva, kojemu se sučelice usidrio Napulj, jedan od najljepših svjetskih gradova.

    U skromnom stanu u Avellinu sjede dvojica ustaških časnika i šute. Od vremena na vrijeme šutke se pogledaju i ništa više.

    - Marko, što naši u domovini rade? Hoće li ona biti ubrzo oslobodjena?
    - Nadajmo se. Ja čekam svakim danom brzojavku od Poglavnika.
    - Ne strahuj, brzojavka će pravovremeno stići, uzdajmo se u njega i Providnost.

    Opet zašutiše. Lagani proljetni povjetarac leluja cvatuće jorgovane, koji neobično opojno mirišu, kakvi samo u Avellinu cvjetaju. U to se na vratima pojavi listonoša s brzojavkom. Srce naših boraca življe zaigra. Danas je utorak, 8. travnja, treba da se nadju još danas s ostalim drugovima u Napulju, a u četvrtak sa svima u Pistoji, gradiću sjeverne Italije.

    Brzo uzmu najnužnije stvari, kojih nije bilo Bogzna kako mnogo, i upute se na avellinski kolodvor. Na putu do Napulja pridruži im se još desetak drugova. Svi su razdragani, jer znaju, da se Jugoslavija uplela u rat s osovinskim silama i tako sebi potpisala smrtnu osudu, znaju da će iz te borbe izići pobjednicom i njihova sveta majka Hrvatska, za dobrobit koje im se nikakva žrtva ne čini preteškom.

    Iz Napulja krenuše vlakom kroz srednju Italiju prema Pistoji, gdje su se imali svi sakupiti. Putovanje je bilo veoma ugodno, kakvo samo može biti u prvo proljetno doba u tom kraju Italije. Govori se veoma malo i to ono najnužnije, najpreče. Ta kako bi i govorili, kad je srce prepuno osjećaja, a duša i mašta već brode oranicama i poljima, šumama i vrletima oslobodjene domovine Hrvatske? Tako im je meko pri duši. Znaju, da ne će naći sve uredjeno i stišano, znaju da će morati prolijevati more krvi i žrtvovati mnoštvo života dok potpunoma ne oslobode okovanu domovinu i osiguraju joj mirniju i sretniju budućnost. Sve to oni znaju i razmišljaju o tome, ali to ne može narušiti njihovo veselje, već ga naprotiv umnožava i uzveličava.

    Na Veliki Četvrtak, oko pola dana, stigne njihov vlak na kolodvor u Pistoji. Na kolodvoru ih dočekaše neki ustaški častnici, stari borci, te dočastnici i Ustaše. Tu se izrukovaše i izgrliše sa starim drugovima i istomišljenicima, a zatim se uputiše u logor. Nije bilo vremena, a nisu imali ni volje za razonodu, već se stali savjetovati što da se čini. Odmah im bi podijeljeno ustaško odijelo, kojega do tada nisu imali, te oružje i streljivo, kao i cjelokupna ratna oprema. Stvaraju se nacrti o možebitnom napadaju na Jugoslaviju, ako to ustreba, i pomoći braći, koja su najvećma ugrožena od neprijatelja.

    Onda zapadoše u maštanja o onoj, koju već godinama nisu vidjeli, o onoj iz koje su bili protjerani i bačeni u daleku tudjinu da medju stranim svijetom, koji ne pozna ni jedne riječi njihova slatkog jezika traže utočište i zaštitu. Je li se išta promjenilo? Jesu li one male, bijele kuće još uvijek iste? Jesu li prostrane livade još uvijek cvjetne; muču li goveda i bleje li ovce po pašnjacima? Čuje li se svugdje meka i živa hrvatska popijevka? Odzvanjaju li sure litice brda onim živim uzvicima i dozivanjem? Gori li još na očinskom ognjištu sveti kućni oganj? Njihova srca udaraju mahnitom radošću, a blaženi smiješak talasa se njihovim opaljenim licem. U to ih iz slatkog sanjarenja prene vijest: - Poglavnik dolazi! Poglavnik dolazi! Svi se ubrzo okupiše, da dočekaju svoga Poglavnika. Već su bili pridošli svi Ustaše iz brojnih pokrajina Italije. Ukupan broj časnika, dočasnika i Ustaša iznosio je 340 ljudi.

    Poglavnik je došao kao uvijek ozbiljna i zamišljena čela, srdačno se rukovao sa svima i sa svakim prozborio dvije tri ljubazne riječi, osvrnuvši se na ove povjesne dane, koje upravo proživljavamo. Svi su pogledi bili uprti u njega, u njima se ljeskala ljubav i privrženost, a ujedno i strahopočitanje. Svima je bilo lagodno pri duši, ostvaruje se njihov san; njihov trud, izgnanstvo, žrtve i samoprijegor krune se uspjehom.

    Uvečer se svi okupiše oko krugovalnika, da čuju razvoj dogadjaja u domovini. Najednom suspregoše dah, srce im življe i mahnitije stane udarati, nadimlju se grudi, a u grlu ih nešto draži, rekao bi, na, sad će ti okorjeli borci, ti divovi proplakati. Bežični brzojav donosi do ušiju izgnanika najveseliju vijest: >Maršal Slavko Kvaternik proglasio je Hrvatsku Slobodnom i Nezavisnom Državom.<

    Jedan je čas zavladala mrtva tišina, i kucaj se srca nije mogao čuti, a onda odahnuše duboko ustaške grudi i nutarnje uzbudjenje trebalo je dijeliti da se lakše snosi ona snažna bujica čuvstva. Svi se rukuju i ljube, svima suze radosnice titraju u očima, no brzo ih uguši junačko ustaško srce, koje ne plače ni onda, kad je presretno.

    Nije se smjelo dugočasiti. Odmah se spremi sve za polazak. Upute se na pistojsku postaju, gdje ih je već čekalo nebrojeno mnoštvo pistojskog prijateljskog pučanstva. Posebni vlak za njih već stoji na kolodvoru i pisti. Naši ulaze u vagone. Razdragani i iskreni živalj onoga kraja kliče i plješće našim junacima; djevojke ih posiplju cvijećem, a starice ih blagosivlju i šapću tihu i predanu molitvu za njih, za brzo i konačno oslobodjenje njihove vjekovima sputane i izrabljivane domovine.

    Vlak kreće vrlo polagano. Ustaše se nagnuli na prozore, a narod maše rukama, maramicama, svime do čega u tome času velikog ushita može doći. A ustaška srca gore, plamte, uzvraćaju im pozdrave uzdignutom desnicom. Kad je vlak izišao iz stanice iz stotine ustaških grla prolomila se poput oluje slobodna >Lijepa naša. Vlak juri kroz sjevernu Italiju, prelazi Padsku ravnicu i primiče se Trstu. U Trst stigoše 11. ožujka pod večer. Na kolodvoru ih je čekalo mnoštvo svijeta, većinom Hrvata, koji su jamačno znali za njihov dolazak. Bura oduševljenja i poklika prolomila se zrakom. Kliče se Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Poglavniku, hrabrim ustaškim mučenicima i borcima. Predstavnici talijanskih vlasti u Trstu predali su u ime prijateljskog talijanskog naroda divan vijenac Poglavniku.

    Prije nego sjedoše u autobuse, koji su ih čekali, Poglavnik im održa kratak govor, upozoravajući ih da budu kao i uvijek spremni za svaki eventualni napadaj četničkih banda na putu u domovinu..

    >Ako dodje do čega. rekao je dostojanstveno POGLAVNIK, ja pred vama stupam u borbu!<

    Poglavnikove su se riječi jako dojmile ustaških srdaca, kojima život i ne predstavlja ništa drugo nego predano žrtvovanje za dobrobit domovine.
    Zabrujaše motori, zazviždaše sirene i samovozi krenuše prema Rijeci.

    Usprkos napornoga putovanja i neprospavane noći nije sada nitko mislio na odmor i počinak, već svi iz svih samovoza počeše punim grlom >Lijepu našu. Puška puca< i druge hrvatske ustaške popijevke i koračnice. Što se više noć primicala jutru postajalo je sve hladnije i hladnije, brije ledeni sniježni vjetar. No taj vjetar ne rashladjuje, već naprotiv grije, taj je vjetar prvi vijesnik slobode, koji im je izišao u susret da im izruči pozdrave radosne majke, da ih u njezino ime poljubi i blagoslovi. Taj vjetar razblažuje i mekša čvrsta ustaška srca i raznježuje tvrde i opore njihove grudi, privijajući slatki melem na njihove boli.

    - Marko, reci mi je li ti ugodno pri duši?
    - Pitaš?!

    I iz ustaških grudi ote se burnija i jača, vedrija i proćućenija nego ikada od svoga opstanka >Lijepa, naša domovino...<

    U tri i pol sata poslije pola noći predje posljednji samovoz riječko-sušački most i krene prema Delnicama. Po zapovjedništvu Poglavnika (odmah u Sušaku), jedan odred Ustaša, na čelu sa satnikom Ivanom Devčićem, odvoji se od cjeline i krene u Liku da pomogne našima ugušiti mjestimične pobune vlaha. Kako put kroz bivše Srpske Moravice nije bio baš najsigurniji, naredi Poglavnik da se istraži teren i osigura nesmetan prolaz.

    Usprkos noći i snijegu, koji je još uvijek padao, izidje na cestu svo delničko pučanstvo da izrazi svoju zahvalnost i odanost Poglavniku i ustaškim odjelima. Poglavnik je odredio da svi samovozi stanu, a sam je izišao i kratkim, ali toplim govorom pozdravio pučanstvo, koje je oduševljeno klicalo Poglavniku i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

    Uz cestu, od Delnica do Ogulina, kao i dalje do Zagreba, stajalo je staro i mlado, muško i žensko i samovoze posipalo cvijećem. U Ogulin je ušao posljednji samovoz 13. travnja u 3 i pol sata poslije podne. I tu je Poglavnik održao mali govor, u kojemu je u kratkim crtama i jezgrovito, kako mu je prirodjeno, upozorio narod na ove povjesne časove, koje upravo proživljavamo. Pljesak, poklici, pjesma, uzdignute desnice, bio je vidljivi znak nutarnjeg uzbudjenja i neopisive sreće ogulinskog hrvatskog pučanstva.

    Na tome napornom i dugotrajnom putovanju Poglavnik se malo jače nahladio pa se moralo ostati u Karlovcu do prvih sati 15. travnja. U Karlovcu je bio neopisivo oduševljen doček. Na karlovačkom kolodvoru dočekao je Poglavnika i Ustaše Doglavnik Vojskovodja maršal Slavko Kvaternik i srdačno se rukovao s Poglavnikom, zahvalivši mu u kratkom govoru na svemu što je učinio za hrvatski narod, za napaćenu majku Hrvatsku.

    U 5 sati jutro 15. travnja izašao je Poglavnik sa svojim vjernim Ustašama na povijesni Markov trg. Pogledao je Ustaše i Ustaše njega; u očima im sjale
    suze. Baciše pogled u maglovitu daljinu i vidješe, što nisu nikada do tada vidjeli s Markova trga; u travanjskoj magli ljeska se uzvišen i velik lik slobodne i okrunjene Hrvatske Domovine.



    (I. R.)


    Objavljeno: 10.04.2010. u 01:02h
    Broj jedinstvenih otvaranja (prvih 24h): 28
    Prosječna ocjena: 1
    Broj bodova: 28

    Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 729
    Ukupno: 729
    Priprema za ispis uratka
    Pošalji na mail:
    Ocijenite sadržaj: Radove mogu ocijeniti samo posjetitelji koji još nisu glasali. Tekstove koji nisu autorski, kraći su od 800 znakova ili su stariji od 24 sata nije moguće ocijeniti.


    j.perkovic 10.04.2010 10:00 h

    Otporaš jako dobro! I još danas ima Hrvata koji se diče otim vremenima kad smo postigli našu SLOBODU, u dugoj borbi i opet smo sve izgubili dali je sudbina Hrvatata ili je bila uvijek IZDAJA kao šta je bilo za vrijeme 2 Svijetckog rata.


    Domobran 10.04.2010 14:25 h

    Čestitka Desetom Travnju!
    Pisati hrvatsku povijest, osobito hrvatsku povijest iz drugog svijetskog rata i priskakati a ne spominjati važnost DESETOG TRAVNJA, bio bi jedan očiti PRKOS, MRŽNJA, ZAVIST, NACIONALNA IZDAJA prema svim onim žrtvama i Hrvatima koji su stoljećima čekali taj dan oslobodjenja Hrvatske.

    Ovo gore što su dvojica Hrvata razgovarali onda, onaj dan kada se je radjao DAN SLAVE, DAN VESELJA, DAN PROGLAŠENJA HRVATSKE DRŽAVE je jedan živi odraz onoga travanjskog vremena 1941. godine!

    Dali Hrvati danas, DESETOG TRAVNJA 2010. godine, 69 godina kasnije, mogu suosjećati onako kao ova dvojica Hrvata onda, je pojedinačni odgovor svakog Hrvata sam za sebe.

    Prešutijeti danas veselje Hrvatima tog slavnog i blaženog travanjskog vremena 1941. godine, bila bi - ne samo sramota - nego neprijateljska pljuska na grobovima svim PALIM HRVATIMA za tu ideju stvaranja Hrvatske Države.

    Sve što mi pošteni i državotvorni Hrvati možemo danas učiniti za tu palu braću u čast čuvanja Hrvatske Države, je reći im: SLAVA SVIM PALIMA HRVATIMA !!! i
    ČESTITAMO DESETI TRAVANJ SVIM ŽIVIM HRVATIMA!


    Delivuk 15.04.2010 15:35 h

    Zašto ti ne bi čestita današnji dan Rvacke Države, zašto ići u prošli vik tražiti nešto ko da mi Rvati nemamo nešta novijega.

    Ja ću početi. ŽIVIJA DAN NEZAVISNOSTI DRŽAVE RVACKE!

  19. #19
    Otporaš: prkos.com
    (Autor: Mile Boban) NASLOVNICA


    HRVATSKA U BORBI PROTIV ZLA (1)

    Malo je danas slobodnih naroda u svijetu koji se nisu borili na jedan ili drugi način za svoju slobodu i nezavisnost.

    Točno je da su se Hrvati uvijek kroz svoju prošlost morali boriti kako bi očuvali nacionalni identitet. Načini borbe nikada bisu bili isti. Vremena su se mjenjala a sa njima i načini borbe. Da smo još tu gdje jesmo, u našoj lijepoj Hrvatskoj i sa našim lijepim imenom Hrvat, najprije trebamo zahvaliti onim nesebičnim Hrvatima koji su sebe žrtvovali da bi Hrvatska mogla živijeti. U tu svrhu ću nastojati iznositi na ovim stranicama portala javno.com neke dijelove hrvatskog emigrantskog života iz Dijaspore, kako bi Hrvati u domovini Hrvatskoj imali neki "površni" pregled borbe Hrvata u emigraciji. Mišljenja sam da se ta borba nikako ne smije zaobići niti zaboraviti, nego se mora povezati sa borbom Branitelja Domovinskog Rata. Ovi opisi neće biti nikakove "Dnevne vijesti" kojima se mnogi GH ovoga portala javno.com stručno bave.

    U prošlosti Otporaš je iznosio mnoge povijesne dogodovstine na ovom portalu javno.com. Mnogi su to pratili i mnogi su komentirali. Neki su mi se osobno javili i javljali da nastavim iznositi način(e) borbe i rada Hrvata u borbi za oslobodjenje Hrvatske. Poslije WW2 druga hrvatska emigracija je bila brojna, i rekao bih "ratoborna". Malo se je o njoj još išta pisalo i napisalo. Najprije (1990-95) su se Hrvati posvetili borbi za osloboditi Hrvatsku, zatim ju izgradjivati, tako da se je malo ili baš ni malo vremena nije posvetilo opisati "Hrvatsko Iseljeništvo" i njegov doprinos u toj borbi za oslobodjenje Hrvatske. Prošle godine gos. dr. Marin Sopta u Zagrebu je napisao i izdao jednu hvale vrijednu knjigu " SVETO IME CROAITA " u kojoj je iznio sve hrvatske nogometne timove sa imenom CROATIA. Ovu knjigu vruće preporučujem svim Hrvatima, kako bi se uvjerili u ustinitu ljubav ovih naših raseljenih Hrvata u našu zajedničku Hrvatsku. Teško bi bilo sada ovdje navoditi sva imena hrvatskih momčadi po svijetu koja su nosila isključivo hrvatska imena. Spomeniti ću samo jedno koje se nalazi na stranici 126 spomenute knjige: HRVATSKI NOGOMETNI KLUB u San Francisku.

    Nedavno sam dobio pismo jednog Hrvata kojeg je on pisao svojem susjedu Udbašu 31 srpnja 1985 godine. Zamolio me je da ga objavim u cijelosti s tim da ispustim njegovo ime. Osobno smatram da je sadržaj ovog pisma jedan dobar dio priloga Domovinskom Ratu za oslobodjenje Hrvatske. Želio bih da svak na svoj način prokomentira sadržaj ovog pisma, vrijeme kada se je pisalo, kao i situacija koja je tada vladala na onom području gdje je pismo originalno bilo upućeno. Poradi dužine pisma, iznijet ću ga u nastavcima.

    Pismo je popraceno slikom na grobu Brune Busica u Parizu. HT iz australije ga je tiskao u cijelosti 24 lipnja 1986.

    BORITI SE PROTIV ZLA

    Austin, Texas, 31 srpnja 1985.

    Dragi kolega i prijatelju Marinko, (1)

    Pišem Ti ovo pismo kao istogodišnjaku i kao puškoskolškom kolegi, kao mještanu, susjedu i kao prijatelju; pišem Ti kao čovjeku kojega su okolnosti zadužile raznim i odgovornim obvezama prema zajednici u kojoj živiš idjeluješ. I nadam se da se nisam prevario što sam upravo tebe izabrao.

    U potrazi za boljim, u epohi turističkog krstarenja danas je svijet postao mali. Zahvaljujući današnjoj tehnologiji i medjunarodnoj povezanosti kojom se svi narodi svijeta danas služe, za nekoliko sati se saznaju sve novosti s kraja na kraj svijeta. Više se čovjek ne može držati u ignoranciji kao u stara vremena...

    Nastavlja se.



    Objavljeno: 30.08.2009. u 22:50h
    Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 793
    Ukupno: 793


    DOMOLJUB 1.09.2009 05:11 h

    Otporaš. Mislim da bi bilo bolje da objaviš to pismo u jednom komadu nego u nastavcima. Ti kaže da je pismo važno, onada je isto tako važno da ga se objavi u komadu. Mislim da će biti kamukud bolji pregled. To je moje mišljenje. pozdrav.

    DOMOLJUB
    Otporas 1.09.2009 22:20 h

    DOMOLJUD. S praktičke strane potpuno se slažem s vama. Kada sam stavio da ću pismo podijeliti u nekoliko nastavaka, to je bilo zato što sam mislio na tekst dužine pisma. Pošto se slažem s vašom idejom, iznijet ću pismo ucijelosti, pa kome se čita, neka ga čita. Barem onaj tko ga bude čitao i pronašao srodnost ideja izražene u tom pismu sa hrvatsko/nacionalnim gibanjem u domovini hrvatskoj 90tih godina, može olako kopirati s jednog izvora cijelo pismio. Hvala vam.

  20. #20
    Otporaš.prkos.com
    (Autor: Mile Boban) NASLOVNICA
    .

    HRVATSKA BORBI PROTIV ZLA (2)


    Pismo u Domovinu kojeg je pisao jedan Hrvat koji je više desteljeća bio aktivan u hrvatskim nacionalno političkim gibanjima u emigraciji, ..
    BORITI SE PROTIV ZLA DUŽNOST JE SVAKOG HRVATA

    Nastavak pisma (2)

    Oni koji rade za zajednicu je normalno da na račun zajednice i žive. Ali što nije u interesu zajednice je to da se neke gradjane zajednice maltretira svim metodama, što se danas u medjunarodnom rječniku zove terorizam, što uistinu znači: psihološko zastrašivanje. (Vidi knjigu" Metode komunistiške gerile", pukovnik Ivan Štir, Drinapress 1964, moja opaska, Otporaš)

    Kakvi su grijesi onih koji pjesmom, molitvom ili nekim drugim kulturnim izražajem njeguju prošlost svojih predja? Kakvi su grijesi moje majke kojoj su vlastodržci zajednice zabranili posjetiti svoju djecu i unučad u Americi? U ime koje demokracije, pravde, samoupravnog socijalizma i ideološkog komunizma se zabranjuje jednoj neukoj starici slobodno putovati, kao slobodna gradjanka socijalističkog poredka, kojeg Ti, dragi prijatelju Marinko, predstavljaš za plaću i koje gi Ti slobodnom voljom služiš. Moja majka redovito plaća razne poreze državi, koju ta ista država uvrstava u gradjane drugog reda. Da li je to ona demokracija socijalističkog radnog naroda za koju se je potocima krvi prolilo? Ili se mora još toliko krvi proliti da bi naš hrvatski narod uistinu mogao osjetiti pravu demokraciju, ili je moja majka toliko politički opasna da ju se drži kao taoca...?

    Ljubo Šimić (Pekić) je iz osvete - ne bih rekao iz mržnje nekog spora izmedju njegova i mojeg oca - zabranio preko pejćkog zvona najaviti naglu smrt mojeg oca 21 rujna 1981. , jer ja naše zvono u to vrijeme bilo u popravku, pa nismo mogli najaviti naglu smrt preko s našeg zvona, kako je to običaj kod nas. Čvrsto vjerujem da je Ljubo Šimić od jedne plemenite i poštene hrvatske obitelji, a njegov brat Stjepan i ja smo bili izvenredno povezani iskrenim prijateljstvom, kojeg nasših očeva već davno stari i zaboravljeni spor nije ni najmanje smetao. Još čvršće vjerujem da Ljubo Šimić nije nasljedio tu prokletu osvetu od svojih roditelja, koji su na sudu sve oprostili, već je to posljedica polijeratnog odgoja i školovanja. (Otac Ljube Šimica je napao oca autora pisma pred seoskom krčmom na Uskrs 1927. U samoobrani otac autora pisma je otikom (pribor za čišćenje pluga) udario po glavi napadača, koji je odležao naka dva mjeseca u bolinici. Poslije toga su se obadvojca izmirili, postali dobri prijatelji, i nesmetano danas poživaju u blizini jedan drugoga na istom groblju, moja opaska, Otporaš.)

    Najžešći ratni neprijatelji drugog svjetskog rata su bili Amerikanci i Japanci. To neprijateljstvo i mržnju Amerikanci su potvrdili atomskim bombama nad Hirošimom i Nagasaki. Oko 118.000 osoba je poginulo od eksplozije i radijacija u Hirošimi, a tisuće i tisuće ih je umrlo od poljedica te radijace nekoliko mjeseci iza toga. 13,271 osoba je identificirana i njihova imena su svake godine nabrojena - (pro)čitana u posmrtnom spomeniku u gradu Hirošimi. U Nagasaki je nastradalo 74 tisuće ljudi, a identificirano je 64.186 žrtava. Oko 320.000 duša u Japanu još uvijek nose ozljede koje ih označuju kao "Hibakusha" što znači: žrtve bombe.

    Pitam ja Tebe, dragi kolega Marinko, koliko ima gradjana naše zemlje kojima je socijalističko - samoupravno društvo prišilo obilježje mržnje i osvete? Ili je ta mržnja još iz doba monarho-jugoslavenske političke koncepcije, koju vjerno sprovodi u djelo samoupravno društvo pod plaštom "bratstva i jedinstva"...Možda bi trebalo zatvoriti oči kako bi se u mraku sve zaboravilo, umjesto zbiljski shvatiti da su mnogi zbog jugoslavenske političke mržnje i osvete napustili svoju domovinu i rodni kraj, kako bi spasili dostojanstvo svojeg bića i života. Tako sam i ja morao napustiti moje roditelje, prijatelje, susjede, selo i običaje, koje nikako ne mogu zaboraviti niti iz mojeg srca iščupati i baciti u ponor da voda sve u nepovrat odnese.

    Nastavlja se.


    Objavljeno: 05.09.2009. u 02:43h
    Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 761
    Ukupno: 761


    Domobran 7.09.2009 00:41 h

    Otporaš. Kakva i koja je svrha tog pisma? Svak zna da je Udba kod nas vladala i progonila naš narod. Malo je Hrvata koji na jedan ili drugi način nisu imali neugodnosti sa Udbom. To im je bio posao. Zato su bili privilegirani i dobro plaćeni. Bili su školovani prema jednom smjeru, a taj je: "Očuvanje bratstva i jedinstva". Čuvajući to bratstvo i jedinstvo je značilo čuvati Jugoslaviju. Čuvati Jugoslaviju je značilo tlačiti Hrvatsku. To mi znamo. Ako tvoje pisanje donosi motive borbe protiv Udbe, što također znači i borba protiv Jugoslavije, onda to nekako stoji. U protivnom je gubljenje vremena.


    broken, Ivana Josipović 9.09.2009 16:11 h

    Slažem se sa Domobranom. Kakva svrha? Osim ako si ostavio nešta važno za kraj pisanja, tako da bi ispalo po onoj našoj staroj izreki: Konac djelo krasi!


    Otporaš 9.09.2009 18:42 h

    Poštovabi kolege. Mene veseli da ste vi izrazili slobodno vača mišljenja. Nemorate se vi slagati sa mojim opisima, niti bi to bila potreba. Moji opisi često puta nisu moje ideje niti moji stavovi. Sve što činim i iznosim je mišljenje djelatnih Hrvata političkog i hrvatsko/nacionalnog djelovanja i smijera protiv Jugoslavije iz doba dok je hrvatska politicka emigracija bila razasuta po cijelom slobodnom svijeti; i ne sam to, nego je ova hrvatska milijunska Dijaspora bila pomiješana i pocijepana izmedju takozvanih "PASOŠARA" i hrvatskopolitičkih Emigranata. U tom i jest svrha mojeg opisa, kako bi današnji Hrvati u Domovini Hrvatskoj, pa i dalje, imali jednu - donekle - sliku u kakvom EMBIJENTU su živijeli Raseljeni Hrvati i Hrvati u Domovini. To je svrha mojih opisa, a ne nikakve dnevne vijesti. Dnevne vijesti prepuštam brljntnim GN ovog portala.
    Nadam se da sam donekle rekao što bi vas moglo zadovoljiti. I nezaboravite jedno stvar a ta je: da će doći vrijeme kada će se netko zainteresirati i napisati jednu ozbiljnu analizu odnosa između iseljene i porobljene Hrvatske od Bleiburga pa do obnove Hrvatske Države u obliku RH.

Zatvorena tema

Pravila pisanja poruke

  • Ne možeš otvoriti novu temu
  • Ne možeš ostaviti odgovor
  • Ne možeš stavljati dodatke
  • Ne možeš uređivati svoje postove