Pjesme koje volite

[ZGabriel]

ovom podforumu kronično nedostaju tekstovi.

evo teme gdje možete stavljati vama omiljene stihove i možda prokomentirati izbor drugih forumaša.
izbor je vaš - školska lektira, nepoznati autori, uglazbljeni stihovi...

molim vas da ne stavljate više od dvije pjesme odjednom, da i drugi dođu do izražaja.

[ZGabriel]

evo mog izbora za početak, tekstovi pjesama koji i "na papiru" dobro izgledaju (što ne mogu reći za sve pjesme koje rado slušam)


Ti si moja kiša blaga (Novi fosili, tekstopisac M. Popadić)

Ti si moja kiša blaga
u proljeće što me budi
ti si moja kiša draga
što me ima, što me gubi

Ti si moja kiša ljetna
što mi blaži nesanice
moja kiša nježna sjetna
što mi ljubi vrat i lice

Ti si moja kiša bujna
gusta kao zrela jesen
moja draga, teška, rujna
kad sam sjetan i zanesen

Ti si moja kiša hladna
što u zimske dane sipi
ljubavi i vatre gladna
kada led u srcu škripi

Padaj kišo, dugo, dugo,
padaj danju, padaj noću
ja ne želim ništa drugo
tebe želim, tebe hoću

Padaj kišo dugo, dugo,
kišo nježna, kišo blaga,
ja ne želim ništa drugo
kišo moja, kišo draga






Plavi golub (Azra, B. Štulić)

ponekad je vidim ležeći u snu
kao igru sjena na mom ramenu
bijelo svjetlo iznad površine tupih koraka
koliko još ima do očaja

darovat ću ti plavog goluba
imaj srca kad zakuca na tvoja vrata
ne gledaj u njemu prolaznika bez alibija
ne gledaj u njemu plavog goluba

dvojica na ulici
sami protiv svih
dvojica na ulici
sami

zagrlio sam prvu djevojku
uživala je u milovanju
oblaci su vukli kišu sve do prozora
ne gledaj u meni svoga goluba

[moonlight]

Zanimljiva tema...



Uz Tina najveći...svevremenski

A.G.Matoš


STARA PJESMA

O, ta uska varoš, o ti uski ljudi,
O, taj puk što dnevno veći slijepac biva,
O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi,
Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!


Čemu iskren razum koji zdravo sudi,
Čemu polet duše i srce koje sniva,
Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi,
Usred kukavica čemu krepost diva?

Među narodima mi Hrvati sada
Jesmo zadnji, robovi bez vlasti,
Osuđeni pasti i propasti bez časti.

Domovino moja, tvoje sunce pada,
Ni umrijeti za te Hrvat snage nema,
Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema.


Tin Ujević...

Tin Ujević: Svjetlo na rukama
Možda su bili u starini, iz čađe, na časnoj slici,
apostoli ljubavi ruku ogrebenih od trnja,
bljedoliki i bijeli kao kreda isposnici,
mučenici mesa ispod gnjusnih prnja;

ne od rana bičem što su ih sebi zadali,
no od kušnja i rana što ih strašan život zadao:
tako čisti i ubogi, svi blagi što su stradali,
kad je kao kamen na grudi bol opstanka padao.

I patnje su stvorile nimbus i aureolu
i zlatni par ruku oko napaćenih lica -
ali su postali emblem siromašnih i, nalik simbolu,
nosili su na rukama jarki plamen usred tmica.

Takvo je bilo čudesno svjetlo velikih bolesnika,
otvaralo je vidike bistre u zore na gori;
i bilo je svijetlo živo poput plamenog krika,
vatra same ranjene duše što u požaru gori.

Ja sam patnjama odavno uzgojio u sebi sveca
i na ludnicama raskršća hranio u sebi zdravlje;
no sve, što u meni plače, sve, što u duši jeca,
preobrazio u orgulje i trublje, u gizdu i slavlje.

Pa ipak su žarki plamičci gorke histerije
došli u oči, na čelo, na prepukli dlan i na vrške prsta.
Zadivile su me odjednom vlastite misterije
vatra iz srca, krijes na brdu, zvijezda patnje vrh vrsta.

Bio sam upisan u korove koje ni sam ne slijedim,
jer ja volim vodu na česmi, prostu zemlju i kamen -
samo sam u snu zasjao među arkanđelima blijedim,
do svakog nokta planuo visok je posvećen plamen.

Ne poznam sebe, i čudim se transfiguraciji bića,
ne razumijem kako sam gnjevan dospio u groznice svete.
Samo sam putem tunela i rovova došao do otkrića:
tako sam sitan i malen, u jezgru i srži tek - dijete.

I s kruništa misli i s ruku uznesenih varnice lete.
Hrvatska revija, 1940.

[moonlight]

I ova svevremenska Cesarićeva posvećena Matošu...a zapravo svima nama i danas.

[ZGabriel]

znala sam ja tko će prvi doći.

još malo Štulića...

pjesma za posebne trenutke, u malim dozama...Flash...

ništa se ne događa kad si dolje i kad si sam
i kad noći vuku u podsvijest sve do sjećanja
lavina kotrljajućih tegova na nogama pritiska
i znoj tek kasnije počinje da smeta
tek kasnije budi se grad

neke poderane ulice
bljesak mokrih tračnica
prvi tramvaj preko trešnjevke
raste u mojim očima

jutro obilazi scenu rutinski
s dužnim poštovanjem ja se uklanjam s puta
dvostruka krinka na njegovom licu
čini suvišnom svaku providnost
kako da se kontroliram kad me ubija osjećaj
tako drukčiji od svega što razumijem
od svega što želim da vidim
nešto kao flash

kako da se kontroliram

gledao sam opet film o beznađu
ili je to možda bila kronika nepoznatog
jer tako se zvao čovjek ni živ ni mrtav
ni pomorac
ako ikad ispunim želju
i ti mi daš za pravo misleći
to je jedini način da ga zadržim
ako ikad dospijem tamo gdje prestaje strah
bit ću spreman da zaboravim

bit ću spreman da zaboravim

neke poderane ulice
bljesak mokrih tračnica
prvi tramvaj preko trešnjevke
sjaj u tvojim očima


Kao i jučer

ruke su mi bile slani pijesak
sanjao sam te
ruke su mi bile na oltaru mnogo godina
zarobljene stijene plaču
svjetlost počinje tihim mijenjanjem mojih pobuda
kao i jučer
iza zavjese
možda na mom licu nađeš tragove sjećanja
možda ne razumiješ
ali
volim te

krenuo sam u dubinu sobe s jasnom namjerom
da materijaliziram nemoguće snagom poruke
razuzdanost histriona blisko odzvanja
neka drugi broje križeve
kao i jučer
iza zavjese
ono sto me stalno plaši zvuči poznato
možda ne razumiješ
ali
volim te

otkud osjećaj da gubiš pouzdano zaleđe
umjetnost te čini jačom nego što pretpostavljaš
možda tvoja slutnja vara
možda umišljam
htio bih da budeš sretnija
kao i jučer
iza zavjese
igrat ću pred tobom opet ulogu pjesnika
možda ne razumiješ
ali volim te


gledaj kako konci aluzije prodiru u svijest
ni tjeskoba kao nijemi svjedok ne vrijedi suviše
stajao sam na peronu ljeta gospodnjeg
moglo je biti prošlo stoljeće
kao i jučer
iza zavjese
zamisli da brdo slika putuje svemirom
možda ne razumiješ
ali
volim te

[Vepar]

Moj dom - Kranjčević Uvijek ju je dobro ponovo pročitati.

Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I... gutam svoju bol!

I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše,
Njen rug je i moj rug;
Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše,
I ne vraćaju dug.

Ja nosim boštvo ovo - ko zapis čudotvorni,
Ko žića zadnji dah;
I da mi ono pane pod nokat sverazorni,
Ja past ću utoma.

Ah, ništa više nemam; to sve je što sam spaso,
A spasoh u tom sve,
U čemu vijek mi negda vas srećan sve je glaso
Kroz čarne, mlade sne!

Kroz požar, koji suklja da oprži mi krila,
Ja obraz pronijeh njen;
Na svojem srcu grijem već klonula joj bila
I ljubim njenu sjen.

I kralje iznijeh njene i velike joj bane,
Svih pradjedova prah,
Nepogažene gore i šaren-đulistane
I morske vile dah.

... Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio
I bježat moram svijet;
U vijencu mojih sanja već sve je pogazio,
Al' ovaj nije cvijet.

On vreba, vreba, vreba... a ja je grlim mûkom
Na javi i u snu,
I preplašen se trzam i skrbno pipam rukom:
O, je li jošte tu?!

Slobode koji nema taj o slobodi sanja,
Ah, ponajljepši san;
I moja žedna duša tim sankom joj se klanja
I pozdravlja joj dan.

U osamničkom kutu ja slušam trubu njenu
I krunidbeni pir,
I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu
U pola mora šir!

[Vepar]

[ZGabriel]

nemojte mi stavljat klipove, bube lijene. tek-sto-ve mi dajte!

[moonlight]

Štulić?


BEZ MENE


cesto ljubav tako
prelazi
neosjetna preko veceri
u svijetloplavom bojom usana
hladan pogled iznad ramena
i opreznost do novog susreta
ne trudi se da budes jedina2x
mrtva lica vladaju jezikom rijetkim i
razumljivim
i tu nema mjesta za tebe
a kad suze igraju
razlozi se povlace pred iskusenjem
da se zaboravi
i da borba nikada ne ugasi proljece
u tvome srcu
i da uspijes bez mene

[moonlight]

JANE


pitao sam jane za bizant
nije znala
samo je gledala kao da sluti
teski pokrov kamenih vjekova
zid placa krv

i stoicku crtu na
licima andjela
i plamen i radjanje
i smrt

znam da je to osjetila
vidio sam odsjaj iza
njenih ledja
rekla je mozda sve
pocinje bez valjanog razloga

mozda sve pocinje iz plavog
zvuk sjeciva dok vibrira
ili pjesma s one
strane dozivljenog

mozda celik i to samo
za trenutak pod svjetlom
kad zablista mozda ti
se svidja da budes tinta

mozda ti se svidja
da budes slavan
to nikad neces saznati
honey

pustio sam da me uzme sebi
jer sam stvarno cuo
pjesmu oklopnika

i udarce od kojih pucaju kosti
i krikova i metez i sjecu
roblja bez imena

i koliko god izgleda glupo
znao sam da se omca
steze oko carskog vrata
i da novi kalif vec
sasjeda na mokrim jastucima
iznad prijestola

rekla je sto bi se
dogodilo da su zaorali rim
kao sto su slali stoku
da pase nad kartagom
ili da otrgnes jednu
vlas za spas vrste

da li bi to uradio honey
ili da si ohol
pa da te bogovi provedu
kroz devet svjetova

a onda te vrate ugasenog
kao mrtvu haringu
zar bi to zelio honey

[Vepar]

Ja ovaj put stavljam samo Srbe.

Emina

Sinoć kad se vraćah iz topla hamama,
prođoh pokraj bašče staroga imama.
Kad tamo u bašči, u hladu jasmina
s ibrikom u ruci stajaše Emina.


Ja kakva je pusta! Tako mi imana,
stid je ne bi bilo da je kod sultana.
Pa još kada šeće i plećima kreće,
ni hodžin mi zapis više pomoć' neće!


Ja joj nazvah selam. Al' moga mi dina,
ne šće ni da čuje lijepa Emina,
već u srebrn ibrik zahvatila vode,
pa niz bašču đule zaljevati ode.


S grana vjetar puhnu, pa niz pleći puste
rasplete joj njene pletenice guste.
Zamirisa kosa, k'o zumbuli plavi,
a meni se krenu bururet u glavi!


Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
al' meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
niti haje, alčak, što za njome crko'!


Umro stari pjesnik
umrla Emina
ostala je pusta
bašča od jasmina.
Salomljen je ibrik
uvelo je cvijeće
pjesma o Emini
nikad umrijet neće.

[Vepar]

Tek sad sam vidio da ne idu klipovi, valjda neće biti strašno.

[ZGabriel]

Ja ovaj put stavljam samo Srbe.

Himzo, Srbineeeee.

Mak Dizdar - Modra rijeka

Nitko ne zna gdje je ona

Malo znamo al je znano

Iza gore iza dola

Iza sedam iza osam

I još huđe i još luđe

Preko mornih preko gorkih

Preko gloga preko drače

Preko žege preko stege

Preko slutnje preko sumnje

Iza devet iza deset

I još dublje i još jače

Iza šutnje iza tmače

Gdje pijetlovi ne pjevaju

Gdje se ne zna za glas roga

I jos huđe i jos luđe

Iza uma iza boga

Ima jedna modra rijeka

Široka je duboka je

Sto godina široka je

Tisuć ljeta duboka je

O duljini i ne sanjaj

Tma i tmuša neprebolna

Ima jedna modra rijeka

Ima jedna modra rijeka

Valja nama preko rijeke

[ZGabriel]

Ti koja imaš nevinije ruke


Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu,
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.

Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom će biti ponizna.

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalijevah
svojim suzama.

Ja ne dočekah najljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.

Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenim u crnoj šumi.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice, dok na njega budu
silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu sinu!

Vesna Parun

[moonlight]

DJEVOJKA IZ MOGA KRAJA

Provela je noc na putu
kojim krecu od davnina
nasi snovi prema svijetu
s' Perkovica preko Knina

U ocima njenim more
svjetluca joj sol u kosi
ona ne da da je slome
otima se i prkosi

Ref.
Djevojka iz moga kraja
na usnama njenim kusam
okus prvih poljubaca
okus prvih oskorusa

Ona pamti davne rijeci
slatke boje zavicaja
ima zelju da me lijeci
djevojka iz moga kraja

Provela je noc na putu
na kojem se nade gase
ostala je svu noc budna
u vagonu druge klase

U ocima njenim more
svjetluca joj sol u kosi
ona ne da da je slome
otima se i prkosi

Arsen Dedić

[Marta]

Jos i danas zamirise tresnja
U proljece kao davno prije
Jedna tresnja danima daleka
Tamo gdje me vec odavno nije

Rekao sam kad poci sam morao
Spalite mi i kucu i njivu
Samo tresnju ostavite staru
Kad navratim da je vidim zivu


Sto to ima u ljudima tuzno
Da ulaze u tude zivote
Tko to zivi u proslosti mojoj
A jos nije umro od sramote


Rekao sam u vjetar sam pricao
Nikog nije bilo da me cuje
Lijepu pjesmu ne voli bas svako
Neko baca kamen na slavuje

[Marta]

MATA

Mata je rodjen jedne nedilje
cetrdeset neke godine
otac nije za njega ni znao
s kriznog puta kad se vratio

Zivili tako skromno al' ponosno
u selu malom pitomom slavonskom
seoske babe nisu ga volile
kad krene sorom navuku firange

Ref.
A ja, k'o da ga vidim jos i sad
u kas vraca konje s pojila
selo prica, Matu ne briga
samo konje brze potjera

Onda je dosla devedeseta
otac rece sad il' nikada
i Mata krenu k'o iz nekog sna
bez igdje ista al' srca velika

Te su mu zime brata ubili
spalili selo, konje odveli
oca su nasli nakon mjesec, dva
slomila ga tuga velika

Ref.

Bio sam s Matom prosle nedilje
kod crkve poslije mise jutarnje
uz njega sin mu i djeca bratova
pa gdje si Mata, kako je, pitam ga

Veli mi, sve ce biti k'o ranije
opet ce selo okitit' kapije
sve cemo vratit', al' jedno nikad ne
uspomene sto su nam nestale

A ja, k'o da ga vidim jos i sad
u kas vraca konje s pojila
selo prica, Matu ne briga
samo konje jos brze potjera

Selo prica, Matu ne briga
samo konje, 'ajde

[ZGabriel]

Ključ života (M. Labić)

U dugom bijelom holu
Tek koraci su moji i sjena što me prati
Al duge su minute
U svakoj od njih može po jedna vječnost stati.

Znam, ti se boriš
Vidim ti lice u sretnom bolu
Ljepotom žari
I sobom nosi sad radost novu.

Novi život se rađa i sretne pjesme mi naviru zvuci
Novi život se rađa, a ključ života u tvojoj je ruci
Što je, ljubavi moja, sva moja ljubav koju ja poklanjam tebi
Što je, ljubavi moja, prema toj sreći što pružaš je meni.

U mislima ću svojim
Od praznih, nježnih riječi pretvorit ovo veče
I bit ću pored tebe
U trenu kada život sa izvora poteče.

Svu ljubav svoju
Tebi sam dao dok srce diše
A ti me učiš
Da ljubav znači još mnogo više.

[galija]

Zelenu granu s tugom žuta voća
u kakvom starom splitskom perivoju
sanjarim s mirom dok se duša noća
i vlaga snova hvata dušu moju;

al' čežnja dršće kao ptiče golo,
k'o plava pjesma naglo prekinuta,
k'o nebo blijedo i beznadno kolo,
k'o bosi prosjak na po' pusta puta.

Sva ljubav moja usred ceste kisne,
moje je srce od sedam komada;
pod svakim mačem jedan plam da vrisne;
nad mojim dahom mramorna gromada.

Tmurne se misli reska svjetla boje;
krv u moždane, mozak van da skoči;
nad mojim mrakom sijevaju tek tvoje,
tuđinska ženo, samilosne oči.



Tin Ujević

[galija]

Ne traži Boga mišlju;u praznini
u kojoj se miso,tamna sjenka,gubi
Uza te Bog je,uvjek u blizini
U stvarima oko tebe,u zvuku i muku

Bog ti je uvijek najbliži od svega
Diraš ga rukom,gledaš ga u boji neba
Bog ti se smiješi iz jednog dragog lica
i plaši te iz svakem stvari:nema tajne

Ne pružaj miso u praznu daljinu
Uza te Bog je.Otvori sva čula
na tebe svjetlost s ljetnog neba pljušti

Bog oko tebe sja treperi miriše i šušti

A.B.ŠIMIĆ

meni jedna od najdražih