Sporna pitanja hrvatsko - bošnjačkog ( tada muslimanskog ) sukoba

[Inkvizitor]

Nema veze to sa cifrom niti koncentracijom stanovništva..Tvrdiš da su stolački Bošnjaci bili neki prijeteći faktor, ili Bošnjaci Ljubuškog ?
Ima li dakle ijedan primjer sličan tuzlanskom, jer eto Sarajevo ćemo uzeti da je bilo pod posebnim okolnostima ( opsada )

Sad pročitaj još jednom ovo :

Osvajanjem Srednje Bosne Tuzlanska regija je bila otok i nije bilo potreebe za klasičnim ratom.

Misliš da su Hrvati osvojili srednju Bosnu tuzlanska regija bi bila otok ?

Bi, da slazem se.Što se tiče potpore iz Orašja to su lovačke priče.U Posavini se nije ratovalo izmedju Bošnjaka i Hrvata iz razloga poznatih i meni i tebi.Kakva potpora drugom korpusu ?Od koga ?

Topnička potpora eto koja..

Muslimani Stoca su bli većina u općini a Hrvati u Tuzli nisu.

naveden ti je primjer doduše ne isti jer nema takvih brojeva za sličnu usporedbu..a što ti ignoriraš što ću ti ja.

[SarajkaDjevojka]

Sjeverni logor je na istočnoj strani. Ne pričaj o onome o čemu ne znaš i ne ponašaj se bahato.

da, pobili su ih na spavanju.

To je bilo tako jer je HVO u početku branio grad jer su mostarski muslimani imali organiziran samo jedan bataljon. Kad su ojačali preuzeli su sve vojarne HVO-a na istočnoj strani predhodno pobivši i zarobivši vojnike Hrvate s kojima su do tada dijelili vojarnu i koji su ih naoružali.

prije nego kreneš pričati informiraj se bar djelimično

Dobro, kasarna HVO, koliko je pripadnika HVO bilo osim pobijenih ?Opet dolazimo na isto.Jako glupi Muslimani.U sred kasarne njih par na spavanju pobiti pripadnike HVO ?
Neretva bila plitka očigledno pa nisu znali kako drugačije počiniti samoubistvo, utapanjem to nije bilo moguće.

[SarajkaDjevojka]

Topnička potpora eto koja..

Muslimani Stoca su bli većina u općini a Hrvati u Tuzli nisu.

Većina u gradu ?A okolinu je kontrolirao tko ?Kakav su mogli Muslimani Stoca remetilački faktor prestavljati ?O topničkoj potpori iz Orašja nećemo.Znaš koliko je u kilometrima Tz- Orašje ?

[Inkvizitor]

Dobro, kasarna HVO, koliko je pripadnika HVO bilo osim pobijenih ?Opet dolazimo na isto.Jako glupi Muslimani.U sred kasarne njih par na spavanju pobiti pripadnike HVO ?
Neretva bila plitka očigledno pa nisu znali kako drugačije počiniti samoubistvo utapanjem.

Nisu glupi nego pokvareni. Podli.

Ova tvoja zadnja budalasta i uvredljiva rečenica ne znam kojeg smisla ima.

[Inkvizitor]

Većina u gradu ?A okolinu je kontrolirao tko ?Kakav su mogli Muslimani Stoca remetilački faktor prestavljati ?

Dosadna si.

Nemaš pojma o faktima nego lupetaš na prazno.

[SarajkaDjevojka]

Nisu glupi nego pokvareni. Podli.

Ova tvoja zadnja budalasta i uvredljiva rečenica ne znam kojeg smisla ima.

Istog koje ima i tvoja konstatacija kojom pokušavaš opravdati hapšenje pripadnika HVO bošnjačke nacionalnosti.
Čuj podli na spavanju ubili vojnike HVO u kasarni HVO ..Ima to Tebi drugačije objašnjenje osim :

Ili su nadprirodno glupi muslići

Ili je slučaj montiran da se ima opravdanje za provodjenje Muslimana

[SarajkaDjevojka]

Dosadna si.

Nemaš pojma o faktima nego lupetaš na prazno.

Ajd odgovori.Tko je kontrolirao okolinu Stoca ?I kakav su remetilački faktor ili opasnost mogli prestavljati stolački Bošnjaci.

[Inkvizitor]

što lupetaš gluposti o stvarima o kojima nemaš pojma..

[SarajkaDjevojka]

To je SVA tvoja argumentacija ?Lupam, glupiram se i sl.

Hvala lijepo.Laku noć zelim

[Inkvizitor]

Laku noć..lati se šminke i krpica..bolje ti je..

[SarajkaDjevojka]

Laku noć..lati se šminke i krpica..bolje ti je..

http://m.youtube.com/watch?v=Op2a3GNkHtc

[caporegime]

Ajd odgovori.Tko je kontrolirao okolinu Stoca ?I kakav su remetilački faktor ili opasnost mogli prestavljati stolački Bošnjaci.

nastavno na planove armije bih da prodru do neuma i da time dovrše svoje ciljeve, muslimani oko stoca bi bili idealan most, trojanski konj koji bi i datom trenutku odigrao ulogu kakvu su odigrali mostarski muslimani u HVO-u koji su odjednom okrenuli oružje protiv svojih suboraca hrvata.
kad k tome dodaš i blizinu srba koji nisu odustali od cilja da izađu na more a područje dubrvonika je izuzetno ranjivo, hvo i nije imao nikakvog drugog izlaza nego razoružati muslimane i spriječiti ono što se već događalo na drugim dijelovima.
argumentacija kako su u okolici tuzle hrvati ostali u svojim selima je plitka.
da su muslimani prvo počeli od tamo čistiti hrvate nikome ne bi mogli prodati priču da zapravo hrvati vrše agresiju na bih.
postavljeno ti je mnogo sadržaja koji potvrđuju naše tvrdnje ali ti ih ne prihvaćaš iz jednog jedinog razloga. jer nećeše.
jer se mentalno boriš protiv njih.

takva argumentacija je ravna onoj srpskoj da je rat u sarajevu počeo zato jer je ubije stari svat.
kao i mnogi srpski argumenti koji na prvu loptu možda imaju i nekog smisla a u vezi kojih se ti žestoko boriš tražeći smisao u ukupnoj situaciji.

vidiš, ti koristiš dva različita kriterija u cilju razumijevanja situacije, ovisno koja misao se treba progurati.

[SarajkaDjevojka]

Razoruzati Bošnjake u Stocu ?Vojno sposobne ?Ok..No zašto su protjerani zene i djeca ?Kakav su oni prijeteći faktor prestavljali u stolačkoj općini ?Koga su ugrozavali i čime ?

Evo Ti svjedočenje djevojčice iz Stoca Sayuri koja je u to vrijeme imala deset godina.Dakle osim nekolicine muškaraca u godinama koji su se skrivali uključujući i njenog oca svi ostali su bili već u logorima.
A tvoj argument o ostanku Hrvata u tuzlanskoj općini zarad prodaje priče MZ kako su Hrvati izvršili agresiju na BiH u najmanju ruku je neozbiljan.Nisu samo u tuzlanskoj općini ostali Hrvati na svojim ognjištima usprkos sukobima ABiH i HVO.Zar ne ?Uglavnom ima li ijedan primjer gdje je Bošnjacima učinjena slična usluga ?Makar zenama i djeci ?Ako ima izvoli navesti.Teritorija srednje Bosne ili dio Hercegovine..
Ovu djevojku mozeš pozvati na Forum a imaš i ovaj post na temi " gdje ste bili za vrijeme rata "u chatu na HB.

Imala sam 10 i po godina kad je kod nas "zakuhalo". Muškarci su već odvedeni u logore, a moj tata i komšija su se još uvijek skrivali u jednoj staroj kući gdje smo ih mi posjećivali i nosili im hranu i sve što je trebalo.
Nosili smo u velikim kantama jer su komšije Hrvati stalno virili kroz prozore i svaku sumnjivu radnju otkucavali hrvatskoj vojsci. Svako malo je vojska dolazila kod nas i tražila muškarce. Dogovor je bio da kada vidimo da dolaze neko od nas ko fol počne zvati mog brata da dođe kući i da to bude znak tati i komšiji da se sakriju. Sve je to nekako funkcionisalo do sredine mjeseca jula...

Tog dana smo ja, mama i sestre gledale seriju "Dama iz Berlina". Bilo je 15:15 i ja sam, ne mogavši sačekati sa ostalima kraj serije, otišla da jedem da bih se poslije našla s prijateljima. Čak se sjećam šta je bilo za ručak...bijeli grah.
Napunila sam sebi tanjir i sjela na balkon da jedem. Ubrzo sam začula neke muške glasove, a malo zatim vidjela i grupu naoružanih vojnika kako prilaze našoj mahali. Utrčala sam u kuću i javila mami, a par minuta kasnije vojnici su se pojavili pred našim vratima i rekli nam da pođemo s njima.
Pokušavali smo uzeti nešto odjeće dok su oni pretraživali kuću u potrazi za muškim članovima porodice.
Istjerali su nas i pošli smo zajedno s mojim komšijama u koloni. Mama je vikala, plakala i proklinjala, a ja sam plakala ko kiša, zajedno sa njom. Ne zbog toga što nam se dešavalo...bila sam dijete i nisam do kraja kužila stvari, ali dovoljno mi je bilo vidjeti nju uplakanu da i ja počnem ridati.
Neki vojnik je šapnuo mami da šuti jer je njegov kolega prije pola sata ubio jednu djevojku koja im je opsovala mater. Pokosili su je rafalom...bila je još tinejdžerka, išla je s mojom sestrom u razred.

Prošli smo kroz ulicu naših komšija Hrvata...nigdje nikog na mapi...svi su pobjegli u kuće.
I danas se pitam šta su u tom trenutku mislili dok su nas, skriveni iza zavjesa, posmatrali.
Jesu li me tada vidjeli Robert, Milena, Dalibor, Marta i ostali drugovi iz razreda... Poslije kad su krenuli u školu je li im bilo čudno što nema starih "drugova", te kako su im tu situaciju objasnili roditelji?

Na milione naših pitanja gdje nas vode i zašto, vojnici nisu reagovali.
Ukrcali su nas u kamione i krenuli glavnom ulicom, da bi poslije skrenuli na put prema Jasoču gdje smo, ispostavilo se poslije, trebali poslužiti kao živi štit. Šta se desilo, ne znam, ali kamioni su se zaustavili i krenuli natrag. Izbacili su nas pred školu.

U maloj učionici bilo nas je 102 ili 112, ne znam tačno.
Tu smo ostali 7 dana i to je bilo najgorih 7 dana u mom životu. U ćošku gdje smo bili ja, mama, brat i sestre bio je sasušen ljudski izmet. Sjećam se da ga je mama pokrila listovima školskog dnevnika. Znam da je uvijek strahovala za moje starije sestre jer su tih dana odvodili neke cure...
A bila je nevjerovatno prisebna, jaka...i tada...i poslije tokom čitavog rata. Uvijek je bila previše mirna i nježna žena, ali valjda kad su djeca u opasnosti svaka majka dobije nadnaravnu snagu.

U učionici nas je bilo toliko da nismo mogli da legnemo. Spavali smo u polusjedećem položaju, isprepletenih nogu.
Ja sam spavala na tvrdoj klupi, skupljena...nisam se smjela ispružiti jer je ispod mene bila beba od 40 dana.
Tri dana apsolutno ništa nismo jeli i ja sam se razboljela kao nikad u životu. Poslije mi je trebalo dva mjeseca da se oporavim. Stalno sam povraćala u razne majice, suknje i ostale odijevne predmete koje su mi žene davale..
Padala sam u nesvjest, što od gladi, što od visoke temperature i par godina poslije srela sam jednu ženu koja mi je rekla kako me između ostalih i ona hladila peškirom i uvijek se pitala šta je bilo na kraju sa mnom i jesam li preživjela. Poslije su me odveli u ambulantu i dali mi tablete...ali kako popiti tabletu bez vode...čim bih je osjetila u grlu automatski bih povratila.

I smrad...taj smrad neću zaboraviti dok sam živa... 7 dana među toliko ljudi koji se nisu mogli ni okupati, ni presvući. Čini mi se sve bih mogla zaboraviti, ali onaj smrad i zagušljivost nikad. Nekad pomislim da sam se od tog smrada i razboljela.

Bila je tu neka čatrnja, ali je voda bila zagađena jer su po površini plutali uginuli miševi. Tu vodu su koristile žene kako bi oprale dječije pelene.
A vani svuda naokolo izmet. Bilo nas je na stotine, možda i hiljade...ne znam.. Nikad ne provjerih taj podatak. Jednostavno ljudi nisu stizali na wc, uvijek je neko bio u njemu i onda su vršili nuždu van škole.
Pa naveče kad pođeš u WC u mraku.. gaziš po ljudima, a oni viču... pa se uvijaš, preskačeš...kao da igraš onu igru Twister.
Sjećam se da sam jednu noć izašla vani s mamom i sjele smo na jedan zidić... Snažno sam udisala čisti zrak i zamolila sam je da prespavamo na tom zidiću.
Ali naravno nismo mogle.

U našoj učionici je bio i jedan psihički poremećen dedo, pa bi često počeo vikati, a vojnici bi odozdo počeli pucati u zrak uz povike da umuknemo.
Po danu nam je glavna "zabava" bila gledanje s prozora čija kuća gori, pa kad neka nesretnica skonta da baš iz njene dimi počela bi plakati, a druge bi joj psovale sve po spisku uz obavezne riječi: "Jebo kuću, samo da se mi izvučemo!"
Ali nije lako...gledaš kako se u prah pretvara čitava tvoja prošlost. Nisu tu u pitanju samo zidovi i namještaj,
nego i sve uspomene.

Tek nakon tri dana dovezli su nam nešto hrane, tačnije, s kamiona su nam bacali hljeb, a ljudi su se tukli, čupali, otimali jedni od drugih. U takvim situacijama misliš samo na preživljavanje, a ponos gurneš sa strane.



Nakon 7 dana opet su nas pokupili u kamione, ne govoreći gdje ćemo. Neke žene su rezignirano rekle kako se ovog puta nećemo izvući živi. Ali jesmo. Odveli su nas u jedno selo. Cijelo to vrijeme tata se skrivao i nena je isto tako ostala kod kuće..valjda vojnici nisu više bili toliko nabrijani nakon što su ubili tinejdžerku, pa su odjednom počeli ostavljati starce.
U tom selu nas je bilo previše. U kući u kojoj sam ja bila, bilo nas je 82 u 160 kvadrata, ali to je bilo odlično u odnosu na ono gdje smo bili samo dan ranije. S obzirom da nas je bilo jako puno, zalihe hrane su nestajale, pa su nas vojnici odvozili kućama po brašno i ostale namirnice. Tad sam ponovo srela tatu i nenu.
Tata se više nije mogao skrivati, valjda je sve to utjecalo na njegovu psihu. Predao se i ja sam gledala kako mu stavljaju lisice, trpaju u auto i odvode (u logor Gabela).

Sjećam se i susreta s nenom...sjedila je u avliji, držala štap u ruci buljila u pod.
Ja sam viknula: "Neno, neno!" i potrčala prema njoj, a ona se izbezumila, te počela jecati kad sam joj pala u zagrljaj.
Pričala nam je kako su nam odnosili sve vrijedne stvari iz kuće, a ona ih je samo bespomoćno gledala.
Al kad su trebali da uzmu auto sjela je ispred njega, naivno misleći da će ih na taj način spriječiti, ali oni su je samo odgurnuli zajedno sa stolicom i odvezli auto. Mene nije bilo briga za te gluposti, otišla sam da tražim svog psa.
Nisam ga mogla naći i nena mi je pričala kako je napola podivljao i kako je odnekud dovlačio mrtve kokoške.
Kad sam ga našla...nije me napao, nije lajao na mene...ali imao je nekakav izgubljen pogled i izgledalo je kao da me ne zna i to me strašno boljelo..





15 dana poslije, vojnici su opet došli po nas. S obzirom da su nam rekli da možemo ponijeti samo po jednu torbu u avgustu mjesecu smo navukli na sebe po dvoje farmerke, po par majica, jaknu...
Nekako smo svi imali osjećaj da se više nećemo vratiti.

Nakon toga su nas poredali u kolonu i svi smo morali prolaziti kroz jednu kuću gdje su nas pretraživali. Jednu moju torbu u kojoj su bile sve moje slike su bacili i zato sada nemam nikako slika iz djetinjstva. Neke žene su ponižavali i skidali do gola u potrazi za nakitom i novcem, a mene, kao dijete, nisu puno pretraživali, pa sam zato uspjela prenijeti nešto malo novca kojeg mi je mama ušila u jaknu.

Kad su nas sve pretražili popeli smo se u kamione i krenuli....

Zaustavili smo se na Buni i rečeno nam je da idemo u Blagaj jer su tamo bili naši.
Ne znam koliko ima kilometara od Bune do Blagaja. Znam samo da smo pješačili satima i satima.
Ispočetka su nas pratili vojnici. Mom bratu je tada bilo 6 godina i sjećam se da je hodao kraj nas mašući praznom termoskom za vodu. Jedan vojnik ga je pozvao i rekao da mu da termosku, a onda je sišao do rijeke, napunio je i vratio bratu. Da znam ko je taj momak, da mu znam ime, kunem se da bih otišla lično do njega da mu zahvalim.

Nastavili smo da hodamo.. Bilo je plus četrdeset, na suncu vjerovatno duplo više. Bili smo žedni i umorni.
Starci su lagano posustajali. Nisu mogli dalje. Pojedine su nosila djeca, a oni koji su i sami bili u godinama ostavljali su roditelje kraj puta, naivno vjerujući da će se vratiti po njih kad se dočepaju Blagaja i nekog prevoznog sredstva. Naravno, to je bila hrvatska zona, privatnih automobila nije bilo ni na mapi, a armija BiH je smatrala da bi vratiti se po njih bilo jednako samoubistvu. Moj rođak koji je ostavio svoju majku imao je grižnju savjesti do zadnjeg dana svog života. I ako je i sam bio napola invalid, krivnja ga je progonila. Poslije rata su svi ti ljudi nađeni mrtvi i njegova majka je u lobanji imala rupu od metka.

I bile su poslije priče...da smo se bolje organizovali..da smo nosili par njih jedan komad puta, pa se vratili po ostale...pa sve tako do Blagaja.. ALI... ko nije bio tu ne može ni shvatiti kako je sve to teško bilo.
Osim toga, svi naši muškarci su bili u logorima.
Ne mogavši podnijeti vrućinu, polako smo odbacivali komad po komad od ono malo odjeće što su nam dali da ponesemo.
Bilo je kraj puta i dosta konzervi.. Poslije, u Blagaju, kad nas je morila glad često bi maštali o onim bačenim konzervama..
U jednom momentu neko je zapucao i metak se odbio od asfalt između mene i mame. Nekako smo ja i mama uvijek sve
doživljavale zajedno.

Stigli smo pred ulaz u Blagaj, čini mi se oko 18h. Tu su nas čekali kamioni, pa smo prebačeni u Blagaj na ribnjak.
Ja sam imala u džepu nekog keksića...kao petit...ne znam. Bacala sam ribama još uvijek ne znajući kakva je glad vladala tim gradom. Otišli smo na tekiju, na vrelo Bune da se malo umijemo i napijemo vode.

Ali onda je nastao drugi problem...gdje sad? Srećom, mi smo imali tetka koji je tu živio, pa smo otišli kod njega. Ostali su odlazili kod tetkine teke kćerkine zaove sestre itd... Hoću reći, odjednom su se svi sjetili neke daljne rodbine, tačnije "rodbine". Većina ih se nije snašla, pa su spavali na cesti.
Poslije su tražili napuštene kuće, a neki su čak živjeli u pećinama.

Tetak nas je primio...ali..tetak ko tetak...nije naša krv...on je bio samo muž mamine umrle sestre.
Osim toga, tu su bila djeca njegove sestre, a sama njegova porodica brojila je 6 članova. Ukupno nas je bilo 15.
Bila je glad i živjeli su od humanitarne. Od prvog dana smo primijetili da i nije baš pretjerano sretan što smo tu.
A njegova snaha bi često znala kriti hranu i davati svojoj djeci, dok smo ja i brat gladovali.
Jeli smo samo jednom dnevno, a po jednom članu se dobivala 1/12 štruce...znači dvanaesti dio štruce i možda jedan decilitar neke bljutave čorbe. Obično bi to bila sočivica (leća) ili slanutak (lablebija).
Kunem se Bogom da je čest slučaj bio da kašikom skupljamo crve po vrhu i onda jedemo tu čorbu.


Granate su padale i padale. Blagaj je bio u sendviću i s jedne strane su nas gađali Srbi, s druge strane Hrvati.
Dnevno je padalo stotine i stotine granata. Zato je meni krivo što se sada kao najveće žrtve predstavljaju Mostar i Sarajevo, a u Blagaju je bilo isto. Mi smo spavali u podrumu, tako da nikom nije bilo ništa kad je granata pogodila kuću. A u podrumu opet ona zagušljivost..smrad..sve me to podsjetilo na period kad smo bili zatvoreni u školi. Užas...

Vode je bilo u izobilju, samo ljudi su prali odjeću u Buni, pa se išlo na vrela koja su udaljena kilometar-dva od nas. Sjećam se kad smo ja i mama išli na vodu da su počele okolo padati granate i da smo ležale na zemlji sve dok nisu prestale. Isto tako su nas Srbi gađali snajperom kad smo išle na brdo Matera po drva. Kao što rekoh, nas dvije smo uvijek sve skupa proživljavale.
A sve je bilo porušeno...svukud staklo, daske, komadi betona... Osnovna škola razorena..

Blagaj, grad poznat po šipcima, smokvama i orasima, koji rastu svuda okolo, ubrzo je opustošen.
Kao one najezde skakavaca kad obrste žito, tako smo mi sve obrstili. Nije bilo apsolutno ničeg. Svi smo smršali do neprepoznatljivosti.

Mjesec dana nakon našeg dolaska tetak nam je rekao da tražimo drugi smještaj. Danas ga niko ne krivi, ali tada smo bili izgubljeni. Pa nigdje nije bilo slobodne ni pećine.
Ja i mama smo otišle kod jedne žene i sjećam se da mi je ona napravila mlijeko u prahu i usula ga u teglu jer nije imala čaše. Uzela sam teglu i ispila jedan gutljaj..ali bilo je vrelo i spržila sam jezik.
Pokušala sam sačekati dok se malo ohladi i cijelo vrijeme sam buljila u orošenu teglu.
Mama je pričala toj ženi kako moramo negdje naći smještaj, ali žena nam nije mogla pomoći jer je i sama je živjela sa svojom sestrom i njihovom djecom, te majkom. U sobi od 16 kvadrata bilo ih je 10.
Ali srećom tu je bio jedan čovjek koji je cijelo vrijeme šutio i slušao nas.On je zapravo imao neki mali čin i sa svojih par vojnika živio je u prizemlju te iste kuće. Rekao je da ima jedna soba za nas i da dođemo sutra dok je oni isprazne jer su im tu bile stvari. Mami je pao kamen sa srca. Brinula se za nas četvero djece i moju nenu...tata je još uvijek bio u logoru.

Uselili smo sutri dan. U sobi su bila samo dva vojnička kreveta i na jednom smo spavali ja i brat, a na drugom nena.
Ostali su po podu prostrli kartone i po njima vojničke deke i tako spavali. Neko nam je dao dno od ormara koje nam je poslužilo kao mali stolić. Imali smo sto...još samo da smo imali šta staviti na njega. Bojeći se za naše zdravlje, mama je uzela ono malo
novca što sam uspjela prenijeti i otišla u mlin da kupi brašno.
Za 50 njemačkih maraka kupila je 1kg brašna, i to "preko veze". Napravila nam je neku kljukušu i najeli smo se
prvi put nakon par mjeseci. Sjećam se kako smo svi tada bili sretni. Legli smo na pod i uz svjetlost svijeće veselo pričali. Nismo misli na sutra. Bili smo siti i sretni.
Sutri dan je u humanitarnoj bila neka čorba od riže, pa smo u nju stresli ono malo brašna što je ostalo
i odnijeli neki kilometar dalje kod jedne žene koja je imala šporet na drva. Ispekli smo i trčeći otišli kući bojeći se da nam neko ne otme taj "hljeb". Lijepio se za prste, al koga briga. Nama je bio najukusniji na svijetu.

Poslije smo se ispraksali u branju zelja kojeg bi poslije prokuhali i onako jeli. Moja rodica je berući zelje nagazila na minu i poginula.

U jednoj garaži smo napravili kao neki šporet...zapravo stavili smo dva kamena i preko lim i tu smo ložili i grijali vodu za kupanja ili bi odrasli pravili kafu od ječma kojeg su pekli u šišu. Šećera naravno nije bilo.
Sjećam se da bi tu i otkuhavali odjeću koju bi oprale moje sestre, a moj zadatak je bio da odjeću isperem na Buni.
Buna je inače najhladnija rijeka kod nas, a tad mi je bilo 11 godina i tu sam oštetila trajno zglobove.
I danas, ako su mi ruke u hladnoj vodi zabole me užasno.
Jednom je pala granata blizu i vidjela sam kako je čovjek pao ko pokošen. Prema njemu je trčala njegova majka i čovjek je umro na mjestu. Ja sam to sve gledala...slušala njene krike..zatim posmatrala kako su ga nosili mrtvog...

Sredinom decembra muškarci su se počeli vraćati iz logora. I niko ih nije pitao hoće li, morali su se prijaviti u armiju.
Tata je išao na liniju, ali srećom to su bila kao više stražarenja u bunkeru. Uglavnom, nikad nije morao ispaliti ni metka. Kad bi išao na liniju dobivao bi za čitav dan pola hljeba i pojeo bi četvrtinu, a drugu bi donosio kući i onda bi je podijelili na 7 dijelova, svakom po jedan.
Moja dva rođaka se nikad nisu vratila iz logora. Ali mislim da su ih oplakivali samo uži članovi porodice.
Tad smo svi nekako bili...kao kameni...čuješ poginuo ovaj, onaj..samo kažeš: "Rahmet mu duši!" I to je to... Recimo, tatin adže je poginuo. Živio je u Mostaru i mjesecima je bio sa svojima u podrumu. A on je inače uvijek bio čovjek kojeg ne drži mjesto. Jednom je rekao kako ne može više i kako ode da prošeta. Žena ga je molila da ostane jer su pucali snajperi, a on je rekao odoh, pa taman me pogodio posred čela.
Malo kasnije donijeli su ga kući mrtvog, a na čelu mu je bila rupa od snajpera.
I mi smo čuli za njega, ali ništa...A da je umro prije rata oplakivali bi ga mjesecima.U ratu si valjda bio fokusiran samo na to da preživiš ti i tvoja porodica.
I odrasteš preko noći. Ja sam razmišljala, ponašala se i radila kao mala žena. Ništa dječije nije bilo u meni.
Ali još uvijek su naša tijela osjećala glad i još uvijek smo osjećali strah kad granate počnu padati
Tako smo znali da smo ipak ljudska bića i da se nismo pretvorili u nešto nalik na robote.

Sjećam se za novu godinu skupili smo se kod vojnika u prizemlju. Muškarci su pili destilat, a ženama i djeci je napravljen jedan bidon nekog soka, sličnog cedeviti. I taj bidon je kružio od jednog do drugog, svi smo pomalo pijuckali. I onda odjednom počeše padati granate. Jedna je pala u kuću u kojoj smo bili, ali srećom nije nam ništa bilo jer je pala u garažu. Ali taj zvuk...i sad me jeza podilazi kad se sjetim. Najgori mi je bio veber. Čuješ kako su ispaljene granate i onda čekaš...pada prva...pada druga... očekuješ treću, četvrtu i moliš boga da ne padne ravno na tebe.

Prvi rođendan u ratu je bio u decembru. Bila sam negdje vani i kad sam došla kući na stolici me čekala servirana halva i čaša ovog istog soka, sličnog cedeviti. Znate kako se halva pravi, uprži se brašno i šećer i doda se malo vode valjda.. Meni je to bilo super. Bratu za rođendan sam poklonila 1 smokvu i dvije kupine..

Tad smo krenuli i u školu i zbog zaostataka za par mjeseci smo završili dvije godine, četvrti i peti razred.
Škola je bila srušena, pa smo od mejtefa (koji je isto tako imao klupe) napravili školu i obložili zidove vrećama pijeska. A kad bi počele padati granate imali smo zadatak da se sakrijemo pod klupe.
Putovanje od kuće do škole je bilo kao rulet. Sad te ima, sad nema.
Meni je jedna žena, mještanka, dala kajdanku i u njoj sam pisala dok nam nisu počeli davati u školi one plave Unicef teke. Olovke smo oštrili nožem, a gumice nismo imali nikako. Struje još uvijek nije bilo.
Na kraju godine učiteljica je rekla kako će proglasiti 8 najboljih učenika kojima će kao nagradu pokloniti trokut. Prozivala je jedno po jedno...ukupno sedmero, a ja sam bila potištena jer nisam među njima. I onda je rekla..a sad, najboljoj učenici.. i prozvala mene. Da sam samo mogla tada vidjeti svoje lice, eh...

Glad je potrajala nešto više od godinu dana. Poslije smo počeli dobivati ponešto...ali recimo, sjećam se da smo više dobivali germe, nego brašna. Onda pomalo mlijeka u prahu, famozne Ikar konzerve i one ogromne i odurne ribe koje smo, zbog oblika, zvali čamac.

Sjećam se, 94. kad je počelo svjetsko prvenstvo da nismo bili gladni, ali smo se hranili totalno loše.
Tad je policija imala agregat i neki TV, pa su neki išli kod njih da gledaju utakmice...

Samo još da spomenem ambulantu koju smo imali heh... Jednom kad sam imala temperaturu doktor me izveo vani da mi pregleda grlo jer nije imao onu lampu. O ostalom "priboru" neću ni da govorim. Tad su sva djeca imala neke ranice
po nogama od zagađene Bune, čega li..

Poslije rata smo se selili više puta (ukupno 8) dok nismo dobili nazad naš stan i kuću 2002.godine.

Ali to je već druga priča.

[Inkvizitor]

nastavno na planove armije bih da prodru do neuma i da time dovrše svoje ciljeve, muslimani oko stoca bi bili idealan most, trojanski konj koji bi i datom trenutku odigrao ulogu kakvu su odigrali mostarski muslimani u HVO-u koji su odjednom okrenuli oružje protiv svojih suboraca hrvata.
kad k tome dodaš i blizinu srba koji nisu odustali od cilja da izađu na more a područje dubrvonika je izuzetno ranjivo, hvo i nije imao nikakvog drugog izlaza nego razoružati muslimane i spriječiti ono što se već događalo na drugim dijelovima.
argumentacija kako su u okolici tuzle hrvati ostali u svojim selima je plitka.
da su muslimani prvo počeli od tamo čistiti hrvate nikome ne bi mogli prodati priču da zapravo hrvati vrše agresiju na bih.
postavljeno ti je mnogo sadržaja koji potvrđuju naše tvrdnje ali ti ih ne prihvaćaš iz jednog jedinog razloga. jer nećeše.
jer se mentalno boriš protiv njih.

takva argumentacija je ravna onoj srpskoj da je rat u sarajevu počeo zato jer je ubije stari svat.
kao i mnogi srpski argumenti koji na prvu loptu možda imaju i nekog smisla a u vezi kojih se ti žestoko boriš tražeći smisao u ukupnoj situaciji.

vidiš, ti koristiš dva različita kriterija u cilju razumijevanja situacije, ovisno koja misao se treba progurati.

Točno. Argument tipa eto Hrvati Tuzle nisu protjerani pa tzv ABIh i muslimansko političko vodstvo nije htjelo očistit Hrvate je vrlo plitka konstrukcija.

Političko Sarajevo je ovisilo o Hrvatskoj jer je sva pomoć išla preko nje i liječili su se ranjenici u hrvatskim bolnicama čak i za vrijeme hrvatsko-muslimanskog rata.

Napali su tamo gdje je bilo na vagi, gdje se nije znalo tko tu vlada.


usporedba sa Srbima nema veze. Oni nisu ovisili o Hrvatskoj pa su mogli raditi što su htjeli.

Hrvatsko muslimanski rat nije bio opći rat. Jer d saje bio opći rat onda se muslimanski ranjenici ne bi liječili u hrvatskim bolnicama i ne bi muslimanske izbjeglice bile u Hrvatskoj i ne bi se opskrba muslimanskih područja vršila isključivo preko hrvatskih područja.

Izvoditi detalj kako bi objasnio cjelinu umjesto obrnuto..to je budalaština.

[drago_krpina]

Ja uporno pokušavam, ali ne mogu shvatiti pojedince koji se trude odgovoriti na gluparije i besmislice napisane od strane "sarajke", koja je evo stigla u fazu izvrgavanja ruglu mučkog klanja hrvatskih vojnika, pripadnika HVO-a, pobijenih od strane poturičkih smradova u sj. logoru.

Rekao bih da ova "gospođa" ima adresu u novom pazaru ili tutinu, to bi pojasnilo ove frustracije koje joj izazivaju Hrvati.

[Inkvizitor]

Ja toj Sayuri ne bi vjerovao ni kad kaže.. Dobar dan.

Neka naveda imena i prezimena tih ubijenih.

Za vrijeme hrvatsko-muslimanskog rata Srbi nisu napadali muslimanske snage u okoloci Mostara nego su granatirali Hrvate..kako kažu sami muslimani ..nekad za pare i nekad za džabe.

[SarajkaDjevojka]

Točno. Argument tipa eto Hrvati Tuzle nisu protjerani pa tzv ABIh i muslimansko političko vodstvo nije htjelo očistit Hrvate je vrlo plitka konstrukcija.

Političko Sarajevo je ovisilo o Hrvatskoj jer je sva pomoć išla preko nje i liječili su se ranjenici u hrvatskim bolnicama čak i za vrijeme hrvatsko-muslimanskog rata.

Napali su tamo gdje je bilo na vagi, gdje se nije znalo tko tu vlada.


usporedba sa Srbima nema veze. Oni nisu ovisili o Hrvatskoj pa su mogli raditi što su htjeli.

Hrvatsko muslimanski rat nije bio opći rat. Jer d saje bio opći rat onda se muslimanski ranjenici ne bi liječili u hrvatskim bolnicama i ne bi muslimanske izbjeglice bile u Hrvatskoj i ne bi se opskrba muslimanskih područja vršila isključivo preko hrvatskih područja.

Izvoditi detalj kako bi objasnio cjelinu umjesto obrnuto..to je budalaština.

Upravo si demantirao uspješno sam sebe.Političko Sarajevo ovisilo o HR zbog pomoći, izbjeglica i liječenja ?A Travnik i Mostar nisu, oni su eto dio obale slonovače i njima Hrvatska pomoć nije bila potrebna pa su shodno tome zaratili sa Hrvatima ?Pod čijom odgovornošću su se nalazile snage ABiH u Sarajevu i Mostaru /Travniku ?Ako je Sarajevu bilo u cilju dobijati pomoć od Hrvatske zar nije logočnije bilo da zarad sveopćih interesa i koristi pozeljnije spriječiti sukob ?
Navedi općinu u Hercegovini gdje je Bošnjacima makar djelomično učinjen ustupak koji je učinjen Hrvatima u TZ ( a i drugdje ) No fokusiraćemo se na TZ .,

[SarajkaDjevojka]

Ja toj Sayuri ne bi vjerovao ni kad kaže.. Dobar dan.

Neka naveda imena i prezimena tih ubijenih.

Za vrijeme hrvatsko-muslimanskog rata Srbi nisu napadali muslimanske snage u okoloci Mostara nego su granatirali Hrvate..kako kažu sami muslimani ..nekad za pare i nekad za džabe.

Zašto bi lagala toliko godina poslije na forumu HB ?Navedi mi razlog.Ako je očekivala sazaljenje toliko bošnjačkih foruma ima gdje bi ga dobila.Nije samo Sayuri svjedok..

[caporegime]

Upravo si demantirao uspješno sam sebe.Političko Sarajevo ovisilo o HR zbog pomoći, izbjeglica i liječenja ?A Travnik i Mostar nisu, oni su eto dio obale slonovače i njima Hrvatska pomoć nije bila potrebna pa su shodno tome zaratili sa Hrvatima ?Pod čijom odgovornošću su se nalazile snage ABiH u Sarajevu i Mostaru /Travniku ?Ako je Sarajevu bilo u cilju dobijati pomoć od Hrvatske zar nije logočnije bilo da zarad sveopćih interesa i koristi pozeljnije spriječiti sukob ?
Navedi općinu u Hercegovini gdje je Bošnjacima makar djelomično učinjen ustupak koji je učinjen Hrvatima u TZ ( a i drugdje ) No fokusiraćemo se na TZ .,

ne zaboravi da je u vrijeme muslimansko-hrvatskog sukoba u zapadnom mostaru živjelo nekoliko tisuća muslimana, puno više nego što je hrvata ostalo na svim područjima u blizini ratišta.
naravno da je muslimanima jedini put bio preko hrvatske. zato i jesu imali cilj odjednom, na brzaka osvojiti što se osvojiti dadne.
plan im je propao a muslimani su na kraju dovedeni u situaciju da puknu skroz.
primirje je potpisno kad su ostali bez streljiva i hrane, u vrijeme dok je hrvatska strana gomilala vojsku kod uskoplja radi prodora i vraćanja srednje bosne.
hrvati dakle odustaju od pobjede na pladnju i još nekoliko mjeseci poslije naoružavaju muslimane.
ti me se nameću 2 zaključka.
muslimansko vodstvo je bilo pokvareno i podlo.
i bilo je očito glupo kad su mislili na brzinu maznut koliko mogu.

[caporegime]

Dan danas poturički živalj prebiva na područjima livna, t. grada, glamoča, čapljine, stoca, rame......
Ukratko, na područjima koje su kontrolirale hrvatske snage opstali su i muslimani i srbi, dok su na područjima pod kontrolom tzv. islamističke armije bih istrjebljeno 95% Hrvata.
I onda dođe neka primitivna, islamofašistički orjentirana poturkinja sa pričicama kojima joj je isprao mozak lokalni hodža pedofil i uporno provocira ovaj ispaćeni narod.
Sram te može biti. Možeš skupa pod ruku ići sa onim poremećenim orjunašom iz kninske kasarne.

imamo iste političke stavove ali majketi daj malo sredi taj riječnik.
sarajke u ovoj temi argumentima lakše dobit nego englezima talijane u libiji 1940 pa tvoje psovke time djeluju kao nedostatak argumenata. nemoj se sjurit da bi krknuo kravu nego se lagano spusti i poševi ih sve. (vic iz filma "boje nasilja" da ne pomisliš da aludiram na potencijalni sodomizam.)