Organski kemičar Vladimir Prelog, rođen je u Sarajevu, pod austrougarskom okupacijom (23. srpnja 1906.) gdje je njegov otac predavao u gimnaziji. Po nacionalnosti je bio Hrvat i naturalizirani švicarski državljanin od 1959. Osnovnu školu je započeo u Sarajevu, ali nakon što se 1915. roditelji sele u Zagreb mladi Vladimir nastavlja pohađanje srednje škole u Zagrebu. Po završetku osnovne škole uspisuje se u gimnaziju, a kada je njegov otac dobio premještaj u Osijek s njim odlazi i sin. U Osijeku je pohađao nepuna dva razreda gimnazije. Bilo je to dovoljno da pod utjecajem profesora Ivana Kurie iskaže svoj interes za kemiju. Tako u proljeće 1922. šesnaestogodišnji Prelog šalje uglednom njemačkom znanstvenom časopisu Chemiker Zeitung rad u kojem je opisao novo rješenje za jedan analitički instrument u kemijskom laboratoriju. Rukopis je objavljen i to je bio prvi znanstveni rad od više od 400 nakon toga obajvljenih radova Vladimira Preloga. Gimnaziju završava u Zagrebu (1924.), a zatim po očevoj želji upisuje studij kemije u Pragu. Četiri godine kasnije (1928. ) diplomira, a odmah zatim (1929.) i doktorira na Češkoj visokoj tehničkoj školi, na Kemijsko-inženjerskom odjelu.

Bilo je to doba svjetske gospodarske krize, kada nije bilo lako dobiti zaposlenje, pa se Prelog nije vratio u Jugoslaviju, nego je prihvatio posao u Pragu u malom laboratoriju za proizvodnju finih kemikalija Driza. Uz svoj redovni posao pokazuje interes za znanstveni rad i u poslijepodnevnim satima počinje znanstveno raditi pod mentorstvom doktora Rudolfa Lukeša i profesora Emila Votočeka. S njima objavljuje niz radova iz područja organske sintetske kemije i kemije prirodnih spojeva. Doktorat je napravio kod profesora Emila Votočeka. O toj epizodi svog života Prelog piše: "Bio sam sretan kada mi je Lukešov školski kolega predložio da u tek osnovanom malom laboratoriju u Pragu priređujem rijetke kemikalije kojih nije bilo na tržištu, a on ih je trebao za svoje dvije trgovine kemikalijama. U tom laboratoriju pružila mi se skromna mogućnost da se nakon radnog vremena bavim znanstvenim radom. Moj poslodavac, koji je priželjkivao doktorsku titulu, bio je moj prvi doktorand. Još ni danas nisam načistu što je bolje: biti namještenik svog doktoranda ili, kao danas, njegov poslodavac." Ipak 1935. Prelog je primljen na Tehnički fakultet Zagrebačkog sveučilišta. Dvije godine ranije (1933.) u Pragu se vjenčao s Kamilom Vítek. U tom braku 1949. u Zürichu rodit će se sin Jan. Dobivši zaposlenje u domovini vraća se u Zagreb i u njemu ostaje sve do dolaska njemačke vojske. Sa suradnicima u Zagrebu (R. Seiwerth, D. Kolbah, V. Hahn, Ž. Guštak) Prelog utemeljuje istarživački rad u tvornici Kaštel, današnjoj Plivi. U sklopu te suradnje razvija sinteze sulfonamibiotika, kemoterapeutika koji su do pojave antibiotika bili čudotvorni lijekovi protiv niza infektivnih bolesti. Ta istraživanja bila su na najvišoj svjetskoj razini i bila su dragocjena osnova za poslijeratni (nakon 1945.) razvoj proizvodnje niza sulfonamida u Plivi.

Kada su Nijemci okupirali Zagreb 1941., Prelog i njegova supruga su uz pomoć Richarda Kuhna i Lavoslava Ružičke uspjeli pobjeći u Švicarsku. Povod za njegov odlazak bili su sve veći pritisci profašističkih snaga u Hrvatskoj, jer se on izjašnjavao kao izrazit demokrat i već tada se osjećao građaninom Europe. Budući da je Drugi svjetski rat već počeo, uspio je otići uz pomoć formalnog pozivnog pisma profesora Richarda Kuhna, dobitnika Nobelove nagrade za kemiju godine 1938. u Heidelberg da održi niz predavanja. Tako je Prelog s putnom kartom za Heidelberg sišao s vlaka u Zürichu. U Švicarskoj je počeo raditi u laboratoriju za organsku kemiju na Saveznoj tehničkoj visokoj školi u Zürichu. Surađivao je s Lavoslavom Ružičkom, kojeg je naslijedio kao rukovoditelj laboratorija 1957. godine. Iste godine (1957.) postaje državljanin Švicarske.

U svom radu Prelog je zagovarao suradnju timova istraživača iz različitih zemalja: "Složili smo se da se često isplati neko područje istraživati zajednički, a ne konkurentno. Postoji li bezuvjetno nužno povjerenje, ne samo što se uštedi suvišan, dvostruki posao, nezgodne prepirke o prioritetima i mnoga razočaranja, nego se i mnogo nauči od svojih partnera. To je danas postao općenito prihvaćen oblik međunarodne suradnje." Zbog svojih znanstvenih dostignuća izabran je za člana Kraljevskog društva u Londonu, Nacionalne akademije za znanost Sjedinjenih Država (1961.), Američke akademije znanosti i umjetnosti (1960.), Američkog filozofskog društva, Irske kraljevske akademije (1971.), Sovjetske akademije znanosti, talijanske Accademia dei Linzei te za člana njemačkog društva Leopoldina. Postao je i počasni doktor znanosti sveučilišta u Zagrebu, Parizu, Liverpoolu, Bruxellesu, Cambridgeu i Manchesteru. Godine 1965. nagrađen je medaljom Marcel Benoist, najvećim znanstvenim priznanjem u Švicarskoj. Deset godina kasnije (1975.) primio je Nobelovu nagradu za svoj rad na stereokemiji ogranskih molekula i njihovih reakcija. Početkom agresije na Hrvatsku 1991. bio je jedan od 109 dobitnika Nobelove nagrade koji su potpisali apel za mir u Hrvatskoj. Dvije godine kasnije (1976.) otišao je u mirovinu. Preminuo je 7. siječnja 1998 u Zürichu u dobi od 91 godine. Njegovi posmrtni ostaci pokopani su na zagrebačkom groblju Mirogoj 27. rujna 2001. Sedam godina kasnije (2008.) u Pragu mu je podignut spomenik.

Lavoslav (Leopold) Ružička (Vukovar, 13. rujna 1887. - Mammern, Švicarska, 26. rujna 1976.) dobitnik je Nobelove nagrade za kemiju, te je prvi dobitnik te nagrade iz Hrvatske. Nositelj je osam počasnih doktorata (četiri za znanost, dva za medicinu, te po jednog za prirodoslovne znanosti i pravo).
Mladost i obrazovanje [uredi]

Ružička je rođen u Vukovaru (u to vrijeme dio Austro-Ugarske). Potječe iz obitelji obrtnika i poljoprivrednika. Pohađao je klasičnu gimnaziju u Osijeku. Po završetku gimnazije opredijelio se za tehniku. Upisao je kemiju, vjerojatno zbog toga što se nadao poslu u novo otvorenoj rafineriji šećera u Osijeku.

Zbog teške svakodnevice i političke nestabilnosti, odlazi na Visoku tehničku školu u Karlsruheu u Njemačkoj. Bio je dobar student u područjima koje je volio i za koje je mislio da će mu biti potrebni u budućnosti, kao npr. organska kemija.

Ondje je Ružička uspostavio uspješnu suradnju s Hermannom Staudingerom. Radeći s njim, 1910. dobiva svoju diplomu, te s Staudingerom odlazi u Zurich i postaje njegov asistent.
Rad i istraživanje [uredi]

Ružičkini prvi radovi bili su s područja prirodnih spojeva. Cijeli svoj život ostao je na tom području. Proučavao je strukture aktivnih komponenata biljke Pyrethrum cinerariifolium dalmatinskog buhača. Radeći, došao je u doticaj s kemijom tarpena - veoma interesantnog industriji parfema. Namjeravao je započeti samostalna istraživanja, te je uspostavio uspješnu i produktivnu suradnju s "Cie Company" (kasnije "Firmenich") u Ženevi.

1916. - 1917., dobiva podršku najvećeg svjetskog proizvođača parfema Haarman & Reimer iz Holzmindena u Njemačkoj. Zbog znanja iz područja tarpena, 1918. postaje izvanredni profesor, a 1923. i počasni profesor na ETH-u (Eidgenössische Technische Hochschule) i na Sveučilištu u Zurichu.

Godine 1921. Ružička se pridružuje ženevskim proizvođačima parfema Chuit, Naef & Firmenich. Radeći tamo stječe financijsku stabilnost, te iz Züricha odlazi u Basel. Godine 1927. postaje profesor organske kemije na Sveučilištu u Utrechtu u Nizozemskoj. Ondje ostaje tri godine, a kasnije se ponovno vraća u Švicarsku, gdje postaje vodeći stručnjak na području kemijske industrije.

Ponovno u Zürichu, na "ETH"-u postaje profesor organske kemije i započinje najplodnije razdoblje svoje karijere. Proširuje područja svojih istraživanja, dodajući kemiji tarpena i steroide. Nakon uspješne sinteze spolnih hormona (androsterona i testosterona), njegov laboratorij postaje vodeći na polju organske kemije.

Godine 1939. osvaja zajedno s Adolfom Butendandtom Nobelovu nagradu za kemiju. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, neki od njegovih najboljih suradnika odlaze, no Ružička dovodi u svoj laboratorij nove, mlade i obećavajuće znanstvenike, među kojima je i Vladimir Prelog.

Okrenuo se proučavanju novih područja: biokemije; problemima evolucije i nastanka života, a posebice biogeneze tarpena. Godine 1957., Ružička odlazi u mirovinu, te svoj laboratorij ostavlja Vladimiru Prelogu.

Ružička se značajno posvetio problemima edukacije. Inzistirao je na boljoj organizaciji akademskog obrazovanja i znanstvenog rada u SFRJ, te je uspostavio Švicarsko-Jugoslavensko društvo. Također je postao i počasni član tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. U Švicarskoj je osnovana nagrada "Ružička" za mlade znanstvenike iz koji rade u Švicarskoj. U rodnom mu je Vukovaru u čast otvoren muzej (1977.), koji nažalost uništen 1991. za vrijeme Domovinskog rata.

Ivo Andrić (Dolac kod Travnika, 9. listopada 1892. - 13. ožujka 1975., Beograd) hrvatski pjesnik, prozaik, književnik i diplomat iz Bosne i Hercegovine, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine.

Ivo Andrić rodio se u hrvatskoj obitelji Antuna Andrića, sudskog podvornika i Katarine Pejić. U dobi od dvije godine ostaje bez oca i uskoro se s majkom seli u Višegrad kod očeve sestre Ane i njenog muža Ivana Matkovšika, graničnog policajca. Nakon završene osnovne škole upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu. Dobivši stipendiju hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva „Napredak“, Andrić 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Kasnije studira u Beču i Krakovu.

Andrić se kao sarajevski gimnazijalac kretao u društvu omladinaca iz buntovničke udružbe Mlade Bosne, a kao zagrebački student upoznao je Matoša, i premda se nije svrstao u krug matoševaca, Matoševu smrt komemorirao je predavanjem u Klubu hrvatskih studenata "Zvonimir" u Beču ("Vihor", 1914). Interniran za vrijeme rata kao jugoslavenski nacionalist, poslije ujedinjenja ušao je u diplomatsku službu, u kojoj brzo napreduje do pomoćnika ministra vanjskih poslova i najzad izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra u Berlinu. Drugi svjetski rat proveo je povučeno u Beogradu, a poslije 1945. bio je prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. 1961 godine dobija nobelovu nagradu za književnost za cjelokupno životno djelo.