Jučer se navršava 19 godina od početka akcije.
iako je hv već izvodila oslobađajuće navalne akcije kao što su akcije u zap. slavoniji, miljevačkom platou ili na južnom bojištu, akcija maslenica označava početak munjevitih, kratkih navalnih akcija koje su do kraj rata postale prepoznatljiva metoda djelovanja hv-a.
sama akcija je trajal tek par dana ali su se teške borbe vodile još mjesecima zbog srpskih pokušaja protunapada kojima bi vratili izgubljene položaje.
srećom, to se nije dogodilo.
ex. m. BBB ZG +40, 50-100
Vjerojatno,sa vojno-političkog gledišta i najvažnija akcija HV-a jer je spriječeno presjecanje Hrvatske,a nakon akcije i u HV se puno toga počelo mjenjati i vojska je počela izrastati u respektabilnu silu na svim razinama
Tu je ustvari slomljena tzv RSK. Bacili su sve što su imali u kontru i nisu napravili skoro ništa. To je bio kraj ostalo je samo završiti posao.
Bome,kako god,slomili su zube sigurno
Neka mirno pocivaju hr sinovi pali u ovoj akciji,a narocito kobrini sinovi..
Sl.Brod na braniku svoje Hrvatske!
Prvotno napisano od patriot
MASLENICA http://broco.blog.hr/
Na prijelazu siječnja u veljaču, 1993. vođene su nadljudske borbe za očuvanje oslobođenog dijela zadarskog zaleđa. U tim borbama, posebno za selo Kašić, pripadnici 3.bojne 3.gardijske brigade, ne žaleći svojih života obranili su Kašić, a time vjerojatno i sam Zadar .
Krajem siječnja l993. za samo tri dana završen je prvi dio akcije "Maslenica" koja je pokazala kako Hrvatska ima snažnu vojsku sposobnu da oslobodi privremeno okupirana područja. U tri dana (22.--25.siječnja) u snažnom naletu hrvatskih redarstvenih snaga i Hrvatske vojske oslobođena je cjelokupna tz."ružičasta zona" zadarskog zaleđa, područje sve do velebitskih visova Velike i Male Bobije,preko Rovanjske, Maslenice, petnaestak zadarskih sela, sve do Babin Duba iznad Sukošana, zadarska zračna luka i Novsko ždrilo. Četnici su doživjeli veliki poraz i bili su u potpunom rasulu: Obrovac je praktično već pao, bio napušten, a govorilo se kako se moglo ići sve do Knina. Odgovarajući na takva pitanja načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske, general zbora Janko Bobetko, svojedobno je odgovorio: - Operaciju smo uspješno izveli u dvije od tri planirane etape, treću nismo ostvarili zbog intervencije iz svijeta,pa čak i ozbiljnih prijetnji...-
Oslobađanjem velikog dijela okupiranog teritorija završen je prvi dio akcije"Maslenica",ali je sada trebalo ostvariti i onaj, ništa manje teži dio: zadržati dostignute crte jer su Srbi u međuvremenu uspjeli prikupiti velike snage i angažirati ih na crti Novigrad - Kašić. Hrvatske snage koje su sudjelovale u uspješnom prodoru bile su iscrpljene trodnevnim borbama i valjalo je angažirati svježe postrojbe koje će moći očuvati dostignuto.Odluka je pala da se na tom dijelu bojišnice rasporede dijelovi 3.gardijske brigade.
Maslenica I ( Kašić 1. veljače 1993.)
Noćas ništa nisam sanjao. Ili sam zaboravio. …Osluškujem klatno sata. Tik-tak,tik-tak tik… Život mi je kraći za svaki njihaj. Ne vidim klatno. Zora još nije probila noć ove veljače 2007. godine. Samo čujem otkucaje izmiješane s još jednim kucanjem. Sve glasnijim. To moje srce lupa. Pritišćem prsa želeći ga utišati. Pored mene duboki ženski udisaji. Ravnomjerni, spokojni, bezgrešni. Slušam, osluškujem... Klatno mijenja ritam : ma-sle-ni-ca, ma-sle.-ni-ca, ma-sle-ni…
Zaurlaše moćni motori tenkova. Gomilaju se tu ispod Kašića. Kroz suton vidim cijevi. Rigaju plamen. Poput aždaja. Granate ruše zidove kašičkih kuća. Bježim u drugi zaklon. A granate kao da traže baš mene. Pokušavam okupiti momke. Mata, Debeli, Smrčo i onaj mali kome nikako ne mogu upamtiti ime su tu, pored mene. Mali se skupio. Skoro da i ne diše. Nov je, nije prošao Nuštar kada smo ga, nakon pada Vukovara, tijekom te noći u studenom tri puta gubili i tri puta vraćali. Tu su i Okučani kolovoza 91. Čeleketić se spustio iz Bjelovara s tenkovima i čekao Uzelca da stigne iz Banja Luke. Prešli su Savu, ali smo ih na "maloj" Savi zajebali. Srušili smo mostić i trebalo im je deset dana da naprave ponton preko podvodnog terena i prevezu tenkove. I onda su nas sjebali Uzelac i Čeleketić gazili su sve do Mašića. Jedan autocestom, drugi kroz sela, Sve do sedam, osam kilometara do Nove Gradiške. Tek smo ih ondje uspjeli zaustaviti. I ta crta stoji do danas, veljače 1993.
Debeli se dere ali ga ne čujem od tutnjave granata, eksplozija tromblona i ručnih bombi. Nešto mi rukom pokazuje ali ne vidim ništa. Samo dim i odbljeske. Jebi ga, ne poznajemo selo niti teren. Tu smo tek nekoliko sati. Dovezli su nas helikopterima iz Slavonije u Zadarsko zaleđe, nakon što je 4. splitska stigla skoro do Debelog brda. Nakon četiri dana borbi povukli su ih. Iz napada prelazimo u defenzivu. Sada očekuju protuudare četnika koje moramo izdržati i zadržati osvojene crte. Najvažniji je Kašić. Između nas i Zadra nema vojnika. Padne li Kašić, pada Zadar.
Prije samo par sati spustili su nas s neba u makiju i kamenjar. Nakon šume i blata-ovo nam je nepoznato. Granate padaju, kamenje poput gelera leti na sve strane. Tuku nas topovima, tenkovima, minobacačima, višecjevnim, PAM-ovima…. Gori kamen. Četnici izviru sa svih strana. Sakupio ih Martić, Arkan, Dragan, Milanović. Ima i Nišlija. Ne znam na koju stranu da pucam. Tek sada vidim što mi Debeli pokazuje. Pristiže kamion s 15 naših momaka. Kod kašičkog groblja ih dočekuju četnici. Dečki iskaču iz kamiona i pod vatrom hvataju položaje. Tunja i Stipa nisu uspjeli iskočiti. Primili su cijeli rafal. Tunja se presavio preko volana dok se Stipa naslonio na sjedalo. Izgleda kao da spava. Preživjeli u trku pucaju na četnike. Padaju još trojica. Pucamo iz svega što imamo. Čini mi se što više pucam to je četnika sve više. Mijenjam okvire. Ne znam odakle izviru. Meci zvižde sa svih strana. Odjednom se vatra pojačava nama iza leđa. Ne okrećem se jer nadiru iz te jebene makije.
– - Napadaju nas s leđa!-viče Debeli.
Okrećem se ka groblju. Nadgrobne ploče se dižu i iz njih gmižu četnici i pucaju po nama. Ne mogu vjerovat: zavukli su se u grobnice i čekali pogodan trenutak da nas napadnu. K'o zombiji. Našli smo između dvije vatre.
- Negdje su probili- urla Smrčo. Ne mislim o tom. Hvatam ručni bacač i pucam po groblju.
- – Pobili su momke! – u uho mi se dere Mata. Ne znam tko je nastradao. Ne znam tko je živ. Vidim nas četvoricu, valjda su ostali iza zidova i kuća.
- – Tenkovi!- dere se Mali.
Koji jebeni tenkovi? Okrećem se i čujem ih gdje urlaju Kašićem. Debeli skuplja momke. Skoro cijela desetina je tu. Zbrajamo se. Čitavi smo, a od oružja imamo raketne bacače i zolje. Trčimo preko groblja ka kašičkoj crkvi kako bi presjekli put tenkovima. Preskačemo spomenike i poluotvorene grobnice. Iz jedne viri čupava glava i sivomaslinasta uniforma, dvojica su se presavila preko križeva, nekolicinu vidim na nadgrobnim pločama.
- – Baš su izabrali mjesto za umiranje-u trku viče Joza.
Jebiga, nisam ih ja poslao mislim i tek kasnije ću kasnije saznati da su upravo oni pobili onih naših 15 momaka iz kamiona. Hvatamo se kuća u ulici odakle treba proći tenk. Smrčo je već zauzeo položaj. Suknuo je plamen iz raketnog bacača i kupola ruskog M-54 odskočila je kao nožem prerezana. Iza njega nadiru ostali. Zapaljeni tenk su pregazili. Čini mi se da ih ima stotinu. Ulica gori. Tu su i ostali momci i vatra je koncentrirana na tenkove koji kao baklje gore u Kašiću. Preživjeli članovi posade bježe. Sudaramo se. Prsa u prsa. Tko koga. Mrak je. Jauci se miješaju s pucnjevima i psovkama. Odsjaj gorećih tenkova osvjetljava kašićku ulicu i ljude koji se ubijaju. Odjednom, dva preostala tenka se okreću i bježe. Devet ih je zauvijek ostalo u Kašiću. Devet velikih baklji.
Prestaje pucnjava. Zavlada –tišina. Do bola. Sakupljamo se. Prozivam:23 momka nisu se odazvala. Među njima su i braća Antun i Ivica. Jebem ti život. Ranjeni muklo, kroz zube ispuštaju uzdahe. Praktično smo prepolovljeni. Skupljamo tijela naših. Nikada nikoga nismo ostavili. Sanitet zbrinjava ranjene. Joka i par momaka iz Našica jecaju s glavama naslonjenim na zid. Suze same klize. Ne sramim ih se. Zaurlao bih iz sveg grla. No, ništa se ne čuje. Zastalo, ukočilo. Samo suze cure. Šutke vodim momke ka prvim crtama. Ondje nikoga više nema. Ove noći smo opstali. Kašić je ostao naš. I Zadar.
Sviće. Samo klatno sata remeti tišinu tog jutra veljače 2007. Ustajem, skidam gornji dio pidžame. Mokar je od znoja. Ponovo liježem i gledam u smjeru sata i otkucaja. Jebiga, to je moj kut gledanja već deset godina. I uvijek isti sat, i klatno, i kut.
MASLENICA-KAŠIĆ II Kota 212
Sklapam oči. Umjesto sna opet Kašić. Opet topovi i tenkovi bljuju smrt. Četničko topništvo doslovce je preoravalo kamenjar. Prema nekim proračunima na kvadratni kilometar zemljišta, kamenjara, padalo je oko 8 tisuća projektila. Gorjela je zemlja i nebo. Nastojimo im se privući što bliže kako nas ne bi mogli precizno gađati. Nakon iscrpljujući borbi, gdje nam je 50-ak ljudi poginulo ili ranjeno, prema vojnim mjerilima - mi smo praktično bili neuporabljiva vojna formacija.
Nije nam padalo na pamet jebeno povlačenje. Previše toga smo ostavili u tom kamenjaru i makiji da bi se sada povukli. Zamjene nema. Četvrta splitska je nakon ofenzivnih akcija na odmoru, a Prva gardijska na Velebitu. Nema nikoga više. Osim nas. Zapovjednik Mladen Kruljac slušao nas naslonjen na stol. Ispred njega je bila specijalka. Vidio sam da se on već složio s nama i da nas iz Kašića mogu samo mrtve odnijeti. Vjerovali smo mu, a on je vjerovao nama. Na terenu nije bilo razlike. Zapovjednici i vojnici zajedno su držali položaje. Preko motore „uhvatili“ smo Arkanovu poruku upućeni četničkom štabu: - Tučemo ih celi dan, a ne beže. To su, bre, fanatici. Osvetimo naše mrtve (Tog dana, 2. veljače 1993. helikopter je tri puta slijetao kako bi odvezao za Knin mrtve četnike).
Krenuli smo na nove položaje, Stizale su najave o novom četničkom napadu. Ovoga puta pripremili su tisuću pješaka i 19 tenkova koji su opet imali jaku topničku potporu. Šutke smo zauzimali položaje na koti 212. Moji dečki iz vojne policije držali su položaj prema Smiljčiću, nedaleko ceste koja je prolazila ka Debelom brdu i Benkovcu. Prostor između nas i Debelog brda dijelilo je 15 ničijih kilometara. Prolazio je već treći dan, a borbe su stalno trajale. Već 50 sati. Opet je započela topnička vatra. Nedaleko nas pala je granata. Zapušilo se, prašina nas je prekrila. Vidim dečki me zapanjeno gledaju.
-Jesil' živ?-s nevjericom pitaju.
Jesam, gledam se, Sve je tu, ruke noge. Ništa me ne boli. Ustajem. Kada sam malo bolje pogledao vidim da mi nema džepa s nogavice. U njem je bilo streljivo. Kao da je žiletom odrezan. A meni ništa.
- Nema municije-kažem.
-Jebeš municiju – viču. - Glavno je da si ti živ.
- Sam Bog te spasio- govori Debeli dok me pregledava i ne može se načudi da nemam niti ogrebotine.
– Ako nisi sad poginuo, nećeš nikada – kaže Jaki.
No, vremena za zahvaljivanja i iščuđavanja nema previše. I dalje nas tuče topništvo. Bili smo iscrpljeni, nedostajalo nam je municije, motorole su bile prazne. Pomoć nismo primali. Bili smo praktično blokirani. Tu ne razmišljaš puno. Čuvaš suborca, on tebe. Čuvaš glavu i položaj. Hladnoća je nepodnošljiva. U životu mi nije bilo tako hladno. Vatru nismo palili. Preko motorole saznajem da je kod Ive, Keve i Sabljaka isto. Svi iščekuju četnički napad. I odjednom je krenulo. Iz tri smjera počelo je nadirati tisuću četnika s 19 tenkova. Tu su domaći četnici, šešeljevci, pančevci, arkanovci, Vukovi s Vučjaka… Borbe traju satima.
Odjednom se preda mnom stvori Ivo koji je zapovijedao našom grupom na koti 212 u selu Laketići.
– Opkoljeni smo! – reče.
Jebiga, četnici su opet iskoristili ogromni prazni prostor kojeg nikako nismo mogli popuniti nakon što se jedna dalmatinska brigada preko noći, bez najave, povukla. Više se ne uzbuđujem. Što je tu je. Odluku smo davno donijeli. Samo, kako što skuplje prodati kožu? Noć se spustila. Motorole ne rade, baterije su prazne. Zapovjedniku Kruljcu ne možemo javiti naš položaj kako bi nam eventualno pritekao u pomoć.
- Jedini izlaz nam je proboj – kažem Ivi.
Potvrdno kima glavom. Nemamo municije, protuoklopna sredstva davno smo već ispucali na tenkove. Opskrbe nema. U pomoć se ne možemo ufati. Sami smo. Proboj je jedini način. Tko preživi, preživi. Samo je jedna želja: Ni pod koju cijenu četnicima ne smijemo pasti živi u ruke. Imamo stravična iskustva.
Svi smo za proboj. Dečki prate svaki moj pokret kao da očekuju da ću nešto spasonosno smisliti. Otvoreno im kažem što nas čeka.
- Jebiga, nije prvi puta. Samo da prije kraja uspijem po četnicima ispucati ova dva posljednja okvira – ravnodušno se Smrčo.
Odjednom je utihlo. Četnici su posljednji juriš ostavili za jutro kako bi nas po danu bolje vidjeli i pomeli. Ne znaju koliko nas je. Da su znali vjerojatno bi te noći nastavili napad. Ovako i sami su, ne znajući, pružili nam mogućnost za spas. U tim trenucima Ivan preko motorole uspijeva dobiti zapovjednika Kruljca i samo mu je uspio reći: - Opkoljeni smo, kota 212. U tom trenutku nestaju iz motorole i posljednje mikrovolte koje su nam, kasnije će se pokazati, život značile. Zavladala je tišina. Tu i tamo čuje se zveckanje oružja koje pripremamo za posljednji juriš. Svatko je zabavljen svojim mislima i čeka zapovijed za proboj. Brojčanik na satu pokazuje da je 21 sat. Mrtvačka tišina i dalje caruje. Odjednom noć prolomiše detonacije, pucnjava, a uzvici se izmiješaše s kricima. Pogledali smo se zbunjeno. Po nama nitko ne puca.
- Što se dešava – zbunjeno će Debeli.
S druge strane detonacije su se pojačavale. Bljesnuli su i prvi požari. Motori srpskih tenkova su bjesomučno radili.
-To je Kruljac- zaurla Smrčo.
Kao po komandi skočili smo i jurnuli na četničke. Našavši se između dvije vatre počeli su se u panici povlačiti bacajući opremu kako bi brže bježali. Odjednom pred nas, iz mraka izroni zapovjednik Kruljac s momcima. Ljubljenju i grljenju nije bilo kraja. Suze su nam curile niz garave obraze. Bili smo opet zajedno. Što se u stvari dogodilo. Nakon što je primio Ivinu poruku Mladen Kruljac pokupio je sva raspoloživa protuoklopna sredstva, municiju, lakše ranjenike, kuhare… sve one koji su mogli hodati i krenuo nam u pomoć. Iznenadili su četnike, u kratkom vremenu uništili im većinu tenkova, a kada smo mi krenuli druge strane među četnicima izbila je panika i preživjeli su pobjegli put Debelog brda. U zoru su se pokušali pregrupirati. Imali smo vezu s našim topništvom u Islamu Latinskom. Gledao sam njihova četiri tenka i pješake kako se prikupljaju. Svi u crnim odorama. Dao sam koordinate. Uslijedila je naša topnička vatra. To je bilo strašno za gledat. Pogađali su ih kao na tanjuru. Nastala je panika i četnici su opet bježali put Smiljčića. Tu se nije moglo promašiti. Naprosto su desetkovani. Poginuo je i sam pukovnik Milanković zapovjednik zloglasnih Vukova s Vučjaka koji su zulume činili po Slavoniji. I gle, baš je od Slavonaca stradao i to u Dalmaciji. Bio je to krah četničkog nastojanja da vrate okupirana područja. Gubici su im bili strahoviti, a sam je Martić potjerao Željka Arkana. Rasulo je na ovom dijelu bojišnice bilo očito.
Svanjivalo je. Zidni sat neumorno je otkucavao sekunde: ma-sle-ni-ca, ma-sle-ni-ca. S balkona sam promatrao sunce kako se promalja iznad Dilja. Ispod je bio Slavonski Brod još mamuran od prolazeće noći.
Lokacija: Kašić
Spomenik podigli: 3. GBR “Kune”
Tekst na spomeniku: 3. Gardijska Brigada Kune, Hrvatska Vas zaboraviti neće
Popis poginulih branitelja: Josip Andrečunko, Dubravko Antunović, Nikola Bogić, Drago Bilić, Josip Bobošević, Željko Boduljak, Zvonko Bureš, Nikola Butković, Vjeran Buzgo, Saša Hlušec, Josip Hrvojević, Ivica Kadić, Dajan Kesić, Željko Kovačević, Bojan Lupša, Antun Majetić, Ivica Majetić, Darko Malirujek, Marko Marković, Franjo Marinović, Dubravko Marošan, Željko Mijić, Stanislav Milas, Franjo Milković, Zoran Modić, Božidar Moher, Josip Stojko
ex Torcida,33,100+
poznanik mi je bio sudionik ove akcije, i kaže da je bilo gadno u protuudaru i da su Srbi jedan dio uspjeli povratit i ponovo okupirat na kratko, ali kasnije smo ih mi opet potisnuli. uglavnom što reče inkvi, tu su dali svoj maksimum da to povrate, i nisu uspjeli. čak su i pojačanja iz BG stigla, ali džabe. Hrvati su čvrsto odlučili da povrate okupirani teritorij u svoje ruke, i to su upravo ovom akcijom i demonstrirali.
Poslije Maslenice je samo bilo šamaranje mrtvog magarca.
Što su imali, tu su dali
Slava Ukrajini-Herojima slava
Zbog Eline i bokala vina
zapalit ću Krajinu do Krima
Zapalit ću dva-tri ruska štaba
da ja nisam dolazio džaba
http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatsk...e/1165191.html
Glavni ciljevi operacije ostvareni napadima postignuti su već nakon 72 sata, ali zbog pritiska međunarodne zajednice i prijetnji sankcijama 25. siječnja je zaustavljeno napredovanje OS RH nadomak Obrovca i Benkovca. To su srpske snage iskoristile da se priberu, dovuku pojačanja i izvrše protunapad, koji je odbijen uvođenjem svježih snaga od kojih je jedan dio helikopterskim desantom prebačen iz Slavonije i uveden izravno u borbu. Snažnije borbe za dostignute crte i stabilizaciju bojišnice potrajale su još 2-3 dana.Akcijom 'Maslenica' hrvatska vojska oslobodila je 202,39 kilometara kvadratnih, a još njih 79,2 km. oslobođeno je u operaciji 'Peruča' koja se zbila potpuno neplanirano odmah iza opisane akcije HV-a.Potpuno neplanirano, odmah iza operacije Maslenica na sinjskoj bojišnici provedena je oslobodilačka akcija HV-a na brani Peruča čime je konačno otklonjena prijetnja srpske vojske koja je rušenjem brane na Peručkom jezeru planirala izazvati katastrofu nesagledivih razmjera. [2] [10] Premda su pripadnici srpske vojske uspjeli detonirati oko 30 tona eksploziva položenog u utrobu brane, brana se nije srušila što zbog načina izgradnje što zbog brzine reagiranja inžinjerijskih snaga HV koje su kamionima izvršile nasipanje novim materijalom teško oštećene brane.
Večeras na HTV1 novi dokumentarac o akciji Maslenica, mislim da je u 20h
BBB (ZGM, d42), 40, 250+
evo iz članka u večernjaku koji govori o crnim mambama na maslenici. zanimljiv prikaz.
dio bi se djelomično mogao odnositi i na temu o srpskim paravosjnim postrojbama iako ni tamo se nije raščistilo što su bile paravojne a što postrojbe posebne namjene unutar redovnog vojnog ustroja.
Ipak, najveća misterija koju je kao takvu proizvela većina onih koji su pisali o samom događaju operacija je “Maslenica”, točnije, zamišljena kao operacija “Gusar”. O njoj, izuzev nekoliko vrijednih osvrta (npr. Davora Marijana) uglavnom nema točnih prikaza i upravo je ta bitka za zadarsko zaleđe krunski dokaz koliko obradi Domovinskog rata trebaju hladne glave relevantnih stručnjaka hrvatske historiografije. O njoj su pisali mnogi, od novinara, suvremenih „kroničara“ pa do samog načelnika Glavnog stožera, ujedno i zapovjednika te operacije, Janka Bobetka. Fenomen „Maslenica“ mora se analizirati u posebnoj priči jer su u operaciji združeno sudjelovale brojne postrojbe, stoga ću se osim navođenja samo nekoliko osnovnih podataka zadržati na užem području u kojem su Crne mambe djelovale. Mediji su sve do prije godinu-dvije operaciju “Maslenica” apostrofirali kao prvu veliku oslobodilačku akciju Hrvatske vojske što je krivo s obzirom na to da se takvo što ipak dogodilo u zapadnoj Slavoniji, u operaciji “Otkos”.
Percepcija se u međuvremenu promijenila, ali nije se promijenilo ono što je kao vojnu abecedu napisao Janko Bobetko po kojemu je glavna „priča“ završila za nekoliko dana. Otprilike, krajem svakog siječnja, njegove riječi slično interpretira državna televizija, novine i mnogi portali čime iznova rade više nedopustivih pogrješaka. Nije, naime, nimalo pravedno prema svima koji su u kasnijim danima nastradali ne istaknuti da se obračun još žešćeg intenziteta nastavio odvijati, baš kao što su na gubitku svi koje zanimaju važne činjenice o cijelom sukobu.
Najvažnija je od svih činjenica da su se u zadarskom zaleđu prvi i jedini put sukobile najbolje i najelitnije postrojbe obiju vojski! Gdje su bile Crne mambe, odnosno 2. gardijske brigade, u tom sukobu, nećemo saznati čitamo li Bobetkovu knjigu ili romansirane biografije kasnijeg zapovjednika, generala Ante Gotovine. Nećemo saznati jer ih oni uopće i ne spominju! Istina jest da se u operaciju “Maslenica” krenulo žestoko, da je unatoč nepovoljnom položaju ostvaren nezamislivi uspjeh, „da se u 72 sata borbe ostvario glavni cilj“, da je oslobođeno oko 92 četvorna kilometra okupiranog područja, odnosno da se oslobodilo zadarsko zaleđe, zračnu luku Zemunik, osigurala komunikacija sa sjeverom zemlje te su zauzete ključne točke na Velebitu. No nije točno da je nakon 3-4 dana napadajnog dijela operacije, odnosno još 2-3 dana „snažnijih borbi“ zbog pokrenutog neprijateljskog protunapada priča o ovoj borbi bila okončana. Boj se, dakle, nije priveo kraju onako kako svake godine piše npr. “Hrvatski vojnik” ponavljajući riječi samog Bobetka da je „bitka za Maslenicu ili maslenička operacija završila prebacivanjem elitne jedinice 3. gardijske brigade“ koja je helikopterima desantirana iz Slavonije.
Naprotiv, upravo su tada počinjale najteže borbe, danak kojih je slavonsko-brodska bojna te brigade platila strahovito visokom cijenom, s obzirom na to da su kamionom kojim su ih prevozili na bojište upali u zasjedu u kojoj je poginulo 17 pripadnika, a tijekom noći u protunapadu još osam, odnosno do kraja veljače poginula su 32 pripadnika samo 3. gardijske brigade! Situacija krajem siječnja ne samo da nije bila riješena, nego je i uspjeh cijele operacije došao u pitanje s obzirom na to da su suparnici uvodili svježe snage, elitne postrojbe iz Knina i iz drugih republika. Njihov je protuudar bio takvog intenziteta da je predstavljao preveliki zalogaj za većinu domobranskih postrojbi, svakako i za odavno premorene ratnike 4. gardijske brigade (4. GBR).
O intenzitetu borbi, odnosno procjeni do kada je trajala borba za ono što je navedeno u ciljevima operacije “Maslenica” dovoljno govore brojke. U “službenom” dijelu operacije (dakle do kraja siječnja) broj je poginulih bio 19, a do stvarnog okončanja cijele bitke poginulo je 127 i ranjeno 158 pripadnika HV-a čemu uistinu nije potreban daljnji komentar! Mnogo su veće brojke nastradalih na suprotnoj strani, njihova izvješća govore o 119 poginulih i 644 ranjena do kraja ožujka tako da nije nikako jasno iz kojeg točno razloga, pa i bez obzira na to što je bilo propusta u provođenju operacije, cijela priča u raznim analizama ne dobiva svoj kraj onda kada bi i trebala, dakle početkom ožujka 1993. kada je srpski protunapad zaustavljen do te mjere da protivnik više nije imao snage za daljnja napadajna djelovanja. S obzirom na nejasne razloge zbog kojih se ova značajna bitka nije pravovaljano obradila, a posebno što su neki, nažalost i zapovjednik Glavnog stožera, zaboravili spomenuti prisutnost boraca iz 2. GBR, potrebno je ispraviti barem tu netočnost u analizama velikog okršaja. Pogotovu što su Mambe u svojoj zoni odgovornosti uistinu imali ključnu ulogu, doslovno spasili Novigrad od osvajanja, a samim time i daljnji prodor neprijatelja prema Zadru!
Uglavnom, nakon promjene stanja na bojištu, nakon što je zapovjednu odgovornost od Bobetka preuzeo Ante Gotovina, uslijedio je njegov zahtjev za uvođenjem postrojbe u čiju se kvalitetu uvjerio za vrijeme obrane Livna. Prva je bojna kao taktička skupina ojačana dijelovima 2. bojne kao i pratećim čimbenicima (vod izviđača, oklopna, topnička i raketna ispomoć) krenula u zadarsko zaleđe tako da su pješaci u dvama valovima desantirani helikopterima u zadarske Šepurine, a ostatak ljudstva, opreme i naoružanja cestovnim je putem stigao naknadno. Gotovina je na noćnom sastanku sa zapovjednikom taktičke skupine, Borisom Jacovićem, i dozapovjednikom Miodragom Demom podijelio zadaće i priopćio koliko je stanje alarmantno. Konkretan i otvoren kao i uvijek, rekao im je da je situacija na terenu vrlo loša, da panika sve više obuzima branitelje, a da za samo područje kojega im predaje kao zonu odgovornosti čak ni ne može točno odrediti kakvo je stanje. Nije se, naime, točno znalo kolike su čije snage oko Novigrada, štoviše, nije se ni znalo tko točno drži Novigrad! Panika je uvijek zalog za svakojake informacije, štoviše i srpska televizija javljala je da je Novigrad “vraćen” te da se kreće k Zadru što zapravo uopće nije bilo daleko od istine. Vrlo su vjerojatno Novigrad obišle (i prošle) kvalitetne izvidnice srpskih snaga i proslijedile svoja zapažanja. Stoga je ulazak u Novigrad, po svemu sudeći, za obje strane bio pitanje sata.
Srećom po obranu, Mambe su pristigle prve i zatekle skromne snage HV-a. Na čelu s Danijelom Kotlarom, oko Novigrada je bilo 20-ak domaćih branitelja i 20-ak pripadnika specijalne postrojbe Vangi. Hrabrih ljudi iz obiju skupina jako se rado prisjećaju borci iz 2. GBR, iako su u kasnijim napadima upravo mornarički pješaci Vangi iz Pule jako nastradali, ponajviše kao i Žuti mravi oko Livna, zbog drugačijih uvjeta borbe na koje nisu navikli. Stigavši na vrijeme, obrana je postavljena na trima točkama: oko groblja i prema mjestima Paljuv i Baždarići kao ključne te iznad novigradske kule kao točku topničkog osiguranja.
Pokazalo se da se dolazak Mambi zapravo dogodio u zadnji trenutak jer je neprijatelj tijekom večeri u ustroju krenuo iz svojih rovova u napad, pretpostavlja se, rukovodeći se informacijama izviđača da je Novigrad slabo ili nikako branjen. Nakon prvog okršaja, protivnik je odbijen, a već rano ujutro, 11. veljače, pripadnici 1. satnije krenuli su u protunapad iznenađenja, koji je pokrenut kako bi ostatak postrojbe dobio što više vremena za kvalitetno utvrđivanje obrane. Krenuli su, “klinastom” formacijom u nepoznato, štoviše s netočnim podatcima koje je ostavila izvidnica. Vrlo brzo naišli su na brojčano nadmoćnijeg suparnika, započeli sukob i doživjeli veliko iznenađenje. Protivnik koji je zasut teškom rafalnom paljbom gotovo istovremeno je uzvratio na isti način! „Oni su uzvratili tako da je to bilo strašno! Ako protivnik koji je zasut takvom vatrom uzvraća skoro istu sekundu, onda možeš reći da je to vrhunska postrojba. Ja cijenim takve borce, takvu borbu i ono što su prezentirali!“ prisjeća se Ninja koji je vodio satniju u ovaj napad. Nakon začetka pješačkog obračuna za njih je uslijedio pakao u kojem su, blago rečeno, bili inferiorni. Topnički napad, tenkovski udari po svakom djeliću linije bojišta gotovo su prepolovili 1. satniju Crnih mambi, od 40-ak ljudi satnija je tijekom dana spala na 22 mobilna borca. Vjerojatno samo zahvaljujući topničkoj podršci koju su dobili od 4. GBR, ovaj je zaposjednuti položaj spašen. Prva je satnija imala još jedan boj sličnog intenziteta kod Baždarića, kao i niz manjih, primila je najteže udarce, najviše je pretrpjela u dvotjednim borbama. Poginuo je zapovjednik satnije Dražen Naglaš, možda i najcjenjeniji ratnik Crnih mambi, potom je novi zapovjednik Ninja izbačen iz stroja gubitkom oka, ginuli su i teško ranjavani zapovjednici vodova (Vlado Brebrić, Ivan Mužić i drugi), a i ostali dijelovi Taktičke skupine trpjeli su teške napade, a teško ih je opisati jer se mnogi događaju istovremeno. Primjerice, sličan okršaj koji se odvijao na cijeloj crti od mora do Paljuva, imali su pripadnici 3. i 2. satnije.
Razvoj situacije rađao je nove vođe grupa, dojučerašnji pješaci preuzimali su odgovornost u vođenju satnije, a neprijatelj nije pokazivao ni najmanji znak odustajanja od nauma. Ogorčene su se borbe vodile u Baždarićima, Naranđićima i oko novigradskog groblja, cijela je bojna osjetila kolikom moći raspolaže protivnik. Izvrsni pješaci, jako dobro i vrlo točno navođeno topništvo sa srpske strane učinilo je ovaj dvoboj krajnje neizvjesnim. Jedan od čimbenika vojne vještine po kojem su protivnici bili čak i napredniji bila je koordinacija između minobacačke potpore i pješaštva u prodoru, u kojoj su prvi granatirali teren na 30-metara ispred svojih pješaka, dočim su pješaci napredovali uz istovremenu paljbu svojim naoružanjem. Takvo što, impresivno i za Crne mambe, činilo je izniman psihološki učinak, posebno na pričuvne postrojbe! Trebalo je izdržati u aktivnoj obrani protiv ovakvog protivnika pa ga se razvlačilo ograničenim pokušajima protunapada. Neprijatelja se navuklo u nekoliko taktičkih zamki te je napokon nakon posljednjeg sudara kod novigradskog groblja, poznatog kao „novigradski plato“, napadač dosegao svoj maksimum. Taj ključni trenutak dogodio se u napadu tenkovske satnije i sile od oko 300 boraca koji su pušteni u tzv. međuprostor i potom udareni po bokovima topničkom i minobacačkom, a na kraju i vatrom iz VBR-a, što je počinilo velike gubitke na strani napadača. Oni su već i dotad bili premoreni i to je bila zadnja granica fizičkih mogućnosti preko koje više nisu mogli poći u nepotrebne gubitke i poraze.
Tko je sve bio na suprotnoj strani Mambe mogu potvrditi samo po oznakama koje su pronašli kod poginulih. Naime, i kod jednih i kod drugih vrijedilo je pravilo da uhvaćenih, pa makar i ranjenika, nema! Primjerice, u potpuno okruženom bunkeru, znajući da nemaju nikakve šanse, skupina se protivnika nije predavala dok nisu izginuli, baš kao što su izvlačenje ranjenog suborca platili ranjavanjem i vjerojatnom pogibijom još nekoliko boraca. Kod poginulih je pronađena vrlo dobra oprema, zapovjednik taktičke skupine, Jacović, kao i sve Mambe, ističe da su protivnici pokazali iznimne borbene vještine i, štoviše, priznaju da je cijeli sukob bio na rubu neizvjesnosti. Stoga valja posebno dobro istražiti višetjedne borbe u zadarskom zaleđu. Kolokvijalna etiketa “četnici” kakvom je Bobetko u isti koš strpao sve protivnike ostavlja potpuno krivi dojam!
U silnom sukobu, uz poginule i ranjene, jedan je dio novaka 1. bojne doživio težak šok, ali treba naglasiti da se većina tih boraca uspjela „rehabilitirati“ i da su se, štoviše, pokazali vrlo dobrima u nadolazećim operacijama. Svi podatci i detalji govore o strahovitom okršaju kod Novigrada. O težini cijele borbe zorno svjedoči video materijal kojega sam u dogovoru s pripadnicima postrojbe odlučio ne koristiti za potrebe magazina iz dvaju razloga. Naime, mnoge scene uz dramatiku nude jezivo brutalne slike - tijela raznesena tenkovskim granatama, prizore kako dr. Tonči Sože sanira teško ranjene izravno na samoj bojišnici, zbrinjavanja i oživljavanja u zadarskoj bolnici, pa kao takvi nisu preporučljivi za mlađu generaciju čitatelja. S druge strane, pustiti u javnost samo pozitivne i „pobjedničke“ slike ne bi bilo u redu upravo zbog gubitaka (pet poginulih i 45 ranjenih Gromova) jer bi se time promijenio pravi kontekst zbivanja. Uglavnom, operacija je “Maslenica” za HV i za Crne mambe bio veličanstven uspjeh, ali ne samo zbog oslobođenog područja u velikom napadu, nego još i više zbog pobjedničke obrane istog područja od protunapada najelitnijih srpskih postrojbi.
ex. m. BBB ZG +40, 50-100
Sinoc slucajno naletio na pocetak dokumentarca o akciji Maslenica,po meni vrhunski uradak uz bok herojima Vukovara, nevjerovatne price i dozivljaji sudionika. Zanimljivo da su u filmu sudjelovali i bivsi neprijateljski vojnici Vukovi s Vucjaka i dali svoje vidjenje tog terena.Nisam vijerovao da je HTV u stanju takav film napravit, narocito sam zadovoljan sto u filmu sudjeluju pripadnici bas svih postrojbi s nase strane koje su sudjelovale u akciji, pa i one koje su bile tabu tema bar sto HTVa tice, npr 9. bojna HOSa.
BBB-ZG DUBRAVA 46,100+
Dokumentarac je dobar ali da je preodličan teško. Vukovi s Vučjaka ne govore gdje su bili, što im je bio zadatak, ako su ih već stavili u emisiju. Najvrjednije je ono što sami sudionici govore o svojim doživljajima ali cijela slika akcije uopće nije predočena. No za kilavi HTV i ovo je nešto.
Znalo se da je srpski protudar bio jak ali osim stradanja Slavonaca u Kašiću ( koje je btw loše prezentirano) postojao je i drugi kritični momenat..u Novigradu o kome se malo znalo a ispalo je da je Novigrad jedno vrijeme branilo par ljudi. Kako se to moglo dogodit.?
Slava Ukrajini-Herojima slava
Zbog Eline i bokala vina
zapalit ću Krajinu do Krima
Zapalit ću dva-tri ruska štaba
da ja nisam dolazio džaba
Kod nas je sve moguće, pa tako i da nam pojedini grad brani svega par ljudi. I nije to bio jedini takav slučaj, bilo je i kod nas neozbiljnosti koju samo pukom srećom nismo skupo platili.
pročitala sam da je htv iz tog dokumentarca izrezao neke dijelove - znači izmontirao ga je kako njemu odgovara. spominje se dio gdje je krstičević davao neke izjave i još neki dijelovi koji su nestali tako da taj dokumentarac nije prikazan kao cjeloviti rad autora.
najavljuje se da će povodom toga biti održana i tribina.
Hm..zanimljivo..pa da, nema Krstičevića uopće u dokumentarcu..aj pogodite zašto.
Slava Ukrajini-Herojima slava
Zbog Eline i bokala vina
zapalit ću Krajinu do Krima
Zapalit ću dva-tri ruska štaba
da ja nisam dolazio džaba
zato što ga je mesić umirovio? zato što je prijatelj norca i gotovine? ili zato što je oduševljeno pričao o akciji, spominjao neke politički nekorektne riječi? tako nešto?
zašto?
Zato sto je KRsticevic aktivni clan HDZ-a
I ni zbog cega drugog.
To je XPT, cetnici sa Vucjaka mogu, ali Krsticevic ne moze reci svoje misljenje. Cudi me da nisu fingirali neko pomirenje cetnika sa Vucjaka i nasih vojnika, makar poneki zagrljaj, u duhu regiona.
zanimljivo da poslije akcije maslenica,general janko bobetko koji je do tada bio naexponiraniji hr general,skoro pa nestaje sa scene....
torcida alaeština,40god... u jugi ,14 gostovanja točno..sezona 87/88 - 90/91...
I ja sam se iznenadio kad sam vidio ona dva vuka. Još si ih prikazali ko zajebane borce koji viju na položajimadok se hrvatskim vojnicima diže kosa na glavi.
Slava Ukrajini-Herojima slava
Zbog Eline i bokala vina
zapalit ću Krajinu do Krima
Zapalit ću dva-tri ruska štaba
da ja nisam dolazio džaba
Pravila pisanja poruke
Odgovori s citatom
