+ Odgovori na temu
Stranica 7 od 10 PrviPrvi ... 5 6 7 8 9 ... PosljednjePosljednje
Prikaz rezultata str. 121/185

Tema: Pjesme koje volite

  1. #121
    PJESMA O BREZI I KIŠI

    Mogla bih puno pisati o brezama
    o tome kako imaju zelene vjeđe
    kako im prpošno treperi lišće
    a noću nose haljine od srebrne pređe

    O tome kako su krhke i vitke
    i kako im krošnje na vjetru šumore
    kako su bijele, ravne i čiste
    i tople i žive ispod bijele kore

    Mogla bih puno pisati o kiši
    kad u proljeće daždi i ujesen tiho romori
    kad lije niz cestu i šiba u lice
    i kad preko neba sjajnu dugu tvori

    U jednoj je kapljici tisuće dragulja
    čuvam je na dlanu da nikada ne ishlapi
    dok oko mene oblaci jure i divlja oluja
    ja nađoh radost u kišnoj kapi

    -Slavica Sarkotić -
    u prirodi nam je svima želja za komunikacijom... za snovima..
    i oduvijek su ljudi pronalazili načine da budu povezani jedni s drugima,
    a svako vrijeme nosi sa sobom i svoje konce koji povezuju....
    taj labirint je život..

  2. #122
    ANA AJDUČIĆEVKA

    Nekoć sam imala svoju djecu. Bila sam mati.
    Uzglavljem dječjim zračio miris, blistali uvojci zlatni
    a jutra pred kućom značio šturak, njišući ružica lati.

    Svoga sam imala muža...zjenicu mog oka
    na usnama mojim, slova njegova imena-
    najljepša pjesma. Bila sam žena.

    Anica, kako me moj Dominik volio znati.
    Zadnjih dana brecala zvona. Beznadno brujanje pratilo
    dugu, neprekinutu kolonu,i zebnju dubilo gradom.

    Odmicao narod u progonstvo, kradom u stravnome muku,
    žene, djeca, mladost, starost, pred himbenom petokrakom
    Zlom koje se libalo i ljepljivu pružalo šaku.

    Gasnula poharana ognjišta. Trnula naša Hrvatska, sama u mrklom mraku.
    Stajao je nijemo, blijedoga lica. Visoka, stasita prilika,
    zagnjuren u dječje kose, shrvan pred onim što je imalo doći,
    moj je tražio pogled i drhtavu pružao ruku.

    Da mi je suđen, znala sam, dočim
    i prvi puta sam njegove susrela oči.
    U zjenama žarkim, zrcalila se moja slika
    i znala sma umah da samo za njeg ću poći.

    Posljednji put, upijam ružica miris i krećemo sa djecom za kolonom dugom
    Na kućnome pragu ostavljam suze pred mojom sleđene tugom.
    Zbjeg do Bleiburškog polja , nosila varava nada
    držala djeca, volja, ljeta naša mlada.

    Međ mnoštvom su starice zdvojne , skrivećki brisale oči,
    tješile jedna drugu, da sve po dobru će poći
    Poznate tražile znake i slike rodnog kraja
    u pitomu i široku polju, okružju planina plavetna sjaja.

    Onkraj zemnoga sklada-jeza, bezdana studen . Iz mraka crna,
    zadah Zloga . Izranjala lica partizanska, zlorena, strvna.
    Sve što sam voljela i bilo mi sveto, u tuđoj ostalo zemlji
    Uzdarje žrtveno bez križa , u vlazi i memli .

    Vrijeme se vrtilo oduvijek, a naše je nama oteto
    i hod moj čeznuće naših snova
    Moje iznureno lice je alem kamen i Božja volja,
    a srce, zlamen, za sve nevoljnike s Bleiburškog polja.

    Ana Bogdan, djevojačko prezime Ajdučić, 1920-2010
    Na Bleiburgu izgubila oboje djece i supruga.
    Dječak Ilija star godinu dana umro je od gladi.
    Djevojčica Pava stara pet godina je ubijena.
    Suprug dominik rođen 1904. g ustaški časnik, ubijen


    Ana Ajdučićovka je bila moja prijateljica
    -Zdenka Bilobrk-
    u prirodi nam je svima želja za komunikacijom... za snovima..
    i oduvijek su ljudi pronalazili načine da budu povezani jedni s drugima,
    a svako vrijeme nosi sa sobom i svoje konce koji povezuju....
    taj labirint je život..

  3. #123
    Nešto o kiši

    I kaplje s mokrog krova
    unutra u mene
    u moj dom
    ta slatka kaplja vode
    što dođe u oblaku
    a ode u zraci sunca
    u žestokoj struji vjetra
    raspline se i nestane
    njen slabašni trag
    s prozora
    dugo zuri u nas
    dok na licu zauvijek ostaje
    ni osmijeh ni sunce
    ni ponovno rođena zora
    ne mogu izbrisati putanju
    te sitne male nakaze
    dok kaplje s rumenog lica
    unutra u mene
    u moj dom
    ta gorka slana kap

    -Srećko Marijanović-
    u prirodi nam je svima želja za komunikacijom... za snovima..
    i oduvijek su ljudi pronalazili načine da budu povezani jedni s drugima,
    a svako vrijeme nosi sa sobom i svoje konce koji povezuju....
    taj labirint je život..

  4. #124
    Vlastelinka ZGabriel avatar
    Datum registracije
    Mar 2012
    Lokacija
    čudesni oblaci
    Poruke
    19,675
    Blog Entries
    5
    Cvjetni rukopis

    Ti iskušavaš moju nježnost dok vjetar prolazi tulipanima
    Odnoseći im boju k mom prozoru
    I još kroz mnogo cvijeća dolaze boje na prozor
    Što se otvara kao pohlepne nosnice nad parfemom
    Drage žene

    Melankolija je moja nježnost koja ti donosi ovaj rukopis
    I moli te da ispraviš pogreške
    Ovo je šareni vjetar jedini takav
    Koji zna koliko vrijedi čuvati cvijeće

    On niče iz mog vrta
    On leti neosjetno pokraj Mjeseca
    On je zvjezdan sve do jutra
    Kad dolazi cvijeću vlažan i ranjen
    Sav u krvi
    On raste u mom vrtu kao suncokret
    Sve do prvih cvrčaka

    To je rukopis moje nježne igre
    Plašljiv poput mekih zečeva i toliko bezazlen
    I ja ti ga prepuštam toliko koliko te volim



    Vlado Gotovac
    Ti nisi ono što jesi sad, nego ono što tek možeš biti! Ti si trenutno žir, ali smisao tvog života je biti hrast! ~ T. Ivančić

    יֵשׁ מֵאַיִן

  5. #125
    Vlastelinka ZGabriel avatar
    Datum registracije
    Mar 2012
    Lokacija
    čudesni oblaci
    Poruke
    19,675
    Blog Entries
    5
    Svršetak ljeta

    Ničemu ti neće služiti stihovi koje sada pišeš
    Dan se mrači i kiše s kraja ljeta ispiru grad
    Zahvalnost asfalta isparava naše korake
    Odlazi ljeto
    I s njime započinje još jedno presvlačenje koža
    Zreli plodovi jeseni pokazuju začetke smrti:
    Crv sumnje opsjeda sve što si ikad htio
    Kiše ispiru grad i odnose sa sobom pijesak
    I žene i noći, šetnje uz obalu i šetnje boricima
    Književne rasprave i političke debate
    Ulaženja u more, barove, talog ispijenih čaša
    I riblje kosti; cijele naplavine istina kao stihove
    Koji ikada nisu živjeli.



    Boris Maruna
    Ti nisi ono što jesi sad, nego ono što tek možeš biti! Ti si trenutno žir, ali smisao tvog života je biti hrast! ~ T. Ivančić

    יֵשׁ מֵאַיִן

  6. #126


    aj ja neću pisat stihove ne da mi se, ja ću rađe yubito puknut.

  7. #127
    Vlastelinka ZGabriel avatar
    Datum registracije
    Mar 2012
    Lokacija
    čudesni oblaci
    Poruke
    19,675
    Blog Entries
    5
    North, dobit ćeš batina. ovo je tema za stihove, imaš pdf Glazba za ostalo.
    Ti nisi ono što jesi sad, nego ono što tek možeš biti! Ti si trenutno žir, ali smisao tvog života je biti hrast! ~ T. Ivančić

    יֵשׁ מֵאַיִן

  8. #128
    jedino ti možeš dobit batina, i pozivnicu za stomatologa.

  9. #129
    Vlastelinka ZGabriel avatar
    Datum registracije
    Mar 2012
    Lokacija
    čudesni oblaci
    Poruke
    19,675
    Blog Entries
    5
    Citiraj Prvotno napisano od NorthStand Vidi poruku
    jedino ti možeš dobit batina, i pozivnicu za stomatologa.

    čuj njega što se bahati.

    sto kila slanine
    odvaljen od planine
    ratnik s interneta
    samo zanovijeta.



    Ti nisi ono što jesi sad, nego ono što tek možeš biti! Ti si trenutno žir, ali smisao tvog života je biti hrast! ~ T. Ivančić

    יֵשׁ מֵאַיִן

  10. #130
    nema druge, samo drsko surovo i bezobrazno kao Joe Šimunić-The Killer.

  11. #131


    pošto su se partizani ponovo aktivirali bolje reći podivljali, nema nam druge nego probudit nacionalnu svijest pošto se svašta događa u domovini!

  12. #132
    Vlastelinka ZGabriel avatar
    Datum registracije
    Mar 2012
    Lokacija
    čudesni oblaci
    Poruke
    19,675
    Blog Entries
    5
    Od ove magle, danas tako guste,
    Sve ulice se čine kao puste.
    Pa ipak, iza te zavjese sive
    Hodaju ljudi, i ulice žive.
    I blizu tebe možda netko ide
    Baš istim putem.
    Al s maglom je sliven
    Potpuno za te i tebi skriven.


    D. Cesarić
    Ti nisi ono što jesi sad, nego ono što tek možeš biti! Ti si trenutno žir, ali smisao tvog života je biti hrast! ~ T. Ivančić

    יֵשׁ מֵאַיִן

  13. #133
    Vlastelinka ZGabriel avatar
    Datum registracije
    Mar 2012
    Lokacija
    čudesni oblaci
    Poruke
    19,675
    Blog Entries
    5
    Trubač sa Seine (Matoš u Parizu)

    Moja je soba tako jadno mala,
    Ja ne bih u njoj izdržati mogo
    Da mi oči ne sanjaju budne.
    Al ne ropćem. Sudbini velim: Hvala;
    Jer mojoj bijedi čudan sjaj je dala,
    I moje patnje nisu uzaludne.

    Danas sam opet ručo samo čaj.
    Al vlažna blagost sja u mome oku:
    Ja opet mislim na svoj rodni kraj.
    I čežnja preobražava mi javu:
    Sa Quaia mjesto Seine čujem Savu,
    I Tuškanac mi šumi iz aleja.

    Na domovini dvostruka je sjena:
    Baca je Pešta, i baca je Beč.
    Ona je sva u crno zavijena —
    Ne čuje, Majko, niko tvoju riječ!
    Šumori, diše more, teče Drava,
    A između njih jedna zemlja spava.

    Pod vedrim nebom slobodnog Pariza
    Koliko puta tuga me je srela
    U vrevi Étoilea, Saint-Michelea!
    O bože moj, tu treba biti jak!
    U tome svjetlu još me više boli
    Rođene moje grude gluhi mrak.

    Udišem Pariz. Smjelim bijegom spasih
    Slobodnu dušu, ali ja sam sin,
    A mojoj majci sve su sjeđe vlasi.
    Ja žene nemam, a ni druga nemam.
    Što još imadem? Samo jezik svoj,
    U koji život svoga srca spremam.

    Zanosi, misli, ritmovi i rime!
    Ja bezimen u bezimenu mnoštvu
    Daleko negdje stičem sebi ime.
    I muku mučim samca dezertera,
    Što zabranjenu domovinu sanja
    Na hartiji, u potezima pera.

    Pero ... ta mala, ta obična stvar,
    A kako živa, kako puna snage!
    Kad iz njeg teče novih riječi čar,
    Omamljuju me kao govor drage.
    Sva utjeha je u tom malom peru:
    Što pod njim niče, smije se i plače,
    I sja, i grije, i vraća mi vjeru.

    O Hrvatska, o moja domovino,
    Ti moja bajko, ti moja davnino!
    Ti porobljeni, oteti mi kraju!
    Gle, jadni dezerter ti daje dar,
    Bogatiji no kraljevi ga daju,
    I sav je ljubav, pobuna i žar.

    Ja, skoro prosjak, duh slobode širim,
    Pa ma i nemô na svom grobu svijeću,
    Ja neću, neću, neću da se smirim.
    Ko svježi vjetar u sparinu pirim,
    A kada umor svlada duše lijene,
    Na otpor trubim ja trubač sa Seine!

    Što mi je plaća? Mržnja gmizavaca,
    Što svoje blato lijepe o moj glas.
    Al ja pred licem roda stojim vedar.
    Za hljeb slobode prilažem svoj klas:
    Zar nije zlatan, i bogat, i jedar?

    Dobriša Cesarić
    Ti nisi ono što jesi sad, nego ono što tek možeš biti! Ti si trenutno žir, ali smisao tvog života je biti hrast! ~ T. Ivančić

    יֵשׁ מֵאַיִן

  14. #134
    Beskonačnost

    Uvijek mi bješe drag ovaj brijeg
    i ova živica koja tolik dio
    Obzorja krajnjeg pogledu mi skriva.
    Al sjedeći i motreći, beskrajne
    Prostore preko nje i nadzemaljske
    Šutnje i mir najdublji zamišljam,
    Da od tog srce gotovo se plaši.
    I slušajući kako šumi vjetar
    Med ovim biljkama, ja onu bezmjernu
    Tišinu poređujem s ovim glasom,
    I mislim na vječno, i na mrtva doba,
    I sadašnje, živo, i njegov jek, pa tako
    U tu beskrajnost moja miso tone,
    I brodolom je sladak na tom moru.

    Giacomo Leopardi
    I solemnly swear that I am up to no good

  15. #135
    Varlamova Stiliana avatar
    Datum registracije
    Nov 2011
    Lokacija
    gmazoidni Orion
    Poruke
    22,215

    Red face Bura

    Bura

    Širom kršna Velebita
    Pala četa oblačina
    Iz skuta si grozovita
    Sipa munje posred tmina
    Srdit revuć tutnji grom
    Sve da drhće vječni dom.

    Smeten u snu sjever hudi
    Zviždi družbi iz ponora. -
    Šta će družba? On joj sudi,
    Na zvižd bjesom bjesnit mora
    I od zemlje njezin dah
    Do nebesa vitla prah.

    Slušaj hridi: s jada stenju;
    Gledaj more: riga vale;
    Tuj se se vali više penju,
    Tuj se dublje još strovale
    Tu opeta sržu gor
    Na vihorova ljuti zbor.

    Grmi, trza bljesak za bljeskom,
    S istkom se zapad laća;
    Jus usprkos silnim treskom
    Snažno svoje veslo hvaća, -
    A u strašnom gnjevu svom
    Vijek za gromom puca grom.

    Iz nabreklih neba grudi
    Teške suze na jug cure -
    žao nebu dobrih ljudi,
    Mučno l'k tihom žalu jure,
    Žudeć krhki spasit brod
    I svoj na njem mili rod.

    Piri bura, grozno piri,
    Rastu tmine sve to jače -
    Brat pram bratu ruke širi
    A udes si Bogu plače:
    Zmožno oče gledaj nas...
    Kod Tebe je samo spas.

    Kad al' - neman od užasa
    Zatruđena krila svinu,
    I smirenih vrh talasa
    Žalovjsa se brod dovinu,
    Gle - na dragi juga kraj
    S Velebita sinu sjaj!

    Stjepan Ilijašević, Čitanka za seoske opetovnice, 1898.


    “O divine Sun, may you never see anything greater than Rome!” - Quintus Horatius Flaccus

  16. #136
    Varlamova Stiliana avatar
    Datum registracije
    Nov 2011
    Lokacija
    gmazoidni Orion
    Poruke
    22,215

    Red face

    Hamlet

    Zatim narod bolestan u misli nesretan u sebi nasrne
    i zauzme zemlju Dansku gdje i psi zaboraviše lajat
    osim na duh Hamletova oca i na Hamleta dok misli

    uvriježiv se zahvaljujuć tlu podatnu odozgor
    odigra ta čeljad glumačka taj čopor politički
    svoju klaudijevsku komediju našu nesreću

    isprevrnuvši sve navade i vjerovanja
    silovavši naravi smješavši bisere i zob
    od crkava načiniv konjušnice od hramova hareme

    uzniješe se u sili svoj a ostadoše nisko
    i nas povukoše za sobom nas Dance bijedne Samojede
    čije ofelije obožavat stadoše boštva penisa i pendreka

    držeć ih povazdan u svojim plavim šakama ko kalež
    ili ružu; država zaudaraše na loše pokopan leš
    Polonijev a duše ljudi na crkotkinu konja kanova

    njegovana u sakristiji i pokrita dalmatikom
    izvezena zlatom povjesnice; onda se Hamlet
    odluči na ludilo kao na neki golemi honorar

    malo-pomalo ga svi slijeđahu jer im tako bi lakše
    i sada je Danska sva razglobljena zateturana iz mozga
    zbija šale na svoj račun Važno je biti živ kaže

    Važno je dobiti na vremenu viče i gubi na sebi
    lubanje zarđaše kosti u tijelu ko mačevi u ilovači
    bale ludila niz bradu cure riječi riječi srce crva

    jedino more ne miruje oko Danske jedino more
    u sebi se uzbuđuje i burka se jedino ono,
    premda od prirode ravnodušno, ipak sprema

    ako ni za što
    ono za Šutnju/Ostalo
    što se nigda ne slaže, vazda preostaje

    Tonči Petrasov Marović, 1980.


    “O divine Sun, may you never see anything greater than Rome!” - Quintus Horatius Flaccus

  17. #137
    Vlastelinka ZGabriel avatar
    Datum registracije
    Mar 2012
    Lokacija
    čudesni oblaci
    Poruke
    19,675
    Blog Entries
    5
    Padaju hladne kiše
    Konobar vino toči
    Ja kroz zavjesu od dima
    Vidim tvoje oči
    A kiše teške liju, liju
    Nikad neće proći

    Za svakim stolom ti
    U vino osmijeh tvoj
    Neko staru pjesmu pjeva
    Tvoj se čuje glas
    Iza šanka gazda drijema
    Vani cvili pas

    Nema te, nema te
    Otišla si jednog jutra
    Bilo je vrijeme kiša
    Nema te, nema te
    Otišla si jednog jutra
    Bilo je vrijeme suza

    Ja nisam plakao
    Muškarci ne plaču, znam
    Vrijeme, kažu, liječi sve
    Samo tebe ne

    Nema te, nema te
    Otišla si jednog jutra
    Bilo je vrijeme kiša
    Nema te, nema te
    Otišla si jednog jutra
    Otišla si, odnijela mi sve

    Vrijeme kiša/Kemal Monteno
    Ti nisi ono što jesi sad, nego ono što tek možeš biti! Ti si trenutno žir, ali smisao tvog života je biti hrast! ~ T. Ivančić

    יֵשׁ מֵאַיִן

  18. #138
    Član u nastajanju 1452 avatar
    Datum registracije
    Sep 2012
    Lokacija
    srce hercegovine
    Poruke
    116
    DUSO MOJA tekst......takodjer "kemal monteno"

    Duso moja, ja ne znam vise
    koliko dugo ovdje stojim
    dok slusam kako liju kise
    pod mracnim prozorima tvojim

    Duso moja i kada krenem
    tako bih rado da se vratim
    ti ne znas da je pola mene
    ostalo s' tobom da te prati

    Ostalo s' tobom da te ljubi
    kad budes sama i bude zima
    jer ja sam onaj koji gubi
    t prije nego ista ima

    Duso moja, k'o kaplja vode
    i ti se topis na mom dlanu
    jer s' tobom dodje i bez tebe ode
    stotinu dana u jednom danu

    Duso moja, ti umorna si
    i bez tebe ti lezaj spremam
    na nekoj zvijezdi sto se gasi
    ja trazim svijetlo koje nemam

    Pod hladnim nebom ispod granja
    stavices glavu na moje grudi
    jer ja sam onaj koji sanja
    i zato necu da te budim
    UM94 29 100+

  19. #139
    Super ugledni član interceptor avatar
    Datum registracije
    Nov 2011
    Lokacija
    Južni Split
    Poruke
    1,585
    Svakom sam od vas poklonio pjesmu,
    mnoge su tuzne i prepune sjete,
    dadoh vam ljubav ne trazeci nista,
    poklonih vam srce kao malo dijete

    Pozelim ponekad da vas nisam sreo,
    srce bi radost mjesto tuge milo,
    prospavao bih mnoge neprospavane noci,
    al' pjesama ovih
    onda ne bi bilo

    Hvala svima iz vremena ruza,
    moje vas pjesme
    ni za sto ne krive,
    svi koji su otisli
    iz zivota moga,
    u pjesmama mojim jos uvijek zive

    Hvala svima iz vremena ruza,
    moje vas pjesme
    ni za sto ne krive,
    svi koji su otisli
    iz zivota moga,
    u pjesmama mojim
    vjecno ce da zive

    Vi ste mi usli
    pod kozu i dusu,
    unijeli nemir odlaskom svojim,
    i tako su nastale
    sve pjesme moje,
    kojih se nekad i pjevat' bojim

    KEMAL MONTENO
    Hvala svima
    Torcida-old school 45

  20. #140
    Početnik
    Datum registracije
    Feb 2012
    Lokacija
    zagreb
    Poruke
    8
    Isus u posjetu kod nas
    I
    O Isuse, kad dođeš, ukoliko bilo sati,
    U naš propali i opustjeli dom,
    Dobrodošlicu tebi ću zapjevati,
    Skupa sa svojom sestricom.

    Pjevajući, od tvoje blizine sva bijela,
    Iznijet će ona preda te sol i kruh.

    Po drevnom običaju naših sela,
    Kada im u kuću stigne mio duh.

    Tada će te moja sestrica odvesti
    Do skromnog jela, koje krasi stol.
    -Isuse dragi, izvoli samo sjesti
    I odloži svoj šešir i oreol.-

    Tako će ti ona reći i na to će
    stati preda te, u svetom bolu.
    I puna tihe, nebeske samoće
    O klin će objesiti tvoju aureolu.

    Neka nam svu noć sija mjesto uljenice,
    Koju palimo pred svaki mrak.

    Od sjaja ćemo kriti svoje lice.
    Tako će njen bljesak biti jak.

    II

    Poslije ćemo te povesti u dvorište, noseći
    Ispred nas tvoje aureole žar.

    I pri toj, od nebeskog sjaja svijeći
    Pokazat ćemo ti pusti naš hambar.
    I staje prazne, u kojima se suše
    otkosi davni ko cvijeće na groblju.
    U ponoći tu dođu mrtvih konja duše.
    Čuješ ih kako nevidljivu zob zoblju.
    Pokazat ćemo ti i stado magle bijele,
    Koja se provlači kroz živicu svježu.
    Oisuse, to naše ovce izgorjele,
    Mrtve dolaze i u tor liježu.
    Onda ćemo konja jedinog upregnuti,
    da te provezemo kroz naš mali grad.
    Nad njim se nebo nisko uvijek muti.
    Pod njim prigušeno tutnji vodopad.
    Ako me upitaš, dok naše staro kljuse
    bude plašila kraj puta šaš:

    Koja je ovo zemlja? – Kazat ću: O
    Isuse
    Pa to je Bosna, ti to znaš. –

    A poslije, kad i pijetlima bude sneno,
    Osjetit ćemo kako tvoja glava
    Spušta se časna moje rame, čas na njeno.

    I silno nas obasjava.

    I u to doba zemaljskih kasnih sati
    pjevat će ti moja sestrica blagim glasom.

    O Isuse, ti ćeš tada zadrijemati,
    izmoren konja tromim kasom.

    I koji put, kad magla bude sniježno sipila
    Sipila na tvoje sveto ruho,
    Stavit će ti na glavu, sasvim nježno, oreol,
    koji ti je pao na jedno uho.

    Nikola Šop

+ Odgovori na temu

Pravila pisanja poruke

  • Ne možeš otvoriti novu temu
  • Ne možeš ostaviti odgovor
  • Ne možeš stavljati dodatke
  • Ne možeš uređivati svoje postove