+ Odgovori na temu
Stranica 1 od 3 1 2 3 PosljednjePosljednje
Prikaz rezultata str. 1/50

Tema: Korizma

  1. #1
    Vlastelinka ZGabriel avatar
    Datum registracije
    Mar 2012
    Lokacija
    čudesni oblaci
    Poruke
    19,404
    Blog Entries
    5

    Korizma





    Korizma
    je liturgijsko vrijeme u kojemu Crkva, svake godine na obnovljeni način, poziva vjernike da se u vremenu od četrdeset dana, postom, pokorom, molitvom i djelima ljubavi, obnavljaju u vjeri i da se suživljavaju s Kristom koji je bio mučen, raspet i koji je slavno uskrsnuo kao pobjednik nad zlom i smrti. Korizma započinje Pepelnicom ili Čistom srijedom.


    Naš život gori, dogorijeva. Što da radimo prije negoli izgori? Što biste rekli čovjeku koji je ostao u krevetu, premda ga plameni maltene već ližu, te ne bi htio da bježi, da se spasi? Govorite da takav slučaj nije moguć. Što? Nije moguć? Zar se ovo ne događa svaki dan? Život se naš bez prestanka pretvara u prah i pepeo.

    Ustani ti koji spavaš i spasi dušu svoju! Zar ćete čekati da vas smrću tijela stigne i smrt duše? Sveti Ivan govori u Otkrivenju - Čuo sam glas s neba koji mi govoraše: blaženi koji umiru u Gospodinu! Mi smo ti koji umiremo, blago nama ako preostali dio u Gospodinu umiremo.



    Otac Vendelin Vošnjak/katolici.org
    Ti nisi ono što jesi sad, nego ono što tek možeš biti! Ti si trenutno žir, ali smisao tvog života je biti hrast! ~ T. Ivančić

    יֵשׁ מֵאַיִן

  2. #2
    Vlastelinka ZGabriel avatar
    Datum registracije
    Mar 2012
    Lokacija
    čudesni oblaci
    Poruke
    19,404
    Blog Entries
    5
    13.2.2013 - Čista srijeda - Pepelnica


    Pepelnica

    Običaj je u našim crkvama da se na ovaj dan vjernici obilježavaju pepelom. Pepeo je simbol onoga praha iz kojeg je čovjek sazdan, prema pradavnom opisu stvaranja čovjeka u prvim poglavljima Knjige postanka.

    Prah je slika naše običnosti. Svaki je dijelak te prašine tako bezličan, ni po čemu drugačiji od drugog praška, za obično oko ograničenog stvorenja. Prah je u tom pogledu onda i slika anonimnosti, utopljenosti u masu. Osjećamo u toj slici svoju bezimenost! Kada zaboravimo da se to i nas tiče, misleći na prašinu ili gledajući prah, osjećamo potpunu ravnodušnost. Što bi nam takva prašina i trebala značiti?

    Kroz različite druge slike, osobito one iz Biblije, prah je slika ništavosti: vjetar raznosi prašinu, ljudi po njoj gaze, kao da ona zapravo nije ništa.

    Prah je slika bezličnosti, bez oblika i sadržaja, nema nikakvu osobnost i značenje.

    Na ovaj čudesan dan, koji se po prahu i pepelu zove Pepelnicom, ne želimo sve to zanijekati, nego postati toga svjesni! Čovjek je prah, iz prašine uzet. To znači da je on smrtnik koji je toga čak i djelomično svjestan. Doduše, nosi u sebi tajnu duše, može spoznavati i odlučivati, može ljubiti i činiti dobro, može se i okrenuti od Boga. No, tada je to izvor tjeskobe i još dublje nesigurnosti. Svoju malenost u istini prepoznajemo u susretu s onim koji je jedini svet, u odnosu na jedinu i jedinstvenu veličinu svega, na Boga.

    Sve je to istina koja nam se želi posvijestiti na Pepelnicu. Ipak, postoji i izazov toga dana. Da, od praha smo uzeti, ali smo Božjim srcem, Božjim rukama oblikovani. Po sebi smo prašina, ali snagom i ljubavlju Stvoritelja postali smo osobom, čovjekom. Iz zemlje smo uzeti, ali smo oblikovani za nebo, tj. za život s Bogom.

    Tragedija je čovjekova kada zaboravi da svoje dostojanstvo i svoje biće duguje Bogu. Najveći je i iskonski čovjekov grijeh kada je poželio vlastitim silama i posizanjem za zabranjenim voćem postići ono što mu je đavao šapnuo: da postane kao Bog. Posegnuo je za nečim što se ne da zaslužiti ni zaraditi. Htio je oteti ono što se može samo darovati. Zanijekao je istinu o svojoj stvorenosti i ovisnosti o Bogu. Tada je shvatio koliko je gol, bez dostojanstva i stabilnosti. Čovjek je po sebi prah i u prah se vraća. Međutim po snazi ljubavi Božje, po tom božanskom pozivu na život, čovjek je stvorenje Božje. A po daru Sina Božjega koji je čovjekom postao, svi smo pozvani na dostojanstvo djece Božje.

    Po sebi, prah smo i pepeo. Po Božjoj ljubavi dragocjeni smo u njegovim očima.


    Fra Zvjezdan Linić
    Ti nisi ono što jesi sad, nego ono što tek možeš biti! Ti si trenutno žir, ali smisao tvog života je biti hrast! ~ T. Ivančić

    יֵשׁ מֵאַיִן

  3. #3
    Vlastelinka ZGabriel avatar
    Datum registracije
    Mar 2012
    Lokacija
    čudesni oblaci
    Poruke
    19,404
    Blog Entries
    5



    Katolički svijet s Pepelnicom počinje najozbiljnije i najplodnije razdoblje crkvene godine. Tim danom počinje korizma, a na neki način na Veliki petak završava. Zato je početak i kraj korizme označen najozbiljnijom pokorom, tzv. strogim postom i nemrsom. Strogo postiti znači samo jedan put na dan do sita se najesti, a ne mrsiti znači ne jesti meso niti mesne prerađevine. Tko post shvati kao zakon, dovoljno je da izvrši to što Crkva od njega traži. No, sasvim je normalno da će svaki vjernik daleko ozbiljnije shvatiti taj poziv Crkve na post, pokoru i nemrs.
    Crkva se nada da će svaki vjernik strože postiti, možda ništa ne jesti ili pak o kruhu i vodi proživjeti taj dan. Brojni se kršćani u korizmi odreknu svih 40 dana nečega što im je osobito drago, npr. mesa, alkohola ili cigareta. Neki su se, upravo odričući se u korizmi, uspjeli osloboditi ovisnosti o drogi. Ima onih koji odluče da će u korizmi ranije ustajati i da neće gledati televiziju.
    Ozbiljni kršćani u korizmi ne slušaju zabavnu glazbu nego klasičnu i ozbiljne govorne programe. Neki si kršćani zadaju osobitu pokoru, odluče osloboditi se nekoga grijeha i pogreške, u svoj život nastoje uvesti neku korisnu naviku. Tijekom korizme pokušaju biti vrijedni u poslu, samozatajni, strpljivi prema svojini ukućanima, šutljivi i vrijedni. Velik broj kršćana odluči da će u korizmi svaki dan desetak minuta čitati Sveto pismo. Brojne su obitelji koje u korizmi odluče da će navečer uvesti obiteljsku molitvu, ili da će svaku večer zajednički u obitelji moliti krunicu.
    Jedni odluče na početku i na kraju korizme dobro se ispovjediti, i tako u te dane biti osobito čistima. Djeca obično odluče da će se tih dana odreći slatkiša i bombona, da će se odreći nekih igara koje su im smetale da napisu školske zadaće. Ima mladića i djevojaka koji će se u korizmi odreći izvanjskih načina izražavanja svoje ljubavi, poljubaca i zagrljaja, ima bračnih drugova koji odluče da će u korizmi govoriti jedno o drugom samo pozitivno i dobro. Neki odluče svaki dan, ili pak nekoliko puta tjedno, poći na svetu misu. Drugi pak odluče na početku korizme da će svaki dan naći pola sata vremena za molitvu, za razgovor s Bogom, za ozdravlji-vanje svoga duha, za liječenje svoje savjesti, intelekta i srca.
    Svi su dakle pozvani da u korizmi nešto posebno naprave, da zaoru neku osobitu brazdu svoga života, i posiju novo sjeme u svoje dane, mjesece i godine. Nad svima, već na Pepelnicu, lebdi Isusova riječ koja zove: »Kraljevstvo Božje je pred vratima, obratite se i vjerujte Radosnoj vijesti«. Zato se i kod posipanja blagoslovljenim pepelom na Pepelnicu kaže onome koga se pepeli: »Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah vratiti«. Ili pak druga rečenica: »Obrati se i vjeruj Radosnoj vijesti«.
    Korizma, dakle, nije vrijeme žalosti, nego novo proljeće života. Ona donosi nove šanse, nadu da čovjek postane drugačiji, da u svome životu ispravi ono što ga je do sada mučilo, da postane zdrav, plemenit i dobar. Korizma je vrijeme kad čovjek može ozdraviti svoju dušu, i disciplinom u jelu, piću i radu iscijeliti svoju psihu, ali i svoje tijelo. To su trenuci kad on može čitavo svoje biće očistiti, skinuti teret sa savjesti, ali i sa tijela, kao i teret krivih emocija i maštanja, te teških misli i briga.
    Pepelnica je ostala kao spomen na pokoru koju su činili Židovi tijekom svoje povijesti. Veliki sveci i pokornici Starog zavjeta znah' su se obući u kostrijet od grube konoplje, posuti glavu pepelom, i leći u prah u znak da su sagriješili i da žele popraviti svoj život. Prah označuje da je čovjek bez Boga samo gomila praha koja se raspadne i zauvijek nestane. Tek u Božjoj svemoći i ljubavi taj prah postaje čovjekovo tijelo i duša, i neraspadljiv, besmrtan i vječan. Zato taj prah koji se zove čovjek i koji je smrtan i loman treba neprestano Božju prisutnost i snagu Duha Svetoga da učini čovjeka nepobjedivim i besmrtnim. Korizma je i uspomena na četrdesetdnevni Isusov pokornički boravak u pustinji, te na četrdeset godina hoda Izraelaca kroz pustinju da bi mogli ući u Obećanu zemlju.
    Korizma koja počinje na Pepelnicu vrijeme je velikih obećanja i nada. Tada bi trebalo napraviti zaokret života. Najprije odreći se grijeha, priznati ih i oprostiti onima koji su te povrijedili. Zatim zamoliti neka Duh Sveti ispuni prostore duše, zamoliti Boga neka osvježi i izliječi dušu, tijelo i duh, a onda početi živjeti pozitivno i vidjeti da je zaista moguće biti sasvim drugačiji čovjek, svet, da je moguće svega se odreći i biti slobodan u srcu, da je moguće prihvatiti život s križevima, mukama, smrću i bolestima, te postati zdrav, vječan i neuništiv.
    Tko je dobro iskoristio korizmu, taj postaje iskusni kršćanin, vjernik i čovjek. Tako Uskrs na kraju korizme postaje ne samo slavlje Isusova uskrsa i nade u naš, nego također novi početak, proljeće vlastitog života, proljeće zdravlja, humanosti i plemenitosti.


    Dr. Tomislav Ivančić, "Oaze života"
    Ti nisi ono što jesi sad, nego ono što tek možeš biti! Ti si trenutno žir, ali smisao tvog života je biti hrast! ~ T. Ivančić

    יֵשׁ מֵאַיִן

  4. #4
    Vlastelinka ZGabriel avatar
    Datum registracije
    Mar 2012
    Lokacija
    čudesni oblaci
    Poruke
    19,404
    Blog Entries
    5
    Korizmene propovijedi u sarajevskoj katedrali

    U skladu s višegodišnjom tradicijom, profesori Vrhbosanske i Franjevačke teologije u Sarajevu predvodit će Misna slavlja u sarajevskoj katedrali Srca Isusova i uputiti prigodne propovijedi svakog petka u korizmi u 18 sati.
    Godina vjere

    Teme: Apostolsko vjerovanje na temelju Katekizma Katoličke Crkve


    15.02.: Šesti članak Apostolskog vjerovanja: „Isus uzašao na nebesa, sjedi o desnu Boga Oca svemogućega“, propovijeda kanonik preč. dr. Pero Pranjić, prepošt Vrhbosanskog kaptola i prof. na KBF Sarajevo

    22.02.: Sedmi članak Apostolskog vjerovanja: „Odakle će doći suditi žive i mrtve“, propovijeda kanonik preč. dr. Darko Tomašević, prof. na KBF Sarajevo

    1.03.: Osmi članak Apostolskog vjerovanja: „Vjerujem u Duha Svetoga“, propovijeda dr. fra Vili Radman, dekan i prof. na Franjevačkoj teologiji u Nedžarićima

    8.03.: Deveti članak Apostolskog vjerovanja: „Vjerujem u svetu Crkvu Katoličku“, propovijeda dr. Drago Župarić, prof. na KBF Sarajevo.

    15.03.: Deseti članak Apostolskog vjerovanja: „Vjerujem u oproštenje grijeha“, propovijeda dr. fra Ivan Šarčević, gvardijan na Bistriku i prof. na Franjevačkoj teologiji Nedžarići

    22.03.: Jedanaesti članak Apostolskog vjerovanja: „Vjerujem u uskrsnuće tijela, propovijeda dr. fra Danimir Pezer, prof. na Franjevačkoj teologiji Nedžarići.

    Križni put u 17.15 sati. (kta)
    Ti nisi ono što jesi sad, nego ono što tek možeš biti! Ti si trenutno žir, ali smisao tvog života je biti hrast! ~ T. Ivančić

    יֵשׁ מֵאַיִן

  5. #5
    Vlastelinka ZGabriel avatar
    Datum registracije
    Mar 2012
    Lokacija
    čudesni oblaci
    Poruke
    19,404
    Blog Entries
    5
    Svakodnevni križ


    Jučer je počela Korizma, a današnje nas evanđelje upozorava: želimo li slijediti Krista, nosimo vlastiti križ: »A govoraše svima: ‘Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom.’«




    Moramo prihvatiti svakodnevne poteškoće otvorena srca, prikazujući ih Gospodinu s duhom zadovoljštine, bez prigovaranja i jadikovka, jer to često znači odbijanje križa. Ako ih prihvatimo kako treba, ove neočekivane poteškoće mogu nam pomoći rasti u duhu pokore koji nam je toliko potreban i unaprijediti vrline strpljivosti, ljubavi i razumijevanja: jednom riječju, posvećivati se. Prihvatimo li ih na loš način, mogli bi nam biti povod za buntovnost, nestrpljivost i obeshrabrenost.
    Mnogi kršćani na kraju dana izgube radost, ne zbog velikih neprilika, nego zato što nisu znali posvetiti svoj umor ni male poteškoće koje su se pojavljivale tijekom dana. Kada prihvatimo svoj križ – mali ili veliki – on će nam donijeti mir i radost usred boli i bit će nam izvor zasluga za život vječni. Ne prihvatimo li ga, duša ostaje razočarana ili prkosna, a to se očituje u obliku žalosti i lošeg raspoloženja. »Nositi križ nešto je veliko, važno… To znači hrabro se suočiti sa životom, bez slabosti ili plašljivosti. To znači pretvoriti poteškoće, kojih će uvijek biti u našem životu, u moralnu energiju; znači razumjeti ljudsku bol i, na kraju, znati istinski ljubiti.«Kršćanin koji živi sustavno izbjegavajući žrtvovanje ne će naći Boga, ne će naći sreću. Izbjeći će i vlastito posvećenje.
    Recimo Isusu, na kraju razgovora s njim, da smo spremni slijediti ga noseći svoj križ danas i u sve dane.

    Ova meditacija kratki je izvadak iz dnevnih meditacija koje se cjelovite nalaze u knjizi Francisca Carvajala: Razgovarati s Bogom. Svezak II. (Korizma i Veliki tjedan)


    bitno.net
    Ti nisi ono što jesi sad, nego ono što tek možeš biti! Ti si trenutno žir, ali smisao tvog života je biti hrast! ~ T. Ivančić

    יֵשׁ מֵאַיִן

  6. #6
    Vlastelinka ZGabriel avatar
    Datum registracije
    Mar 2012
    Lokacija
    čudesni oblaci
    Poruke
    19,404
    Blog Entries
    5
    17. veljače - Prva korizmena nedjelja

    U ono vrijeme:
    Isus se, pun Duha Svetoga, vratio s Jordana i Duh ga četrdeset dana vodio pustinjom, gdje ga je iskušavao đavao. Tih dana nije ništa jeo, te kad oni istekoše, ogladnje. A đavao mu reče: »Ako si Sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruhom.«
    Isus mu odgovori:
    »Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu.« I povede ga đavao na visoko, pokaza mu odjednom sva kraljevstva zemlje i reče mu: »Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu jer meni je dana i komu hoću, dajem je. Ako se dakle pokloniš preda mnom, sve je tvoje.« Isus mu odgovori: »Pisano je: ’Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinomu služi!’« Povede ga u Jeruzalem i postavi na vrh Hrama i reče mu: »Ako si Sin Božji, baci se odavde dolje! Ta pisano je: ’Anđelima će svojim zapovjediti za tebe da te čuvaju.’ I: ’Na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.’«
    Odgovori mu Isus: »Rečeno je: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!« Pošto iscrpi sve kušnje, đavao se udalji od njega do druge prilike.
    Ti nisi ono što jesi sad, nego ono što tek možeš biti! Ti si trenutno žir, ali smisao tvog života je biti hrast! ~ T. Ivančić

    יֵשׁ מֵאַיִן

  7. #7
    Vlastelinka ZGabriel avatar
    Datum registracije
    Mar 2012
    Lokacija
    čudesni oblaci
    Poruke
    19,404
    Blog Entries
    5
    Prva korizmena nedjelja

    Postiti 40 dana?

    Duhovne vježbe u govoru Crkve jesu vrijeme tišine. Svake godine trebao bi svaki vjernik, uključivši i svećenika, obaviti duhovne vježbe od pet do sedam dana, po mogućnosti u tišini, pod vodstvom iskusnoga duhovnog voditelja. Jednom u godini biti nekoliko dana bez mobitela, bez termina u kalendaru, bez televizije i interneta. Samo vrijeme tišine. Staviti Boga na prvo mjesto. Dati prostora molitvi.
    Takve vježbe životno su potrebne za duhovni život. Ako želimo rasti u duhovnom životu, potrebno je pronaći vrijeme za sebe i promišljati o vlastitom životu. Duhovne vježbe daju oslonac i orijentaciju za život.
    Veliki uzor "duhovnih vježbi" jesu četrdeset Isusovih dana u pustinji. Na početku, prije nego će poći u javnost, Isus se povlači u potpunu samoću pustinje. Ne u hotel s četiri zvjezdice, ne u lječilište, ne u toplice, nego u tvrdu nezaštićenost pustinje. Prestrašim se na pomisao o Isusovim danima i noćima. Sasvim sam sa svojim Bogom i praznom prirodom. Post i molitva. Mogu li ja to izdržati?
    Nikakvo čudo da je nakon tako ekstremnog vremena ogladnio. I nikakvo čudo da su ga spopala iskušenja. Kad mi govorimo o "iskušenjima", većinom mislimo na seksualno područje. Često su ona na prvom mjestu. Ona i danas potpaljuju sa svih strana. Isusova iskušenja idu dublje. Ona pokazuju gdje đavao njega, Sina Božjega, želi upropastiti.
    "Ako si Sin Božji…", tada pomozi samom sebi! "Reci da ovo kamenje postane kruhom." Kad je Isus visio na križu govorili su njegovi kritičari:"Ako si Sin Božji, siđi s križa." Pokaži svoju moć! Ne budi bespomoćan! Isus na oba prigovora nije učinio ništa. Zar nije mogao? Pa, on je umnažao kruh za gladne i mrtve je budio na život. Ne za sebe, nego za nas.
    "Ako si Sin Božji, baci se dolje", s vrha hrama. Pokaži svoju moć s jednim prekrasnim čudom za gledateljstvo, da u te vjeruju. On odbija. To nije Božji način. Ne senzacija, nego prava pomoć. Bog djeluje u skrivenosti. Za one koji ga zovu i povjeravaju mu se. Njemu se treba klanjati a ne božanstvima koja nas žele zarobiti. Đavao obećava Isusu sva kraljevtsva svijeta. U stvarnosti može donijeti samo neslobodu. Koga je đavao učinio sretnim?
    U svojih četrdeset dana "duhovnih vježbi" u pustinji Isus se borio protiv svih iskušenja ljudskoga srca i nadvladao ih. Mi ne možemo i ne moramo potpuno nasljedovati Isusa u četrdeset dana posta. Ali ipak je moguće barem malo sudjelovati u njegovom vremenu pustinje.
    Nitko ne može reći da nema barem malo vremena za molitvu. Molitva je za dušu tako životno važna kao disanje za tijelo. Svi možemo glede jela učiniti malu žrtvu, da bismo dijelili s drugima koji su gladni. Svima čini dobro ispitati se upotrebljavamo li malu ili veliku moć nad drugima na dobro ili na zlo. Četrdeset dana Korizme: duhovne vježbe, življene u svakidašnjici! S Isusovom pomoći mogu uspjeti. To nam čini dobro.

    Fra Jozo Župić/www.franjevci-split.hr
    Ti nisi ono što jesi sad, nego ono što tek možeš biti! Ti si trenutno žir, ali smisao tvog života je biti hrast! ~ T. Ivančić

    יֵשׁ מֵאַיִן

  8. #8
    Vlastelinka ZGabriel avatar
    Datum registracije
    Mar 2012
    Lokacija
    čudesni oblaci
    Poruke
    19,404
    Blog Entries
    5
    Prozreti sotonsku taktiku


    Biblijsko razmišljanje uz prvu korizmenu nedjelju


    Evanđelje prve korizmene nedjelje u kojem nam sveti Luka opisuje Gospodinove kušnje u pustinji, nudi ujedno veliku pouku poniznosti Sina Božjega. Osim što je došao među nas da uzme naše smrtnu ljudsku narav, on je do te mjere bio s nama solidaran da se u našem smrtnom tijelu izložio napasniku i kušnjama kojima je izložen svaki čovjek. U ovim trima Gospodnjim kušnjama sadržane su bitne kušnje kojima je izlože svaki čovjek i cijelo čovječanstvo, te time i društvo u cjelini. No na žalost o tome ne razmišljamo tako često i intenzivno, previđajući ovaj vid života, te ga držeći nekakvom izmišljotinom i vjerskom fantazijom. A u biti je to prva đavolska predradnja: uvjeriti čovjeka da ne postoje nikakve sotonske kušnje, nego da je život jednostavna ljudska stvarnost na koju ne utječu previše nikakve nevidljive sile, bez obzira radilo se dobrima ili zlima.
    No za one koji tako razmišljaju, to jest koji su se dali uvjeriti da ne postoje sotonske napasti, valja najprije reći kako se sotonsko napastovanje redovito ne događa u nekom vidljivom liku ili ukazanju, a pogotovo se sotona ne ukazuje u nekom crnom izdanju i odličju, sa šiljatim repom i rogovima ili pak s trozupcem u ruci. Njegovo napastovanje se događa u ljudskoj nutrini na način da on ljudskoj volji nečujnim šaptom sugerira svoja rješenja, a razumu nudi svoje vizije života. Stvarni mu je cilj okrenuti ljudsku volju i razum na svoju stranu, te pritom uvjeriti čovjeka kako donosi ispravne odluke, dajući mu čak okušati i određene vidljive plodove takvih odluka. Čovjek je tako uvjeren da donosi ispravne odluke za sebe, ili pak za društvo i čovječanstvo, a da pravo i ne vidi gdje je bila sotonska zamka. Napasnik mu se tako ne prikazuje u nekom odbojnom liku i obliku, nego u punom sjaju zavodljivosti, koja čovjeku zabljesne, tako da od nje ne vidi dugoročne ciljeve kojima bi trebao težiti.
    Upravo to vidimo u kušnjama kojima je bio izložen Gospodin Isus. Đavao se pokazuje kao vrhunski stručnjak za kompromis. On ne ide izravno protiv Boga, nego, naprotiv, čak nudi Isusu da afirmira svoje božanstvo: Ako si Sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruhom. Isto tako kad kuša ljude, onda ih ne navodi odmah da idu protiv Boga, nego da se najprije uzoholi, da dopusti da mu uvuče u dušu osjećaj kako ga je Bog zaboravio i ne vodi računa o njemu, te onda čovjek uzvišeni dar bogosinovstva uzdiže kao stup pobune na Boga. Za početak je dovoljno da čovjek krene krivim putem, to jest da se počne odvajati od Boga, a kad je nastao procjep između njega i Boga, onda će to kasnije lako prijeći u otvoreno protivljenje i borbu protiv Boga i Božjih vrijednosti. Sotona za početak poziva čovjeka da ne bude Bogu vjeran do kraja, da negdje isklizne iz Božjeg kolosijeka, a sve drugo kasnije ide samo od sebe. Zato i danas Sotona usredotočuje ljudsku pozornost na ono zemaljsko, jer tako otkloni ljudsku pozornost od Boga.
    A kad jednom čovjek zaigra njegovu igru, onda je laka žrtva koja više ne vidi važnost potpune vjernosti Bogu i njegovoj riječi. Sotoni je prvotna nakana da čovjeku pri njegovim odlukama Bog ne bude jedino mjerilo i jedini kriterij, nego da se počne ravnati i prema drugim kriterijima. On radi na tome da čovjek postavi i druge ciljeve i imperative koji neće biti vođeni isključivo Božjom mišlju, nego i onom ljudskom. On hoće da se čovjek pokloni i drugim vrijednostima života, a ne samo onim božanskim. Zato se Sotona prikazuje čovjeku kao vrlo snošljiv, s velikom dozom razumijevanja za njegove probleme, a Boga u isto vrijeme želi prikazati nesnošljivim i prezahtjevnim, pa čak i neosjetljivim za ljudske potrebe. Sotona Boga predstavlja kao strogog vladara kojemu treba služiti, dok čovjeku naviješta slobodu od toga, uvjeravajući ga kako se može osloboditi, te sam gospodariti svojim životom i vladati svijetom. No u tom slučaju, ne želi da se zna prava istina, to jest da je sotonska snošljivost izopačena, jer joj je cilj postići da čovjek postane snošljiv prema zlu, a nesnošljiv prema Bogu, da se klanja ne samo Bogu, nego i Sotoni.
    Sotona se tako, svojim napastovanjem, predstavlja kao stručnjak za izokretanje vrijednosti i perspektive. Ono što je primarno prikaže sekundarnim, a ono sekundarno primarnim. Ono što je apsolutno prikaže relativnim, a relativno apsolutnim. Tako je želio i Gospodinu podvaliti da je kruh važniji od riječi Božje, vlast i slava ovoga svijeta od služenja Bogu, te vlastito ostvarenje zemaljske slave od vjernosti Bogu. Ovakvo se izokretanje događa i danas u društvu, kad Sotona uvjeri čovjeka da u gurne u drugi plan duhovne vrijednosti. Dovede ga do toga da zanemari dušu, a onda učini da vjernost Bogu ne bude potpuna, nego selektivna i pristrana, te je čovjek neprimjetno postao žrtvom napasti. I danas kad u društvu pridajemo minimalnu važnost duhovno-moralnim vrijednostima, pa čak ne uočavamo pogubnost kad ih se ruši, možemo biti sigurni da nam se Sotona neće ukazivati u nekom izobličenom liku, nego je već dobio onu tihu borbu u ljudskoj svijesti.
    Ali je, srećom, Gospodin Isus raskrinkao sotonske varke, te je odnio pobjedu izlažući se kušnjama kako bi nama otvorio oči i dao snagu da i sami pobijedimo. On nam svjedoči da čovjek i društvo mogu imati dovoljno kruha, pa i gospodarske stabilnosti, samo ako poštuju Božje zakone i odredbe, ako žive prema Božjoj riječi. Kamo sreće da od njega učimo i da budemo do kraja u to uvjereni. Zato nas korizma poziva da skromno hodimo za svojim Gospodinom putem vjere na kojem ćemo znati regulirati svoje nezasitne ljudske apetite kojima nas Sotona navodi na sklizak teren. Gospodin Isus je raskrinkao i ogolio sotonske napasti, te i mi sada znamo kako se pojavljuje, te na koji način zavodi. Odbacimo stoga odvažno od sebe sotonsku prisutnost koja nas navodi na zlo, te pođimo putem potpune i cjelovite vjernosti Bogu, kako nas je poučio naš Gospodin, koji nam je posvjedočio što znači živjeti od svake riječi iz Božjih usta, što znači klanjati se jedino Bogu i njemu jedinomu služiti, što znači ne iskušavati Gospodina, Boga svojega, nego mu biti vjeran. Neka nas putovima ovoga svijeta i takvog svjedočanstva vodi Duh Sveti kao što je i Gospodina vodio pustinjom, kako bismo i mi sami pobijedili u kušnjama, te zaslužili pobjedu života vječnoga.


    dr. don Ivan Bodrožić/bitno.net
    Ti nisi ono što jesi sad, nego ono što tek možeš biti! Ti si trenutno žir, ali smisao tvog života je biti hrast! ~ T. Ivančić

    יֵשׁ מֵאַיִן

  9. #9
    Stari lisac
    Datum registracije
    Sep 2011
    Poruke
    5,786
    Blog Entries
    2
    Vrlo kvalitetan i poučan tekst o kojem vrijedi porazmisliti.Gabi, Gabi, uistinu imaš sjajan izbor...

  10. #10
    Vlastelinka ZGabriel avatar
    Datum registracije
    Mar 2012
    Lokacija
    čudesni oblaci
    Poruke
    19,404
    Blog Entries
    5
    Druga korizmena nedjelja


    28Jedno osam dana nakon tih besjeda povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova te uziđe na goru da se pomoli. 29I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista. 30I gle, dva čovjeka razgovarahu s njime. Bijahu to Mojsije i Ilija. 31Ukazali se u slavi i razgovarali s njime o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu. 32No Petra i njegove drugove bijaše svladao san. Kad se probudiše, ugledaše njegovu slavu i dva čovjeka koji stajahu uza nj. 33I dok su oni odlazili od njega, reče Petar Isusu: "Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji." Nije znao što govori. 34Dok je on to govorio, pojavi se oblak i zasjeni ih. Ušavši u oblak, oni se prestrašiše. 35A glas se začu iz oblaka: "Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!" 36I upravo kad se začu glas, osta Isus sam. Oni su šutjeli i nikomu onih dana nisu kazivali što su vidjeli.


    Ti nisi ono što jesi sad, nego ono što tek možeš biti! Ti si trenutno žir, ali smisao tvog života je biti hrast! ~ T. Ivančić

    יֵשׁ מֵאַיִן

  11. #11
    Vlastelinka ZGabriel avatar
    Datum registracije
    Mar 2012
    Lokacija
    čudesni oblaci
    Poruke
    19,404
    Blog Entries
    5



    Dok je on još govorio, gle, svijetao ih oblak zasjeni, a glas iz oblaka govoraše: "Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!"

    Mt 17,5

    Zajednički lomeći kruh, otkrivamo jedni drugima isitnitu priču Isusova života i naših života u njemu. Isus je uzeo kruh, prelomio ga i dao svojim prijateljima. Učinio je to ugledavši veliko mnoštvo gladnih i osjećajući samilost prema njima (Mt 14,19; 15,36); učinio je to u noći prije svoje smrti kada se želio oprostiti (Mt 26,26); učinio je to objavljujući se dvojici učenika na putu u Emaus (Lk 24,30).
    I od njegove smrti kršćani to čine stalno na njegov spomen. Tako je lomljenje kruha proslava, uprisutnjenje Kristova života kao i našeg osobno. U uzimanju, blagoslovu, lomljenju i davanju kruha, tajna Kristova života se izražava na najjezgrovitiji način. Otac je poslao svoga jedinog Sina u svijet da se svijet po njemu spasi (Iv 3,17).
    Na rijeci Jordanu i brdu Taboru blagoslovio ga je riječima, “Ovo je Sin moj, Ljubljeni, koji mi je omilio… njega slušajte” (Mt 3,17; 17,5). Blagoslovljeni je skršen na križu, “proboden radi naših propusta, pritisnut radi naših grijeha” (Izaija 53,5). Ali kroz svoju smrt darovao nam se za hranu, ispunjavajući tako riječi izrečene njegovim učenicima na posljednjoj večeri, “Ovo je tijelo moje koje će se za vas predati” (Lk 22,19). Isus želi da u ovom životu budemo dionici toga uzimanja, blagoslova, lomljenja i davanja.
    Nadalje, lomeći kruh sa svojim učenicima, rekao je, “Ovo činite meni na spomen” (Lk 2,19). Kada zajednički blagujemo kruh i pijemo vino na Kristov spomen, postajemo usko povezani s njegovim životom milosrđa. U stvari, postajemo njegov život i na taj način sposobni svjedočiti njegov život u ovo vrijeme i na ovom mjestu.

    Ovo je velika tajna Utjelovljenja. Bog je sišao k nama da postane čovjek s nama; i jednom među nama, spustio se u potpunu napuštenost osuđenog na smrt… U prvom stoljeću kršćanskog života pjevala se himna Isusova oplijenjenja. Pavao ju je stavio u pismo Filipljanima da bi preporučio svojim ljudima put silaska na životnoj ljestvici.
    On piše: Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu: On, trajni lik Božji,
    Nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, Nego sam sebe oplijeni, Uzevši lik sluge,
    Postavši ljudima sličan; Obličjem čovjeku nalik, Ponizi sam sebe, Poslušan do smrti, smrti na križu.
    Ovdje je ukratko ali vrlo jasno izražena Božja ljubav. To je put koji ide sve dublje i dublje do potpunog uništenja: oplijenjenje zločinca kojemu je i sam život oduzet. Isus voli svoje učenike onom istom ljbuavlju kojom Otac voli njega, i kao što ta ljubav čini Isusa jedno s Ocem, isto tako čini učenike jedno s Isusom.

    Henri J.M. Nouwen: POKAŽI MI PUT
    Ti nisi ono što jesi sad, nego ono što tek možeš biti! Ti si trenutno žir, ali smisao tvog života je biti hrast! ~ T. Ivančić

    יֵשׁ מֵאַיִן

  12. #12
    Vlastelinka ZGabriel avatar
    Datum registracije
    Mar 2012
    Lokacija
    čudesni oblaci
    Poruke
    19,404
    Blog Entries
    5
    Ps 27

    1Davidov.
    Jahve mi je svjetlost i spasenje:
    koga da se bojim?
    Jahve je štit života moga:
    pred kime da strepim?
    2Kad navale na me zlotvori
    da mi tijelo žderu,
    protivnici moji i dušmani,
    oni posrću i padaju.
    3Nek' se vojska protiv mene utabori,
    srce se moje ne boji;
    nek' i rat plane protiv mene,
    i tada pun sam pouzdanja.
    4Za jedno molim Jahvu,
    samo to ja tražim:
    da živim u Domu Jahvinu
    sve dane života svoga,
    da uživam milinu Jahvinu
    i Dom njegov gledam.
    5U sjenici svojoj on me zaklanja
    u dan kobni;
    skriva me u skrovištu Šatora svoga,
    na hridinu on me uzdiže.
    6I sada izdižem glavu
    iznad dušmana oko sebe.
    U njegovu ću Šatoru prinositi žrtve radosne,
    Jahvi ću pjevat' i klicati.
    7Slušaj, o Jahve, glas moga vapaja,
    milostiv mi budi, usliši me!
    8Moje mi srce govori: "Traži lice njegovo!"
    Da, lice tvoje, o Jahve, ja tražim.
    9Ne skrivaj lica svoga od mene.
    Ne odbij u gnjevu slugu svoga!
    Ti, Pomoći moja, nemoj me odbaciti!
    I ne ostavi me, Bože, Spasitelju moj!
    10Ako me otac i mati ostave,
    Jahve će me primiti.
    11Nauči me, Jahve, putu svojemu,
    ravnom me stazom povedi
    poradi protivnika mojih.
    12Bijesu dušmana mojih ne predaj me,
    jer ustadoše na mene svjedoci lažni
    koji dašću nasiljem.
    13Vjerujem da ću uživati dobra Jahvina
    u zemlji živih.
    14U Jahvu se uzdaj, ojunači se,
    čvrsto nek' bude srce tvoje:
    u Jahvu se uzdaj!
    Ti nisi ono što jesi sad, nego ono što tek možeš biti! Ti si trenutno žir, ali smisao tvog života je biti hrast! ~ T. Ivančić

    יֵשׁ מֵאַיִן

  13. #13
    Vlastelinka ZGabriel avatar
    Datum registracije
    Mar 2012
    Lokacija
    čudesni oblaci
    Poruke
    19,404
    Blog Entries
    5
    Živjeti u Božjoj sjeni


    Biblijsko razmišljanje uz drugu korizmenu nedjelju



    Današnji evanđeoski odlomak govori nam o Gospodnjem preobraženju na gori, gdje je Gospodin poveo sa sobom trojicu svojih učenika: Petra, Ivana i Jakova. Za njih trojicu ovo je bilo iznimno iskustvo, pri čemu su pokazali maksimum nesnalaženja. Umjesto da sudjeluju u Gospodnjem iskustvu molitve, njih je obuzeo san, tako da ih je prizor Gospodnjeg preobraženja potpuno iznenadio. Iznenađeni svime što se dogodilo, nisu znali što bi rekli, a kad je Petar progovorio dajući savjet da sagrade tri sjenice, sveti Luka veli da nije znao što govori. A kad se uz to nakon svega pojavio oblak koji ih je zasjenio, prestrašili su se. Stoga ne čudi da su o svemu šutjeli i da nikom ništa nisu kazivali, jer se ni njima nisu dojmovi slegli, pogotovo što nisu znali kako opisati događaj kojem su bili očevici. Iskustvo božanskog oblaka bilo je vrhunac objavljenja Boga koji se pred njihovim očima u tom trenutku otkrio koliko je mogao, a da ih njegovo objavljenje sasvim ne izbezumi.
    Njihovo iskustvo je pokazatelj koliko je čovjeku teško i zahtjevno živjeti u Božjem oblaku, jer nam iskustvo uzvišenog Božjeg očitovanja samo pokazuje koliko smo mi pred Bogom maleni i neznatni, te nam pred njim najprimjereniji govor ipak ostaje šutnja. No osim što je po sebi doživljaj Boga smrtnome čovjeku uvijek zahtijevan i obavijen stanovitim velom, postoji nerijetko i izravno ljudsko protivljenje Božjem pokušaju da spusti na zemlju oblak svoje slave, svetosti i spoznanja. Jer čovjek naše civilizacije iz straha bježi od takvog života i doživljaja. Iskrivljuje istinu o Božjem oblaku, te ga tumači oblakom neznanja kojim Bog od ljudi skriva istine života, ne dopuštajući mu da ih se domogne i da njima gospodari. Čovjek, navodno, ne želi živjeti u sjeni, nego voli jasnoću i svjetlo dana. No upravo ovaj isti čovjek ne razlikuje božanski oblak koji nas ispunja slavom Božjom, od onog mračnog oblaka ljudske slave i taštine, oblaka navodnog znanja koje se odlikuje bezbožnošću, te nije drugo nego neznanje koje nam zaklanja nebo. Božja slava je dar neba na zemlji, pa i kad se spušta u oblaku, dok je ona ljudska koja se dože sa zemlje put neba uvijek štetna, te u stvari jedina zakiva nebo i dolazak čovjeku do stvarnog preobraženja i slave.
    I kao što su trojica apostola znala da su nedostojni nebeske slave i ljepote koju su vidjeli na licu Kristovu, tako i nama svjedoče da postoji takva uzvišena Božja ljepota i slava, za koju se naš zemaljski život treba prije preobraziti, kako bi je postao dostojan. Naš ljudski život je, štoviše, pozvan primiti onu duhovnu ljepotu, a to može ako stupi u iskreno zajedništvo s Bogom. No onaj tko je poput apostola doživio Kristovu slavu i preobraženje spontano poželi da Bogu sagradi sjenicu na zemlji, kako bi nastavio živjeti pod njegovim okriljem. No Gospodin Isus nije prihvatio njihov prijedlog, ne samo zato što je imao bolju želju od njihove, nego i radi toga što svi ljudi nemaju tako dobre i pobožne želje. Umjesto da gradi sebi ljudsku sjenicu na zemlji, Gospodin je radije za njih gradio prebivalište na nebu, u koje su mogli ući nakon zemaljskog preobraženja. Takva Božja namjera da nas preobrazi svojom slavom na zemlji, kako bi nam podario prebivalište na nebesima, suprotna je onoj ljudskoj želji da uspostavi trajno prebivalište na zemlju, kao plod želje da uživa u prolaznim i privremenim blagodatima. Gospodin Isus je želio poštedjeti svoje učenike da troše svoje biće i sile oko takvih nastojanja, koja bi ih samo istrošila, a ne bi ih dovela nigdje.
    Zato je ozbiljna pretpostavka našeg korizmenog hoda da izbjegavamo tamni oblak ljudskih želja i prohtjeva od kojeg ne vidimo nebo, a da se više posvetimo druženju s Gospodinom, uslijed čega nas osjenjuje Božja slava, koja nas ispunja istinskom duhovnom ljepotom koja nas preobražava. Tko se usredotoči na zemaljski i prolazno, taj doista ne vidi cilj i smisao života, te isto tako ne zna izabrati prava sredstva, kao što nisu znali ni apostoli, premda su imali plemeniti cilj uživati u Božjoj prisutnosti. Događaj Gospodinova preobraženja koji obogaćuje naš korizmeni hod, želi nas ohrabriti u traženju istinske ljepote života, koja počiva na duhovnom uzdizanju i na ćudorednom življenju, te onaj tko se ne druži s Božjom riječi, tko ne usvaja Zakon i Proroke, ne može znati što je duhovno bogatstvo i ljepota života. Idući za Gospodinom na brdo preobraženja i ove korizme, shvatit ćemo da se ljepota življenja ne nalazi u prolaznim i štetnim senzacijama koje iz svijeta bombardiraju naša osjetila, nego da se nalazi u životu pod Božjim oblakom i njegovom sjenom koja nas štiti ispunjavajući nas njegovom slavom, to jest osjećajem za njegovu svetost i prisutnost.


    Zadaća nas kršćana je pokazati da se ljepota sastoji prvenstveno u duhovnoj ljepoti, te da nam je korizma milosno vrijeme kad intenzivno skrbimo oko te ljepote. Život na zemlji je doista lijep ako se s Gospodinom penjemo na brdo preobraženja kako bismo živjeli u Božjoj sjeni, ali ne da nam nebo bude zastrto, nego upravo otkriveno i objavljeno. Korizma stoga ne dopušta da budemo zbunjeni ni izgubljeni poput apostola, nego da radije slušamo glas Očev koji nas potiče da slušamo njegova Sina Izabranika, koji nas vodi prema istinskom izlasku, a to je njegovo slavno uskrsnuće, kojim nam je otvorio put u vječne Očeve stanove pripravljene za nas od postanka svijeta.


    dr. don Ivan Bodrožić/bitno.net
    Ti nisi ono što jesi sad, nego ono što tek možeš biti! Ti si trenutno žir, ali smisao tvog života je biti hrast! ~ T. Ivančić

    יֵשׁ מֵאַיִן

  14. #14
    Vlastelinka ZGabriel avatar
    Datum registracije
    Mar 2012
    Lokacija
    čudesni oblaci
    Poruke
    19,404
    Blog Entries
    5
    Treća korizmena nedjelja



    Tkogod pije ove vode opet će ožednjeti; A tko bude pio vode koju ću vam ja dati, Neće ožednjeti nikada; Voda koju ću mu ja dati Postat će u njemu izvorom vode Koja struji u život vječni.
    Iv 4,14

    Usred korizme postajem svjestan da Uskrs dolazi ponovno: dani postaju duži, snijeg nestaje, sunce sja novom toplinom, a ptica pjeva. Jučer, za večernje molitve, mačka je mjaukala! Uistinu, proljeće se navješta. A noćas, o Gospodine, čujem kako govoriš ženi Samaritanki. Kažeš: “Tko pije vode koju ću mu ja dati, neće ožednjeti nikada; voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom koji struji u život vječni.” Koje riječi! Vrijedne su sati," dan i tjedan" razmišljanja. Nosit ću ih u sebi u pripremi za Uskrs.
    Voda koju ti daješ postaje izvorom. Dakle, ne smijem biti škrt s tvojim darom, o Gospodine. Mogu slobodno dopustiti da voda izlazi iz mog srca i dopustiti da pije iz nje tkogod želi. Možda ću taj isti izvor prepoznati u sebi kada drugi dođu na njega da ugase svoju žeđ.

    U Euharistiji je Božja ljubav prisutna na najkonkretniji način. Isus nije samo postao čovjekom, postao je također kruhom i vinom kako bi, kroz naše hranjenje i pijenje, Božja ljubav postala naša osobna. Velika tajna Euharistije je u tome da nam je Božja ljubav ponuđena ne apstraktno, nego na vrlo konkretan način; ne kao teorija, nego kao hrana za svakodnevni život. Euharistija nam otvara put kako bi Božja ljubav postala naša osobna. Isus nam to pojašnjava kada kaže: … moje tijelo je prava hrana i moja krv je pravo piće. Tkogod jede moje tijelo i pije moju krv Živi u meni i ja u njemu. Kao što je živi Otac poslao mene I ja živim po njemu, Tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni.
    Kadgod primaš tijelo i krv Isusovu u Euharistiji, daje ti se njegova ljubav, ona ista ljubav koju je pokazao na križu. To je Božja ljubav za sve ljude svih vremena i mjesta, svih religija i vjerovanja, svih rasa i klasa, svih plemena i naroda, svih grešnika i svetaca. Na križu nam je Isus pokazao kako daleko ide Božja ljubav. Ta ljubav obuhvaća čak i one koji ga raspinju. Isus, viseći prikovan čavlima na križu, potpuno slomljen i lišen svega, i dalje moli za svoje progonitelje: “Oče, oprosti im; ne znaju što čine”. Isusova ljubav prema neprijateljima ne poznaje granica. On moli čak i za one koji ga ubijaju.
    Ta ista Božja ljubav prema neprijateljima nudi nam se u Euharistiji. Oprostiti neprijateljima nije u našoj moći. To je božanski dar. Važno je, stoga, da Euharistija bude srce i središte tvoga života. Tu primaš ljubav koja te jača da prihvatiš put koji je Isus prihvatio prije tebe: trnovit put, bolan put, ali put koji ti daje pravu radost i mir i osposobljava te da nenasilnu Božju ljubav učiniš prepoznatljivom ovom svijetu.


    Henri J.M. Nouwen: POKAŽI MI PUT
    Ti nisi ono što jesi sad, nego ono što tek možeš biti! Ti si trenutno žir, ali smisao tvog života je biti hrast! ~ T. Ivančić

    יֵשׁ מֵאַיִן

  15. #15
    Vlastelinka ZGabriel avatar
    Datum registracije
    Mar 2012
    Lokacija
    čudesni oblaci
    Poruke
    19,404
    Blog Entries
    5
    Psalam 103 Davidov.

    1Blagoslivljaj Jahvu, dušo moja,
    i sve što je u meni, sveto ime njegovo!
    2Blagoslivljaj Jahvu, dušo moja,
    i ne zaboravi dobročinstva njegova:
    3on ti otpušta sve grijehe tvoje,
    on iscjeljuje sve slabosti tvoje;
    4on ti od propasti čuva život,
    kruni te dobrotom i ljubavlju;

    6Jahve čini pravedna djela
    i potlačenima vraća pravicu,
    7Mojsiju objavi putove svoje,
    sinovima Izraelovim djela svoja.
    8Milosrdan i milostiv je Jahve,
    spor na srdžbu i vrlo dobrostiv.

    11Jer kako je nebo visoko nad zemljom,
    dobrota je njegova s onima koji ga se boje.



    Lk 13,1-9:

    Brzo promijenite život!

    13 Upravo u taj čas dođoše neki te mu javiše što se dogodilo s Galilejcima kojih je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih žrtava. 2Isus im odgovori: "Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? 3Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti! 4Ili onih osamnaest na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih Jeruzalemaca? 5Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti."


    Neplodna smokva

    6Nato im pripovjedi ovu prispodobu: "Imao netko smokvu zasađenu u svom vinogradu. Dođe tražeć ploda na njoj i ne nađe 7pa reče vinogradaru: 'Evo, već tri godine dolazim i tražim ploda na ovoj smokvi i ne nalazim. Posijeci je. Zašto da iscrpljuje zemlju?' 8A on mu odgovori: 'Gospodaru, ostavi je još ove godine dok je ne okopam i ne pognojim. 9Možda će ubuduće ipak uroditi. Ako li ne, posjeći ćeš je.'"
    Ti nisi ono što jesi sad, nego ono što tek možeš biti! Ti si trenutno žir, ali smisao tvog života je biti hrast! ~ T. Ivančić

    יֵשׁ מֵאַיִן

  16. #16
    Vlastelinka ZGabriel avatar
    Datum registracije
    Mar 2012
    Lokacija
    čudesni oblaci
    Poruke
    19,404
    Blog Entries
    5
    Riječ za Tvoju dušu ( Treća korizmena nedjelja C)


    ( Subota, 2. 3. 2013. – Fra Petar Ljubičić) Čitajući evanđelja najčešći poziv je: „Obratite se!“ Promijenite se i postanite bolji. To je poziv i današnjega evanđelja.
    „Ispunilo se vrijeme, blizu je kraljevstvo Božje. Obratite se i vjerujte u radosnu vijest!“ Božje vrijeme je tu, novo doba, traži nove, Božje ljude…Kraljevstvo Božje je tu: do njega je samo jedan korak: obratiti se, osloboditi se zla, vlastite sebičnosti, osloboditi se otrova u vlastitoj krvi, kako reče jedan, meni tako dragi teolog. Potrebno je obući novoga čovjeka „stvorena na Božju sliku!“
    "Ako se ne obratite, svi ćete slično propasti! (Lk13,3). Tako nas opominje Isus u današnjem evanđelju. Isusovi suvremenici smatrali su da su uvijek veliki grješnici svi koje snađe kakva teška nevolja: nasilna nenadana smrt, teška bolest, gubitak imetka, neuspjeh. Tako nekako i mi mislimo. Isus nas ispravlja: ti nesretnici nisu, ne moraju biti najveći grješnici: zapravo pravednika uopće nema, svi se moramo obraćati – svi smo grješnici i patnici…
    Naime dok je Isus govorio mnoštvu, neki mu javiše novosti koje su kružile po Palestini. Mnogi su se zgražali nad činom Pilata koji je dao poubijati neke Galilejce za vrijeme žrtve. Ali u isto vrijeme osuđivali su i pobijene: bit će da su bili veliki grješnici, kad ih je Bog kaznio i to za vrijeme žrtve.
    Druga novost, rekli bismo iz crne kronike, bila je kako se srušila kula u Siloamu i ubila je 18 ljudi. Bit će da su i oni bili grješnici kad ih je Bog tako iznenada pozvao k sebi. Tako misle ljudi.
    Isus ne potvrđuje takvo mišljenje, da je nesreća koja je zadesila onih 18 ljudi, kao i one koje je Pilat dao poubijati posljedica grješnog života. Naprotiv Isus u obje nesreće gleda prst Božje Providnosti, kojom opominje tvrdokorne Židove na obraćenje, na pokoru, da ne propadnu. "Ako ne budete činili pokoru, svi ćete propasti!"
    Možemo reći, teški nesretni slučajevi koji se događaju u životu pojedinih ljudi ne moraju biti kazna za njihove grijehe, nego u prvom redu nama opomena i poziv na obraćenje. Obraćenje je milost, kojom čovjek upoznaje sebe i svoje slabosti i grijehe, kaje se za njih i odlučuje se za Boga. Ono se događa u srcu i bez njega nema spasenja. To je potpuno opredjeljenje za Krista. Nekada nas udarci sudbine i pojedini teški događaji u životu trebaju potaknuti na preispitivanje našega odnosa i prema Bogu i prema braći i sestrama. To je prvi korak u obraćenju.
    Obraćenje mora donijeti plodove koji se moraju očitovati u životu s Kristom i u suživotu s braćom i sestrama. Znači svatko tko je čuo Kristov poziv na obraćenje i odlučio krenuti njegovim putem, ne može više živjeti kao prije. Obratiti se znači osloboditi se od zla, grijeha i vlastite sebičnosti.
    Odgađanje, neodlučnost i mlakost vrlo su opasni i mogu čovjeka koštati. Sad je milosni trenutak, sad je povoljno vrijeme da otvorimo vrata Kristu i počnemo živjeti s Njim. Istina je, mi smo slobodni, ali moramo biti i odgovorni!
    Zna se čuti kako neki govore: Bog je neizmjerno dobar i milosrdan. To je točno, ali mi se ne smijemo olako poigravati njegovom dobrotom.
    I apostol Pavao govori o opomeni Božjoj. Apostol upozorava kako je čudesno Bog vodio narod pustinjom i čudesno ga hranio. Ali većina njih nije bila Bogu po volji, poginuli su u pustinji. To je opomena nama da ne prigovaramo Bogu, kako su oni prigovarali i zato su izginuli, makar su bili izabrani narod Božji: "Jer tko misli da stoji, neka pazi da ne padne!" (1 Kor 10,12)
    Današnja riječ Božja svakako nas ozbiljno opominje i poziva na obraćenje, na promjenu života, zlih misli i nakana i na pokoru.
    Sam Isus svojim životom nam pokazuje što bismo mi morali činiti. On sam je činio pokoru, makar nije imao ni jednog grijeha. Strogo je postio. Trpio je razna progonstva, konačno u svojoj bolnoj muci izvršio je najteža djela pokore...
    Sakrament pokore (ispovijedi) je redoviti put kojim Bog oprašta grijehe. Ima i izvanredni put, a to je djelo savršenoga pokajanja. To je kad se kajemo za grijehe iz ljubavi prema Bogu. Zato što smo uvrijedili svojim gri*jesima Boga najveće i najmilije Dobro. Savršenim pokajanjem čovjek dobiva oproštenje i teških grijeha, ako se ne može ispovijediti. Ali mora imati nakanu, kasnije se ispovijediti kad mu bude moguće.
    Govoreći o neplodnoj smokvi Gospodin nas također opominje. „Posjeci je! Zašto da iscrpljuje zemlju?“ Neplodno se stablo siječe i baca u vatru. Život naš mora biti plodan: ispunjen dobrim djelima: svetošću, ljubavlju, Bogom. Da potrebna su djela, riječi je ionako previše.
    I mi znamo ponekad pričati lijepe priče o svom kršćanstvu, a naš je život sasvim druga priča. Ne smijemo živjeti kao neprijatelji križa Kristova.
    Pozvani smo da se obraćamo svaki dan, svakoga trenutka, čitav život. Slabi smo i grješni, nikad previše dobri…Bog ima svoj veliki plan s nama. Zato nas i zove: „Obratite se!“ Eto posla za čitav život!
    „Tko misli da stoji, neka pazi da ne padne!“ – upozorava sv. Pavao i opominje. On piše da je židovski narod i njegova sudbina svima velika opomena. Židovi – svjesni da su izabrani Božji narod, precijenili su sebe, odbacili Isusa, odbili njegove riječi i poziv na obraćenje – i znamo što se dogodilo …
    Danas smo mi Božji izabranici. Mi se prije svih moramo obraćati i obratiti. Pitanje je koliko ozbiljno radimo na ovome najvažnijem poslu koji umjesto nas nitko neće obaviti. Živimo li po Božjoj volji?
    Dvije žene putuju u istom vlaku. Netko pripovijeda da je grom ubio čovjeka koji je kosio nasred polja.
    - Što li je on Bogu skrivio – čudi se jedna putnica.
    - Dobro nas sve ne pobije kakvi smo! – čudi se druga putnica.
    Ni jedna ni druga ne misle baš pravo, ali ova druga ima u duši nešto kršćansko, onu svijest našega duha pred Bogom.
    Mladi redovnik odlučio je napustiti samostan. Susreo je Isusa: "Ako sam ja mogao ovaj teški križ nositi za tebe, zar ne bi i ti mogao mnogo lakši nositi za mene?"
    Neki naš čovjek našao se u Kaliforniji u luci San Pedro. Šetajući naiđe na dvojicu Kineza koji su se svađali i međusobno si psovali mater i sve ostalo. Psovali su na hrvatskom, što jest bilo čudno. Kinezi, a psuju na našem jeziku. Prišao je k njima i pozdravio ih. Još više se začudio kad je saznao da ne znaju govoriti hrvatski. Oni samo znaju psovati. Rade na brodu s našim ljudima i od njih su naučili psovati.
    I ovaj nas primjer ozbiljno opominje: Vojvoda Irenej bio je vrlo vrstan vojskovođa. Jednoga jutra, dok se spremao otići iz svoje kuće na vojničke vježbe, pokuca netko na njegova vrata. Otvorivši vrata ugleda svećenika kojega je pratio ministrant. Svećenik je nosio svetu Pričest bolesniku.
    Odmah je upitao za stan doktora Ireneja? Da - odgovori vojvoda Irenej, ovo je moj stan! Velečasni, ovdje nema bolesnika, svi su u dobrom zdravlju.
    Tad mu reče svećenik: Došla mi je jedna gospođa i dala mi je ovu vašu adresu. Ona bijaše vrlo razborita žena i mislim da me nije prevarila. Rekla mi je: žurite i nosite svetu Pričest vojvodi, doktoru Ireneju, i još je dodala, idite brzo inače neće biti puno vremena.
    Gospođa je odlična roda što sam mogao zaključiti po njezinim očima. Njezine su riječi bile tako jasne da sam ih slušao svojim ušima. Možda je to istina, mislio je u sebi vojvoda Irenej. Ali koja je to gospođa? Što se nje tiče moja duša? Ne razumijem ništa!
    Evo je, usklikne svećenik, ovo je gospođa koja me je zvala. Poznam je vrlo dobro. Govoreći to pokazivao je na sliku koja je visjela na zidu u kući vojvode Ireneja.
    Vi se varate, oče, reče vojvoda Irenej, to je slika moje pokojne majke, koja je umrla ima već dosta vremena. Dragi moj brate, nastavi svećenik, upravo me ta gospođa pozvala. I prema tome ne varam se.
    Božji su putevi nedokučivi, tko ih može razumjeti? Reče mu svećenik. U vašem stanu ću vas ispovjediti i pričestiti. I tada vojvoda, doktor Irenej, koji bijaše vrlo uzoran vjernik ispovjedi se i pričesti te zajedno sa svećenikom izađe iz svoje kuće na vojne dužnosti koje su ga čekale.
    Brzo uzjaši svog konja, ode i ne sluteći što će mu se dogoditi. Oko dvanaest sati donijeli su vojvodu Ireneja mrtva. Konj ga je bacio na zemlju i tu je vojvoda Irenej razbio glavu i odmah je ostao na mjestu mrtav, dakle, predao je Gospodinu Bogu svoju čistu dušu.
    I to se događa. Vrlo važno je biti spreman. Kad smo spremni, nije potrebno bojati se. Ovo je sveto vrijeme obraćenja. Iskoristimo ga! Recimo svom Bogu: Daruj mi milost obraćenja, promjene života! Isuse, božanski Spasitelju, položi svoju božansku ruku na mene! Pošalji mi svoga Duha Svetoga i učini me novom osobom! Vjerujem, da to možeš i hoćeš učiniti! Neizmjerna Ti hvala! Amen.
    Ti nisi ono što jesi sad, nego ono što tek možeš biti! Ti si trenutno žir, ali smisao tvog života je biti hrast! ~ T. Ivančić

    יֵשׁ מֵאַיִן

  17. #17
    Vlastelinka ZGabriel avatar
    Datum registracije
    Mar 2012
    Lokacija
    čudesni oblaci
    Poruke
    19,404
    Blog Entries
    5
    Od nestalnosti do ozbiljnosti života

    U današnjem evanđeoskom odlomku sveti Luka opisuje kako Gospodina Isusa neki ljudi izviještaju o nemilom događaju, točnije o krvoproliću koje je Pilat počinio nad nekim Galilejcima. Oni koji su ga izvijestili vjerojatno su od njega očekivali osvrt koji bi neminovno bio politička osuda beskrupulozne rimske moći koja je tlačila židovski narod. Osim toga očekivali su da im protumači zašto su nastradali baš dotični Galilejci, a ne neki drugi, što znači da su u tom događaju vidjeli i prst kazne Božje nad nastradalima. No Gospodin Isus, umjesto da održi političku lekciju Pilatu osuđujući nasilje i krvoproliće kojim se služila rimska vojska kako bi držala u pokornosti Židove, ili da protumači događaj kao posljedicu nekog nevidljivoga i neznanog grijeha stradalnika, izvodi sasvim drukčije razmišljanje. Tako on ovom tragičnom događaju pridružuje još jedan drugi, urušavanje kule u Siloamu koja je ubila osamnaest ljudi, te im daje zajedničko tumačenje. Njegovo tumačenje se sastoji u upozorenju svojim slušateljima da ne smatraju nastradale Galilejce većim grešnicima od drugih, ili pak poginule u Siloamu većim dužnicima od ostalih Jeruzalemaca.
    Gospodinu Isusu ovi događaji služe prije svega da ukaže na nestalnost ljudskog života kojoj su svi izloženi, o čemu najrječitije svjedoče upravo tragični događaji, bilo na općoj ili osobnoj razini. Umjesto da ubrzaju ljudsku svijest i potaknu shvaćanje, ljudi, na žalost, ne izvlače iz njih do kraja sadržajne zaključke za vlastiti život. Jer mnogo je lakše izvući političke zaključke ili prebaciti krivicu i odgovornost na druge, nego iščitavati poruku za vlastiti život. Iz te perspektive Gospodin prekorava svoje suvremenike pozivajući ih da se obrate, jer bi samo činom obraćenja pokazali da su ozbiljno razumjeli povijesnu poruku iz svega što se događa oko njih. A sve dok čovjek nije kadar izvući ispravnu poruku iz događaja, živi gotovo besplodan u svijetu u kojem je pozvan donositi plodove vječnoga života. Zato za Isusa događaji nisu samo posljedica nekog uzroka, koji se redovito traži pogledom u prošlost, nego su i znak našoj sadašnjosti. Pozivom na osobno obraćenje i spremnost da pred Bogom odgovaraju za svoj život, Gospodin pokazuje da na uzvišeniji i plodonosniji način čita i osmišljava čak i tragedije poput dviju spomenutih u Evanđelju.
    Kao što se događalo nekada u židovskom puku, događa se i danas. Na žalost, ne možemo reći da i danas ljudi drukčije pristupaju svemu što se oko njih događa. I danas je malo onih koji iz nestalnosti života izvlače zaključke veće ozbiljnosti. A ako to ne čine, onda događaji ne postaju znakovi, nego ostaju tek brojke neke statistike, zanimljivosti crne kronike i posljedice nerazumljivih uzorka. Ne razmišlja se o neminovnosti ljudske nestalnosti, niti o neizbježnosti smrti koja će doći po svakog čovjeka, nego se neozbiljnošću pokušava pobjeći od pitanja koja nameće nestalnost. Gospodin Isus nam, međutim, pokazuje da je obraćenje jedini način da nadiđemo nestalnost u koju smo uronjeni. A obraćenje na koje poziva je život sukladan volji Očevoj. Tko tako živi, ništa ga ne može zateći ni iznenaditi, jer iz svega izlazi kao pobjednik.
    Ali nas ljude na ozbiljnost života ne potiče samo naša nestalnost i strah od zemaljskih nedaća, nego još, prije svega, potiče nas ozbiljnost samoga Boga. Kad vidimo koliko Otac nebeski skrbi oko našega spasenja, trebao bi biti poticaj i nama da se sa svom ozbiljnošću uhvatimo posla na svom obraćenju. Kad vidimo koliko je Gospodinu stalo do našeg spasenja, onda bi nam i to morao biti jasan znak i dodatni razlog zauzetosti oko skrbi za vječni život. Upravo radi toga Gospodin Isus priča i prispodobu o neplodnoj smokvi koja ne donosi plodove, nego samo iscrpljuje plodnu zemlju i obezvrjeđuje gospodarev trud. U toj smokvi prikazani smo svi mi koji nedovoljno skrbimo oko vječnih vrijednosti, te nismo kadri iz naše ljudske nestalnosti iščitati poruku ozbiljnosti.
    Neka nam se stoga riječ današnjeg Evanđelja duboko ureže u svijest i pokrene nas, kako bismo korizmeni hod iskoristili za dublju spoznaju uvjeta ljudskoga života, ali isto tako i mogućnosti ljudske ozbiljnosti. Učimo se na primjeru Oca nebeskoga, koji skrbi oko naše duhovne plodnosti šaljući svoga Sina da nas izvede na put obraćenja i ozbiljnosti, te i sami ozbiljno prionimo kako bismo donijeli neprolazne duhovne plodove usred nestalnosti življenja. I ne zavaravajmo se, ako ne budemo plodni, ne ćemo izbjeći primjerenoj kazni koja će zadesiti svaku neplodnu biljku, isto kao što plodnost ne može biti nenagrađena životom vječnim, prema kojemu hitimo s Kristom Gospodinom.


    dr. don Ivan Bodrožić/bitno.net
    Ti nisi ono što jesi sad, nego ono što tek možeš biti! Ti si trenutno žir, ali smisao tvog života je biti hrast! ~ T. Ivančić

    יֵשׁ מֵאַיִן

  18. #18
    Vlastelinka ZGabriel avatar
    Datum registracije
    Mar 2012
    Lokacija
    čudesni oblaci
    Poruke
    19,404
    Blog Entries
    5
    4. Korizmena nedjelja

    Čitanje iz svetog evanđelja po Luki (Lk 15, 1-3. 11-32)

    U ono vrijeme: Okupljahu se oko Isusa svi carinici i grešnici da ga slušaju: Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: «Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.» Nato im Isus kaza ovu prispodobu: "Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu: 'Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.' I razdijeli im imanje. Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno. Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati. Ode i pribi se kod jednoga žitelja u onoj zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao. Došavši k sebi, reče: 'Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: 'Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika. Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: 'Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.' A otac reče slugama: 'Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!' I stadoše se veseliti. A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na povratku približio kući, začu svirku i igru pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. A ovaj će mu: 'Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.' A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati. A on će ocu: 'Evo toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.' Nato će mu otac: 'Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje - tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!'"
    Ti nisi ono što jesi sad, nego ono što tek možeš biti! Ti si trenutno žir, ali smisao tvog života je biti hrast! ~ T. Ivančić

    יֵשׁ מֵאַיִן

  19. #19
    Vlastelinka ZGabriel avatar
    Datum registracije
    Mar 2012
    Lokacija
    čudesni oblaci
    Poruke
    19,404
    Blog Entries
    5
    Uz čitanje razmjerno dugog današnjeg Evanđelja ne smijemo posve na početku prezreti farizejska predbacivanja Isusu: “Taj prima grešnike i jede s njima.”
    To predbacivanje dalo je Isusu povoda da je ispričao priču, koju su kasnije nazvali „O izgubljenom sinu“. Njome je htio reći: Da, istina je, primam grešnike i jedem s njima. Znam, da vam se to ne sviđa, ali htio bih vam reći, da je Bog Otac, koji s pokojnikom ne samo da jede, već mu pripravlja i gozbu.
    Isus nikada nije odobravao grijeh. Zato ni ne odobrava djela mlađen sina, koji napušta. očev dom i s razuzdanim životom potroši imetak. Sinu stavlja u usta nesumnjivo priznanje: Oče, sagriješio sam protiv neba i pred tobom, nisam vrijedan zvati se tvojim sinom.
    Isus također ne odobrava ponašanje starijeg sina, kojemu nije pravo, da se brat vratio, i ljuti se na oca, da mu je pripremio gozbu.
    Po učenju pismoznanaca i farizeja bilo je zabranjeno već se i družiti s grešnicima, a još više, sjediti s njime kod stola. Zato bi po njihovom, otac morao kazniti sina. Ako ga je već primio natrag, mogao bi ga u najboljem slučaju učiniti jednim od svojih najamnika, s kojim bi imao samo hladne i službene odnose.
    Ali Isusov Bog je drugačiji. Njegova dobrota prema raskajanom sinu prelazi očekivanja obojice sinova, prelazi shvaćanja pismoznanaca i farizeja, prelazi i naše očekivanje. Isusov Bog je Bog opraštanja i dobrote, koja je veća od svake ljudske grešnosti. Božja kiša natapa sve sjetve i Božje sunce grije sve žetve.
    Isus je ovdje pokazao na jezgru svoje nauke o Bogu. To je nauka o Bogu koji je ljubav. O Bogu, koji je Otac i onda, kada čovjek nije vrijedan, da se naziva sinom. Jedino takva slika o Bogu je zaista vrijedna Boga.
    Ujedno je to i Isusova nauka o čovjeku. Svaki od nas je u Božjim očima tako velik, da Bog nikada ni pred kim neće zatvoriti svoja vrata. Ako bi netko ostao vani, neka pripiše sebi.


    garevac.net
    Ti nisi ono što jesi sad, nego ono što tek možeš biti! Ti si trenutno žir, ali smisao tvog života je biti hrast! ~ T. Ivančić

    יֵשׁ מֵאַיִן

  20. #20
    Vlastelinka ZGabriel avatar
    Datum registracije
    Mar 2012
    Lokacija
    čudesni oblaci
    Poruke
    19,404
    Blog Entries
    5
    Biti u kući Očevoj

    Biblijsko razmišljanje uz četvrtu korizmenu nedjelju


    Foto: Elvir Tabaković

    Prispodoba koju smo upravo čuli jedna je od najljepših i najdirljivijih Gospodinovih prispodoba. U njoj nam je opisana ljubav Oca nebeskoga prema svakom čovjeku, pa i onda kad se radi o rasipnom sinu koji odbacuje i upropaštava darove Božje. No kako je neizvedivo u jednoj propovijedi protumačiti sve obilje teološko-duhovnog značenja ove prispodobe, ograničiti nam se na jedan njezin vid. Stavljajući, naime, za trenutak u drugi plan središnju temu očeve ljubavi, vrlo je uočljivo kako među braćom postoji tihi sukob i suparništvo.
    Najprije mlađi brat ne može podnijeti biti mlađi brat, trajno u sjeni starijega, koji u svemu ima prvenstvo, te stoga reagira tražeći svoja dobra i odlazi u daleku zemlju gdje na njega ne pada sjena starijeg brata. A kad se on nakon neuspjeha vraća i nakon što mu otac oprašta prihvaćajući ga kao sina, sad stariji brat to ne može otrpjeti, nego odbija ući u kuću ne želeći podijeliti radost zbog njegova povratka i zajedništvo sa svima koji su se veselili. Dok se u prvoj situaciji mlađi brat oslobađa prevlasti starijega, dotle vidimo da ga kasnije stariji želi pod svaku cijenu diskreditirati zbog razvratnog života i upropaštavanja traženih dobara. Tehnika kojom se služi stariji brat je vrlo učinkovita i uspješna. On mlađem bratu spočitava počinjene grijehe i zlo u kojem je živio, te to uzima kao izgovor da ne uđe u kuću i da ne sudjeluje u priređenom slavlju. Ali stariji sin bi trebao biti svjestan težine svoga izbora, jer njegov izbor nije uperen protiv mlađeg brata i njegova povratka, nego on izravno dovodi u pitanje i očevu ljubav koja prihvaća mlađeg sina. Stariji, dakle, ne vrednuje ispravno očevu ljubav, niti prihvaća njegove razloge. Rezultat je poguban: stariji sin se zbog grijeha svoga brata lišava očeve ljubavi.
    Dok je prva Crkva ovu prispodobu, to jest likove dvojice braće primjenjivala na odnos između židova (stariji brat) i pogana (mlađi brat), nama je primijeniti Gospodinovu pouku na našu životnu situaciju, u kojoj više nema u Crkvi ove podjele, niti ovakvih raslojavanja i međusobnog isključivanja. Danas, međutim, postoji nešto slično, na što valja ukazati, jer ljudi ostaju uvijek ljudi u svom odnosu prema Bogu, a i jedni prema drugima. I danas ima onih koji se teško mire da bi dijelili isti očinski dom i krov s nekim drugim, koga smatraju nedostojnim, poradi čega su spremni, u svojoj nepopustljivosti, žrtvovati čak zajedništvo s Ocem nebeskim. Takvi jednostavno ne žele prihvatiti da je Crkva kuća Božja, te da samo u njoj mogu ostvariti pravo zajedništvo s Ocem. Njima je prvotno tražiti izgovor da napuste zajedništvo s Ocem, a za takvo što onda spremno i odlučno spočitavaju grijehe svojoj braći, koje nakon toga ne žele niti prihvatiti za braću.
    Slično onome što je Gospodin Isus opisao u prispodobi, mnogi i danas nemaju pravu svijest o jednoj i jedincatoj vjeri i ljubavi Božjoj, koju je Bog po svome Sinu u povijesti ostvario u Crkvi, u kojoj nam je ostavio sakramente svoje ljubavi. Kao povod i kao izgovor su grijesi određene braće koja, živeći grešno, krše i ljubav prema Bogu i prema braći. Takva navodno neporočna ‘starija braća’ ne žele dopustiti niti Ocu da prihvati grešnu djecu, niti dopuštaju svojoj ‘mlađoj braći’ mogućnost obraćenja. Jer oni sami nisu živjeli usredotočeni na neizmjernu ljubav Božju, uglavnom se bave optužbama drugih ljudi koji ne žive sukladno njihovu poimanju, te u toj točci se iscrpljuje njihova ispravnost i pravovjernost. Upravo radi toga, jer im je pred očima prije svega grijeh braće, a ne Očeva ljubav, nisu kadri uočiti niti koliko je Otac i prema njima bio dobrohotan i milostiv. Stoga, premda vjeruju da žive temeljito jer ne prestupaju Božje zapovijedi, u biti žive vrlo površno, jer se nisu posvetili bitnom sadržaju vjere – uspostavljanju ispravnog odnosa s Ocem. Takvima nije problem napustiti Crkvu ili se od nje udaljiti, ali im je problem ako u Crkvi ima grešnika, bilo neobraćenih, bilo obraćenih. Zato i ne vide da više blaga Božjega rasipaju sami odvajanjem od Crkve, nego brat koji griješi uslijed slabosti. Uvjetovan grijehom svoga brata, pokazuje samo da nikad nije ostvario sinovski odnos s Ocem na način na koji je Otac to htio i predvidio, nego bježi od Oca u vlastitu neporočnost i samodostatnost.
    Vjera ti je bitna? Klikni like i pridruži nam se![/facebook]
    Zbog svega rečenoga ova prispodoba i danas ima aktualnu poruku svima onima, bilo da se radi o mlađem ili starijem bratu, koji međusobne račune i obračune prelamaju preko Očevih leđa. I dok oni jedan drugome toliko zamjeraju da ne znaju prijeći preko pogrešaka, Otac je uvijek sebi dosljedan. On ljubi i jednog i drugog. I kao što je mlađega željno očekivao, tako je i starijeg išao zvati da uđe na slavlje. Nama pak ostaje jasna poruka da se usredotočimo na njegovu ljubav, kako bismo izbjegli nesuglasice s braćom, a bit ćemo najbolja braća onda kad druge budemo ljubili onako kako ih Otac ljubi, čime ćemo dobiti dar i milost živjeti u kući Božjoj kao braća svakom Božjem djetetu.

    dr. don Ivan Bodrožić/bitno.net
    Ti nisi ono što jesi sad, nego ono što tek možeš biti! Ti si trenutno žir, ali smisao tvog života je biti hrast! ~ T. Ivančić

    יֵשׁ מֵאַיִן

+ Odgovori na temu

Pravila pisanja poruke

  • Ne možeš otvoriti novu temu
  • Ne možeš ostaviti odgovor
  • Ne možeš stavljati dodatke
  • Ne možeš uređivati svoje postove