Sporna pitanja hrvatsko - bošnjačkog ( tada muslimanskog ) sukoba

[bandira]

Sa sastanka od 8. siječnja 1992. godine, sudac izdvaja Tuđmanove riječi da su »Europa i ostatak svijeta skloni poticanju podjele BiH između Srbije i Hrvatske kako bi se izbjeglo stvaranje islamske države u Europi«.

»Franjo Tuđman sa svoje strane izriče pretpostavku o stajalištu Europe u pogledu podjele BiH; to mi jača osjećaj da je Franjo Tuđman bio svjestan da je podjela stvar nadležnosti međunarodne zajednice, a ne njegove volje«, zaključuju sudac Antonetti.

Iz transkripta sa sastanka 15. srpnja 1993. na kojem su bili Tuđman, Mate Granić, Gojko Šušak i Janko Bobetko, sudac izdvaja Tuđmanove riječi da u BiH nema jedinica HV-a. »Te riječi su važne jer dovode u poteškoće teoriju o međunarodnom oružanom sukobu. Treba primjetiti da su na sastanku najviši dužnosnici Republike Hrvatske i da nema nijednog razloga za travestiju jer se svi sudionici poznaju i zajedno rade pod vodstvom predsjednika Republike.«

Sudac izdvaja i transkript sa sastanka od 23. studenoga 1993. kada je Tuđman na sastanku sa Šuškom i Bobetkom rekao da će osim dobrovoljaca u BiH poslati i redovne postrojbe HV-a. »Neosporno izgleda da dolazi do promjene smjera. Tuđman kaže da je spreman poslati redovne postrojbe«, zaključuje sudac.

Antonetti navodi više dokumenata u kojima se Tuđman zauzima za suradnju Hrvata i Muslimana u BiH.

[bandira]

Sa sastanka VONS-a od 27. studenoga 1992., Antonetti navodi »nedvosmislenu« Tuđmanovu izjavu da BiH treba organizirati kao zajednicu triju konstitutivnih naroda te da, ako međunarodna zajednica dopusti Srbima da imaju svoju regiju, Muslimani trebaju biti saveznici s Hrvatima.

Također se navodi što je Tuđman rekao na sastanku 5. prosinca 1992. »o značenje bosanske Posavine za sigurnost Republike Hrvatske, a da je pri tom ne prisvaja te ponavlja da BiH treba organizirati kao zajednicu triju nacija«.

Sa sastanku Tuđmana, Davida Owena i Cyrusa Vancea 20. siječnja 1992. Antonetti tumači transkript kao »ponovnu potvrdu da Tuđman poziva na suradnju Hrvate i Muslimane, da je rezerviran prema ideji nekih Hrvata da neke pogranične općine u BiH treba pripojiti Hrvatskoj, savjetujući im da organiziraju referendum i da trebaju surađivati s Muslimanima«.

Prema transkriptu sa sastanka VONS-a od 27. travnja 1993. Tuđman je izjavio da svijet neće dopustiti etničko čišćenje i da treba naći kompromis, koji bi mogao biti na tragu planova međunarodnih posrednika Ahtisaarija, Cutileira, Vance i Owena. Također je rekao da bi »ustupci u istočnoj Slavoniji i Baranji bili najmanje bolni za Hrvate«.

[bandira]

Sudac Antonetti na temelju toga transkripta zaključuje kako je »jasno da je Tuđman za međunarodno rješenje i da osuđuje etničko čišćenje«. Sa sastanka VONS-a od 11. svibnja 1993. sudac izdvaja izjavu Josipa Manolića. »Najčudnija je izjava Josipa Manolića, prema kojoj BiH ne može postojati i da je rješenje u tome da se ostavi mala Bosna s muslimanima«, kaže sudac Antonetti.

Što se tiče dokumenata iz Bosne i Hercegovine, Antonetti navodi da je za razliku od hrpe dostupnih dokumenata iz Hrvatske, iz BiH bilo dostupno samo njih šest.

»Proučavanjem tih dokumenata otkriva se da je izvor sukoba između Hrvata i Muslimana u dubokom neslaganju političara dviju zajednica oko sudbine BiH nakon referenduma o neovisnosti 29. veljače«, kaže sudac Antonetti opisujući različite poglede dviju strana o unutarnjem ustrojstvu zemlje prije organizacije referenduma.

Sudac Antonetti u svom izdvojenom mišljenju zamjera tužiteljstvu na selektivnosti pri uvođenju dokaznih materijala.

»Čini mi se da ja apsolutno potrebno reći, kada na terenu koegzistira više suprotstavljenih strana uz nazočnost triju vojski (VRS, HVO i ABiH), da se jedan događaj može razumjeti samo kroz horizontalno ispitivanje tih zločina, a ne kroz dokumente koji dolaze od jedne vojske, dokumente koji idu u pravcu teze tužitelja«, kaže Antonetti.

[bandira]

Izviješća CIA
http://www.foia.cia.gov/collection/b...ton-presidency

jedan od izvještaja "SECRET" iz prosinca 1991. kaže da bi najbolje rješenje za BiH bila podjela kroz dogovore pa da se muslimani priključe RH ili da ostane neka manja muslimanska država.
Dalje se kaže da je Izetbegović već pod utjecajem Libije i još nekih zemalja ali je to zacrnjeno.

Drugi izvještaji iz siječnja 1993. potvrđuju da se u jednadžbu umiješao još jedan globalni igrač - Rusija na strani Beograda.
To je poslije rezultiralo dogovorom Kontaktne grupe za opstanak RS jer se za sve morao postići dogovor sa Rusijom.

Drugi izvještaj "SECRET" iz 1.veljače 1993. kaže da će u slučaju propasti VO plana "bosanska" Vlada
"gotovo sigurno nastaviti pokušaje da vojnom silom zauzme teritorije i izazvati vojnu interveciju zapada"

dalje u izvještajima je detaljno dan pregled američkih dilema oko izravne vojne intervencije u BiH i oko VO plana koji po njima nije dobar okvir za mir.


Što se tiče ovih novih izvještaja CIA-e možemo viditi tri stvari
1) da ni USA u početku rata u BiH nije vjerovala u opstanak cjelovite BiH
2) da je Alija tokom 1995. počeo javno zagovarati islamsku državu i protiv multietničke BiH (tvrdeći da je Federacija Tuđmanova podjela BiH)
3) da je u USA postojao strah od stvaranja takve islamske države što je determiniralo odnose unutar Federacije (jak položaj hrvata) ali i stvaranje same Federacije

Odnosno vidimo da sama HZHB/HRHB ili stavovi hrvata u BiH ni u jednom trenutku nisu predstavljali nikakav problem u međunarodnim krugovima.
Sve dok ovaj prostor amerikanci nisu ustupili britanskoj imperijalističkoj politici Zapadnog Balkana !

[bandira]

transkript sa sastanka održanog 2. lipnja 1993, na kojem su bili Tuđman i međunarodni posrednici David Owen i Thorvald Stoltenberg. Na tom je sastanku Tuđman predlagao da se UNPROFOR rasporedi na granice BiH sa Srbijom i s Hrvatskom.
Datum je vrlo bitan za razumijevanje laži o Tuđmanovoj politici prema BiH !

Dakle, Tuđman se zalaže za "zatvaranje" granice od strane UNPROFOR-a u vrijeme prve muslimanske strateške ofanzive, odnosno na vrhuncu tog sukoba koji su strateški započeli muslimani.
Sam ovaj potez Tuđmana u tom trenutku govori u prilog činjenice da nisu hrvati započeli sukob , već muslimani.

Druga stvar, ovaj Tuđmanov potez dolazi mjesec dana nakon što ga je Manolić u svibnju nagovarao na podjelu Bosne , nakon čega bi ostala ""neka mala muslimanska zemljica" !
To govori u prilog činjenice da Tuđman nije htio ni podjelu BiH !

Treća stvar, UNPROFOR zatvara granicu prema BiH čime je nemoguće da Tuđman na vrhuncu sukoba sa muslimanima neprimjećeno šalje HV u Bosnu.
Ta činjenica govori u korist istine da službena HV nije sudjelovala u sukobima sa muslimanima.

Četvrto, upravo tih dana službeno je proglašeno da je Vance-Owen (prihvatili ga hrvati) plan propao i kreće nova runda kaosa u BiH.
Ta činjenica govori o tome da Tuđman nije koristio taj kaos za postizanje vojnih ciljeva za razliku od ABiH koja je pokrenula stratešku vojnu ofenzivu na hrvate !

[NorthStand]

[kiša]

9. studenog 1993. srušen je detonacijom eksploziva na lijevoj obali Neretve Stari most u Mostaru. Most je veledjelo osmalijske arhitekture u Hercegovini građen 1566.-1577., graditelj je bio Mimar Hajrudin. Most je u potpunosti obnovljen 2004. i od 2005. uvršten u popis svjetske baštine UNESCO-a. Za vrijeme muslimansko-Hrvatskog sukoba 1993. most je srušen postavljanjem eksploziva od nepoznatog počinitelja na lijevoj strani obale Neretve. Ranije je optuživan general HVO Slobodan Praljak, zaslužan za oslobođenje Mostara od srpske okupacije 1992. No kako je general Praljak bio razrješen dužnosti načelnika GS HVO dan ranije, nije bilo moguće da je on dao zapovijed za rušenjem mosta 9. studenog. Također za vrijeme napada srpskih paravojski i JNA na Mostar 1992., general Praljak je zaslužan za obranu i očuvanje mosta od srpskog razaranja. U optužbama se pretpostavljalo da je most srušen tenkovskom granatom, no naknadnim vještačenjem tri neovisna stručnjaka dokazano je da tenkovskom granatom nije bilo moguće rušenje i da eksplozija tenkovske granate pod tim kutom nije mogla srušiti most. Uvidom u originalne snimke koje su čak 50 sekunde duže od onih prikazanih u medijima utvrđena je detonacija eksploziva na lijevoj strani obali Neretve koja je uzrokovala rušenje mosta. Kako je cijeli most bio pod nadzorom bošnjačko-islamističke Armije BiH koja je i jedina imala pristup mostu opravdano je pitanje jeli je most srušen u svrhe propagandno-obavještajnog rata.

[Inkvizitor]

Jedan od zadnjih napada na Vitez,opisan od strane učesnika "druge"strane...

Nekad davno, u ona vec zaboravljena vremena, dogodila se jedna noc. Bio je mjesec Ramazan i bio je rat u Bosni. Tople travnicke džamije su bile dupke pune, ljudi u safovima stiskali su laktove uz tijela da ih više stane – šesta je teravija, skracena, ratna.

Travnik. Stari vezirski grad, prošaran turbetima, šadrvanima, sahat-kulama, prepun džamija: Šarena, Alibegova, Jeni… sve lijepe, divota dunajlucka, iz davnih, iz turskih vremena, i u ramazanske dane uvijek pune, ciste, prostrane, tople, travnicke džamije.

U toj istoj noci sedamnaestog februara, ratne devedesetcetvrte godine, u jednom selu, jugoistocno od gradica Viteza, u hladnim sobicama skupili se ljudi, u svakoj po desetak njih, cetni vodovi, da vide šta ce i kako ce veceras. Zveckaju meci, svakom po dvadeset komada – dovoljno za jedan duži rafal, nema se više, komandant Cuskic je rekao da se može i bombama odraditi: dovoljno je prici blizu, pa ako treba i bajonetima!

U stari dio Viteza veceras se mora uci! U njemu se, u okuženju, nalazi 1600 žena, djece i muškaraca – onih isti koji su, gluho, na malim ekranima, pratili tragediju svoga naroda: u Bosanskoj krajini, u istocnoj Bosni, u… devedeset druge. Kako je to tada izgledalo daleko i nemoguce u Vitezu?!

Još jedna teravija je obavljena: ljudi lagano izlaze iz džamija; prepoznaju lica i u mislima prebiru ko veceras nije došao; mracnim sokacima žurno koracaju kucama, tamo ih ceka ono što je preostalo od iftara, nisu stigli sve dojesti – da ne propuste teravih-namaz . Valja rano leci, valja rano ustati.

Prošla je ponoc, prilike u bijelom bauljaju snijegom, borci, Krajišnici, idu u akciju: U svakom rancu po jedan mali, odrvenjeli kruh, jedan ''IKAR'' i jedna ''riblja'' – bogatstvo! Od kako je pocelo ovo sa Hrvatima postali su kao sove, danju spavaju i mudruju, a noci provode u borbi za opstanak. Zakrabuljeni u bijelim maskirnim odjelima, skoro pa da su nevidljivi (blago vremenu u kom su tama i studeni snijeg prijatelji covjeku!).

I dok se bijela povorka tiho provlaci klizavim putem kraj posljednjih, muklih, seoskih kuca, selo mirno spi, ni psi ne laju. Mještani kao da ne znaju za pokret vojske, za vecerašnju akciju; ispratili su Krajišnike, koje su primili po kucama, i sad leže u svojim toplim posteljama, uljuljkani snom, sanjaju mir: djecu kako rastu, otkose trave, na livadama krave…

Vole oni Krajišnike, rado im odvoje ponešto hrane, iako se nema, sevap je, jes' da ih ima svakakvih, ali dobri su borci.

Da, dobri su borci, možda i najbolji u Armiji BiH – to oni znaju, da nije tako ne bi im Vikicevi specijalci veceras bili u rezervi, u potoku, daleko od metaka, a za njih se mnogo toga culo.

''Vitez nocas mora pasti!'' – šapatom dobacuje neko, uz cerekanje, dok kao aveti klize izmedu neprijateljevih rovova. Idu im iza leda. Cistina je! zlokobna, prijeteca: lijevo, u zemunici pored štale, uz spaljenu kucu, neko kašlje – ustaša! Ni deset metara, mimo njega, u koloni, prolazi 40 ljudi; desno je livada, do pola prekopana tranšeom završenim sa rovom, srecom, veceras je prazan.

Pognuti, šunjaju se do ivice šume, studen im pojacava glad, dijele se u tri grupe: lijevo, desno i pravo. Oni pravo stižu do prvih kuca sela, kilometar udaljenog od starog dijela Viteza, tuda je najkrace za deblokadu. Grupa desno se razvila u strijelce i sad koracaju livadom ka mracnom jezovitom šumarku, tu je njihova linija. Lijevo krilo ide na zemunicu pored koje su prošli, da obezbjedi odstupnicu, da omoguci prolaz pojacanju.

Kroz zamracene prozore utuljeno sijere svijetla svijeca (one prave, parafinske, odavno su nadonještene svinjskom mašcu – zlo natjeralo), to mještani ustaju na sehur, da zaposte. I devedesettreca je bila gladna, ali ova devedesetcetvrta…uh!? Ipak, kad je covjek kod svoje kuce, nade se uvijek neki mrsniji zalogaj, da lakše dan u postu prode. I dok se noc rastace u dan, gutaju se posljednji zalogaji, srce kafa, jecmenuša, pa sve zalijeva vodom, ili šerbetom, a onda: nijet za post, pa sabah-namaz, pa ponovo u krevet, jer zima je, nema se šta tako rano raditi, i tako širom Bosne, gdje god se ne crni izgoreni duvar i ne puca puška ispod prozora.

Tromblonska mina, svoj kratki let završi blijeskom i detonacijom. Rafali… rucne bombe… dozivanja – na lijevom krilu je poceo napad, tamo su ''******'' iz 299. brigade, Maglajlije, njih deset, svi ostali su iz Sedamnaeste Slavne krajiške, dobrovoljci. Trinaestorica desno (vod Dženetske Hurije), uletješe u šumarak, sa drvecem suviše rijetkim da zaštiti a suviše gustim da se trci: bombe, tekbiri, rafali; uzavrela krv, stegnuta puška, grc na licu; hrabrost i drhtanje u brzoj, naizmjenicnoj rokadi.

Samir uskocio u zemunicu – poginuo.
Almo krenuo da pomogne jaranu – i on poginuo. Grupa koja je išla pravo, vratila se. Onima sa lijevog krila poginuo komandir u prvim rafalima, pa se povukli, i 37 boraca je ostalo odsjeceno od glavnine. Svi su sada u šumarku, gaze tranšeima do pasa u vodi, leže u mokrom snijegu, hladnoca i umor polako cine svoje. Treba izvuci tijela poginulih, a svice.

Ustaše se dovikuju, sad ce poceti sa eksplozivnim napravama, treba brzo djelovati. Salko, puzeci kroz tranše, krece ka zemunici, po tijela poginulih.
Rafal ga odiže od zemlje, poginu. Ostadoše sva tri tijela neizvucena, po prvi put u Prvoj ceti, Prvog bataljona Sedamnaeste.

Po kucama u selu, šapucu se dove i sureta, niko više ne spava, svi su zabrinuti, nervozni, prestrašeni. Dolje, u potocima ispod sela, veceras se gine i ubija. Ispod svakog krova, u bunovnim glavama, prebiru se teške misli: ako Krajišnici provale, onda ce i naši muški morati ici da pomognu; ako ne provale, pokušace ponovo neku drgu noc, opet besanu; a šta ako odu odavde na neku drugu liniju? Šta ce biti sa nama? Poklace nam djecu…?!

Odnekud pade snijeg i spusti se magla, i pomognu Krajišnicima da se izvuku preko ledine, preko minskog polja, brisanog prostora, a vec se bilo razdanilo. Izvukli su ranjene, samo ne poginule, oni ostadoše.

Cim se dokopaše prvih kuca, docekaše ih stanovnici, zabrinuta cela i široke ruke, dodaše im da jedu ono što je preteklo od sehura, onima koji ne poste, a ima ih takvih!? Ma dali bi im i više samo kad bi imali, eh, kakvi su to borci, ti Krajišnici.

EPILOG




Veliki dan je poceo bajram-namazom: sve travnicke džamije su bile prenapucene; ljudi, u osmijeh razvucenih lica, izlazili su iz njih, pružali ruke jedni drugima, grlili se, cestitali; grmili su rafali, kao da ponovo pada Jajce.

Danas je Bajram, veliki muslimanski praznik: svi pokazuju svoja najbolja odijela, neki ih cuvaju samo za ovaj dan; svuda raznobojni mirisi, širom otvorena vrata, puni stomaci; za danas su pripremljena najljepša jela, danas gazde dijele sirotinji, i šakom i kapom, danas niko nije gladan… i sunce danas nekako jace sja!

U istom gradu, na šehidskom mezarju, isto sunce obasjava tugom zasjenjena lica. Tišinu ispunjava dobovanje busenja o daske kabura i udaljeni žamor caršije koja slavi. Sedamnaesta se okupila da obavi dženazu, jednom od svojih- rahmetli- Alminu, šehidu inšallah. Tri dana prije ukopani su Salko i Samir. Tijela sve trojice došla su u razmjenu, a tri dana nakon njihove pogibije potpisano je primirje sa HVO-om. Vitez nije pao, ali, uskoro ce u njega da se ide kao nekad, kao da ništa nije bilo, kao da mezari u Travniku nisu stvarni.

I ovaj put je domacih malo došlo da isprati Krajišnika, oni imaju lijepe džamije, tople, ciste, prostrane, i ne propuštaju ici u njih ni kada je rat, kada je na liniji odbrane potreban svaki covjek.

Bilo je to davno, u ona vec zaboravljena vremena, dolaze novi ramazani a za njima i bajrami, do Travnika dvije carevine daleko: je li snijeg ugažen oko mezara, dolazi li iko, pamti li?

Edin Ramulic
Februar 1997. godine