+ Odgovori na temu
Stranica 3 od 4 PrviPrvi 1 2 3 4 PosljednjePosljednje
Prikaz rezultata str. 41/63

Tema: Pogled unazad (WWII)

  1. #41
    Pozdrav i svaka čast, Nordstand!

  2. #42
    idemo dalje još jače, treba raskrinkat ove lažove kalibra Mesić i Jakovina do kraja, odnosno "revizija povijesti" ide punom parom naprijed!

    http://www.novi-svjetski-poredak.com...apadne-rusiju/

  3. #43
    http://www.hkv.hr/reportae/d-borovak...nji-mosti.html

    kaže drug viserijović milanović, znan i ko đugašvili da su Hrvati prvi počeli genocid u europi u 2 svijetskom ratu, točnije Ustaše.

    „Do travnja 1941. godine u Europi nije bilo masovnih egzekucija ljudi zato što su bili drugačije vjere i drugačijeg porijekla. To se u tom travnju mijenja osnivanjem Nezavisne države Hrvatske koja je u nekoliko tjedana krenula s masovnim ubojstvima ljudi druge vjere i druge nacije. Prvo Srba, a odmah nakon toga i Židova. Tek krajem lipnja 1941. godine u istočnoj Europi počinju masovna ubojstva, prije svega Židova. To još nije vrijeme koncentracijskih logora, to je vrijeme masovnih ubojstava vatrenim oružjem za koja se vrlo brzo ustanovilo da ne zadovoljavaju visoke tehnološke potrebe egzekutora. Što je slijedilo nakon toga, to poznajemo. Protiv takve države, Hrvatske, tzv. NDH trebalo je ustati, i to je učinilo puno Hrvata, ne tisuću, nego deseci i stotine tisuće Hrvata. To nije slučajno, država koja se naziva nacionalnim imenom, protiv koje ustaju deseci, a kasnije i stotine tisuća Hrvata, s tom državom nešto nije u redu...“.

    Zaključak koji se može izvući iz Milanovićeva govora ne ostavlja nikakve dvojbe: ustaše, tj. Hrvati prvi su u povijesti Europe započeli masovne egzekucije. Iz toga pak dalje proizlazi činjenica – koju su doduše već i ranije zastupali neki jugoslavenski publicisti (npr. Milan Basta) – da su ustaše, tj. Hrvati bili gori i od samih nacista.

    jedan sieg samo za druga viserijonovića milanovića đugašvilija, i sve ostale njegove istomišljenike kojih nije malo u ovoj izdebiliziranoj državici!

  4. #44
    http://www.onwar.com/articles/0302.htm

    BDP u vrijeme rata, glavnih suprostavljenih sila.

  5. #45
    OSVRT NA KNJIGU "CITA EN SARAJEVO" - "SUSRET U SARAJEVU"

    froate@hotmail.com

    Bog! prijatelju,,Možad će vam priloženo nešto pomoći. Javite se za svaki manjak ili nesporazum.
    Bog! Otporaš.

    OSVRT NA KNJIGU "CITA EN SARAJEVO" - J. IVAN PRCELA
    Ponedjeljak, 18 Listopad 2010
    OSVRT NA KNJIGU "CITA EN SARAJEVO"

    Riječ je o knjizi na Španjolskom a njezin naslov na hrvatskom znaci "Sastanak u Sarajevu." Na tome dugome sastanku Francesc Bayarri, novinar i službenik sveučilišta u Valenciji, sredinom prvog desetljeća ovoga 21. stoljeća imao je duge razgovore s Ilijom Stanićem. Ovaj je preužasnim balkanskim metodama - željeznom šipkom u zatiljak - 20. travnja 1969. ubio generala Vjekoslava Maksa Luburića u njegovoj vlastitoj kuhinji. Zločin je toliko potresao mirni i pitomi grad Carcaixent (Valenicia) da je u njemu još i dandanas uspomena živa i aktualna na to krvoproliće. Ilija Stanić, nakon mnogih peripetija pri prelazu granica raznih zemalja, točno na posljednji dan travnja 1969. u glavnom uredu UDBE u Sarajevu podnio je svoj prvi službeni izvještaj. Onda je za svoj zločin bio obilato nagrađen i odmah je počeo uživati mnoge druge povlastice unutar Titove hrvatožderske Jugoslavije.

    Zločin u Carcaixentu (među Hrvatima poznato ime Carcagente, mo. Otporaš) od godine 1969. uvijek je uvelike zanimao F. Bayarrija i on je sanjao da ga jednog dana u detalje opiše. Kada je nakon proisteklih 20 godina zločin zakonski zastarjeo, taj novinar se dao na istraživanje i predmet proučavao pune tri godine. Onda se je odlučio na put u Sarajevo s jedinom namjerom: susresti se s Ilijom Stanićem, s njime se nadugo porazgovoriti, dovesti ga na grob generala Luburića i tu s njime snimiti video kazetu o redoslijedu događaja onoga kobnoga dana. Iz svega ovoga nikla je spomenuta knjiga najprije na valencijanskom 2006. i na španjolskome jeziku 2009. godine.

    Početkom srpnja ove godine Bayarrijevu sam knjigu u Valenciji čitao na valencijanskom jeziku, ali ovaj jezik sam slabo razumio pa sam od umirovljenoga prof. Filiberta Mir, svoga šurjaka, zatražio da mi nabavi tu knjigu na španjolskom i da mi je u Cleveland poštom pošalje. Pred desetak dana sam knjigu na poklon primio. Odmah sam se dao na čitanje te knjige s tako velikim zanimanjem da sam skoro svaku od 200 stranica išarao pitanjima i komentarima. To sam napravio ne samo zbog ovoga članka nego također da pripremim i svoja pitanja tome uglednom novinaru i piscu prigodom našega skorašnjega sastanka u Valenciji. AKO bude ikako moguće, želim ispraviti krivu Drinu CRNIH laži i krivih informacija o NDH i o samome generalu Luburiću.

    Bayarriju sam se već pismeno zahvalio na knjizi i na ugovorenom sastanku sa mnom u sljedećem mjesecu. U pismu sam naglasio, da sam ja u onoj istoj kući u Carcaixentu, o kojoj on zbog Stanićeva zločina ima mnogo detalja, proveo čitavo ljeto godine 1963. Iz te iste kuće 26. prosinca 1963. od generala Luburića sam bio otpraćen na vjenčanje s Ameliom C. Mir u župnoj crkvi samoga Carxaixenta. U toj kući general je točno 15. kolovoza 1967. potpisao svoje izvrsno Treće poglavlje koje se nalazi u mojemu djelu OPERATION SLAUGHTERHOUSE. U svojemu pismu sam također naglasio, da je šteta što u knjizi CITA EN SARAJEVO (Susret u Sarajevu, mo. Otopraš) nema ni jedne riječi o mojih devet godina uske suradnje s generalom Luburićem. Upravo zato, na poklon mu nosim dao svoje životno djelo na engleskomu izdanju godine 1995.

    Novinar Bayarri sada čita monumentalno djelo LA TRAGEDIA DE BLEIBURG na španjolskom kako je ono koncem godine 1963. izdano od "Studia Croatica" dolje u Buenos Airesu. Zato se je nadati, da će on o 4-godišnjem postojanju NDH ubuduće pisati u duhu Bl. Alojzija Stepinca koji je najbolje mjerilo onih apokaliptičkih godina. Nadati se je također, da on (Bayarri) više neće naš Prvi i Drugi domovinski rat nazivati "građanskim ratom." Ti ratovi su bili srpsko-hrvatski ratovi i u njima su se sukobile dvije starodrevne države. Tako je bilo ne samo u godinama 1941-1945 nego također i u godinama 1991-1995.

    Od sedam poglavlja Bayarrijeve knjige najzanimljivije je Šesto poglavlje od 25 stranica Stanićeve autobiografije. Temelji toj biografiji bili su postavljeni u prva ČETIRI tjedna Stanićeva "nestanka" nakon zločina od 20. travnja 1969. Sličan "nestanak" od isto toliko tjedana desio se je i prigodom ugovorenog sastanka s Bayarrijem. Izgledalo je da on uopće neće ostvariti svoj dugogodišnji san o sastanku sa Stanićem. Jedan novinar i Stanićev prijatelj u to vrijeme je preuzeo glavnu odgovornost za tako važan intervju! Nije onda čudo, da je Stanićeva autobiografija puna prefriganih i teatralnih laži. Iz ovih su u toj autobiografiji uskrsli Vlado Marković i Nikola Katunić, članovi HOP-a, kao glavni sudionici u ubistvu generala Luburića. U Stanićevu izvještaju sarajevskoj UDBI od (29 travnja, mo. Otporaš) godine 1969. ni spomena nema tih ljudi! Ni Bayarri nigdje nije mogao ustanoviti postojanje tih hrvatskih "revolucionaraca."

    Od svega je najgore, što ubojica i lažac Ilija Stanić okrivljuje nekadašnju prvu damu Hrvatske, Maru Pavelić, za pogibiju generala Luburića. Prema pričanju I. Stanića, ona je pripremila otrovni prašak koji je Stanić navodno stavio u kavu generala Luburića prije udarca čekićem u njegovo čelo. Liječničko ovjerovljenje o uzroku generalove smrti ni riječi nema ni o otrovu ni o udarcu čekićem!

    GENERALOVA SMRT JE PROUZROČENA JEDINO DVOSTRUKIM UDARCEM METALNE ŠIPKE!

    Što se tiče upotrebe policijskih iskaza u Alciri i Valenciji, Bayarrijeva knjiga je dragocjen doprinos za pisanje potpune i autentične biografije generala-viteza Vjekoslava Luburića. Međutim, 4-godišnje postojanje NDH-a u knjizi CITA EN SARAJEVO previše je obojadisano piskaranjem dr. Bulajića, dr. Goldsteina (oca i sina) i dr. Zuroffa. Za svu četvoricu njih i za Bayarrija NDH je bila nacistička država a general Luburić je bio fašista i nacista i u Jasenovcu je poubijao više od 500.000 nevinih Srba, Muslimana i Židova! Ni spomena nema o dr. Tuđmanu, akademiku Pečariću, dr. Jurčeviću, dr. Horvatu i prof. Mrkociju koji su svojim istraživanjima razgoličali taj Jasenovački "mit" i dokazali, da Titov MIRNODOBNI Jasenovac u broju žrtava uvelike nadvisuje Luburićev RATNODOBNI Jasenovac.

    U knjizi Francesca Bayarrija general Luburić je ZLOGLASNA osoba a ubojica i lažac Stanić je VRLO SIMPATIČNO opisan kao hrvatski revolucionarac! Na stranicama te knjige on bolje prolazi čak nego i sarajevski Nadbiskup Ivan Ev. Šarić. Ovaj hrvatski nadbiskup sveta života i svete smrti od Bayarrija je spomenut kao antisemita (sic)! Fra Branko Marić, miroljubivi i istinoljubivi sin Sv. Franje Asiškoga, u gore spomenutoj knjizi od Ilije Stanića je upleten u pogibiju generala Luburića! Mene, koji sam godine 1960. i od Nadbiskupa Šarića i od fra B. Marića blagoslov primio za tada započeti pothvat osvjetljivanja Bleiburške tragedije, danas sveta srdžba hvata radi tih gnjusnih ocrnjivanja naših velikana duha i uma. Ocrnjivanje njih i generala Luburića mira mi ne da pa zato, iako 88-godišnjak, opet letim u Valenciju na prevažan SASTANAK s Francescom Bayarrijem. Nadam se da ću povijesnom istinom osvijetliti likove naših velikana i heroja. U to ime, neka je njima i STOTINAMA TISUĆA hrvatskih mučenika vječna slava!

    John Ivan Prcela
    Cleveland, Ohio - 15. listopada 2010.
    Zadnja Promjena ( Ponedjeljak, 18 Listopad 2010 )

  6. #46
    http://vojnapovijest.vecernji.hr/nje...-godine-955469

    Stari generali su imali potpuno pravo kad su nakon bitke kod Vjazme i Brjanska savjetovali: „Ukopajte se prije zime…“ Neki od njih skupili su iskustva u Rusiji za vrijeme rata 1914. – 1918. Govorili su da bi zimi trebalo nastaviti rat s nekoliko temeljito opremljenih i dobro opskrbljenih divizija, a onda u proljeće početi veliku ofenzivu.

    Da se bitka za Moskvu započela samo četrnaest dana ranije, ili da kiša nije počela padati još četrnaest dana, bio bi grad sad u našim rukama. Da je – da je - da je -. Da je Hitler počeo „Barbarossu“ šest tjedana ranije kako je predviđeno prvobitnim planom, da je pustio Mussolinija da sjedi na starki na Balkanu i da je napao Rusiju u svibnju, da smo nastavili široko pojasnim prodiranjem umjesto što smo se zaustavili na jezeru „Šuće“, da nam je Hitler poslao zimsku odjeću. Da, da, da, da, - ali sada je prekasno." - Heinrich Haape, njemački sanitetski časnik

  7. #47
    Churchill je također rekao: „Kako znate, u Rusiji vlada zima. Tijekom dugačkih mjeseci temperatura može pasti vrlo nisko. Snijeg je, studen i sve ono što ih prati. Hitler je zaboravio rusku zimu. Mora da mu je školska naobrazba bila veoma nedostatna. Svi smo mi u školi učili o njoj, ali on ju je zaobravio. Ja nikad nisam tako teško pogriješio.“

    a čuj ovog panja, pa da ste vi englezi išli na sovijetski savez bili bi zaustavljeni već na poljskom teritoriju a o Moskvi Lenjingradu i Staljingradu mogli bi samo sanjat, sovijeti su praktički gledano bili poraženi 1941, ali zima ih je spasila da je bilo lijepo vrijeme mislim da bi danas ogromni hićo krasio crveni trg, i vjerojatno ne bi nosio naziv crveni trg već furerov trg.

  8. #48

  9. #49
    HRVATSKA I USTAŠTVO (31) drugi (2) dio

    KOLEKTIVNA ODGOVORNOST U IME PARTIJE ILI TITO JE GLAVNI KRIVAC ZA POKOLJ HRVATA

    Koliko mi je poznato još nema odgovora tko je stariji: kokoš ili jaje, drugim riječima: da li je starija glupost ili Hrvati. Odgovor možete pronaći u priloženom opisu dra. Zorana Božić.

    Donosim ovdje drugi dio (2) opisa: Tito je glavni krivac za ubijanje Hrvata.

    Prema Svjedočenju Koče Popovića i dr. Gabrijela Divjanovića, Tito je nakon proslave rođendana na nagovor generala Rankovića naredio da se za odmazdu pobiju svi hrvatski mladići rođeni između 1924. i 1927. u gradu i kotaru Zagreb, koji nisu zarobljeni u završnim operacijama II svjetskog rata, a njegov su kraj iz raznih razloga dočekali kod kuće. Naredba je izuzela osobe koje su pristupile jedinicama partizanske paravojske, te pojedince zdravstveno nesposobne za službu u oružanim snagama. Komanda grada Zagreba ovu je Titovu odluku uobličila u čuvenu . Tom je naredbom komanda uspjela podlo namamiti 7.800 mladića koji su se kojekuda skrivali, da se jave radi tobožnjeg . Odmah po partizanskom , izvršenom u vojnom objektu u Maksimirskoj ulici 63, mladići su stavljeni pod vojnu stražu i sprovedeni u logore Maksimir i Prečko. Odatle su noću, podijeljeni u dvije skupine, u četveroredovima odvedeni na usiljenu hodnju smrti pre ko Podravine, Slavonije i Srijema u logor Kovin u Vojvodini. Nakon neizrecivih zvjerstava izvršenih putem, u Kovin ih je živih stiglo 2.200, a u Zagreb se vratilo svega 58. Vjesnik je u nedjelju 27. 5. donio vijest , bolje reći rukovodi pokoljem Hrvata širokih razmjera, koji je upravo tada bio u punom zamahu. Vodnik OZNE i sudionik pokolja u okolici Krapine, a kasnije pokajnik Mladen Šafranko, osobno mi je svjedočio da je Tito dan, dva nakon svog rođendana obišao zatvor OZNE u Krapini, logore u Mirkovcu i Oroslavlju, te stratišta u Đurmancu i na Maceljskoj Gori. Ovaj se posjet mogao dogoditi isključivo između 26. i 28. svibnja. S udaljenosti od kojih 300 m Tito je promatrao ubijanje skupine od 500 do 600 nezakonito uhićenih svjetovnih osoba. Prema njegovoj naredbi svi su ubijeni sjekirama. Potom je prišao jami i naredio da se na tijela, koja su se još uvijek micala, nagrne zemlja.

    Prema partizanskom tisku, Tito je 28. svibnja otišao iz Zagreba u Ljubljanu, gdje je istog dana održao brojno posjećen govor. U njemu se neuvijeno i pobjedonosno pohvalio: . Prema svjedočenju borca pratećeg bataljona Franca Sečena, putem je obišao stratište u rudniku Barbarin rov na brdu iznad Laškog i stratišta u Trbovlju, gdje je izrazio zadovoljstvo metodologijom ubijanja. U rudniku su žrtve, nakon serijskog vezanja žicom, žive bacali u okomita rudarska okna i potom su za njima ubacivali potpaljeni dinamit. Prema svjedočanstvu Milovana Đilasa, Tito je u Ljubljani 28. svibnja, nakon govora i cjelodnevne proslave pobjede partizanske paravojske, mrtav pijan osobno naredio otvaranje novog masovnog stratišta na Kočevskom Rogu, koje je trebalo ubrzati spomenutih preostalih 200.000 zarobljenih . Tito pritom nije razbijao glav u utanačenjem bilo broja, bilo načina odabira zarobljenika i uhićenika za smaknuće na Kočevskom Rogu. To je pitanje prepustio svojim partizanskim životinjama. Odabir i broj žrtava kočevskog pokolja bili su stoga, kao dio tada široko razmahane stihije masovnog ubijanja, nasumični i slobodno improvizirani od Titovih krvoloka. Samo mjesto pokolja, pijani je maršal odabrao na savjet Franca Leskošeka Luke i Borisa Kidriča, svojedobno zapovjednika i politkomesara tzv. Glavnog štaba Slovenije, te Ivana Mačeka Matije, načelnika OZNE za Sloveniju. Sva trojica pozivnih ubojica, odlično su poznavali bespuća i pećine Kočevskog Roga, jer su se upravo u njima skrivajući neotkriveni održali cijelo vrijeme rata. Tito je tada u Ljubljani i okolici proboravio cijeli tjedan, odnosno razdoblje od 28. svibnja do 2. lipnja, kada se vratio u Zagreb i primio izaslanstvo katoličke crkve na čelu s biskupom Salis-Sevisom. Upravo tijekom tog boravka u Sloveniji, točnije 1. lipnja, Tito je prema svjedoč enju partizanskog koljača Jure s visokim partijskim i vojnim izaslanstvom obišao klaonicu na Kočevskom Rogu u vrijeme najžešćeg ubijanja ljudi.

    Nakon jednodnevnog boravka u Zagrebu 2. lipnja, Tito je nenajavljeno 3. lipnja ponovno otišao u Sloveniju i konspirativno se krećući, susreo s maršalom Crvene armije i zapovjednikom ukrajinske fronte F. I. Tolbuhinom, te ga pritom odlikovao ordenom . Vjesnik nije naveo mjesto i vrijeme susreta, no izvijestio je . Svjedok Sečen tvrdi da je Tito uistinu obišao okolicu Celja, no prvenstveno klaonicu ljudi koja je radila punim pogonom. To su bili eksterminacijski logori Bezigrad i Teharje dupkom puni zarobljenika i uhićenika, te okolna stratišta. Tito je isti dan obišao logor i šumu Tezno kraj Maribora. Sečen navodi da nikada u životu nije vidio ništa slično. . Tito je naredio da se jame zatrpaju čim prije, ako treba i uz uporabu strojeva. Idući se dan ovaj ko munistički krvolok opet pojavio u Zagrebu, gdje je boravio dva dana. U ponedjeljak 4. lipnja primio je zagrebačkog nadbiskupa Stepinca, a u utorak 5. lipnja Papinog izaslanika Marconea. U utorak ujutro Tito je posjetio partizanske ranjenike u Vojnoj bolnici Rebro, gdje se zadržao preko 2 sata. Pritom se zanimao je li bolnica do kraja očišćena od . Zapovjednik Vojne bolnice Rebro, partizanski kapetan dr. Julius, svom je maršalu podnio slijedeći prijavak. , pri čemu je vjerojatno mislio na jamu Jazovku.

    Odmah nakon posjeta Rebru, Tito je u pratnji generala Rankovića otišao u Bjelovar, gdje je prvo posjetio Komunistički koncentracijski logor za eksterminaciju Hrvata Bjelovar i stratište Lug, a potom skupinu ubojica počastio pićem u hotelu Grand. Bjelovarski je logor bila važna postaja u hodnjama smrti i vrhovni je zapovjednik osobno izdao potrebna uputstva za što djelotvornije odvijanje kanibalskog pokolja Hrvata. Tito je potom iz Bjelovara pravcem današnje podravske magistrale krenuo prema Osijeku. Kolona vozila je uz rubove ceste stalno nailazila na nepokopane, unakažene ljudske leševe, zaostale iza prolazaka hodnja smrti. Vozila su u nekoliko navrata obišla četveroredove izgladnjelih i krajnje iscrpljenih, polugolih ljudi, koji su se usporeno vukli cestom pod partizanskom stražom. Prema kazivanju generala Koče Popovića, od 9. svibnja nadalje, samo na relaciji Bjelovar-Kovin, u pokretu je istodobno bilo 26 ešalona ratnih zarobljenika i uhićenih civila, a sv aki je brojio od 3 do 5 tisuća ljudi. Tim je pravcem tijekom dva mjeseca, ususret pomno razrađenom stroju za ubijanje, prošlo 200.000 ljudi, od kojih je rijetko tko preživio. U poslijepodnevnim satima 5. lipnja, pretekavši kolone iznemoglih Hrvata koje je poslao u smrt, Tito je nenajavljeno ušao u Osijek i posjetio ranjenike u vojnoj bolnici Tvrđa. Istog je dana noćio na nepoznatom mjestu u Osijeku. U srijedu 6. lipnja rano ujutro, obišao je veliki logor u Kovinu i nakon toga se skrasio u dvoru srpskih kraljeva u Beogradu. Vjesnik je prigodom završetka kanibalskog razdoblja između 19. svibnja i 6. lipnja 1945., tijekom kojeg je Tito izravno zapovijedao pokoljem cvijeta hrvatske inteligencije i mladosti, donio kratku vijest.

    Najzorniji prikaz Titove uloge u pokolju hrvatskog stanovništva tijekom proljeća i ljeta 1945. pružio je general Koča Popović, u svjedočanstvu izrečenom nakon što je pao u Titovu nemilost i bio lišen svih partijskih i državnih dužnosti. Popović tvrdi da je Tito rukovođenje svim važnim političkim i vojnim zadaćama uvijek čvrsto držao u svojim rukama i nikada ga nije prepuštao svojim suradnicima. Takav je odnos imao i prema zahtjevnom i složenom pothvatu eksterminacije Hrvata, Nijemaca, Mađara i Šiptara koncem II svjetskog rata. Tito je tih dana s najpovjerljivijim suradnicima satima sjedio nad zemljovidima zarobljeničkih , naredbama za otvaranje stotina logora i planovima za što djelotvornije i što okrutnije ubijanje svojih političkih i klasnih neprijatelja. Prema Kočinom navodu, maršal prema svojim žrtvama, kako iz neprijateljskih, tako i vlastitih, komunističkih redova, nije osjećao nikakvu sućut. Bio je teško poremećena ličnost, kojoj dostojanstvo i životi ljudi nisu značili ništa. Bolesno je uživao gledajući krvoločno mučenje ljudi i sam čin gašenja ljudskih života. Tito se više puta javno hvalio kako je pokolj Hrvata izvršen 1945. njegov doktorat znanosti na univerzitetu komunističke revolucije, čime je javno preuzeo vrhovnu zapovjednu odgovornost za taj zločin bez zastare. Pri njegovom izvršenju nitko nije evidentirao imena i broj ubijenih ljudi. Jednostavno rečeno, zemljom su se valjale kolone iznemoglih zarobljenika i uhićenika, te punile zatvore i logore. Ubijanja su bila svakodnevna uz nastojanje da ih se pobije što više u što kraćem roku. O metodologiji nitko nije vodio računa i ona je bila prepuštena izvršiteljima.
    Pored osobnog izdavanja brojnih naredbi za , te javnog preuzimanja vrhovne zapovjedne zločinačke odgovornosti, Tito se nije libio javno pohvaliti i brojnošću pobijenih 1945. godine. Ona prema službenom partijskom izvješću iz 1952. iznosi 586.000 ljudi. Unutar tog broja preko 500.000 žrtava činili su Hrvati. Uz svog vrhovnog zapovjednika i vrh zapovjedne piramide, dobro su poznati i neposredni izvršitelji tog genocida. To su bili tadašnja tzv. Jugoslavenska armija, postrojbe KNOJ-a i OZNE, organi >narodne vlasti> zvani Narodno oslobodilački odbori i njihovi odsjeci unutrašnjih poslova, te mnogobrojno srpsko stanovništvo, koje je prema Titovu naputku dovedene hrvatske uhićenike ubijalo s posebnom nasladom, u velikom broju i iznimno okrutno. Istaknute komunističke ubojice, od maršala Tita pa do Pavla Lovasića, vlasti Republike Hrvatske su, poput jugoslavenskih, izdigle na <čast oltara revolucije> i njihovim imenima prozvale u lice, trgove i parkove, kako bi udruženim snagama, plešući Kozaračko kolo, nastavili s ruganjem žrtvama hrvatskog genocida izvršenog prije šezdeset godina. Ni jedan od dostupnih počinitelja tada izvršenog ratnog zločina protiv hrvatskog naroda nije podvrgnut kaznenom progonu. Sadašnji najviši hrvatski državni dužnosnici pljuju po neoznačenim grobištima partizanskih žrtava daleko bogohulnije od svog uzora Josipa Broza Tita.

  10. #50

  11. #51
    Super ugledni član Bukowski avatar
    Datum registracije
    Jan 2012
    Lokacija
    Skoro pa Slovenija
    Poruke
    1,285
    Citiraj Prvotno napisano od NorthStand Vidi poruku
    čita san negdi kako se prijavilo bilo masu dobrivoljaca,čak duplo od traženog ako se ne varan,čita san i podatke kolko ih se vratilo,izginilo,itd,ali nigdi nisan naša podatke odakle je bila,bar većina te regimente?
    Ili ih je,kako se javljalo dobrovoljno,bilo odasvud,dva tamo,tri namo?
    Zna li se to,ono,popis imena i odakle su vojnici bili?
    -"The problem with this world is that intelligent people are full of doubts,while idiots are full of confidence."
    Hank

  12. #52
    čini mi se da je riječ o 4500-5000 hrvatskih junačina koje su se išle sučelit s komunističkimi zvijerima u staljingrad, uglavnom ono što treba reći je sljedeće bilo je tu i drugih nacionalnosti, od čega su muslimani činili skoro trećinu te pukovnije, no većinom su to bili Hrvati iz svih krajeva NDH, dragovoljci ustali u borbu protiv boljševizma. uglavnom bolje upast zvijeri u dvorište, nego čekat da ta zvijer tebi upadne u dvorište, to je očito bila njihova logika. na žalost, nisu uspjeli kao ni oni koji su ih unovačili, ali su ostavili dubok trag na ulicama staljingrada današnjeg volgograda, poznato je niz junačkih podviga ove pukovnije, zauzeli su čak tvornicu crveni oktobar u staljingradu, koju nijemci kasnije nisu uspjeli obranit. i još je bilo niz nagrađivanja za iskazanu hrabrost od strane nacista, i Nijemci su jako cijenili njihov doprinos u borbi protiv zajedničkog neprijatelja.

    sve u svemu, jedna tmurno žalosna vremena u kojima će imena ovih ljudi trajno ostat zapisana. oni nisu žalili svoje živote zbog svojih ideala, i zamarali se političkim frazama tipa "samo budale ginu za ideale", ja bih rekao samo budale nemaju ideale ni životne vrijednosti koje sljede u svom životu.

    nego vezano uz temu, sviježi on topic. odličan mi je večernjak, s ovim vojnim informacijama iz 2 svijetskog rata, vidi se da nisu ideološki obojani i da iznose gole činjenice pa neka svatko u svoje ime sudi o tome što god hoće.
    http://vojnapovijest.vecernji.hr/tes...-hummel-964345

    Posljednje uređivanje od NorthStand : 01-10-2014 at 17:31

  13. #53
    Američka pomoć Sovjetskom Savezu bila je značajna kada se radi o proizvodima kao što su, na primjer, mesne konzerve (480% ukupne sovjetske proizvodnje u tom razdoblju), obojeni metali (od 76% do 223% za različite metale), životinjska mast (107 %), vuna (102%), automobilske gume (92%) i eksploziv (53%). U velikom broju su isporučena i teretna vozila (375 tisuća), džipovi (51,5 tisuća), bodljikava žica (45 tisuća tona), telefonski kabeli (760 tisuća milja), telefonski aparati (189 tisuća). Što se tiče najvažnijih vrsta naoružanja, uvezeno je 12% tenkova (u odnosu na broj tenkova proizvedenih u SSSR-u), 20% bombardera, 16% lovačkih aviona, 22% ratnih brodova. Posebno je važno istaknuti isporuku 445 radara.

    i ovo je kao zanemarivo, pa da je hitleru netko imao u vrijeme staljingradske bitke ovo dostavit, ma šta ovo da mu je netko dostavio petinu ovoga, on bi ruse zgnječio ko mrave. ovako je povijest ispisala svoju stranicu, Ameri nisu ginuli ali su se zato pobrinuli da preko komunista spriječe svoje velike žrtve, a opet kroje sudbinu europe i svijeta nakon rata. dakle Rusi po dobrom starom običaju topovsko meso, ali drug Koba ionako nije za žalit taj manijak je bio spreman pobit sve u SSSRu, samo da on ostane živ i da mu komunističko carstvo i dalje traje. ali uvjeren sam da bi mu sve to bilo džabe, da su ameri vojno podržali nijemce otišo bi on u stečaj ko i hitler. presudno je bilo to, kad su ameri vojno i materijalno počeli opskbljivat VBritaniju i SSSR. da nije bilo te silne pomoći, ova dva europska krkana Churchil i Staljin ne bi doživjeli ni zimu 1941. iako se priča da je najveća pomoć počela stizat 1943, to je nebitno jer da je bilo koja od tih sila stala na stranu hitlera odnosno njemačke, nijemci bi pobjedili u ratu. nijemci su sami ratovali, protiv tri najače sile tog vremena, SAD SSSR-a i VBritanije, oni sami taj rat nisu mogli dobit, fašistička italija je bila vojno inferiorna SAD VBritaniji i SSSRu, tako da to nije savez preko kojeg je hitler mogao računat na pobjedu u ratu. francuzi su se pokazali kao vojno nezreli i nedorasli, ali u kopnenom smislu ni SSSR nije mogao parirat Nijemcima sve do te bitke za staljingrad, tako da ne znam zašto netko ismijava franuze kad su oni spletom nesretnih okolnosti bili prvi na udaru nikad jače vojne sile. wehrmacht je bio najjača kopnena vojska u svijetu tada, i tek sredinom rata crvena armija preuzima primat, crvena armija je uvijek imala više ljudi i mehanizacije ali nije se s tom zastarjelom tehnologijom mogla nosit protiv nijemaca, tek kad su modernizirali tenkove i avione i pokrenuli potpuno novi val vojne proizvodnje, su poečeli koliko toliko parirat nijemcima ali su i dalje imali veće gubitke od nijemaca na istočnom frontu, ali nijemcima je i to bilo nedovoljno da se rat preokrene u njihovu korist.
    Posljednje uređivanje od NorthStand : 01-10-2014 at 18:29

  14. #54


    Frankfurt 1944...



    Frankfurt danas....

    "mislili su neki da nijemaca neće biti, ni veselje svoje nisu znali kriti, ali njih još uvijek ima, tu su i dominiraju svima."

  15. #55

  16. #56
    IZIŠLA KNJIGA "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA"‏

    Pojašnjenje svim Hrvaticama i Hrvatima koji su željni imati već danas, petak 10 lipnja 2014., izišlu iz tiska knjigu "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" : Kliknite na priložene linkove gdje ćete moći pronaći sve ono što vas zanima: koliko knjiga košta, popust, poštarina itd. Knjiga ima preko tisuću stranica, 18 slika, tvrdi uvez, poštarinu za tuzemstvo plaća Izdavač/Nakladnik Despot Infinitus, a za inozemstvo naručitelj knjige ili knjiga. Kada otvorite prvi link Kamenjar.com iđite dolje do dna opisa gdje ćete vidjeti: kako knjigu naručiti te kliknite na: Ovdje. , tada će vam se otvoriti gdje i kako dalje postupati.

    S poštovanjem svima. Otporaš.


    http://kamenjar.com/iz-tiska-je-izas...aksa-luburica/

    Bog Mile,

    ljudi ne mogu uplaćivati sami od sebe jer moramo imati podatke o uplatitelju, da znamo kome šaljemo knjige, kao i zbog poštarine, jer poštarinu za Hrvatsku mi plaćamo, a za inozemstvo plaća naručitelj.

    Svi koji žele knjigu najlakše neka se jave na e-mail - prodaja@despot-infinitus.com

    Telefonski broj 00 385 1 58 00 064 ili mobitel 095 111 01 75

    Tu je i naš web portal za sve informacije - http://despot-infinitus.com/portal/p...-manju-cijenu/

    Pretprodaja će biti do izlaska knjige iz tiska, znači do kraja tjedna, nakon toga će biti puna cijena, a na veće količine svakako da omogućujemo popust, sve ovisi o količini. Za tako nešto valja se javiti kolegi iz prodaje na gornje kontakte.

    Za portal kamenjar.info dovoljno je da prenesu sve s našeg web portala.
    Posljednje uređivanje od Bobani : 10-10-2014 at 17:39

  17. #57
    Citiraj Prvotno napisano od splicho343 Vidi poruku
    @bukowski...ako si već stigao do Irvinga to je korak naprijed, itekako.

    Naravno da postoje blesave teorije zavjere (Hitler je bio žid, sponzorirali su ga židski cionisti itd.) ali zanimljivo je koliko su Irvinga puta uhitili radi revizionizma, jer kao, on širi laži.
    Dok onaj luđak Alex Jones, niko ga nije taka.



    Drago mi je da je ova tema otvorena...uglavnom nemam sad vrimena za sve komentirat ali strpi se.

    Supruga mu je židovka. I zato on uvijek pizdi o "eliti", "iluminatima", "bildeberzima","trilateralnoj komisiji", "jezuitima" i sl. ali nikad o židovima i cionistima. I zato ga niko ne dira.

  18. #58


    "Rođen sam od oca Mate i majke Anice 08. rujna 1921. godine, u Studencima, kotar Imotski. Moji roditelji su 1923. godine s obitelji preselili u Bosanski Brod. Pučku školu završio sam kod časnih sestara u Bosnskom Brodu. Srednju građansku školu započeo sam pohađati u Slavonskom Brodu, da bi u listopadu 1934. godine bio trajno isključen iz srednje škole, sa zabranom školovanja na području Kraljevine Jugoslavije, bez prava polaganja slobodnih ispita.Razlog za ovako drastičnu presudu tzv. „Kraljevine Jugoslavije" bio je u mom ponašanju i djelovanju. Naime, javno sam prosvjedovao protiv nasilja koje su vršili srpski žandari nad hrvatskim narodom u mom kraju, nosio sam hrvatsku trobojnicu, unatoč zabrani od strane režima Aleksandra Karađorđevića, odbijao sam pisati školske zadaće na ćirilici, te sam dijelio ustaške letke.

    20.04. 1938. godine pristupio sam Ustaškom pokretu, te položio ustašku prisegu, zavjetujući se da ću se boriti svim sredstvima za ostvarenje samostalne i Nezavisne Države Hrvatske. Po proglašenju NDH, stupio sam u hrvatsku legiju, osnovanu za brzu vojničku izobrazbu u Brucku, na Leiti, u blizini Beča, gdje su nam vojnički instruktori, častnici i dočastnici bili uglavnom gradišćanski Hrvati. Nakon završene izobrazbe, vratio sam se u Zagreb i stupio u postrojbe hrvatske vojske, koja je bila u formiranju. 18. veljače 1942. godine dragovoljno sam stupio u redove Ustaške Obrane, kojoj je na čelu bio Maks Luburić.

    U ožujku 1942. godine premješten sam na novu dužnost, u logor Stara Gradiška, također u administrativni odjel Upraviteljstva logora. U Staroj Gradišci sam jedno vrijeme bio i pobočnik zapovjednika logora. Na dužnosti u logoru Stara Gradiška ostao sam do konca listopada 1942. godine. Drugog studenog 1942. godine nastupio sam na novu dužnost u Radnom i sabirnom logoru u Jasenovcu, unatoč mojim zahtjevima za premještaj u borbene satnije. U međuvremenu sam promaknut u čin poručnika.

    Dana 01. kolovoza 1944. godine, u Radni logor Jasenovac došla je u službeni posjet komisija Međunarodnog crvenog križa, koju je predvodio dr. Julius Schmidlin, švicarski Židov. O tom posjetu, dr Schmidlin je centrali Crvenog križa u Švicarskoj poslao pozitivno mišljenje o stanju i postupanju sa zatočenicima u logoru.

    Na 31. prosinca 1944. godine oženio sam se sa Nadom, mlađom sestrom generala Maksa Luburića. U braku sa suprugom Nadom imam dva sina, Antu i Tomislava, kćer Marijanu, te unuke i praunuke. Nakon povlačenja hrvatske vojske, u svibnju 1945. godine, pa sve do rujna 1946. godine, živio u Koruškoj, Austrija, gdje sam sa mojim šogorom, pukovnikom Jakovom Đalom čuvao Poglavnika. Desetog travnja 1946. godine, u Austriji mi se rodio sin Ante, kojemu je Poglavnik bio kum na krštenju.
    .
    Pošto sam nabavio potrebne osobne dokumente i dobio ulaznu vizu za Republiku Argentinu, sa suprugom, djetetom i jednom grupom Hrvata sam 1947. godine iz Genove otputovao u Buenos Aires. Do mog dolaska u Zagreb, Hrvatsku, 18. lipnja 1998. godine živio sam u Španjolskoj, Također, u rujnu. 1972. godine u Španjolskoj sam organizirao legalnu obranu hrvatskih otmičara, unatoč zahtjevima švedske vlade za izručenjem istih.

    Posredstvom admirala don Luisa Carrero Blanco-a, general Franco mi je obećao da će, ako bude zbog političke situacije potrebno, otmičare osuditi i na 30 godina zatvora, ali da će ih pomilovati nakon tri mjeseca. General Franco je održao riječ. Aktivno sam sudjelovao u slanju oružja iz Argentine za hrvatsku vojsku, jer je Hrvatska bila pod embargom. Godine 1994. dobio sam Domovnicu i hrvatsku putovnicu.

    Znakovito ja, da je mjesec dana prije mog službenog otkrića u Argentini, Okružni sud u Beogradu otvorio kazneni postupak protiv mene zbog ratnog zločina i genocida, a sve uz desetak „svjedoka", sve Srba i Židova iz Beograda i Niša, koji su, kao „očevici" mojih navodnih „zločina" davali izjave pred sudom u Beogradu, kao i na mom suđenju u Zagrebu. Dakle sve je bilo usklađeno između Beograda i stanovitih „domoljuba" u Zagrebu.

    Moj proces ulazi u anale prijašnjih montiranih i monstruoznih procesa protiv nadbiskupa Stepinca i dr. Andrije Artukovića. Nije mi dopušteno suočavanje svjedoka, koji bi pobijali navode navodnih svjedoka „očevidaca", a čiji iskazi su uzeti kao temelj za moju osudu.
    Da, osuđen sam na 20 godina robije, bez poštenog suđenja, na način kao što su moj otac Mate, ubijen 1945. u Mariboru, i moj brat Ivica ubijen također 1945. u Zagrebu, kao i tisuće drugih nevinih Hrvata poubijnih bez suda i suđenja."

    Dinko Šakić, Zagreb, travanj 2008

  19. #59

  20. #60

+ Odgovori na temu

Pravila pisanja poruke

  • Ne možeš otvoriti novu temu
  • Ne možeš ostaviti odgovor
  • Ne možeš stavljati dodatke
  • Ne možeš uređivati svoje postove