Ubijen od zlocinacke ruke 3 ozujka 1992 godine na Jugu 2. po direktivi Manolica i Josipa Perkovica bivseg udbasa i organizatora atentata na hrvatskog disidenta Stjepana Djurekovica ( http://www.klub-povratnika.com.hr/in...clanci&lang=hr ) koji se kao sto znate jako dobro uklopio u novonastalu hrvatsku drzavu i hrvatske tajne sluzbe.Njegov sin Sasa Perkovic bio je savjetnik Stjepana Mesica a danas je savjetnik Ive Josipovica.
ex Torcida,33,100+
" Kako se danas osjeća bivši politički emigrant koji s jedne strane ima Stožer, u kojem su većinom bivši časnici JNA, a s druge, Josipa Perkovića, koji je nekoć bio službenik omražene Državne sigurnosti zadužen upravo za političku emigraciju?
- Za mene to nije osobit problem. Kad sam se odlučio vratiti u domovinu i prihvatiti program vladajuće stranke, prihvatio sam i njenu ideju o pomirenju svih struktura u hrvatskom biću. Prošlost me ne zanima, važno je da se danas čini ono što treba činiti. Najvažniji su sadašnji zajednički interesi. Drugo, nas je samo četiri i pol milijuna, i možemo ploviti u tisućama različitih lađa, ali ipak na kraju moramo znati da imamo samo jednu luku.
No, kad ste već spomenuli Perkovića, osobno sam molio Josipa Manolića da ga zaposli na nekom mjestu gdje nije toliko izložen ljudima koji su stizali iz emigracije i inozemstva. U to vrijeme bio sam ministar iseljeništva i ti ljudi najprije su dolazili su k meni s istim pitanjem: kako to da moraju ići k istom čovjeku kojem su se i prije morali prijavljivati. Perković je premješten, dobio je zadatak da formira obavještajnu službu Ministarstva obrane.
Po meni, on ie profesionalac, i to je sasvim dovoljno. Moramo biti svjesni u kakvom vremenu živimo. Imamo strašnog neprijatelja, nemojmo ga još tražiti među sobom. Ako je Perković zločinac - ne spominjem ga kao konkretnu osobu nego kao ilustraciju jednog načela - onda je najveća kazna ostaviti ga da sam sa sobom živi. Kazniti nekog nakon dvadeset godina znači dati mu priliku za samopravdanje...
Mogu vam ispričati svoju osobnu priču. Kad sam emigrirao iz zemlje, onda je jedan policajac sa Širokog Brijega pozvao mog brata i naredio da me vrati; ako me ne može dovesti - da me donese... Vratio sam se na Široki Brijeg nakon dvadeset i tri godine i sreo tog istog gospodina. Srdačno me pozdravio, kao da smo se jučer rastali. Prihvatio sam pruženu ruku, i mislim da mu je to najveća kazna.
Gojko Šušak, ministar obrane RH u razgovoru s Aleksom Crnjaković, Globus, 03. travnja 1992."
ex Torcida,33,100+
Sjecam se ovih plakata po gradu kao da je jucer bilo.
Po čemu je Šabić legenda. Tko je on bio i kakva mu je uloga u obrani Osijeka. Kakve su njegove veze sa kriminalnim miljeom o kome se puno pričalo. Je li to istina ili način da se nekog diskriminira.
.....kad bi mladost znala...kad bi starost mogla.....
Saban je bio i ostao kontroverzan. Ova teorija o nalogodavcu ubojstva je jedna teorija, ima i drugih.
Saban je bio upleten u krim milje, mislim ne samo oko kriminalaca s Juga.
Neznam da li znas ali cinjenica je da je Sabic poginuo dvadesetak dana nakon sto je tadasnji nacelnik osijeckog SZUPA-a Zdravko Pejic pokazao Glavasu transkript telefonskog razgovara izmedju Sabica s njegovim prijateljem Ivanom Zoricem gdje Sabic kaze: "Glavas me poceo previše napadati, zasluzio je da ga ubijem".Takodjer cinjenica je da Glavas priznaje da mu je Pejic pokazao taj transkiript ali i da mu je napomenuo da je ubojstvo naredio "stari" pojasnivsi mu da misli na Manolica te da mu je predlozio da on prvi rokne Sabana ali da on to nije ucinio dok udbas Pejic tvrdi da mu je samo pokazao transkript kako bi ga upozorio sta se sprema i da nista drugo nije rekao.Inace da ja sad tu nepojasnjavam ima jedan odlican tekst kako se manolic i perkovic tu uklapaju pa kad ga nadjem postavim ga.Prvotno napisano od Inkvizitor
ex Torcida,33,100+
"U večernjim satima 3. ožujka 1992. ispred kafića Kiwi u Osijeku ubijen je Mate Šabić zvani Šaban, zapovjednik jednog odreda posebne pričuvne policije zvanog «Šabanova satnija» od oko 40 - 45 ljudi iz osječkoga naselja Jug II. Tridesetak metara ispred kafića postojao je kontrolni policijski punkt, ali su policajci povučeni s njega pola sata prije ubojstva. U tom su trenutku Šabanovi dečki držali jedan punkt na Osječkoj obilaznici između Juga II. i Poljoprivredno-tehnološkog fakulteta. Istog trenutka kada su saznali za Šabanovu likvidaciju povukli su se s položaja i okupili u svom Zapovjedništvu. Budući da je njegova satnija tada bila u sastavu iste bojne u kojoj sam bio i ja, sa zapovjednikom bojne sam se dogovorio da okupim svoje izviđače i s njima preuzmem položaj koji su držali Šabanovi dečki dok se situacija ne sredi. Na brzinu sam obišao nekoliko gostionica dok nisam skupio izviđače. Već sam u prvoj gostionici čuo priču kako se Šaban nešto prije posvađao s Glavašem zbog toga što je sa svojom jedinicom prešao iz HDZ-a u Savkin HNS, te oko nekakvih stanova i kuća koje je po izuzetno niskoj cijeni, navodno, kupovao za Novalića, te kako je vjerojatno zbog toga ubijen. Potpuno istu priču čuo sam i u nekoliko idućih gostionica i kafića koje sam obišao. Stekao sam utisak kako je priča unaprijed pripremljena s namjerom da pozornost i eventualnu osvetu Šabanovih ljudi usmjeri prema Glavašu. Idućih sam dana čuo kako se Glavaš sastao sa Šabanovim ocem i uvjerio ga kako s tim nema ništa, te je ovaj Šabanove dečke smirio i zabranio im osvetničke poteze prema Glavašu.
Priča o sukobu Glavaša i Šabana prostrujala je Osijekom petnaestak dana prije Šabanove likvidacije. Priča je rezultat združene akcije istaknutih pojedinaca iz SZUP-a, SIS-a i MUP-a. Ova akcija počela je tako što je bivši udbaš Josip Perković, kao šef SIS-a uspio steći Glavaševo povjerenje, te ga uvjeriti kako Šaban planira atentat na njega, nakon čega se Glavaševo osiguranje pripremilo za obranu od Šabana. Istovremeno su Manolić i Vekić uvjerili Šabana i njegove ljude kako Glavaš sprema atentat na Šabana, te su se i oni pripremili za obranu od Glavaševih ljudi. Time je sve za uklanjanje neugodnog svjedoka Šabana bilo spremno, uz vrlo vjerojatno uklanjanje i drugog protivnika Glavaša koji je trebao poslužiti kao žrtveni jarac.
Izvršitelji atentata na Šabana, iz jedne druge postrojbe posebne pričuvne policije, kao nezgodni svjedoci, nakon nekoga vremena su i sami likvidirani, dvojica u Osijeku 1992., njihov zapovjednik 1993., na Jadranu, a njegov zamjenik tek 2003., godine nakon više neuspjelih pokušaja atentata. Zapovjednik ove postrojbe pričuvne policije bio je u zavadi sa Šabanom oko kontrole poker automata. Obećan mu je monopol na tržištu ovih aparata što je on spremno prihvatio.(Tu misli na Ivana Rotima Icu i Vladu Barbarica Papa...)
Mate Šabić Šaban bio je poznat kao jedan od važnijih šefova osječkog podzemlja. Odležao je nekoliko godina u zatvoru i svi pripadnici osječkog kriminalnog miljea su ga cijenili i pomalo ga se plašili. U sastav posebne (Manolićeve) pričuvne policije ušao je kada je u Osijek stigla druga pošiljka oružja. Prvu je pošiljku oružja iz desetoga mjeseca 1990. preuzeo Branimir Glavaš, a ono je podijeljeno uglavnom preko HDZ-a, HSP-a i pojedinaca iz drugih stranaka. Drugu pošiljku oružja preuzeo je MUP, a raspodjelom je u Osijeku upravljao Ivan Vekić. Vekić je to oružje u znatnom postotku rasporedio osobama kriminalne prošlosti, te ih uveo u sastav posebne pričuvne policije, nakon čega su oni i sami počeli nabavljati i švercati oružjem, te tako širiti brojnost svojih jedinica. Te posebne pričuvne jedinice policije, veličine od voda od bojne, kojih je u hrvatskoj bilo nekoliko desetina, u početku su trebale poslužiti kao dokaz kako je Hrvatska policija puna kriminalaca, te poslužiti kao jedno od opravdanja za vojni udar. Manolić je zapovjednicima tih samostalnih odreda dao vrlo visoke činove satnika, bojnika ili pukovnika, te im na tajnim sastancima davati «specijalne» usmene zapovjedi, kao što je rušenje partizanskih spomenika, dizanje automobila u zrak pojedinim Srbima i slično. Te akcije su trebale poslužiti kao znatno jači povod za navođenje JNA na vojni udar. Dolaskom otvorenog rata pojedini samostalni odredi ove postrojbe su bili pridodani nekoj brigadi ili operativnoj zoni, a samo ponekad su dobivali zapovjedi od Manolića ili nekog njemu direktno podčinjenog. Logistički su, u početku, bili naslonjeni direktno na centralu MUP-a, tako da pojedini zapovjednici lokalnih policijskih postaja nisu ni znali kako ove postrojbe pripadaju policiji. Većina pripadnika ovih posebnih jedinica imala je iskustva u sukobu sa zakonom, a slijedeći upute često su se znali hvaliti kako su oni Šuškovi ljudi.
Uloga ovih postrojbi bila je, u početku incidentima izazvati JNA na vojni udar, a nakon osvajanja vojarni sprječavanje međunarodnog priznanja Hrvatske. Ove uloge većina njenih pripadnika i zapovjednika nije bila svjesna, te su vjerovali kako rade za dobrobit Hrvatske. Nakon međunarodnog priznanjem Hrvatske postali su smetnja Manoliću te ih se nastojao riješiti. Pojedini odredi su već početkom srpnja bili prebačeni u sastav ZNG-a, da bi koncem veljače 1992. godine većina samostalnih odreda je prebačena u sastav vojske, a zapovjednici pojedinih samostalnih odreda počeli su nestajati, bilo pogibijom na bojištu, bilo u atentatima, bilo u čudnim samoubojstvima ili prometnim udesima. Likvidirani su tako što su dezinformacijama i velikim obećanjima navedeni u međusobne obračune, a one koji su to preživjeli likvidirali su profesionalci s iskustvom iz bivše UDB-e. Postrojba posebne pričuvne policije potpuno je ukinuta je tek 1994. nakon izbacivanja Manolića iz HDZ-a, ali su se pojedinci iz ove postrojbe tajno i dalje sastajali s Manolićem.
Još nakon pokolja u Borovu Selu 1991. godine čuo sam kako je Manolić Šabanu dodijelio čin pukovnika i odobrio mu pretrage oružja po stanovima. Svi mi koji smo toga trenutka bili u sastavu pričuvne policije ili ZNG-a imali smo na svojim iskaznicama navedeno pravo ulaska u stanove i kuće bez naloga, ali se to nismo usudili koristiti. Nakon što je Šaban to pravo počeo koristiti i ništa mu se nije dogodilo, jednako su počeli postupati i zapovjednici svih ostalih nižih postrojba u Osijeku. U to je vrijeme Vekić izdao nalog za puštanje svih zatvorenika iz zatvora koji su bili voljni priključiti se obrani Hrvatske. Većina se priključila postojećim jedinicama, neki su ubrzo pobjegli u inozemstvo, a neki su čak prebjegli i na protivničku stranu. Jedan dio bivših kažnjenika najradije se borio iza prvih borbenih linija gdje nije bilo ni civila ni vojske, a bilo je materijala za prikupljanje. Međutim, Mato Šabić Šaban bio je jedan od onih koji su rat shvatili ozbiljno i nije dopuštao svojim vojnicima bavljenje sitnim dodatnim aktivnostima kao što je pljačkanje televizora i sličnih sitnica po stanovima. Najveći dio rata 1991. proveo je u obrani Laslova, sve do pred pad Vukovara kada je prebačen u Vinkovce. U Vinkovcima je, čekajući proboj za Vukovar, čuvao hotelske prostorije u kojima je bio zatočen Dedaković, gdje ga je tri dan ispitivao, ali je nakon nekog vremena sa svojim ljudima vraćen u Osijek, gdje je preuzeo jedan punkt na osječkoj obilaznici južno od svog naselja. Cijelo je to vrijeme bio pripadnik posebne pričuvne policije, a u HV je prešao tek koncem drugog mjeseca 1992, kada je formirana 4. bojna 106. brigade. Čuo sam kako je petnaestak dana prije nego je ubijen bio na sastanku s Manolićem, te kako su se posvađali jer je rekao kako će zabubati i na unproforce ako dobije zapovijed za povlačenje iz dijela grada južno od Klajnove ulice. Nakon toga je s kompletnom jedinicom prešao u HNS koji je tada vodila Savka Dapčević Kučar. Manolić je tada došao do zaključka kako bi Šaban mogao medijima otkriti i pozadinu priče o ispitivanju Dedaković, nakon pada Vukovara. Zbog toga je Šaban, kao nezgodan svjedok morao nestati. Trebalo je samo naći pogodne izvršitelje, dovoljno motivirane za njegovu likvidaciju, koji bi odmah potom mogli i sami biti uklonjeni. A takvih je bilo više."
ex Torcida,33,100+
Moram nadodati jos par jako vaznih cinjenica...
Nedugo nakon ubojstva drzavni vrh je formirao tim koji ce raditi na utvrdjivanju okolnosti Sabanove smrti a za koordinatora tima je postavljen Zdravko Pejic.
Zdravko Pejic ratni nacelnik SZUP-a koji je kao sef civilne sluzbe(SZUP-a) informirao Branimira Glavasa(vojnu osobu) o navodnoj sabanovoj recenici je izjavio u nekoilko intervjua da je SZUP pratio Sabica zbog sverca oruzja,pljacki i zato sto se spominjao u kontekstu ubojstava civila pa se namece logicno pitanje tko je i zasto poslao takvog covijeka nekoliko mjeseci ranije da cuva zatocenog dedakovica?
Intervju Zlatka Pejica u Nacionalu br.430 od 02.10.2004.g
http://www.nacional.hr/clanak/10880/...vo-mate-sabica
Samo sto nije izjavio da nezna tko je Josip Manolic ali glavno da zna da je on skupa sa Boljkovcem i Vekicem bio protiv "uplitanja Glavasa u njihov rad".
Evo njegove izjave kao svjedoka optuzbe u slucaju "selotejp" od 14. veljace 2007.g u kojem priznaje da im je manolic dao zeleno svjetlo za nadziranje Kljajica.
Slag na tortu...
Globusov" novinar Željko Peratović iznosi potresno osobno svjedočanstvo o svojem trosatnom razgovoru s Josipom Perkovićem, visokim dužnosnikom hrvatskih tajnih službi, u ponedjeljak, 14. prosinca 1998., u restoranu "Plitvička kuća" u sklopu Motela "Plitvice" na zagrebačkoj zaobilaznici... Moj uzbudljivi doživljaj upoznavanja s čovjekom koji je bio zadnji šef Udbe u SRH pred sudom će potvrditi i dvojica Zagrepčana, dragovoljaca Domovinskog rata, koji su diskretno sjedili nedaleko od stola za kojim sam razgovarao s najvećom enigmom hrvatske obavještajne zajednice Kod sebe imam pištolj i mogao bih vas ubiti. Što biste na to rekli, gospodine? Tko bi za to odgovarao? - unijevši mi se u lice bijesno se proderao Josip Perković, savjetnik u HIS-u i predavač na Obavještajnoj akademiji u Zagrebu. Njegovu su glasnu prijetnju čuli svi gosti i osoblje restorana "Plitvička kuća", a izrekao ju je između 13.30 i 16.30, za vrijeme našega prvog neslužbenog razgovora i upoznavanja, do kojeg je došlo na njegov zahtjev. Istu je prijetnju, na razne načine, ponovio nekoliko puta. Moj uzbudljivi doživljaj upoznavanja s čovjekom koji je bio zadnji šef Udbe u SRH i koji je imao najviše utjecaja na ustroj svih današnjih hrvatskih obavještajnih službi pred sudom će potvrditi i dvojica Zagrepčana dragovoljaca Domovinskog rata, koji su diskretno sjedili nedaleko od stola za kojim sam razgovarao s najvećom enigmom hrvatske obavještajne zajednice. Kako su mi dvojica spomenutih ulijevala povjerenje da Perković poslije neće moći manipulirati našim sastankom - što je kao mogućnost, najavio tijekom razgovora - te da će, ako mi život bude ugrožen, moji zaštitnici biti brži, na drsku prijetnju visokog dužnosnika hrvatske obavještajne zajednice samo sam se slatko nasmijao. - Dragi gospodine, ako me sad ubijete, ja o tome, sigurno, neću progovoriti ni riječi, ali budite uvjereni da ćete vi odgovarati! - Ako bi me i osudili, izvukao bih se najkasnije za dvije godine! - bahato je otpuhnuo Perković malo se Josip Perković primirivši. Josip Perković Josipa Perkovića osobno sam u novinskim krugovima prozvao hrvatskim Edgarom J. Hooverom, kontroverznim šefom FBI-a. Perković je bio posljednji šef SDS-a SRH i mnogi ga hrvatski emigranti drže ključnom osobom za rasvjetljavanje šezdesetak ubojstava Hrvata po svijetu... Ako i nije bio osobno odgovoran za neka od njih, s obzirom na funkcije koje je imao u sustavu tadašnje tajne policije, morao je imati potpun uvid u arhiv te upoznati sve njezine tajne. Nekontrolirani bijes S obzirom na funkciju šefa SIS-a za vrijeme Domovinskog rata, i izjave niza dužnosnika drugih hrvatskih obavještajnih službi i povratnika u Hrvatsku, Perković je prilično upućen i u rasvjetljavanje smrti Mire Barešića, Ludviga Pavlovića, Blaža Kraljevića, Ante Paradžika, Zorana Udiljka... Susreret s Josipom Perkovićem organizirao je Zdravko Pejić, privatni obrtnik iz Poreča, čija građevinska firma obavlja radove na području Osječke županije. Pejića sam upoznao u jesen 1997. kao jednog od ratnih šefom SZUP-a u Osijeku. Pomogao mi je u pokušaju rasvjetljavanja kontroverznih zbivanja za vrijeme agresije na Osijek. Usput, ispričao mi je kako ga je u SDS-u Osijek 1979. zaposlio "jedan divan čovjek i veliki obavještajni profesionalac i Hrvat, Josip Perković". Rekao je da bi bilo dobro da se upoznam s njim, jer je on "sad savjetnik Miroslava Tuđmana u HIS-u". Kad sam, potkraj 1997., izvještavao o projekciji filma švedskog novinara hrvatskog podrijetla Nikole Majstrovića o kontroverznoj smrti Mire Barešića, zamolio sam Pejića da me poveže s Josipom Perkovićem. Tražio sam Perkovićevu izjavu o navodima iz filma po kojima je on, kao šef SIS-a, 1991. bio jedna od karika u lancu zavjere oko Mire Barešića, što je urodilo njegovom, ni danas službeno razjašnjenom, smrću. Pejić mi je prenio Perkovićevu poruku da on ne bi ništa govorio i da je kao šef SIS-a izviješće predao na najviše mjesto. Pejić mi je predložio da ne pišem negativno o Perkoviću jer je on vrlo dobar s Miroslavom Tuđmanom, tadašnjim čelnikom svih hrvatskih obavještajnih službi. Na razgovor sam došao u 12.45, petnaest minuta prije dogovora. Pejić je stigao u 13.15. Poslije su mi prijatelji potvrdili da su ga vidjeli da se vrti oko motela, vjerojatno radi mjera sigurnosti. Perković je stigao u 13.30, ispričavši se prometom. Nakon nekoliko ljubaznih rečenica s Pejićem. Perković se, izgubivši vlast nad sobom, odmah obrušio na mene! Neprestano me optuživao da sustavno negativno pišem o njemu, navodeći intervju s Josipom Majerskim, u "Globusu" broj 418., gdje je na naslovnoj stranici stajala tvrdnja: Josip Perković odgovoran je za ubojstva slavonskih emigranata, za Gajskog, Kostića i Senića! Perković me drži odgovornim za taj naslov, a ako ga nisam ja dao, neka priznam tko jest, te da bih mu se trebao javno ispričati i zbog naslova i još nekih tvrdnji koje je Majerski izrekao o njemu. Pitao me kakav sam ja to profesionalac kad razgovaram s pedofilom. Ispunjeno obećanje Na rastanku, platio je svojih pet deci bijelog vina, moja dva piva, kavu s mlijekom i Pejićev čaj. Zatim me poslao da vidim što u susjednom separeu radi njegov prijatelj Zdravko Pejić. On je hinio čavrljanje s jednom mladom gospođicom. Za to vrijeme Perković je, navodno, tražio naočale na stolu. Osobno sam mu ih pronašao. Moji svjedoci i zaštitnici, dragovoljci, poslije su me obavijestili da je, umjesto traženja naočala, grozničavo pipao pod stolom u nadi da će otkriti skriveni mikrofon za koji je, vjerojatno, mislio da sam ga podmetnuo. Za ta tri sata poučnog, zabavnog i gadljivog upoznavanja Perković me pokušao napiti, a nekoliko me puta i grubo uhvatio za ruku, nastojeći me spriječiti da odem na toalet. Pejić je, po klasičnoj policijskoj metodi, igrao ulogu dobričine, i tu i tamo smirivao strasti... Na rastanku smo se Perković i ja rukovali. Obećao sam mu da ću u sljedećem tekstu koji budem pisao o njemu navesti da, po njegovim riječima on nije 1978. bio načelnik Centra SDS-a Osijek nego običan inspektor i zato se ne osjeća odgovornim za ubojstva o kojima je govorio Majerski. Evo, ispunio sam to obećanje...
ex Torcida,33,100+
Ovo je jedna teorija.
Postoji i ona da su ga smaknuli kolege iz podzemlja ili ona da se netko osvetio za kazneno djelo koje je on pocinio.
Sve je to vjerovatno, al najvjerovatnije je nekako ova koju si opisao.
Ako se e varam Pejic je prilicno brzo nakon ubojstva Sabana napustio grad.
Pravila pisanja poruke
Odgovori s citatom
