Pjesme koje volite

[kiša]

KUĆA SKRIVENA U SRCU KAMENA

Ova je kuća skrivena u svom kamenu
iz daljine ona dolazi u srcu njegovom
u kamenom srcu prozirna i laka
penjem se u kuću penjem se u srce
penjem se u kamen i silazim
silazim i opet se penjem
želeći se sresti sa samim sobom
vježbajući samoću u laganom hodu
noseći uspomene koje mi služe kao kamen
pamtim prve tri stube
a potom iskrsavaju nove i nepoznate
s kućom srca koja je nebo
sa srcem kuće koja je zemlja
s kamenom srca kuće koja je zemlja
s kamenom srca kuće koje je voda
što šumi dahom kamena
i sve se pomiče vertikalno
iz dubokog bunara
po do Božjega boravišta
ova je kuća u kamenu dosegnula visinu
visoka je toliko koliko je duša moja visoka
na usnulom izvoru...


-Tomislav Marijan Bilosnić -

[kiša]

VOLIM TE DOK IMAŠ SVE ŠTO IMA KUĆA

Volim te dok imaš sve što ima kuća
volim te kada se povlačiš u svoju sobu
u školjku zajedno s mojim snom
Volim te kada si sjemenka
jastuk koji se stapa s poljupcima
i laganim ugrizima
koji razgrađuju zid
Volim te dok imaš ruke otvorene kao prozore
volim te kada pališ vatru
koja umjesto kamina obuzima moje tijelo
volim te dok ostavljamo prostor iza sebe
da bi dostigli kuću ljubavi
Volim te što si meka i kada si od kamena
volim te dok u krug nosiš vodu
zalijevajući vrt moje tvrde šake
volim te jer si me spasila od opasnosti kuće
straha od svakog nevremena...


-Tomislav Marijan Bilosnić-

[kiša]

MOSTARSKE KIŠE

U Mostaru sam volio neku Svjetlanu jedne jeseni,
jao kad bih znao sa kim sada spava,
ne bi joj glava, ne bi joj glava,
jao kad bih znao ko je sada ljubi,
ne bi mu zubi, ne bi mu zubi,
jao kad bih znao ko to u meni bere kajsije
još nedozrele.

Govorio sam joj, ti si derište, ti si balavica,
sve sam joj govorio.
I plakala je na moje ruke, na moje riječi,
govorio sam joj ti si anđeo, ti si đavo,
tijelo ti zdravo- što se praviš svetica,
a padale su svu noć neke modre kiše
nad Mostarom.

Nije bilo sunca, nije bilo ptica, ničeg nije bilo.
Pitala me je imam li brata, što studiram,
jesam li Hrvat, volim li Rilkea,
sve me je pitala.
Pitala me je bi li mogao sa svakom tako
sačuvaj Bože,
volim li je , tiho je pitala,
a padale su nad Mostarom neke modre kiše,
ona je bila raskošno bijela u sobnoj tmini
al' nije htjela to činiti,
nije htjela il' nije smjela,
vrag bi joj znao.

Jesen je, ta mrtva jesen na oknima
njene oči ptica, njena bedra srna,
imala je mladež, mladež je imala,
ne smijem kazati,
imala je mladež, mali ljubičast,
ili mi se čini.
Pitala me je da li sam Hrvat, imam li djevojku,
volim li Rilkea - sve me je pitala,
a na oknu su ko božićni zvončići moga djetinjstva
zvonile kapi
i noćna pjesma tekla tihano niz Donju Mahalu,
Ej, Sulejmana othranila majka.

Ona je prostrla svoje godine po parketu.
Njene su usne bile pune kao zrele breskve,
njene su dojke bile tople ko mali psići.
Govorio sam joj da je glupava, da se pravi važna,
Svjetlana, Svjetlana, znaš li ti da je atomski vijek,
De Gol, Gagarin i koještarije,
sve sam Joj govorio,
ona je plakala, ona je plakala.

Vodio sam je po Kujundžiluku, po aščinicama,
svuda sam je vodio,
u pećine je skrivao, na čardak je nosio,
pod mostovima se igrali žmurke, Neretva ždrebica,
pod starim mostom Crnjanskog joj govorio…
što je divan, šaputala je, što je divan.

Koljena joj crtao u vlažnom pijesku,
smijala se tako vedro, tako nevino,
ko prvi ljiljani,
u džamije je vodio, Karađoz-beg mrtav, premrtav
pod teškim turbetom;
na grob Šantićev cvijeće je odnijela,
malo plakala, kao i sve žene,
svuda sam je vodio.

Sada je ovo ljeto, sad sam sasvim drugi,
pišem neke pjesme,
u jednom listu pola stupca za Peru Zupca
i ništa više,
a padale su svu noć nad Mostarom neke
modre kiše,
ona je bila raskošno bijela u sobnoj tmini
al' nije htjela to činiti,
nije htjela, il' nije smela,
vrag bi joj znao.

Ni ono nebo, ni ono oblačje, ni one krovove,
bljedunjavo sunce - izgladnjelog dječaka nad Mostarom
ne umijem zaboraviti,
ni njenu kosu, njen mali jezik kao jagodu,
njen smijeh što je umio zaboljeti kao kletva;
onu molitvu u kapeli na Bijelom Bregu,
Bog je veliki, govorila je, nadživjeće nas;
ni one teške, modre kiše,
o jesen besplodna, njena jesen...

Govorila je o filmovima, o Džemsu Dinu,
sve je govorila,
malo tužno, malo plačljivo o Karenjini;
govorila je Klajd Grifits ne bi umio ni
mrava zgaziti,
smijao sam se - on je ubica, ti si dijete;
ni one ulice, one prodavce posljednjeg izdanja
"Oslobođenja", ni ono grožđe polusvelo
u izlozima ne umijem zaboraviti,
onu besplodnu gorku jesen nad
Mostarom,
one kiše,
ljubila me je po cijele noći, grlila me
i ništa više, majke mi,
ništa drugo nismo…..

Posle su opet bila ljeta, posle su opet bile kiše,
jedno jedino malo pismo iz Ljubljane,
otkuda tamo,
ni ono lišće po trotoarima, ni one dane,
ja više ne mogu, ja više ne umijem
izbrisati.

Piše mi, pita me šta radim, kako živim,
imam li djevojku,
pomislim li kad na nju, na onu jesen,
na one kiše,
ona je i sad, kaže, ista, kune se Bogom
potpuno ista,
da joj vjerujem, da se smijem
davno sam, davno, prokleo Krista
a i do nje mi baš nije stalo,
klela se, ne klela,
mora se tako, ne vrijede laži.

Govorio sam joj o Ljermontovu, o Šagalu,
sve sam joj govorio,
vukla je sa sobom neku staru Cvajgovu knjigu,
čitala popodne,
u kosi joj bilo zapretano ljeto, žutilo sunca,
malo mora,
prve joj noći i koža bila pomalo slana,
ribe zaspale u njenoj krvi;
smijali smo se dječacima što skaču
s mosta za cigarete,
smijali se jer nije ljeto, a oni skaču - baš su djeca,
govorila je: mogu umrijeti, mogu dobiti upalu pluća...

Onda su dolazile njene šutnje, duge, preduge,
mogao sam slobodno misliti o svemu,
razbistriti Spinozu,
sate i sate mogao sam komotno gledati
druge,
bacati oblutke dole, niz stijenje,
mogao sam sasvim otići nekud, otići daleko,
mogao sam umrijeti onako sam u njenom krilu,
usamljeniji od sviju,
mogao sam se pretvoriti u pticu, u vodu,
u stijenu,
sve sam mogao...

Prste je imala dugačke, krhke, beskrvne a hitre,
igrali smo se buba-mara i skrivalice,
Svjetlana izađi, eto te pod stijenom,
nisam valjda ćorav,
nisam ja blesav, hajde, šta se kaniš,
dobićeš batine;
kad je ona tražila - mogao sam pobjeći
u samu rijeku - našla bi me,
namiriše me, kaže, odmah,
pozna me dobro.
Nisam joj nikad vjerovao,
valjda je stalno ćurila kroz prste.
Voljela je kestenje, kupili smo ga po Rondou,
nosila ga u sobu, vješala o končiće,
voljela je ruže, one jesenje, ja sam joj donosio,
kad svenu stavljala ih je u neku kutiju.

Pitao sam je šta misli o ovom svetu,
vjeruje li u komunizam, da li bi se mijenjala
za Natašu Rostovu, svašta sam je pitao,
ponekad glupo, znam ja to i te kako;
pitao sam je da li bi voljela malog sina,
recimo plavog,
skakala je od ushićenja - hoće, hoće,
a onda, najednom, padala je u neke tuge
ko mrtvo voće:
ne smije e i ne smije, vidi ti njega, kao da je ona
pala s Jupitera,
ko je to, recimo, Zubac Pera, pa da baš on
a ne neko drugi,
taman posla, kao da je on u najmanju ruku
Brando ili takvi.

Govorio sam joj ti si glupa, ti si pametna,
ti si đavo, ti si anđeo,
sve sam joj govorio.
Ništa mi nije vjerovala.
Vi ste muškarci rođeni lažovi,
vi ste hulje,
svašta je govorila.
A padale su nad Mostarom neke modre kiše...

Stvarno sam volio tu Svjetlanu
jedne jeseni,
jao, kad bih znao sa kim sada spava,
ne bi mu glava, ne bi mu glava,
jao, kad bih znao ko je sada ljubi,
ne bi mu zubi, ne bi mu zubi,
jao, kad bih znao ko to u meni
bere kajsije, još nedozrele.


-Pero Zubac-

[mirr.or]

Mika Antić * Usne

Usne jedino zato postoje
da s nekim podeliš nešto svoje.
I da ti šapat šapatom vrate.
Usne postoje da se pozlate.

Usne su vulkan tvog tela.
Usne su izvor tvojih reka.
Usne su pupoljak gde se srela
pčela od vetra s pčelom od mleka.

Usne postoje da se procveta
u vatromete neba i sveta.
Usne su da se u dahu zgusne
krilatost zvezda i kometa.

I nikad nikom nemoj ih dati
ako ne ume da ti ih vrati
toplije, mekše, mlađe i slađe.
Jer usne samo zato postoje
da osmeh po tvome osmehu skroje .

[kiša]

U MOSTARU

miris moga grada
on me vraća
on me ne da
osjećam
kolijevku topline
miriše zemlja
mirišu ljudi
glazbenici, pisci,
slikari,
pjesmotvori,
i
Cigani
duh boema
izumitelji
nije ni mali moj grad
dali smo svima moj grad
dali smo svima Mostara
odlazili, uvijek se vraćali,
čovječe,
ako se ikada sretnemo
pokazat ću ti
kako miriše Mostar
više nikada otići nećeš
zavoljet ćeš
zorom orošene smokve,
šipke u cvatu
vino iz Cima, prve trešnje,
blistave zore
novi dan
moj Mostar
moja smiješna pobuna
sve tiša...
vratite mi grad !

-Snježana Ostojić -

[kiša]

KAD GORI NEBO

noćas je jedna topla ruka
dotaknula mi tijelo
noćas je plamtjela jesen
moja koža bila meka
od blagog dodira
ruke drage i daleke

treperi moja soba
miris tvoje kože
tanka nit tvoje duše
zauvijek sa mnom.
krik zidova! prazno...
niti jedna sličica
ni vatra iz kamina

a mislio si da sam vuk
koji će skočiti

ja....
ja sam samo malo htjela
malo ruke, malo duše
ne bježi

znam vratit ćeš se
rascijepljen
između sna i jave

tko će ugasiti plamen
kad gori nebo ...
čeka te netko...


-Snježana Ostojić-

[NorthStand]

[master]

Na planini, na Jelici,
skupili se svi četnici
Prvi Zoran, drugi Željko,
Treći Predrag, onda Veljko.

Ide Arsen, ide Branko,
Ide Rajko, a i Ranko.
Idu Vesna i Milanka,
Idu Siniša i Anka.

Pretposlednji naš Mihajlo,
a na kraju ide Slavko
kune broji, pa se znoji.
Ne štima mu nešto tečaj,

Radimira nigdje nema.
Zlo se sprema, zlo se sprema.
Il' u Peštu, il' u stečaj.

[kiša]

Moja ljubav ima tvoje ime

Nagovještaj budućih proljeća
tvoje oči sunce usred zime
griju dušu toplinom iz srca
moja ljubav ima tvoje ime.

Žuti jaglac poljem kad procvjeta
iznenada, poslije duge zime,
sa vrelinom naslućenog ljeta,
moja ljubav ima tvoje ime.

Sami Bog nam spojio korake,
dodiri se pretaču u rime,
ovisnici jedno o drugome,
moja ljubav ima tvoje ime...

-Slavica Lončarić -

[mirr.or]

Vesna Parun * Elegija

Eto: vjetar s mora vraća nam natrag odbjegle ptice
šumom krila što uče nas prolaznosti.
Ali šta marim ja da su noći moje i dani izbrojeni.
Neka trava spasi moju nježnost.
Pijesak neće me naučiti voljeti.
Ne mogu u zlu živjeti, a za dobrotu ismijat će me.
Gdje je taj za koga vrijedi kleknuti na cestu
i dotaknuti usnama prah s njegove obuće?
Taj koji će kao livada svakog proljeća cvjetati u meni.

Neka dođe jedno proljeće što će nas naučiti biti radosti
jedni drugima, i ostati lijepi.

Jer vječnoj mijeni usprkos, ja znam da moram naći
prije nego napustim ovu zemlju i ovo nebo
cvijet koji će zadržati bezazlenost
i ljubav koja neće prestati.

[galija]

HRVATSKIM MUČENICIMA

O gdje je plod od vašeg slavnog sjemena,
I da li kojim rodom krvca vaša rodi !
Jer roblje još smo, snijuć samo o slobodi,
Dok smrt je blizu gluha našeg plemena !

A kukavan je Hrvat novog vremena,
Te pušta da ga stranac k stalnoj smrti vodi.
Ne opiruć se klanju – krotko janje – hodi
I ne zna zbacit groznog ropstva bremena.

Al vrcnuti će iskra iz vašeg kremena !
Ja vjerujem, ja znam! Ta zar da uzaludu
Sve žrtve vam i mučeništva budu ?

Da, roditi će rod od slavnog sjemena !
A ako neće, sam ću zazvati pakla vatre
Da spale sve, i grom da ropski narod satre !

[kiša]

Duša je moja Hrvatska
Kad dođem na sud posljednji
Znaj strogi suče što zadnji sudi
Duša je moja Hrvatska
Po sudbini me
Hrvatske presudi
U njenoj zori ja sam kap sunca
U njenom podu jedna sam travka
U njenoj pjesmi i moj glas zvoni
U suzi bola moja samoća
U njenoj sreći njena vedrina
I moj je miris u njenoj ruži
U svakoj sumnji njena sam nada
Ja jedan pup sam, ona je šuma
Ja sitan vrutak a ona more
Moje su ruke u njenoj snazi
U njenoj trci moja brzina
U borbi njenoj hrabrost je moja
Moji su snovi u njenoj javi
Ja sam baštinik hrvatske vjere
Jamac sam za nju u svakom dugu
Ime je njeno moja molitva:
Duša je moja Hrvatska
Po sudbini me Hrvatske presudi
Ja lipored sam na međi hrvatske slobode
Urez na maču njezine pravde
Sveti mir duge na otvorenom mostu
Nevini smiješak
maslačka u kugli svjetla i vjetra
I mrtva straža na prekriženoj cesti.
Ka d dođem na sud
posljednji
Znaj strogi suče što zadnji sudi
Duša je moja Hrvatska
Po sudbini me
Hrvatske presudi


-Lujo Medvidović-

[ogledalce]

JA

I bi momče htio znati, od kud su mi otac i mati.
Tvoje oko mene prati, hoćeš sve o meni znati.
Bunjevka il Pokupljanka, il Zagorka il Ličanka,
Dalmatinka il Slavonka, Goranka il Hercegovka,
Podravka il Istrijanka, Međimurka il Bosanka,
Bodulka il Primorka, Baranjka il Bilogorka.
Bistrog čela, lijepog lica, ja sam mlada Hrvatica.
Dunav, Sava, Kupa, Drava - dva su moja oka plava.
Vitkog tijela, vrućeg srca, ja sam prava Hrvatica,
Mura, Drina i Cetina, Hrvatska mi Domovina.

autor: jedan čovik

[ogledalce]

ZA OGLEDALCE

Ja se uvik obradujem pravo
kad ugledam svoje ogledalo
na Poskoku komentare piše
i istinski hrvatski nam diše

ovo tema samo je za znalce
u njih spada naše ogledalce
brani zemlju oca,majku brata

AUTOR: GUSLAR IZ POSUŠIJA

[ogledalce]

MOJE OGLEDALO

Čestitke ti Guslar upućuje
i budućnost tebi navješćuje
Život će ti proteći u sreći
dočekaćeš ti entitet treći

i nick tvoj me razveseli pravo
živi sretna moje ogledalo
i na metli kad budeš bezbeli
Poskokov ti Guslar sriću želi

[mirr.or]

Mika Antić * Dosadna pesma

Toliko mi je dosadno
da ne znam sta cu.
Kad izlazim iz skole
nakrivim kapu na levo oko
i pobijem se sa trojicom
bar da me vide devojcice.

Devojcice su smesna stvorenja,
dugonoge,
okrugle,
pegave ili kratkovide,
mnogo lazu i ogovaraju
i pisu ljubavna pisma
koja mi stave pod klupu.

Meni je sve to dosadno.
Ipak, procitam pisma,
najlepse reci prepisem
- ako mi nekad zatreba,
a od onog sto ostane
napravim papirne ladje,
napravim ptice,
slanike,
zabe,
i bajagi se igram
a tako mi je dosadno.

Dosadno mi je da porastem,
da nosim tesne cipele
i da se ozenim.

Oni koji porastu prvo se danima mrze
onda se danima svadjaju.

Jedino mi je zao mog tate.
Da je ostao decak kao ja,
bas bi smo divno mogli da se druzimo
i da zajedno budemo zaljubljeni
u nastavnicu istorije.

Sve ostalo mi je dosadno.
Toliko mi je dosadno
da ne znam sta cu,
nego nakrivim kapu na levo oko
i pobijem se sa jos trojicom
cak i kad nema devojcica.

[NorthStand]

[NorthStand]

[ogledalce]

Rafaela

Neki dan, u neku kasnu uru,
preko fb-a upoznah jednu curu,
iza fb-a se znade svašta skriti,
ali ova ne može falša biti

Nije baš lako o nekom pisati,
a usput baš ništa o njemu ne znati,
osim da nosi prekrasno ime
ili se samo kiti njime.

Mislim da u njoj prava krv vrije,
domoljublje svoje ona ne krije,
nego se njime kiti i diči,
baš kako pravoj gruđanki priliči.

Poskoci, drača i ljuti kamen,
ovog su kraja ponos i znamen,
a ljudi čvrsti kao stijene,
ponosni ljudi, prekrasne žene.

A ime ove moje nove prije,
za cijelu priču bitno i nije,
ali ipak ću reći. Rafaela,
šteta što nisi iz moga sela...

Petar Merčep

[ogledalce]

Rafaela

Jezika britka i bistra uma,
kod nje ti ništa nije gluma,
što ima reći-ona ti tresne,
a sitne duše-neka bjesne.
Ona će svakome u lice reći:
- Od Hrvatske ne možeš biti veći!
Rafaelu zato mnogi ne vole,
e, to su produkti Titove škole.
Udbaši stari još nas truju,
za Hrvatsku ni danas neće da čuju.
Vidjesmo (ne)djelo njihovih ruku,
čak i ovdje, na facebooku.
Ali zanemarimo te male gliste,
takvi ne znaju za ruke čiste,
a obraz ni spominjati neću,
to im je nepoznanica na treću.
A mi, kojima je Rafaela draga,
udbaše i kosovce gonimo do vraga,
nek' budu u društvu šefa svoga,
zagorca Jože prokletoga.
A naša Gruđanka praši neumorno,
e, da bi svima pokazala zorno,
kako se Hrvatski misli i govori,
i kako se za svete principe bori.
Praši Rafaela, ne daj se smesti,
jer moramo ove parazite stresti,
a ti si Gruđanko naša dika,
zato te promoviram u -JURIŠNIKA!

Petar Merčep