+ Odgovori na temu
Stranica 4 od 4 PrviPrvi ... 2 3 4
Prikaz rezultata str. 61/78

Tema: O karakteru NDH i njemačko-talijanskim interesima

  1. #61
    uvijek će biti krivih navoda, ne znači da su ljudi zlonamjerni jednostavno su krivo informirani. i ja sam puno puta mislio za nekog da je Srbin, pa se ispostavilo da je Hrvat. to je tako, sumnjam da nekoga impresionira činjenica da su i židovi bili u NDH vojsci. nisam opterećen time, osobno znamo kakvog je karaktera bila NDH po pitanju židova i to je meni dovoljno. ne trebaju mi židovski generali, da bi ja pomislio da su ih vlasti NDH zbog toga volile. židovi su doživjeli genocid u NDH, ali treba naglasit da su ga doživjeli najviše zahvaljujući Hitleru koji bi sve te židove kao i ostatku europe pohvatao na ovaj ili onaj način, i bez suradnje vlasti NDH i Pavelića. naivan je onaj, koji misli da se tom nacističkom stroju u tom momentu moglo po tom pitanju adekvatno suprostavit. da se moglo, vjerojatno do tog genocida ne bi ni došlo. prema tome, treba samo biti realan i na povijest gledat preko činjenica a ne preko previše emocija.

  2. #62
    Nije nikome bila namjera da nekoga uvrijedi time je li on Židov ili ne. Uostalom naiconalnost nikad ne može biti uvreda.

    Ako gospodin nije bio Židov..u redu. Netko je samo prenio već napisani, očito krivi podatak.

    Ako je to nekoga povrijedilo, iako bez naše krivice, ispričavamo se.
    .....kad bi mladost znala...kad bi starost mogla.....

  3. #63
    Citiraj Prvotno napisano od radamanth Vidi poruku
    Slučajno sam naletila na ovaj forum istraživajući obiteljsko stablo i doista sam iznenađena kako ime mog pradjeda iskače svuda u popisima (tj. pretpostavljam da je to jedan jedini popis koji se jednostavno c/p po portalima i forumima) židovskih generala u ndh. Čak ne ni kao navodno ili u raspravi, već kao činjenica. Ne da bih imala nešto protiv, ali čovjek stvarno nije bio židov xD Tako da se doista pitam na temelju čega ljudi izvlače podatke...

    Ivan Šarnbek, rođen Johann Scharnbeck je porijeklom iz Austrije, što eto objašnjava prezime. Nije bio židov.

    Ne želim biti bezobrazna niti smatram da su korisnici ovog foruma um iza tog popisa, ali od svih mjesta gdje sam naletila na popis, ovaj forum mi se učinio dovoljno pristupačnim da pokušam ispraviti netočni navod.
    popis sam našao ovde

    http://www.google.hr/url?sa=t&rct=j&...,d.Yms&cad=rja

    moja isprika
    torcida,45,45

  4. #64
    Igor Vukić
    Zanemarene činjenice o jasenovačkom logoru (7)
    Manipulacije poslijeratnom Zemaljskom komisijom

    U feljtonu donosimo drugi dio teksta novinara »Privrednog vjesnika«, koji je »Jutarnji list« bez razložna i suvisla objašnjenja odbio objaviti, nakon što tekst nije pozitivno ocijenjen od Slavka Goldsteina, osobnoga savjetnika predsjednika Vlade RH Zorana Milanovića.
    Nekoliko rečenica o logoraškom orkestru nalazi se i u elaboratu o logoru, koji je 1945. godine pripremila Zemaljska komisija za ratne zločine. U fondu ZKRZ-a, u kutiji 68, lijepo se vidi kako je netko u elaboratu crnom olovkom zaokružio i precrtao odlomak o orkestru.


    Poimenični popis žrtava sa 55.196 imena samo u 1942. godini ne djeluje uvjerljivo ni zbog razmjera radova koji su u toj godini obavljani u logoru. U veljači se u jasenovačkom logoru osniva automehaničarska grupa u kojoj ubrzo radi 45 zatočenika. Održavaju i popravljaju vozni park od desetak osobnih automobila (dva Chevroleta, Škoda, Hansa Loyd, Fiat, Adler, La Salle, Wanderer, nekoliko Fordova), zatim nekoliko traktora i teretnih vozila (Renault, Opel Blitz...).
    Povjerenik za logore Vjekoslav Maks Luburić vozio se dakako u Mercedesu. Bilo je tu i motorkotača, čamaca i njihovih motora. Izrađivali su se dijelovi za automobile i zrakoplove. Kasnije su se u logorskim radionicama popravljali i tenkovi, borbena oklopna vozila, autobusi (za tvrtku Borš iz Okučana) pa čak i zrakoplovi. U knjizi Nataše Mataušić »Jasenovac, fotomonografija«, na str. 136. nalazi se skica na kojoj je označen prostor pored logora na kojem je bilo »sletište aviona«.

    Zatočenici se skrbe za kino u Jasenovcu

    Početkom 1943. godine voditelji pojedinih radnih grupa napravili su opširne izvještaje o radovima u 1942. godini (HDA, Zbirka izvornog gradiva NDH, kut. 72). Električari su imali dvije glavne obveze: održavati uređaje koji su stalno morali biti u pogonu i obavljati popravke i instalacije u logoru, u mjestu i okolici. Stalno su morale biti održavane motorne crpke na malom i velikom glinokopu, na ribnjaku, na crpkama za natapanje vrtova, na generatoru električne centrale, na motorima vršalica, kružnoj pili, crpki na bunaru, motoru savske dizalice, na očitanju brojila... I na kraju, na »slikokazu«, odnosno, kinu koje je bilo u mjestu Jasenovcu!

    Pokretni električarski radovi također su u toj »najgoroj godini« bili vrlo razgranati: od izgradnje novih telefonskih vodova, raznih popravaka u mjestu i izrada razvodnih ploča do izvođenja električnih instalacija u nekoliko zgrada koje su nastale te godine. Uz ostalo, električari su radili na novom mlinu i pekari te zgradi stolarije. U Jasenovcu su instalirali struju u novoj bolnici. U tom je kompleksu bila glavna bolnička zgrada, ambulanta, zgrada za zarazne bolesti, baraka za zarazne bolesti i još nekoliko zgrada. Kao zanimljivost navodimo da su bolnici bili korišteni usisavači za prašinu marke Electrolux od 250 W. Ostale uređaje proizveli su AEG, austrijska elektrotehnička kompanija Elin (uz ostalo i kinoprojektor), zatim Garvens, Ganz, Škoda, Michelin, itd.

    U tvornici lanaca bila je i puškarska radionica u koju su dopremljeni rabljeni strojevi iz austrijske tvornice oružja Steyr pa se ondje serijski počinju izrađivati strojnice po modelu Steyr-Solothurn S1-100 (tzv. askerica). Izrađuju se i drugi tipovi pušaka o čemu mnogo informacija donose Tomislav Aralica i Višeslav Aralica u »Hrvatski ratnici kroz stoljeća« (»Znanje«, Zagreb, 2010, knjiga 3).

    Zatočenik Savo Delibašić iz sela Bodegraja kod Novske, ispričao je kako je radio na velikim hidrauličkim prešama kojima se oblikovao metal u vojničke noževe i druge proizvode. Prema izvještaju o radu, u logorskim je radionicama 1942. izrađeno oko 2000 bajuneta te vojničkih i časničkih noževa s kožnim koricama. Popravljeno je 759 vojničkih kreveta i izrađena još 593 nova željezna kreveta. U kovačkoj radionici iskovana su velika ulazna vrata za logor u Staroj Gradiški. Na uređajima za varenje pravljeni su lanci za ratnu mornaricu. Njihovi predstavnici bili su prije toga u logoru na testiranju kvalitete lanaca. U bravarskoj i limarskoj radionici izrađeni su i brojni drugi veći ili manji metalni proizvodi. Limari su obavljali poslove i u Jasenovcu, postavljali razne cjevovode i limom ojačavali stražarnice oko logora.

    U ciglani, po kojoj je logor nosio jedno od imena, bilo je oko 300 radnika. U srpnju je počela izgradnja logorskog zida, koji je visok oko tri metra. Nataša Mataušić je izračunala da je za njegovu gradnju trebalo oko 3,1 milijun cigala, za što se moralo iskopati 12.500 tona gline.

    U kožari, smještenoj izvan logora, u mjestu Jasenovac, oko 150 zatočenika, na čelu sa Silvijem Alkalajem i zapovjednikom ustaške straže Božom Đerekom, u neznatno izmijenjenom sastavu provode cijelo vrijeme rata. Od veljače 1942. kožari ondje štave kožu, izrađuju vojničke i civilne cipele, torbice, rukavice, pojaseve i ostale kožne potrepštine. Vođa grupe Alkalaj putuje u Zagreb i Karlovac nabavljati kožu i drugi materijal za radionicu. U Hrvatskom državnom arhivu čuva se račun koji je 26. veljače 1942. godine ispostavio Josip Lalić, kožar, s adresom radionice u Branimirovoj 43 u Zagrebu. Lalić šalje u Jasenovac, u »radnu službu Kožara«, paket od 88 kilograma kemikalija za štavljenje kože. Račun je podmirila Židovska bogoštovna općina iz Zagreba (HDA, UNS 248, kutija 3).

    Logorski proizvodi na Zagrebačkom velesajmu

    U 1942. započela je gradnja i drugih velikih postrojenja, poput električne centrale na drvnu građu, koja je uz logor osvjetljavala i cijelo mjesto Jasenovac. U pilani se proizvodio parket, a u automatiziranoj pekari i tjestenina. Na ekonomiji, pod vodstvom grupnika Feldbauera, organizirana je stočna farma, s mesnicom, mljekarom i drugim pratećim funkcijama.

    Logorski proizvodi izloženi su te godine u rujnu na velesajmu, Zagrebačkom zboru, u prostorima današnjeg Studentskog centra. Nije skrivano da je riječ o logoru: izložbeni paviljoni bile su dvije barake opasane žicom a na ulazu je bio stražar. Unutra su izrađene predmete (puške i strojnice, kožne, keramičke, drvene proizvode, zatim med, marmeladu i slično), posjetiteljima pokazivali pravi logoraši.

    Logorska uprava odlučila te godine organizirati kazališne i glazbene sekcije, za razonodu nakon rada. U Hrvatskom povijesnom muzeju ima mnogo manje poznatih fotografija iz jasenovačkog logora. Iz jedne serije nastale 1942. godine netko je uklonio baš nekoliko fotografija pod naslovom: »Nakon rada malo zabave« i »Zabavište u logoru Jasenovac«. Iz sjećanja logoraša ipak doznaje se da je 1942. godine orkestar vodio Natko Devčić, komunistički simpatizer, do uhićenja profesor na Muzičkoj akademiji. Taj znameniti hrvatski skladatelj i glazbeni pedagog, koji je umro u Zagrebu 1997. godine, u iskazu poslije rata ne spominje da je u Jasenovcu vodio orkestar (HDA, ZKRZ, kut. 150). No, Devčića i orkestar zato opisuje Zdenko Schwartz (HDA, ZKRZ, kut. 64), a o njemu su govorili i svjedoci na suđenju Dinku Šakiću. Orkestar pod Devčićevim ravnanjem svirao je himnu na povremenim svečanostima, a na Božić te godine izvodio je skladbe Händela, Beethovena i Franje Vilhara. Nakon što je 31. prosinca 1942. Natko Devčić pušten iz logora, njegovo je mjesto zauzeo muzikolog i istraživač židovske glazbene baštine Erih Samlaić. Prema riječima Milka Riffera, koji je u logoru proveo godinu dana, do listopada 1943, Samlaić je dobro uvježbani orkestar iz Devčićevih dana podignuo na još bolju razinu.

    Glazbeno-kazališna sekcija postojala je i u kožari. Erwin Miller u knjizi »Izabran za umiranje«, Zagreb, 2004, piše kako su on i kolege iz kožare uvježbali neke glazbeno-scenske prizore i izvodili ih pred stražom, pred mještanima Jasenovca i na kraju, pred drugim zatočenicima u glavnom logoru. Miller piše da su izvodili dijelove operete »Grofica Marica«, dijelove Shakespearova »Sna ljetne noći«, a bariton Arnold Basch pjevao je Ave Mariju.

    Nekoliko rečenica o logoraškom orkestru nalazi se i u elaboratu o logoru, koji je 1945. godine pripremila Zemaljska komisija za ratne zločine. U fondu ZKRZ-a, u kutiji 68, lijepo se vidi kako je netko u elaboratu crnom olovkom zaokružio i precrtao odlomak o orkestru. Od elaborata je nastala knjižica »Zločini u logoru Jasenovac«, koja je sve dosad dominantno oblikovala sliku jasenovačkog logora u hrvatskoj javnosti.

    Nastavlja se
    Posljednje uređivanje od bandira : 15-07-2013 at 21:08
    torcida,45,45

  5. #65
    Zanemarene činjenice o jasenovačkom logoru (8)
    Gdje su dnevna izvješća o slanju u logor?

    U feljtonu donosimo drugi dio teksta novinara »Privrednog vjesnika«, koji je »Jutarnji list« bez razložna i suvisla objašnjenja odbio objaviti, nakon što tekst nije pozitivno ocijenjen od Slavka Goldsteina, osobnoga savjetnika predsjednika Vlade RH Zorana Milanovića.

    Nakon uhićenja i provođene istrage za svakog se zatočenika stavljao prijedlog za upućivanje u logor. Bez takve odluke logor nije primao zatočenike.


    U veljači 1942. sabirnim i radnim logorom službeno se proglašava i bivša kaznionica u Staroj Gradiški. Iz nje su prvo morali biti premješteni zatvorenici-kriminalci u Mitrovicu i Lepoglavu. U to je vrijeme u tim prostorima bilo i nekoliko stotina hrvatskih izbjeglica iz Bosne koji su se ondje sklonili pred napadima četničkih odreda. Nekoliko predratnih stražara nastavlja svoj posao raditi i dalje.

    »Masoni« bez strogog tretmana

    Stara Gradiška već je u studenom 1941. poslužila za internaciju 37 zagrebačkih intelektualaca koje su vlasti NDH sumnjičile da su članovi udruženja slobodnih zidara. Neki od njih su to i bili, no većina nisu. Uglavnom su zbog ranijeg javnog djelovanja smatrani potencijalnim ustaškim protivnicima na idejnom području. Među interniranima su bili sveučilišni profesori, bankari, suci i drugi ugledni ljudi. Primjerice, rusist Josip Badalić, pa filolog Antun Barac, povjesničar umjetnosti Grga Novak, odvjetnik Natko Katičić (kasnije uz Ivu Politea branitelj nadbiskupa Stepinca u poslijeratnom sudskom procesu), profesor na Pravnom fakultetu Marko Kostrenčić, ravnatelj opere Narodnog kazališta Krešimir Baranović, dr. Ante Kandijaš i drugi. Ti »masoni« u Staroj Gradiški nisu imali osobito strog tretman. Bili su smješteni u dvije velike sobe u logorskoj bolnici. »Uprava logora nije se za nas niti mnogo brinula, niti nam je mnogo smetala. U one dvije sobe mi smo mogli po volji urediti naš život«, napisao je Kostrenčić u tekstu »Od Habsburške Monarhije do socijalističke Jugoslavije« («Spomenica u počast 40-godišnjice osnivanja Saveza komunista Jugoslavije 1919-1959« [glavni urednik Mijo Mirković]. Sv. 2: »Znanstveni i umjetnički prilozi«, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 1960, str. 44-77).

    »Masoni« su u tim sobama imali podvornike koji su im čistili sobe, a to su bili drugi logoraši. Iz Jasenovca je doveden zatočenik zubar Maks Gelb, a dotada su »masoni« uz stražu vođeni zubaru u Novoj Gradiški (HDA, ZKRZ, kutija 7).

    Nakon dva mjeseca dopušteno im je dopisivanje s obiteljima, primanje paketa s hranom i odjećom. Mogli su čitati dnevne novine. »Ponajviše su nas ujedinjavala predavanja koja smo svake večeri redom držali, svaki iz svoje struke ili iz kruga svojih interesa, a koja su svi gotovo bez izuzetka, posjećivali i slušali, iz jedne i druge sobe. Kako na tim predavanjima ustaške kontrole nije bilo, moglo se i otvoreno govoriti«, napisao je Kostrenčić.

    I Antun Barac je u tekstu »KZSG«, što znači Kazneni zavod Stara Gradiška, objavljenom pedesetih godina u njegovoj knjizi »Strah od knjige«, prilično vjerno, možda malo suzdržano, opisao relativno kratko vrijeme koje su proveli u tom logoru (ukupno manje od tri mjeseca). Uz masonsku skupinu, u to su vrijeme u Gradiški zatočeni i pisac Ilija Jakovljević, član Hrvatske seljačke stranke, zatim bivši potpredsjednik jugoslavenske Skupštine Dragutin Karla Kovačević, rodom iz sela Jazavica kod Novske. Ondje su bila i trojica suradnika ustaškog vodstva: Vlado Singer, Emanuel-Manko Galiardi i grof Josip Bombelles. Bio je ondje i Đuka Kemfelja, ranije vođa Seljačke zaštite, naoružanih skupina HSS-a, koje su pomogle održavati red u vrijeme osnivanja NDH-a. Kemfelja je pušten u siječnju jer je trebao biti zastupnik u novome Hrvatskom državnom saboru. Uskoro su kućama pušteni i gotovo svi »masoni«, a jedini je likvidiran Ante Mudrinić, bivši ravnatelj Okružnog ureda za osiguranje radnika. Ustaše su kasnije ubili i Singera, Galiardija, Bombellesa i Kovačevića.

    U jednome transportu prosječno 28 osoba

    U Hrvatskom državnom arhivu nalaze se dokumenti koji potvrđuju da su već u 1942. i drugi zatvorenici jasenovačkog i starogradiškog logora bili puštani kućama nakon izdržane kazne. Primjerice, 21. srpnja 1942. iz Stare Gradiške dovedeno je u Zagreb osam zatvorenika i potom pušteno na slobodu. To su bili Stjepan Živoder, Janko Savatović, Ljubica Milašinčić, Kosana Dokmanović, Štefica Veržan, Josipa Burija, Katica Luketić i Vanda Mates (HDA, fond Ustaška nadzorna služba, kutija 1). Vanda Mates-Novosel u logor je odvedena 20. veljače 1942, zajedno s Antom Miletićem, Grgom Gamulinom i Marinom Jurčevim. Muškarci su ostali u Jasenovcu, a žene su prosljeđivane u Staru Gradišku. Još ranije, kako stoji u dokumentima UNS-a što se čuvaju u Arhivu, iz Jasenovca je pušten Hinko Steiner (28. veljače 1942), Petar Sesija Čikoš (21. veljače), dr. Ante Kandijaš (19. ožujka 1942), Nikola Tolnauer (16. srpnja 1942) i Valter Fischler (21. srpnja 1942). Iz Stare Gradiške pušteni su na slobodu Ivan Kušanić i Židovka Heda Mautner (21. veljače 1942). »Pokrštena židovka« kako stoji u odluci za Hertu Bubanj, puštena je na slobodu iz Stare Gradiške 30. travnja 1942. Iz Gradiške su 3. srpnja u Zagreb dopremljeni i Stjepan Zouhar i dr. Mile Kosanović. Zouhar je preživio rat.

    Arhivski dokumenti daju djelomičan uvid i u kretanje broja zatočenika. Nakon uhićenja i provođene istrage, za svakog se zatočenika stavljao prijedlog za upućivanje u logor. Bez takve odluke logor nije primao zatočenike. Dokument iz Ureda I. UNS-a pokazuje da je 19. ožujka 1945. u logore poslano 15 novih zatvorenika. Zatim 25. ožujka ide njih 16, a 7. svibnja skupina od 65 osoba. Sljedeća grupa, o kojoj se može pronaći dokument u HDA, u logor je otišla 17. svibnja, a sastojala se od 41 zatočenika. Šest novih zatočenika Jasenovac dobiva 19. lipnja 1942. Među njima je i Ante Ciliga, koji je kasnije memoarski opisao svoj boravak u logoru (»Jasenovac, ljudi pred licem smrti«, Naklada Pavičić, 2011). U logor su 1. srpnja poslane 34 osobe, a 10. srpnja odvedeno je u logor 15 osoba. Sljedeći popis s imenima i prezimenima. ukupno 27 ljudi poslanih u logor, pronalazi se u arhivskim dokumentima od 16. srpnja. Zatim je još 10 zatvorenika otišlo 21. srpnja. U logor je 27. srpnja upućena 51 osoba, a 28. kolovoza još 19. Osam ljudi upućeno je u logor 4. rujna, i konačno, prema očuvanim dokumentima, u logor je upućena grupa od 18 ljudi 5. rujna 1942. Na rok boravka u logoru od 24. veljače do 24. listopada 1942. poslano je 35 ljudi iz Kuplenskog kod Vojnića. Prijedlog za njihov boravak u logoru dala je Župska redarstvena oblast iz Karlovca. Te ljude zarobili su Talijani u vojnoj akciji i predali ustaškoj policiji. U odluci u upućivanju u logor, koju potvrđuje zagrebački Ured I, stoji da za nekoliko od njih ne postoji nikakav dokaz da su surađivali s partizanima. »No budući da je njihovo selo pod vlašću bandita, ne može ih se pustiti da se vrate u selo i pridruže odmetnicima«, stoji u odluci. Riječ je o popisima ukupno 429 logoraša iz 1942. iz dostupnog arhiva. Prosječno je u jednom transportu u logor odlazilo po 28 ljudi. Treba naglasiti da mnogi dnevni izvještaji o uhićenjima i odlukama da se nekoga šalje u logor nedostaju u zagrebačkom Arhivu. Istraživanje tog gradiva u Arhivu Jugoslavije svakako bi moglo upotpuniti sliku.

    U Staroj Gradiški se, slično kao u Jasenovcu, osnivaju brojne obrtničke radionice. Bila je krojačnica, postolarska radionica, limarija, bačvarija i stolarija, tiskara s kartonažom i knjigovežnicom, radionica za izradu užadi i metli, remenarija i druge. Uz tkaonicu bila je i skupina zatočenica koja je izrađivala goblene te čistila i skladištila perje (Đorđe Miliša, »Jasenovac«, Naklada Pavičić, 2011).

    I dok je Jasenovac prve dvije godine bio čisto muški logor, Stara Gradiška prima i zatočenice, u odvojenom dijelu zgrade. Židovke i njihova djeca su u siječnju 1942. preseljeni u Đakovo. Ostale zatočenice, Hrvatice i jedan broj Židovaka, rade u logoru i okolnim poljoprivrednim dobrima (Bistrica, Gređani Salaš). Već u proljeće 1942, u travnju ili svibnju, u Staru Gradišku dolazi njemačka komisija koja pregledava zatočenike i šalje ih na rad u Njemačku. Dušan Ličina je iz Bosanske Dubice u Staru Gradišku dospio u svibnju 1942. U iskazu danom 1945. pred Zemaljskom komisijom za ratne zločine rekao je da su svi dovedeni radnici i seljaci odmah upućivani u Njemačku (HDA, ZKRZ, kut. 242).

    Nastavlja se
    torcida,45,45

  6. #66
    Zanemarene činjenice o jasenovačkom logoru (9)
    Na jasenovačkom popisu i umrli u Norveškoj

    U feljtonu donosimo drugi dio teksta novinara «Privrednog vjesnika» koji je «Jutarnji list» bez razložna i suvisla objašnjenja odbio objaviti, nakon što tekst nije pozitivno ocijenjen od Slavka Goldsteina, osobnoga savjetnika predsjednika Vlade RH Zorana Milanovića.

    U pogledu radnih uvjeta, radnici iz NDH-a bili su u načelu izjednačeni istovrsnim njemačkim radnicima. Za prekovremeni rad, blagdane i nedjelje ugovor je propisivao dodatke koji vrijede u Njemačkoj. Za radnike iz NDH-a dodatno je slobodan dan bio 10. travnja.
    Njemačka je od svih svojih saveznika tražila radnu snagu za svoju vojnu industriju. U prvoj godini postojanja NDH-a u Njemačku je dobrovoljno otišlo na rad oko 70.000 radnika. Uglavnom Hrvati, ali i nešto hrvatskih Srba, odnosno "grkoistočnjaka", prema tadašnjem službenom nazivu za pravoslavne vjernike. U to vrijeme je i iz okupirane Srbije otišlo u Njemačku dobrovoljno na rad više od 100.000 radnika.

    Skojevac potpisuje radni ugovor

    Početkom 1942. u domobranstvo se pozivaju i novaci pravoslavne vjere, no oni se često skrivaju i ne odazivaju mobilizacijskim pozivima. Na odbijanje poziva potiču ih lokalni partizanski i četnički aktivisti. Stoga maršal Slavko Kvaternik dogovara s Nijemcima model po kojem bi se mobilizirani pravoslavni mladići slali na posao u Njemačku, ako ne žele u hrvatske vojne jedinice. Uskoro se takav model počinje primjenjivati i s pravoslavnim stanovništvom na području zahvaćenom oružanom pobunom. »U proljeće je maršal Kvaternik obećao dati na raspolaganje pravoslavne bjegunce iz evakuiranih sela kao radnu snagu«, stoji u depeši koju je iz Zagreba pretpostavljenima poslao njemački general Glaise von Horstenau 29. listopada 1942. (Bogdan Krizman: »NDH između Hitlera i Mussolinija«, Globus, Zagreb, 1983, str. 429).

    Iz sela Rađenovci kod Novske odvedeno je 20. svibnja 129 žitelja u logor Stara Gradiška. Iako za mnoge u poslijeratnim popisima stoji da su ondje nestali, za dio njih piše da su zatim odvedeni u neke austrijske i njemačke gradove na rad: u tvornicu gume u mjestu Wimpassing kod Linza, u Zell u pokrajini Mosel, u Heidelberg i drugdje (Buljan, Horvat: »Prešućene novljanske žrtve«, 2011).

    Kroz zagrebački kolodvor Sava (sada Zapadni kolodvor) prošao je 5. lipnja 1942. vlak sa 400 muškaraca iz logora Stara Gradiška. Na kolodvoru su im aktivisti Crvenog križa i volonteri podijelili nešto hrane i limene porcije koje će im trebati na putu (Diana Budisavljević: »Dnevnik 1941—1945«, str. 57).

    Stanovnici sela Kinjačka, Bestrma i Blinjski Kut, u blizini Siska, evakuirani su u Jasenovac i Staru Gradišku 17. lipnja 1942. godine. Odvedeno je 210 muškaraca i 560 žena i djece. Među muškarcima i 13 partizana uhvaćenih u tim selima, pripadnicima partizanskog odreda koji operira na nedalekoj Šamarici. U nekim slučajevima osnivali su se manji prihvatni logori, iz kojih su stanovnici evakuiranih sela vraćani natrag u svoje domove nakon što bi završila vojna akcija protiv partizana. Iz sela Breza u blizini Bjelovara 9. listopada odvedena je 21 osoba u Staru Gradišku, a 15 u logor u Sisku. Iz Siska su nedugo potom vraćeni kućama (HDA, ZKRZ, kut. 243).

    Bjelovarčanka Marija Eker uhićena je zbog komunizma i preko zatvora u Zagrebu dospijeva do logora u Staroj Gradiški. Nakon nekog vremena je puštena i odvedena u bjelovarsku policiju. Ondje su joj rekli da će je pustiti ako se makne iz Bjelovara i ode na rad u Njemačku (HDA, ZKRZ, kut. 220).

    Iako svi nisu baš svojom voljom išli u Njemačku, većini je davan na potpis radni ugovor kojim su regulirana njihova prava i obveze. »Radni ugovor za hrvatske nepoljodjelske radnike«, potpisao je i Josip Herceg, koprivnički član SKOJ-a, koji je nakon uhićenja 1944. poslan iz Jasenovca u Njemačku u veljači 1945. godine. U ugovoru stoji da će mu početna plaća biti 0,63 rajhsmarke po satu, a da će za uzdržavanje dobivati 1,20 maraka po danu. Stanovat će besplatno u radničkim barakama. Na poleđini ugovora su i ostali opći radni uvjeti, koji su utanačeni još 1941. i 1942. godine. Oni radnicima jamče godišnji od 20 dana, nakon godine dana provedene na radu. U pogledu radnih uvjeta, radnici iz NDH-a bili su u načelu izjednačeni istovrsnim njemačkim radnicima. Za prekovremeni rad, blagdane i nedjelje ugovor je propisivao dodatke koji vrijede u Njemačkoj. Za radnike iz NDH-a dodatno je slobodan dan bio 10. travnja. (HDA, fond 223 MUP NDH, kut. 301).

    U Njemačku su radnici upućivani ne samo preko Stare Gradiške i Jasenovca nego i preko logora u Sisku, Slavonskom Brodu, Vinkovcima, Osijeku. Ponekad su njemačke jedinice na svoju ruku odvodile skupine ljudi, primjerice iz okolice Velike Gorice ili iz Hrvatskog zagorja, pa su zbog toga vlasti NDH-a prosvjedovale jer taj postupak nije bio u duhu potpisanih sporazuma.

    Šutnja o dobrovoljnom odlasku na rad

    U arhivskoj građi i zapisnicima Zemaljske komisije ima dosta izjava tih radnika koji govore da se nakon isteka odmora nisu vraćali u Njemačku, već su se skrivali po šumama i priključivali partizanima. Kao zanimljivost može se spomenuti da neki kažu da su bili na radu u Auschwitzu, ali to bi ipak trebalo uzeti s rezervom i dodatno provjeravati. Moguće je da su radi jednostavnosti objašnjenja istražiteljima govorili da su bili u »Auschwitzu« kao zbirnom pojmu za njemačke logore i industrijske pogone. U radničkim nastambama u Njemačkoj radnike iz NDH-a posjećivali su službenici hrvatskoga poslanstva i konzulata. Obilazili su ih i katolički svećenici te svećenici Hrvatske pravoslavne Crkve. Organizirane su i kulturno-zabavne priredbe. Dobrovoljni odlazak na rad donosio je poslije rata opasnost jer je radnik mogao biti optužen za suradnju s neprijateljem. Stoga su mnogi godinama šutjeli o tome gdje su bili za vrijeme rata.

    Zatočenici i prisilno dobrovoljni radnici iz Stare Gradiške i Jasenovca nisu u Reich upućivani samo najkraćim putem, vlakom prema zapadu. Slalo ih se i zaobilazno, prema istoku, preko logora Sajmište u Zemunu. Muhamed Pilav bio je član HSS-a, musliman po vjeri, a zbog političkog djelovanja progonila ga je policija Kraljevine Jugoslavije. I to toliko da je odlučio emigrirati i pridružiti se Anti Paveliću i ustaškoj skupini u Italiji. S njima se Pilav i vratio u NDH i otišao u rodnu Foču. Zbog kritičkih izjava o Paveliću i sposobnosti ustaških vođa, Pilav je početkom 1942. uhićen i osuđen na 2,5 godine logora. U Jasenovac je odvezen u ožujku, a u kamionu je bilo još 17 muških zatočenika i dvije žene: jedna od njih bila je Nada Dimić. Za desetak dana, nakon rada na nasipu, Pilav je s još 50 zatočenika prebačen iz Stare Gradiške u Jasenovac. U Staroj Gradiški je našao »čistoću, uređeno dvorište, neusporedivo s Jasenovcem«. Nakon mjesec dana Pilavu je rečeno da će ići na rad u Njemačku. »Odveli su nas u Okučane, na vlak, kolonu od 1800 ljudi. Na stanici moramo ostaviti sve stvari. Uspio sam sačuvati jednu deku. Po 70 do 80 ljudi sjeda u vagone. Odvezli su nas u Zemun i predali Nijemcima (Muhamed Pilav: »U ustaškoj emigraciji s Pavelićem«, 1996, str. 78). Pilav je možda pretjerao u brojci ljudi u tom transportu (1800), no Stojan Vučetić, koji je 9. ožujka 1942. bio u Staroj Gradiški, kazao je da je tada u logoru bilo oko 200 do 300 Srba, s Banovine, iz Jasenovca i Korduna. Oni su zajedno s ostalim zatočenicima u većim transportima u svibnju prebačeni u Zemun. Vučetić kaže da je u transportu od 5. svibnja bilo 600 zatočenika, a 20. svibnja bilo ih je 700. U tom je vlaku bio i Vučetić (HDA, ZKRZ, kut. 7). Iz Zemuna su mnogi ukrcani na brodove i Dunavom upućeni u Njemačku. Muhamed Pilav je tako plovio tri dana do Beča. Nijemci su od logoraša formirali »Schiffpolizei« koja je održavala red na brodu. Pilav dolazi u logor u Helenentalu i postaje starješina sobe u kojoj je bilo 70 zatočenika, »sve seljaci dognani iz Jasenovca«. Bio je to prolazni logor iz kojeg se išlo na rad u druge logore, pa čak i u Norvešku. Pilav nabraja imena logoraša koji su bili s njim i koji su potom otišli u norveške logore. Ondje su mnogi umrli zbog teških uvjeta života – smatrani su naime partizanima koji su ubijali njemačke vojnike. U Norveškoj je bilo i smrti u međusobnim okršajima logoraša različitih nacionalnosti (u čemu su često sudjelovali zarobljeni četnici protiv muslimanskih zatočenika, i slično). Muhamed Pilav uspio je pobjeći iz Helenentala. Gotovo svi zatočenici koje spominje da su umrli u Norveškoj nalaze se i na poimeničnom popisu žrtava Spomen-područja Jasenovac. S napomenom: ubijeni u logoru, od ustaša.
    torcida,45,45

  7. #67
    Zanemarene činjenice o jasenovačkom logoru (10)
    Ustaški vojnici pomažu humanitarcima


    U arhivskim dokumentima i sjećanjima zatočenika ne mogu se naći potvrde za podatak iz Poimeničnog popisa da je u jasenovačkom logorskom kompleksu ubijeno ili umrlo čak 20.000 djece u dobi do 14 godina.
    Najviše Srba, odnosno pravoslavnih stanovnika NDH-a kroz logore Jasenovac i Stara Gradiška prolazi 1942. nakon bitke na Kozari. U historiografskoj građi često se navodi da je bilo više od 60.000 zarobljenih.

    No, u izvještaju što ga nakon bitke, 23. srpnja 1942, njemačkom Ministarstvu vanjskih poslova iz Zagreba šalje Heribert von Troll-Obergfell, zamjenik poslanika Siegfrieda Kaschea, navode se niže i vjerojatno točnije brojke. U izvještaju stoji da je od 5000 partizanskih boraca na Kozari poginulo oko 3500, a 300 je nakon zarobljavanja strijeljano prema odlukama prijekih sudova.

    Umrli u Rajiću na jasenovačkome popisu

    Zarobljeno je te u logore i sabirne centre dovedeno 9000 muškaraca i 23.000 žena i djece. Oko 2400 muškaraca poslano je u zemunski logor, a 5000 izravno na rad u Treći Reich. Oko 7-8 tisuća smješteno je u sabirne logore i dječje domove. Ostatak je raspodijeljen po selima Srijema i Slavonije za žetvene radove, piše u izvještaju objavljenom 1983. godine u knjizi Bogdana Krizmana »NDH između Hitlera i Mussolinija«. U izvješćima Glavnog stožera domobranstva od 30. kolovoza 1942. navedeno je da je u bitkama u zapadnoj Bosni poginulo ukupno 4723 partizana, a zarobljeno je 12.207 muškaraca (HDA, MINORS, prilog izvješću br. 242 Glavnog stožera).

    Tu su i podaci o transportiranju tih zarobljenika u Njemačku. Primjerice, 12. srpnja iz Dubice šalje se oko 1000 ljudi u Zemun, odakle idu na rad u Njemačku. Dva dana kasnije u Zemun iz logora i zarobljeničkih sabirališta otpremljene su vlakom 2374 osobe u Zemun, a 1589 ide se vlakom izravno na zapad, u Njemačku. U pravcu Zemuna upućeno je 15. srpnja 1400 zarobljenika i zarobljenica, itd.

    Dio zarobljenih na Kozari, kako stoji u izvještaju njemačkog poslanstva, proslijeđen je na rad u Slavoniju. Prema jednom dokumentu lokalnih NDH vlasti, bilo ih je tamo preseljeno više od 10.000 (Antun Miletić: »Koncentracioni logor Jasenovac«, knjiga 1, str. 244). Na internetskoj stranici udruženja "Jasenovac Memorial" iz Beograda mogu se naći videoizjave mnogih ljudi iz Potkozarja koji su odvedeni u Slavoniju. Riječ je uglavnom o ljudima koji su sada u kasnim sedamdesetim godinama, a tada su bili djeca. Prisjećaju se svojih doživljaja u slavonskim selima Tornju, Badljevini, Banovoj Jaruzi, Rajiću, Borovcu, Perencu kod Podravske Slatine...

    Dušan Aleksić iz sela Gornji Jelovac kod Prijedora ispričao je kako je nakon zarobljavanja na Kozari i kratkog vremena provedena u Jasenovcu njegova obitelj stigla u selo Rajić između Novske i Okučana. Smješteni su kod pravoslavne obitelji Ljiljak. Ondje su radili i pomagali u polju. Sve je bilo podnošljivo, jedino se najmlađi član obitelji, jednogodišnji Sretko Aleksić, zarazio nekom bolešću i umro. Isto tako je u Rajiću umro i Marijan Aleksić, stričev trogodišnji sin. Oba ta djeteta navedena su u Pojedinačnom popisu žrtava logora Jasenovac. U popisu je točna njihova godina smrti, 1942, uz opis: ubijeni u logoru od ustaša.

    I dok su im roditelji transportirani na rad u Njemačku, mnoga djeca do 14 godina iz kozaračkog zbjega morala su ostati »na brigu hrvatskoj državi«. Ta su djeca možda najveće žrtve tih zbivanja. Zbog slabe hrane i umora često su se u sabiralištima zarazila nekom od bolesti, što je izazvalo mnoge smrtne slučajeve. No, u arhivskim dokumentima i sjećanjima zatočenika ne mogu se naći potvrde za podatak iz Poimeničnog popisa da je u jasenovačkom logorskom kompleksu ubijeno ili umrlo čak 20.000 djece u dobi do 14 godina.

    Nasuprot tome, mogu se naći mnoge činjenice koje govore da je djecu koja su se zatekla u logoru nastojao zbrinuti široki krug ljudi, počevši od vlasti NDH-a, preko Karitasa i Crvenog križa do brojnih volontera, običnih hrvatskih građana i obitelji.

    Vlasti NDH-a svjesne humanitarne katastrofe

    Prve vijesti o brojnoj djeci u logoru Stara Gradiška u Zagreb je donijela časna sestra Monika Štampalija, redovnica družbe Kćeri Božje ljubavi. Arhivski dokumenti pokazuju da su vlasti NDH-a brzo postale svjesne moguće humanitarne katastrofe. U dopisu upućenom tajništvu Ministarstva unutarnjih poslova javlja službenik s terena (potpis je nečitak) 13. srpnja 1942. da se »pitanje prihvata i evakuacije pučanstva s Kozare razvija na našu sramotu. Na sva moja upozorenja brzoglasom, dosada u Dubicu nije stiglo ništa osim tri mlada liječnika, bez sredstava. Potrebna je najažurnija međuministarska organizacija. Nijemci prigovaraju i traže odgovore tko je kriv za to« (HDA, zbirka MINORS, mikrofilm D-2178).

    Nakon poticaja koji dolazi i od Međunarodnoga odbora Crvenoga križa vlasti se napokon pokreću. Stožerna osoba cijele akcije zbrinjavanja bio je Kamilo Brössler (ili Bresler, kako se navodi u mnogim dokumentima), humanitarac visokih moralnih načela. Bio je iskusni socijalni radnik, prijeratni suradnik dr. Andrije Štampara. U ljeto 1942. godine bio je savjetnik u Odsjeku brige za obitelj i djecu u Ministarstvu udružbe (odnosno socijalne skrbi, ministar u to vrijeme bio je dr. Lovro Sušić). Sa svojom funkcijom imao je moć za organiziranje prijevoza i smještaja djece, dostavu hrane, lijekova i ostalih potrepština. Još od prije rata imao je iskustva u razmještanju siročadi u udomiteljske obitelji.

    Za akciju pomoći u zbrinjavaju kozaračke djece Brössler je angažirao mnoge zdravstvene radnike, predstavnike crkvenih redova, voditelje škola za medicinske sestre i odgajatelje te volontere kao što su bili Diana Budisavljević (rođena Obexer, Austrijanka, udana za pravoslavca Julija Budisavljevića koji jer rat proveo kao kirurg u bolnici Rebro) i drugi. S Brösslerom i volonterima surađivali su i mons. Pavao Jesih iz Katoličke akcije i Stjepan Dumić, ravnatelj Karitasa. Preko Karitasa je samo u 1942. godini u Zagrebačkoj nadbiskupiji i Đakovačkoj biskupiji smješteno (kolonizirano, kako se tada govorilo) 5124 kozaračke, pravoslavne djece.

    Uspješna intervencija nadbiskupa Stepinca

    Građani NDH-a pokazali su tom prilikom veliku solidarnost. Mnogi su se odazvali novinskim pozivima da preuzmu djecu na skrb. Kad je u jednom trenutku Ustaška nadzorna služba iz nekog razloga zaustavila akciju smještanja djece u obitelji, Kamilo Brössler je otišao nadbiskupu Stepincu i zamolio da se svojim autoritetom založi za nastavak akcije. »Izgleda da je to konačno pomaknulo točak s mjesta. Resorni ministar u sporazumu s Vladom i UNS-om izdao nam je odobrenje da uz suradnju Crvenoga križa i Karitasa mogu kolonizirati djecu u katoličke porodice, a po potrebi i u postojeće dječje domove. Ovo dopuštenje bilo je za naš rad Magna charta kozaračke djece«, napisao je Brössler poslije rata.

    Suradnici su pridonosili svojim idejama. Diana Budisavljević bila je uporna i dovitljiva u pronalaženju hrane i odjeće. Dogovorila je, recimo, da učenice tekstilne škole u Zagrebu na praksi šivaju dječju odjeću u koju su zatim oblačili mališane s Kozare. Diana Budisavljević opisala je u svojem dnevniku kako je sa suradnicima odlazila u Staru Gradišku (prvi put 9. srpnja 1942) te Mlaku i Jablanac gdje su bile smještene žene s djecom. Opisuje kako je nagovarala majke da predaju djecu koja će ići na skrb i liječenje u Zagreb. Do Mlake se dolazilo putem koji je vodio kroz sam jasenovački logor pa su dobili i višekratnu dozvolu za prolazak. U Mlaki je bila i liječnička ekipa iz Zagreba koja je davala cjepivo protiv tifusa. Mladi ustaški vojnici pomagali su aktivistima da koje dijete ne ostane zaboravljeno i da se stavi na kola koja će ih voziti do željezničke postaje. Diana Budisavljević i suradnici vodili su kartoteku djece u kojoj je bilo 12.000 imena. Kad bi netko od roditelja odvedenih na rad u Njemačku došao na godišnji odmor, obilazio je Crveni križ i volonterske centre tražeći djecu koju su morali ostaviti odlazeći iz logora.
    torcida,45,45

  8. #68
    Zanemarene činjenice o jasenovačkom logoru (4)

    Postojala je vrlo precizna kartoteka


    Prema poimeničnom popisu JUSP Jasenovac najgora 1942. godina, sa 55.813 navodnih žrtava, počela je – poboljšanjem uvjeta u kojima su živjeli logoraši. Nakon Nove godine dopremljeno je šest montažnih baraka, veličine 24 m x 6 m, kapaciteta do 200 osoba. Logoraši su podignuli i baraku za blagovaonicu te jednu u kojoj je uređena bolnica s ambulantom. Napravljena je i centralna kuhinja. U pogon je stavljena predratna pilana, a počele su se osposobljavati i druge radionice u tvornici lanaca. »Za 15 dana logor je kao nekim čarobnim štapićem dobio sasvim novu sliku koja je trebala biti prihvatljiva članovima komisije«, ispričao je Vukašin Žegarac u Beogradu 10. travnja 1942, netom po puštanju iz jasenovačkoga logora. Zatočenici su dobili bolju hranu, a prema više izvora, uoči dolaska komisije nije bilo masovnog ubijanja. No, 5. veljače strijeljano je 16 zatočenika, o čemu postoji zapisnik koji se nalazi u Hrvatskome državnom arhivu, u Zbirci izvornog gradiva NDH. Prema zapisniku, »zatočenici-komunisti« pripremali su bijeg i napali stražara. Strijeljanju su bili nazočni predstavnici kotarske vlasti i općinski liječnik, a smrt kažnjenika utvrdio je logorski liječnik dr. Gustav Leimdörfer.

    U komisiji i Srpski Crveni križ

    Komisija je stigla 6. veljače, vodio ju je šef Ustaške nadzorne službe (UNS) Eugen Dido Kvaternik. Član komisije bio je i Giuseppe Massucci, tajnik papinskog legata Ramira Marconea, zatim Stjepan Lacković, tajnik nadbiskupa Stepinca, te predstavnici Hrvatskoga Crvenog križa i Srpskoga Crvenog križa iz Beograda (prema riječima zatočenika, jedna omanja, punija dama). Bili su tu i novinski dopisnici iz Italije, Njemačke, Rumunjske i Mađarske, zatim njemački major Knäche i drugi.

    Često se pisalo da u Jasenovcu nije bilo dobre evidencije zatočenika, no to nije točno. Postojala je vrlo precizna kartoteka, članovima komisije prezentirana je kao dokaz da se radi o uređenu radnom logoru. Opisano im je na koji način redarstvene oblasti šalju prijedloge o upućivanju zatočenika u logor, kako se o njima izdaju točne personalne liste, s fotografijom i osobnim opisom, i kako se sve bilježi u logorsku kartoteku, iz koje se kopije šalju u Zagreb.

    Opis toga evidencijskog sustava može se naći u radu »Lišavanje slobode i prisilni rad u zakonodavstvu NDH«, kojem je autor Mario Kevo. Rad je objavljen 2010. u zborniku »Logori i prisilni rad u Hrvatskoj i Jugoslaviji 1941—1951«. Tu su i faksimili obrazaca u koje su se upisivale odluke po kojima UNS nekoga šalje u radni logor i potvrde logora da je netko zaprimljen. Objavljeni su i faksimili »odpustnica«, odnosno potvrda o puštanju iz logora po izdržanoj kazni. Logoraši su za komisiju dobili vrpce oko ruke s oznakom nacionalne pripadnosti. Židovi žute, Srbi plavo-bijele i Hrvati crveno-bijele. Velika većina nosila je žute vrpce.

    Paketi s hranom i lijekovima

    Kad je obilazak završio, slijedili su povoljni novinski i obavještajni izvještaji o stanju u logoru. Odmah sutradan u upravu logora pozvano je 13 zatočenika Srba i priopćeno im da će ići kući. Više nisu morali raditi, dobili su novu odjeću, i dvostruke porcije hrane. U Beograd su otpremljeni vlakom 30. ožujka.

    Od proljeća logoraši mogu pisati dopisnice svojim obiteljima i od njih dobivati pakete s hranom i lijekovima. Prema sjećanju Ante Miletića, zatočenika od veljače 1942. do sredine 1943, u proljeće 1942. za doručak je uglavnom bila kukuruzna kaša, za ručak kuhana repa i kupus, a za večeru krumpir i juha od krumpira. Za ručak je katkad bilo i konjskog mesa. Hinko Steiner kaže da su često dobivali i govedsku juhu od skuhanih goveđih kostiju (HDA, ZKRZ, kutija 11).

    Za Uskrs 1942. određen je slobodan dan. Zatočenici su dobili svečani obrok s kuhanim jajima i komadom slanine. Kruh se pekao u velikoj pekari, za ustaše i zatočenike.

    Miletić je ubrzo iz lančare prebačen za podvornika u logorsku bolnicu u mjestu Jasenovcu. »Tu je bilo hrane koliko god je trebalo. Prava 'Esplanada'. Najeo sam se tih mjeseci griza na mlijeku za tri života«, izjavio je Miletić autoru ovog feljtona u Zagrebu, u veljači 2012. godine.

    Židovske općine redovito su slale pakete s hranom. Prema željezničkim otpremnicama, koje se čuvaju u Hrvatskom državnom arhivu, 17. lipnja 1942. dopremljeno je 700 kg hrane i odjevnih predmeta. Zatim 1. srpnja stiže pošiljka teška 920 kg, a 8. srpnja dostavljeno je hrane i odjeće u ukupnoj težini od 1079 kg. Židovska općina iz Zagreba poslala je u četiri godine oko 50.000 individualnih paketa u logore ili oko 600 tjedno, prema izvještaju ŽBO iz 1945. godine (HDA, ZKRZ, mikrofilm Z-2944).

    Neobična pedantnost »hladnokrvnih ubojica«

    U proljeće je nakon obilnih snjegova Sava probila nasip i poplavila logor. Većina logoraša prevezena je na deset dana u Staru Gradišku dok voda nije opala. Ostalo je samo nekoliko desetaka ljudi u prostorijama na katovima do kojih nije doprla voda. »Uspjeli smo ipak spasiti gotovo svu stoku«, rekao je Gjuro Scwartz (HDA, ZKRZ, mikrofilm Z-2942). Toplina, vlaga i loši higijenski uvjeti potaknuli su razvoj epidemija. Velika župa Vrhbosna šalje 4. ožujka 1942. dopis svojoj redarstvenoj upravi da se u Jasenovcu pojavio tifus, »pa se iz tog razloga neće do daljnjega primati zatočenici« (A. Miletić, knjiga 2. str. 177). Sada se dublje rake za mrtvace ne mogu iskopavati zbog izbijanja podzemnih voda.

    Kotarska oblast iz Novske još je 17. studenoga 1941. pisala Ministarstvu zdravstva da među zatočenicima vlada epidemija akutnih crijevnih bolesti, kao i ušljivost. I to ne samo kod zatočenika nego i kod ustaša koji ih čuvaju. Od tifusa je umrlo i sedam ili osam ustaša iz posade koja je osiguravala logor (Horvat, Buljan, Prešućene novljanske žrtve, str. 680). Od tifusa je u studenom 1944. umro i Zvonimir Brekalo, vojni dušobrižnik i logorski katolički svećenik.

    Židovska općina iz Osijeka i epidemiološki odsjek Ministarstva zdravstva dogovarali su nabavu dezinfekcijskog aparata. Osječka općina kupila je 4. svibnja 1942. mikroskop za laboratorij jasenovačke logorske bolnice. Stajao je 6000 kuna (račun u HDA, fond UNS, kutija 6.).

    U Jasenovcu su se zapisnički konstatirali i pojedini slučajevi smrti u logoru. Na web-stranici spomen-područja može se pronaći faksimil zapisnika u kojem stoji da je 1. ožujka 1942. u bolničkoj ambulanti nađena mrtva žena. Sastavljena je komisija od pet osoba (općinski načelnik Jasenovca Nikola Vidaković (zvan Bradonja), zatim dva logorska liječnika i dva ustaška dužnosnika). Utvrđena je »naravna smrt i naređeno da se umrla u roku od 4 sata pokopa na logorskom groblju«. Zapisnik je načinjen u pet primjeraka i poslan kotarskoj oblasti u Novskoj, »Zapovjedničtvu sabirnih logora u Jasenovcu«, Ustaškoj nadzornoj službi, Ured I, u Zagrebu, Ustaškoj nadzornoj službi, Ured III, u Zagrebu te ispostavi župne redarstvene oblasti u Sisku.

    Neobična pedantnost od ljudi koji su navodno kadri svaki dan hladnokrvno ubiti 152 čovjeka (koliko se dobije kad se broj od 55.813 žrtava iz poimeničnog popisa podijeli sa 365 dana te 1942. godine). Bolesnica preminula od kljenuti srca zvala se Barbara Lugarić, Hrvatica iz Siska. U Poimeničnom popisu JUSP Jasenovac piše: ubijena u logoru, od ustaša.
    Posljednje uređivanje od bandira : 15-07-2013 at 21:05
    torcida,45,45

  9. #69
    Zanemarene činjenice o jasenovačkom logoru (6)
    Iz logorske blagajne Srbima isplaćena odšteta

    U feljtonu donosimo prvi dio teksta novinara »Privrednog vjesnika«, koji je »Jutarnji list« bez razložna i suvisla objašnjenja odbio objaviti, nakon što tekst nije dobio prolaznu ocjenu od Slavka Goldsteina, osobnoga savjetnika predsjednika Vlade RH Zorana Milanovića.

    Partizani čamcima sele preko rijeke na desnu obalu svih 350 stanovnika Jablanca, njihovih 200 svinja i mnogo pokretne imovine. Nakon toga partizani i seljani spaljuju svoje selo, uključujući i pravoslavnu crkvu.
    Partizani u prvoj polovini 1942. godine pojačavaju djelovanje južno od rijeke Save služeći se brdovitim predjelima Kozare i Prosare kao gerilskim bazama. Ugrožavaju okolne gradove, prometnice i rudnik u Ljubiji. Ustaška posada iz Jasenovca do travnja 1942. nije imala sukoba s većinskim pravoslavnim stanovnicima susjednih sela Mlaka i Jablanac, smještenima na lijevoj obali Save, između Jasenovca i Gradiške. Seljani su u međuvremenu prešli na katolištvo. Hercegovački pripadnici jasenovačke jedinice iz svog su kraja donosili izvrstan duhan i prodavali ga Mlačanima. A oni su ga opet preprodavali partizanima. Tako su nepomirljivi neprijatelji dijelili duhanske užitke.

    Osveta za poginule u sukobu s partizanima

    Sve do noći između 3. i 4. travnja kad se partizani prebacuju preko Save iz sela Orahova, s desne obale, u Jablanac. »Ustaška ophodnja koja je čamcima pokušala prijeći u Jablanac nije uspjela, a suhim se putem u selo ne može doći zbog poplave«, stoji u izvještaju Glavnog stožera Ministarstva domobranstva. Partizani zatim čamcima sele preko rijeke na desnu obalu svih 350 stanovnika Jablanca, njihovih 200 svinja i mnogo pokretne imovine. Nakon toga partizani i seljani spaljuju svoje selo, uključujući i pravoslavnu crkvu.

    Nekoliko katoličkih obitelji preselilo se u susjednu Mlaku. No 14. travnja slijedio je partizanski napad i na ustašku posadu u Mlaki. Poginula su trojica ustaša, a četrnaestoro ih je ranjeno. U protunapadu partizani su odbačeni, a selo zauzeto. Stanovnici Mlake riječnim su putem preseljeni u logore Jasenovac i Staru Gradišku. Odatle žene odlaze na rad u Njemačku, a muškarci se otpremaju prvo u logor Sajmište u Zemun, a potom na rad u Njemačku i Norvešku. Moguće je da su se ustaše usput osvetili za poginule u sukobu s partizanima u Mlaci. Mato Stančić, zatočenik jasenovačkog logora od 10. ožujka 1942, rekao je pred predstavnicima Zemaljske komisije da je 23. svibnja »ubijeno 30 starijih iz Mlake, a ostali su poslani u Njemačku na rad«.

    Partizani su pokušali još nekoliko napada na Jasenovac. Napad 17. travnja trajao je od 4 do 6 sati ujutro. »Uz puščanu vatru pokušali su pobunjenici prielaz na lievu obalu r. Save i napad na Jasenovac i logor. Pokušaj prielaza spriečen je bez vlastitih gubitaka. Gubitci pobunjenika nisu poznati« (HDA, MINORS, Izvješća Glavnog stožera). Sljedeći zabilježeni napad je od 5. svibnja. Oko 23,30 doplovilo je čamcem rijekom Unom oko 20 partizana. Kod Gradine su napali ustašku stražu. Idući dan, opet u gluho doba noći, slijedilo je novo puškaranje. »Na ustaške straže pucalo je i pučanstvo grkoistočne vjere, kojom prilikom je jedan ustaša pao. Zbog tog slučaja dao je zapovjednik sabirnog logora sve grkoistočnjake internirati u sabirni logor«, piše u dnevnom izvještaju Glavnog stožera domobranstva od 16. svibnja 1942. Ustaše, dakle, tada iseljavaju Srbe-pravoslavce iz Jasenovca i Uštice, one koji dotad već nisu otišli na rad u Njemačku ili nisu izbjegli u Srbiju. Šalju ih također u logor Sajmište u Zemun. Odatle su muškarci sposobni za rad brodom prevezeni Dunavom do Beča i Linza i dalje za Njemačku i Norvešku. Ostali su pušteni i otišli su u Srbiju. Iz radova autora koji su opisivali te slučajeve (Filip Škiljan, »Mlaka i Jablanac, nestala sela«, te Buljan i Horvat, »Prešućene novljanske žrtve«) proizlazi da su ustaše iselili srpsko stanovništvo iz tih sela stvarajući sigurnosni pojas za zaštitu logora i njegove okolice.

    Iz Jasenovca pritom nisu odvedeni oni Srbi koji su radili kao stručni radnici u logorskim radionicama i nekoliko žena koje su bile udane za Hrvate. U logoru su primjerice radili jasenovački Srbi, braća Slavko i Rajko Metlaš. Slavko je bio nadzornik radova u električnoj centrali, a Rajko na ekonomiji. Slavko Metlaš je preživio rat i poslije je živio u Beogradu. Rajko je nestao na križnom putu, a treći brat Branko poginuo je kao domobran (Buljan, Horvat, »Prešućene novljanske žrtve«, str. 678). Još jedan Srbin, Milan Miljenović, bio je cijelo vrijeme rata zaposlen u logorskoj upravi, u komercijalno-računovodstvenom odjelu. Na ispitivanju 1946. pred Zemaljskom komisijom za istraživanje zločina okupatora izvlačio se da je »po prirodi povučen i tih radnik i da ne bi znao neke naročite pojedinosti opisati onako kao drugi, mlađi ljudi«. Može se pretpostaviti da je istodobno bio u strahu da ga ne optuže i ne kazne za suradnju s ustašama.

    Zatočenici – vozači autobusnih linija

    Partizani su cijelo vrijeme rata bili u blizini logora. Slavko Odić i Slavko Komarica u knjizi »Zašto Jasenovac nije oslobođen«, iz 2008, pišu o izvještaju partizanskog obavještajca koji se 1942. iz Potkozarja prebacio do Jasenovca pa potom preko poznanice ušao u logor da vidi što se tamo događa. Ova naizgled fantastična priča izgleda realnija kad se zna da je kroz logor prolazila cesta po nasipu koji uz Savu vodi od Jasenovca do sela Košutarica s istočne strane logora. Stanovnici Jasenovca tako su gotovo cijeli rat prolazili na drugu stranu do svojih njiva. Prolaznici bi se skupili pred ulaznim vratima i potom bi u grupi, uz pratnju jednog stražara, prošli kroz logor. Taj partizanski obavještajac zvao se Dragan Lucić, a pohvalio se da je u pregledu logora razgledao raspored straža i njihovo naoružanje pa je partizanima poslao i shemu obrane logora (Antun Miletić, »Koncentracioni logor«, knjiga 1, str. 88).

    Pored Mlake i Jablanca prebacivali su se partizanski diverzanti iz Bosne prema pruzi Zagreb—Beograd. Bivši zatočenik Srećko Kutnjak opisao je kako su zatočenici održavali i autobusnu liniju Stara Gradiška—Okučani—Stara Gradiška. Jednog je dana autobus s vozačima-logorašima Dragom Vučkovićem i Vilimom Crnkovićem naišao na partizansku zasjedu. U pucnjavi je ubijen jedan ustaša iz pratnje, jedan je ranjen, a teže ranjen u plećku bio je i Vilim Crnković. Autobus se nekako probio do logora gdje je Crnković potom liječen u bolnici (HDA, ZKRZ, kut. 216).

    Intervencija župnika Augustina Kralja

    Nakon partizanskih napada ustaška posada u Jasenovcu pojačavala je položaje i razvijala obavještajne aktivnosti. Raspolagali su i s protuzrakoplovnim oružjem pa je zrakoplovstvo NDH upozoreno da bez prethodne najave ne nadlijeće područje logora, jer će sa zemlje biti otvorena vatra bez upozorenja.

    U listopadu 1942. godine dogodio se i slučaj sela Crkveni Bok, udaljenog 12 km zapadno od Jasenovca u pravcu Sunje. Motivirani sumnjom da stanovnici Srbi surađuju s partizanima, ustaše iz Jasenovca upadaju u selo i sve seljane sa ženama i djecom odvode u logor. Na intervenciju seoskog župnika Augustina Kralja i drugih dužnosnika, koja je stigla sve do Pavelića i ministara u Vladi NDH (spominje je, primjerice, u svom dnevniku Mladen Lorković), svi su, osim osmorice, uskoro pušteni kućama. Čak je iz logorske blagajne seljacima Crkvenog Boka isplaćena odšteta za uništenu i ukradenu imovinu. Od osmorice zadržanih, četvorica su uspjela pobjeći iz logora.

    Ubojstva katoličkih svećenika (opisana u prošlom broju feljtona) i akcija Crkveni Bok prelili su čašu tolerancije prema Luburićevu ponašanju. U logor je poslana nova istražna komisija, na čelu s visokim dužnosnikom vlade Aleksandrom Seitzom i Ivom Bogdanom, šefom Ureda za promidžbu. Na insistiranje njemačkih predstavnika Luburić je suspendiran i maknut na neko vrijeme iz logora. Interniran je u mjesto Šumec kraj Lepoglave. Umjesto njega povjerenik za logore postaje Stanko Šarac iz Ministarstva unutarnjih poslova. Iz Jasenovca odlazi i Ljubo Miloš, koji je zbog akcije u Crkvenom Boku pritvoren u Zagrebu, u zatvoru na Savskoj cesti. Luburić ponovno dobiva utjecaj na logor u travnju 1944, a Ljubo Miloš će se onamo vratiti tek u travnju 1945.
    torcida,45,45

  10. #70
    caporegime caporegime avatar
    Datum registracije
    Nov 2010
    Lokacija
    south zg
    Poruke
    14,808
    Blog Entries
    4
    jasno je da je jasenovački mit napuhan do krajnjih granica.
    za realno istraživanje i utvrđivanje činjenica su međutim, najmanje zainteresirani oni koji se pozivaju na "žrtve jasenovca".
    sasvim je očito da je njima najmanje stalo do žrtava a ponajviše o održavanju jasenovačkog mita radi vlastitih političkih ciljeva.
    to je čak ogavnija rabota nego zločini u samom logoru.

    nitko nije popišao svoje žrtva jasenovca nego leglo goldsteinovih kao i velikosrpski ideolozi.
    čim se započne priča kao i istraživanje stvarnih obima jasenovca oni počinju kričati ko damien pred ulazom u crkvu.
    ex. m. BBB ZG +40, 50-100

  11. #71
    Zanemarene činjenice o jasenovačkom logoru (1)

    Gdje su pokopane jasenovačke žrtve?


    Poimenični popis Spomen-područja Jasenovac s tako velikim brojem imena navodnih jasenovačkih žrtava jako odudara od događaja kako ih opisuju njihovi sudionici i arhivski dokumenti.
    Zima 1941. na 1942. godinu, po sjećanju ljudi jasenovačkoga kraja, bila je vrlo jaka. Uz mnogo snijega, temperature su se spuštale do minus 30 Celzijevih stupnjeva a rijeka Sava se zamrznula u nekoliko navrata. U logoru Jasenovac to je stvorilo problem jer u zaleđenoj zemlji, tvrdoj doslovce kao kamen, bilo je jako teško iskopati raku za mrtvaca, a osim logoraških smrti, bilo je i drugih. Npr. 28. prosinca 1941. poginuo je ustaša Božo Bunčić, rodom iz Udbine, u puškaranju s »odmetnicima« koji su na logor pucali iz sela Donja Gradina, koje se nalazi točno nasuprot, s desne savske obale. Prema izvještaju Glavnog stožera Ministarstva domobranstva NDH od 31. prosinca, u Donjoj Gradini pojavilo se »oko 150 četnika«. U razmjeni vatre poginula su dvojica ustaša, a trojica su bila ranjena (Hrvatski državni arhiv, fond MINORS, kut. 1). U tom napadu, koji se vrlo rijetko spominje u dosadašnjim knjigama o logoru, poginulo je i nekoliko zatočenika: »Uz ustaše poginulo je i nekoliko zatočenika. Dva dana nismo ništa jeli, i kad smo išli napokon po puru u kuhinju, tanad je zviždala oko nas«, napisao je logoraš Milan Gavrić u knjizi »Otkosi smrti« (Narodna armija, Beograd, 1977). »Promet se te zime 20 dana odvijao preko zaleđene Save, od 20. prosinca 1941. do 10. siječnja 1942. Baš u to vrijeme zauzeli su odmetnici-partizani selo Gradinu, te su nastale manje borbe«, zapisala je tih dana u školsku spomenicu (dnevnik događaja) Jelisava Vivoda, učiteljica iz Uštice. To je selo udaljenog dvjestotinjak metara od Gradine, odvojeno samo rijekom Unom koja se ondje, kod Jasenovca, ulijeva u Savu. Uštičani su zbog okršaja s partizanima morali stražariti dan i noć da se sukob ne prelije i na njihovo selo. Ustaše iz Jasenovca su ustanicima iz Gradine odgovorili vatrom iz strojnica i minobacača, ali na drugoj strani nije bilo poginulih. Ti su »odmetnici« kasnije bili pripadnici 2. krajiškog partizanskog odreda.

    Ustaše su zatim 15. siječnja prešli Savu i napali Donju Gradinu, no Gradinjani su već imali dojavu o napadu. Civili su se dan ranije sklonili u zbjeg južnije prema planini Kozari. Pred jačim napadačem (120 ustaša i 50 domobrana), partizani su se povukli za svojim obiteljima. Prema izvještaju Ministarstva domobranstva, ustaško-domobranske snage prodrle su do sela Draksenića, 7 km južno od Jasenovca. Selo je zauzeto i zapaljeno, navodi se u izvještaju (HDA, MINORS, dnevno izvješće br. 17, kut. 1). Posada iz Jasenovca utvrdila je zatim obrambenu liniju nekoliko stotina metara južno od Gradine. Izgrađeni su drveni bunkeri povezani rovovima kao mjera opreza.

    Pukovnik JNA: potkraj 1941. godine 1189 zatočenika

    Prema poimeničnom popisu žrtava koji se neprestance ažurira u jasenovačkom spomen-području, u logorima Jasenovac i Stara Gradiška život je izgubilo 82.129 ljudi. No, gdje su pokopane sve te žrtve? Gdje su završila njihova tijela? Nedavno se navršila 71 godina od dolaska logoraša na prostor ciglane i drugih industrijskih pogona obitelji Bačić u Jasenovcu. Povjesničari i stručnjaci za tu temu ni danas ne daju jasan odgovor na ta jednostavna pitanja. U ovom feljtonu, koristeći podatke iz objavljenih knjiga, sjećanja preživjelih logoraša, stručnih članaka te dosada zanemarivanih arhivskih dokumenata, nastojat će se osvijetliti događaji u tom logoru. Pokazat će se da popis s tako velikim brojem imena navodnih jasenovačkih žrtava jako odudara od događaja kako ih opisuju njihovi sudionici i arhivski dokumenti.

    Na početku, u 1941. godini, logor se nalazi samo na lijevoj strani Save kod Jasenovca. Prema poimeničnom popisu, u 1941. godini ubijeno je 9949 logoraša. Njihova bi tijela, dakle, morala biti isključivo na području Jasenovca, odnosno, Bročica i Krapja, prethodne dvije logorske lokacije. U kolovozu i rujnu 1941. u Bročice i Krapje dovedeni su preostali zatočeni Židovi i Srbi iz logora Gospić i Pag, zato što je talijanska vojska reokupirala zonu u kojoj su se logori nalazili. Logoraši su preko Jastrebarskog stigli u Bročice i smješteni su u dvije barake. Prema sjećanju Jakoba Danona, bilo ih je oko 600. Radili su na podizanju protupoplavnog nasipa na rijeci Veliki Strug. U dvije barake logoraši su bili smješteni i u Krapju, gdje su zajedno s mještanima Jasenovca i okolnih sela radili na podizanju nasipa za obranu od izlijevanja Save. Konačno, 14. i 15. studenoga 1941, preseljeni su, zajedno s dijelovima baraka u Bačićevu ciglanu, gdje će logor Jasenovac, poznat i pod imenom Logor III. Ciglana, postojati sve do 22. travnja 1945. godine. U jesen dolaze novi zatočenici iz Zagreba, Karlovca, Sarajeva i drugih mjesta. Židovske bogoštovne općine iz Zagreba i Osijeka, u suradnji s vlastima NDH, zatočenicima dostavljaju hranu i odjeću. Na temelju dopisnica i obrazaca na kojima zatočenici od općine traže odjevne predmete napravljen je potkraj listopada popis zatočenih Židova u Krapju, Bročicama i Ciglani. Riječ je o 1450 osoba (Mario Kevo: »Počeci logora Jasenovac«, Scrinia Slavonica 3, str. 494). Prema dokumentu iz trotomne zbirke koju je uredio Antun Miletić, pod imenom »Koncentracioni logor Jasenovac, dokumenti«, potkraj 1941. u logoru je 1189 zatočenika (knjiga 1, str. 117). Na tom popisu ima ljudi koji su preživjeli cijeli rat u logoru, a ima i 280 nečitkih imena, pa su u pretisku označeni samo točkicama. Sarajlija Vojislav Prnjatović u jasenovačkom je logoru bio od 24. prosinca 1941. do 30. ožujka 1942. kad je pušten i otpremljen u Beograd s još 12 srpskih zatočenika. Prema njegovoj procjeni, krajem 1941. u logoru je bilo 1100 zatočenika. Srpskih zatočenika u to je vrijeme relativno malo. Drago Hadži-Čolaković napisao je da ih je bilo oko 450 (u knjizi »Jasenovac«, Svjetlost, Sarajevo, 1948, str 40). Od tih brojaka znatno odudara samo podatak iz dopisa Židovske bogoštovne općine upućene sredinom prosinca 1941. Državnom ravnateljstvu za ponovu. U tom se dopisu traži novac za izdržavanje interniraca u Jasenovcu kojih ima 4000. Sve su te brojke daleko od »službenog« broja ubijenih u 1941. godini. Na poimeničnom popisu stoji da je 1941. stradalo najviše Srba, i to 4240, a život je navodno izgubilo i 3147 Židova. Sva sjećanja preživjelih logoraša podudaraju se, međutim, u tome da je u to vrijeme u logoru bilo daleko najviše Židova. Među žrtvama su navedene i 2233 osobe romske nacionalnosti. Preživjeli logoraši za to razdoblje uopće ne spominju Rome. Pogotovo ne u tako velikom broju. Na popisu je i 225 Hrvata katolika. No, preživjeli se prisjećaju da je u to vrijeme bila manja hrvatska skupina zatočenika od nekoliko desetaka ljudi. Jedan dio bili su radnici Zagrebačkog tramvaja koji su osumnjičeni zbog komunizma.

    Godine 1964. ekshumirano 193 kostura

    Brojke s popisa za 1941. ne potvrđuju ni rezultati poslijeratnih ekshumacija. Tim antropologa koji su u rujnu 1964. godine vodili Vida Brodar, Alojz Pogačnik i Srboljub Živanović otkrio je na području logora Ciglana 193 kostura. Od toga 96 ženskih, 69 muških, 6 dječjih, te 22 nepoznatog spola (tijela su se najvećim dijelom nalazila izvan iskopanih jama). Kako piše u nalazu koji se može pročitati u Hrvatskom povijesnom muzeju, na većini tih kostura nisu uočene vidljive povrede, a nekoliko ih imalo frakture na leđima, odnosno lopaticama, nastale od udarca tupim predmetom. Pronađeni su dijelovi odjeće, seljačko i građansko ruho, opanci, plitke cipele i gojzerice, češljevi, kišobrani i drugi predmeti. Leševi starijih imaju očuvane zlatne zube. Ni opširni iskazi petnaestak zatočenika koji su u logoru bili baš u to vrijeme, a koji se mogu pronaći u Hrvatskom državnom arhivu i historiografskoj literaturi, ne potvrđuju da je u to vrijeme u logoru bio velik broj skupnih ili masovnih egzekucija. Njihova se sjećanja podudaraju u opisu nekoliko slučajeva o kojima će biti riječi u nastavku feljtona.
    torcida,45,45

  12. #72
    Glas Koncila 28 (2038) | 14.7.2013.
    Igor Vukić
    Zanemarene činjenice o jasenovačkom logoru (12)

    U feljtonu donosimo drugi dio teksta novinara »Privrednog vjesnika«, koji je »Jutarnji list« bez razložna i suvisla objašnjenja odbio objaviti, nakon što tekst nije pozitivno ocijenjen od Slavka Goldsteina, osobnoga savjetnika predsjednika Vlade RH Zorana Milanovića.

    Poslijeratno strogo cenzuriranje svjedoka

    Uz kazališne predstave i koncerte smjeli su se logoraši za slobodnog vremena baviti i sportom, nogometom i odbojkom. Odigravalo se nogometno prvenstvo logora. Svaka radna grupa imala je svoju ekipu. Igračima su sašiveni dresovi...
    »Navečer se pretvara upravna pisarna u kavanu. Na pećima, u kojima je plamsalo dobro jasenovo drvo ukradeno u pilani, kuhao se čaj, kava, grah ili grijala pura. Topli zrak bio je zasićen mirisima jela i oblacima dima iz cigareta. Dolazili su pripadnici raznih skupina na sastanke i razgovore s pripadnicima upravne pisarne što su spavali u potkrovlju iste zgrade. Na stolovima su se pojavile šahovske table na kojima su se često vodile ogorčene bitke. Po sredini dvorane između stolova šetali su logoraši u živom razgovoru, kao na Zrinjevcu. U pokrajnjoj sobi logorski skladatelj Švabo na pijaninu je bijesno udarao šlagere« - odlomak je to iz knjige »Grad mrtvih - Jasenovac 1943« Zagrepčanina Milka Riffera, logoraša s brojem 2376, koji je u jasenovačkom logoru bio od listopada 1942. do listopada 1943. godine. Radio je kao pisar i sastavljao dnevno brojno stanje logora. Knjigu je napisao odmah poslije rata, a izdalo ju je 1946. poduzeće Nakladni zavod Hrvatske. Knjiga je bila cenzurirana prije izdanja. Drugi zatočenik, Grgo Gamulin, iz knjige je izbacio odlomak o kazališnim i glazbenim predstavama. Obrazložio je da bi »opisivanje nogometa i kazališta moglo da izazove dojam komfora, iako je sve to istina«.

    Rifferova knjiga je 2011. objavljena kao reprint u Nakladi Pavičić. Izdavač se potrudio pronaći i objaviti i taj cenzurirani odlomak. Izdanje iz 1946. godine može se pronaći u PDF-formatu na internetu. Upravna pisarna koju opisuje Riffer bio je centar za tehničku pripremu radova koji su se obavljali u logoru. U logoraškom žargonu zvali su je »trust mozgova«: »Bila je to velika dvorana, duga kojih 35, široka 10 metara. Istočni manji dio bio je zakrčen pisaćim stolovima na kojima je oko dvadeset inženjera, svih mogućih struka, risalo megalomanske građevinske i tehničke nacrte za Piccilija. Bilo je tu generalnih planova industrijskog kombinata Jasenovac i bezbrojnih detaljnih nacrta zgrada, mostova, parkova, brodova koji plove Savom, industrija, pristaništa. Ovo je odjeljenje vječito radilo, čak i noću, i bilo je najmilije utočište Piccilijevo«, piše Riffer.

    Nogometno natjecanje u logoru

    Treću logorašku godinu mnogi istraživači smatraju »mirnim razdobljem«. Neki ocjenjuju da to mirno razdoblje traje i do jeseni 1944. Poimenični popis Spomen-područja Jasenovac pak navodi da je u 1943. godini ubijeno 3783 zatočenika, ili prosječno deset po danu. Kad se čitaju Rifferovi opisi tog razdoblja kao i sjećanja drugih logoraša (Ivan Skomrak, Čedomil Huber, Tibor Lovrenčić i drugi), teško je prihvatiti da su tada izvođene tolike masovne likvidacije.

    Riffer piše o vremenu kad je zapovjednik logora bio Ivica Brkljačić, koji je svoj mandat započeo 29. ožujka 1943. najavom da će s logorašima postupati bez represalija i terora, ali da zahtijeva »red, rad i stegu«. Rekao je da neće trpjeti bijeg, jer bi kod učestalih pojava bijega, »koje bi morao smatrati kao crnu nezahvalnost prema njemu lično«, morao iz temelja promijeniti svoje držanje.

    »Sutradan se desio prvi bijeg jednog logoraša u proljetnoj sezoni 1943. i otada nije prošao skoro ni jedan dan da se ne bi našao koji 'crni nezahvalnik' i okrenuo Jasenovcu leđa«, napisao je Riffer (isto, str. 141). Dolaskom Brkljačića razvio se kulturni život logoraša. Uz kazališne predstave i koncerte smjeli su se logoraši za slobodnog vremena baviti i sportom, nogometom i odbojkom. Odigravalo se nogometno prvenstvo logora. Svaka radna grupa imala je svoju ekipu. Igračima su sašiveni dresovi, a prije finala bili su oslobođeni rada da bi mogli trenirati. Sudjelovala je i ekipa ustaša, u kojoj je igrao i Dinko Šakić. U polufinale plasirale su se ekipe ekonomije, lančare, obrtničke grupe i upravne pisarne. Nakon prve polufinalne utakmice između lančare i upravne pisarne, u kojoj je lančara izišla kao pobjednik, nestala su dva najbolja igrača pobjedničke momčadi, napisao je Riffer. »Bila je to senzacija jer dotada nije nikome uspjelo pobjeći iz samog logora. Svi bjegunci prije i velika većina kasnije nalazili su se na vanjskim radovima. To su u prvom redu bili pripadnici ekonomije, na radu po poljima gdje nije bilo dovoljno stražarskog osiguranja.« Jedan od bjegunaca bio je i Židov Pavao Löw, prijeratni nogometni reprezentativac. Poslije rata promijenio je ime u Pavle Levković a od 1963. do 1964. bio je generalni tajnik NK »Partizan« iz Beograda. Nogomet je zabranjen, no samo za dva-tri tjedna jer su ustaše rado gledali i igrali utakmice. U to vrijeme prašinu je uzvitlao i bijeg obućarskog desetara, Karlovčanina Vuje Vorkapića. On je izišao izvan logora na rad s košaračima koji su izvan logora sjekli šibe za košare. Nožem je ubio stražara, uzeo pušku i dvije bombe i pobjegao. »Ostala dvojica košarača - vjerovali ili ne - vratila su se natrag u logor bez straže«, opisao je Riffer.

    I na suđenju Dinku Šakiću 1999. godine u Zagrebu potvrdili su svjedoci poput Miloša Despota da su se 1943. organizirale priredbe, igrao nogomet, i da je među nogometašima bio i optuženi Šakić. Svjedok Josip Erlih sjetio se kazališnih priredaba, kao i svjedok Tibor Lovrenčić: »Formirana je kazališna grupa koja je davala predstave i zatočenici su tu godinu smatrali malo laganijom za život u logoru.« Lovrenčić je isprva bio zatočenik, a onda je, po isteku kazne, odlučio ostati u građevinskoj grupi kao voditelj radova. Za to je primao i plaću. Građevinska grupa je u mjestu Jasenovcu izgradila veliku bolnicu. Upravitelj joj je bio Marin Jurčev, također bivši zatočenik koji je stupio u ustašku službu pa je dobio čin satnika. U bolnici su se liječili ustaše, logoraši, stanovnici obližnjih sela i ranjenici iz vlakova koje bi bombardirali saveznici. S uputnicama za lijekove išlo se i do zagrebačkih ljekarna.

    »Bilo je dozvoljeno i kupanje u Savi«

    Marin Jurčev, liječnik Ivan Belužić i drugo medicinsko osoblje bili su partizanski simpatizeri. Iz bolnice su im slali sanitetski materijal. U rujnu 1943. preko svojih su veza koordinirali akciju u kojoj su partizani sa šumskog rada odveli dvadesetak logoraša poubijavši ustaše koji su ih pratili kao stražari. Akciju je potaknuo logoraš Moric Montiljo, bivši partizan zarobljen na Romaniji. Riffer piše da je bolnica bila utočište za mnoge zanimljive logoraške likove. Primjerice, za austrijskog emigranta Pohorila, »profesionalnog masseura, koji nije ništa radio besplatno, nego je za svoje maserske usluge koje je prodavao ustaškim oficirima, bolesnicima i otmjenijim logorašima dobivao cigarete i živežne namirnice. Zarađivao je sjajno i bio u Jasenovcu najbolje situirani logoraš. U svojoj kožnatoj žutoj torbi nosio je i finih sapuna i 'alge' i francuskog eau de cologna.« Bolnica nije bila opkoljena žicom, opisuje Riffer. »Kretanje po njoj bilo je potpuno slobodno. Ljeti je bilo dozvoljeno i kupanje u Savi. Moglo se otići i izvan bolnice, prošetati Jasenovcem, skočiti noću u Savu, preplivati je i nestati u šumi. Ipak, to nije nitko učinio jer bi tada teške represalije zahvatile čitav logor, a ustaška bi bolnica za sva vremena ostala logorašima zatvorena.«

    Čedomil Huber, u knjizi »Bio sam zatočenik logora Jasenovac« iz 1977, piše da je postojala direktiva Komunističke partije da se ne smije pojedinačno bježati jer to izaziva represalije: »Čak je rečeno da će onaj tko pobjegne pojedinačno biti strijeljan na slobodnom teritoriju.« U toj 1943. godini bjegovi nisu rigorozno kažnjavani. Brkljačić bi odredio da bjegunčeva grupa nema pravo neko vrijeme pisati kući ili primati pakete. Jedino je zbog bijega »šumske skupine« i pogibije njihovih čuvara naredio bojnik Marko Pavlović, zapovjednik vanjske straže, da radnici koji idu na vanjske radove moraju nositi okove oko nogu da im se oteža bijeg. No to je bilo posve nepraktično pa se od te mjere brzo odustalo. Kasnije, u 1944. godini, nakon pojedinih slučajeva bijega sazivali bi se svi logoraši na tzv. nastup. Tibor Lovrenčić je na suđenju Šakiću ispričao da se iz grupe kojoj su pripadali bjegunci zatim odabiralo nekoliko žrtava za odmazdu. Strijeljani su pred »nastupom«. Nekoliko takvih slučajeva bilo je i u Staroj Gradiški.
    torcida,45,45

  13. #73
    Povijest nije crno-bijeli film – Odgovor Igora Vukića Milanu Radanoviću o zanemarenim činjenicama jasenovačkog logora

    http://www.google.hr/url?sa=t&rct=j&...,d.Yms&cad=rja

    ovde možete naći sve feljtone samo minjate broj u naslovu

    http://www.google.hr/url?sa=t&rct=j&...48705608,d.Yms
    Posljednje uređivanje od bandira : 15-07-2013 at 21:12
    torcida,45,45

  14. #74
    Pošto se radi u ovom opisu o Jasenovcu, prilažem ovdje nekoliko izreka generala Drinjanina. Zamolio bih cijenjene komentatore da po sjećanjima i mogućnostima iznesete ovdje na ovim stranicama i druge generalove izreke. Mnogo se mogu naći u PISMA MAKSA LUBURIĆA koje se nalaza na portalu uzdanica forum frees.

    +5 #3 Otporas 2012-02-24 04:46
    Trebamo mi državotvorni Hrvati sustavno ponavljati onih nekoliko
    mudrih i povijesnih izreka generala DRINJANINA Vjekoslava Maksa
    Luburića.

    Ja ću spomeuti samo nekoliko njih za večeras, a za one za koje znam
    njihov izvor, navesti ću taj izvor Ako se tko hoće pridružiti ovoj
    listi i nadodavati hrvatske državotvorne izreke za one Hrvatice i
    Hrvate koji nikada nisu za ovakove izreke čuli, dobro došli i neka
    nastave.

    1. Reci istinu i razbiše ti glavu, general Drinjanin, u svojem
    povijesnom govoru Hrvatima prilikom proslave dana hrvatske državnosti
    deseti Travnja 1968. godine.

    2. Rušiti svaku Jugoslaviju s komunistima i antikomunistima , s
    Amerikancima i sa Rusima, rušiti ju sa dijalektikom riječi i dinamita,
    jer ako jedna država nema pravo postojati, to je samo i jedino
    Jugoslavija, general Drinjanin.

    3. Svi oni koji zagovaraju Ustaško partizanski rat, su izdajnici
    hrvatske stvari, general Drinjanin, u svojem govoru za deseti Travnja
    1968. godine.

    4. Kažu da su mnogi protiv mene. Kažem vam da su samo oni protiv mene
    koji su se o bilo čemu ogriješili o interese Hrvatske Države, general
    Drinjanin u pismu dru. Miljenki Dabi Peraniću.

    5. Taj spomenik žrtvama fašizma u Jasenovcu su napravili točno kao po
    mojem planu. Tu kod tog spomenika će se posvaditi hrvatski i srpski
    komunisti zbog uveličavanja brojki žrtava, pismo dru. Miljenki Dabi
    Peraniću.

    Ako se nekima budu ove izreke sviđale, neka ih pospremi sačuva i širi
    dalje, sve dotle dok ove naše tužne, bijedne i ćorave antifašiste ne
    ozdravimo od njihove antihrvatske državotvorne ideje. Otporaš.

  15. #75
    Poštovani Super moderator želio bi znati kako doći do svih "Feljtona" Glasa Koncila "gdje su pokopane jasenovačke žrtve koje je pisao Igor Vukić. Ja sam kliknuo na priloženi link ali nisam mogao, ili znao, pronaći ostale. Ovdje imam prvi i dvanaesti broj.

    Hvala najljepša. Pozdrav.

  16. #76
    Gabro Vuskic • a month ago

    Samo mi je žao što me je majka rodila za par godina kasnije pa da nisam mogao biti u ovoj najborbenijoj hrvatskoj organizaciji "USTAŠKI POKRET" u povijesti naše hrvatske opstojnosti. Otporaš.

    USTAŠE, NAMA JE SUDBA DOSUDILA!

    Ustaško glasilo "Grič" donielo je članak "Ustaše, nama je sudba dosudila" iz autorskog pera dr. Ante Pavelića, u kojem se dr. Pavelić razračunava s jugoslavenskom idejom te iztiče program Ustaškog Pokreta. Sadržaj članka je sljedeći:

    USTAŠE, NAMA JE SUDBA DOSUDILA

    Na ustašku navalu, smišljenu, proračunanu, te po planu i nalogu izvedenu, ciknuo je Beograd, zajaukali su vlastodržci, a zadrhtali i zacvilili domaći izdajnici, jer su svi osjetili, da se je počelo približavati ono, što hrvatski narod željno očekuje, što ustaška organizacija strpljivo već kroz godine sprema i pred čim dušmani strepe,a to je obća i odlučna bitka za oslobođenje hrvatskog naroda izpod krvničke tiranske ruke i za uzpostavu nezavisne samostalne države Hrvatske. Prvi pokušaj, kojim je učinjen prielaz od priprema na izvršenje djela, izveden je odlično i iznad svakog neprijateljskog očekivanja. Hrabri ustaški velebitski tabor ponio se tako, da je svakog zadivio, a neprijaelja zaprepastio. Svaki pojedini Ustaša u tome taboru dao je dokaz velike ljubavi za rođenu grudu,k ao i dokaz vanredne sposobnosti, te bezprimjerenog junačtva. O karakteru te akcije kušao je Beograd širiti razne i izmišljene neistinite viesti. Glavni Ustaški Stan radi medjutim sve po starom i izrađenom planu pa svaki Ustaša kao i svaki drugi hrvatski rodoljub mirno i sa podpunim pouzdanjem gleda u susret budućnosti, koju nose događaji, što ih sprema i izvađa ustaška organizacija i hrabra ustaška vojska. Akcija je započela, započela je po planu i po planu se dalje izvađa. Ustaška vojska znade zašto se bori. Hrvatski su sinovi kroz viekove hodili po raznim bojištima i razbojištima, glasoviti s velike vojničke spremnosti i hrabrosti, svuda uviek pobjedonosni, nu prolievali su svoju krv za drugoga i sijali junačke kosti po dalekim krajevima za tuđe interese. Danas je došao čas, kada se junačka hrvatska vojska ne bori za nikoga, nego za sebe, za svoj hrvatski narod i za svoju vlastitu hrvatsku domovinu. Ona se ne bori za ničije tuđe osvajanje, nego zato, da sa svoje rođene grude iztjera dušmanina, koji ju je zaposjeo i po njoj hara i tamani. Ona se bori, da svoju vlastitu hrvatsku domovinu, da sve hrvatske zemlje oslobodi izpod tuđinskoga gospodstva i da uzpostavi samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu. Ona se zato bori, da osigura hrvatskom narodu i njegovome potomstvu ona dobra, što ih u sebi krije plemenito i plodno tlo. Ona se bori za svoje sinje Jadransko more, što oplakuje kršne obale Hrvatskog Primorja i hrvatske Dalmacije. Ona se bori za krševite hrvatske visove, po kojima su se viekovima odgajali hrvatski sokolovi. Ona se bori za hrvatske šume i proplanke po hrvatskim gorama, za plodne ravnice hrvatske Slavonije i Srijema, te za starodrevnu Herceg-Bosnu. Ona se bori za glavni grad Zagreb, što je sve zahvatila tuđinska neprijateljska ruka i po čemu sve gazi dušmanska noga. Ona se bori zato da u Hrvatskoj osigura kruh i miran život hrvatskim pokoljenjima, i zato da iz nje iztriebi nametnike šičardžije, koji u slasti i lasti, bez truda i bez znoja na hrvatskom dobru žive i tove se na biedu hrvatskog naroda. Za te i takove ciljeve ni jednome ustaškome vojniku nije težko pograbiti strojnu pušku, bombu i oštri bodež, jer svatko u kome hrvatska krv vrije, gori od želje da čim prije iziđe na bojno polje da izvrši zavjet, da izvrši zavjet otaca. Ustaše! Nama je sudba dosudila, da taj zavjet izvršimo. Mi smo ga izvršavati počeli, mi čemo ga i kraju privesti. Sve što na put stane ima pasti, a Hrvatska će biti

    slobodna i nezavisna država. Za Dom Spremni!

    Poglavnik

  17. #77
    Citiraj Prvotno napisano od knnsk Vidi poruku
    boli mene kurac koliko su hrvata ubili partizani (kad ovo kazem ne zelim da te uvredim licno), komandant im je bio hrvat i gomila njih su bili hrvati pa se vi medjusobno izdogovarajte kako ko i zasto.

    navedi ti meni logore u srbiji koje su srbi organizovali za hrvate, navedi mi koliko je hrvata ubijeno u tim logorima zato sto su hrvati i reci mi dal stvarno mislis da ni jedan srbin u jasenovcu nije ubijen samo zato sto je srbin

    jel ti to hoces da kazes da ustase nisu zapalile ni jedno srpsko selo i ili mesto? jel to mitomanija koju pominjes?

    molim da mi se ne briše poruka bez razloga, pričam normalno ne prostačim već govorim činjenice.

    prvo, komadant hrvatske vojske nije bio "Hrvat" već Židov po ocu, Slovenac po majci, i Mason po zanimanju a ne bravar.

    drugo, Srbi nisu ni morali organizirat logore na teritoriju srbije za hrvate, jer oni nisu palili pljačkali ubijali kao Srbi u hrvatskoj.

    treće, ne kažem da nijedan srbin u jasenovcu nije ubijen zbog toga što je srbin, većina je vjerojatno baš zato ubijena ali poanta je u tome da je većina njih tamo završila zbog raznih pokolja partizana i četnika na teritoriju ndh. ne pravdam ničji zločin, ali se valjda može razumjet i povezat te događaje i osvetničke pohode kako jedne tako i druge strane.

    četvrto, ustaše jesu zapalile neka sela i na pojednim mjestima temeljito očistili srpske krajeve, ali takvih primjera je i bilo s hrvatske strane koliko hoćeš. navedi ti meni, gdje su takvi primjeri etničkog čišćenja i paleži i klanja s hrvatske strane duboko u unutrašnjosti srbije! samo mi nemoj opet o AU vojsci, jer to je smiješno. nije to bio Hrvatski rat, niti su Hrvati ubijali po srbiji zbog hrvatskih interesa u tom ratu. dok vi u drugom svijetskom i ovom zadnjem, ste upravo zbog srpskih interesa i etničke homogenizacije klali i čistili područja za čistu etničku srbiju i pripajanje tog teritorija Srbiji. a to je velika razlika, ne očekujem od tebe da ćeš ovako rezonirat stvari, ali to su činjenice a ne neki moji mitovi.

    svi zločini su za osudu, samo svaki zločin ima i svoj uzrok a o njemu se gotovo ništa ne priča. pogotovo kada su ustaški zločini u pitanju, često se mitomizira kako od strane hrvatskih komunista i partizana, tako i od strane vas srba. jer vam paše sotoniziranje ndh, i ustaša. kao i današnje RH, i Tuđmana. vama je jednostavno u genima, srat non stop po hrvatima i hrvatskoj državi i to čak niti ne skrivate. aj ne da mi se više o ovome, što se mene tiče rasprava je završena.

  18. #78
    TheBronxBomber
    Gost
    North, :top

+ Odgovori na temu

Pravila pisanja poruke

  • Ne možeš otvoriti novu temu
  • Ne možeš ostaviti odgovor
  • Ne možeš stavljati dodatke
  • Ne možeš uređivati svoje postove