Evo nađoh na netu knjigu tog čuvenog komandanta Slavka Lisice koji nas je pobijedio na Kupresu. Naslušao sam se hvalospjeva o njemu pa reko da vidim.
Očekivao sam neku čisto vojničku knjigu jer je on kao bio vojnik od glave do pete i njihov najsposobniji manevarski oficir.
I nakon što sam pročitao dobar dio knjige..što reći..knjigu započinje pričom o svom jugoslavenstvu antifašizmu i ostalim glupostima kojima srpski komandanti prikrivaju velikosrpske pohode, pa polako transformacija, osobne naravi gdje on polako shvaća kako je prevaren , kako hrvatski oficiri hrvatuju, kako se mjenjaju a on se kao čudi i sve u tom priglupom stilu ko da piše bajke djeci i cakum pakum dok se on isčuđava odjednom eto ga u velikosrpskom stroju sa cijevima okrenutim prema Hrvatima. I dalje se čudi kako su se Hrvati fašizirali i kako im nikako ne paše što je on tenkovske cijevi okrenio na njih.
U službi u kninskom korpusu upoznaje se lokalnim Srbima koji su sve odreda divni i krasni, pravi ljudi, domaćini, dobra srca, prostodušni ali naivni ( na što se čovjek može samo grohotom nasmijat) a Hrvati iz tih krajeva su sve odreda mračni i zlikovci pa čak i babetine( kako ih on naziva) iz hrvatskog sela Kijevo. Slijede opisi borbi za Šibenik, Zadar, Vrliku, i ostala mjesta u dalmatinskoj zagrori. Autor se stalno isčuđava kako zlikovački Hrvati tu i tamo pripucaju ( usput im se ruga kako bježe kad raspali tenkovskim salvama) dok im on ravna sela avionima i tenkovima. Nikako mu ne ide u glavu da su tako zli. Vrhunac morbidnog cinizma je kad priča kako su očistili hrvatsko selo Potkonje kod Knina koje je u totalnom okruženju i hvali se kako je spasio Knin od ustaškog pogroma jer je u selu našao velike količine streljiva. Hvali Martića kojem je on doturio tu informaciju pa je ovaj to "školski odradio". Slijedi napad na Kijevo u kojem su naravno stacionirani ustaški zlikovci protiv kojih kreće on antifašista. Tu opisije svoje vlastito verbalno iživljavanje nad starijim mještanima tog patničkog sela gdje je svom svojom bahatosti zaštićen silom JNA drži prodike i lekcije o zločinu. Poremećen um.
Zatim slijedi detaljan opis kupreške bitke ( što me i najviše zanimalo) i tu je posvetio dosta pažnje, do u detalje opisao je kako je to odradio, usput pišući sebi hvalospjeve likujuć nad totalno razbijenim ustašama kao da se sudario sa vojskom po snazi ravnoj sebi. Zatim slijede opisi dva neuspjela napada. Jedan napad na prijevoj Korićina od Glamoča prema Livnu a drugi napad iz donjeg Livnjaskog polja..od Grahova prema Livnu. Oba su propala uz gubitke njegovih snaga i ono što je zanimljivo da za te poraze ne krivi sebe ni mrvu, nego lokalno stanovništvo koje neće u rat. Način na koji je opisao glamočke i grahovske Srbe je doslovno ruganje bez ikakve mjere. Priča kako je svukao do gola lokalne Srbe u Čelebiću koji se neće boriti, prije napada na Livno posebno je slikovita. Ono što je zanimljivo kad god je poraz drugi su krivi, on nema truna krivnje a kad god je pobjeda on je sve savršeno organizirao. A nikako da objansi kako je to velika borbena spremnost lokalnih Srba tako različita od Kupresa do Grahova.Za poraz kod Doboja u Matuzićima je isto kriva lokalna civilna vlast a ne on. Za jedan drugi poraz kod Doboja kriv je zapovjednik kojemu je on dao deset tenkova da krene u napad i poslije žali što mu ih je dao. Farsično.
Uglavnom knjiga je teško razočarenje i sliči na propagandne uradke SRNE početkom 90-tih i Ristu Đogu. Puna je lamentiranja o dobrim poštenim i naivnim Srbima i zlim, pokvarenim i prevrtljivim Hrvatima. Hrvatski vojnici a i narod su zlikovci koji su se spremali za rat odavno iako svom JNA silom komandira on, naivni Srbin a "prepredeni, zli i pokvareni" Hrvati ratuju puškama i pokojom zoljom. On žali što nije zauzeo Zadar jer je to po njemu bilo potrebno da Srbi imaju luku a kad zdvaja što nije zauzeo Šibenik, govori kako je to neumitni srpski grad.
Fascinira lakoća kojim on od zadrtog i iskrenog Jugoslavena a o čemu piše nadugo i naširoko postaje Srbenda u toj mjeri da pojednim lokalnim Srbima oko Šibenika zamjera izdaju i nedovoljno srpstvo što pokazuje samo koliko je lagao o svom tobožnjem jugoslavenstvu. iako i dalje o sebi govori kao jugoslavenu i anrtifašisti te tako pokazuje da nije sposoban percipirati vlastite riječi pa se svako malo demantira, te tako u jednom retku govori o sebi kao jugoslavenu a u drugom nabraja srpstvo i njegovu veličinu navodeć srpske vojskovođe iz povijesti kojima se divi i nalazi uzor u njima, pa se onda opet vraća na vlastito jugoslavenstvo da bi opet..opisivao kako prima Bele orlove u svoje jedinice a cijelo vrijeme zamjera vojnom vrhu kolebljivost jer da se njega pita, on ne bi pregovarao nego krenio od Zadra pa redom preko Šibenika i Splita pa sve do Boke. Satrti Hrvate to je po njemu Jugoslavenu inače prijeka potreba.
Što je dovoljno da se zaključi da je riječ o idiotu.
On se čudi Hrvatima što ratuju a on ratuje na prilazima Šibeniku i Zadru, pojedine oficire Hrvate koji ratuju s njim u JNA a poneki i u tzv vojsci RS, naziva časnim antifašistima što govori da je riječ o totalnom degeneriku i pokvarenjaku.
U knjizi ima još puno detalja o sukobima sa raznim civilnim vlastima ali to me nije toliko zanimalo. Srpska stvar.
U knjizi u borbama sa muslimanskim snagama on iste naziva ustašama iako je dobro znao kakve su ustaše imale reputaciju u muslimanskom vodstvu. Za njega su to sve ustaše. Kao što su i Hrvati ustaše ze te iste muslimanske postrojbe. Budala.
U knjizi autor i prenosi kako cijelu noć sluša razgovore na motorolu srpskog i hrvatskog vojnika gdje je hrvatski vojnik predstavljen kao monstrum koji priča kako je zaklao svoju trudnu ženu srpkinju i izvadio joj nerođene dijete iz utrobe a srpski vojnik se zgraža i poziva ga na ljudskost i sve u tom stilu..pravedni i obzirni srpski borac i morbidni monstrum s hrvatske strane koji prijeti klanje svih Srba. Bizarno i skoro nevjerovatno s čim se taj "komandant po potrebi" služi.
Sve u svemu knjiga, budalaština prve vrste napisana kao oda samom sebi i odaje da je riječ o nevjerovatnom taštom i sebeljubivom čovjeku a sudeći po autorovim promišljanjima i načinom na koji iskrivljava stvarnost djelimično i poremećenom čovjeku koji nije u stanju razlikovati dobro od zla al to je ionako bila česta odlika srpskih oficira u zadnjem ratu pa on tu nije nikakva posebna iznimka.
Odgovori s citatom
Prvotno napisano od SarajkaDjevojka
sta ce JNA oficir nego laprdati, svi su oni uz vojnu, u jednakoj kolicini sticali i ideolosku izobrazbu.
