+ Odgovori na temu
Prikaz rezultata str. 1/5

Tema: 2. veljače - Svijećnica (Marina)

  1. #1
    Vlastelinka ZGabriel avatar
    Datum registracije
    Mar 2012
    Lokacija
    čudesni oblaci
    Poruke
    19,245
    Blog Entries
    4

    2. veljače - Svijećnica (Marina)



    Prikazanje Gospodinovo u Hramu ili Svijećnica

    "Kad je prošlo vrijeme njihova čišćenja, prema Mojsijevu zakonu, donesoše Isusa u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu, kako je pisano u Zakonu Gospodnjem: 'Svako muško novorođenče neka se posveti Gospodinu!' i dadnu za žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem, 'par grlica ili dva golubića'"(Lk 2, 22-24) Bog je preko Mojsija svom izabranom narodu dao propis da 41. dan porodu svećenici u hramu moraju blagosloviti porodilju. A za uzvrat roditelji djeteta dužni su janje mlađe od godine dana ili mladu golubicu. Tome se propisu pokorila i Blažena Djevica Marija. S djetetom Isusom polazi u hram u pratnji Josipovoj. Prikazanje djece u hramu bio je gotovo svakidašnji obred, no ovdje se radilo o događaju koji je već u Starom zavjetu prorekao prorok Malahija: "I doći će iznenada u Hram svoj Gospod kojega vi tražite i anđeo Saveza koga žudite" (Mal 3, 1). Nitko nije slutio da će to staro proročanstvo po vanjskom obliku biti tako skromno. Gospodina nisu dočekale nikakve svirke, nikakvi poklici. Sve je prošlo tako tiho, nenapadno i gotovo nezapaženo. I to je stil Isusova skrovita života, stil poniznosti i skromnosti. Isus postaje Svjetlo svijeta i Grad na gori koji svijetli cijelu vječnost.
    Ti nisi ono što jesi sad, nego ono što tek možeš biti! Ti si trenutno žir, ali smisao tvog života je biti hrast! ~ T. Ivančić

    יֵשׁ מֵאַיִן

  2. #2
    Vlastelinka ZGabriel avatar
    Datum registracije
    Mar 2012
    Lokacija
    čudesni oblaci
    Poruke
    19,245
    Blog Entries
    4
    Revolucija svijeća pobijedila je revoluciju marksizma, komunizma i ateizma. U Pragu, Zagrebu i u drugim bivšim komunističkim gradovima Europe milijuni svijeća upaljeni su kao znak nove slobode kojoj se više nitko ne može suprotstaviti. Svijeće su objavljivale svjetlo, koje je raspršivalo mrak, tamu, nečovječnost i zlo. Ljudi goloruki, bez oružja, bez saveznika i diplomatskih relacija, samo s nutarnjom sigurnošću da mora pobijediti sloboda, samo sa svijećama u rukama, pobijedili su, srušili su tiranske vlasti i Berlinski zid, zidove između Istoka i Zapada Europe, i uništili hladni rat. Svijeće su opasne za one koji čine zlo. Svjetlo je opasnost za ljude koji su nečiste savjesti, koji zarobljuju i plijene druge, za one koji se bogate na račun drugih, za sve koji čine zlo, koji su mračni i nehumani. Svijeća izgleda slabašna, možeš je svojim dahom ugasiti, svijeća ne može ogrijati, ne može ni osvijetliti na daleko. Svijeća može upaliti drugu svijeću, a onda se upale tisuće i milijuni svijeća, i tada nastane svjetlo koje obasjava čitavu kuglu zemaljsku. Tako se iz ropstva prelazi u slobodu, tako mrak propada i nastaje dan.

    Prije dvije tisuće godina upalilo se jedno svjetlo. Zvalo se Isus iz Nazareta. Rodio se u Betlehemu između 7. i 4. godine prije brojanja našeg vremena, sasvim nepoznat, tek objavljen pastirima i svećeniku Šimunu u jeruzalemskom hramu, te starici Ani koja je prepoznala to Dijete. A prepoznala ga je zato što je u njoj bilo svjetlo koje je palila i podržavala molitvom i postom sve do svoje osamdeset i četvrte godine života. Prepoznalo je to svjetlo i Šimunovo srce, jer je i on molio, te mu je to Svjetlo Božje objavilo da neće umrijeti prije nego vidi onoga čije će se svjetlo upaliti i koje više nitko neće moći ugasiti. Maleno je to Svjetlo. Rođeno od nepoznate djevice iz Nazareta, Marije, čuvano nepoznatim zaručnikom te djevice, Josipom, progonjeno od kralja Heroda, u izagnanstvu i u tišini nazaretskoga kraja živjelo do tridesete godine, a da nitko ništa nije o tom Svjetlu znao. Ono je svijetlilo, sve se više širilo dok nije upalilo najprije Judeju i Galileju, a onda prešlo na istok, sve do Indije i Kašmira, te na zapad preko Male Azije i Grčke, preko naših krajeva do Rima i Španjolske, i upalilo cijelu Europu. A onda se iz Europe proširilo u čitav svijet i više nema gdje ne gori. Nitko nije računao da bi to Svjetlo moglo osvojiti suvremeni svijet i da to Svjetlo ni danas ne mogu ugasiti sva oružja mraka, nehumanosti i suprotstavljanja.

    Isus iz Nazareta je Svjetlo svijeta. Rekao je da svaki koji njemu vjeruje postaje to isto svjetlo. To Svjetlo je došlo na svijet, a mnogi ljudi su više ljubili mrak, te su okretali leđa tome Svjetlu, jer djela su im bila zla. Pa ipak, oni nikad nisu mogli uništiti to Svjetlo. Suvremenici i sugrađani Isusa iz Nazareta htjeli su uništiti i ugasiti to Svjetlo. Oni su ga prikovali na križ i mislili da je konačno zadnja iskra toga Svjetla uništena. No, tek tada je za njih nastala tragična situacija. On je uskrsnuo i tako je ta mala iskra Isusa iz Nazareta, povijesne osobe, postala veličanstvena uskrsna snaga vatre koju više nitko nikad ne može ugasiti. Najveće carstvo u povijesti čovječanstva, stari Rim, trudilo se kroz tri do četiri stoljeća da ugasi, uništi i onesposobi to Svjetlo. No, konačno je pokleknule pred njime i spoznalo da je u križu spas. Car Konstantin je priznao da je Krist pobijedio i da je u njemu spas, te je od tada kršćanstvo osvojilo zapadni svijet.

    To Svjetlo nije zemaljsko i nije svjetlost obične svijeće. To je Bog sam, to je snaga neba, vječnosti i apsolutnog prvotnog svemoćnog bića. Tko god upali svoju savjest, svoje srce i svoju volju na toj svijeći, sam postaje svjetlo i najsnažnija životna vatra, koja može sve ogrijati, sve osvijetliti i svima darovati život vječni. Što je ateizam u svijetu jači, što je više nemorala, što je više oko nas sekti, profiterstva, ludosti, materijaliziranosti i bogatstva, što je više zločestoće i nehumanosti, što je mrak jači i gušći, što su ljudi više prikovani uz zemlju, uz novac, uz užitke i slavu, to je to Svjetlo jače, i to se više sprema da svojom eruptivnom snagom prodre u čitav svijet i opet osvoji ljude, te ih povede prema cilju života.

    Svijećnica je dan kad su Marija i Josip unijeli malo dijete Isusa u hram da bi ga po židovskom zakonu kao prvorođenca prikazali Bogu. Tada je starac Šimun rekao proročke riječi da je to dijete postavljeno na propast i spasenje mnogima u Izraelu, da je on svjetlo naroda, te da je to znak kojemu će se svi suprotstavljati. Zapravo Crkva, kršćanska vjera i svaki čovjek s iskustvom Duha Svetoga doživljavaju kako mu se svi suprotstavljaju, a on unatoč suprotstavljanju sve pobjeđuje. Mrak se suprotstavlja svijeći, ali ona pobjeđuje, osvjetljuje i uništava mrak.

    Zato danas kršćani u crkvi blagoslivljaju svijeće, čuvaju ih za trenutak svoje smrti, kako bi kroz mrak i nepoznanicu smrti ušli u svjetlo j sigurnost života. No, još važnije je pokraj materijalne svijeće upaliti svijeću u srcu, povjerovati Isusu iz Nazareta, početi čitati njegovu riječ i moliti se njemu, razgovarati s njime, postati mu prijatelj, te tako postati svjetlo neuništivo koje će druge paliti, voditi u život, koje će naše društvo činiti humanijim.

    Ništa ne trebamo danas toliko koliko milijune svijeća upaljenih na Isusu iz Nazareta, ljudi koji vjeruju, koji se ne boje i koji znaju da je život neuništiv, te da je čovjek najsretniji kad je s Bogom.

    Dr. Tomislav Ivančić, "Oaza života"
    Ti nisi ono što jesi sad, nego ono što tek možeš biti! Ti si trenutno žir, ali smisao tvog života je biti hrast! ~ T. Ivančić

    יֵשׁ מֵאַיִן

  3. #3
    Vlastelinka ZGabriel avatar
    Datum registracije
    Mar 2012
    Lokacija
    čudesni oblaci
    Poruke
    19,245
    Blog Entries
    4
    Svijećnica – Bog prosvjetljuje, a ne zasljepljuje!


    Svijećnica je blagdan svjetla. A za Ivana Krstitelja je rečeno „ne bijaše on svjetlo nego da posvjedoči za svjetlo“. Isus je svjetlo svijeta, a i kršćanin je to isto, i Marija je to isto. Ona je uljanica koja drži u sebi to ulje koje svijetli kad je upaljeno, Isusa. I zato se u hramu jeruzalemskome četrdeset dana nakon Isusova rođenja dogodilo mnogo toga.
    Izvana gotovo ništa. Izvana je sve bilo uobičajeno, jer žena je nakon četrdeset dana bila dužna poći u hram radi očišćenja. Potrebno je bilo za očišćenje.prinijeti dvije grlice ili dva golubića. Evo, netko tko gleda srcem približio se njima, potaknut Duhom Svetim.
    Primio je iz Marijinih ruku Njezina Sina, a Ona ga je s povjerenjem predala u ruke starca Šimuna. Poznata je majčina privrženost djetetu, koja nekada zna prijeći u posesivnost. Marija neprestano izlazi iz sebe, nadilazi sebe, prepoznavajući Božji govor i u osobama s kojima se susreće. Zato je otvorena za susret. Ne zna što će proizići iz susreta, ali je spremna. Čuje neobične riječi da Šimun Isusa koji je imao četrdeset dana, četrdesetodnevnog, priznaje Gospodarom.
    Gospodarom priznaje nekoga tko još ne zna govoriti. Ali Šimun gleda dublje od površine tijela. Duh Sveti mu je objavio da to nije obično dijete, iako se obukao u običnost, u neznatnost, uobičajenost, daleko od svake senzacionalnosti i senzacionalizma. Jer stvari se i ne događaju na toj razini, na razini «draškanja» osjetila nego na razini dodirivanja srca. Marija je sebe svojevremeno prikazala, prinijela Ocu, predala se sva u vrlo ranoj dobi. Naučila je predavati sebe većem od sebe. Naučila je realno računati sa svojom neznatnošću, stavljajući je u kontekst Božje svemoći.
    I zato je mogla postajati velikom. Mogla je i Ona rasti u dobi, milosti i mudrosti pred Bogom i ljudima, kao i Njezin Jedinorođenac. Zato je s radošću prihvatila zakonsku obvezu da prinese dijete Bogu, priznavajući da Isus nije samo Njezin nego i Božji, Oca nebeskog. Roditelji su veliki kada prihvaćaju realnost da nisu vlasnici svoje djece nego da su prvi i najvažniji glasnici Radosne vijesti svojoj djeci. Pravi je vlasnik samo Bog. On je posudio roditeljima djecu do određene njihove dobi, kako bi sami mogli ući u brak i osnovati obiteljsko gnijezdo.
    I zato roditelji dobro čine kada Bogu daju prednost s obzirom na njihovu djecu, kada prihvaćaju da je On najodgovorniji za njihovu djecu tako da oni mogu relativizirati svoju preveliku odgovornost prema djeci, što opet ne znači da će trebati postati neodgovorni prema djeci. Doći će do ravnoteže koja će dovesti do suodgovornosti prema djeci, jer dopuštaju Bogu da On bude najodgovorniji prema njima.
    Tada se iz takvog zdravog odnosa prema Bogu rađa se zdrav odgoj prema djeci koja neće postati ni tirani, ni gospodari, a niti će postati božanstva svojim roditeljima. Znat će da su roditelji okvir morala kojega se oni trebaju držati kako bi zdravo rasli. Marija se čudila i divila zajedno s Josipom što se to govori o Isusu, ali nije upala u idolopoklonstvo, nego je upala u klanjanje Ocu nebeskom da bi Mu zahvalila za najveći dar koji je ikada itko mogao dobiti.
    Bog Otac Isusa je darovao s povjerenjem Onoj koja je u posvemašnjem predanju Bogu bila odabrana da postane najveći evangelizator koji se pojavio na ovoj kugli zemaljskoj. A evangelizator je netko tko ne naviješta sebe nego Isusa. I zato Svjetlo koje Marija rađa obasjava cijeli svijet. To je mlado Sunce s visine. To je Onaj koji se toliko ponizio, da je postao jedan od nas kako bi nas uzvisio da mi postanemo djeca Božja.
    Marija je najizvrsnija suradnica u tom djelu spašavanja i otkupljenja čovjeka. Zato je Ona naša duhovna Majka. Ona i nas prinosi i prikazuje Ocu nebeskome, kako bi se u nama otvorili prostori našeg vlastitog predanja Bogu. Zauzima se za nas ali ne umjesto nas, jer poštuje slobodnu volju kojom smo obdareni.
    Zato nam treba Njezina velikodušnost kojom nas neće, kad joj se predamo, sebično zadržati za sebe, nego će nas opskrbljene Isusom i Njom, poslati u svijet, da svima onima koji Boga ne poznaju da ga stvarno mogu upoznati po našem svjedočenju.
    Majko Isusova i Majko naša, predajemo Ti se da nas predaš Ocu nebeskom po Isusu u Duhu Svetom!


    fra Miroslav Bustruc


    Ti nisi ono što jesi sad, nego ono što tek možeš biti! Ti si trenutno žir, ali smisao tvog života je biti hrast! ~ T. Ivančić

    יֵשׁ מֵאַיִן

  4. #4
    Vlastelinka ZGabriel avatar
    Datum registracije
    Mar 2012
    Lokacija
    čudesni oblaci
    Poruke
    19,245
    Blog Entries
    4
    Sarajevo, 1. veljača 2013. Svijećnica - dan Bogu posvećenog života

    Papa Ivan Pavao II., godine 1997. odredio je da se 2. veljače obilježava kao dan osoba Bogu posvećenog života. U taj se dan, ukratko govoreći, svečano hvali i zahvaljuje Bogu za veliki dar posvećenog života te se svim vjernicima, a napose mladima, nastoji približiti taj dar intenzivnijeg nasljedovanja Isusa Krista i života po Evanđelju. Posvećeni život je dokaz da postoji drugačiji način života i odnosa prema drugima pa je tako pravo evanđeosko svjetlo za sve vjernike i ljude.
    Svi su Isusovi učenici u krštenju pozvani na savršenstvo i svetost života. Ipak, nekima Bog daje posebnu milost da Krista i Evanđelje izbliza slijede i žive. Tom pozivu čovjek se odaziva po nadahnuću Duha Svetoga, a po evanđeoskim savjetima siromaštva, čistoće i poslušnosti ulazi u poseban, od Crkve priznati stalež – redovništvo ili posvećeni život.
    Bogu posvećene osobe naglašavaju zajednički život, sudioništvo, opraštanje, uzajamno prihvaćanje, vedrinu i unutarnji mir. Sve redovničke zajednice – ovisno o svojoj karizmi - u Crkvi i svijetu vrše njima vlastito poslanje. Njihov život i djelovanje postaju svijetu znak i svjetlo vječnoga života, navještaj budućega svijeta.
    Od početka Crkve bilo je muževa i žena koji su, vršenjem evanđeoskih savjeta, htjeli slobodnije slijediti Krista, njegovati osobnu intimnost s Bogom i vjernije ga nasljedovati. Mnogi su strogim odvajanjem od svijeta provodili život u samoći, molitvi pokori, boreći se da dušom i tijelom pripadaju Bogu, prikazujući žrtve njemu na slavu i za spasenje svijeta. Među njima je bilo kršćanskih djevica koje su vjerovale da ih Bog poziva da mu propadaju nepodijeljena srca i da žive djevičanstvo poradi kraljevstva nebeskoga. Tu svetu odluku da slijede Krista, Božanskog zaručnika i da služe u Crkvi izrazili bi pred mjesnim biskupom, svečanim obredom u kojem su postale posvećene osobe, eshatološkom slikom nebeske zaručnice i budućeg života. Posvećene su se djevice s vremenom počele udruživati da bi vjernije obdržavale svoje odluke. Udruživali su se i muškarci u pustinjama i postajali cenobiti. Kao na stablu koje je Bog posadio i koje se čudesno razgranalo, izrasli su razni oblici samotničkog ili zajedničkog života i različite obitelji koje su umnažale duhovna sredstva za napredak svojih članova i za dobro cijeloga Kristova Tijela – Crkve.
    I kako Božji narod nema ovdje stalnoga grada, redovnički mu je stalež pokazivao, već na ovom svijetu, prisutna nebeska dobra. Uvjerljivo je svjedočio o novom i vječnom životu, koji je stečen Kristovim otkupljenjem, te naviještao buduće uskrsnuće i slavu nebeskoga kraljevstva. Svijetu je potrebno takvo svjedočenje, jer u njemu ima mržnje, nasilja, egoizma, pohlepe, trke za bogaćenjem, a sve je više bezobzirnosti prema drugima.
    Različitim oblicima posvećenog života pridružuju se danas družbe apostolskog života, čiji članovi, bez redovničkih zavjeta, idu za apostolskom svrhom svojstvenom njihovoj družbi te, provodeći zajedno bratski život, vršenjem Konstitucija, teže za savršenstvom ljubavi. Postoje i ustanove posvećenog života u kojima vjernici živeći u svijetu teže za savršenstvom ljubavi te nastoje osobito iznutra pridonositi posvećenju svijeta. Članovi tih ustanova, životom savršeno i potpuno življenim za posvećenje, sudjeluju u crkvenoj zadaći evangelizacije, u svijetu i kao iz svijeta, u kojemu njihova nazočnost djeluje poput kvasca. Njihovo svjedočenje kršćanskog života ide za uređenjem vremenitih stvari prema Bogu i za prožimanjem svijeta snagom Evanđelja. Oni svetim obvezama preuzimaju evanđeoske savjete te čuvaju međusobno zajedništvo i bratstvo u skladu sa svojim svjetovnim načinom života.
    Danas Bogu posvećeni život doživljava brojne izazove i teškoće, što dokazuje i smanjenje broja zvanja (osobito u Europi). Uvijek je bilo teško sve ostaviti te radikalnije slijediti Isusa (zato su nam primjer brojni sveci). Zbog naglašenog sekularizma danas na Zapadu skoro da više i nema zvanja. Sve manje se u obiteljima rađa djece; ako netko od djece i najavi da bi krenuo u duhovni poziv vladaju velika protivljenja i nerazumijevanja (čak i od vlastitih roditelja). Ovi i mnogi drugi problemi (egoizam, materijalizam, vjerska mlakost …) sve više dovode o smanjenja broja zvanja. Danas je potrebno veće junaštvo da se prihvati Bogu posvećeni život upravo zbog takvog konteksta. Zato je danas zvanje puno teže ostvariti nego što je to možda bilo u prošlosti. Nekada je sam kršćanski kontekst nukao mlade na duhovni poziv zvanja. Sada se živi u posve drugačijem, sekulariziranom svijetu i mladima je za odluku potrebno mnogo veće junaštvo ali i svjedočanstvo drugih.
    U današnje vrijeme kad je veća kriza "Odziva" nego "Poziva", duhovna zvanja - kako postojeća tako i nova (svećenička i redovnička) - više od svega trebaju našu žarču molitvu i podršku (osobnu i zajedničku).


    Molitva za obnovu redovničkih zavjeta

    Svemogući Bože,
    ti si jedini svet i izvor svake svetosti.
    Blagoslivljam te i hvalu ti iskazujem
    jer si me snagom svoje ljubavi
    pozvao da slijedim stope tvoga ljubljenoga Sina,
    Gospodina našega Isusa Krista,
    te živeći život evanđeoskih savjeta
    potpunije ispunim svoj krsni poziv na svetost.
    Zahvaljujem ti na milosti
    kojom si me do sada jačao za posvećeni život.
    Osnažen snagom Duha Svetoga,
    danas na dan kad se spominjemo prikazanja tvoga Sina u hramu,
    obnavljam sa svim žarom srca svoje predanje tebi
    i svoj zavjet da ću živjeti
    u poslušnosti, bez vlasništva i u čistoći.
    Ujedno potvrđujem da ću živjeti i vjerno opsluživati
    duh i pravilo Reda komu pripadam.
    Neka služenje i evanđeoski život redovničkih zajednica
    uveća svetost tvoje Crkve i osnaži moć njezina apostolata.
    Oče sveti, udijeli mi
    da uz pomoć Bezgrješne Djevice Marije,
    koja je uzor posvećenoga života,
    po zagovoru svetoga utemeljitelja i svih svetih,
    ovoj svetoj odluci ostanem vjeran do konca života
    te po tvojoj milosti stignem k tebi, Svevišnji,
    koji u savršenom Trojstvu i uzvišenom jedinstvu,
    živiš i kraljuješ slavan po sve vijeke vjekova.
    Amen.

    Razmišljanje: fra Juro Šarčević, OFMCap
    Ti nisi ono što jesi sad, nego ono što tek možeš biti! Ti si trenutno žir, ali smisao tvog života je biti hrast! ~ T. Ivančić

    יֵשׁ מֵאַיִן

  5. #5
    Vlastelinka ZGabriel avatar
    Datum registracije
    Mar 2012
    Lokacija
    čudesni oblaci
    Poruke
    19,245
    Blog Entries
    4
    Proslava Svijećnice u zadarskom svetištu sv. Šimuna

    Svijećnica ili Prikazanje Gospodinovo u Hramu kršćanski je blagdan koji se slavi 2. veljače. Blagdanom se slavi događaj iz Isusova djetinjstva, kada su, prema Mojsijevu Zakonu, Josip i Marija donijeli Isusa u Hram u Jeruzalemu, da ga, kao prvorođenca, obredno prikažu Bogu.

    Kako nam je rekao don Josip Lenkić, upravitelj Svetišta sv. Šimuna u kojem se nalazi svečev grob, Svijećnica je blagdan svjetla, dan otajstva Boga koji prosvjetljuje čovjeka. U hramu je Isusa primio pravedni i bogobojazni starac Šimun prepoznavši u njemu Otkupitelja svijeta. Šimun je nazvao Isusa "svjetlost na prosvjetljenje naroda", nadodao je.

    „Prije dvije tisuće godina upalilo se jedno svjetlo. Pojavio se Isus iz Nazareta, rodio se u Betlehemu, objavljen pastirima, svećeniku Šimunu u jeruzalemskom hramu te starici Ani, koja je prepoznala to Dijete. Prepoznala ga je zato što je u njoj bilo svjetlo koje je palila i podržavala molitvom i postom sve do svoje 84. godine. Prepoznalo je to svjetlo i Šimunovo srce, jer je i ono 'gorjelo'. To mu je svjetlo Božje objavilo da neće umrijeti prije nego vidi onoga čije će svjetlo sve upaliti. I nitko ga više neće moći ugasiti. Kristovo je svjetlo obasjalo cijeli svijet. Krist je uskrsnuo i tako je ta iskra Isusa iz Nazareta postala veličanstvena uskrsna snaga slave, koju više nitko ne može ugasiti. To svjetlo nije zemaljsko, nije svjetlo obične svijeće. To je Bog sam, snaga neba, vječnosti.“

    Zadrani imaju milost slavljenja blagdana Svijećnice u svetištu u kojem se nalazi tijelo sv. Šimuna te se ondje i okupljaju na Svijećnicu.

    „Blagdan Prikazanja Gospodinova i Svjetski dan posvećenog života svečano se slavi u u crkvi Sv. Šimuna u Zadru. U večernjim satima u crkvi sv. Šimuna započinje svečani blagoslov svijeća, slijedi ophod oko crkve sa svijećama i pučkim pjevanjem, potom misno slavlje koje uz vjernike laike, okupi svećenstvo, redovnike i redovnice iz cijele Zadarske nadbiskupije“, objasnio je don Lenkić.

    Na najuzvišenijem mjestu u Svetištu, iznad glavnog oltara, dva barokna anđela od bronce nose na rukama srebrno-zlatnu škrinju sv. Šimuna. Škrinja s relikvijama (neraspadnutim tijelom) sv. Šimuna Pravednika svakako je najznamenitija zadarska relikvija, ustvrdio je upravitelj Svetišta sv. Šimun.

    „Škrinja je jedan od najdragocjenijih i najvrijednijih eksponata cijele zadarske srednjovjekovne umjetnosti, a po svojim umjetničkim kvalitetama i dimenzijama ide u red cjenjenijih te vrste. Službeno je proglašena spomenikom kulture nulte kategorije (svjetskog značenja). Škrinju sv. Šimuna dala je izraditi hrvatsko-ugarska kraljica Elizabeta, kći bosanskog bana Stjepana Kotromanića i žena Ljudevita Anžuvinca. To je kraljičin osobni zavjetni dar“, pojasnio je don Lenkić.

    Po uzoru na originalnu škrinju koja se nalazi u svetištu sv. Šimuna u Zadru, napravljena je “Škrinjica sv. Šimuna” u cilju promicanja hrvatske kulturne baštine.


    laudato.hr
    Ti nisi ono što jesi sad, nego ono što tek možeš biti! Ti si trenutno žir, ali smisao tvog života je biti hrast! ~ T. Ivančić

    יֵשׁ מֵאַיִן

+ Odgovori na temu

Pravila pisanja poruke

  • Ne možeš otvoriti novu temu
  • Ne možeš ostaviti odgovor
  • Ne možeš stavljati dodatke
  • Ne možeš uređivati svoje postove