-
Otporas.prkos.com
(Autor: Mile Boban) NASLOVNICA
.
HRVATSKA U BORBI PROTIV ZČA (3)
Bez Rakovačkog Ustanka 1871. ne bi bilo NDH, bez NDH ne bi bilo Hrvatskog Proljeća 1971., bez Hrvatskog Proljeća 1971., ne bi bilo Bugojanskog Ustanka 1972., i moglo bi se za sigurno reći da je Bugojanski Ustanak iz 1972., bio treteča stvaranju RH.
PISMO U DOMOVINU (3)
Nastavak iz pročlog opisa
Kada je u kolovozu 1945 godine Japan kapitulirao, jedan neznatan skup vojnika se nalazio duboko u neprolaznim šumama Japana. Oni uopće nisu znali šta se u svijetu dogadja i da je Japan cara Hiroita kapitulirao. Odsječeni su bilo od cijelog svijeta. Živijeli su pustinjskim životom kao pustinjaci. U nedostatku dnevnih potrebština neki su i umrli.
Ali prije nekoliko godina su pukim slučajem otkriveni sa svim vojničkim oznakama i vjernost caru Hiroitu. Šta mislis, kolega Marinko, kako se je prema tim vojnicima postupalo, i sa američke i sa japanske strane? Humano! Ljudski! Obje vlade su uzajmno upoznali cijeli svijet sa ovim vojnicima i njihovim mukama. Povratili ih u današnje društvo; svi su dobili mogućnost putovanja po svijetu, i tako se od bivših neprijatelja stvorilo vjerne suradnike današnjeg poretka i društva. (Da, možda će neki sada reći: lako je to bilo i Amerikancima i Japancima učiniti, jer nisu imali u svome cilju i programu do totalne likvidacije neprijatelja, kao što je to srpska Jugoslavija na čelu s Titom radila u likvidaciji nepoželjnih Hrvata, moja opaska, Otporaš.)
Iz navedenog možeš sam zaključiti šta bi se dogodilo kada bi se kod nas otkrila jedna skupina bivših hrvatskih vojnika, koja bi bila kriva samo zato što je nosila drugačiju odoru i što se je borila za Hrvatsku Državu, a ne zato što se je borila za isti komad zemlje za koji su se i drugi borili. Svi bi bili poubijani kao neprijatelji države i naroda.
Kada je Hitler demokratskim putem - putem izbora - došao na vlast 1933 godine, gradski zastupnici grada Zulpiha su jednoglasno proglasili Hitlera doživotnim počasnim gradjanom spomsnutog grada. Do dana današnjega to proglašenje nije došlo u pitanje zbog Hitlerovih ratnih zvjerstava. To je etika morala i načelo demokracije.
Zar i Tito nije počašćen, po uzoru Hitlera, takovim naslovima u mnogim gradovima? Ja bih bio prvi koji bi do posljednje kapi krvi branio zasade demokracije i etičkog morala. Suprostavio bih se svakoj sili koja bi željela rušiti groblja, spomenike, imena i nazive ulica i gradova samo zato, jer se je promijenio politički kurs. Gdje god se nalazi Titin spomenik, nazi ulica, ja bih stavio i Poglavnikov spomenik i Poglavnikove nazive ulica. Tada bi to bila demokracija. Sve ostalo bio bi Barbarizam rušiti ono što predstavlja prošlost jednog naroda, a Ti sam pronadji koliko se je toga srušilo i naopačke prikazalo što je predstavljalo naš hrvatski narod...
Na temelju slobodne volje, Miro, sin Marinka Zelića iz Bobanove Drage je napisao iznad Potkrajskih kuća velikmi slovima TITO, što se je moglo izdaleka uočiti. (Osobno mi je ovaj slučaj poznat, jer mi ga je ispričao moje tetak, brat pok. fra. Silvija Grubišića, a autor autor stavljenih slova mi je daljni rošak, moja opaska, Otporaš.) Neki su mu zamjerili a bilo je i onih koji su mu savjetovali da to skine. Na pritisak i jednih i drugih, Miro je hladnokrvno odgovorio: "Da je Tito Srbin kao što je bio kralj Aleksandar, ja to nikada ne bih učinio. Pošto je Tito Hrvat i pošto sam i ja Hrvat, mišljenja sam da mu se ime nikada ne smije zaboraviti, niti kao borcu za radnička prava, niti kao komunističkom revolucionarcu, niti kao političaru našeg samoupravnog sistema". (Što dalje odlazimo od tog Titina vremena, manje će nas biti na životu. Što nas manje bude na životu, manje će se opisivati dogadjaji tih Titinih vremena. Zato ja ovo pišem i iznosim za one koje ovo zanima i one koji žele usporedjivati prošlost s današnjicom. Miro Boban Zelića je ovo pisao u ona vremena kada se nije ništa smijelo reći protiv Tita jer je on predstavljao KPJ u ime koje se je sve radilo i za koju su svi Udbaši slijepo radili. Vrijeme je bilo takovo u to vražije doba da su se ljudi u svatovima prije jela počeli u ime Tita krstiti tako da su Očenaš počeli: Druže Tito mi ti se krstimo i nastave sa molitvom Očenaš itd., da ih Udba nebi progonila kasnije. Tako su se ljudi tada snalazili, moja opaska, Otporaš.)
Dovoljno bi bilo samo od Gorice do Gruda izbrojiti one koji su napustili svoje domove i otišli tudji svijet izgradjivati, jer im zajednica, koja Tebe i druge plaća, dnevni život vam osugurava, pa i više od toga, nije im uspjela osigurati pristojan posao, osigurati pristojnu plaću a i uz to pristojan život. Pučanstvo općine grude je danas manje nego je bilo prije trideset (30) godina, tj. 1956. Mortalitet je veći od nataliteta, A niti susjedne općine nisu u boljem položaju.
Potrebno bi bilo saznati, da li itko iz asamoupravnog društva uopće pokušava tražiti uzroke STRAHU za imati više djece...
Nastavlja se.
Objavljeno: 10.09.2009. u 00:06h
Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 894
Ukupno: 895
colonia.tino 11.09.2009 01:11 h
Kolega Otporaš. Povijest je često međusobno povezana, isprepletena, čak i više nego što se misli. Tvoji doživljaji iz emigracije su vrlo interesantni. Interesantni su zato jer mi ovamo doma nismo imali priliku ni iz bliza znati kako je vama u tuđini. Sve što smo znali ili što smo morali znati je što nam je političko vodstvo dnevno serviralo, a to je bilo sve najgore o vama. Samo ti nastavi iznositi ono što ti znaš i kroz što si osobno prošao i što si proživio. Pozdrav colonia.tinbo.
Otporas 11.09.2009 02:44 h
colonia.tino. Točno je. Ali kako bi povijet bila povijest kada bi svak mirovao, šutio, o tome ne govorio niti pisao? Kako bi naši budući naraštaji mogli znati kada se ništa nebi dešavalo, ništa zapisivalo, ništa spominjalo, ništa čitalo niti pripričavalo. Šta bi oni imali prenijeti svojim naraštajima ako im mi ništa zapisano ne ostevimo!? Zato, dragi kolega tino, mi, moj poslije ratni naraštaj, smo toliko natrpani neraščišćenim stvarima koje su nam naši roditelji ostevili, i oni iz redova brigada i redova bojni, da je to za poluditi. Jedni nastoje iznijeti ono što znaju, ono što su čuli, ono što su proživijeli, ono što bi trebalo i moralo zanimati hrvatske povijesnicare da što lakiše dodju do ISTINE. Drugi opet nastoje to omalovažiti, misleći da ih se napada, da ih se stavlja u pozadinu, da im se prigovara itd. Zato nije spas u onima koji se boje i svojega hlada. Spas je u onima koji se hrabro žrtvuju da se ništa ne zaboravi i da se sve zna. Ja sam medju ovima posljedima. Nadam se da me razumiju oni koji čitaju moje opise, koje sam tek počeo opisivati. Ja želim da naš čovjek, hrvaski čovjek, bude upoznat sa životom svoje subraće Hrvata u Dijaspori. Ja želim da on zna kako su Hrvati živijeli u Dijaspori. Ja želim da on zna kako su oni u svojim srcima ljubili našu Hrvatsku. To se može samo znati onda ako će se iznositi - dok nas još ima živi i onih koji to hoće iznositi - ono što su Hrvati Dijaspore pisali, radili, stvarali i kako su se osjećali prema svojoj Domovini Hrvatskoj koju nisu mogli vidjeti od Blajburga 1945. pa sve do veljače 1990. To je sve što hoću iznositi, ništa za mene, sve za Hrvate.
DOMOLJUB 15.09.2009 16:01 h
Otporaš. Samo ti piši. Mene zanima kako ste vi tamo živili prije i šta ste i kako sve radili za Hrvatsku, kako ti to kažeš. Ja se nadam da će se jednog dana naći netko tko će se stručno pozabaviti i napisati doprinos Dijaspore u borbi za oslobodjenje Hrvatske. Taj doprinos se nije stvario preko dana, to jest onoga trenutka kada je Franjo Tudjman počeo krstariti Dijasporom i prikupljati onu masu rastrkanih Hrvata, koje je Titin režim rastjerao u nadi da će ih odkalemiti od Matice Zemlje Hrvatske, nego se je taj doprinos stvarao sve tamo od Bleiburga pa do Nezavisne Republike Hrvatske, NRH. Kamo sreća da ih još ima iz dijaspore i da pišu i iznose svoja sjećanja i zapažanja kao ti iz prošlosti emigrantskog života. Tada bi oni koji bi se bavili pisanjem iseljene Hrvatske, imali više materijala za popuniti tu prazninu.
sponzaroš 15.09.2009 16: 31 h
kolega otporaš ja nisam imao potrebu bježati iz moje zemlje kao ti i mnogi drugi. Koliko sam mogao shvatiti tebe i neke druge koji ovdje, s vezom ili bez veze, pišu najviše je vas u, kako ti kažeš, u dijaspori čiji su roditelji bili u ustašama pa ste se bojali nove vlasti, novog sistema i partije i Tita. Moji su svi bili u partizanima a i ja se nisam imao čega bojati niti pobojavati. Mnoge stvari o kojima ti pišeš sam čuo od moje Nine koji je bio u partizanima. On to uljepšava na svoj način, a ti bi to rekao da on to uljepšava na partizanski način. Bilo kako mu drago iako se ne slažem u svemu o čemu ti pišeš, priznajem da vlomi pročitati što ti pišeš. Pa nastavi a ja ću kad god imadnem vremena prošitati. pozzzz.
-
Otporaš.prkos.com
(Autor: Mile Boban) NASLOVNICA
.
HRVATSKA U BORBI PROTIV ZLA (4)
Vjerujem da nacionalizam kod Hrvata nije neka nevažna i prolazna ideja, nego je to jedna nacionalno hrvatska ideologija prelazna s naraštaja u naraštaj. Tako je to bilo u prošlosti, tako je to danas i tako će to biti i u budućnosti. Amen! Otporaš.
PISMO U DOMOVINU (4)
Nastavak:
Kada bi se od Gorice do Gruda povratili oni koji se žele povratiti na djedova ognjišta, općina Grude bi bila najbogatija općina u našoj zemlji. Svi jezici svijeta bi se tu govorili, svi zanati svijeta bi se tu radili, nekoliko milijuna dolara bi se uložilo u općinsku banku, razni radovi bi se otvorili, plaće bi se utrojstručile, stabilizacija bi naglo nastupila, svatko bi počeo biti zadovoljan i veseo, jer se ne bi imalo vremena za gluposti, nezaposlenih više nebi bilo jer bi radnih mjesta bilo i na pretek. To bi bila jedna mala Švicerska u kojoj bi svaki gradjanin pronašao sam sebe i imao pune ruke posla, gdje mržnji, osveti, psovki, klevetama i raznim podvalama nebi bilo mjesta.
Dragi prijatelju Marinko Vabića, ja sam izabrao Tebe za ovo pismo iz viće razloga. Ti si školovan čovjek, te si u neku ruku neovisan i nisi podložen diktatu proleterijata, kao, recimo, oni bez visoke školske spreme, koji su se dočepali položaja i spremni su i svojeg vlastitog ćaću objestiti kako bi ostali na položaju. To svjedoči žalosni slučaj iz svatova sina Vlade Rapišića (Boban), u kojima je bilo uzvanika i iz Zagreba. Tu su Sovićani dobro prodali svoju "janjičarsku" ulogu Zagrebčanima, kako me je jedan moj prijatelj iz Zagreba obavijestio. Vjerujem da Ti je ovaj slučaj poznat (jer je upravo on, Miroslav Šimić, koji je vedrio i oblačio u SDS, Služba Državne Sigurnosti, u Mostaru, bio taj koji je hapsio i progonio sve one koji su pjevali hrvatske pjesme u spomenutim svatovima, moja opaska, mo. Otporaš) u kojem su se neki natjecali u denunciranju svojih prijatelja i susjeda, zbog veselja i pjesme. Sjetimo se filma: TKO PJEVA ZLO NE MISLI.
Jure (Belin) Boban je imao neugodnosti sa vlastodržcima zajednice u kojoj živi samo zato što je rekao da je on hrvatski komunista. Pitam ja sada Tebe, a i sam se pitam: kako bi se morali zvati francuski komunisti, ruski, kinenski, talijanski, madjarski, bugarski i svi drugi komunisti, ako ne svojim narodnim imenom?! Ili je to samo kod nas Hrvata zabranjeno, i ako jest, tko je to zabranio???
Sada mi je jasno zašto je morao pasti vodja hrvatskih komunista, Andrija Hebrang. Da li se je hrvatski narod borio za "bratstvo i jedinstvo" u kojem ne smije reći svoju narodnu pripadnost??? Nije ni lisica toliko mudra koliko je kokoš glupa!!!, drugim riječima nije KPJ toliko pametana koliko su hrvatski komunisti glupi!!!
Ti nemaš, a ni mnogi drugi nemaju hipoteku grijeha prošlosti. Nemam je ni ja. Bili smo maleni i nitko nam ne može reći da je itko bio naža žrtva, kao što se to može spočitovati i ustaškoj i partizanskoj generaciji: oni su to zlo i poslijeratni naraštaji su žrtve i jednih i drugih.
Meni nije namjera rasvjetljavati prošlost, koja nas, na žalost, samo razdvaja a ne spaja. (Tako su državotvorni Hrvati dijaspore tada mislili i osjećali, posebice pripadnici organizacije HNO, moja opaska, Otporaš.) Meni je stalo do žtednje hrvatske i ljudske krvi. To se može postići samo onda ako na vrijeme shvatimo da sinovi bivših partizana i sinovi bivših ustaša MORAJU rame uz rame, zajednički izgraditi MOST na kojemu će se sresti iseljeni i domovinski Hrvati, bez da se smrtno za grkljane hvataju. (Na milijune Hrvata ima danas živih svjedoka da se je to ostvarilo u Domovinskom ratu, zahvaljujući Franji Tudjmanu i njegovoj hrvatsko/nacionalno pomirbenoj politiki, koju je proučio i u djelo pretvorio iz PORUKA IZMIRENJA generala Drinjanina koja je izišla 1964. u "Istarska Drina", moja opaska, Otporaš.)
Nastavlja se.
Objavljeno: 15.09.2009. u 22:24h
Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 898
Ukupno: 898
Domobran 16.09.2009 01:58 h
Otporaš. Ti grčevito lupaš po svojem planu. Bolan Hrvate to vive ne zanima tko je više a tko manje radio za Hrvatsku. Ti nekako živiš u velikoj iluziji. Ti misliš da su oni Hrvati vitezovi koji su poginuli. Oni su šaka pepela razasuti po svim gudurama svijeta. Junaci su oni koji su živi i na njima budućnost ostaje, i još bolje i točnije: tko više ukrade, prevari, taj je bolji!
colonia.tino 16.09.2009 11:12 h
Nacionalizam sam po sebi nije ništa loše, naime nacionalizam ne znači šovinizam, kako to neki žele bezuspješno prikazati. U Europi nema većih nacionalista od Engleza pa nitko ne diže buru oko toga. Zašto bi onda Hrvati morali biti drugačiji?
colonia.tino
Otporas 16.09.2009 16:08 h
colonia.tino. Da, točno je što ste rekli da nacionalizam ne znači sovinizam. Ja bih nacionalizam nazvao: "SAMOLJUBLJE". Jer svi mi na ovoj planeti volimo nešto i ono što volimo o tome mislimo, govorimo, pišemo i srčano se prema tome izražavamo.
Kada bi, recimo, sada mogli prelistati sve zapise Titinih govora, pisama, izjava i svih njegovih sljedbenika, nigdje ne bi mogli naći niti jedne jedini misli niti riječi, izjave ili zapisa u kojima se može vidjeti da je on, Tito i njegovi politički komesari, ikada, samo jednom, na javnom mjestu dao iizjavu da je on ili da su oni Hrvati, kršćani, katolici i Boga u pozetivnom smislu spominjali. Ono što su oni volili nije bio nikakav nacionalizam, nego jedan u pravom smislu šovinizam, jer su volili nešto apstraktno.
Dok s druge strane, Poglavnik i svi njegovi Ustaše (rekao sam Ustaše kako bih uklopio svu garnituru NDH u ono što ću reći) su u svojim, njihovim svim i svakoj javnoj, pisanoj i izgovorenoj izjavi isticali da su Hrvati, da su kršćani, da su katolici, muslimani, židovi, pravoslavci itd., falili Boga i njemu se molili, vršili i služili se vjerskim običajima, za razliku onih gore spomenuti. To je kako će povijest i sud ocijeniti i osuditi i jedne i druge. Mi, današnji Hrvati, sve što možemo učiniti je to da iznesemo ono što još nije iznijeto, iako će u tome biti mnogo ponavljanja. Ja mislim da ja svoje činim i tako se ovim skromnim i malim prilogom odužujem mojoj dragoj i voljenoj Hrvatskoj, pa taman bio prozvan i šovinistom.
popokatapetl 17.09.2009 09:14 h
Pravi katolici, il bar tako sebe vide,
samoljublje slave i toga se ne stide.
Što bi reko Isus, na ove lude glave,
život svoj cijene, tuđu smrt slave.
Zaplako bi i on, od Boga sin prvi,
da vidi budale što sreću vide u tuđoj, prolivenoj krvi.
popokatapeti.
DOMOLJUB 17.09.2009 17:28 h
Kada sam pročitao šta je Otporaš napisao, odmah sam se složio s njim. Sada kada sam pročitao tvoj pjesnički komentar, moram priznati da sam se složio - i to potpuno - s tvojim komentarom, posebice ono o "samoljublje". Kao kršćanim i kao katolik, mislim da je samoljublje grijeh, da ne kažem smrtni. Ja ne znam definiciju "samoljublje". Zamolio bih neke korisnike od pera na ovom portalu da to objasne, ako mogu i ako hoće. Hvala svima koji se budu trudili. Domoljub.
Otporas 23.09.2009 22:13 h
Domoljub. Pročitao sam vaš komentar kojim pozivate nekoga da vam pojasni definiciju " samoljublje ". Ne zam ju ni ja pa vam ne mogu biti od velike pomoći, a još manje koristi.
Sve što bi želio ovdje reći je to da nije grijeh voljeti sama sebe. Oni koji sami sebe ne vile, prije ili kasnije se ubiju, to jest učinu samoubojstvo. Sada se postavlja pitanje: Šta je gore; sama sebe mrziti pa se ubitit (objesiti) kao što je to učinio i Juda Iškariot, ili sama sebe voljeti i živijeti do odlučene božije volje i tako biti od koristi samu sebi i cijelome čovječanstvu. To bi bila moja definicija.
popokatapetl 24.09.2009 18:57 h
Kardinal Boznaić u Jasenovcu. Sasvim u skladu s tradicijom uravnoteživanja, kardinal Bozanić nabraja „strahote represivnih sustava i vodstva Kraljevine Jugoslavije“, pa „strahote Ante Pavelića i ustaša, slijepih privrženika nacionalnoj ideji, čiji je put vodio u vezanje uz ideologiju nacizma i fašizma, daleko od kršćanskih temelja i baštine našega naroda, što je sav hrvatski narod odvelo u tragediju patnje i poniženja“, te „strahote partizana i komunističkih vlastodržaca pod vodstvom Josipa Broza Tita, koji do današnjega dana – pod krinkom antifašizma – ne žele priznati i preuzeti odgovornost za nečovječnost koja ide uz bok s nacističkom. Tu se suočavamo s otajstvom zla.“
matrixdc 24.09.2009 20:05 h
'Kada su haračlije harale u srednjem vijeku, raji je ostajalo 70% prihoda, jer je desetina išla Crkvi, vlasteli i kralju, a sada nam je porez najveći na kugli zemaljskoj'
matrixdc 24.09.2009 20:10 h
JE L’ TE SRAM?
________________________________________
je l’ te sram,
ili noću mirno spavaš
je l’ te savjesti plam proždire i peče,
ili lijepo sanjaš
je l’ te sram onih što su pali
i svoje mlade živote dali
za Lijepu našu za ideale,
a sad od njih praviš budale
i dok su oni na čuki stali,
ti i takvi zemlju ste krali
pjevali lažno ‘Ustani bane’,
a onda trpaj dok sve ne nestane
i njima ćeš dati orden i plakete
i jedan praznik da ih se sjete
a dok su oni vodili borbe,
ti si u miru radija pretvorbe
i to što si Hrvat zar daje ti pravo
da pljačkaš i kradeš? Čestitam, bravo!
I prisvajaš tuđe da bude tvoje
i sa dva prsta pozdravljaš heroje
i dok si kra’ i uzima šta ti se svidi,
neki od pravih su invalidi
i nije im žao što su dali sebe,
al’ im je muka kad vide tebe
i šta si sve steka’ u vrime rata
i napravija sebi palače od zlata
ali ne trudom i svojim radom,
nego krađom i debelim obrazom
ali kad istina dođe po svoje
i vidi da zločin sve to je,
kad te pozovu pred lice pravde,
ti se braniš: to mi Srbi rade
i kad te optuže s potpunim pravom,
ti se tada pokriješ zastavom
i braniš hrvatstvom, bogom i vjerom,
što sveto je onim što su pod zemljom
ma pokrij se ušima, i sram nek te bude
pravi borci neka ti sude
i u zatvor triba te strpat
pa se tamo pitaj: kakav si Hrvat, kakav si Hrvat?
(autor teksta i glazbe Slaven Bilić)
Otporaš 25.09.2009 01:01 h
MRŽNJA! Od mržnje, kuge, glada, rata i zle godineeeeee, oslobodi nas Gospodineeeeeeeeeeee!!!
-
Otpora.prkos.com
(Autor Mile Boban) NASLOVNICA
HRVATSKA U BORBI PROTIV ZLA (5)
Stvaratelji Ustaškog Pokreta su bili stvarni rušitelji Versailleske Jugoslavije i ključni stvaratelji Nezavisne Drzave hrvatske, HDH. Otporaš.
PISMO ZA DOMOVINU (5)
U svibnju mjesecu ove godine (1985) predsjednik SAD-a , Reagan je službeno posjetio Njemačku i groblje Hitlerovih elitnih jedinica "Waffen SS". Ta posjeta je uzrokovala mnoge komentare u medjumarodnim političkim krugovima. Pritisak je bio toliki da se je Reaganu savjetovalo da odustane od posjete Njemačkoj, samo da ne posjeti groblje Bitburg kraj Berlina.
Reagan je bio uporan i u svojoj odluci nije odustao. Naprotiv je izjavio da je došlo vrijeme da si medjusobno, jedni drugima, oprostimo sve ono iz prošlosti što nam ne može koristiti za budućnost. Ja mislim da je Reagan u pravu. Jer oni koji čeprkaju po prošlosti su danas na vlasti i imaju prljavu savjest, pa se boje mladog, novog hrvatskog naraštaja. To su ti koji se boje povatka svojih mještana, svojih prijatelja, svojih susjeda i sunarodnjaka svojim kućama, na svoja ognjišta i u svoju domovinu Hrvatsku. Njima nije stalo do mirna života i blagostanja. To su ti koji govore protiv nasilja a nasiljem svoje guzice i položaje čuvaju i brane.
Nama hrvatskim iseljenicima je mnogo stalo da se naša zemlja izgradjuje. Mi želimo sudjelovati u toj izgradnji. Mi hoćemo i želimo pomoći razvitak naše zemlje, tako da ne bude bez nas. Mi želimo da stari idu u mirovinu i uživaju ostatak svojeg života, a da mladji naraštaji Hrvata preuzmu odgovornost svojega naroda u svoje ruke.
Nastavlja se.
Objavljeno: 25.09.2009. u 01:43h
Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 867
Ukupno: 867
matrixdc 25.09.2009 08:05 h
JOSIP BOZANIĆ, KARDINAL
Dobronamjernomu čovjeku ne može biti jednostavno ni razumjeti, a kamoli prihvatiti tumačenje da su žrtve Bleiburga i križnih putova posljedica onoga što je ustaški režim počinio u Jasenovcu.
Osveta
DOMOLJUB 25.09.2009 17:52 h
Po kršćanskoj nauki OSVETA je smrtni grijeh. Po srpskoj nauci je: Tko se ne OSVETI, taj se ne posveti.
Dakle, nevine hrvatske žrtve Bleiburga i križnog puta su posljedice partizansko/srpsko/komunisticko/jugoslavenske OSVETE.
Masala!!! matrixdc. Konačno si ipak priznao da su Tito i njegovi koljači izvržili zločin nad hrvatskim narodom.
matrixdc 25.09.2009 21:08 h
Posjet nadbiskupa zagrebačkog Josipa Bozanića Jasenovcu povijesni je jer je prvi put jedan hrvatski kardinal molio za žrtve ustaškog konc-logora, ali ne i po svim porukama koje su iz Jasenovca poslane.
Na optužbe da nadbiskup nikada nije bio na komemoraciji žrtvama Jasenovca, a da odlazi u Bleiburg, vrh katoličke crkve odgovarao je da ne želi sudjelovati u politiziranju, no upravo je jučer Bozanić iskoristio priliku da malo politizira i puno polemizira. Za posjet je odabran datum daleko od službene svečanosti, a onda najprije odrađena Stara Gradiška i nekadašnji zatvor, zatim propovijed u jasenovačkoj župnoj crkvi da bi se stiglo podno Kamenog cvijeta, a na kraju istog dana u program je ugurana i misa za žrtve Domovinskog rata u Petrinji.
Bozanićeva homilija dobrim dijelom svela se na prozivanje Josipa Broza Tita za komunističke zločine koji još uvijek nisu popisani te zaključak da žrtve Bleiburga i križnih putova nisu posljedica zločina u Jasenovcu. Je li bilo potrebno pijetet žrtvama jednog od najstrašnijih europskih konc-logora kontaminirati onim što je uslijedilo poslije njih i za što one nisu i ne mogu nikako biti krive? Ili netko može zamisliti da Papa u Auschwitzu uz komemoraciju žrtavama nacizma otvori polemiku o nepotrebnom savezničkom bombardiranju Dresdena ili američkim atomskim bombama na Hirošimu i Nagasaki?
Uostalom, povijesna je istina da su se u to doba jedino Titovi partizani borili protiv ustaškog režima žrtvujući vlastite živote da Jasenovac i ostale tvornice smrti za istrebljenje ljudi više nikada ne budu moguće. To što je uslijedilo poslije nikako ne može poništiti činjenicu da je narodnooslobodilački pokret bio sastavni dio antifašističke savezničke koalicije koja je čovječanstvo spasila od pošasti nacizma. Koliko god Bozanić nudio blaženog Alojzija Stepinca kao »dragocjeni uzor hrabrih svjedoka« i isticao dobre katolike koji su spašavali živote nevinih ljudi, jedini kolektivni i organizirani otpor »otajstvu zla« u tim vunenim vremenima predstavljao je partizanski pokret. To priznaju i svijet i povijest.
Očigledno, Kaptol i dalje ne zna što bi i kako bi s Jasenovcem. Do jučer ga je izbjegavao kao neugodu i mrlju, sada pristaje s njime se suočiti samo onoliko koliko je to nužno i onako kako mu to odgovara, izjednačavanjem i uspostavljanjem veze s komunističkim zločinima. Ostaje nejasno zašto je kardinal naglasio da u Jasenovac nije došao ispričavati se, odnosno tko je to od njega i Crkve tražio. Jasenovcu i njegovim žrtvama ne treba ništa više od pijeteta i gole istine o tome što se i zašto tamo dogodilo, a najmanje izjednačavanje s Bleiburgom.
– Zlo nije apstraktno, ono je uvijek konkretno, dogodilo se na određenome mjestu i po određenim ljudima. Ovdje se ne može ostati ravnodušan prema patnjama nanesenim žrtvama ovoga logora, zaključio je kardinal Bozanić, došavši u Jasenovac možda malo prekasno, ali još uvijek na vrijeme da to ipak ne bude uzalud.
Bozanić započeo hodočašće u Staru....
colonia.tino 26.09.2009 11:42 h
Bozanić započeo hodočašće u Staru Gradišku, Jasenovac i Petrinju: Komunistima je bilo osobito važno udariti po svećenicima.
Na prvoj hodočasničkoj postaji svećenika Zagrebačke nadbiskupije u Staroj Gradiški, zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić rekao je danas kako su na početku hodočasničkog puta došli do mjesta iznimnih stradanja i iznimnog svjedočenja te da je uistinu dirljivo biti pred otajstvom svećeničke žrtve, pred zbiljom i slikama koje su se na tome mjestu urezivale u pamćenje naše subraće.
"Danas, ne zaboravljajući niti jednu žrtvu nepravde na ovome mjestu, posebnu pozornost usmjerujemo prema svećenicima jer se u njihovoj žrtvi odražavaju i sve ostale", rekao je kardinal Bozanić prigodom hodočašća negdašnjem zatvoru u Staroj Gradiški i starogradiškoj crkvi u izgradnji.
Nakon što je oko 400 svećenika hodočasnika obišlo bivši zatvor, kardinal je podsjetio kako je izvanjski okvir ostao u takvom stanju da nije teško ni pomisliti na težinu vremena u kojemu su njihova subraća svećenici tu svjedočila vjeru i vjernost od kojih i danas Crkva živi. Kardinal je nesumnjivo mislio na one hrvatske svećenike koje je Titova partizanska vlast poubijal u ime narodne vlasti i "bratstva i jedinstva".
"Nije teško zamisliti svećeničku bol i pitanja o smislu njihova svećenstva i pitanja o budućnosti Crkve, dok su natjerani od nepravedne vlasti razgrađivali crkvu, skidati ciglu zidova i osjetiti kušnju, ali istodobno i snagu vjernosti Gospodinu koji ih je pozvao na služenje Crkvi", rekao je kardinal.
Crkva, koja je bila u sklopu zatvora u Staroj Gradiški, srušena je 1948., u čemu su kao zatvorenici prisiljeni sudjelovati i svećenici.
Ističući važnost nove spomen-crkve, koja se gradi u čast stradalim svećenicima i drugim žrtvama Stare Gradiške, kardinal je rekao da je njezina gradnja vidljivi znak svećeničke vjernosti i pokazatelj izvorišta snage zajedništva vjere i crkvenosti te jedinstva u ljubavi.
"Iz nečovječnosti komunističkog sustava i terora njegovih poslušnika kao izdaje vjernosti dobru u društvo se unosilo nijekanje Boga, slobode, Domovine i svega što istinski oblikuje smisao življenja", istaknuo je u nagovoru pred svećenicima Zagrebačke nadbiskupije kardinal Josip Bozanić.
Nakon posjeta Staroj Gradiški današnje hodočašće nastavlja se u župnoj crkvi u Jasenovcu, gdje će kardinal imati prigodnu propovijed, a nakon toga ide u svoj prvi pohod Spomen-području Jasenovcu.
Darko Pavičić (na slikama colonia.tino)
colonia.tino 26.09.2009 12:30 h
Bozanić: Nećemo dopustiti da Crkva bude ugušena u ruševinama silnika.
Uz Gradišku, svećenici će posjetiti i Jasenovac i Petrinju, a kardinal Bozanić bit će prvi hrvatski kardinal koji će službeno posjetiti spomen-područje Jasenovac.
Autor: Darko Pavičić 24.09.2009 10:37
Posjetom zatvoru u Staroj Gradiški u četvrtak ujutro započelo je hodočašće svećenika Zagrebačke nadbiskupije predvođeno kardinalom Josipom Bozanićem, nadbiskupom zagrebačkim. Uz Gradišku, svećenici će posjetiti i Jasenovac i Petrinju, a kardinal Bozanić bit će prvi hrvatski kardinal koji će službeno posjetiti spomen-područje Jasenovac.
Na početku našega hodočasničkoga puta došli smo do mjesta iznimnih stradanja i iznimnoga svjedočenja. Uistinu je dirljivo biti pred otajstvom svećeničke žrtve; stajati pred zbiljom i slikama koje su se na ovom mjestu urezivale u pamćenje naše subraće.
Danas, ne zaboravljajući niti jednu žrtvu nepravde na ovome mjestu, posebnu pozornost usmjeravamo na svećenike, jer u njihovoj se žrtvi odražavaju i sve ostale. Znamo da su ovdje mnogi vjernici laici trpjeli zbog vjere, ali znamo i to da je vlastodršcima bilo osobito važno udariti pastire - rekao je kardinal Bozanić u svojoj homliji neposredno kod crkve koju su svećenici-zatvorenici morali rušiti vlastitim rukama.
- Nije teško zamisliti svećeničku bol i pitanja o smislu njihova svećeništva i pitanja o budućnosti Crkve dok su - natjerani od nepravedne vlasti - razgrađivali crkvu, skidali ciglu zidova i osjetili kušnju, ali istodobno i snagu vjernosti Gospodinu koji ih je pozvao na služenje Crkvi u prezbiteratu.
U prašini rušenja živjelo je mučiteljima nedohvatljivo blago: Crkva do koje nisu mogli doprijeti, istina koja je po njima naviještala da »Božja riječ nije okovana«.
Svećenici su dobro znali da jedino naša nevjera oslabljuje snagu slobode Riječi Božje - rekao je kardinal Bozanić, dodavši kako svećenici-mučenici nose poruku da bez Boga povijesna događanja unose strah, a strah neslobodu. Nametnuta nesigurnost, stvarna ili izmišljena, promicanje straha i ucjena koriste se kao prostori za pojavak lažnih spasitelja i osloboditelja, prosvjetitelja i vođa, kao i za pritiješnjenost malodušjem kojega je plod još veći strah.
- Ova crkva, koju i mi gradimo, vidljivi je znak svećeničke vjernosti, pokazatelj izvorišta snage, zajedništva vjere i crkvenosti te jedinstva u ljubavi. Iz nečovječnosti komunističkoga sustava i terora njegovih poslušnika, kao izdaje vjernosti dobru, u društvo se unosilo nijekanje Boga, slobode, domovine i svega što istinski oblikuje smisao življenja. Sada na prostoru simbola zla izrasta crkva, prostor ljubavi koji stvara Božje kraljevstvo.
Zagledani u uzore svetih svećenika, dionika Kristove muke na najdublji način, i mi danas razmatrajmo o svome poslanju, o zahtjevima novoga vremena u kojemu ne nedostaje nastojanja da Crkva bude ugušena u ruševinama i prašini nekih novih silnika, čiji zatvori imaju teže prepoznatljive zidove i tamnice - rekao je kardinal Bozanić prije nego što se sa svojim biskupima i svećenicima zaputio prema Jasenovcu.
Otporaš 26.09.2009 17:10 h
Crkva ili Jasenovac.
Beogradski, bolje rečeno srpski Press kritizira biskupa Josipa Božanića da je došao prekasno posjetiti Jasenovac. Naravno da Srbe, i to Srbe Draže Mihailovića, uveliko smeta što hrvatska katolička crkva nije posjetila Jasenovac odmah prvih godina iza rata. Jugoslavija, Tito, Srbi i komunjare imaju za to nekoliko razloga.
Prvo (1) Srbi i svi gore navedeni su namjerno, smišljeno i s velikom dozom mržnje na Hrvate sustavno širili laži o Jasenovcu, u kojem je nastradalo više od sedam stotina tisuća Srba. Provjerite svjetske enciklopedije.
Drugo (2) da je hrvatska katolička crkva posjetila Jasenovac odmah u početku nagomilavanja laži na Jasenovac i preko njega na Hrvatsku, kako su to Tito,Srbi i komunjare zahtijevali i željeli, tada bi hrvatska katolička crkva bila ravnopravni sudionik u širenju laži o 700 tisuća i više Srba poubijanih u Jasenovcu. To su Srbi htijeli od crkve kako bi od nje dobili vjerodostojnost za svoje laži koje su sustavno širili u svjetske medije i enciklopedije.
Treće (3) hrvatska katolička crkva je savršeno dobro znala da je u Jasenovcu bilo nevinih žrtava, kao što je savršeno dobro znala da neprijatelj Hrvatske sustavno izmišlja astronomske velike cifre žrtava, pa za to nije htijla istrčati sa svojom posjetom Jasenovu da ju se ne bi okrivilo i osudilo kao sudionik zločina Tita i svih drugih, po onoj: vreću držao ili u nju sipao, podjednako si kriv.
Četvrto (4) katolička crkva se još nije izjasnila o ukazivanju Gospe u Medjugorju sve dotle dok ne bude sto posto sigurna. Zašto bi se crkva izjašnjavala o Jasenovcu kada se još za čisto ne znaju prave i točne cifre žrtava?! Sami Srbi danas u svojoj novini Press, poslije više od šesdeset godina su smanjili jasenovačke žrtve na 70 tisuća. Znači da Srbi revidiraju svoje prvobitne stavove i tim činom se svrstavaju u civilizirane i poštene narode. Čvrsto vjerujem da će pošteni Srbi ubrzo početi sa REVIZIJOM JASENOVCA, jer oni su ti koji su u ime "narodne vlasti" u svibnju 1945 godine odnijeli svu arhivu, sve "dokaze" i ostalo na osnovu čega su izmislili tolike astronomske cifre žrtava. Povijesničar i prvi predsjednik RH dr. Franjo Tudjman je u svojim istraživanjima kroz jugoslavenski vojnohistorijski arhiv pronašao da je u Jasenovcu nastradalo i umrlo od raznih bolestiju pedeset četiri (54) tisuće osoba svih narodnosti Jugoslavije. Bruno Bušić je sve iznio u Hrvatskom Književnom Listu HKL - mislim br. 7 - u srpnju 1969 ?, ŽRTVE RATA; prikazao žrtve po republikama, narodnostima, vjerama i svim drugim staležima. Kasnije se pričalo da mu je podatke dao dr. Franjo Tudjman koji je tada, u to vrijeme, bio Direktor Jugoslavensko Vojnog Historijskog Instituta, ili tome slično. Za ovaj istiniti objavljeni članak ŽRTVE RATA Bruno Bušić je platio svojom glavom i životom 16 listopada 1978 godine na pariškoj ulici 57 rue Belleville. To toliko za sada, s iskrenom molbom svim Hrvatima de se osnuje centar za REVIZIJU JASENOVCA.
Domobran 27.09.2009 03:40 h
Otporaš. Pozdravljam ideju za osnutak Hrvatsakog Centra za Reviziju Jasenovca. Naravno kao i uvijek bit će onih koji će odmah graknuti kao Lešinari. To smo vidjeli nedavno s izjavom splitskog gradonačelnika Keruma. Da je Kerum počeo karati i klevetati Hrvate, to bi se kamokud lakiše prožvakalo nego što se je prožvakalo govoreći ISTINU o Srbima koju su Hrvati iskusili s njima više od 70 godina. Treba prisiliti Srbiju svim sankcijama da nam povrati sve ono što su odnijeli iz Hrvatske u ime "narodne vlasti" od 1945 do 1990, uključivši i Poglavnikov blandirani mercedez kojeg mu je Hitler "poklonio" u vrijednosti preko sto tisuća američkih tadašnjih dolara.
Stavljam se to Centru za Revizuju Jasenovca na raspolaganje" materijalno, moralno, novčano i fizički. Sada treba samo zasukati rukave i otpočeti, tako da ne ostane na mrtvoj točki.
Domobran
Otporas 19.10.2009 20:14 h
Domobran. Hvala vam što ste spremni sudjelovati u reviziji Jasenovca. Svi i svaki pošteni Hrvat bi se trebao uvrstiti u ovu Reviziju Jasenovca i iznijeti - ništa drugo osim - ISTINU šta se je sve zbilo u Jasenovcu. Beogradska, jugoslavenska, komunistička, srpska i antifasisticka ISTINA se ne može nikako uzeti u ozbiljnu činjenicu. Zasto? Zato što su oni od prvih početaka počeli stvarati milijunske cifre žrtava kako bi hrvatski narod stavili u hipoteku krivnje odgovornosti.
colonia.tino 19.10.2009 21:27 h
U svakom slučaju potrebno je detaljno popisati svaku žrtvu Jasenovca, popisati, pokloniti se, ali nikako ne pristati na nekih MILIJUN i pol žrtava koliko je velikosrpska propaganda u vrijeme Titovog režima lažno htjela insinuirati i podmetnuti hrvatskom narodu.
Samo činjenice, ne dodavati, ne oduzimati.
-
Otporaš.prkos.com
(Autor: Mile Boban) NASLOVNICA
HRVATSKA U BORBI PROTIV ZLA (6)
Itekako je potrebno pisati i izvaditi iz zaborava nacionalnu borbu Hrvata iz Dijaspore za oslobodjenje hrvatske, počevši sve od Bleiburga 1945-1990...
PISMO ZA DOMOVINU (6)
STRAH SE MORA POBIJEDITI
Punih 40 godina mnogi Hrvati nose svoju voljenu zemlju u srcima diljem svijeta. Mnogi su umrli i zakopani su daleko od drage domovine i djedove grobnice. Zakopani su u kupljeni grob za pet ili deset godina. Ako netko od rodbine ili prijatelja nije produžio grob za slijedecih pet ili više godina, tada se ime umrlog briše i na njegovo mjesto dolazi netko drugi. To znači da mnogim Hrvatima danas niti traga ima, jer tudja zemlja ima svoje , ne poznaje jade tvoje. To je sudbina iseljeništva, kojoj će, nadati se je, buduća pokoljenja naći krivca. Ja se grčevito borim da me povijest ne uvrsti u one koji će biti krivci hrvatske tragedije.
Glavno načelo marksizma-lenjinizma je DIJALOG. Pošto se je Jugoslavija odvojila iz tih marksističko-lenjinističkih zasada 1948 godine, onda što danas ostaje je jugoslavenski komunizam u praksi, koji niječe svojim gradjanima slobodnu volju narodnog izražavanja, i marksizam-lenjinizam u teoriji, koji nema u svojim načelima ništa protiv toga da se svatko ponosi sa svojim narodnim imenom.
Zašto se Jugoslavija boji svakog dodira i dijaloga izmedju iseljenih i domovinskih Hrvata? (Ovo pismo upravo o tome i piše kako se mora LED PROBITI, mo) Sva nastojanja u tom smjeru su završila umorstvima i hapšenjima. Optužbe su se pravile po političkom kursu i liniji partije a ne po prekršaju.
Najbolje ćeš se osvjedočiti kada dobiješ ovo pismo. Okrivit će Te da si moj suradnik, ne za to što bi oni vjerovali da si Ti moj suradnik, već zato što si se usudio misliti svojom glavom. Naći će oni mnoge "razloge"...
Kada smo već kod toga tko je tko a tko je nitko, potrebno je jedanput zauvijek reći da je Hrvatska jedna a da ima Hrvata milijuni, a da je Hrvatska zemlja domovina svih Hrvata koji imaju svoju prošlost, svoju sadašnjost i svoju budućnost, da je Jugoslavije takodjer jedna a pravog Jugoslavena nema niti jednoga. Jugoslavija nema svoju prošlost niti ima svoju budućnost. Jugoslavija ima svoju sadašnjost kao što i sve životinje imaju svoju sadašnjost. Jugoslavija je država sa prvoboračkim spomenicima bez boraca, nesposobni su na vlasti a sposobni u zatvoru ili na radu u inozemstvu.
Bratstvo i jednistvo ne postoji. To je prašina u oči radničkoj klasi, jer braća su braća koja se ne biraju. Samo se prijatelji biraju.
Jugoslavija ima što Hrvatska nema. Jugoslavija ima državu i dug više od dvadeset milijardi dolara zapadnim kapitalistima. Jugoslavija bi po dugu mogla postati pedeset (51) i prva država SAD. Godišnja inflacija Jugoslavije je veća od sto posto, dok Japan i neke druge zemlje imaju samo dva posto pa kukaju. Jugoslavija ima više od dvadeset posto nezaposlenih, ne računajući iseljeništvo.
Nastavlja se.
Objavljeno: 02.10.2009. u 00:33h
Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 743
ivana.josipovic 2.10.2009 01:04 h
Otporaš. Svakako da je potrebno, jer osnovno načelo koje je vodilo prvog hrvatskog predsjednika doktora Franju Tuđmana prilikom stvaranja hrvatske države bilo je jedinstvo Domovinske i iseljene Hrvatske, bez tog jedinstva, bez tog zajedništva, kada su se svi Hrvati po prvi puta borili na istoj strani, Hrvatske, demokratske, suverene i slobodne, nebi bilo...Mnoge pojedinosti sam shvatila od kada ste vi počeli iznosti vaša pisanja iz emigracije. Mi ovdje nismo imali prilike pratiti gabanja iz emigracije. Znali smo samo ono što smo pročitali iz dnevnih vijesti, a to su bile vijesti režima i partije. Sa željom pratim što pišete. Samo nastavite.
Domobran 2.10.2009 02:18 h
Otporaš. Što više nastavke tog pisma čitam sve više dolazim do zaključka da ste vi, kako ih ti Otporaš zoveš, državotvorni Hrvati, muke mučili da se probije led i kontakti uspostave, i to s kim, s prokletom Udbom. To je mnogima danas teško razumijeti. Jer, Udba je Udba, i ona ostaje Udba, kao što je vrag vrag i on uvijek ostaje vrag. Imamo iskustvo sa Mesićem i njegovom Udbom, koju je jako teško iskorijenuti.
DOMOLJUB 2.10.2009 18:57 h
Otporaš. U tim opisima iz pisma vidim i sam sebe. kroz mnoge takve stvari sam prošao.
Otporaš 3.10.2009 16:24 h
ivana.josipović. Kako se je počelo pisati protiv hrvatskog iseljeništva, dobiva se dojam da se priprema teren po Titinu receptu i planu: Ocrniti što više svim vrstama laži hrvatsku emigraciju, stvoriti jedan nepremostivi ZID izmedju iseljene i "porobljene" Hrvatske, kao što je to bilo od 1945-1990, kada Hrvat iz domovine nije smio imati nikakovih dodira sa Hrvatima iz Dijaspore. Zato sam počeo iznositi pisma ponekih Hrvata koji su pisali udbašima pisma u svrhu da se PROBIJE LED ŠUTNJE.
Vjerovali ili ne, s tim i takvim pismima se je uspijelo probiti led i osloboditi Hrvate STRAHA s jedne i druge strane barikade, zahvaljujući upravo odvažnosti tih državotvornih Hrvata.
matrxdc 3.10.2009 19:09 h
Vi zakržljali iz fašističke emigracije zaslužili ste kog hrvatskog naroda samo prezir i šljem. Pravi Hrvati su u Hrvatskoj a izrodi i odmetnici su utekli i tako izdali svoju zemlju. Fuj!
Otporaš 3.10.2009 23:17 h
Razumijem vaše negodovanje prema hrvatskom iseljeništvu. Niste vi tome krivi i niste sami koji tako misle. Kriva je Titina škola koja vas je tako odgajala i odgojila. Milionski dio Hrvatica i Hrvata sa njihovim obiteljima u iseljeništvu nisu odmetnici ni izrodi svojega naroda kako vi to kažete. Oni nisu napustile svoja djedovska ognjišta i svoju voljenu Hrvatsku iz nekakvog luksuza, nego su napustili Jugoslaviju u kojoj nisu mogli živijeti dostojan život čovjeka. Drugim riječima da su napustili Jugoslaviju kako bi spasili goli život i izbjegli muke i duge godine zatvora.
-
Otporaš.prkos.com
(Autor: Mile Boban) NASLOVNICA
HRVATSKA U BORBI PROTIV ZLA (7)
Hrvatski narod ima pravo na sreću i blagostanje kao cjelina. Isto takvo pravo ima i svaki pojedini Hrvat kao član te cjeline. Ustaška Načela #9
PISMO U DOMOVINU (7)
(Nastavak iz prošlog opisa)
Jugoslavija ima neriješeno nacionalno, stambeno i gospodarsko pitanje, ima nerazvijenu industriju zbog neizgradjenih i loših puteva. Jugoslavija ima najviše prometnih nesreća i žrtava na svijetu, po procentu pučanstva, ima najrazvijenije mito u svijetu, najviše političkih hapšenika i zatvorenika u postotku na stanovništvo, najviše radnih sati utrošenih na sastanke bez svrhe i cilja, najpotlačenije činoništvo na svijetu, najnepismeniju i najnesposobniju vladu u svijetu.
Jugoslavija kao država nema svojeg jezika, svoje himne. "Hej Slaveni" je poljska pjesma . Jugoslavija nema svoju pravu originalnu zastavu, nema svog glavnog grada; Beograd je glavni grad Srbije, nema jugoslavenske narodnosti, nema jugoslavenske kulture niti književnosti, nema jugoslavenske povijesti. Jugoslavija je sama po sebi ZLO protiv kojeg se bore svi oni koji su za MIR U SVIJETU.
Nasuprot Jugoslaviji Hrvatska ima svoju himnu, svoju vlastitu zastavu - barjak - svoju dvije i pol tisuće godina staru povijest, svoj povijesni narodni novac Kuna, svoj jezik hrvatski, svoj hrvatsko/državotvorni Sabor, svoju katoličku, muslimansku i pravoslavnu vjeru, svoj glavni grad Zagreb. Hrvatska danas nema svoju vlastitu državu, ali za to nema ni duga preko dvadeset milijardi dolara, nema inflaciju koja narod goni u očaj i nema rotacionu vladu, itd.
Najidealniji izlaz za Jugoslaviju danas bi bio atomski rat. Svi bankari u svijetu bi izginuli i Jugoslavija ne bi morala vraćati dugove niti otplaćivati kamote, na taj način - možda - bi se riješila gospodarska kriza u Jugoslaviji. Riješilo bi se i nacionalno pitanje Šiptara na Kosovi i nikad zadovoljnih Hrvata. I dok god Jugoslavija bude živjela, živjet će i DUH njenih DUGOVA, živjet će korupcija, očaj i siromaštvo.
U konteksu ovog prijateljskog pisma može se zaključiti, dragi prijatelju Marinko, koji svi zli gnjeve gradjane naše zemlje. Gradjanska dužnost je sviju nas boriti se protiv ZLA, za dobrobit naroda i za socijalnu ravnopravnost.
Dragi kolega i prijatelju Marinko, smatrao sam potrebnim ovo Ti reći i usput nabaciti neke primjere u svijetu kako bi bolje razumio ono što sam Ti napisao. Kao prijatelj ja sam se osjećao slobodnim Tebi napisati ovo pismo. Nadam se da ćeš se i Ti osjećati takodjer slobodnim kada ga budeš čitati.
Samo pravi i istiniti socijalizam može donijeti gradjanima Hrvatske željni MIR. Sve drugo su obmane.
Neka živi DUH prave socijalističke demokracije za koju je vrijedno živjeti i umrijeti!!!
Tebi i svim Tvojima želim sve najbolje u životu. S izrazitim poštovanjem, Tvoj kolega, Mile Boban.
xxxxxxxxxxxxxxx
Ovo pismo je pisano okorijelom hrvatskom komunisti Marinku Prlić, Vabića. Bit će još pisama koja ću iznositi a koja su pisana Udbi kako bi se probijao led zamrzlosti izmedju iseljenih i porobljenih Hrvata u domovini. Tko bude pomno čitao i pratio ova pisma, moći će iz njihovih sadržaja uočiti kako se je pripremao uzajmni teren za zajedničku borbu protiv Jugoslavije i njene JNA, a sa jasnim ciljem za oslobodjenje i uspostavu Nezavisne Dražave Republike Hrvatske.
Objavljeno: 20.10.2009. u 03:57h
Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 795
Domobran 20.10.2009 17:02 h
Sam sa sobom se borim da ne čitam ta iz prošlog stoljeća pisma koja ti iznosiš. Ali ipak ne mogu odoljeti da ne pogledam. Kada počmem čitati onda čitam do kraja. Tek tada počmem spajati šta je Udba sve radila našem jadnom i ispaćenom narodu. Imao sam nekoliko uže rodbine koji su išli "trbuhom za kruvom" u Njemačku na privremeni rad. Neki su taj "privremeni" rad pretvorili u stalni, tj. doživotni rad u Njemačkoj, jer se ne vraćaju kući, iako imamo ono što imamo a to je naša RH. Ali, kada dodju kući u posjetu, s ukućanima i povjerljivim prijateljima su pričali priče koje su čuli od " ekstremne ustaške terorističke emigracije". Svakog puta, i to bez izuzetka, morali su se prijaviti Udbi ili bi ova došla s "Maricom" po njih. Zato smatram da su ta pisma važna za pročitati, jer iznose mišljenja pojedinaca onoga vremena kako se je mislilo i kako bi se trebalo raditi iz daljine za oslobodjenje Hrvatske. Koliko je "ustaška emigracija" pomogla u pripremanju terena HDZ za oslobodjenje Hrvatske, činjenice i povijest će to dokazati. Za sada ostaje samo na tome da se iznese što više podataka. Ostevimo majstorima zanata da to srede onako, redosljedom, kako treba, a ti i dalje nastavi sa tvojim pismima.
DOMOLJUB 21.10.2009 00:20 h
Domobran. Izgleda meni da ti imaš glavobolju čitajući hrvatsko mišljenje pojedinih Hrvata izraženi u ovom pismima koje Otporaš iznosi. Ako je to tako, tek onda se možemo zamisliti kako je bilo skoro milijunskoj hrvatskoj emigraciji, koja je od čežnje za domovinom hrvatskom gorila kao luč. Uvijek sanjala kada će se kući povratiti. Tada nije bilo lako; a danas možemo reći: DA NAM SE JE SAN OSTVARIO!
ivana.josipovic 21.10.2009 00:51 h
Kolega Otporaš pitanje je, što je na to pismo, u interesu hrvatskoga naroda, odgovorio batinaš, Šimić iz Mostara? Njega nije zanimala Hrvatska, jer da ga je zanimala, ne bi se bavio ovim " poslom ", drugim riječima, tijekom komunističkog režima, glas hrvatskog naroda, bio je glas žednog u pustnji:::
Otporaš 21.10.2009 04:55 h
ivana.josipović. Uistinu dobro pitanje. On, taj Miroslav Šimić, je iz susjednog sela. Roditelje sam njegove poznavao. Njega osobno nikada nisam vidio. Kažu da je bio "strah i trepet" kod nas i u cijeloj mostarskoj regiji.
Vaše pitanje glasi:... "šta je na to pismo, u interesu hrvatskog naroda, odgovorio batinaš, Šimić iz Mostara"?
Meni je moja majka Iva-Vićeka (1914-1998) preko preporuka javila da se hitno sastanemo u Parizu. Sastali smo se za Božić 1985 godine. Tada mi je majka mnoge stvari ispricčala. Najviše ju je smetalo i boljelo što je majka tog Miroslava Šimić bila prijateljica moje majke i kojoj je takodjer bilo ime Iva. Ona, majka tog Šimića, je pred crkvom napala moju majku svim pogrdnim riječima, proklinjući mene i moju Hrvatsku, i zaprijetivši mojoj majki da mi naredi da smjesta pretanem pisati njezinu sinu pisma u Mostar, jer da on ima neugodnosti i problema sa svojim 'drugovima' zbog mojih pisama. Ukoliko ona, moja majka, to ne učini, onda će ona vidjeti šta se sve može dogoditi. Moja majka je njoj odgovara da sam ja ponoljetan, školovan, nekoliko stranih jezika da govorim i da on zna šta ja radi. Ako njoj ili njenom sinu to smeta, neka izvole otići sami mu to reći. A ti ženska glavo, kaže njoj moja majka, pusti ti mene na miru da mirno idjem u crkvi i Bogu se molim.
Ivana.josipović neki su mi se javili i nukaju me da nastavim s pismima tako da se zna kako se je led probijao. Ja ću nastaviti, a koga to bude zanimalo, imati će šta čitati. Pozdrav. Otporaš.
-
Otporaš.prkos.com
(Autor: Mile Boban) NASLOVNICA
HRVATSKA U BORBI PROTIV ZLA (8)
Potrebe radi i boljeg razumijevanja hrvatske dijaspore, donosim pisma Hrvatskih Emigranata hrvatskim Udbašima kako bi se uspostavio MOST IZMIRENJA...
(Ovdje donosim pismo službeniku Udbe u Mostaru Ivanu Bandiću. Da li je on u rodbinskoj svojti s gradonačelnikom Zagreba Milanom Bandićem, to ne znam. Kako će te vidjeti po datumu pisma, samo dan kasnije, 20 listopada 1988. jugoslavenska Udba je poslala Vinka Sindačića da u Škotskoj usmrti predsjednika Hrvatskog Državotvornog Pokreta, HDP, gosp. Nikolu Štedula. Molim korisnike portala javno.com da prate i čitaju i pomogućnosti komentiraju, s tim da uvijek imaju u vidu da su ova pisma pisana iz hrvatske političke emigracije Udbi u domovinu baš u ona vremena kada je Udba bila vrlo aktivna sa svojim doušnicima u likvidaciji hrvatskih političkih emigranata. Otopraš.)
MILE BOBAN
P.O. Box 162663
Austin, Texas 78663
Austin, 19 listopada 1988. god.
Prijatelju Ivanu Bandić,
Službeniku Ubde ili Supa,
Mostar.
Dragi prijatelju, (1)
Vremena kulu grade i razgradjuju, kaže naša hrvatska poslovica koja baš ovih dana dolazi do potpinog izražaja! Vjerujem da si Ti kao i mnogi Tvoji kolege to predvidjali, ali niste mogli p..... uz vjetar, već ste strpljivo čekali povoljno vrijeme. Sada mi je potpuno jasno kako si me dao lijepo pozdravtiti po Jerki. (Radi se o mojem prijatelju Jerki Boban, Kukić (1934-1994) koji je te godine išao u posjetu i u mnogočemu pomogao u "probijanju zamrznutog leda". Bit će još govora o Jerki Boban). Reklo bi se: Neka svog i u gori vuka. Prije nekoliko godina to je bilo nezamislivo, ali vremena se mjenjaju. I fala Bogu da je to tako!
Ja san nedavno poslao " Pismo mojim komsijama " i upozorio na strpljenje i opreznost. Tada nisam znao za sjednicu SIV koja se je održala jučer i na kojoj je Slobodan Milošević tražio pripojenje Vojvodine i Kosove "majci" Srbiji, dok je "naš" Stipe Šuvar zagovarao "jedinstvo". Srbi svih boja pripremaju teren Miloševiću da napravi veću listu od one Rankovićeve iz 1966 god., a zapadni tisak ovih dana samo o njemu govori i piše kako bi ga u dogledno vrijeme mogli opravdati za likvidaciju svih onih koji mu se u bilo u čemu budu opirali. Neće me iznenaditi da "naš" Stipe Šuvar bude drugi Stipica (Radić) koji će svoje gluposti platiti glavom, kako bi se mogla obistiniti ona: Tko sa djavlom tikve do podne sadi, od podne mu se o glavu razbijaju.
Dragi prijatelju nisam toliko pametan pa da bih mogao izmisliti način na koji bih Ti mogao ukratko iznijeti važnost situacije u kojoj se danas nalaze gradjani Hrvatske. Zato neka mi bude dozvoljeno priopćiti Ti jedan istiniti primjer koji se je dogodio ovdje u Ameriki za vrijeme proslog rata:
" Bila jedna žena koja je iz potrebe da preživi morala ići u tvornicu raditi. Šef odjeljenja ju zaposlio za jednu mašinu koja je imala mnogo dugmadi za razna funkcioniranja. Žena se smela, nije mogla nikako zapamtiti svrhu i funkcioniranje svih tih dugmadi i počela plakati. Šef ju zapitao zašto plače, našto je žena odgovorila da nikako ne može zapamtiti koje dugme gdje idje. Šef ju upita šta je ona po profesiji, našto je ona odgovorila da je domaćica. Tada je Šefu bilo sve jasno da mora ženi drugačije objasniti ulogu svih tih dugmadi. Šef je ženi objasnio na taj način da joj je svako dugme prikazao kao neki predmet u kuhinji kojim se ona često služi u svom dnevnom kuhinjskom životu. Za par sati žena je počela pjevati za svojom mašinom, jer joj je bilo jasno funkcioniranje svih dugmadi ".
Ako se ovaj primjer primijeni na sve one koji još ne znaju šta su i tko su, tako da se stave u položaj kao da su tu bili rodjeni prije dvijesta i više godina, kako bi se oni tada osjećali: Turcima, Madjarima, Austrijancima ili Talijanima?! Niti jednima niti drugima već samo Hrvatima. Isti je slučaj i danas! Jugoslavija nije narodnost, već za sada trnutačno samo jedna država mnogih naroda.
Što Srbi traže svoje unutar svojih prirodnih i povijesnih granica, nitko razuman neće biti protiv toga. Ali graditi sadašnjost na mitova Kosove je mlinski kamen o vratu srpskom narodu, kojeg S. Milošević spretno manipulira a da mu se ama baš ništa ne dogodi, a za iste stvari Hrvati se godinama strpavaju u tamnice. Da li ima ijedan Hrvat medju vama koji je spreman promicati hrvatstvo na podrucju Hrvatske a da mu se ništa ne dogodi? Naravno da ga za sada nema.
Nastavlja se.
Objavljeno: 23.10.2009. u 14:52h
Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 955
ivana.josipovic 24.10.2009 01:44 h
Otporaš. Kako su prolazili oni koji su za vrijeme komunizma promicali hrvatstvo dobro je poznato. Ako nisu ubijeni, onda su utamničeni, ako nisu utamničeni, onda su osakaćeni, ako nisu osakaćeni, onda su poniženi, osramoćeni, degradirani, no to poniženje, nije bilo obično poniženje, to poniženje bilo je poniženje slobode, u sebi je nosilo klicu oslobođenja koje je stiglo 1990. godine. Glede Bandića, moguće, zašto ne i " naš " Bandić ima dosta često stavove koji nam ipak konveniraju.
Domobran 24.10.2009 14:38 h
ivana.josipović. "Kako su prolazili oni koji su za vrijeme komunizma promicali hrvatstvo dobro je poznato..." Da i to kako vrlo dobro poznato. To svjedoče svi jugoslavenski zatvori. To svjedoče na tisuće i tisuće nevinih žrtava. To svjedoči na milijune i milijune dana prisilnog rada. To svjedoče na stotine i stotine tisuća silom prilika iseljenih Hrvata, ne iz svoje voljene Hrvatske, nego iz omrzle Jugoslavije. To svjedoči stalni PRKOS kojeg je hrvatski čovjek u sebi nosio sve od svibnja 1945 pa do svibnja 1990 godine. Može se ovako navezivati do u beskonačnost.
matrixdc 24.10.2009 22:26 h
Ustav RH zabranjuje veličanje ustaštva i svega onoga što je vezano uz Pavelića. A vi iz dijaspore ne možete shvatiti da ste Hrvati ako se niste okitili ustaškim znakovljima. Ako vi iz emigracije želite biti dio hrvatskog naroda u RH, onda se morate odreći ustaštva u NDH.
ivana.josipovic 24.10.2009 23:07 h
Domobran. Ma slažem se ja, mislim da većina Hrvata vrlo dobro zna za žrtvu i sudbinu onih poznatijih ljudi iz dijaspore koji su morali emigrirati iz onakve Jugoslavije, recimo gotovo svi su čuli za Bušića, Đurekovića, ali malo ih je čulo i imalo prilike nešto saznati o brojnim ljudima, samozatajnim Hrvatima, koji su u Hrvatskoj i van Hrvatske radili kako bi Hrvatska bila slobodna i komunistički režim bio srušen. Takvih je u dijaspori, neznanih junaka, bezbroj, o svim junacima hrvatskog oslobođenja treba se čitava istina saznati.
j.perković 25.10.2009 07:24 h
Bušića je Mesić prozvao TERORISTOM! Ali njegov cijeli sistem komunizma bio je kompletan i radio kao TERORIZAM uvijek spreman da MUČI i UBIJA,
Gospodin Bušić je jedan veliki RODOLJUB i HRVAT samo u komunizmu nije imao druge mogućnosti da pokaže svoje nezadovoljstvo sa zločincima komunistima.
Na taj način su radili komunisti !
j.perković 25.10.2009 07:30 h
Sve šta je bilo za Hrvatsku Državu to su u njihovim mislima bili TERORISTI,
zato je komunizam sve izgubio zašto su stajali i propagirali ,
napravili su tolike zločine koji nije bilo toliko u zadnji 500 Godina i opljačkali su Hrvatski Narod jer se sa time ponose.
Otporaš 25.10.2009 12:55 h
ivana.josipović. To je uistinu to o čemu bi se trebala posvetiti velika pažnja i pozornost, prikupiti materijala što god je moguće više. A toga ima!, samo treba zasukati rukave i potražiti. Hrvatske župe i crkve, škole, folklori i nogometni klubovi (gosp. dr. Marin Sopta je u Zagrebu prošle godine 2008 izdao knjigu skoro o svim hrvatskim nogometnim klubovima u Dijaspori pod imenom: "SVETO IME CROATIA". Knjiga je uvezana, popraćena sa odgovarajućim slikama svake momčadi, što uistinu odaje odraz velikog hrvatstva. Obratite se: www.svetoimecroatia.com), pa i druge hrvatske zajednice, institucije i ustanove imaju bogatu posmohranu hrvatskog iseljeničkog nacionalnog gibanja itd. Bez povezanosti i uključivanja hrvatske emigrantske povijesti u opću hrvatsku povijest, ta povijest neće biti potpuna, istinita ni poštena. To mogu poželjkivati samo neprijatelji Hrvatske, kao oni što priželjkivaju i oduzimaju nacionalno pravo Hrvatima Dijaspore sudjelovanje u životu Hrvata i zabranu Hrvatima Dijaspore u sudjelovanju na općim izborima. Kao što Izraelci imaju dva Izraela, jedan Matični Izrael a drugi iseljenički, ali oba lobiraju za Matični Izrael. Mi Hrvati takodjer imamo dvije Hrvatske, jednu Domovinsku a drugu iseljeničku. Ove obe Hrvatske bi trebale, ruku uz ruku, raditi zajednički za boljitak hrvatskog naroda. Dok je Mesić i njegova antihrvatska klika, bolje rečeno, projugoslavensko/komunistička klika na vlasti, Hrvati će imati problema se ujediniti i zajednički raditi za Hrvatsku. Prije je Hrvatskoj smetao fašizam, a danas joj uvelike smeta tako zvani hrvatski antifašizam. Otresi mo se tog jada i čemera, te uzdigmutom glavom krenikm za bolju buducnost Hrvatske.
Otporaš 25.10.2009 13:01 h
j.perković. Poštovani prijatelju, kao što je Domoljub za vas rekao da se sa svime slaže što vi pišete i iznosite o komunističkim, jugoslavenskim, udbaškim i partizanskim zločinima, tako se i ja s vašim opisima slažem. Vi pišete srcem, od srca i istinito, pa samo nastavite tako. Nekoga će to zanimati pa će kopirati i u svojim istraživačkim povijesnim stvarima se poslužiti vašim pisanjem. Pozdrav, Otporaš.
DOMOLJUB 25.10.2009 20:17 h
ivana.josipović. Dragovoljaca i Branitelja Hrvatske je bilo i prije domovinskog rata. Svakako da bez prvih (Emigrantskih) i drugih (iz Domovinskog rata) danas nebi imali što imamo, a to je našu medjunarodno priznatu državu Hrvatsku u obliku RH. Sve žive i mrtva Branitelje ne smijemo zaboraviti.! Naš zajednički hrvatski neprijarelj ih želi izjednačiti s agresorom, a taj agresor se zna: Srbi i njihovi četnici i JNA.
Kada je Hrvatska bila napdanuta 1991., mi Hrvati nismo imali izbora, ili se uključiti u organiziranu borbu koju je poveo prvi i izabrani predsjednik dr. Franjo Tudjman, ili ostati gdje smo bili: u Jugoslaviji, nositi srpsku šajkaču, pjevati srpske omiljele pjesme: "kozaračko kolo", "marširati" pod jugoslavenskom zastavom, prisegu polagati vjernosti Titi pod himnom "Hej Slaveni", itd. Mi Hrvati smo se odlučili braniti i u toj obrani nije bilo sumnje da nećemo pobjediti. Zašto danas (po)neki sumnjaju u našu legitimnu nacionalnu pobjedu te nas žele svrstati u isti koš s agresorom? To Hrvati ne smiju nikada dozvoliti.
colonia.tino 25.10.2009 21:23 h
Bomoljub. Izjednačiti žrtvu i agresora ne može nitko nikada, bez obzira na trenutačnu političku situaciju u zemlji. Domovinski rat toliko je čist i bez mrlje na svojim povijesnim leđima da to se ne može učiniti i ne smije, koliko god to trenutno ne izgledalo tako.
Inače naravno da se slažem s tvojom konstatacijom da je i prije bilo branitelja i dragovoljaca, dok je Hrvatske biti će ih.
Domobran 26.10.2009 16:39 h
colonia.tino. Tocno da se naše Branitelje ne može usporediti s agresorom. To svak pametan zna. Ali šta svak "pametan" ne zna je to da svaka usporedba s nekim ostavlja iza sebe sumnju. To su stare smicalice koje su starije od Isusa Krista. Kod nas na selu, ako hoćeš da neko na nekoga posumnja da je ćorav, samo reci da ne vidi dobro ili da škiljav, pa ćeš vidjeti kako će se ljudi u prolazu zadrljiti u njega, ma da on i ne zna zašto ga ljudi tako gledaju. Tako je postupala Titina Jugoslavija sa svim Braniteljima Hrvatske za vrijeme NDH, koje je htjela izjednačiti s četnicima i njihovim zločinima. Tako danas nastoji Mesić i njegova klika izjednačiti hrvatske Branitelje s agresorom. Ali kako ti kažeš da oni nikada u tome neće uspijeti. I hvala dragome Bogu da neće!
Domobran,
Otporaš 2.11.2009 01:36 h
Domobran. Vaša konstatacija da se Branitelje Domovine Hrvatske, ili kako to poneki sada žele službeno proglasiti i smanjiti njezinu važnost prozvavši ju RH, ne može usporediti s agresorom, je na mjestu.
Svidja mi se i još više dopada vaša usporedba s ćoravcem, drljom ili škiljom, svjedno, je jedini način da pojedini Hrvati razumiju o čemu se radi. Ovdje se radi o komunističko/jugoslavenskoj taktiki kako omalovažiti Hrvate, zbuniti ih i na koncu posvaditi. To su oni uspijeli preko 45 godina navalivši na Hrvatsku i državotvorne Hrvate kompleks krivnje ustaške borba za očuvanje Hrvatske Države. To se je smišljno i sustavno provodilo okrivljujuci Hrvate da su kolaboratori. Pa i samog kardinala Alojziju Stepinca su zbog te "kolaboracije" strpalu u prisilni zatvor punih 16 godina. Zar nam tog zalosnog iskustva nije dosta! Hrvati, otvorimo oci!!!
Posljednje uređivanje od Bobani : 17-09-2013 at 00:20
-
Otporaš.prkos.com
(Autor: Mile Boban) NASLOVNICA
HRVATSKA U BORBI PROTIV ZLA (9)
Jedini narod na svijetu kojeg je Papa Leon X (1519)nazvao "Predzidje kršćanstva" je Hrvatski Narod. Nije li to DAR BOŽIJI! za nas Hrvate.
Pismo Ivanu Bandiću, Udbašu u Mostar.
Nastavak iz prošlog opisa (2)
....Da li ima ijedan Hrvat medju vama koji je spreman promicati hrvatstvo na području Hrvatske a da mu se ništa ne dogodi?
Ako ga nemate pronadji te ga. Ako ga medju vama nema onda ga potražite medju svojima u iseljeništvu. Kažem "medju svojima" jer nismo neprijatelji i moramo svi naći mjesta u zajednici svojeg naroda, ili će oni koji se ne htjednu pripojiti svojem narodu, neminovno postati oružje u rukama tudjina (čitaj Srbina i Jugoslavije, mo.Otporaš) koji će te Hrvate nagoniti u šumu protiv vlastitog naroda, kao što je to bilo 1941-1945. Ja čvrsto vjerujem da Ti i Tvoje kolege ne bi dozvolili da u ime nepostojećeg "bratstva i jedinstva" Hrvat se bori protiv Hrvata.
Ja ne zagovaram revoluciju već evoluciju, niti niječem pravo hrvatskim komunistima i socijalistima da u Hrvatskoj Državi, u Saboru, brane prava svojih uvjerenja, brane svoje živote i socijalne ideologije, niti niječem pravo hrvatskim Srbima da brane svoje tradicije, svoje živote, svoje nacionalne potrebe one domovine u kojoj su se rodili, a ta je Hrvatska, a svi oni koji to budu nijekali su neprijatelji Hrvatske i rade za treću Jugoslaviju, za Miloševića, za veliku Srbiju. Na nama je svima da popravimo pogreške iz prošlosti, da se naučimo konstruktivno raditi, da se uklopimo u dogadjaje i svijet o kojima ovisi i sudbina našeg hrvatskog naroda, tako da nam cilj bude isti, a sudbina pojedinaca neka bude važna ali nikako i sudbonosna. Mi Hrvatsku ne smijemo vezati uz jednu osobu kao što je to bio slučaj u prošlosti.
Prilažem Ti sliku S. Miloševića koja je izišla u američkim novinama i koji se tako ponosito drži kada je tražio Vojvodinu i Kosovu da se pripoje Srbiji. Da je on to tražio de se te dvije pokrajine pripoje Jugoslaviji, onda bi to bilo i donekle razumljivo. Ovako on otvara vrata i drugima da traže svoje i svoja prava, pa tako i nama Hrvatima. U tom kontekstu neka mi bude dozvoljeno podsjetiti Tebe, Tvoje kolege i sve druge na: Proglas Istrana kojeg su izdali 13 rujna 1943 god., (samo 4 dana poslije Poglavnikove Odredbe HOS-a da zauzmu sva okupirana područja koja je fašistička Italija imala počevsi od svršetka WW1 pa do pada Mussolinija 8 rujna 1943.,Otporaš), s jednom nadopunom: Gdje god stoji Istrani i Istra, stavite Bosanci i Hercegovci, Bosna i Hercegovina, i tako povratite te dvije hrvatske zemlje u krilo majke Hrvatske, kao što su Istrani iščupali Istru iz Talijanskih ruku i povratili ju majci Hrvatskoj. Kako će te primijetiti, nigdje ni riječi o Titi ni Jugoslaviji iako se Titi može pripisati ta povijesna zasluga, kao i Pavelicu da je imao Bosnu i Hercegovinu u sastavu Nezavisne Države Hrvatske, NDH.
" ISTARSKI NARODE!
Duh Istre je nepokoren. Mi nismo htjeli postati poslušno roblje. U ovim odlučnim časovima naš narod pokazao je visoku nacionalnu svijest. Dokazao je svima i svakome da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostat.
Svojim vlastitim snagama, ne čekajući da im drugi donesu slobodu, Istrani su ustali, jurnuli na kasarne, uhvatili čvrsto oružje u svoje ruke, da njime brane svoje pravo i slobodu. Otvorena su vrata zloglasnih tamnica, i pušteni na slobodu dični sinovi nikad pokorene Istre. Nećemo više nikad dozvoliti, da se našom sudbinom drugi poigrava.
RODOLJUBI ISTRE!
Talijanski garnizoni u našim su rukama. Talijanski vojnici bježe sa naše rodne grude. Prvi put u našoj historiji ISTRA SE PRIKLJUČILA MATICI HRVATSKOJ I PROGLASUJE UJEDINJENJE SA OSTALOM NAŠOM BRAĆOM.
ISTRANI!
DRŽIMO ČVRSTO ORUŽJE U NAŠIM RUKAMA! Stanimo na branik naše slobode. Nedajmo je više nikome za živu glavu! Moramo da stanemo svoji na svome. Budimo disciplinirani i slušajmo upute naše narodne vlasti: naših NARODNO-OSLOBODILAČKIH ODBORA.
ŽIVJELA HRVATSKA ISTRA! ŽIVJELA JUNAČKA NARODNO-OSLOBODILAČKA VOJSKA! ŽIVIO ZAVNOH! (o kojem je kolega colinia.tino jučer pisao,Otporaš) ŽIVJELA CRVENA ARMIJA! ŽIVJELE SAVEZNIČKE ARMIJE!
Smrt fašizmu-sloboda narodu! (13 rujna 1943.)
Narodno oslobodilački odbor za Istru."
Ovo je preneseno iz Vjesnika od 26 rujna 1968 godine. Ovo pismo je pisan prije 21 godinu. Pisac je htio podsjetiti Udbu u Mostaru da budno prate novonastalu političku i nacionalnu situaciju u komunističkoj Jugoslaviji.
Objavljeno: 26.10.2009. u 14:45h
Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 793
Sanjar47 26.10.2009 16:43 h
Otporaš. Pismo ili pisma koje iznosiš su uistinu zanimljiva, tim više što su pisana davno prije Domovinskog rata. Interesantno je usporedjivati danas neke postavke tih pisama. Hoće li ih još biti? Zanimljivo ih je čitati.
Otporas 28.10.2009 01:27 h
Sanjar47. Bit će ih još. Mnogi Hrvati dugi niz godina su pisali pisma na razne strane, s raznim potrebama i još raznijijm sadržajima. Nekim pukim slučajem - ne zan ni sam zašto i kako - posjedujem mnogo pisama različitog sadržaja i od različitih ljudi. I sam se danas čudim sadržajima tih pisama.
colonia.tino 28.10.2009 03:12 h
kolega Otporaš ja vam se divim. Siguran sam da će se netko jednog dana koristiti tim pismima. Pisma sadrže u sebi odraz vremena hrvatske dijaspore. dali su i drugi Hrvati pisali Udbašima pisam kao vi?
-
Otporaš.prkos.com
(Autor: Mile Boban) NASLOVNICA
HRVATSKA U BORBI PROTIV ZLA (10)
Neophodno je potrebno prikupiti što više pisanih dokaza iz Emigracije koji bi se mogli uključiti u borbu protiv Jugoslavije a za Obnovu Hrvatske Države.
Pismo Ivanu Bandiću, Udbašu u Mostar.
Nastavak iz prošlog opisa (3)
Ja ne pozivam na ustanak nego iznosim ono što je nekada bilo potrebno proglasiti kako bi se jedna hrvatska pokrajina spasila od kolonijalnih tudjih zazubica. Ovaj proglas je izisao u "Vijesniku" od 28 rujna 1968. god. Kako bi se gradjni Hrvatske podsjetili na svoju patriotsku dužnost koja im je bila ugrožena pod Rankovićevom kontrolom.
Jerko mi je pričao (Jerko Boban, Kukić, 1934-1994 je išao u posjetu u domovinu. Udba iz Mostara ga je pozvala na "prijateljski" razgovor kojeg su oni prakticirali prema svim onim Hrvatima koji su se usudili doći posjetiti svoj rodni kraj. Na taj i takav način Udba je doznavala šta se gdje u hrvatskim zajednicama u slobodnom svijetu radi i dešava. Udba pokupi važene i nevažne stvari na kojima organizirano pripremi svoje smicalice protiv Hrvata i njihovih organizacija u iseljeništvu. Bit će još govora o ovom Jerki, moja opaska, Otporaš)) o mnogim stvarima kao i to da se vi svi u Mostaru zanimate tko je protiv vas i tko šta radi. Ja ne znam šta je vama Jerko sve pričao i kako se je on izražavao. Ja ću vama otvoreno reći da medju nama Hrvatima vani nema nikakve " krvne osvete " da bi nekoga mrzili. A što mi mislimo o Hrvatskoj, o njoj pričamo, o njoj sanjamo i računamo kako ćemo se što prije u nju povratiti, mislim da je to naše pravo i dužnost. Mi pomažemo one koji se za to pravo bore, pa kada osjetimo da se i vi za to naše pravo borite, budite uvjereni da ćemo i vas pomagati i sve naše slavine/česme će biti potpuno otvorene, kao što su i židovske slavine/česme otvorene prema njihovoj domovini Izraelu.
Piše mi jedna iz sela da umjesto pisama šaljem što više novca da mogu "krpiti kraj s krajem". Jedna kinenska poslovica kaže: Ako ćeš me ribom hraniti, onda me nauči i ribu loviti; jer možeš me nahraniti nekoliko puta ali ne možeš uvijek. U tom pravcu ja odgovaram njoj i drugima. Nije u pitanju novac nego kako do novca doći. Ja sam to objasnio u mojim pismima kao i u pismu susjedu Miroslavu šimiću. Ja ne napadam ljede nego ideje. Ja ne dajem novce nego ideje. Ja ne nastojim oduševljavati, nego izgradjivati, i ako u tom izgradjivanu treba pasti, onda ću pasti za tu ideju. Ta ideja je: HRVATSKA DRŽAVA!
Dragi prijatelju svjestan sam da Te Tvoji u vlastitim redovima mogu optužiti da si moj suradnik, kao i mene moji u mojim redovima mogu me optužiti da sam Tvoj ili vaš suradnik. Ja računam na te neugodne aspekte u traženju puta k soluciji. Ja računam na ljude slaba karaktera, na izdaje, na manje grijehe i incidente, koji ne smiju skrenuti pažnju s onog glavnog da se ostvari HRVATSKI MIR medju svim gradjanima Hrvatske. Zato sam napustio emigrantsko vrludanje i izživljavanje, nadvladao sam sebe, oslobodio se straha da li ću biti " shvaćen ili blaćen ", približio sam se vama i uz cijenu da mi šijom zavrnete. Jer, radi se o Hrvatskoj a ona je tamo, a ne u emigraciji. Pa ako i Ti tako misliš ili slično, onda nam nije potrebno biti jedan drugome suradnik, nego budimo sluge domovine i gradjani Hrvatske.
Sto se tice trenutne situacije u Jugoslaviji, mišljenja sam da će se na kratak rok malo smiriti, dok se snage malo skoncentriraju. Tada će biti " povuci-potegni ", ali svak za svoje. Na vama je hrvatskim komunistima koji imate nešto vlasti u rukama da pazite na živote gradjana Hrvatske. Nadjite načina kako ih se ne bi slalo u prve redove i vatrene linije protiv ruskih kaćuša i zapadnih bombi. Kosova ne smije biti ratna arena gradjana Hrvatske za tudje i prljave račune. Opravdani zahtijevi Albanaca neka ne smetaju Hrvatima, kao što i naši neće smeteti njima.
Ubrzo će jedan naš gradjanin doći tamo i obećao mi je da će vam donijeti sve što htjednem poslati. Strah ga je, jer se boji da ga ne bi optužili da širi neprijateljsku propagandu. (Radi se o mojem pok. bratu Rafajelu, Rafi, 1944-2004, moja opaska, Otporaš.) Nemojte ga snapostovati. Pustite ga na miru jer je naš čovjek i dobar je gradjanin Hrvatske
Na kraju pozdravljam sve Tvoje kolege u uredu, a posebno susjeda Miroslava Šimića. Sve što ti je jasno raspravljaj s Tvojim kolegama, a što Ti nije jasno, javi se te ću ti posebno sve objasniti.
Uz iskrene pozdrave bratski Te pozdravlja Tvoj Mile Boban.
Kraj pisma.
xxxxxxxxxxxxxxxx
Nastavla se s drugim pismima.
Objavljeno: 28.10.2009. u 16:31h
Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 971
ivana.josipovic 29.10.2009 00:56 h
Otporaš. Teško je " krive Drine " ispravljati, teško je nekoga naučiti ono što on ne želi naučiti ili se boji naučiti ili pak je toliko zadojen totalitarizmom, komunističkim odgojem, no treba pokušati, učiti ljude, čovjek uči dok je živ. Istinom se najbolje brane ljudi i brani država, Hrvatska se nema razloga istine bojati, Vi ste barem pokušali, u mnogočemu i uspjeli.
ivana.kosipovic
Domobran 29.10.2009 17:05 h
ivana.josipović. Jest!, kako ti kažeš: "teško je "krivu Drinu" ispravljati..." Ali šta danas nije teško je to da već jednom svi Hrvati shvate; da je prošlost prošlost, da je sadašnjost sadašnjost i da trebamo svi zajednicki raditi za budućnost. Mi za budućnost ne možemo efikasno raditi ako jedni, koji su sada na vlasti, sustavno i namjerno klevetaju druge Hrvate da su fašisti i time unose medju Hrvate onaj isti razdor kojeg je unosila bivša Titina Jugoslavija, kroz njegove NOB i NOV odrede; počevši od prvog naglaska dizanja ustanaka, protiv tada ne postojećih fašista, ali je postojala Nezavisna Država Hrvatsa, NDH, protiv koje su se ti ustanci dizali od 22 lipnja i 27 srpnja 1941. pa do konca rata 1945. Od tada bivša Ozna i Udba uzimaju tu ulogu optuživanja jednog Hrvata protiv drugoga da je "kolaborator", te kako takav obilježen je kao neprijatelj države broj jedan, kao neprijatelj "bratstva i jedinstva" broj dva i kao širitelj "nesnošljivosti" medju "bratskim jugoslavenskim narodima" broj tri. Tako su, na svu žalost, Hrvati bili podijeljeni na dva tabora u bivšoj Jugoslaviji od 1945-1991: Jedni kao lojalni gradjani Jugoslavije a drugi kao antidržavni elementi protiv jugoslavije, na koje se je svake vrste hajka vršila, kao u vremena INKVIZACIJE. Na tu vrstu prozivanja danas nas podsjećaju: Mesić, Kain i svi SDPovci i njihovi pomagači.
Otporaš 30.10.2009 13:36 h
"U" Na Fes, GRANICA NA DRINI! To će biti jedini način povratiti ono što se je izgubilo. Inače, Radovana Karadžića će se smatrati da je on bio u pravu i da se je borio za pravednu stvar i da je konačno uspio preći sa srpskom granicom preko rijeke DRINE u Bosnu.
Otporas
Domobran 30.10.2009 20:23 h
Otporaš. S velikom mukom smo obranilo ovo što sada, danas imamo, RH. U tom i jest sva mudrost Franje Tudjmana da nas nije vodio na DRINU. Da nas je vodio na granicu Drinu, tu bi polomili sve zube. Oni koji bi se vratili svojim kućama, vraćali bi se pognute glave. Oni koji svoje kuće ne bi vidjeli, vidjeli bi dno rijeke Drine, kao i oni Hrvati što su ih srpski četnici u suradnji s Titinim partizanima masakrirane pobacali u rijeku Drinu.
-
Otporaš.prkos.com
(Autor: Mile Boban) NASLOVNICA
HRVATSKA U BORBI PROTIV ZLA (11)
Koliko god Hrvatski narod je trpio tegobe jugoslavenskog terora, hrvatska emigracija je trpjela dvojstruko više...
P I S M O H R V A T S K O G E M I G R A N T A.
Pismo koje donosim je pisao hrvatski politički emigrant koji je živio u Parizu. Sudeći po pismu bio je upoznat se mnogim istaknutim Hrvatima ovog velikog grada Pariza. Pismo donosim u cijelosti kako bi čitatelji mogli malo iz bliza dobiti sliku kako je Udba djelovala medju Hrvatima. Pismo je objavio "OTPOR", glasilo Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO, br. 4. 1983. strana 2. Pismo pocima:
T K O J E A N T E G R A N I Ć ?
Ante Granić je sinovac okrutnog Oznaša Ivana Granića, koji je došao u Pariz ljeta 1965 godine. Odmah se je sprijateljio sa Slavom Lekom. Slavo Leko je iz Tihaljine, Hercegovina.
Ubrzo se ustanovilo da je taj Ante Granić jugoslavenski doušnik. Postao je "prosvjetni radnik" za "jugoslavensku" djecu u klubu jugoslavenske ambasade u Parizu, što je uistinu značilo da je postao učiteljem.
Poznato je da su taj Ante Granić i Slavo Leko, a možda još i neki drugi pripremali otmicu devetorice Hrvata iz Pariza. Otmica je tako "rodoljubno" smišljena da bi najoprezniji Hrvati pristali na tu smicalicu. Zahvaljujući jednom iz te skupine Granić-Leko, (To je bio Jerko Boban, zvani Kukić (1934-1994) koji je saznao za plan i otkrio ga jednom koji je bio na listi za otmicu, moja opaska, Otporaš) zlocinački plan se nije ostvario. Ovog zlopotnjačkog čina Hrvati Pariza se još uvijek dobro sjećaju.
Da ne bi ispalo kao neko izmišljanje, evo imena onih koji su bili potencijalne žrtve UROTE GRANIĆ-LEKO:
(1) Josip Čavčić, rodjen 1917. Ličanin, umro u Parizu u lipnju 1972.
(2) Ivan Barun, rodjen 1937. Livnjak.
(3) Jure Vidović, rodjen 1933. Zadranin.
(4) Danko Leventić, rodjen 1931. iz Drinovaca, Hercegovina, umro 2012.
(5) Zarko Luburić, rodjen 1934. Lipno, Hercegovina, umro u New York-u 1995.
(6) Pavo Miličević, rodjen 1931. Ograđenik kod Međugorja, Hercegovac.
(7) Milan Bagaric, rodjen 1936. Mesihevina kod Tomislavgrada, Bosna.
(8) Mate Kolic, rodjen 1939., umoren u Parizu 1981.
(9) Mile Boban, rodjen, 1939. Bobanova Draga, Sovići Hercegovina.
Na veliku sreću ovaj jugoslavenski zločinački plan nije uspio, te je teško proreći kako bi hrvatska politička emigracija reagirala u protivnom. Možda, kao i uvijek, okrivilo bi se nevine Hrvate kako bi stvarni počinitelji imali dovoljno vremena umaknuti i sakriti se na sigurna mjesta.
Ljeta 1967 godine Slavo Leko je priznao nekim Hrvatima u Parizu govoreći sljedece: "Nisam vjerovao da se radi o ozbiljnim stvarima. Mislio sam da se sa time želi samo uplašiti Hrvate. Meni se govorilo, da se nikome ništa neće dogoditi. Kada sam opazio u jednom kutu u klubu (čitaj jugoslavenskome, moja opaska, Otporaš) odore francuske policije koje su se trebal upotrijebiti za otmicu devetorice Hrvata, počeo sam drhtati. Sam sebe sam uvjeravao da ništa nisam kriv iako sam sa Granićem i kompanijom u društvu". (Ovaj Slave Leke razgovor se je snimio na magnetofonsku vrpcu u satanu pisca ovih redaka, na adresi 8 Rue Belhomme Paris 18eme a da on nije uopće znao. Razgovor s ove vrpce je službeno bio preveden na engleski i predočen na sudu desetorici (10) Hrvata u New Yorku od 15 veljače do 15 svibnja 1982 godine. Svrha ovog prijevoda je bila ta da se upozna američki sud kako jugoslavenska Udba djeluje medju svojim "zemljacima" Hrvatima i huška jedne protiv drugih, itd, itd. Ta vrpca je slušana više puta na sudu i usvojena je kao sudski dokaz, i kao takav nalazi se u pohrani arhive sudskih zapisnika desetorici Hrvata u New York-u,moja opaska, Otporaš.)
Kada se je urota otkrila i stvar bila poznata Hrvatima Pariza, Slavo Leko se povukao da ga više nitko nije vidio. Ubrzo je nesta iz Pariza i nastanio se u Osjeku, dok je Granić i dalje ostao u Parizu, da vrši dužnost "prosvjetnog" radnika za "jugoslavensku djecu" u domu jugoslavenske ambasade.
One kobne nedjelje, 16. 10 . 1978 godine objedovali su (ručali) kod Stojana Rašića (oženjem kćerkom Petra Brnadića - pred čijim stanom je ubijen Bruno istog dana, mo, Otporaš) Bruno Busic, Mate Kolić, Petar Brnadić, Ante Granić (kum Stojanova sina) i još neki kojih se imena sada ne sjećam. U tome me može dopuniti Stojan ili Petar. Poznato mi je da je Stojan iz ovog stana, u nazočnosti navedenih, zvao Stipu Bilandžić i tražio Franju Mikulića da se Bruno s njim dogovori o važnim stvarima u svezi sastanka sabornika HNV u Amsterdamu. Ne bacam pečat sumnje na Stojana, nego mišljenja sam da bi on morao reći hrvatskoj javnosti što se je sve govorilo tog dana, kakav se razgovor vodio, a posebno izmedju Brune i Granića, te Granića i Kolića. (Te noći je ubijen Bruno pred stanom Petra Brnadića, a Matu Kolića je Ubila Udba 3 godine kasnije, moja opaska, Otporaš.) Možda bi se mogli povući konci Brunina umorstva, jer poznavajući politički emigrantski mentalitet može se zaključiti da se tu otvoreno govorilo, otvoreno planovi pravili, nikakvih tajni nije bilo, drugom riječi, svak svakome vjerovao.
Najzanimljivije bi bilo saznati kada je tko izišao iz kuće, s kim i u koliko sati i kuda. Obično kod prijateljskog i kumovog ručka ljudi su veseli, te razdragano kažu idu ili kući ili negdje na drugo mjesto. Navodim ovo s ciljem da se svaki Hrvat zamisli nad tragičnom smrću Hrvata čiji se počinitelji umorstava nisu nikada otkrili. Tim plaćenicima i profesionalnim ubojicama uveliko pomaže hrvatska "dobronamjerna" šutnja iza koje se kriju mnoge ubojice i doušnici. Tako je šutnjom ubijen i hrvatski mučenik Bruno Bus+šić.
Andrija Takač, pariz.
Kraj ovog pisma.
Nastavlja se.
-
PISMO MATI BOBAN
Austin, Texas, Deseti Travnja 1990.
Dragi prijatelju Mate,
Želio bih započeti ovo pismo jednom francuskom izrekom koja kaže: "Pusti ljude na miru pa će ti biti dobri prijatelji". To bi se moglo reći za događaje koji su u poljednjih nekoliko mjeseci izbili na površinu u zemljama gdje je vladala diktatura a manjkala sloboda, neovisnost i demokracija.
Ubrzo će moje kćeri Katrina i Iva/Drina opet doći posjetiti moje rodno selo i uručiti mojim sisjedima pozdrave a Tebi pismo i još nekih stvari. Možda sve neće biti u svijetlu aktualnih dogodovština, obzirom na nadnevak kada je ovo pismo pisano i dolazak mojih kćeriju koncem svibnja kod vas. Ali svakako će ostati one frapirajuće činjenice koje će za sigurno biti kvasac svim nadolazećim promjenama, a te su: politička i gospodarska sloboda; a za nacionalnu slobodu morat ćemo čekati kako će izbori proći 22 travnja, jer svi građani Hrvatske još se nisu naučili govoriti o svojoj prirodnoj domovini Hrvatskoj. A onaj tko nema slobodu govora, nema ni slobodu nacionalnog hrvatskog osjećaja. Ne bojim se reći da ćemo se morati potući sa svim onima, neću imena spominjati, koji poslije ovih nadolazećih izbora ne prihvate demokratsku volju hrvatskog naroda za Hrvatskom Državom. Ja ću njih jednostavno prozvati: Hrvatski Neprijatelji.
Dragi prijatelju Mate da mi je netko rekao prije par godina da će se istočno-europsko-komunističke zemlje tako naglo i tako brzo i skoro bez kapi krvi osloboditi marksističko-ljenjinističke doktrine - komunizma - i da će jedan Hrvat, bivši general JNA, koji je bio partizan-komunista, koji se je borio protiv hrvatske države kada je ova postojala, pokrenuti pitanje za suverenitet hrvatskog naroda u svim svojim prirodnim, povijestnim i etničkim granicama, i da će taj isti general JNA uputiti Proglas građanima Hrvatske i cijelom hrvatskom narodu - na isti dan kojeg Jugoslavija slavi kao svoj državni praznik tj. 29 novembar, (hrvatski studeni) dan kada je Jugoslavija stvorena avnojskim načelima 1943. - da građani Hrvatske i dalje slave taj dan u pozetivnom smislu kao povijestni dan kada je u srcima, mislima i ideji prestala postojati tamnica hrvatskog naroda - Jugoslavija - a obnovila se suverena, slobodna i demokratska Država Hrvatska, ja mu uopće ni bih vjerovao.
Ali, eto, sve je danas moguće, pa bi bilo moguće, zašto ne, da bi i Tito pokrenuo građane Hrvatske za Hrvatsku Državu, da je on danas živ. Stoljećima se je voljelo ono što se i danas voli. San o realizaciji hrvatske države nije nikada iščezao. Netko je više a netko manje vjerovao u taj hrvatsko-državni san. Danas kada su na pomolu nove ideje, nove snage i nove šanse, mi hrvati to moramo iskoristiti tako da nas budući naraštaji nebi osudili kao izdajnike vlastite domovine, za koju da se nismo htjeli boriti kako se drugi bore za svoje domovine. Ugledajmo se u Litvance i druge.
Ja sam za Hrvatsku Državu i to sam predsjedniku Hrvatske Demokratske Zajednice Dru. Franji Tuđmanu rekao 21 siječnja 1990. u Clevelandu. Rekao sam mu da mu predajem odgovornost Hrvatskog Narodnog Otpora kojemu sam ja bio više godina Pročelnik. Naglasio sam mu da samo u slobodnoj Državi Hrvatskoj se može staviti završna točka svim ratnim zbivanjima na području Nezavisne Države Hrvatske za vrijeme prošlog rata, i da samo on može opravdati zablude i grijehe hrvatskih komunista-partizana koji su u svoj idealizam više ugradili borbu za komunistički socijalizam, nego borbu za pravdu Hrvatske Socijalističke Države. On se je s tim složio i rekao da svi mi moramo u tom pravcu raditi. Tada smo se uz stisak dviju hrvatskih desnica rukovali i uslikali.
Pitao sam ga: "Šta on misli o generalu Luburiću" o kojem se najcrnje priče pričaju. Gosp. Tuđman je odgovorio "da su oni obadvojica hrvatski generali" i sa tim zanijekao da je general JNA i potvrdio da se ne odriče niti ijednog Hrvata, pa niti generala Luburića. Na ovaj odgovor sva dvorana "Kardinal Alojzije Stepinac" u Cleveland-u gdje je Banquet bio se urnebesno tresla od zadovoljstva. Rekao sam mu da mi je drago da se bez straha i bojazni osnivaju nacionalno-hrvatske političke organizacije i stranke u Hrvatskoj. Nije mi bilo drago kada mi je rekao da se mnogi istaknuti Hrvati mogu vratiti, ali da za mene ne može jamčiti, jer sam se mnogo isticao protiv Jugoslavije, a mi još nismo preuzeli vlast. Rekao sam mu da se samo u slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj narod može izgrađivati. Rekao sam mu da mi je veoma drago da jedan mladi hrvatski intelektualc, Dobroslav Paraga nesmetano osniva, tj. pokreće najstariju hrvatsku političku stranku prava, koju je (1861) osnovao Dr. Ante Starčević. Iz te stranke prava je izrastao i Ustaški Pokret 1929., i nadati se je da će pristaše te stranke zaletiti se u povijestni Institut u Zagrebu i pronaći svu onu arhivu (pismohranu) koja se odnosi na Ustaški Pokret i iznijeti ono pozetivno o kojem se nije smjelo prije govoriti niti pisati. Naravno da je toga mnogo i previše negativnoga iznešeno i još više rečeno na štetu hrvatskog naroda.
Dragi moj Mate, pošto se je naš ranko u povlačenju 1945. god. borio za Hrvatsku Državu u redovima Hrvatskog Narodnog Otpora koje je osnovala Hrvatska Državna Vlada na Ivan Sedlu 1944. kao zalaznica HOS-a, neka nam bude zajednička zadaća u slobodnoj Hrvatskoj Državi pokrenuti HRVATSKI NARODNI OTPOR kao jednu političku hrvatsku organizaciju, kojoj će jedini cilj biti: Nacionalno Izmirenje svih građana Hrvatske, tako da sinovi bivših Ustaša i sinovi bivših partizana, pa čak i sinovi bivših četnika iz Hrvatske koji su se zabludom borili protiv svoje domovine Hrvatske, kao i hrvatski partizani, da svi zajedno, rame uz rame, stanu u obrani svoje rodne grude Hrvatske. kao što Anđeli čuvari čuvaju Nebo, neka tako i HNO čuva Hrvatsku Državu!
Veseli me da je bivši zatvorenik Zvonimir Čičak obnovio Hrvatsku Seljačku Stranku. Iako sam seljak ne bih želio biti član te stranke kojoj su ugled oskvrnuli dr. dr. dr. Vladko maček, Ivan Šubašić, Juraj Krnjević i drugi, i to sve što su govorili govorili su u ime Hrvatske ali sve za veliku korist Titine Jugoslavije. Zato se je nadati da će taj hrvatski mladi političar znati staviti prave stvari na pravo mjesto, tj. opravdati koliko god se to moglo sve one koji su u najboljoj namjeri da nešto koriste Hrvatskoj, oni su svojim političkim radom toliko štetili Hrvatkoj a da oni toga nisu bili ni svijestni, kao što ni majka koja toliko mnogo voli svoje dijete te iz te ljubavi ujeda i grize dijete po licu, gnječi ga po svojim rukama, dok jadno dijete od bolova plače a reći ne može svojoj majki: "Draga mama ti mene voli koliko god hoćeš ali me musti na miru, jer me tvoja ljuba boli." Eto, dragi moj Mate, tako ti je isto bilo i sa Mačekom, Pavelićem i Titom. Svi su oni imali svoje ideje i uz njih svoje vlastite poglede na Hrvatsku. Svi su oni radili u odrazu njihova vremena u kojem su živjeli i djelovali, a u isto vrijeme svi su na posebne načine i koristili i štetili Hrvatskoj. Povijest će o njima donijeti konačni sud, tko je više, tko manje a tko nimalo griješio u svome političkome radu.
Dakle, u Hrvatskoj danas, na pomolu izbora, postoji jedna velika ali u svakom slučaju premostiva dvoumica: tko će na izborima pobijediti, ili Tuđman koji više ne vjeruje u Avnoj a njime se služi da sruši Jugoslaviju, kao što se je i Tito služio HSS da sruši NDH, ili koalicija koalicija koje se natječu tko će više hrvatovati ali se boje spomenuti ime dra. Ante Pavelića i Josipa Broza Tito. Osobno govorim da su za mene i Pavelić i Tito mnogo učinili za Hrvatsku. Prvi je za vjeke vjekova povratio BiH u okvir Hrvatske Države a drugi Istru i neke druge primorske krajeve Hrvatskoj. Što su oni propustili učiniti ili u najboljoj namjeri pogriješili, na nama je da ih dopunimo i da ne ponovimo njihove pogriješke. Jer, dragi moj Mate, nema dobrih i loših pogriješaka. Pogriješka je uvijek pogriješka i ostaje takova zapisana. Zato se ti pazi da u svojim kalkulacijama ne napraviš neoprostve pogriješke.
Uz uskrene i prijateljske pozdrave, srdačno te pozdravlja Tvoj susjed i prijatelj Mile Boban.
(Mate Boban je bio prvi predsjednik prve u povijesti HRVATSKE REPUBLIKE HERCEG BOSNE.)
-
PISMO MOJIM SUSJEDIMA(prvi dio)
Dragi susjedi:
Unatoč činjenici da dugo godina nismo skupa, ipak smo iz tisuću razloga jedni drugima bliski. Svakako da smo na različite načine često puta u mislima zajedno. To je upravo razlog da vam pičem ovo pismo kako nebi kasnije ispalo da vam se nikada nisam javljao i da sam kao slobodan čovjek u slobodnom svijetu skriveno šutio, dok je poznato da šutnja znači smrt.
Istina da su naše sudbine različite, i u tome nije "istočni grijeh". Ja sam vrlo mlad, neiskusan, bez poznavanja tuđih jezika i običaja, bez ikakovih sredstava i zbog pritiska države čija ekonomija nije funkcionirala, morao napustiti moj rodni zavičaj i otići "trbuhom za kruhom" izgrađivati tuđi svijet.
Istina je, da sam u tuđem svijetu stekao obitelj i da moja djeca nisu učila najljepši jezik na sviju,hrvatski;da nisu imali priliku upoznati hrvatske običaje i kulturu, da nemaju osjećaja za hrvatske vrednote kao što to vaša djeca imaju. Ali je također istina, da su poslije mene i mnogi drugi napustili svoje domove i otišli tražiti bolju dubućnost i mogućnost za život, kako za samog sebe tako isto i za svoju obitelj, ostvivši iza sebe staro i nejako, one koji nisu u stanju izgrađivati svoju i našu domovinu, koji nisu bili u stanju nadomijestiti onaj gubitak radne snage koja im je trebala za podmirivanje svih: seoskih, općinskih. kotarskih, republičkih i državnih troškova.
Zato ste ostali vi tamo, dragi moji susjedi, koji ste ostali vjerni svojoj kući, svojem djedovskom pragu, svojoj domovini, svojoj zemlji, svojim običajima i svojem jeziku, svojoj povijesti i svojoj kulturi. Ženili ste se sa svojim djevojkama i odgajali svoju djecu u svojoj zemlji Hrvatskoj. vaša djeca imaju priliku upoznati sve ljepote i vrednote Hrvatske. I to je jedno bogatstvo koje se nigdje ne može naći niti igdje kupiti. Sav društveni teret vi ste podnosili. Morali ste dvostruko više raditi da bi mogli uzdržavati koje ne rade a moraju živjeti, i to sto puta bolje žive oni koji ne rade a imaju povlaštene položaje, koje režim plaća iz radničkih kolektiva i tako režim stvara svoju "vojsku" koja se zove TO, Teritorijalna Obrana, od svih svojih sljedbenika, koja pokorno nadzire sve svoje građane, radnike i njihove obitelji.
Da je vas sudbina dodijelila da morate napustiti svoj zavičaj i živjeti razbacani po svijetu kao Židovi, vi biste isto bilo ono što sam ja bio za cijelo moje emigrantsko razdoblje života. Branili bi pred strancima čast i postojanje hrvatskog imena, kojeg je bivša monarhistička jugoslavenska vlada kao i sadašnja komunistička, sustavno prešućivala i zataškavala pred strancima, s očitom namjerom da ih se uvjeri da hrvatski narod ne postoji, već da postoji jedna hibridna smjesa jugoslvenskih naroda.
A da sam ja ostao kući sa vama, za sigurno bih bio kao i vi. Patio bi se skupa sa vama, trpio bih veliku neimaštinu i nepravdu, trpio bih poniženja, laži i razna zlostavljanja, bio bih izložen raznim ucjenama kao i vi itd.
Hladnjak bi mi bio skoro uvijek prazan. Ruka bi mi uvijek tražila novčanik kojeg bih proklinjao zato što u njemu nema dovoljno novca da kupim najosnovnije dnevne potrebštine. Kravu bih nagonio u trčenje da se oteli koji dan prije vremen kako bi mi djeca imala miljeka za doručak. Od nervozr bih otišao u gostionicu potražiti "spas i veselje" u piću tako da često puta ne bih ni večerao sa ženom i djecom. I tako to iz dana u dan dok ne pukne zora!
Nastavlja se.
-
PISMO MOJIM SUSJEDIMA (drugi dio)
A ZAŠTO SVE TO ?
Jednostavno zato, što svi skupa nebi smjeli nikako razmišljati o našem zajedničkom nesnošljivom položaju. Svi bi zajedno gutali svako nezadovoljstvo, držali ga u sebi, umjesto da kao slobodni građani i ljudi zajedniki potražimo rješenje našim bolima, ali tako, svi zajedno i solidarizirano, da ne ispane: tko mu je kriv što je govorio. Zašto nije šutio pa mu se nebi niša dogodilo, i tako dalje.
Oni iz povlaštenih položaja bi, danas jednog, sutra drugog, postepeno maltretirali i otpuštali sa posla, kako bi ih na koncu što lakiše strpali u zatvor kao neprijatelje protiv naroda i države. Dok u Kini danas se narod diže i traži veću slobodu i veća demokratska prava, kako bi se i oni kinenski emigranti mogli slobodno svojim kućama povratiti. Gorbečov je također zajamčio slobodni povratak dugogodišnjim protivnicima ruskog režima, i niša se nije dogodilo onima koji su se već povratili. I jednim i drugima je to moguće zato što nemaju Beograda. A tko će nama Hrvatima zajmačiti našu sigurnost? Ja ju vidim samo u onoj: Uzdaje se use i u svoje fišeklije.
Dragi moji susjedi, sa opravdanim pravom možete pomisliti da je meni lako odavde iz Amerike govoriti što me je volja, kao što je bilo lako pok. Ivišu Boban psovati Turke iz Vitroša, znajući vrlo dobro da mu se neće ništa dogoditi. Pa kada je to tako, onda trebate znati da ovo pismo nije pozvi na uzbunu, niti poziv na svađu i mržnju, već, naprotiv, poziv na veselje i mežusobno razumjevanje za bolji i slobodniji život radnika, koji je glavni pokretač narodnog i društvenog gibanja.
Usto, ovo pismo ima i jednu posebnu važnost i zato što u ovom teškome trenutku upozorava svakog radnika na propast države koja je kriva za sva zla koja su pretrpjeli svi jugoslavenski narodi, koja je kriva za mnoga: kulturna, vjerska, odgojna, moralna i sva druga obeščašćenja građana i radnika Hrvatske. Kriva je zbog nesposobnosti upravljanja narodne imovine, zbog najgoreg funkcioniranja ekonomije koja je narod dotjerala u očaj, kriva je zbog stalnog rasta inflacije i velikog pomanjkanja posla za svoje građane, kriva je za ogromne zajmove kod kapitalističkog zapada koje ni kamote ne može otplaćivati, a zajmove utrošila više od 65 posto u ideološke i šoijunske svrhe svojih građana, kako u domovini tako, i još više, u inozemstvu, kriva je za masovno iseljavanje svojih građana, najviše Hrvata na čija mjesta stranci se useljavaju, kriva je za nazadovanje u razvitku na svim područjima, ako se usporede one zemlje u kojima najviše radi naš jadni hrvatski seljak i radnik, koji je svojim žuljevima izgrađivao tuđu zemlju, a svoju zanemario zbog nesposobnosti vladajuće povlaštene komunističke klase, itd.
Imajući u vidu sve poteškoće i jade našeg naroda, došao sam do spoznaje da: kada se nešto ne može popraviti, ne treba ga niti popravljati. Jugoslavija je nepopravljiva i zato ju treba rušiti i na njenim ruševinama obnoviti Slobodnu Državu Hrvatsku. Andrijica Šimić se nije borio da popravi tursko stanje, nego se je iz šume borio kako bi ga zamjenio s drugim, boljim i ljepšim. I ja se iz emigracije ne borim da mi bude bolje, nego se borim da loše zamjenim sa boljim, tako da nama svima bude dobro i bolje. Te da svi zajedno, kroz kratko vrijeme, osiguramo svim radnicima naše zemlje Hrvatske dohodak kojeg imaju stručnjaci i radnici u najrazvijenijim zapadnim zemljama, i tako da zajednički spriječimo daljnje iseljavanje Hrvata iz naše domovine Hrvatske.
Sa kapitalom kojeg bi Hrvati iz inozemstva donijeli i ulagali u izgradnju svoje zemlje i sa prirodnim bogatstvom kojeg Hrvatska ima, ubrzo bi postali druga Švicarska po standardu života, u kojoj bi se svi jezici svijeta govorili i koja bi u kratko vrijeme trebala uvoziti radnu snagu. Tada bi mi svi bili veseli, jer bi se osjećali da smo dio onog tijela koje sačinjava narodnu zajednicu za koju je vrijedno živjeti i umrijeti. Svi bi imali socijalno osiguranje - ne samo pojedinci! Svi bi imali godišnje odmore - ne samo povlašteni!
Niti sam ja drukčiji, niti sam pametniji, niti sam sposobniji od vas. Rodio sam se među vama. Dakle, iste grane smo list. Ja sam od vas drugačiji samo u tome što sam bez bojazni imao priliku više nego vi proučavati našu hrvatsku narodnu prošlost kao i sadašnjost - što je vama bilo uskraćeno - te sam došao do zaključka, na osnovu svih zgoda i nezgoda koje je naš hrvatski narod u prošlosti preživio, da mi ne možemo biti sretni, veseli i svoj na svome, dog god ne izgradimo jedan JEDAN MOST HRVATSKOG NARODNOG IZMIRENJA, na koje će se radosno susresti domovinski i iseljeni Hrvati, i koji će s tog MOSTA HRVATSKOG NARODNOG IZMIRENJAu nepovrat baciti sve zadjevice i mržnje iz prošlosti, koje su i jednima i drugima destljećima rastrgavale njihovu dušu i tijelo.
Naravno da će biti i onih koji će iz straha za svoje povlaštene položaje odmah početi sa starim otrcanim frazama: to su Ustaše, fašisti, koljači i neprijatelji "bratstva i jedinstva"itd. Da se odmah razumijemo. Niti postoji bratstvo i jedinstvo, niti postoje Ustaše, fašisti i koljači. Sve je to prošlost! Sve što jest obmana pomoću koje razni karijeristi nastoje naturiti hrvatskome narodu kompleks krivnje za prošlost; tako da u svojoj kupusariji povežu i četništvo s određenim ciljem da što više razjare mržnju između Hrvata i Srba, znajući savršeno dobro da se njihova vlast temelji na:zavadi pa vladaj.
Dragi moji susjedi, ja čvrsto vjerujem, da vi niste protiv hrvatskog narodnog izmirenja, niti ste protiv povećanja plaća i poboljšanje životnog standarda, niti ste protiv izgradnje naše zemlje, niti ste protiv povratka iseljenih Hrvata svojim kućama, niti ste protiv da ovi ulažu svoj kapital i izgradnju naše domovine Hrvatske, u kojoj imaju podjednako pravo živjeti i pobjednici i pobjeđeni, niti ste protiv slobode i demokratskog poretka u našoj zemlji, niti ste protiv da vaš novac bude u vašem džepu a vaša pučka na vašem ramenu, itd.
Ako je to tako, a tako je i tako bi moralo biti i ja se zato borim da nama Hrvatima bide dobro u Hrvatskoj kao što Francuzima nije loše u Francuskoj, Austrijancima u Austriji, Njemcima u Njemačkoj, Talijanima u Italiji, Amerikancima u Ameriki, itd., onda ja ne vidim nikakva razloga da bi nama Hrvatima bilo loše u našoj državi Hrvatskoj, koja po jugoslavenskom ustavu ima pravo na samoodređenje.
Na temelju iskustva raznih događaja iz prošlosti, došao sam do zaključka i do spoznaje da bi građani Hrvatske mogli imati trajni mir, ako se njihove težnje usmjere na:
(1) Hrvatska država sa svim svojim povijestnim i etničkim granicama.
(2) Glavni grad Hrvatske Banja Luka.
(3) Zastava hrvatske države crven-bijeli-plavi sa tri trake i tri različite boje koja bi predstavljala tri najznačajnije komponente hrvatskog naroda:
katolici, muslimani i pravoslavci. Kockasti grb od 25 polja u sredini bijele trake bi predstavljao mozaočku povezanost snošljivosti i ravnopravnosti
svih građana hrvatske države.
(4) Svaki tko se rodi u hrvatskoj državi je po međunarodnom pravu automatski i hrvatske narodnosti. Izuzetak su prolaznici strane narodnosti čije se
dijete rodi u Hrvatskoj.
(5) Državljanin Hrvatske može biti svaki stanovnik koji je u stanju ispuniti međunarodne zahtijeve za državljanstvo. Narodnost je odvoja od
državljanstva toliko da svaki stanovnik Hrvatske može njegovati svoje nacionalne osjećaje.
(6) U hrvatskoj državi će biti službeni jezik hrvatski, što ne znači da druge manjine ne mogu govoriti svojim jezikom, ako oni to hoće.
(7) Za sve građane Hrvatske biti će jednaka putnica sa oznakom: Građanin Hrvatske. Građanin i stanovnik nije jedno te isto. Stanovnik može biti
i stranac koji je na privremenom radu u Hrvatskoj ali nije građanin.
(8) Novac hrvatske države će biti stara tradicionalna hrvatska mjenica Kuna.
(9) Svaki stanovnik Hrvatske će imati iskaznicu sa slikom i kratkim osobnim podatcima za identifikaciju. Iskaznica i putnica nisu isto.
(10) Hrvatski državni praznik bi trebao biti 29 Listopada, simbol prekida svih veza sa strancima 1918. i prvi dan hrvatske samostalnosti.
(11) Dan hrvatske zastave i dan HOS-a bi trebao biti prvi dan ljeta, tj. 21 lipnja.
(12) Dan hrvatske žalosti (pijeteta) bi trebao biti prvi studenoga, tj. Dan Mrtvih kada bi svi građani Hrvatske sa svojim vjerskim i državnim
predstavnicima odali počast mrtvima čije kosti pokriva država Hrvatska.
(13) Dan hrvatske mladosti i praznik rada bi trebao biti prvi svibnja.
(14) Hrvatska država priznaje sve glavne vjerske blagdane svojih građana.
(15) U hrvatskoj državi neće biti rasnih, vjerskih, nacionalnih i inih privilegija.
(16) U hrvatskoj državi će biti dozvoljeno slobodno ispoljavanje: vjersko, političko i ideološko; sloboda javnog sastajanja i govora, pisanja u granicama
morala.
(17) Svakom građaninu Hrvatske će biti zajamčeno da neće biti gladan i da neće biti bez posla. svaki građanin će biti socijalno osiguran.
(18) U hrvatskoj državi neće biti političkih zatvorenika, jer će u njoj vladati pluralistički poredak, tj višestranački sistem na zasadama slobodnog glasa.
(19) U hrvatskoj državi žene će imati pravo mirovinu u 58 godini a muškarci u 62. godini života.
(20) Svaki muškarac, građanin Hrvatske, prema zdrastvenim i fizičkim sposobnostima je obvezan služiti vojsku.
(21) U hrvatskoj državi neće i ne smije biti mita. Onaj tko ga bude davao i onaj tko ga bude primao, smatrat će se podjednako krivim i kao mjenjači
nepoštene zarade, bit će po zakonu kažnjeni.
(22) Svaki građanin koji je rođen u Hrvatskoj ima pravo se natjecati za predsjednika Hrvatske, koji će se birati na pet godina i ne može biti biran više
od dva puta uzastopice. Jedne izbore treba preskočiti da bi se po treći puta mogla kandidirati ista osoba.
(23) U odnosu na političke razlike u svijetu, Hrvatska će biti neutralna i neće se miješati u sporove drugih naroda, osim ako ti sporovi nebi direktno
utjecali na vitalne probitke hrvatskog naroda i njegove države Hrvatske. Sa svim narodima u svijetu Hrvatska će nastojati imati najprijateljske
odnose svih vrsta, osobito sa susjednim narodima.
(24) Hrvatska država će priznati svim svojim građanima mirovinu koju su zaslužili u jugoslavenskoj državi. Priznat će svim vojnim osobama njihovu
sposobnost i njihove činove i sve što su zaslužili u svom vojničkom zvanju. Zajamčit će sva radna mjesta svim radnicima koji žele i dalje ostati
na tim radnim mjestima.
(25) Hrvatska država će uskladiti gospodarsko stanje u zemlji na principu privatnog vlasništva i slobodne izmjene.
Dragi moji prijatelji i susjedi, ovo nije neki ustav niti bilo kakav zakon. Ovo je moja ideja kako bi trebalo biti i moj odgovor jednom susjedu koji je pisao svojem prijatelju u Njemačku da mi njegovo pismo proslijedi, jer kako kaže da on nema moje adrese. On u svojem pismu mene moli da u slijedećem PISMO MOJIM KOMŠIJAMA pišem malo kako bi trebala izgledati Hrvatska Država.
Ovo je samo jedan dio od tisuće ideja koje bi mogle pomoći da se ipak krene sa mrtve točke (EPPUR SI MUOVE.) Svrha ovog pisma je prijateljska, a sadržaj je miroljubiv i programatski, kojeg se treba na sav glas pročitati da bi ga se razumijelo.
Neka Vam je svima Sretana i Blagoslovljena Nova 1987. Godina!
S velikim poštovanjem vaš prijatelj i susjed Mile Boban.
Pisano na Novu Godinu 1987. u glavnom gradu Texasa, Austinu.
-
otporaš.prkos.com
(Autor: Mile Boban) NASLOVNICA
.
HRVATSKA U BORBI PROTIV ZLA (14)
Ovdje prenosim sa portala: hrvatskinacionalisti.org NOVA ZORA HRVATSKOG NACIONALIZMA, što nužno ne znači da se ja s tim slažem ili ne slažem. Ovo donosim za one koji nisi imali priliku ovo pročitati, a još i poradi toga donosim ovo za one koji još nisi imali priliku formirati svoje nacionalno hrvatske državotvorne stavove.
Da nije bilo hrvatskog nacionalizma u prošlosti, danas za sigurno ne bi imali što imamo, a to je Neovisna Republika Hrvatska, skraćeno: NRH. Prije šesdeset (60) godina za naziv iste zemlje - samo što bi bila duplo, dvojstruko, veća - bi se reklo Nezavisna Država Hrvatska, skraćeno: NDH.
Nova zora hrvatskog nacionalizma
Hrvatska je zemlja nevjerojatnih prirodnih ljepota, slavne i burne povijesti, Hrvati su oduvijek bili narod poznat po poštenju i junaštvu. Jedan mostarski fratar je rekao: „svega što vrijedi, Bog je stvorio malo, kako zlata- tako i Hrvata“! No nažalost, posljednjih smo godina svjedoci općeg pada domoljublja i nacionalnog ponosa u Hrvatskoj, narod se sve više povodi za „europskim trendovima“, liberalizmom, globalizmom, kapitalizmom... Nekada su Hrvatima tri najvažnije vrijednosti u životu bile Bog, Obitelj i Domovina, a danas su to zadnje tri stvari o kojima razmišljaju, tradicionalne vrijednosti im više ništa ne znače, žive ispraznim životima i novac im je najbitnija stvar u životu.
Ali još uvijek ima Hrvata u čijim srcima živi prkos i smionost starih Neretljana i Kačića, slava i plemenitost Trpimirovića i Kotromanića, moć i snaga Šubića i Hrvatinića, hrabrost i požrtvovnost Zrinskih i Frankopana, te sve ostale vrline svih hrvatskih junaka u čitavoj povijesti. Još uvijek ima Hrvata koji su spremni položiti svoje živote na oltar Domovine, koji su spremni učiniti sve za boljitak Hrvatske i hrvatskog naroda. Još uvijek ima Hrvata koji ne mare za regionalne podjele i kojima su svi Hrvati jednako dragi. Ali te Hrvate, tj. hrvatske nacionaliste muči jedan problem, vjekovni problem Hrvata kroz čitavu našu povijest - razjedinjenost. Hrvati su bili razjedinjeni još za vrijeme Borne i Ljudevita, za vrijeme vladavine kralja Zvonimira, za vrijeme borbi za bosansko prijestolje između Kotromanića i Šubića, za vrijeme turskog prodora u Bosnu, a o 19. i 20. stoljeću nije ni potrebno govoriti. Hrvatski nacionalisti su podijeljeni u razne skupine, stranke, udruge i pokrete, svi imaju jednake ciljeve, ali svejedno su razjedinjeni iako se njihova mišljenja se razilaze samo u nevažnim sitnicama. Apsolutno svi hrvatski nacionalisti imaju jedan zajednički cilj, a to je potpuno nezavisna hrvatska država, koja ne ovisi o strancima i koja je sposobna sama se pobrinuti za svoj narod. Hrvatski nacionalizam je nešto više od domoljublja. Hrvatski domoljub može (i treba) biti svaki Hrvat, ali hrvatski nacionalisti mogu biti samo oni koji su spremni učiniti sve za svoju Domovinu. Hrvatski nacionalizam je vrlo ozbiljna stvar, to je put pun odricanja, požrtvovnosti, borbe i muke, ali hrvatskim nacionalistima ništa nije teško kad se sjete svoga cilja- slobodne i nezavisne hrvatske države „u kojoj vladaju samo Bog i Hrvati“, kako bi rekao otac hrvatskog nacionalizma- dr. Ante Starčević. Često imamo prilike vidjeti razne televizijske emisije ili novinske članke koji prikazuju hrvatske nacionaliste kao skupinu primitivnih i nekulturnih seljačina, a velik dio Hrvata vjeruje takvoj propagandi, tako da je nacionalizam postao nepoželjan u Hrvatskoj. Istina je upravo suprotna, hrvatski nacionalisti su kulturni i inteligentni ljudi, izvrsno su upućeni u hrvatsku povijest i uvijek su spremni časno braniti ugled Hrvatske i hrvatskog naroda od svih napada. Staleži ne igraju veliku ulogu u hrvatskom nacionalizmu. Hrvatski nacionalist može biti seljak, radnik ili intelektualac. Sva tri staleža su jednako važna za hrvatsku državu, niti jedan nije manje ili više vrijedan. Krajnje je vrijeme da se svi hrvatski nacionalisti ujedine u jedan snažni pokret koji će pokazati hrvatskome narodu da je došlo vrijeme za promjene.
Truli kapitalizam i neprirodni globalizam/multikulturalizam već neko vrijeme uništavaju europske nacije, ljudi gube ponos i čast, obiteljske tvrtke propadaju i postaju sluge velikim međunarodnim korporacijama, imigranti iz azijskih i afričkih zemalja preplavljuju Europu, europski narodi postaju stranci u svojim državama... To su samo neki od problema koji čekaju Hrvatsku kada postane članica Europske Unije. Otac Domovine dr. Ante Starčević je rekao: „ni pod Beč, ni pod Peštu, ni pod Beograd, nego za slobodnu samostalnu Hrvatsku“, a nauka dr. Starčevića je svetinja za hrvatske nacionaliste. Prije stvaranja i nakon propasti Nezavisne Države Hrvatske, hrvatski nacionalisti su bili progonjeni, zatvarani, mučeni, ubijani, ali nisu se predali, nego su nastavili svoju borbu. Naši očevi, djedovi i pradjedovi nisu uzalud ginuli, ginuli su zbog nas, kako bismo mi imali uvjete da nastavimo njihovu borbu, da hrvatski narod jednoga dana živi u sreći i blagostanju. Vrijeme je da opet svi budemo kao jedan, vrijeme je da napokon ispunimo svoj san, koji je ispunjen 1941., ali nažalost nije dugo trajao. Ovoga puta, taj san će biti ispunjen za vječnost! Vrijeme je da Hrvati prestanu tražiti novoga gospodara, vrijeme je da budemo gospodari sebi samima te da se borimo da stranci više nikada ne zagospodare Hrvatskom.
Hrvatski nacionalizam se ponovno budi, sada imamo priliku da ispunimo san naših pradjedova, da njihove duše napokon mogu mirno počivati, znajući da je ispunjeno sve što su željeli. Vrijeme je da se da se hrvatski nacionalisti ujedine i napokon zajedničim snagama prekinu „kletvu kralja Zvonimira“ zbog koje su Hrvati stoljećima robovali strancima!
Bog i Hrvati!
Za Dom spremni!
Objavljeno: 04.12.2009. u 13:22h
Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 879
Domobran 5.12.2009 13:16 h
Otporaš.Vrlo dobra tema. Čestitam!
Delivuk 7.12.2009 19:55 h
Domobran u neku ruku bi se i složio sa tobom kada kažeš da je tema vrlo dobro. A šta bi bilo da i drugi kažu svoje. Ja često divanim i sa jednima i sa drugima, onima iz drugog svjetskog rata i sa onima iz domovinskog rata. To malo onim prvim smeta, i jednima i drugima, jer oni tvrde da su i oni imali domovini i da su mogli svoj ili svoje ratove prozvati domovinskim ratom, jer su stariji od njiha i jer su se za isti komad zemlje borili prije njih. Na to trebamo računati a ne samo se izživljavati stare Slave Djedovinom.
DOMOLJUB 8.12.2009 14:21 h
Delivuk. Nije mi jasno na koga misliš kada kažeš: "Ja često divanim i sa jednima i sa drugima..." Budi malo jasniji i kaži koji su to, tako da znamo. Nemoj ih kriti.
Delivuk 8.12.2009 22:18 h
Domoljub. Ja sam iz okolic Imockog. Otale je bilo najprije u našoj vojski Ustaša. Kasnije su bižali u partizane. Zna se da su partizani pobjedili i tim su se ponosili ko švraka repom sve do ove naše države RH. Bilo je Ustaša koji su ostali živi i povratili se orat i kopat svojim kućama. Partizani i narodna vlast su ji čekali. Ko prijatelji i kolege iz ditinstva, jedan drugom je kroz prste gleda i nije grkljan vadio jedan drugome. Mlogo puta sam ji čuo pričati njijove ratne priče, što je nama mladjima bilo drago čuti. U mojoj kući za sinijom bilo je i jedni i drugi. Kad se razgovor započne ko je kriv a je ko prav, uz bukaru vina, razgovor se razvuče do tolike galame da se do kraj sela čuje. Pokojni dida je smirava koliko je moga. Nekada je i selo došlo u pomoć. Eto o tima ja govorim i sa kojin sam skupa živio, jer su mi dva strica bila u rvackoj vojski a dva u partizanskoj, pa ji zovem i jednima i drugima. Mislim da si me sada razumija.
popokatapetl 9.12.2009 08:51 h
Delivuk... Vi ste čini se jedan od rijetkih normalnih ljudi ovdje... za razliku od ovih fosila 
Lijep pozdrav
Otporaš 9.12.2009 13:52 h
popokatapeti. Što Otporaš i drugi državotvorni Hrvati zele i hoće je da i drugi "fosili", kako ih vi zovete na ovom portalu, shvate da Hrvatska pripada Hrvatima a ne nekim strancima. Da bi ti "fosili" to shvatili potrebno ima je svaki dan trubiti o hrvatskoj slavnoj prošlosti, kao što se nikakva molitva ne može (za)početi bez da se najprije prkrstiš. Tako i njima (tim vašim fosilima) uvijek i sustavno se treba pred brk podnositi vrline državotvornih Hrvata iz prošlosti, posebice državotvornog Hrvata Oca Domovine dra. Ante Starčevića koji je rekao: Hrvatska Hrvatu i Bog i Hrvati; kao što Amerikanci kažu: GOD BLESS AMERIKA!
popokatapetl 9.12.2009 23:29 h
Naravno...ti si se uhvatio meni pod brk dijeliti lekcije.
Dođi u Hrvatsku i ne lupetaj izdaleka. Takvi kao ti su mi najsmješniji... svu pamet svijeta popili a ne bi prstom mrdnuli za ovu zemlju.
God Bless Amerika. Drž se toga Otporni
Delivuk 10.12.2009 13:15 h
popokatapeti. Dobro si mu reka. Zaslužio je.
Domobran 20.12.2009 17:21 h
Delivuk. Kada si ti tako mudar i napisao: "dobro si mu reka. Zaslužio je", zašto onda nisi dovršio svoju misao i kazao pošteno, hrabro i otvoreno na koga se je to ciljalo i zašto. Nemoj se igrati dječiji posala, kamen baciti a ruku sakriti.
-
HRVATSKA U BORBI PROTIV ZLA (8)
KRIV SAM
Donosim ovdje vrlo zanimljiv opis iz Časopisa OTPOR, Glasilo HNO, od ožujka 1979 god. Nadati se je da će se autor javiti...
U potražnji za nekim zapisima i dokumentima, pronašao sam ovaj članak u Časopisu OTPOR za ožujak 1979. Članak je sam po sebi zanimljiv, tim više što ga je potpisao jedan "Razočarani" Delivuk. Na ovim stranicama portala se kadkada pokaže komentator Delivuk. Da li komentator "Delivuk" sa stranica portala javno ima išta zajedničkoga sa piscem dolje opisanog članka, ne znam. Možda je puka slučajnost. To nam može objasniti samo jedan ili drugi Delivuk. Članak počima sa:
K R I V S A M
KRIV SAM čto sam rodjen kao Hrvat. KRIV SAM što sam rodjen uoči Drugog svjetskog rata. KRIV SAM što sam pošao u pučku školu odmah nakon drugog svjetskog rata. KRIV SAM što sam naučio čitati i pisati. KRIV SAM što sam mog pok djeda Gabre otvorio škrnju u kojoj su bile pohranjene knjige hrvatskog značenja. KRIV SAM Što sam te zanimljive knjige Čitao. KRIV SAM što sam slijepo slušao moje roditelje te tako postao praktičan katolik i kršćanin. KRIV SAM što sam zapamtio i loše i dobre stvari o patnjama mog hrvatskog naroda o kojima su mi roditelji uvijek pričali. KRIV SAM što sam se oduševio odvažnim i hrabrim sinovima Hrvatske koji su se nesebično žrtvovali da bi im djedovina sretna bila. KRIV SAM što sam zavolio te iznimne sinove hrvatske preko kojih sam se zaljubio u Hrvatsku.
KRIV SAM čto sam u početku mog mladenačkog života prkosio vladi i zakonu koji su se nametnuli mom dragom hrvatskom narodu bez njegove volje. KRIV SAM što sam u tom prkosu napustio moj dragi narod hrvatski i tim činom počinio izdajstvo. KRIV SAM što sam opet u mladenačkoj dobi - u emigraciji - stupio u redove onih odvažnih Hrvata koji su htijeli povratiti čast, pravo i slobodu svom napuštenom narodu hrvatskom. KRIV SAM što sam tako bio svjestan moje zadaće unutar organiziranih Hrvata, da sam uvijek htio sve svoje žrtvovati za ti svetu zadaću, pa čak i život. KRIV SAM Što nikada nisam htio udovoljiti mojim posve prirodnim porivima (kao što to mnogi danas neodgovorne čine a zadaća i sastanci za Hrvatsku baš ih i ne briga), nego sam uvijek mislio kako biti što točniji u zadaći hrvatstva kao organizirani Hrvat.
KRIV SAM Što je sudbina htjela da se jedna mlada djvojka Francuskinja uda za mene. KRIV SAM takodjer što mojoj djeci - koja su po svim Božijim i ljudskim zakonima rodjena - neposvećujeme dovoljno očinske pažnje na koja oni imaju puno pravo. KRIV SAM što u mojem rodoljublju za Hrvatsku često ne mogu razumijeti one moje prijatelje i Hrvate koji ne osjećaju i ne žrtvuju za Hrvatsku koliko ja. KRIV SAM što sam spreman za Hrvatsku učiniti sve pa i moj vlasiti život dati. KRIV SAM što sam spreman rušiti tamnicu Hrvata - Jugoslaviju.
KRIV SAM što je mojim rodoljubnim postupkom zabranjeno mojoj djeci otići u onu zemlju gdje im je otac rodjen te upoznati baku, djeda, i ostalu svojtu i kamenjar po kojem je njihov otac naučio hodati i blago čuvao. KRIV SAM što moja djeca neće osjećati niti voljeti Hrvatsku o kojoj njihov otac i u snu toliko misli. KRIV SAM što poslije mene i u mojoj obitelji hrvatstvo prestaje postojati; jer mi je nasljedstvo rodjeno u tudjini. KRIV SAM što znam voljeti sve što je hrvatsko. KRIV SAM što ne znam mrziti. KRIV ću biti takodjer kada čvrsto odlučim prijeći onim osobama i Hrvatima koje se isprazno zovu Hrvatima, a za djedovinu Hrvatsku ne mare ama baš ništa. Za to bi bilo bolje da se uopće nisam rodio; jer moj život i tako nije pridonio mnogo zajednici Hrvatstva. Trebao sam se roditi u ona vremena kada su glave i život bili mnogo jeftiniji od ružnoga dolara.
RAZOČARANI DELIVUK
ivana.josipović 18.01.2010 00:16 h
Puno je nedužnih domoljuba proglašeno krivima na raznim montiranim sudskim procesima, povijest se ipak izgleda ponavlja, kada ništa nismo naučili, onda nam to i treba..
Otporaš: 18.01.2010 22:48 h
26 puta KRIV SAM. Kakva očajnička pripovijest! Po opisu pisac je prošao kroz nešto očajno. Je li to život i sudbina emigrantskog čovjeka, teško je reći. Svakako reći 26 puta u jednom kratkom opisu da je jedino on KRIV, nije mala stvar. Ovaj opis je za jednu ozbiljnu analizu. Možda je ovaj "Razočarani Delivuk" nešto svojski povezan sa slijedećim opisom kojeg za ovu prigodu donosim iz portala jutarnji list za čitatelje našeg portala javno.
ZLOČIN I LJUBAV U NDH
Pero Zlatar: Našao sam se sa stotinama ljudi da bi napisao roman o Paveliću.
-
Pismo Miroslau Šimiću - STVARANJE ŽIDOVSKE DRŽAVE
HRVATSKA U BORBI PROTIV ZLA (20)
STVARANJE ŽIDOVSKE DRZAVE (20)
Miroslavu Šimiću,
Službeniku Udbe,
Mostar, Mile Boban,
Austin Texas, dana 14 srpnja 1988.
Dragi prijatelju, dragi susjedu i dragi kolega Moroslave Šimić,
Znam da Ti nije lako medju Tvojim kolegama kada dobiješ pismo od mene. Nije ni meni lako sa mojima u emigraciji, koji su me već počeli sumnjičavo gledati da suradjujem s vama. Mene to ne smeta, iako mi je moja mater Vićeka neki dan preko telefona rekla da joj je tvoja majka pred našom crkvom u Pejića dragi pred svima rekla: "...reci der ti tvomu sinu da on moga sina pistu na miru..."Ja ću Tebi ovdje donijeti nekih zanimljivosti kako su Židovi radili da dođu do svoje židovske države. I oni su uspijeli, a uspijet ćemo i mi Hrvati, čim se za vjeke vjekova otresemo svakog jugoslavenstva. Da bi Ti Miroslave mogao potpuno mene razumijeti i sve one Hrvate koji se bore za uspostavu Hrvatske Države, najbolji primjer će Ti biti opis Židova kako su se oni stoljećima borili da didju do svoje države Izrael. Možda ćeti ovo pomoći razumjeti srž želja hrvatskog naroda.
Nastojat ću ukratko i u sažetom obliku Ti donijeti nešto što vi mnogi ne znate, a sviju nas se tiče, a to je kako su razbacani Židovi po svijetu tražili mjesto gdje bi mogli stvoriti svoju židovsku državu. Kada kažem "svoju zidovsku državu" tim želim reći da oni, Židovi, u početku nisu imali ideju za ime države Izrael. To je kasnije spontano došlo. A mi Hrvati ne trebamo izmišljati ime naše hrvatske države niti tražiti mjesto gdje ćemo stvoriti našu hrvatsku državu. Mi to mjesto imamo već od 626 godine, i Hrvati su uspjeli to mjesto sačuvati do dana današnjega.
C I O N I Z A M (prenosim ponajviše iz politički leksikon, Zagreb 1960.)
Pokret medju Židovima za osnivanje židovske države u Palestini. Takvih pokreta medju Židovima bilo je nekoliko i uglavnom su nastali kao reakcija židovske inteligencije proti antisemitiskih pokreta u raznim krajevima svijeta. Slično kao i razne hrvatske organizacije u emigraciji koje se bore za oslobodjenje Hrvatske.
Osnove modernog cionizma postavio je židovski novinar Theodor Herzl, rodjen u Madjarskoj 1860., koji je veći dio života proveo u Beču. Premda je bio asimilirani Židov, Herzl je na osnovu poznavanja prilika, u kojima su živjeli Židovi u raznim zemljama, (ovdje je uputno usporediti Cionizam s Ustaštvom i Herzla sa Poglavnikom koji je takodjer poznavao prilike u kojima su Hrvati živjelu srpsko/kraljeskoj Jugoslaviji) došao do uvjerenja, da se židovsko pitanje ne može riješiti drukčije nego osnivanjem posebne židovske države. Upočetku se nije odlučilo za Palestinu, ali kada je došao u vezu sa židovskim studentima i intelektualcima iz Srednje i Istočne Evrope, ustanovio je, da Palestina od svih drugih zemalja ima najviše pristaša. Cionističku organizaciju osnovao je Herzl 1895. godine, a prvi cionistički svjetski kongres održan je 1897. u Baselu. Herzlovu ideju pobijali su asimilirani Židovi, koji su smatrali, da su potpuno sigurni u zemljama, u kojima žive. Ovako su nekako mislili i hrvatski antifašisti koji su mislili da im je dobro i u Jugoslaviji, za koju su se i borili.
Herzlov cionizam bio je izrazito politički pokret. Smatrao je, da je prije svega potrebno ishoditi političku garanciju, i to pomogućnosti medjunarodnu, ali je uzalud nastojao da za svoju ideju pridobije Tursku i velike sile, naročito Veliku Britaniju i Njemačku.
Britanija je ponudila Ugandu mjesto Palestine, ali je cionistički kongres 1905. godine odbio ovu ponudu. Jedna grupa Židova, koja je pristala da se prihvati Uganda (Miroslave, sada se postavlja legitimno i pravno pitanje: Kakva bi povijest i odnosi u snošljivosti bili izmedju Palestine i židovske države u Ugandi, da se je to ostvarilo?! Da li bi Židovi primjenjivali iste metode prema ugandskom narodu koje primjenjuju prema Palestincima? Da li bi bilo više ili manje prolivene krvi s jedne i druge strane, da je, recimo, židovska država stvorena u Ugandi?!), istupila je iz Cionističke organizacije i osnovala pokret " Teritorijalista ", koji je bio spreman prihvatiti svaki teretorij, a ne sam palestinu, za židovsku državu.
Ovaj je pokret vodio engleski književnik Izrael Zangwill. Zanimljivo je ovdje istaknuti da je ime današnje države Izrael postalo upravo zbog ovog književnika IZRAEL Zangeill-a, što nema nikakve biblijnske veze i imena Izrael iz Biblije). Pokret je brzo propao (ali ime je ostalo) Herzl je umro u julu (srpnju) 1904. u svojoj 44. godini. Svoju ideju nije ostvario, ali je iza sebe ostavio jaku medjunarodnu židovsku organizaciju, koja je nakon njegove smrti osigurala ne samo aktivnu potporu britanske vlade, nego i u potpunosti provela njegovu ideju - stvaranje nezavisne države Izrael.
Za vrijeme prvog svjetskog rata britanska je vlada, nastojeći sebi osigurati potporu Židova, objavila 1917. godine Balfourovu deklaraciju, ( Arthur James Balfour (1848- 1930) koji je kao tajnik ministarstva vanjskih poslova Velike Britanije 1917 ustavno potvrdio da Židovi moraju imati svoj nacionalni Dom, Zavičaj, koji će ih predstavljati pred strancima, kao što je i NDH pred strancima predstavljala Hrvate, bez obzira Miroslave koliko Ti i Tvoji kolege protivno mislili), u kojoj se obećava potpora Velike Britanije za ostvarenje ciljeva cionističkog pokreta. (Nama Hrvatima se pregovara što je Ustaški Pokret prihvatio potporu onih zemalja koje su bile sklone prema težnjama hrvatskog naroda za svojom slobodom i vlastitom državom Hrvatskom. Miroslave to su činjenice pred kojima ne trebamo zatvoriti oči.)
Poslije rata Palestina je došla pod britansku upravu. Tada je započela kolonizacija Židova u Palestinu, i do početka Drugog svjetskog rata židovsko pučanstvo u Palestinu poraslo je na oko 480.000. ( Zar se iste metode danas ne koriste u BiH da se Hrvate potisne i na njihova ognjišta dolaze ne Hrvati, kako bi se kasnije moglo dokazati da tu Hrvati nisu živjeli i da to nije bila kolijevka svakog hrvatstva? Miroslave o tome Ti i svi Tvoji kolege trebali bi ozbiljno misliti, jer u protivnom slučaju narod će vas odbaciti a povijest će vas proglasiti izdajnicima probitaka vlastitog naroda.)
Cionistička organizacija imala je prije drugog svjetskog rata oko 1,250.000 članova medju židovima cijelog svijeta. Predsjednik Cionističke organizacije i Židovske Agencije ( Jewish Agency ) bio je dr. Chaim Weizmann. Cionisti (Miroslave ja ih zovem, Ustaše) su u tom razdoblju bili podjeljeni uglavnom na demokratske cioniste (vodje Ben Gurion, Locker i Kaznelson) i vjersko krilo (vodja Rabbi Meier).
Jedna grupa židovskih nacionalista, poznata pod imenom cionističkih revizionista (vodja V. Jabotinsky), istupila je 1934. godine iz Cionističke organizacije i osnovala Novu cionističku organizaciju. Ova nova organizacija kritizirala je Cionističku organizaciju da je suviše umjerena i zahtijevala je još u ono vrijeme, da se Palestina s obje strane Jordana smjesta proglasi židovskom državom. Danas većina Židova u cijelom svijetu podupiru cionistički pokret (za razliku nas Hrvata koji uvijek nadjemo načina kako omalovažavati borbu i žrtve Ustaškog Pokreta u stvaranju hrvatske nacionalne države Hrvatske.) Premda je stvaranjem države Izrael postignut osnovni cilj cionističkog pokreta, cionizam još uvijek postoji kao medjunarodni pokret u cilju pomaganja državi Izrael i jačanja njezinog utjecaja.
Miroslave, a šta više reći na sve ovo izloženo, osim naučiti od Židova kako ljubiti i voljeti svoju vlastitu DOMOVINU!
Želim Tebi i Tvijim kolega sve najbolje u nadi razumjevanja gore izloženoga za zajedničku stvar.
Tvoj susjed, prijatelj i kolega Mile Boban.
-
PROBIJANJE LEDA
Danas, 11 listopada 2013. godine kada malo promislim kako je bilo prije pedest i više godine, bolje rečeno odmah poslije rata i Bleieburske tragedije, kada su državotvorni Hrvati silom prilika morali napuštati svoju rodnu grudu i obiteljsku kuću. Bilo je teško, mučno i uporno. Malo ću, ukratko, opisati moj slučaj, koji je, više manje, identičan mnogim Hrvatima onog doba koji su našli spas u emigraciji.
Mene je sudbina donijela u Pariz, Francuska. Nepoznavajući jezika, nikoga, potrebno je bilo nekoga susresti od Hrvata u nadi da ti može pomoći. Francuska Policija me je pronašla u gradskom parku gdje na klupi spavam. Bez ikakovih papira, bez poznavanja jezika, policija me je strpala u njhovo auto i na policijsku postaju. Sutra je došao jedan hrvatski svećenik, Dominikanac Teodor Dragun. Policija me je pustila sa našim dragim svećenikom, koji me je odveo u njihovu župu. Pomogli su me i ja sam se već snašao.
Prva nedjelja na svetoj Misi Rue Claire, mnoštvo Hrvata a vrlo malo Hrvatica. Poslije svete Mise u crkvenom dvorištu se prodaju najviše novina HRVATSKA, časopis USTAŠA i ostalo. Rekao bih da je to bila jedna vrsta regrutiranja: Ako si Hrvat, moraš pripadati hrvatskim organizacijama. Ja sam se odmah, bez velikoga predomišljanja učlanio u HOP, Hrvatski Oslobodilački Pokret. Prvi sastanak za mene je bio i prvi početak, kako političkog tako i nacionalog mišljenja. Lagao bih sada kada bih rekao da sam ja, u mome selu gdje sam rođen, znao o svemu onome što sada čujem na sastancima od ovih tu još uvijek živih vojnika rata NDH. Ne sam da sam se ja počeo izgrađivati, nego sam se počeo "čeličiti" u hrvatstvu. Odmah sam počeo pisati pisma svim mojim kolegama, prijateljima koje sam poznavao, salo im izreske iz tih hrvatskih novina i časopisa. Mnoga ta pisam su završila na Mostraskoj Udbi, koja je budno pratila šta tko radi u emigraciji.
Naši roditelji, svijuh nas u emigraciji su se brigali za nas, jer često puta nisu dobivali pisma od nas, ne da mi nismo pisali, nego jednostavno su ta pisma završavala na centrali Udbe. Tako je Udba ili doušnici Udbe znala za brigu roditelja svoje djece koja se nalazi u emigraciji. Oni su znali, Udba, sa "Fićom", to su bila njihova auta u početku, doći kod tužnih i zabrinutih roditelja kao da ih utiješe, pružajući im prividnu pomoć. Roditelj, kao i svaki roditelj ne može odbiti ponuđenu pomoć. U moje slučaju moji roditelji nisu znali ni čitati ni pisati. Iako su imali petnaestero (15) djece, niti jedno jedino nije bilo s njima. Kako moji roditelji nisu znali pisati, Udbaš bi se ponudili da će im oni ući u susret i napisati za njih i u njihovo ime pismo. Roditelji bi pristali i pisali što im mojam ucviljena majka i ucviljeni otac govori. Roditelji driktiraju, Udbaš pišu što hoće, jer ih roditelji ne mogu kontrolirati. Tako su Udbaši dobili i moju adresu pa su mi pisali kao da mi roditelji pišu. Čim bih ja dobio pismo od mojih roditelja, ja bih odmah znao da to nisu oni pisali. Bilo je toga i ponavljalo se sve do godine 1963., kada sam otišao u Njemačku posjetiti neke moje iz sela koji su tu radili. Tek tada sam saznao za muke mojih roditelja, što Udbašima nije smetalo dolaziti mojim roditeljima i snapostavati ih. Prilažem ovdje sada jedno od sačuvanih pisama kojeg mi je pisao Mostarski Udbaš Stipe Grizelj. Nikakove ispravke iz pisma neću ispravljati, tako kako bi se današnji Hrvati mogli uvjeriti u način govora i pisanja tih Udbašam pa da sami mogu ocijeniti koji su jezikom ti Hrvati govorili. Pismo počima:
"Dragi Mile, (Nema datuma na pismu, ali poštanski žig na omotnici je 9 svibnja 1971., mo)
ja bih želio da ovo pismo zateče tebe i Tvoju familiju u dobro zdravlju i raspoloženju i da Te prijatno iznenadi.
Prije par dana slučajno sam sreo Petra i staru Tvoju u Tvom selu. (Ovo "slučajno" nije bilo slučajno, nego namjerno su došli u moje selo kod mojih roditelja, jer sam ja iz Pariza otišao prije dvije godine za Ameriku, pa oni nisu imali moju adresu, a po ovom pismu se vidi da su im ju moji roditelji dali, mo) Malo smo prijateljski razgovarali. Oni su se interesovali za mišljenje da li bi ti pisali da dodješ u posjetu. rekli su da i Tebe to jako zanima. Ja isto vjerujem da je i kod Tebe vrijeme trebalo učiniti svoje. Ali prije nego što Ti saopštim moje mišljenje u vezi sa tim, želi da par napomena i savjeta, koje ću ti napisati, shvatiš ljudski i drugarski i želim da iz toga proizidje Tvoj pozetvini stav o odnos.
Čudne su okolnosti prouzrokovale različite ljudske sudbine, životne pravce i puteve. Ali, izmiče vrijeme u kojem su ljudi robovali iluzijama i zabludama. Kod mnogih su takve iluzije i zablude pale. Kod pojedinaca možda još dominira sljepio, ali i to je relativno kratkog vijeka. razvoj našeg društva stalno ide naprijed. Bude poteškoća, pa i zrtava, ali se progres ne da zaustaviti. To svak tko želi i hoće da vidi (ima "dakavštine" u ovom pismu, a hrvatski jezik to ne podnosi, mo), može da vidi, osjeti i doživi. Dovoljno je biti bar djelomično realista, pa to sve shvatiti. Prema tome, samo se subjektivno može želiti tu nešto mjenjati, ali se realno ništa mjenjati ne može ako nema elemenata progresa.
Ti si prošao svijet i okusio surov život. To bi trebalo da realno predpostavlja da kod tebe takvih iluzija i zabluda ne bi trebalo da bude., iako ih je nekada mođda bilo. Ako je tako, a ja mislim da jeste, onda se pakuj i slobodno dodji u svoju zemlju. Dodji, slobodno dodji, bez obaveze da ostaneš, ako to ne želiš. Dodji, vidi u uvjeri se. Mnogi su to isto učinili, čine i činiće. Nemoj ni ti biti medju zadnjima.
Na kraju da Ti kažem riječ - dvije i o sebi. Dobro sam. Tvoj rođak takodjer. (Radi se o Ivanu, Iko Boban, (1927 -1990) koji je radio u Sarajevu negdje u Federacij, ali ne znam šta. kako vidim iz ovog pisma da su se poznavali, mo) Sa njim sam naš prije pola sata razgovarao, pozdravlja te i on.
Ne sumnjam da ćeš ipak cijeniti ovaj moj sitni napr i da ćeš se ponijeti fer u svemu, pa i na pismo odmah odgovoriti. Do odgovora primi Ti i sva familija pozdrave i najbolje želje od Stipe. Podspis plavom olovkom i adresa: Hatovska br. 11 79000 MOSTAR.
Kraj ovog pisma. Idući opis će biti pdgovor Stipi Grizelj.
Napomen:
Dragi moji Hrvati, sada, iz ovog pisma, svaki za sebe može ovo pismo analizirati onako kako tko hoće. Ovo pismo je u Udbinoj Arhivi u Mostaru. Oni koji su imali pristup ovoj Arhivi ima tome skoro dvadeset godina, pa i više, napisali su za mene da sam bio suradnik Udbe, jer me je "na vezi držao drug Stipe Grizelj
Poznato je da je Udba na jedan ili drugi način svakog državotvornog Hrvata "držala na vezi". Udbi nije smetalo sastati se bilo s kojim Hrvatom, ali, nedaj Bože, da se jedan Hrvat s njima sastane, automatski si postao odmah suradnik Udbe i Udbaš. Pa ako su ta vremena bila takova tada, zašto još uvijek i dans ima "gorljivih" Hrvata koji još uvijek vjeruju Udbi, iako se mnogi bore iz dno petnih žila da se Udbi ne može vjerovati.
-
Odgovor Stipi Grizelj
San Francisco, dna 1 srpnja 1971. god.
Poštovanje dragi Stipe,
Mogu Ti reći da sam primio Tvoje pismo koje sam u cijelosti razumio. Mali si napisao ali si svakako dao mnogo naslutiti. Kada bih na svaku Tvoju napisanu i prikrivenu misoa odgovorio, uzelo bi mnogo vremena i prostora. Zato ću nastojati prikazati stavri onakve kakove u stvari i jesu.
Pismo si pisao meni i o meni se osobno radi. Poradi toga ja nikako ne mogu biti provoditi moj život, koji mi je tako drag i kojeg toliko volim, po raznim stranama kugle zemaljske. Mislim da bi bilo suvišno opisati razloge i sve pritiske na mene mojeg odlazka iz Domovine Hrvatske, jer neće imati svrhe. Bolje bi bilo da sam oatao u mojoj rodnoj grudi, Domovini Hrvatskoj i na taj način pomogao mojem narodu njegovu izgradnju za njegovu bolju budućnost, pomogao njegove napore na putu u povijestnom progresu, kojeg nitko više ustavit ne može; (ovdje se radi o događajima iz godine 1971., Hrvatskom Tjedniku, "Hrvatskom Proljeću" i svim zbivanjima koji su predhodili prije Karađorđevića prvih dana 1971., mo) nego što sam prepustio na milost i nemilost moj voljeni hrvatski narod, ne sam ja nego na tisuće i tisuće drugih Hrvata, te pomogli našim odsustvom iz Domovine Hrvatse izgrađivati domovinu drugih naroda.
Sve kada se to uzme u obzir, mnoge nas vani u srcu i duši boli sudbina našeg hrvatskog naroda. Kroz povijest netko je uvijek bio kriv za sudbine naroda, pa tako će netko biti kriv i za tragičnu (nadati se je zadnju) sudbinu našeg hrvatskog naroda i da će nekog povijest okriviti. Kako svaka povijestna epoha ima svoje vlastite zakone, tako i naš hrvatski narod imade svoje mlade, zdrave i nove naraštaje koji nastoje povratiti svojem narodu ono što ga pripada i našto ima puno pravo.
Da ta nova snaga, narodna nada, uspije ostvariti želje i zahtjeve svojeg naroda, potrebno je u prvom redu da tu novu snagu razumiju i shvate oni odgovarajući čimbenici koji nose svu vlast i pa tako snose i svu odgovornost pred narodom u ovom presudnom vremenu, a i Ti su jedan od tih čimbenika koji si u vlasti i pri vlasti, te tako snosiš odgovornost za sve loše i za sve dobro pred svojim hrvatskim narodom. Ako ovi zadnji nastave svojim razumijevanjem prema željama i težnjama svojeg naroda, u ovom slučaju, dragi moj prijatelju Stipe Grizelj, radi se o našem hrvatskom narodu, ja Te uvjeravam da će naš narod zadobiti povjerenje svih vas i narod će biti uz vas. To će se ubrzo čuti i preko granica naše zemlje, te će to povjerenje doći u srca mnogih sinova naše Domovine razbacanih diljem svijeta, te će se mnogi bez oklijevanja povratiti svojoj rodnoj grudi, pa i ja među njima.
U tom povjerenju mi ćemo toliko ojačati da ćemo moći predsusresti i nove beogradske pučiste, sinonime generala Simovića iz 1941. Tko iole poznaje svoje neprijatelje, neće mu biti teško shvatiti da će nas ista sudbina zadesiti kao i u zadnjem ratu 1941-1945. Oni će najprije nastojati zavaditi i razdvojiti Hrvate da se između sebe tuku a oni će pripremati razne makinacije da nas što više likvidiraju. Kada nas toliko smanje i protiv nas nature razne neo-fašiste i neo-naciste, tada će doći Ranković i Djilas da zavladaju nad nama Hrvatima u ime "bratstva i jedinstva", te se bojim da bi i Ti mogao biti sa onima i među onima koji će im pljeskati i vikati "Živio".
Zato vladajuća elita u Domovini treba svim sredstvima nastojati dati garnaciju tolikim iseljenim Hrvatima, sinovima naše Domovine, da se ovi sa povjerenjem vraćaju sa svojim kapitalom u rodni kraj, kojeg će bez sumnje svim mogućim naporima izgradjivati. U nedogledno vrijeme naša bi zemlja bila jedna od najboljih u Europi u kojoj bi se svi jezici svijeta govorili i u kojoj bi bila najkonstruktivnija elita u svijetu. U protivnom slučaju će se dogoditi sa našim narodom kao što se je kroz povijest dogadjalo i sa Židovima; razasuti po cijelom svijetu i bez svoje Domovine. Onaj tko i najmanje doprinese tragediji svojeg naroda, neka bude proklet za vijeke vijekova!!!
Izmedju tisuće načina kako se može dokazati da si dobar Hrvat, najbolji je onaj kojim to dnevno dokazuješ.
Iskreni i srdačni pozdravi Tebi i Tvojoj obitelji, kao i mojem rodijaku Ivanu kada budeš sa njim govorio, lijepo ga pozdravi.
Bog! Mile Boban.
-
Odgovor: i Sretan Suskrs! Mladenu Perkiću
Mladen Boban (Mladen.Boban@mvep.hr) (Mladen Boban je moj susjed i poznomo se. On radi za MUP RH u stranim državama, mo, Mile Boban, Otporaš)
Mladen Boban Milanu Gabrića,
Mirno spavaj i uživaj s obitelji u blagodatima Uskrsa , temelja kršćanstva , najvećeg katoličkog praznika. Što se tiče tvog teksta: "nikad, i nikada nebi i nisam dvojio u tvoju nevinost , ali izvjesni Stipe Grizelj i njegovi uvijek te spominju da su s tobom dobro surađivali , pa sam samo napomenuo i htio čuti od tebe u čemu ste to surađivali i tko je taj Stipe Grizelj". Vjerovao sam da je iz Sovića i to je sve. Ništa posebno.
Svako dobro tebi i tvojima iz srca . Bog Mladen Boban, Perkić, tvoj susjed i prijatelj.
Od: Mile Boban [froate@hotmail.com]
Poslano: 28. ožujak 2013. 17:19
Prima: Mladen Boban; od Mile Boban
Predmet: RE: Odgovor: Sretan Suskrs! Mladenu Perkiću
Bog! dragi prijatelju Mladene,
To sam ja ali to je velika laž. Stvar je bila ovako: Taj neki Stipe Grizelj je došao u San Francisko polvicom ožujka 1976. godine. Bila je srijeda večer, negdje oko pola noći me netko zove na telefon, probudi me i odmah: Imam pismo od tvojih starih, pozdravljaju te. Pa tko si ti, pitam ga ja. Ja sam prijatelj tvojih roditelja i evo došao sam posjetiti neke prijatelje. Pa gdje se ti nalaziš, pitam ga ja, kod koga stanuješ. On mene: Pa ja sam u našem konzulatu. Pa čijem našem konzulatu, pitam ga ja. On meni: pa u našem jugoslovnskome konzulatu, ovdje na Sacramento ulici. Ja odmah poklopih telefon. Za rar minuta telefon zvoni ponovno. Ja uzoh telefon, kad opet on. Navalio da dođem uzeti pismo jer su moji "srari" poslali. Ja ponovno poklopio telefon. Nekoliko munuta kasnije, on opet. Ja sam tada rekao da ću sa suprugom razgovarati te da ću ga nazvati kasnije. On se je s tim složio.
Šta sam ja učinoi!? Ja sam nazva Federalne vlasti FBI i sve im rekao. Oni su za nekih pola sata došli kod mene, bila su dvojica. Uljudno se predstavili, pokazali svoje iskaznice. Tada smo počeli razgovarati i stvarati plan šta i kako napraviti s ovim izazovom. Oni su meni savjetovali, i tako smo se dogovorili, da je njega nazovnem i kažem da ću biti tu u jugoslavenskom konzulati između pet i pol sati do šest, a da će oni, tj. FBI, biti vani i sve promatrati da mi se što zla ne dogodi. Ja sam tog čovjeka nazvao i rekao mu da ću biti kod njih oko šest sati u jutro. Tako sam i postupio. Otišao sam tamo i oko šest sati bio sam tu, na 1919 Sacramento Street. Tada sam upoznao tog Stipu Grizelja. Nikakovoga pisma on nije imao za mene te mi ga nije mogao ni dati. To je bila samo varka. Ti Mladene znaš da moji roditelji nisu znali ni čitati ni pisati, pa mi nisu pogli ni pisati. On je uistino bio kod njih, i po svoj prilici su me pozdravili kako bi svaki roditelj i po crnome đavlu pozdravio svoje dijete. A da me moji roditelji i nisu pozdravili, ovaj Stipe Grizelj bi svakako to izmislio - što je i izmislio - i rekao da su me pozdravili.
Kada sam oko sedam sati izišao vani, ugodno sam se začudio kako neki čiste ulicu upravo pred vratima jugoslavenskog kunzulata u San Franciscu. Odmah sam ih pripoznao i ništa jedni drugima namignuli. To su bili oni, ta dva FBIajca sa velikom uličarskom metlom koji su čistili ulice. Tu je sva naša priča završila, svi naši kontakti, svi naši razgovori i sva naša poznajstva. Nikada tog čovjeka nisam više vidio.
Dragi prijatelju Mladene ja ne znam koliko je tebi poznato kako je jugoslavenska Udba vrbovala, sve preko roditelja, svoje rodbine, rođaka, prijatelja itd., svoje doušnike. U svojim kartotekama samo stavi: BIO NA VEZI S TIM I TIM I TAJ I TAJ GA DRŽAO NA VEZI. Tako ti je u hrvatskoj iseljeničkoj političkoj emigraciji dolazilo do velike sumnje, jer ovi Udbaši nisu mogli ništa izgubiti s tim kontaktima Hrvata u slobodnom svijetu.
Bilo bih mi drago da mi pošalješ što god imaš ili nađeš glede tog slučaja, jer ja neme ama baš ništa.
Primi dragi prijatelju Mladene moje iskrene pozdrave, kako ti tako isto i sva tvoja obitelj.
Ponovno ti želim Sretan Uskrs, i ako ti neće biti mično također ti Želim Sretan Deseti Travnja, dan hrvatske državnosti, - jer znam kako ova dans partizanska vlada RH misli o našem hrvatskom državnom prazniku Deseti Travnja - za koji su svoje živote dali preko pola milijuna Hrvata, uključujući 23 trojicu iz naše Bobanove Drage. To se ne može i ne treba zaboraviti! Jer oni, tvoji i moji susjedi, njih 23 iz Bobanove Drage su dali svoje živote u obrani one iste Hrvatske od osam (8) slova koja je kao i današnja Hrvatska koja ima isto osam (8) slova a koju ti predstavljaš u stranom svijetu. Mene nitko neće uvjeriti da su iz naše Goričke i Sovićke župe, njih 213 naših župljana, dali svoje živote za Hrvatsku u obrani talijanskog fašizma i njemačkog nacizma. To su jugoslavenske neprijateljske smicalice koje su za više od pola stoljeća odgajali Hrvate da jedni budu protiv drugih; a kako, jednostavno tako da im se kaže da su se Hrvati borili za fašizam i nacizam. To je mnogima bilo dovoljno da formiraju svoje stavove i mišljenje protiv vlastite braće i prijatelja.
Dragi prijatelju Mladene drago mi je da si mi se javio. A kada ti srce rekne da vjeruješ svojem susjedu, svojem prijatelju Milanu Gabrića, javi mi se. Bog! Milan.
From: Mladen.Boban@mvep.hr
To: froate@hotmail.com
Subject: Odgovor: Sretan Suskrs!
Date: Thu, 28 Mar 2013 15:14:27 +0000
I Tebi i tvojima iz srca. Neki Stipe Grizelj piše o Tebi kako ste bili dobri za vrijeme bivše Jugoslavije , pa neznam koji je to .Kaže da ste dobro surađivali u poslovima. Nemam pojma čiji je. Bog i sve najbolje. Mladen.
-
Bog! dragi moj Darko,
Najprije hvala na poslatom. Ja bih ovo nazvao i prozvao SALATA, jer salata se od svačega može napraviti. Tu nema nikakove sumnje da je Udba na jedan ili drugi način vršila kontrolu nad svim građanima Jugoslavije. To im je bila partijska dužnost i promaknuća i činovi na poslu. Naravno da je ovo spretno napravljeno; s jedne strane koristili su se osobnim podatcima što daje skoro "svaki legitimitet" njihovu tumačenju, a s druge strane ubacivali su u svoje opise ono što je njima odgovaralo.
Kao, recimo, " Bio je sklon sitnim krađama" i "vršenju drugih prekršaja", a da nisu uopće naveli koje su to "sitne krađe" bile i koji su to "prekršaji bili", ali, svakako, iza toga ostaje sumnja. To je upravo to što oni hoće i žele postići, i sa tim svojim piskaranjima su držali cijelu Jugoslaviju, ne samo na okupu, nego u strahu.
Istina je da sam na selu radio svakakove sezonske radove. To je seoski život, ali taj opis daje Udbi legitimitet za one koji će to čitati i odmah pomisliti: da oni, Udba, istinu pišu.
Istina je da ja nikda tamo nisam bio kažnjavan bilo za kakove njihove prekršaje. Istina je da smo se u listopadu 1952. godine, moj rođak Ante Grubišić i ja, kao maloljetnici, posvadili, pogurali ili čak i potukli sa Narodnom Milicijom pred Sovićkim Narodnim Domom.
Istina je da su nas odveli u Stanicu Narodne Milicije u Gornje Soviće i tu ispitivali i u njihov zapisnik stavljali naše ispitivanje.
Istina je da svakog puta kada završe ispitivanje, dadnu nam zapisnik potpisati.
Istina je da smo Ante i ja znali neki "šatrovački" rječnik kojeg oni za sigurno nisu mogli razumijeti, tako da smo se Ante i ja dogovorili da im kažemo da neznmo čitati i pisati, jer da nismo išli u školu.
Istina je da su svakoga puta poderali zapisnik i počimali sa ispitivanjem izpočetka, tako da se je to oduljilo sve do pola noći.
Istina je da smo na koncu konca palcom i kažiprstom pritisnuli na zapisnik, i tek tada su nas pustili kući.
Istina je da je moj otac Petar Boban, Gabrić tada bio u rezervi u Novom Travniku, a otac mojeg rođaka Ante, Luka Grubišić, je bio u mojoj kući kada smo Ante i ja, pješačili pet km. i došli kući poslije pol noći. Ako oni, Udba, to smatraju da sam bio više puta kažnjavan, onda neka mi to iđe na ponos, čast i diku.
Istina je da sam preko Italije, kao i mnogo drugi, došao u Francusku.
Istina je da sam odmah stupio u redove HOP-a i da sam bio blagajnik, tj. rizničar drustva HOP-a Dr. Ivan Šarić.
Istina je da je Udba nad menom vršila kontrolu i da je mnogo puta vršila pritisak nad mojim roditeljima da mi oni pišu, iako nisu znali ni čitati ni pisati, da prestanem slati pisma članovima partije i u njima prohrvatski sadržaj a sve protiv Jugoslavije.
Istina je i to da sam pronašao par pisama u jednom sanduku gdje su moji roditelji pohranjivali sva pisma koja su dobivali od svoje djece, te da sam pročitao po nekoliko puta i došao do zaključka da ja ta pisma nisam pisao, jer, niti je bio sličan moj rukopis, niti sadržaj pisma. kako su moji roditelji već bili umrli, došao sam do zaključka da je udba pisala ta pisma mojim roditeljima kao da sam ja to pisao...
Istina je, dragi Darko, da mi je sada žao što nisam ta pisma uzeo i ponio ovdje tako da su ta pisma sa menom. Ali je istina također da ja tada, 1998. god. kada mi je mater umrla i kada sam u tom sanduku pregledavao mnoga pisama a još više slika, da ja tada nisam mislio kao danas i što danas mislim.
Istina je da sam se trenerao u Francuskoj i da smo kod Iyona, gore na brdima, između Francuske i Švicarske imali jedno skrovište kojeg su Hrvati, članovi naše organizacije HOP-a pronašli i u tajnosti držali.
Istina je da sam pripadao TRUP-u Tajni, Revolucionarni, Ustaški, Pokret.
Istina je da sam 9 prosinca 1968. god. napustio Pariz i Francusku i otišao za Ameriku, s dvoje djece, tri kovčega i 180 američkih dolara.
Istina nije da sam bio u Parizu i Francuskoj te da su me francuske vlasti uhapsile i prilikom premetačine pronašli "mašinku" kod mene.
Dragi moj Darko ovo sam ti ukratko naveo samo da vidiš kako je Udba znala fabricirati svoje "istine" protiv nas državotvornih Hrvata.
Primi srdačne i iskrene pozdrave, kako ti tako i tvoji roditelji.
Bog! Mile Boban, Otporaš.
Date: Sat, 9 Nov 2013 12:22:47 -0800
From: Darko
Sarajevo, Juni 1977. - Br.:05112429 - BOBAN MILAN - sin Petra, rođen 1939. godine u selu Sovići - Grude, Mostar, Hrvat, državljanstvo nepoznato, završio osnovnu školu, emigrant u Francuskoj.
Po završetku osnovne škole bavio se zemljoradnjom u mjestu rođenja, a povremeno je odlazio i na sezonske radove u razna mjesta naše zemlje i nije zapaženo da je neprijateljski istupao. Bio je sklon sitnim krađama i vršenju drugih prekršaja zbog čega je više puta kažnjavan po ZOP-u. Koncem 1959. godine emigrirao je u Italiju, a zatim u Francusku, gdje se stalno nastanio.
Po odlasku u emigraciju povezao se s ekstremnom emigracijom, počeo neprijateljski djelovati protiv SFRJ i postao član HOP-a. Zbog pomenute djelatnosti nad Bobanom je zavedena kontrola, odnosno razrada (u materijalu nije bilo odluke o zavođenju kontrole, odnosno razrada, ali postoji odluka o obustavljanju daljnje obrade). Obradom se došlo do podataka da je on blagajnik HOP-u, da je završio diverzantski kurs 1963. godine, da se priprema za diverzantske akcije, i da je postao jedan od najekstremnijih emigranata. Dopisuje se s rodbinom i prijateljima iz Jugoslavije. Sadržaj pisama je neprijateljskog karaktera. Prijeti članovima SKJ, vrijeđa naše najviše partijsko i državno rukovodstvo, veliča snagu emigracije, proriče skoru propast režima u SFRJ i uspostavu NDH i šalje propagandni materijal neprijateljske sadržine u Jugoslaviju.
Na prijedlog Okružnog javnog tužilaštva Okružni sud u Mostaru pokrenuo je marta 1965. godine krivični postupak i otvorio istragu protiv Boban Milana u njegovoj odsutnsoti zbog krivičnog djela iz čklana 109. KZ.
U cilju pasivizacije Boban Milana SDB je angažovala njegovog oca da putem prepiske utiče na njegovu pasivizaciju. Međutim, Boban je i dalje ostao na pozicijama ekstremnog dijela emigracije i bio povezan sa Šarac Danom i drugim pripadnicima UH NJemačke.
U informaciji DSIP od 02. juna 1970. godine navedeno je da je Milan uhapšen u Parizu i da je tom prilikom kod njega pronađena mašinka koju je posjedovao od 1966. godine tj. od momenta kada je učestvovao u organizovanju grupe diverzanata koja je bila upućena u Jugoslaviju.
Evo Mile, ovo ti je kompletan sadržaj koji stoji u toj UDBA-škoj knjižici...ima dosjea od oko 2000 emigranata...našao sam i UIK-a i Grubišića itd...svi ste unutra zavedeni.
Nadam se da Ti je ovo jako zanimljivo, jer meni svakako je!
Ako te još što zanima - javi.
Pozdrav!
DARKO
-
JE LI UDBA BILA TOLIKO PAMETNA, KOLIKO JE HRVATSKA EMIGRACIJA BILA GLUPA?!
Bog! dragi prijatelju Vjeko,
Mislim da imam tu listu. Ima njih mnogo. Ima neki Božo Bagarić, mislim druga osoba u vrhuški bosansko/hercegovačkih udbaša. Mislim negdje u lipnju 1986. godine održali su sastanak u Sarajevi na koji su morali svi Udbaši biti nazočni. Tu se je sve i o sveme raspravljalo. Spominjali su se mnogi iz emigracije koji su uveliko pomagali, direktno ili indirektno, Udbi. Spomenit ću samo tri osobe koje sam osobno poznavao a koje Božo Bagarić na tom sastanku spominje. (Usput, ovaj izvještaj je izišao na stranicama CENZURIRANO, mislim od Domagoja Margaretića, nisam baš siguran, ali, izgleda mi da te stranice više ne postoje)
Mirko Vidović, (1) kum mojem sinu Mili, živi u Lyon-u, Francuska, je spomenut u tom izvještaju kao suradnik ili doušnik Udbe. Osobno ja u to ne vjerujem. Zašto? Zato što bi onda mi državotvorni ili ne državotvorni Hrvati odmah dali vjerodostojnost Udbinim izvještajima, iako pozetivno znamo da je Udba koristila sve moguće načine, preko rodbine, prijatelja, svojte, poznanika itd., - a svi smo mi u neku ruku i nekim vezama u emigraciji bili povezani - i širila dezinformacije najgore vrsti o onim Hrvatima koji su se imalo državotvorno hrvatski isticali, bilo to na političkom, športskom, kulturnom, društvenom ili religioznom polju. Uzmi, na primjer, knjigu DOSIJE UDBE O HRVATSKOJ EMIGRACIJI - Biblioteka, Dokumenti 2, Bonitas, Prozor, Laus, Split 2000. Tu u toj knjigi, dragi moj Vjeko, skoro svaki istaknuti Hrvat u emigraciji je oklevetan i prikazan na najgori nači, kao: lopovi, bitange, kradljivci, ubojice, neradnici, provokatori itd. Ja bih to, to jest ovu knjigu, Udbinu knjigu preinačio u prostoraširenu dimenziju, a ta dimenzija je: da svi ili skoro pojednici koji nisu spomenuti u ovoj Udbaškoj knjigi su na jedan ili drugi način surađivali ili bili doušnici Udbe. Ali nije ni to točno, jer je bilo vrlo čestiti Hrvatica i Hrvata koji ni na jedan niti na drugi način nisu bili spomenuti nigdje, a u svojim srcima su nosili našu lijepu Hrvatsku i šakom i kapom pomagali hrvatsku osloboditeljsku borbu. Evo šta o meni u toj knjigi piše. Citiram cijeli tekst, pa ti sam sebi kaži i zaključi šta je i kakav je Udbin cilj bio pisati ovako o Hrvatima koji su se, svaki na svoj način, borili za oslobođenje Hrvatske:
"BOBAN MILAN
05112429
sin Petra, rođen 1939. godine u selu Sovići - Grude, Mostar,hrvat, državljanstvo nepoznato, završio osnovnu školu, emigrant u Francuskoj.
Po završetku osnovne škole bavio se zemljoranjom u mjestu rođenja, a povremeno je odlazio i na sezonske radove u razna mjesta naše zemlje i nije zapaženo da je neprijateljski istupao. (Ovo "...i nije zapaženo da je neprijateljski istupao..." treba analizirati i pronaći ŠTA BI TO MOGLO ZNAČITI i tko je u ovom slučaju bio taj "neprijatelj". Onog puta kada se točno sazna tko je MILANU BOBANU bio taj neprijatelj, bit će svakome jasno zašto je UDBA klevetala i ocrnjivala svakog državotvornog (rekao bih ne folklornog) Hrvata, a posebice one istaknute Hrvate) bio je sklon sitnim krađama i vršenju drugih prekršaja zbog čega je više puta kažnjavan po ZOP-u. (Interesantno da Udba ovdje govori o krađama i kažnjavanjima a da ne iznosi ama baš uopće nikakove podatke i dokaze. Tipično udbaški! Ali što je za požaliti je to da i dan danas, poslije skoro četvrt stoljeća od nestanka udbaške države Jugoslavije, ima Hrvata koji još uvijek vjeruju u udbaške priče i njihove laži, pa im na taj način daju podršku i vjerodostojnost njihovim iskazima) Koncem 1959, godine emigrirao u Italiju, a zatim u Francusku, gdje se stalno nastanio.
Po odlasku u emigraciju povezao se s ekstremnom emigracijom, počeo neprijateljski djelovati protiv SFRJ (i to je sav moj grijeh i svih onih koji su se borili protiv Jugoslavije, koju je UDBA vjerno čuvala) i bio član HOP-a. Zbog pomenute djelatnosti nad Bobanom je zavedena kontrola, odnosno razrada...Obradom se došlo do podataka da je on blagajnik HOP-u, da je završio diverzantski kurs 1963. godine, da se priprema za diverzantske akcije i da je postao jedan od najekstremnijih emigranata. Dopisuje se s rodbinom i prijateljima iz Jugoslavije. Sadržaj pisama je neprijateljskog karaktera. Prijeti članovima SKJ, vrijeđa naše najviše partijsko i državno rukovodstvo, veliča snagu emigracije, poriče skoru propast režima u SFRJ i uspostavi NDH i šalje propagandni materijal neprijateljske sadržine u Jugoslaviju. (I to su moji grijesi u borbi protiv jugoslavije ili u borbi za Obnovu Hrvatske Države, koje mi Udba, Udbaši i njihovi simpatizeri pripisuju.)
Na prijedlog Okružnog javnog tužilaštva Okružni sud u Mostaru pokrenio je marta 1965. godine krivični postupak i otvorio istragu protiv Boban Milana u njegovoj odsutnosti zbog krivičnog djela iz člana 109. KZ. (Sada mi postaje jasnije zašto se je pokušavao atentat na mene u Parizu. U stan mi je došao poznat Hrvat (s incijalima VŽ) u proljeće 1965. godine. Sjeli smo za stol. Izvadio je samokres i stavio ga na stol. Pitam ga zašto to radi. Uzrujano je rekao da su mu neki savjetovali i govorili da Bobana treba ubiti, a da je on njima rekao da je Boban Hrvat kao i mi, samo je razlika u tome što se mi s njim ne slažemo...)
U cilju pasivizacije Boban Milana SDB je angažovala njegova oca da putem prepiske utiče na njegovu pasivizaciju. (Dragi Vjeko moji roditelji, ni otac ni mater, nisu znali ni čitati ni pisati. Bili su totalno nepismeni. Kada su moji roditelji došli posjetiti svoju djecu i unučad u San Francisco pred Božić 1972. godine, tada sam imao mnogo vremena razgovarati sa mojim roditeljima. Pričali smo o svemu. Tada su mi rekli kako su oni, Udba, dolazili kod njih, mojih roditelja, kući i ko' bojagi u ime mojih roditelja meni pisma pisali, kao da to moji roditelji pišu. Danas, poslije skoro pola stoljeća i više ja tih pisama nemam, ali znam da su neka djeca iz susjedstva pisali pisma mojim roditeljima nama djeci, meni u Pariz a pok. Bratu Rafi i sestrama u San francisco, i da u tim pismima meni ima mnogo šarenila kojeg moji reditelji nikada meni ne bi pisali. Dakle, moglo bi se po ovome zaključiti da su Udbaši iz Mostara u ime mojih roditelja meni pisma pisali.)Međutim, Boban je i dalje ostao na pozicijama ekstremnog dijela emigracije i bio povezan s Šarcem Danom i drugim pripadnicima UH Njemačke.
U informacijama DSIP od 2 juna 1970. godine navedeno je da je Milan uhapšen u Parizu i da je tom prilikom kod njega pronađena mašinka koju je posjedovao od 1966. godine tj. od momenta kada je učestovao u organiziranju grupe diverzanata koja je bila upućena u Jugoslaviju." (Tako Udba piše o meni u spomenutoj knjigi na strani 60 i 61. A koga Udba hvali, za sigurno nije državotvoran Hrvat, a još manje onaj koji Udbi vjeruje. Ja sam napustio Pariz u ponedjeljak 9 prosinca 1968. godine i sa tri kovčega, supruga, ja i dvoje nejake djece i 180 američkih dolara u džepu došao u San Francisco. Putnu kartu mi je u zajam od šest mjeseci platila međunarodna organizacija za izbjeglice u prekomorske zemlje. Dakle, kako se vidi i iz ovog udbaškog opisa i o "mojoj mašinki" u Parizu, još jedna u nizu udbaških laži protiv mene.)
Josip Vrbić (2)(1939-2012) je bio jedan emigrantski piskaralo i za neke, da ne kažem mnoge, bio je interesantan, pa je tako, moglo bi se reći, i naš ili čiji god Josip Vrbić bio, mogao je biti interesantan i za američke obavještajne službe, a poznato je da sve službe iz svih država svijeta su obvezne uzajmno surađivati. Pa ako je Josip Vrbić bio u službi američkih agencija, anda se nije niti čuditi kako je Božo Bagarić u svojem izvještaju bosansko/hercegovačkoj Udbi označio istoga kao suradnika Udbe.
Što se tiče Joze Mihalja (3) (1935-2010) kojeg Božo Bagarić također spominje u svojem izvještaju od lipnja 1986. godine kao suradnika Udbe, rekao bih isto što sam rekao i za Mirka Vidovića i Josipa Vrbića. Tko je poznavao ovu trojicu, po njihovu vladanju mogao se je osvjedočiti da su više bili paradni Hrvati, dobro mokrog jezika a vrlo malih učinaka.
Dragi moj prijatelju Vjeko neznam koliko će te ovo ili hoćeli te ovo imalo zanimati, ali, eto, ja se odulji u nadi da bi te ove informacije mogle zanimati.
Primi moje iskrene pozdrave. Bog! Otporaš.
ZDS!
Pravila pisanja poruke
- Ne možeš otvoriti novu temu
- Ne možeš ostaviti odgovor
- Ne možeš stavljati dodatke
- Ne možeš uređivati svoje postove
Pravila Foruma