KAD BOJ BIJE HRVATSKI "GROM". Nakon osvajanja polozaja na Vrastici,gdje su zivoti bojovnika ostaji zauvijek krvlju pisani u suri kamen,povlaci se satnija na odmor.Ranjenici se obilaze u bolnici,uz zelje za njihovo brzo ozdravljenje. Tu je i teze ranjen zapovijednik 1 satnije koji ce vjecno nosit oziljke te neustrasive bitke za Dubrovnik (ranjeni satnik je sada pok.brigadir Predrag Matanovic). 13.7.1992. Ponovo se krece u boj.Ovaj put je zadatak osvojiti Ilijin vrh ,to je "kamena tvrdjava"na kojoj su tri betonska bunkera i cijeli niz rovova.Sam vrh se uzdize na 911 metara nadmorske visine.Gole kamene stijene gotovo da ne pruzaju zaklona.Napadale su taj vrh par puta 4.A brigada,bez uspjeha uz ranjene i mrtve.Nije bilo lako prebaciti zolje i tromblone u podnozje i rezmjestiti se za boj.Jos u prilasku,na bojovnike je otvorena jaka minobacacka vatra.Ostecena su vozila,ranjeno je 5 bojovnika i zapovijednik 2 satnije.Iz bunkera na vrhu pruzao se pogled kilometrima pa je lako vrseno ispravljanje paljbe teskih minobacaca sa cetnickih polozaja.Udari mina od 120 mm naprosto su kosili iznad zemlje.Svaka eksplozija lomila kamene komade,koje na tisuce udarase svuda naokolo.Nakon prvog stisavanja,uzvratise Gromovi po bunkerima,rovovima i promatracnicama.Jos je zvonila jeka mina kad se spoji s novim eksplozijama zolja,osa,tromblona.Gotovo do pucanja ,bolno je zvonilo u usima,kovitlala se prasina kamena i zemlje.Dok su zadnji redovi slali svoje plamene munje,prednji su se cas trkom,cas skokom,cas puzajuci kretali naprijed.Vodio se tu ljuti boj,bili su bojovnici protiv cetnickih hordi,protiv golih ostrih stijena i neumoljive sunceve vatre.